Connect with us

Ivica Ursić

JEDAN OD 256

Objavljeno

- datum

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?” 

Ovo je najurgentnije, najrelevantnije, najteološkije pitanje s kojim se čovjek susreće u svojem životu.

Gdje god se mi u životu okrenuli mi se suočavamo s implikacijama ovog pitanja. Tijekom vremena, pojedinci su pokušavali odgovoriti na ovo pitanje, kojeg je postavio sam Isus.

Ernest Renan, francuski pisac, odgovorio je da je Isus bio „sentimentalni idealist“.

Bruce Barton, američki biznismen, reče da je Isus bio najveći trgovac koji je ikada živio.

William Hirsch, židovski pisac, je tvrdio da je Isus bolovao od kliničke paranoje.

Mjuzikl, koji je oborio sve moguće rekorde gledanosti, govori da je Isus Krist – Superstar.

Dietrich Bonhoeffer, njemački teolog, zbori o Isusu kao o „čovjeku za druge“.

Evanđelisti su na svoj način pokušavali dati odgovor na ovo temeljno pitanje.

Uz Isusovo ime dodavali su bezbrojne pridjeve: Sin Božji, Sin čovječji, božanski liječnik, kralj, prorok, mladoženja, svjetlo svijeta, vrata, loza, veliki svećenik, jutarnja zvijezda i naravno Alfa i Omega.

Sve su ovo bili pokušaji odgovora na Isusovo pitanje.

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Isus ovo pitanje postavlja i nama danas.

Je li Isus još samo jedna od svjetski poznatih osoba?

Jesu li uopće njegovi učenici, pojma imali tko je on?

A znamo li mi tko je Isus Krist?

Živimo u vremenima u kojima dominiraju bezbrojna ispitivanja javnog mišljenja. Ankete. Ponekad se odluke znaju donijeti temeljem mišljenja ispitanika i to zna biti dobro. Takva istraživanja nas znaju informirati o iskustvu ljudi kada je u pitanju neki proizvod i tako onda mogu pomoći u budućim promotivnim akcijama za povećanje potrošnje. Različita istraživanja mogu političarima dati osjećaj kako će neke njihove inicijative biti prihvaćene.

Ali kada dođemo do najvažnijeg pitanja za čitavu vječnost onda nam javne ankete ne mogu dati pravi odgovor. Na to pitanje odgovor moramo dati mi sami. Javno mišljenje može biti od pomoći pri odgovoru na neka pitanja ali ne i na ono koje će odrediti naš vječni život.

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Učenici imaju jako široku lepezu mogućih odgovora, jer postoji 256 imena koja su u Svetom Pismu, data Isusu Kristu. Odgovor kojeg će dati učenici reći će Isusu puno o vjeri apostola.

Jedini učenik koji zbori je Petar.

I gle za čudo on ovaj put ne griješi u svojem odgovoru.

Petar daje pravi odgovor.

Ali kako bismo mi danas odgovorili na ovo pitanje?

Puno ljudi na različite načine misli tko je Isus.

Ne misle o njemu svi ljudi isto, pa čak ni svi kršćani.

Kada biste vi bili ateist ili agnostik vi biste Isusa vidjeli kao povijesnu figuru. Bio je, rekli biste vi, dobar učitelj, moral mu je bio na visini … i … to je to.

Ako biste bili Židov rekli biste da Isus nije bio Mesija, jer to vrijeme nije bilo ono pravo za dolazak Mesije, sukladno židovskim svetim knjigama.

Ako biste bili Musliman, islamske vjerispovijesti, onda Isusa vi vidite kao jednog od glavnih Božjih proroka ali nikako kao Boga.

Ako biste bili scientolog, kao recimo Tom Cruise, vi biste tvrdili da je Isus po rangu ispod razine „operating Thatan“ ali za dalku iznad „scientology state of – clear“ – ma što god to značilo.

Ako biste bili dijete vi biste očekivali od Isusa darove za Božić i pisali biste mu pismo. Poduže. I on bi vam onda ispunio vaše želje.

Ako biste bili C.S. Lewis onda biste u knjizi „Kršćanstvo“ napisali sljedeće: 

»Pokušavam spriječiti svakoga da ne izjavi nerazborite riječi koje ljudi često kažu o njemu (Isusu Kristu): ‘Spreman sam prihvatiti Isusa kao velikoga moralnog učitelja, ali ne prihvaćam njegovu tvrdnju da je Bog’. To je upravo ono što ne smijemo reći. Čovjek koji je bio samo čovjek i izrekao nešto što je Isus izgovarao ne bi bio veliki moralni učitelj. Bio bi ili luđak – na razini čovjeka koji kaže za sebe da je kuhano jaje – ili bi bio Sotona iz pakla. Moraš odlučiti. Ili je ovaj čovjek bio, i jest, Sin Božji, ili je luđak i nešto još gore… Možeš ga smatrati budalom, možeš ga pljuvati i ubiti kao demona, ili možeš pasti na koljena i zvati ga Gospodinom i Bogom. Samo nemojmo pokroviteljski govoriti o njemu kao o velikome ljudskom učitelju. On nam nije ostavio tu mogućnost. Nije ni namjeravao.«

Ako vjerujemo u Isusa Krista to nije pitanje moralnih standarda ili velikih ideja, nego je to naša odluka da hodamo rukom za ruku sa svojim Spasiteljem.

To je putovanje.

To je odnos.

To je veza.

Kada Petar kaže: “Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.” onda on to sve govori.

Znam da ima ljudi, da ima kršćana, koji se ne će složiti sa svim ovim. Oni će nastaviti živjeti komotno i bezbrižno misleći da je Isus veliki učitelj, veliki etičar, „dobar čovik“. Zato danas toliki hrle u kina pogledati film ili kupiti knjigu „Da Vinci Code“, jer ljudi se tako snažno opiru odgovoru kojeg je dao Šimun Petar. Boje se. Boje se istine.

Ako Isus Krist jest sve ono što implicira do sada rečeno, ako Isus Krist jest naš Gospodar, ako Isus Krist jest Mesija, ako Isus Krist jest Sin Boga živoga, onda je sve ono što je Isus Krist rekao – istina.

Istina je način na koji nam je živjeti, istina je to da će on uvijek biti s nama, istina je da je umro za naše grijehe – sve je istina. A ta istina straši ljude, jer ljudi pojma nemaju kako živjeti s tom istinom. Božja istina oslobađa, a mi smo se naučili živjeti kao robovi.

Reinhold Niebuhr je rekao: „Obraćenje se događa kada je Bog, za kojeg smo mislili da nam je neprijatelj kojeg se trebamo bojati, u biti naš prijatelj kojeg trebamo voljeti. Mi volimo Boga, jer je Bog, u Isusu Kristu, najprije volio nas.“

“A vi, što vi kažete, tko sam ja?”

Isus to isto pitanje postavlja, i dan danas, svakome od nas.

Naš odgovor će pokazati kakva je naša vjera.

Da, imamo jako puno imena između kojih možemo birati kada budemo davali svoj odgovor ali sva ona blijede prema odgovoru Šimuna Petra.

“Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.”

CIJELU EMISIJU POSLUŠAJTE OVDJE!

Ivica Ursić/Croative.net

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno