Connect with us

Igor Petrić

Je li na djelu pokušaj obnove Jugoslavije

Objavljeno

- datum

 TRETMAN ZA ZOMBIJE?  Možda je ova galama podignuta oko Deklaracije o zajedničkom jeziku samo uvod u nešto drugo? Uvod u nešto mnogo veće i važnije? Jer ništa se danas ne događa slučajno. Sve se uvijek izvodi s nekakvim ciljem i s nekom namjerom. Obično skrivenom namjerom. Od ove ekipe uključene u cirkus o zajedničkom jeziku čovjek ništa pametno i dobro ne može ni očekivati.

Proteklih je dana izrečeno koješta na temu zajedničkog jezika i mnoge od tih izjava više spadaju u sferu psihijatrije nego li kulture. Tolika količina žuči i zlobe, mržnje i jala na jednome mjestu ne može vas drugo nego zapanjiti.

Ali od sve te gužve i galame pokušajmo stvari maksimalno pojednostavniti. Jer one i jesu takve. Jednostavne. Mnoge se budale trse biti mudraci i znalci, ali im to ne polazi za mozgom. Jednostavno zato što su svi redom prvaci u disciplini zvanoj skakanje samome sebi u usta.

Uzmimo za početak naziv toga nesretnog jezika kojega ova bulumenta nesretnika tako zdušno zagovara. Radi se ni više ni manje nego o “Zajedničkom policentričnom jeziku”. Ime je krasno, nema što. Zvuči tako znanstveno.

Um koji je ovo smislio želio nam je reći kako taj njihov jezik ima više središta. Ako ih ima više koje je središte dominantno? Koje je najvažnije? Ili su možda sva njegova središta jednako važna?

Hrvatski književni jezik ima samo jedno središte. Kad bi svaki naš hrvatski dijalekt ravnopravno sudjelovao u književnome jeziku zavladao bi kaos. Zašto? Zato jer je postojanje više središta nemoguća situacija. Nemoguće je u kaotičnoj situaciji imati bilo kakav standard. A baš taj standard bode oči ovoj ekipi neznalica. Jer oni čitavo vrijeme brkaju standardni i govorni jezik. Ljudi su oduvijek govorili onako kako su htjeli. Tako će biti i u buduće. Ali u pisanoj (službenoj, kulturnoj komunikaciji) moraju važiti nekakva pravila.

Hrvatski jezik ima ta pravila.

Za ovu ekipu smušenjaka jezična politika samostalnih država je po svojoj naravi nacionalistička. Briga oko jezične čistoće za njih je uvod u fašizam. To će reći da se oni zdušno zalažu za jezičnu nečistoću. Zalažu se za nekakvo jezično smetlište. Oni žele da mi živimo u vremenu jezične kuge i kolere. U kojemu svatko istresa svakome svoju kantu izmeta ravno na glavu. Zar doista oni to žele? Situaciju policentrične jezične dizenterije?

A što je bio projekt stvaranja srpskohrvatskog jezika u doba Jugoslavije nego nacionalizam? Jugoslavenski nacionalizam. Je li se u doba komunističke Jugoslavije jezik možda razvijao izvan domašaja svemoćne Partije? Nije. Je li možda u to doba vladalo jezično čistunstvo? Vladalo je. Progonile su se i izbacivale sve nepodobne hrvatske riječi iz srpskohrvatskoga vokabulara. Je li to možda bio jezični fašizam? Bio je. Ili Jugoslaveni po definiciji ne mogu biti fašisti? Jer se rađaju cijepljeni protiv njega. I onda ih ta stečena antitijela štite do kraja života.

Svoju nastranu ljubav prema fantomskom srpskohrvatskom jeziku oni skrivaju pričama o navodnom policentričnom jeziku. Ne, drugovi dragi nema tu više središta, nego samo jedno. A ono se nalazi u Beogradu. Tamo je pravo središte srpskohrvatskog jezika. Upravo tamo kamo vas sve ove godine vuče vaše orjunaško srce.

Da im se dozvoli ova bi ekipa brzo uvela novi jezični standard. I to srpskohrvatski jezični standard koji se već jednom pokazao kao lingvistički hibrid posve nesposoban za život. I eto nas opet tamo gdje smo već jednom bili. U željeznom zagrljaju bratstva i jedinstva.

Ne smijemo smetnuti s uma da je priča o jeziku samo obična dimna zavjesa. Iza nje naslućuju se konture jedne druge igre koja uopće nije lingvistička. Riječ o političkom savezu između globalista i jugounitarista.

Ideja koja ih međusobno povezuje je – brisanje granica. U želji da integriraju prostor “zapadnog Balkana” u Europu, oni bi najprije izbrisali granice između država. Glavnu smetnju u tome naumu vide u nacionalizmu država toga prostora. Epicentar otpora ovoj ideji nalazi se u Hrvatskoj.

Hrvatski nacionalizam bio je uvijek crvena krpa za komuniste bivše Jugoslavije. Isti taj nacionalizam je crvena krpa i za globaliste Europske unije. Za njih je nacionalizam uzrok svih problema. Oni ne shvaćaju da je naš nacionalizam samo posljedica, a ne uzrok problema.

Iz navedenoga je posve jasno kako su se orjunaši i jugounitaristi našli na istoj strani s globalistima i LGBT ekipom. I jedni i drugi nasrću na nacionalni suverenitet. Zajedno odriču pravo Hrvatima da upravljaju vlastitom sudbinom. Na ovaj način stvaraju klimu koja je posve nalik onoj s kraja osamdesetih prošloga stoljeća.

Zato je nama čitav ovaj cirkus već dobro poznat. Samo oni zaboravljaju da smo mi već jednom iz slične situacije izašli kao pobjednici. Da sam na njihovom mjestu ja bih to uvijek imao na umu.

Igor Petrić/Croative.net

Komentari

Komentari

Igor Petrić

Kako su nastali ‘Lovci na tenkove’

Objavljeno

- datum

Svaka knjiga ima neki svoj put, neku svoju sudbinu. Ova je knjiga svoj početak imala još prije 20 godina u časopisu Hrvatska obzorja u izdanju Matice hrvatske u Splitu. U broju 1 iz 1997 godine objavljene su dvije moje priče pod naslovom Dvije ratne proze. Osim njih imao sam još dvije kratke priče u rukopisu. 

Kompletna novela “Bitka za Jokinu glavicu” može se skinuti ovdje:

Lovci na tenkove_izvadak.pdf

Lovci na tenkove_izvadak.epub

I tako će ostati sve do početka 2016 kada mi pod ruku dođe jedna od njih pod naslovom Uspon na Jokinu glavicu. Ta je priča govorila o dvojici hrvatskih vojnika koji se penju na kotu 570 i tamo nalaze uništeni položaj Hrvatske vojske. Kako je sama priča bila jako kratka ja sam je odlučio nastaviti. Ovaj nastavak (poslije pauze od 20 godina) donio mi je prvu novelu pod naslovom Bitka za Jokinu glavicu. U istom naletu inspiracije samo tjedan-dva kasnije nastao je i Arhanđeo Mihael.

Tada mi je već u glavi bila jasna slika knjige u kojoj ću svoje stare priče ukomponirati zajedno s novonastalim novelama. Mjesec dana kasnije već sam imao Zasjedu u šumi Striborovoj i Labirint na Dinari.

U kompoziciji same knjige držao sam se načela da ide naizmjenično dugi pa kratki tekst. Posložio sam tako niz od 4 novele i 3 priče i sve zajedno složio na 12 araka teksta, odnosno 144 stranice. Ovdje moram reći kako sam imao ideju za još najmanje dvije novele, ali ih nisam mogao staviti u knjigu jer bi mi to samo povećalo trošak tiskanja. Samo iz tog razloga knjiga je ostala tanja, a rukopis kraći od željenog.

Naslov Lovci na tenkove nastao je davno, još u doba kad sam dovršavao TG-5. Istina je da nijedna od novela u knjizi ne nosi to ime pa samim time ne postoji naslovna novela po kojoj se knjiga zove. Taj naslov je trebao biti za ratni roman koji se događao na prostoru Bosanske Posavine i govorio bi o bitci za koridor između Srbije i Republike Srpske. Sve je to ostalo samo kao nerealizirana ideja pa sam naslov upotrijebio za ovu knjigu. Doduše, u noveli Zasjeda u šumi Striborovoj doista se spominju lovci na tenkove tako da ni taj naslov nije bez osnova.

Koliko je u mojim pričama i novelama povijesne istine? 

To je pitanje koje stalno slušam od ljudi koje zanima moja knjiga. I zato ovdje želim ukratko odgovoriti na to pitanje. Lovci na tenkove su književno djelo. To će reći da spadaju u kategoriju fikcije i knjiga nije povijesni dokument. To nisu moji memoari ni moja ratna sjećanja. Ali ni jedna od ovih priča ne bi nastala da nisam na svojoj koži osjetio Domovinski rat. I svaka od njih ima neke elemente koji su istiniti i stvarni. Neki su se dogodili meni osobno, a neke sam čuo od drugih sudionika ovoga rata. Ipak valja reći kako je taj istiniti dio u manjini. Tekst je u najvećoj mjeri autorova mašta koja pokušava biti što je moguće više uvjerljiva i stvarna.

Za ilustraciju mogu navesti novelu Arhanđeo Mihael. U toj se noveli radnja zbiva na groblju, a jedan od položaja HV bio je u grobnici. To se doista dogodilo meni i mojoj postrojbi koja je držala položaj upravo na groblju. Ja sam imao položaj na rubu groblja i nisam spavao u samoj grobnici kao što su to neki moji suborci. Dakle taj je element istinit i doživljen, ali čitava je novela u najvećem dijelu fikcija, dakle književnost.

Ako bih morao navesti priču s najvećim udjelom osobnog iskustva onda bi to bila Smrt na crvenoj zemlji. U stvarnosti kraj nije bio tako tragičan kao u priči, ali samo iskustvo tenkovskog napada je posve osobno i duboko proživljeno. I to je jedan od najstrašnijih trenutaka mojega ratovanja u kojemu sam skoro izgubio prisebnost. Zahvaljujući mojim suborcima nisam napravio nikakvu nepromišljenost koja me je možda mogla stajati glave.

I tako su Lovci na tenkove izašli iz tiska točno 20 godina poslije Taktičke grupe 5. Kako je moj prvi roman govorio o tom vremenu žrtve i stradanja bio sam uvjerenja da neću trebati više pisati o samom ratu. Ali vremena poslije Domovinskog rata su me demantirala. To su bila vremena neprestanog ponižavanja i vrijeđanja svega što Domovinski rat znači za sve nas koji smo u njemu sudjelovali. Branitelje se kriminalizira, dok se čitav rat blati kako kakav zločinački pothvat. U svjetlu toga sam svjestan kako je ova knjiga moj osobni doprinos u borbi za ponos i dostojanstvo hrvatskih vojnika i časnika. Ako se ova sramotna kampanja bude nastavljala (a sve izgleda da će tako i biti)  napisati ću još jednu knjigu novela u kojoj će biti i one koje nisu mogle stati u Lovce na tenkove.  

Bitka za istinu i dostojanstvo Domovinskog rata još uvijek nije gotova. Kako sam se borio u maskirnoj odori s kalašnjikovom u ruci tako ću se boriti i za tipkovnicom. Sve do konačne pobjede. Ne smijemo nikad dopustiti lažima da nadvladaju istinu.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Promjena dresova na Bliskom istoku

Objavljeno

- datum

Je li ova karta (umjesto današnje – donje), koju je kreirao Ralph Peters 2006. (objavljenoj u Armed Forces Journal) cilj današnjih previranja na Bliskom istoku…!?

 I POČETAK PROMJENE GRANICA?    Najnestabilnije geopolitičko područje svijeta danas je svakako Bliski istok. Mnoge se sfere globalnog i regionalnog utjecaja tamo presijecaju. Središnja zemlja sukoba na Bliskom istoku je još od 2011 godine Sirija. U njoj je sukob kulminirao uspostavom Islamske države, odnosno radikalnog islamskog kalifata (ISIL-a). On je u doba svojega vrhunca zauzimao velika područja Sirije i Iraka. I sve bi to ostalo tako do dana današnjeg da se u sukob nisu umiješali Rusi.

Oni su svojim vojnim angažmanom posve preokrenuli tijek zbivanja. Sirijski predsjednik Assad bio je na rubu poraza i da nije bilo Rusa on bi morao Siriju prepustiti u ruke radikalnih islamista.

Ali ovi islamisti nisu pali u Siriju i Irak s neba. Oni su samo produžena ruka globalističke “deep state”. Ove mračne, podzemne snage organizirale su i financirale stvaranje Islamske države. Njezina je uloga bila stvaranje geopolitičkog klina posred Bliskoga istoka. Glavni financijeri i logističari nalazili su se u SAD, Izraelu, Saudijskoj Arabiji, Kataru i Turskoj. Ova sunitska veza trebala je biti okosnica u borbi protiv Iranskih Šita. Stvarni cilj bio je stvaranje uvjeta za napad na Iran.

No ni Iran nije u međuvremenu mirovao. On je svrstavajući se uz bok Rusa jačao svoj utjecaj u Siriji i Iraku prikradajući se sve bliže i bliže Izraelu. Na taj se način otvoreno suprotstavio sunitskoj osovini S. Arabija-Turska-Katar.

Vojni uspjesi Sirije, Rusije i Irana natjerali su moćnike iz “deep state” da počnu tražiti zamjenu za posrnule islamiste. Padom Alepa postalo je jasno kako su Kurdi oni kojima je namijenjena uloga onih koji će zamijeniti islamiste u Siriji i Iraku. Kad su ovoga postali svjesni u Turskoj odmah su promijenili stranu i prestali logistički podržavati ISIL. Nešto kasnije slično je postupio i Katar. Na ovaj način je logistička podrška islamista značajno oslabljena.

Na samom terenu redaju se poraz za porazom. Sirijska vojska je uz potporu ruskog zrakoplovstva polako ali sigurno napredovala. Istovremeno, dok islamska država kopni u Siriji slično se događa i u Iraku. I tamo područja pod kontrolom radikalnih islamista sve više nestaju pod naletom vladinih snaga.

I kad se čini kako će se porazom islamista izmučenom narodu Sirije i Iraka napokon vratiti mir u igru ulaze Kurdi. Oni 25.09. izvode referendum u kojemu proglašavaju nezavisnost vlastite države Kurdistan. Na ovaj politički potez oštro reagiraju Turska, Irak i Iran. Kako sve tri zemlje imaju značajnu kurdsku manjinu stvara se jaki protu-kurdski savez koji nije samo politički nego može biti i vojni.

Postavlja se pitanje zašto su Kurdi pristali baš u ovom povijesnom trenutku na pokušaj stvaranja vlastite države? Jasno je kako to nikad ne bi napravili da ih netko jak i utjecajan nije na to “nagovorio”. Kurdska je odluka iz više razloga jako riskantan potez koji ne samo da im neće donijeti državu nego će im donijeti mnogobrojna stradanja i nevolje.

Stara karta koja se prema projekcijama još od prije desetak godina – ima promijeniti…

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Nova knjiga hrvatskog književnika Igora Petrića

Objavljeno

- datum

Izišla je iz tiska nova knjiga hrvatskog autora, domoljuba i književnika Igora Petrića, koja se danas prodaje na web knjižari Redak.

Može se pronaći na ovome linku:

Knjiga je namijenjena među ostalim, i bivšim hrvatskim vojnicima iz Domovinskog rata. Važno je da oni znaju i da se podsjete… kao i svi oni koji Domovinski rat doživljavaju kao svoju borbu i svoju pobjedu. 

Portali Croative.net, kao i hu-benedikt.hr na svojim stranicama će podržati ovo vrijedno Petričevo ostvarenje.

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.