Connect with us

Ivica Ursić

JAVNO PONIŽAVANJE

Objavljeno

- datum

Kako se osjećate kada Nedjeljom čujete čitanje koje i nije baš umirujuće, nego je čak zbunjujuće, pa čak za vas i neprihvatljivo?

Ovonedjeljno čitanje (Matej 18, 15-20), čini se, pripada baš u tu kategoriju.

Opraštanje je dobra stvar, kažete vi, ali … čujte … sve ima svoje granice, zar ne?

Ako netko zgriješi prema tebi, suoči se s tom osobom, lice u lice, jedan na jedan, i pokušaj stvari raščistiti. Ako pomirba ne uslijedi nekon jednog susreta, suoči se s tom osobom opet i to u prisustvu svjedoka.

Ako se situacija i tada ne razriješi, sve reci Crkvi, odnosno najmudrijima u njoj. I to će biti griješnima prava lekcija. Ali ako i to ne bude djelovalo, onda neka ti onaj koji prema tebi zgriješi, bude kao „poganin i carinik“.

Ovdje već čujem mnoge kako slavodobitno govore: „Tako im i treba, kada se ne žele ispričati i prihvatiti ruku pomirbe. Treba s njima baš kao sa svim tim agnosticima i ateistima.“

Ili kako je jedan filozof rekao: „Mi trebamo uvijek oprostiti svojim neprijateljima ali tek nakon što oni budu javno pogubljeni.“

Nu, ima tu jedan veliki problem.

Čini se da smo mi uglavnom zaboravili sve ono što Isus kaže o opraštanju i kako se je Isus odnosio baš prema poganima i carinicima.

Zato ne donosimo preuranjene i konačne zaključke temeljem istrgnutih citata, ne budimo kao ovaj svijet, nego razmotrimo sve u cijelosti Božje ljubavi i milosrđa.

Kako mi postupamo?

Da, mi, kršćani?

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno pozovemo grupu ljudi i požalimo se njima. Možda čak pokrenemo distribuciju pisma u kojem tu osobu optužujemo.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi mu jednostavno  pošaljemo zločesti e-mail. Kopiju naravno pošaljemo svima u našem „address book-u“. Sada slijede objave na Twitteru.

Ako neki drugi član crkvene zajednice zgriješi prema nama … mi jednostavno ne kažemo ništa. Mi ga izbjegavamo. Izbacimo ga sa Facebooka. A ako ga ne možemo izbjeći Nedjeljom na misi mi onda jednostavno odemo u drugu crkvu.

Isus, u današnjem čitanju, izravno govori svojim učenicima neka nam kažu što nas čeka. Ako te brat ili sestra u vjeri povrijede, naljute, ražaloste ili ti nanesu bilo kakvo zlo … otiđi i razgovaraj s njima izravno … oči u oči.

Ne samo što takav put vodi do oprosta, nego to čini na milosrdan način. Povrijeđena strana ne vuče kroz blato onoga tko ju je povrijedio. I ako se sve tu riješi nitko za to ne treba ni znati. U zajednici oprost je moguć bez straha i neugodnosti. Do oprosta može doći u tišini. S ljubavlju.

Ali ako to ne djeluje, povedeš osobu ili dvije sa sobom. To ubrza malo stvar ali i dalje ostaje dovoljno prostora za milosrđe i diskreciju. A onda ako se stvari ne dovedu u red, iznesi sve pred Crkvu, jer ako nismo u stanju to učiniti između sebe, u Crkvi, kako ćemo pomirbu donijeti svijetu?

Crkvena zajednica nije kao sekularni svijet.

Umjesto da se među sobom tužakaju i kažnjavaju, vjernici trebaju prijestupniku pružiti novu šansu. Da, s prijestupnicima se treba konfontirati ali ih se ne smije javno ponižavati. Umjesto osude i progona trebaju dobiti šansu za pokajanje. Treba pomoći ljudima da se ne osjećaju poniženima. Ali to zahtjeva izuzetno veliku osjećajnost.

James Twitchell, autor knjige „For Shame: The Loss of Common Decency in American Culture“ („Na sramotu: Gubitak uobičajene pristojnosti u američkoj kulturi“) kaže da je dovođenje ljudi u neugodnu situaciju danas jako popularno. Ne može sudstvo riješiti svaki problem, pa je sramoćenje onih koji su pogriješili sve češće.

U davna vremena prekršitelje zakona ili nekih običaja, dovodili bi na glavni gradski trg gdje bi se prolaznici nad njima iživljavali vrijeđajući ih. Mi danas činimo isto ali na drugi način. Činimo to putem „medijskog linča“.

 

Javno sramoćenje ljudi sve više postaje prihvatljiva praksa. Vlada uvjerenje da netko tko je počinio nešto loše, ako proživi dovoljno javnog sramoćenja, da će mu to pomoći okrenuti život u drugom pravcu.

Drugim riječima, društveno je dobro i opravdano prekršitelje dovesti u stanje osramoćenosti. Tako tvrdi James Twitchell. I ovo se sigurno sviđa velikom broju ljudi.

Ali bi li se Isus složio s ovom filozofijom?

Put Crkve je put pomirenja. Jer ako želimo da se netko iskupi onda to znači pomoći toj osobi povratak u stanje mira sa samom sobom i s bližnjima.

Dakle, Crkva treba učiniti sav mogući napor da pruži prigodu svima koji su sagriješili kako bi ispravili ono što su krivo učinili.

Crkva je skup vjernika u pravom smislu kada njezini članovi čine sve moguće napore kako bi podarili ljubav, oprost i potporu.

U današnjem čitanju Isus opisuje proces koji se razlikuje od svega onoga kako ovaj svijet postupa. Umjesto kamenovanja, optuživanja i javnog sramoćenja, crkvena zajednica treba činiti sve kako bi griješniku pružila prigodu za novi život.

Koliko smo mi danas blizu Isusovom učenju? Bojim se da smo objeručke prihvatili sve “blagodati” sekularnog svijeta kako bi se obračunali sa svima onima koji su nam “stali na žulj”.

To nam je daleko lakše, nego oprostiti.

Naravno, sve dok mi osobno ne budemo izloženi javnom ponižavanju.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

 

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

UZ SJEĆANJE NA VELIKANA

Objavljeno

- datum

Pucanj koji je odjeknuo u Rovanjskoj, prvog dana rujna, prije 5 godina, ubio je posljednjeg hrvatskog idealistu.

Pragmatici kažu kako u politici nema mjesta za idealiste. Za romantičare. Zato je politika sve učinila da Zvonko više ne bude među nama.

Tog tužnog jutra, u meni najdražem mjesecu, ubijena je i moja nada da će se u Hrvatskoj, barem u dogledno vrijeme, stvari pokrenuti u pravcu kojeg je Zvonko sanjao. Svi znamo što je prelilo čašu Zvonkovog strpljenja, svi mi znamo kako su hrvatska politika i javnost, dočekali čovjeka kojemu ništa nije bilo ispred Hrvatske.

Smetao im je. Nije se uklapao u njihove križaljke i planove. Sanjao je plamen na kojem će, nakon što izgori ona perfidna i protuhrvatska politika, iz pepela se uzdignuti Domovina koju još uvijek neki od nas sanjaju i kojoj se nadaju.

Ja više nemam ni nadanja ni iluzija. Svjedočeći aktualnim zbivanjima, promatrajući političare koji bez imalo srama raskopavaju temelje Hrvatske države, temelje koji se, natopljeni krvlju domoljuba, samo šutke urušavaju, sve više i bolje razumijem Zvonkove motive koji su rezultirali pucnjem čiji eho i danas odzvanja Hrvatskom. Barem za one koji ga žele čuti.

Najbolji među nama ili su izginuli na ratištima ili su iz očaja sebi oduzeli život vidjevši da Hrvatskom u biti vladaju isti oni koji je nikada nisu ni željeli. Narod, uhvaćen u mrežu slatkorječivih političkih obmana i propagandnih laži protudržavnih medija, poput zombija glavinja od trgovačkih centara do nogometnih stadiona, pije svoje pivo, zuri u TV ekran, liječi nagomilane frustracije na društvenim mrežama i truje svoju dušu uredno konzumirajući duhovno smeće kojim ga mediji sustavno zatrpavaju.

Takav „homo ludens“ nikada ne će postati „homo politicus“, nikada ne će biti u stanju stvoriti kritičnu masu potrebnu za temeljite promjene, jer politički kastriran postao je ideološki eunuh, postao je sebična amorfna jedinka, koja i dalje kao svoje geslo ima komunjarsku logiku „snađi se druže“.

Tu i tamo zaiskrit će u njemu domoljubni žar, poglavito kada neprijatelj izgubi osjećaj mjere u svojem bahaćenju, kad mu domovina pred očima gori i nestaje, kad mu braću tjeraju u novi pečalbarski egzodus, kad mu ponižavaju suborce i uspomenu na njihovu žrtvu i onda će „naš čovik“ riknuti kao moćni lav.

Ali jadan nije ni svjestan da su ga strpali u „circus croaticus maximus“, u kojemu od Hrvatske osta samo zastava i himna, i da se ova predstava odigrava u režiji velikih gospodara u kojoj glavne uloge igraju razni patološki likovi koje taj „naš čovik“ obilato financira iz svojih skoro pa praznih džepova, a da on – NAROD – samo statira za bijednu nadnicu.

Ja znam da vam sve ovo djeluje jako mračno. Crno. Depresivno. Ali ovo je stvarnost. Mi živimo sve ovo što je prije napisano. I svi mi, kojima je stalo do Hrvatske, to vidimo. I svatko od nas može po svojoj savjesti reagirati onako kako misli da je to najbolje. Ja sam namjeravao na današnji dan potpuno se povući iz javnog života, jer ne vjerujem da će u skorije vrijeme biti bolje.

Odustao sam od te svoje namjere, jer idući tjedan imam susret sa zaručnicima koji se pripremaju za kršćanski brak. Radi njih čovjek ne smije odustati. Radi njih. Radi njihovih budućih obitelji. Radi neke nove Hrvatske. Sva istraživanja koja su radili razni instituti o mladima u Europi pokazuju da su mladi Hrvati drugačiji od svojih vršnjaka u drugim državama. Da im je visoko na skali prioriteta Obitelj, Bog i Domovina.

Moje su mogućnosti malene ali su iskrene i ako moja riječ dodirne samo jedno mlado srce imao sam razloga zašto se boriti i ne odustati. Mi pojedinačno ne možemo promijeniti stanje u domovini ali možemo pomoći jednom čovjeku da promjeni sebe i da onda zajedno promijenimo Hrvatsku.

To je i Zvonko Bušić želio. Nisu mu dopustili.

Baš zato ni mi ne smijemo baciti koplje u trnje.

Možda baš u vašoj blizini odrasta jedan Zvonko.
Jedna Julienne. Idealisti i romantičari.

Budite uz njih.
Podržite ih.

Onda će i Zvonkova duša naći svoj mir.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OFANZIVA NA KATOLIKE

Objavljeno

- datum

Ofanzivama nikada kraja. A i kako bi ga bilo kada neprijatelj nikada ne spava. A kako bi i spavao po ovoj vrućini. Slobodna Dalmacija, čak i kada nema druga Tita, i dalje pokreće ofanzive. Nema bravara ali ostala brava. Nezaključana.

Naravno ofanzive se pokreću protiv najljućeg neprijatelja. Unutarnjeg. Protiv Hrvata i to katolika. Jer ti likovi nikako ne spavaju. Ako i zaspu eto ih pa hodaju u snu. Sve neki sami somnambulisti. Gruba rič, a? Odmah se vidi da s njima nešto nije kako treba. A čim imaju takvu dijagnozu njih treba dovesti u red. Pameti. Zdravlju. A sve po mjeri komesara duha – piše na svom profilu Ivica Ursić.

Ima Slobodna Dalmacija svoje komesare. Tko bi ih samo nabrojio. Uredno su pozicionirani po svijetu. Jedan je Inoslav Bešker. Taj kad osmisli ofanzivu teško da ćeš izvući čitavu glavu na ramenima. On iz blizine Vatikana godinama škropi po nama svojim izljevima mržnje kojih se ne bi posramio ni sam drug Leka. Da, drug Leka. Ne znate za druga Leku? Aleksandra? Rankovića? E… tako je… toga druga Leku.

Neki dan prebili neki EU građani, u Belgiji, neke druge EU građane. I stade drug Bešker viriti u njihove putovnice i brojiti im krvna zrnca. Ovi što dobiše batine bili neki Amerikanac i Talijan. Ovi što su ih tukli bili neki Bugarin i neka Hrvatica. Uhitila policija Bugarina a pustila ovu što bi kao trebala Hrvaticom biti. Pobili se susjedi.

E, ali ne možeš ti druga Beškera zavarati. Kaže on da je Bugarin opleo po ovoj dvojici jer su (kako se to danas politički korektno kaže?) – (a ha… znam, znam!) kao takvi nepoželjni u apartmanu „Identity“ u Zadru. I to sve učini Bugarin mlad zato što ga je mržnjom dojila i zadojila Hrvatica mlada. ‘Oće naša žena muža privolit’ na svoju i to ti je.

I krene ofanziva. Pod geslom kako smo mi Hrvati pripadnici „katoličke homofobne kulture.“

A di ste sad? A… prokužilo vas.
Tužit će vas Bešker papi Frani. A onda ste tek nagrabusili.

Ako vas prije toga Slobodna Dalmacija ne izruči inkvizitorima svojeg podlistka „Misija“ koji će vas konačno dovesti u red. Jer po njima vi niste katolici. Vi ne slušate papu Franu.

Kažete da ste nagluhi pa ga zato ne slušate?
Ne opravdava vas to. Napnite uši. Slušajte papu.

On recimo ima Fr. Jamesa Martina kao savjetnika Vatikanskog tajništva za komunikacije, a taj je (to već i vrapci na granama znaju) otvoreni zagovornik mostogradnje. On bi podigao most i pokrenuo sveopću ofanzivu te preko njega konačno legalno uveo sodomiju u Katoličku Crkvu. Da se više ne muče potajice oko onih stvari.

I šta sad?

Ako Slobodna Dalmacija tvrdi da ste „homofobi“ i „da niste katolici“ pokrijte se ušima. Ne kukajte zašto je dragi Bog uzeo krivog Olivera. Prihvatite svoj grijeh i pokajte se.

Zato i služe ofanzive. Da se porazi neprijatelj. Unutarnji.

Budite pametni, jer možda vam neki pater za pokoru prepiše čitati „Slobodnu Dalmaciju“ i A. Tomića dok ste živi.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

PRESVETO TROJSTVO

Objavljeno

- datum

Vijesti, koje u posljednje vrijeme dolaze do nas, skoro su uvijek tmurne. Loše. Nepravda koja vapi do neba, iz dana u dan, raste a ljudi su, iz dana u dan, sve više frustrirani zbog svoje ekstremno ograničene sposobnosti činjenja bilo čega po tom pitanju.

Naši pokušaji borbe protiv nepravde čine se isprazni i beskorisni.

I dolazimo u napast upitati: „Gdje je naš Bog?“

Padaju mi na pamet riječi koje pjevamo na Križnom putu.

„Klanjamo ti se Kriste i blagosljivljamo te,

jer si svojim svetim križem svijet otkupio.“

To da je ovaj naš svijet potreban otkupljenja svima nam je do boli jasno.

Sami ljudski napori uvijek su nedostatni da bi se bilo koji dramatični problemi na ovom svijetu riješili.

Otkupljenje, kao besplatan dar oslobođenja iz kaosa koji inficira ovaj naš svijet, za nas je vrlo primamljivo. Ali što ove riječi, uzete iz obreda Križnog puta, znače izvan njihovog vjerničko-molitvenog konteksta?

Kako to Kristov križ iskupljuje svijet?

Uloga koju križ igra u otkupljenju svijeta, iako bitna, za nas je ljude ekstremno problematična. Tradicionalno objašnjenje uloge križa obično uključuje nešto u svezi otkupljenja, žrtve i ispunjenja Očeve volje. Ova su objašnjenja istinita ali su i subjekt nesporazuma i krivog razumijevanja pa često ili vode do skandala ili progone križ prema beznačajnosti.

Očev zahtjev Sinovljeve stravične smrti, kako bi se iskupio svijet, je skandalozan.

Kada roditelj koji voli, pitamo se mi ljudi, traži smrt vlastitog djeteta, kako bi se popravilo nešto što se je razbilo, kakav je to onda roditelj?

Pa neka je u pitanju čak i čitav svemir!?

Odbacivanje ove lažne slike Boga nažalost vodi i do odbacivanja i same kršćanske vjere.

Drugi, daleko suptilniji, i možda puno opasniji odgovor na netočno razumijevanje vrijednosti križa, oduzima križu njegovu moć i njegovu snagu.

Na djelu je filozofija, na djelu je poruka, kako su patnja, bol, muka i žrtva nepotrebni, nadiđeni, suvišni.

Križ se danas želi zamijeniti masažnom terapijom.

Križ je danas postao modni detalj, ukras blaziranog jet-seta.

Križ je danas omlitavio, jer ga se silom želi pozlatiti.

Križ je danas izgubio svoju sposobnost nadahnuća i njegova iskupljujuća moć se nastoji na svaki način omesti.

Ali odbacivanje ili, u najmanju ruku, ignoriranje križa je – katastrofa.

Potraga za mirom Božjeg kraljevstva nemoguća je bez posrtanja.

Danas je u modi pozivati ljude u tzv. duhovna pribježišta, na tzv. duhovnu obnovu, u tzv. programe u kojima će čovjek, tako kažu, ponovno otkriti sebe, svoje ja, i kroz koje će služiti sam sebi.

Sve je podređeno nekakvom smirivanju i utjesi, a rijetko tko govori o izazovu i buđenju.

Naravno nema ničega lošeg u miru i kada se čovjek osjeća dobro sa samim sobom. Dobro je činiti dobro i dobro je promovirati dobro ali utjehe nema bez žrtve, a žrtve nema bez boli.

U svakodnevnom govoru riječ žrtva obično znači „nečeg se odreći“. Znakovito je da ta definicija nastaje iz korjena latinske riječi „postati svet“, odnosno „učiniti svetim“ (sacrum = svet i facere = učiniti // sacrificium). Kršćanska tradicija prepoznaje da postati svetim svakako uključuje nečeg se odreći.

Križ je bio Kristova konačna žrtva.

Bio je to njegov konačni čin darivanja sebe samog.

Bio je to konačni izraz njegove ljubavi.

Isus je smaknut jer je odbio prestati voljeti.

Isus je odbio prestati izazivati svjetski status quo.

On je znao da je njegova životna misija bila bezgranično voljeti.

U svojoj agoniji u Getsemanskom vrtu, noć prije egzekucije, Isus je odbio bilo koji kompromis kada je njegova misija bila u pitanju.

Njegova ljubav pobjeđuje zlo.

Njegovo odbijanje da ograniči svoju ljubav, njegov čin žrtve, izravno vodi do trijumfa križa.

Njegova je ljubav apsolutno slobodna od bilo kakve sebičnosti i samodovoljnosti.

Kristov križ iskupljuje svijet, jer je to ljubav koja sjaji u mraku, a tama je ne može nadvladati.

Ta ljubav izmiruje sve stvari i donosi mir koji karakterizira sam život zajedništva Svetog Trojstva.

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno