Connect with us

Društvo

Ivo Banac: Nema nikakve dvojbe. Komunistički režim bio je totalitaran, prema tome i zločinački!

Objavljeno

- datum

Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima.

ZAGREB – Kad se u hrvatskoj javnosti povede rasprava o nekoj temi iz bliže ili dalje prošlosti, nerijetko se čuje tvrdnja da »povijest treba prepustiti povjesničarima«. Na taj se način sugerira da su povijesne teme nešto neprimjereno svakodnevnom životu i da se njima trebaju baviti samo ljudi kojima je to struka.

Ivo Banac jedan je od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara, ali uopće se ne slaže s tom tezom.

– Povjesničari, ako rade svoj posao, svakako mogu biti korisni, jer će javnosti predočiti nepoznate činjenice ili tumačenja koja nam pomažu kako bismo se što bolje upoznali s vlastitom prošlošću. No, zrelo bi društvo po naravi stvari, mimo takozvanih eksperata, moralo biti zainteresirano za vlastitu prošlost. Nema pojedinca koji ne razmišlja o tome gdje je bio u djetinstvu, u mladosti, u školi, na radnom mjestu, što je dobro obavio, što je propustio, zašto je to tako bilo. Ne možete to prepustiti nekom drugom. Kad se kaže »prepustimo povijest povjesničarima« zapravo se govori da o povijesti ne želimo razmišljati. S druge strane, s iskustvom profesora u Hrvatskoj, mogu reći da se u proteklim desetljećima vrlo malo učinilo za napredak hrvatske historiografije. Studente se obrazuje i odgaja za prosječnost, arhivi, kad su i dostupni, nesređeni su i neprilagođeni korisnicima, ne postoji sustav financiranja istraživanja u inozemstvu. Sve to ne pomaže izvrsnosti niti ugledu struke.

Reformacija

Mogu li povjesničari, budući da su, kao i ostali građani, različito vrijednosno orijentirani, uopće donositi neke zaključke koji bi bili široko prihvaćeni ili, kako se zna reći, podvlačiti crtu ispod pojedinih povijesnih događaja?

– Ne znam što znači podvući crtu, jer to u nekim slučajevima nikad ne možemo i nećemo postići. U godini smo petstote obljetnice protestantske reformacije. Ne morate biti znalac da biste znali kako oko toga nismo uspjeli podvući crtu. Papa je prošlog listopada u Švedskoj pred predstavnicima Svjetskoga luteranskog saveza rekao kako katolike i luterane ujedinjuje mnogo više nego što ih dijeli, ali je bilo katolika koji su takav stav protumačili kao klečanje pred Lutherom, nepopravljivim neprijateljem katoličanstva. Tako je i s povjesničarima. Na tragu usporedbe, ima ih katolika, ima ih protestanata, ima ih s ovakvim ili onakvim vrijednostima, no mene ne zanimaju njihove vrijednosti. Mene zanima što su napravili, kakav im je proizvod. Najbolji povjesničar engleske reformacije u ovom trenutku je Eamon Duffy, profesor povijesti kršćanstva na Sveučilištu Cambridge. On je nedvojbeno katolik i nedvojbeno kritičan prema reformaciji, ali ne mogu nabrojiti sve njegove uspjehe. U jednoj od novijih knjiga on rehabilitira kratkotrajno razdoblje katoličke restoracije pod Marijom Tudor (»Krvavom Marijom« iz protestantske predaje), koja je vladala Engleskom nakon Henrika VIII., a prije njene polusestre protestantske kraljice Elizabete. Među ostalim stvarima, on pokazuje zašto su onodobne strasti nagnale vlast na okrutni progon protestanata. No, nema ozbiljnog povjesničara koji nije mnogo naučio od Duffyja. Ima dobrih povjesničara i loših povjesničara. Mene zanima što su napisali, a ne u što vjeruju.

Vlada je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Treba li se državna vlast baviti »suočavanjem s prošlošću«?

– Ne. Državna vlast mora voditi državnu politiku, unapređivanjem obrane i smanjenjem poreza. Ona nije i ne može zamijeniti društvo. Društvo se mora baviti suočavanjem s prošlošću, a vlast mora donijeti zakone što će odstraniti iz javnih službi i medija sve one pojedince koji su bili dio represivnog aparata pod nedemokratskim režimima i omogućiti društvu, odnosno građanima, slobodan pristup svemu što je potrebno da dođu do točnih i pouzdanih informacija. To znači da mora prikupiti sve arhive iz razdoblja totalitarne vlasti i učiniti ih dostupnima svima koje to zanima. Kad bi Plenković to učinio, i to odmah, onako kako su to Nijemci napravili nakon ujedinjenja, ne bi mu trebale nikakve komisije ni druge metode usporavanja. Ono što on i predstojnik njegovog ureda Davor Božinović rade je ništa drugo nego odugovlačenje i skretanje pažnje od onog što se od Vlade i Sabora doista očekuje, dakako umotano u celofan borbi protiv besplodnih ideoloških sukoba.

Komunistička dekadencija

Biste li sudjelovali u radu tog Vijeća da su vas pozvali?

– Pa, nisu me pozvali, tako da nikad nećemo saznati. Ali ozbiljno, ne vidim zašto bi netko dao legitimitet takvom jednom pothvatu.

Zadaća Vijeća je »izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću«. Podsjeća li vas to Vijeće možda na ideološke komisije iz vremena komunizma, koje su također željele propisati određena ponašanja?

– Da, podsjeća na takva vijeća jer je smišljeno od konformističkog mozga oblikovanog u vremenu komunističke dekadencije. U ništa se nije vjerovalo, ali se znalo kako nepostojeću vjeru treba iskazati da bi forma bila zadovoljena i guza sigurna. Demokratsko društvo ne treba idejnih skrbnika. Potrebna mu je sloboda i jasna državna politika. Ljudi će već naći put, samo ih prestanite plašiti, izazivati moralne panike i neprestano zbunjivati.

Moraju li se Hrvati 2017. suočiti sa svojom prošlošću?

– Da se ne varamo, ovdje nije riječ o suočavanju s bilo kojom prošlošću. Nemamo se što suočavati s posljedicama habsburške vlasti isto kao što se Amerikanci nemaju što suočavati s posljedicama ropstva. Ti sustavi su propali i odbačeni. Ako se tu i tamo pojavi koji austronostalgičar ili, pak, povjesničar koji će naglasiti pozitivne strane patrimonijalnog odnosa prema crnim robovima, tako što ne predstavlja društvenu opasnost. Mi se, u prvom redu, moramo suočiti s komunističkom prošlošću, a to onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata propale komunističke države ili su u tom sustavu na razne načine bili privilegirani, a tih ima lijep broj.

Hrvati sigurno nisu jedini europski narod u kojem ne postoji nacionalni konsenzus o mnogim stvarima.

– Ne bih se složio. Postoji nacionalni konsenzus izražen u saborskim odlukama i Ustavu, koji određuje temeljne zakone, štiti ljudska prava i slobode, daje ustroj državne vlasti… Također postoji ili bi trebala postojati državna politika, koja zastupa demokraciju. Druga je stvar što se možda svi ne slažemo o nizu raznih pitanja koja izlaze izvan djelokruga Ustava, zakona, pa i državnog usmjerenja. Ali, to je prostor politike. Politiku kojoj dajemo prednost moramo izabrati na biralištu. Svaki pokušaj da se odabir zaskoči, preusmjeri, osudi kao beskoristan, kao primjer besplodne ideološke borbe može uspjeti samo ako većina doista odabire zaborav. Ali, to baš i nije realno, zar ne?

Sve o NDH

Bi li se život hrvatskih građana značajno unaprijedio u slučaju da uspije suočavanje s prošlošću i bude postignut konsenzus o temama o kojima ga sada nema?

– Apsolutni konsenzus se ne može postići, a i kad bi se postigao došlo bi do nekog novog prijepora, jer prijepor je dokaz da smo živi. U etrušćanskom društvu nema prijepora, jer je mrtvo. Život hrvatskih građana značajno će se unaprijediti kad shvate što je kočilo njihovo samopouzdanje i slobodan odabir, kad prestanu ucjene onih koji šire moralne panike da bi prikrili vlastitu prošlost.

U Vladinoj odluci o osnivanju ovog Vijeća, navodi se da će ono »ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«. Dakle, jasno se želi reći da režim NDH nije u istoj ravni s komunističkim poretkom, makar su se i u potonjem kršila ljudska prava. Je li to ispravno polazište?

– Ne treba dokazivati da su postojale razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima, a također unutar raznih razdoblja istih nedemokratskih režima. Ali, to još ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugoga. Ili da sve razlike idu u prilog samo jednog nedemokratskog režima. Fašizam, uz značajne iznimke, nije ugrožavao privatno vlasništvo. Zato i postoji ozbiljan korpus istraživanja (naravno, ne kod nas, nego u svijetu) koji ukazuje na izuzetno negativne društvene posljedice sustavnog razaranja privatnog vlasništva u bivšim komunističkim zemljama i to ne samo zato što su komunističke diktature bile znatno dugoročnije od fašističkih.

Kako biste okarakterizirali vladavinu Ante Pavelića?

– U društvu i historiografiji postoji konsenzus o krajnje negativnoj naravi ustaškog režima. To nije bilo kontroverzno ni za značajne dijelove emigracije što je proistekla iz NDH. Nitko ozbiljan ne pokušava prevrednovati NDH.

Je li to najsramnije razdoblje hrvatske povijesti?

– Za one koji su počinili razne zločine, pa se imaju razloga sramiti, sasvim sigurno. Možda ne za one koji su razne zločine počinili u trenutku raspada NDH. Ovisi o tomu koliko su počinitelji sposobni na duševnu pobuđenost osjećanja srama. Govorim o pojedincima i sustavima, opasno je čitavim društvima nametati osjećaj krivnje i srama. Uostalom, mi nismo razvili ozbiljnu historiografiju o NDH. Posve je netočno da o NDH sve znamo, kako tvrde neki ameteri. Što uopće znamo o društvenim trendovima u NDH, o svakodnevnom otporu? Na ozbiljnom iščitavanju NDH u najnovijem razdoblju najviše ima stranih djela, više su napravili Jozo Tomasevich i Alexander Korb nego mnogi domaći povjesničari.

Za dom

Spominjali ste već komunističke vlasti, jesu li one bile jednoznačno negativne?

– Nema nikakve dvojbe da je komunistički režim bio totalitaran, pa prema tome i zločinački. Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Totalitarni i represivni režimi su ljudska djela, a ljudi nikad nisu jednoznačni. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima. Uvijek se, recimo, mogu naći razlozi zašto je Davor Božinović radio kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SR Hrvatske, ali to ne mogu biti dokazi u prilog demokratkog karaktera JNA.

Prijedlozi Vijeća bit će, kako se navodi, »utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama«. Može li se na osnovi znanstveno valoriziranih povijesnih činjenica dogoditi da vi i povjesničari poput, primjerice, Josipa Jurčevića, Hrvoja Klasića ili Tvrtka Jakovina prihvatite isti stav o komunističkom poretku?

– Nema razloga zašto bih ja težio istom stavu s ovim ili onim povjesničarom. Već sam naglasio da me ne zanimaju njihovi stavovi nego njihovi radovi. Od mnogih naših povjesničara nema se što naučiti.

Vijeće će i izraditi preporuke za »pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima«. Kako biste vi regulirali uporabu tih simbola?

– Represija prema simbolima nije korisna, a u našim uvjetima samo bi im dala poticaj. Zato sam protiv sankcioniranja bilo kojeg simbola ili pokliča. Ako netko želi urlikati »Za dom spremni« ili »Za domovinu s Titom – naprijed« neka to bude njegova nezdrava strast. To će s vremenom nestati. Drukčije je sa službenom uporabom ili društvenim počastima, »Za dom spremni« ne može biti službeni vojni poklič.

A trgovi i ulice s Titovim ili Pavelićevim imenom?

– Ulice, trgovi i slično ne smiju se zvati po nositeljima nedemokratskih režima.

Domovinski rat

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović neki je dan izjavila da »neće dopustiti da se izvrće istina i blati i omalovažava Domovinski rat«. Treba li postojati službena istina o Domovinskom ratu koju nitko neće smijeti osporavati?

– Ne mora postojati »službena« istina o bilo čemu, ali se mora težiti istini.

Je li onda ova predsjedničina izjava na tragu komunističkih dogmi o Drugom svjetskom ratu, koje do Titove smrti gotovo da nisu bile podložne propitivanju?

– Naravno da nije. Za takvo što bio bi potreban totalitarni okvir. Uostalom, kako bilo koji državnik može spriječiti neistine o bilo čemu ili omalovažavanja bilo čega? Ustav štiti slobodu govora i to ne samo »ispravnog« govora. Druga je stvar kako se pojedini fenomeni predstavljaju u nastavi.

Koja je vaša istina o Domovinskom ratu?

– Prije svega, ne volim sintagmu Domovinski rat, jer to je ruski termin koji je korišten za rat protiv Napoleona 1812., a onda ga je Staljin preuzeo nakon njemačkog napada na SSSR, kako bi prikrio prethodnu suradnju s Nijemcima u podjeli Poljske i preuzimanje baltičkih država, Besarabije i sjeverne Bukovine. Franjo Tuđman pogriješio je kad je insistirao na ovom stranom terminu, umjesto da se naš rat precizno definira onakvim kakav je i bio – rat za hrvatsku nezavisnost. No, to je sad uvriježeno i tako je, kako je. Svoja zapažanja o Domovinskom ratu napisao sam u eseju »Raspad Jugoslavije« objavljenom 2001. godine. Premda bih neke stvari danas možda malo drukčije postavio ili nadopunio, nemam razloga mijenjati moje zaključke od prije petnaest i više godina.

Kad govorimo o istini o tom ratu, nije li legitimna bila želja Srba u Hrvatskoj da, zajedno sa svojim sunarodnjacima, ostanu u Jugoslaviji, u kojoj su živjeli od 1918., kao što je, naravno, legitimna bila i volja hrvatskog naroda za stvaranje samostalne države?

– Svi narodi imaju pravo na samoodređenje, pa tako i Srbi. Kad se dva prava sukobe pobjeđuje sila, kako je lucidno primijetio Karl Marx. Srbi su, ne svi, ali značajan broj, a naročito njihovi lideri, tijekom devedesetih godina još jednom pokušali odvojiti dijelove Hrvatske za svoju zamišljenu Veliku Srbiju. U tomu nisu uspjeli, poraženi su. I tako će ostati do sljedećeg pokušaja.

Mostov zakon o arhivima je pravo rješenje

Kad biste danas htjeli napisati knjigu o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i tražiti za to arhivsku građu, na koje biste probleme naišli? Je li, što Most predlaže, neophodno donijeti zakon na temelju kojeg bi se otvorio pristup arhivima?

– Iz vlastitog iskustva mogu reći sljedeće. U Beogradu sam u više navrata radio u Titovom arhivu i onda kad je bio u sklopu Muzeja 25. maj i nakon što ga je preuzeo Arhiv Jugoslavije i uvijek sam dobio sve što sam tražio. U Hrvatskom državnom arhivu sam devedesetih čitao dijelove UDB-inih arhiva, ali doslovno iste materijale prije nekoliko godina nisam mogao čitati bez dozvole SOA-e i to samo ekranizirane kopije, ne izvorne papire. Srećom, mnogi materijali saveznog značaja mogu se bez problema dobiti u Sloveniji ili BiH. Sramota je da Hrvatska još uvijek dobrim dijelom štiti privatnost svojih tamničara, a umanjuje ulogu svojih disidenata. Zato je neizostavno potreban novi i nedvosmisleni zakon o arhivima. Ima razloga vjerovati da je Mostov prijedlog zakona pravo rješenje.

Izvor: novilist.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno