Connect with us

Društvo

Ivo Banac: Nema nikakve dvojbe. Komunistički režim bio je totalitaran, prema tome i zločinački!

Objavljeno

- datum

Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima.

ZAGREB – Kad se u hrvatskoj javnosti povede rasprava o nekoj temi iz bliže ili dalje prošlosti, nerijetko se čuje tvrdnja da »povijest treba prepustiti povjesničarima«. Na taj se način sugerira da su povijesne teme nešto neprimjereno svakodnevnom životu i da se njima trebaju baviti samo ljudi kojima je to struka.

Ivo Banac jedan je od najcjenjenijih hrvatskih povjesničara, ali uopće se ne slaže s tom tezom.

– Povjesničari, ako rade svoj posao, svakako mogu biti korisni, jer će javnosti predočiti nepoznate činjenice ili tumačenja koja nam pomažu kako bismo se što bolje upoznali s vlastitom prošlošću. No, zrelo bi društvo po naravi stvari, mimo takozvanih eksperata, moralo biti zainteresirano za vlastitu prošlost. Nema pojedinca koji ne razmišlja o tome gdje je bio u djetinstvu, u mladosti, u školi, na radnom mjestu, što je dobro obavio, što je propustio, zašto je to tako bilo. Ne možete to prepustiti nekom drugom. Kad se kaže »prepustimo povijest povjesničarima« zapravo se govori da o povijesti ne želimo razmišljati. S druge strane, s iskustvom profesora u Hrvatskoj, mogu reći da se u proteklim desetljećima vrlo malo učinilo za napredak hrvatske historiografije. Studente se obrazuje i odgaja za prosječnost, arhivi, kad su i dostupni, nesređeni su i neprilagođeni korisnicima, ne postoji sustav financiranja istraživanja u inozemstvu. Sve to ne pomaže izvrsnosti niti ugledu struke.

Reformacija

Mogu li povjesničari, budući da su, kao i ostali građani, različito vrijednosno orijentirani, uopće donositi neke zaključke koji bi bili široko prihvaćeni ili, kako se zna reći, podvlačiti crtu ispod pojedinih povijesnih događaja?

– Ne znam što znači podvući crtu, jer to u nekim slučajevima nikad ne možemo i nećemo postići. U godini smo petstote obljetnice protestantske reformacije. Ne morate biti znalac da biste znali kako oko toga nismo uspjeli podvući crtu. Papa je prošlog listopada u Švedskoj pred predstavnicima Svjetskoga luteranskog saveza rekao kako katolike i luterane ujedinjuje mnogo više nego što ih dijeli, ali je bilo katolika koji su takav stav protumačili kao klečanje pred Lutherom, nepopravljivim neprijateljem katoličanstva. Tako je i s povjesničarima. Na tragu usporedbe, ima ih katolika, ima ih protestanata, ima ih s ovakvim ili onakvim vrijednostima, no mene ne zanimaju njihove vrijednosti. Mene zanima što su napravili, kakav im je proizvod. Najbolji povjesničar engleske reformacije u ovom trenutku je Eamon Duffy, profesor povijesti kršćanstva na Sveučilištu Cambridge. On je nedvojbeno katolik i nedvojbeno kritičan prema reformaciji, ali ne mogu nabrojiti sve njegove uspjehe. U jednoj od novijih knjiga on rehabilitira kratkotrajno razdoblje katoličke restoracije pod Marijom Tudor (»Krvavom Marijom« iz protestantske predaje), koja je vladala Engleskom nakon Henrika VIII., a prije njene polusestre protestantske kraljice Elizabete. Među ostalim stvarima, on pokazuje zašto su onodobne strasti nagnale vlast na okrutni progon protestanata. No, nema ozbiljnog povjesničara koji nije mnogo naučio od Duffyja. Ima dobrih povjesničara i loših povjesničara. Mene zanima što su napisali, a ne u što vjeruju.

Vlada je osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. Treba li se državna vlast baviti »suočavanjem s prošlošću«?

– Ne. Državna vlast mora voditi državnu politiku, unapređivanjem obrane i smanjenjem poreza. Ona nije i ne može zamijeniti društvo. Društvo se mora baviti suočavanjem s prošlošću, a vlast mora donijeti zakone što će odstraniti iz javnih službi i medija sve one pojedince koji su bili dio represivnog aparata pod nedemokratskim režimima i omogućiti društvu, odnosno građanima, slobodan pristup svemu što je potrebno da dođu do točnih i pouzdanih informacija. To znači da mora prikupiti sve arhive iz razdoblja totalitarne vlasti i učiniti ih dostupnima svima koje to zanima. Kad bi Plenković to učinio, i to odmah, onako kako su to Nijemci napravili nakon ujedinjenja, ne bi mu trebale nikakve komisije ni druge metode usporavanja. Ono što on i predstojnik njegovog ureda Davor Božinović rade je ništa drugo nego odugovlačenje i skretanje pažnje od onog što se od Vlade i Sabora doista očekuje, dakako umotano u celofan borbi protiv besplodnih ideoloških sukoba.

Komunistička dekadencija

Biste li sudjelovali u radu tog Vijeća da su vas pozvali?

– Pa, nisu me pozvali, tako da nikad nećemo saznati. Ali ozbiljno, ne vidim zašto bi netko dao legitimitet takvom jednom pothvatu.

Zadaća Vijeća je »izrada sveobuhvatnih preporuka usmjerenih na suočavanje s prošlošću«. Podsjeća li vas to Vijeće možda na ideološke komisije iz vremena komunizma, koje su također željele propisati određena ponašanja?

– Da, podsjeća na takva vijeća jer je smišljeno od konformističkog mozga oblikovanog u vremenu komunističke dekadencije. U ništa se nije vjerovalo, ali se znalo kako nepostojeću vjeru treba iskazati da bi forma bila zadovoljena i guza sigurna. Demokratsko društvo ne treba idejnih skrbnika. Potrebna mu je sloboda i jasna državna politika. Ljudi će već naći put, samo ih prestanite plašiti, izazivati moralne panike i neprestano zbunjivati.

Moraju li se Hrvati 2017. suočiti sa svojom prošlošću?

– Da se ne varamo, ovdje nije riječ o suočavanju s bilo kojom prošlošću. Nemamo se što suočavati s posljedicama habsburške vlasti isto kao što se Amerikanci nemaju što suočavati s posljedicama ropstva. Ti sustavi su propali i odbačeni. Ako se tu i tamo pojavi koji austronostalgičar ili, pak, povjesničar koji će naglasiti pozitivne strane patrimonijalnog odnosa prema crnim robovima, tako što ne predstavlja društvenu opasnost. Mi se, u prvom redu, moramo suočiti s komunističkom prošlošću, a to onemogućavaju oni koji su bili dio upravnog ili represivnog aparata propale komunističke države ili su u tom sustavu na razne načine bili privilegirani, a tih ima lijep broj.

Hrvati sigurno nisu jedini europski narod u kojem ne postoji nacionalni konsenzus o mnogim stvarima.

– Ne bih se složio. Postoji nacionalni konsenzus izražen u saborskim odlukama i Ustavu, koji određuje temeljne zakone, štiti ljudska prava i slobode, daje ustroj državne vlasti… Također postoji ili bi trebala postojati državna politika, koja zastupa demokraciju. Druga je stvar što se možda svi ne slažemo o nizu raznih pitanja koja izlaze izvan djelokruga Ustava, zakona, pa i državnog usmjerenja. Ali, to je prostor politike. Politiku kojoj dajemo prednost moramo izabrati na biralištu. Svaki pokušaj da se odabir zaskoči, preusmjeri, osudi kao beskoristan, kao primjer besplodne ideološke borbe može uspjeti samo ako većina doista odabire zaborav. Ali, to baš i nije realno, zar ne?

Sve o NDH

Bi li se život hrvatskih građana značajno unaprijedio u slučaju da uspije suočavanje s prošlošću i bude postignut konsenzus o temama o kojima ga sada nema?

– Apsolutni konsenzus se ne može postići, a i kad bi se postigao došlo bi do nekog novog prijepora, jer prijepor je dokaz da smo živi. U etrušćanskom društvu nema prijepora, jer je mrtvo. Život hrvatskih građana značajno će se unaprijediti kad shvate što je kočilo njihovo samopouzdanje i slobodan odabir, kad prestanu ucjene onih koji šire moralne panike da bi prikrili vlastitu prošlost.

U Vladinoj odluci o osnivanju ovog Vijeća, navodi se da će ono »ne relativizirajući kršenja ljudskih prava, uvažiti razlike koje su postojale između pojedinih oblika nedemokratskih režima«. Dakle, jasno se želi reći da režim NDH nije u istoj ravni s komunističkim poretkom, makar su se i u potonjem kršila ljudska prava. Je li to ispravno polazište?

– Ne treba dokazivati da su postojale razlike između pojedinih oblika nedemokratskih režima, a također unutar raznih razdoblja istih nedemokratskih režima. Ali, to još ne znači da je jedan nedemokratski režim bolji od drugoga. Ili da sve razlike idu u prilog samo jednog nedemokratskog režima. Fašizam, uz značajne iznimke, nije ugrožavao privatno vlasništvo. Zato i postoji ozbiljan korpus istraživanja (naravno, ne kod nas, nego u svijetu) koji ukazuje na izuzetno negativne društvene posljedice sustavnog razaranja privatnog vlasništva u bivšim komunističkim zemljama i to ne samo zato što su komunističke diktature bile znatno dugoročnije od fašističkih.

Kako biste okarakterizirali vladavinu Ante Pavelića?

– U društvu i historiografiji postoji konsenzus o krajnje negativnoj naravi ustaškog režima. To nije bilo kontroverzno ni za značajne dijelove emigracije što je proistekla iz NDH. Nitko ozbiljan ne pokušava prevrednovati NDH.

Je li to najsramnije razdoblje hrvatske povijesti?

– Za one koji su počinili razne zločine, pa se imaju razloga sramiti, sasvim sigurno. Možda ne za one koji su razne zločine počinili u trenutku raspada NDH. Ovisi o tomu koliko su počinitelji sposobni na duševnu pobuđenost osjećanja srama. Govorim o pojedincima i sustavima, opasno je čitavim društvima nametati osjećaj krivnje i srama. Uostalom, mi nismo razvili ozbiljnu historiografiju o NDH. Posve je netočno da o NDH sve znamo, kako tvrde neki ameteri. Što uopće znamo o društvenim trendovima u NDH, o svakodnevnom otporu? Na ozbiljnom iščitavanju NDH u najnovijem razdoblju najviše ima stranih djela, više su napravili Jozo Tomasevich i Alexander Korb nego mnogi domaći povjesničari.

Za dom

Spominjali ste već komunističke vlasti, jesu li one bile jednoznačno negativne?

– Nema nikakve dvojbe da je komunistički režim bio totalitaran, pa prema tome i zločinački. Nema te komisije koja može dokazati suprotno. E sad, ništa nije posve jednoznačno. Totalitarni i represivni režimi su ljudska djela, a ljudi nikad nisu jednoznačni. Voljelo se i ljubilo i pod Hitlerom. Sveučilišta su podučavala, knjige su se pisale, bolnice su liječile… Ali, to ne može biti povod za relativiziranje i potiskivanje duboke istine o tim režimima. Uvijek se, recimo, mogu naći razlozi zašto je Davor Božinović radio kao savjetnik u Republičkom sekretarijatu za narodnu obranu SR Hrvatske, ali to ne mogu biti dokazi u prilog demokratkog karaktera JNA.

Prijedlozi Vijeća bit će, kako se navodi, »utemeljeni na znanstveno valoriziranim povijesnim činjenicama«. Može li se na osnovi znanstveno valoriziranih povijesnih činjenica dogoditi da vi i povjesničari poput, primjerice, Josipa Jurčevića, Hrvoja Klasića ili Tvrtka Jakovina prihvatite isti stav o komunističkom poretku?

– Nema razloga zašto bih ja težio istom stavu s ovim ili onim povjesničarom. Već sam naglasio da me ne zanimaju njihovi stavovi nego njihovi radovi. Od mnogih naših povjesničara nema se što naučiti.

Vijeće će i izraditi preporuke za »pravno reguliranje uporabe i isticanja obilježja, znamenja i simbola nedemokratskih režima«. Kako biste vi regulirali uporabu tih simbola?

– Represija prema simbolima nije korisna, a u našim uvjetima samo bi im dala poticaj. Zato sam protiv sankcioniranja bilo kojeg simbola ili pokliča. Ako netko želi urlikati »Za dom spremni« ili »Za domovinu s Titom – naprijed« neka to bude njegova nezdrava strast. To će s vremenom nestati. Drukčije je sa službenom uporabom ili društvenim počastima, »Za dom spremni« ne može biti službeni vojni poklič.

A trgovi i ulice s Titovim ili Pavelićevim imenom?

– Ulice, trgovi i slično ne smiju se zvati po nositeljima nedemokratskih režima.

Domovinski rat

Predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović neki je dan izjavila da »neće dopustiti da se izvrće istina i blati i omalovažava Domovinski rat«. Treba li postojati službena istina o Domovinskom ratu koju nitko neće smijeti osporavati?

– Ne mora postojati »službena« istina o bilo čemu, ali se mora težiti istini.

Je li onda ova predsjedničina izjava na tragu komunističkih dogmi o Drugom svjetskom ratu, koje do Titove smrti gotovo da nisu bile podložne propitivanju?

– Naravno da nije. Za takvo što bio bi potreban totalitarni okvir. Uostalom, kako bilo koji državnik može spriječiti neistine o bilo čemu ili omalovažavanja bilo čega? Ustav štiti slobodu govora i to ne samo »ispravnog« govora. Druga je stvar kako se pojedini fenomeni predstavljaju u nastavi.

Koja je vaša istina o Domovinskom ratu?

– Prije svega, ne volim sintagmu Domovinski rat, jer to je ruski termin koji je korišten za rat protiv Napoleona 1812., a onda ga je Staljin preuzeo nakon njemačkog napada na SSSR, kako bi prikrio prethodnu suradnju s Nijemcima u podjeli Poljske i preuzimanje baltičkih država, Besarabije i sjeverne Bukovine. Franjo Tuđman pogriješio je kad je insistirao na ovom stranom terminu, umjesto da se naš rat precizno definira onakvim kakav je i bio – rat za hrvatsku nezavisnost. No, to je sad uvriježeno i tako je, kako je. Svoja zapažanja o Domovinskom ratu napisao sam u eseju »Raspad Jugoslavije« objavljenom 2001. godine. Premda bih neke stvari danas možda malo drukčije postavio ili nadopunio, nemam razloga mijenjati moje zaključke od prije petnaest i više godina.

Kad govorimo o istini o tom ratu, nije li legitimna bila želja Srba u Hrvatskoj da, zajedno sa svojim sunarodnjacima, ostanu u Jugoslaviji, u kojoj su živjeli od 1918., kao što je, naravno, legitimna bila i volja hrvatskog naroda za stvaranje samostalne države?

– Svi narodi imaju pravo na samoodređenje, pa tako i Srbi. Kad se dva prava sukobe pobjeđuje sila, kako je lucidno primijetio Karl Marx. Srbi su, ne svi, ali značajan broj, a naročito njihovi lideri, tijekom devedesetih godina još jednom pokušali odvojiti dijelove Hrvatske za svoju zamišljenu Veliku Srbiju. U tomu nisu uspjeli, poraženi su. I tako će ostati do sljedećeg pokušaja.

Mostov zakon o arhivima je pravo rješenje

Kad biste danas htjeli napisati knjigu o Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata i tražiti za to arhivsku građu, na koje biste probleme naišli? Je li, što Most predlaže, neophodno donijeti zakon na temelju kojeg bi se otvorio pristup arhivima?

– Iz vlastitog iskustva mogu reći sljedeće. U Beogradu sam u više navrata radio u Titovom arhivu i onda kad je bio u sklopu Muzeja 25. maj i nakon što ga je preuzeo Arhiv Jugoslavije i uvijek sam dobio sve što sam tražio. U Hrvatskom državnom arhivu sam devedesetih čitao dijelove UDB-inih arhiva, ali doslovno iste materijale prije nekoliko godina nisam mogao čitati bez dozvole SOA-e i to samo ekranizirane kopije, ne izvorne papire. Srećom, mnogi materijali saveznog značaja mogu se bez problema dobiti u Sloveniji ili BiH. Sramota je da Hrvatska još uvijek dobrim dijelom štiti privatnost svojih tamničara, a umanjuje ulogu svojih disidenata. Zato je neizostavno potreban novi i nedvosmisleni zakon o arhivima. Ima razloga vjerovati da je Mostov prijedlog zakona pravo rješenje.

Izvor: novilist.hr

Komentari

Komentari

Društvo

Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.