Connect with us

Tvrtko Dolić

Istina Diane Obexer postala je krivotvorina Jasenovca

Objavljeno

- datum

 KARTOTEKU SPAŠENE DJECE PREZENTIRAJU KAO EVIDENCIJU ŽRTAVA   Nasuprot Austrijancu Adolfu Hitleru kao apstrakciji zla, imamo Austrijanku Dianu Obexer kao izvor dobra. Potpunoj personifikaciji skrbi odgovara totalna nebriga sustava. Dianini stenogramski zapisi zasigurno su dokumentacijski dragulj, a objavljeni “prijevod” lako može biti tendenciozan literarni uradak.

Kartoteke i fotografije spašene kozaračke djece već 70 godine koriste se kao dokumentacija Jasenovca o smaknutoj djeci. Dakle, i ono pozitivno u NDH koristi se za podgrijavanje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao logoru smrti. Besramne krivotvorine takozvanog “Jasenovac Research Instituta” u New Yorku i lažni popis žrtava Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, sa oko 60 tisuća upisanih imena, nisu izdržali test vremena. Popis je toliko nabacan, da su dodani i oni partizani koji su poginuli u borbama u Dalmaciji, pa i neki poginuli pripadnici ustaških postrojbi. “Evidencije ubijene djece u Jasenovcu” zapravo su kartoteke spašene djece, koje su načinjene prilikom prihvata i udomljivanja napuštene i izbjegle kozaračke djece.

Protuhrvatska propaganda dugo je prikazivala tu djecu kao žrtve ustaškog režima, a zapravo su nesretnici prošli pakao unutar četničkog terora i partizanske terorističke strategije. Četnici i partizani počinili bi zločine i tako uznemirili naselja i cijele teritorije. U svibnju 1942. četnici i partizani pobili su muslimane i katolike Prijedora. Nakon intervencije njemačkih formacija, kukavice su se razbježale na sve strane, ostavljajući svoje obitelji na milost neprijatelju.      

Dianina unuka psihologinja Silivija Szabo načinila je selekciju i prijevod stenogramskih dnevničkih zapisa svoje bake Diane Obexer Budisavljević, još u godinama raspada Jugoslavije, da bi Hrvatski državni zavod tek 2003. objavio “Dnevnik Diane Budisavljević”. Sve je to na svoj način uvrnuto i pokazatelj velikog defekta u svijesti nacije. Zašto uvijek dobivao nečiju interpretaciju, umjesto originala. Historiografija i Javnost hitno trebaju fotokopije originalnih Dianinih stenogramskih zapisa, zapravo samo onih zapisa koji će proći znanstvenu provjeru autentičnosti. Ta dokumentacija pripada hrvatskoj povijesti i hrvatskoj državi, pa se treba pohraniti u Hrvatskom državnom arhivu. Ozna je oduzela Diani kartoteku spašene i udomljene kozaračke djece, s više od 12 tisuća upisanih osoba. Riječ je o tiskanim karticama veličine 12 x 9 centimetara. Diana je izvještaj o svome humanitarnom radu za vrijeme NDH predala Uličnom odboru AFŽ-a. Eto, što je život. Oznaši su prikrili bilo kakvu državnu skrb za vrijeme NDH, a danas se trude dokazati da je sva ta skrb osobno djelo Diane Budisavljević, što vuče na dobar holivudski scenarij tipa “Dianina lista”, ali nema uporište u onome što se zaista dogodilo. Novinar Dragoje Lukić i sam je bio kozaračko dijete, a najpoznatije je Božidarka Frajt.

Novi protuhrvatki redizajn

Možete li zamisliti šok oznaškog predatora kada mu je Diana rekla kako je sudjelovala u ustaškom spašavanju napuštene i izbjegle kozaračke djece, uglavnom srpske nacionalnosti. Ono, cenjena usta cenjenog druga ostala su razjapljena do poda, nekih pola sata. On je baš to jutro zajedno s drugovima pobio nekoliko napuštene djece hrvatske nacionalnosti, da malo zatre ustaško sjeme. A hrvatska djeca ostala su napuštena jer je dan ranije povješao njihove roditelje. Malo se toga promijenilo od tih nesretnih dana. Isti su oznaši kao eskadroni pomirenja i smrti 90-tih hladno smaknuli najveće hrvatske domoljube. U okvirima današnje mimikrije velikosrpskog djelovanja, “hrvatska” policija uhitila je u Kninu na sam Dan pobjede sedam hrvatskih branitelja iz redova HOS-a, jer su izgovorili svoje ratne pozive i pozdrave, i isticali druge simbole HOS-a u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, odnosno agresije Srbije na RH i BiH. Branitelj izgovara poziv “Za dom”, a onda ostali odgovaraju da su “Spremni”, što se uobičajeno knjiži kao “Za dom spremni”. Sve je to na svoj način lingvistička razina, odnosno civilizacijski izraz okrenutosti Hrvata domu i obitelji. Valjda HOS-ovci griješe što ne kažu da su “Za Domovinu spremni”. Ima i heraldike, jer Srbi bolje znaju od ustaša s kojim poljem počinje hrvatski grb, crvenim ili bijelim. Srbi se bave hrvatskom poviješću od svog dolaska u hrvatske zemlje. Čudi me da se HOS-ovci nisu dosjetili svoje simbole zapisivati stenogramski, da tako jednostavno izraze svoju ilegalu u zemlji koju su obranili. Hrvatsku danas doslovce isrpljuju svi ti profesionalni društveni nametnici, koji ne proizvode ništa konkretno, koji ne poznaju ekonomiju i bježe od svakog konkretnog rada, koji su na stalnom i dobro plaćenom dežurstvu glede njima odvratnih hrvatskih nacionalnih simbola. Tako je cijela Hrvatska pretvorena u jedan veliki logor, u kojemu se čuvari Jugoslavije prezentiraju kao zaštitnici civilizacijskih vrijednosti, pa ako nekom od tih kretena logorska uprava obustavi financiranje, isti idiot prepoznaje fašizaciju okupacije, kao da je drukčija okupacija moguća. Svoje velikosrpske mitove o hrvatskoj genocidnosti podmeću pod znanost.

Moramo se zapitati zašto je ovih dana pokrenuta prava histerija obožavanja humanitarke Diane Obexer? Istina, žena je bila predivna. Svojom sveukupnom pojavom kilometrima iznad današnjih filmskih ljepotica. Ali, te nesretne 1941. napunila je pedeset godina, pa su joj preostale humanitarne uloge. Bit će da su u pitanju drugi odnosi. Naime, u tijeku je pokušaj da se iz naše svijesti i našeg pamćenja izbriše humanitarna akcija spašavanja kozaračke djece, koja je daleko šira civilizacijska vrijednost od pojedinačnog doprinosa Diane, koji je bio zaista velik i zaslužuje našu duboku zahvalnost. Ali ne po cijenu izokretanja činjenica, onako po volji druga iz Ozne. Naime, spašavanje kozaračke djece dogodilo se uz dopuštenje i sudjelovanje struktura NDH, što mnogima para uši, ali su to fakti. Profesionalnim antifašistima i sličnim nametnicima to je nepodnošljivo, neprihvatljivo. To ne mogu podnijeti niti mnogi relativno umjereni Srbi, jer su se navikli na tezu kako su Hrvati genocidni, a Srbi žrtve. Izokretanje onoga što se dogodilo u NDH i istočno od Drine, odnosno na prostoru prve Jugoslavije, donosilo je Srbima rukovodeće pozicije, različite privilegije, i sve druge prednosti žestoke obrnute diskriminacije u SRH/RH i šire. Postavljena je jednostavna shema: sve u NDH bilo je zlo – pozitivno je dolazilo od pojedinaca i protivnika hrvatske nacionalne ideje. Glede humanitarnog djelovanja Diane Obexer Budisavljević u NDH, naši neprijatelji slijede metodologiju Ozne, uz neke nove aplikacije:

(1) Kartoteka spašene kozaračke djece ostaje evidencija djece “smaknute” u Jasenovcu.

(2) U prvi plan dolazi objavljena redakcija Dianinih dnevničkih zapisa. Dianina unuka Silvija Szabo bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa je morala voditi računa da duh “prijevoda” ostane u okvirima partijski dopuštenog, što se preklapalo sa srpskim i velikosrpskim potrebama.

(3) “Prijevod” je promoviran u znanstveni dokaz “autonomnog hrvatskog fašizma”.

(4) Imamo propust Jeronimovog tipa: prevođenje po smislu i besmislu, a ne po sadržaju.

(5) “Prijevod” je posve izvan okvira stenogramskih zapisa.

(6) Dodana je prekomjerna naracije, uz niz tendecioznih konstatacija i preocjena.

(7) “Prijevod” na svoj način opravdava komunističko suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, jer ostavlja dojam da naš pokojni kardinal tada nije učinio dovoljno, što je glavni prigovor srpskog svećenstva na obnovljenom (vatikanskom) suđenju već proglašenom blaženiku. U “prijevodu” stoji da se nadbiskup Stepinac u spašavanje i udomljivanje srpske djece uključio tek u siječnju 1943. Nalazimo kako je u prethodne dvije godine ostao suzdržan i da je davao prazna obećanja! “Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru.” A na drugom mjestu “prijevoda” isplivao je Dianin zapis kako je uz podršku Alojzija Stepinca pokrenuto udomljivanje preko crkvenih organizacija, pa je dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece, od kojih su se neka vratila svojim biološkim roditeljima. Korištena je i Jeronimska dvorana na današnjem Trgu kralja Tomislava.

(8) Kako se stenogramski zapisuje “Minstarstvo udružbe” na njemačkom jeziku?

(9) Imamo postupak implicitnog podmetanja sumnjive teze pod neoborivu istinu: “ili neka djecu ostavimo u logoru”. A nisu bila u logoru, nego tamo gdje su se pojavili, na putu od Potkozarja i s Banije, pa je dio smješten u nekoj zgradi, a ostatak na susjednu poljanu. Diana zapravo nikada nije posjetila logor Jasenovac, a kamoli da je iz Jasenovca odvodila djecu. Izuzimajući važnije proizvodne pogone i kažnjenike, Jasenovac je praktično bio starački dom unutar tadašnje obvezujuće rasne segregacije. Starački dom jako loše kvalitete, u kojemu su nesretnici posve prepušteni zakonu godina i staračkih bolesti, pa i onih zaraznih. Nijemci su provodili selekciju. Zdrave i radno sposobne upućivali su u Njemačku, na težak fizički rad ili na prljave poslove. Tu sudbinu izbjegli su upravo oni koji su proizvodili nered, zarobljeni pripadnici teritorijalnih milicija, uključujući sovjetsku agenturu, odnosno takozvane partizane. Udomljivanje djece koja su tako ostala bez roditelja, kao i udomljivanje drukčije napuštene djece, provodilo se po postavljenoj špranci, koju je nametnuo Vjekoslav Luburić, vjerojatno na zahtjev Ante Pavelića, i uz realno prevaljivanje brige i posla na Crkvu u Hrvata.

(10) Diana je zapravo posjetila bolnice u Loborgradu i Staroj Gradišci!

Objavljena redakcija Dianinih zapisa ima i svoje simpatične filmske krajnosti. Pojedinac pobjeđuje sistem, pa i jalove humanitarne institucije i organizacije. Diana tako postaje jedan jedini Pokretač u njenom jednom jedinom Univerzumu humanosti. Apsolut! Znamo da su takvi filmovi prekrasni, da redovno imaju predivnu antiratnu poruku, ali nemaju nikakvo uporište u realnosti. Nemoguće je da samo jedna osoba toliko doprinese. Spašavanje desetak tisuća djece u NDH, u samo jednoj humanitarnoj akciji, nije se moglo provesti bez sudjelovanja države, bez obzira kakva je bila. Sama činjenica da “prijevod” Silvije Szabo ide manje realnim putem, ruši vjerodostojnost objavljenog teksta. Saznajemo da se socijalna skrb NDH angažirala samo uz jake veze, Židovska bogoštovna općina u Zagrebu brinula je samo za svoje, i tome slično. Zar nije u Staru Gradišku zajedno s Dianom putovalo desetak medicinskih sestara Hrvatskog crvenog križa? Crveni križ je u Jasenovcu provodio svoj nadzor. Ne tako davno, imali smo priliku gledati kako srbijanski agresor ne dopušta ničiji nadzor u svojim logorima. Prema “prijevodu”, Caritas Zagrebačke nadbiskupije svodio se na vrh: ravnatelj Stjepan Dumić i msg. Pavao Jesih. A na sačuvanim fotografijama prihvata kozaračke djece vide se brojne časne sestre, kao i one najmlađe, koje se tek školuju za tu dužnost. Kao u nekoj kazališnoj predstavi, cijele podsustave personificiraju Kamilo Bresler, Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić i Ljubica Becić. To je predivno – ako trebate neki resor, jednostavno imenujte osobu koja je personifikacija tog resora. Doprinos Diane Budisavljević je velik, ali ipak zanemariv u odnosu na ono što su postigli Crveni križ, Caritas, Crkva u Hrvata i nadbiskup Alojzije Stepinac, koji su se angažirali u spašavanju kozaračke djece, ali i u brojnim drugim humanitarnim akcijama i civilizacijskim zadaćama. Nešto se pitam, Diana nije spašavala hrvatsku djecu, ali se na hrvatsku djecu nije usredotočio niti Alojzije Stepinac! Koji je kao jugoslavenski orjentirani katolički svećenik mogao imati određeno nepovjerenje prema Austrijanki Diani Obexer. Prilikom svakog susreta s Dianom, nadbiskup se pitao jeli tu Austrijanku poslao Gestapo, da ga ta predivna žena ispovjedi.

U lingvističkom nasilju antifašista, izbjeglički zbjegovi za Drugog svjetskog rata, ovakvi kakve smo danas upoznali na migracijskim rutama s Bliskog istoka, uz modernu žilet žicu, postaju nacistički logori, a poljana na koju stižu napuštena djeca postaje dječji logor. Tako su nazvani i dječji domovi, i slične institucije skrbi, u kojima niti danas nema potrebite predanosti resora i osoblja. Kao što danas napušteno dijete ne dobiva potrebitu skrb, njegu i pravo na šansu, naravno da napuštenom djetetu nije bilo dobro niti u nekom domu za djecu u ratnom paklu u NDH i šire. Osim njemačkih specijalnih eskadrona smrti, djecu su odnosili pothranjenost i zarazne bolesti, najčešće difterija i tifus, pa i visoka temperatura. Uz sve to, cijela nacija i cijela Lijepa naša bila je izložena četverostrukoj okupaciji: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski četnici, i sovjetska (ruska) agentura. U tako proizvedenom ludilu, kakvo nikada nije zabilježeno, ništa nije moglo normalno funkcionirati. Prirodno sveopćoj iščašenosti državnih resora, civilnih organizacija, i političkih uvjerenja, snažna peta kolona orjunaša među Hrvatima, formirana za velikosrpske prve Jugoslavije, seljakala je između četničkih i “partizanskih” formacija, a Hrvata četnika našlo se i za Domovinskog rata. Dodajte tome korupciju prve Jugoslavije, koja se kao i 90-tih prelila i u vladajuće strukture i u teritorijalne pljačkaške horde, uključujući kanale crne trgovine tog vremena.

Nijemci su bolji ljudi

Mene osobno najviše je zasmetala činjenica da objavljena redakcija zapisa Diane Budisavljević prikazuje naciste boljim ljudima u odnosu na Hrvate i Srbe. One naciste koji su proveli Holokaust, koji su pokrenuli progone Židova godinama prije uspostave NDH, zapravo prije njemačke okupacije hrvatskih zemalja. One Nijemce koji su cijela jedna strana u dva svjetska rata. Diana 13. kolovoza bilježi da je otišla majoru Kneheu i tražila da se dopusti privatno udomljivanje djece smještene u prekrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore. “Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes” – stoji u objavljenoj redakciji zapisa Diane Budisavljević.

Što znači Dianina naknadna izjava, vjerojatno dodana u “prijevodu”, da je za logore saznala u prvim danima rata. Zar to ne bi trebalo biti vidljivo u samim dnevničkim zapisima? U toj “informaciji” lako je prepoznati metodologiju implicitnog podmetanja. Eto, kada su ustaše 10. travnja 1941. godine, na sam Usrks, stigli u Zagreb, nakon pada “snažne” Jugoslavije u svega nekoliko dana, nitko nije slavio pad jugoslavenske i velikosrpske tiranije, nitko nije blagovao posvećenu hranu, nitko nije otišao na misu, niti se poklonio uznesenju Isusa i hrvatske države, nego su ustaše na sve strane formirali logore. Nastrani neki katolici. A uz takve našlo se i dosta Židova, koji su ušli u Ustaški pokret zbog ozakonjene protužidovske segregacije u prvoj Jugoslaviji. Jedini domaći logor u tim danima činili su sluđeni Hrvati i Židovi Ustaškog pokreta, a posebno zaprepašteni Židovi, jer su preko noći morali uspostaviti državni servis za talijanske fašiste i njemačke naciste, i postaviti osnovne normative pripadne “države”, uključujući rasne zakone protiv Židova. Jasenovac je pokrenut kao kompleksna proizvodna topologija, koja je zapošljavala lokalno stanovništvo i kažnjenike. Profunkcionirao je kao sabirni logor tek krajem proljeća 1942. Nakon što je izgrađena brana na Savi.

Vjerovali ili ne, Renata Rašović spominje Jablanac kao logor. Time je nesvjesno žestoko uvrijedila neke počinitelje pokolja u Prijedoru. Mnoge je zaintrigirala tvrdnja “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu”. Pa, dajte danas u ovome prokletom antifašističkom Zagrebu, udomite samo stotinjak djece. Hrvatske nacionalnosti! Mnogi naglašavaju da je suprug Austrijanke Diane Obexer Julije Budisavljević bio pravoslavac, i da je zahvaljujući svojoj stručnosti zadržao poziciju profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Baš me zanima kako su prošli stručnjaci Medicinskog fakulteta, hrvatske nacionalnosti, kada su 1945. sveučilišne i školske pozicije verificirali “partizani” i komunisti. Svi su udžbenici išli na lomaču, uključujući neke autore. Posebno je fantastična, neuvjerljiva i tendeciozna priča kako su liječnici Medicinskog fakulteta tajno liječili pristigle nesretnike. Nije to više bilo spašavanje, nego zavjera spašavanja.

 

REOKUPACIJA JASENOVCA

Frtalj istine Nataše Mataušić

Ravnateljica Spomen područja Jasenovac je Nataša Jovičić, dok je Nataša Mataušić muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac. Koliko su Nataše pridonijele tome da u Hrvatskoj službeno preživi velikosrpska teza da su prosječno svakog dana 1942. ustaše u Jasenovcu usmrtili 150 – 200 zatočenika? Svecom, petkom, subotom, nedjeljom, radnim danom, pa i na rođendan poglavnika. Čak 12 Srebrenica samo 1942. godine! Svaki mjesec nova Srebrenica. I još bosanski muslimani tvrde da su u prošlom ratu loše prošli. Sa samo jednom Srebrenicom u pet godina agresije! Povjesničarka Nataša Mataušić objavila je o Jasenovcu fotomonografiju, u koju je nesvjesno uvrstila mnoge opake krivotvorine, pa ja danas nesretna što je njena znanstvena razina dovedena u pitanje. Svoj doktorski rad objavit će pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora”. Dakle, ostaje na svome zacrtanom pravcu. Već sam naslov vuče na implicitno podmetanje. “Vjerojatno su svi prije mene izbjegavali tu tešku temu” – izjavila je. Isuse, pa osobno sam napisao više tekstova na temu Diane Obexer, godinama prije nego što se oglasila Nataša Mataušić. Napominje da je Oskar Schindler spasio 1500 Židova iz nacističkog logora, da je Eva Sendlerova spasila oko 2500 Židova iz varšavskog geta, i da je Diana Budisavljević osobno iz logora izvukla 7500 djece! Prošverca jedno dijete, pa sutradan petero djece, pa treći dan dvoje, i tako prođe rat, a nacisti i ustaše blentavo bleje i nikako da ukopčaju kako ih Diana pravi budalama. Osjetite li kuda Nataša Mataušić smjera: Diana nije pomagala djeci izbjegloj s Kozare, iz Podkozarja i Bnaije, nego djeci koju su ustaše zatvorili u logore! Dianine posjete bolnicama Lobrograda i Stare Gradiške zakriljuju sve ostalo. 

Koliko se zna, Silvija Szabo posjetila je jasenovački muzej i šokirala se kada je tamo pronašla kartoteku i fotografije spašene kozaračke djece kao evidenciju djece smaknute u logoru Jasenovac. Albumi spašene kozaračke djece prebačeni su u Jasenovac iz Više škole za socijalne radnike, gdje su skrivani u potkrovlju. Diana zapravo nije mogla izvesti bilo koga iz bilo kojeg logora. Navodno je sudjelovala u premještanju djece iz bolnice/doma u Loborgradu i iz dječje bolnice u Staroj Gradišci. Na razini intervencije Crvenog križa, sklonjenia su pothranjena djeca, kao i ona koja nisu bila zahvaćena smrtonosnim epidemijama, kojima s enitko nije usudio ući u sobe, pa niti Diana i ekipa. Transport sa 700 djece iz Stare Gradiške stigao je u Zagreb 11. srpnja 1942. “Prijevod” daje naslutiti da su ta djeca tajno izliječena na Medicinskom fakultetu. Meni to nekako vuče na znanstvenu fantastiku, bez obzira kako je kotirao kirurg i profesor Julije Budisavljević. Saznajemo da je Vjekoslav Luburić upitao “što imaju brinuti o srpskoj djeci – zašto ne brinu o katoličkoj i muslimanskoj djeci koja su također gladna”? Vjerujem da bi Diana odgovorila da je za takve brinulo ustaško minstarstvo skrbi. Takvu mogućnost Partija nije dala niti naslutiti, kao što je ne dopuštaju niti današnji samozvani društveni arbitri. Svejedno, Nataša Mataušić ustrajava: “Diana je osobno iz Jasenovca i okolnih logora izvukla oko 7500 djece. Ona je osobno išla sa sestrama i liječnicima Crvenog križa i najprije bi tu djecu popisala i odvela u Zagreb ili Sisak, gdje su bili smještani u neke ustanove ili kod obitelji. To možemo sa sigurnošću reći. Ona je imala evidentirano 12500 djece. To su bili oni koji su prošli kroz Zagreb. Recimo, iz Beograda u dva navrata oko 500 djece, koja odlaze na oporavak u Švicarsku – nisu sa Kozare, već su iz drugih ratom zahvaćenih područja.” Vidite, kako se to krasno dozira. Ponovno imamo niz implicitnih podmetanja. Glavnina kozaračke djece nije vidjela Jasenovac, nego su se gladna i već bolesna djeca pojavila na ekonomijama Jasenovca, južno od Zagreba, gdje su nahranjeni, i gdje su primili prvu medicinsku pomoć, a nakon toga udomljeni u obiteljima Zagreba, Jastrebarskog i Siska. U samom sabirnom i radnom logoru Jasenovac pojavile su se obitelji koje su od Podkozarja skrenule na sjever i na sjeveroistok.  

Nataša Mataušić dala je intervju srbijanskoj internet stranici www.slobodnaevropa.org. Propustila je naglasiti da se u nekim potresnim svjedočanstvima radi o djeci u dječjoj bolnici u Staroj Gradišci. “Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija, i već su sva djeca bila na smrt bolesna, nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili… Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tada su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka nožica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena.”

 

DIANA OBEXER

Žena koja je razotkrila komunistički fašizam

Rođena je 15. siječnja 1891. u Innsbrucku, u trgovačkoj obitelji Obexer. Njena majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Navodno je Dianino djetinjstvo ispunjavala glazba Richarda Wagnera. Ulazak bogova u Valhallu! Bila je predodređena za neku višu misiju. Diana je završila srednju školu i tečaj za njegovateljice u lokalnoj bolnici, gdje je upoznala liječnika Julija Budisavljevića, asistenta na kirurgiji, podrijetlom iz Hrvatske. Vjenčali su se ratne 1917. Dvije godine kasnije preselili su u Zagreb. Julije je postao profesor kirurgije na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu. Dobili su kćeri Ilseu i Jelku, koje su pomagale u humanitarnom radu i na pripremanju druženja na kojima se prikupljala humanitarna pomoć. Diana je zajedno sa suprugom pripadala zagrebačkoj eliti. Svoj stenogramski dnevnik vodila je od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947. Na njemačkom jeziku. Ozna je oduzela evidencije djece u njenom posjedu. Danas je zasluženu pohvalu Diani Budisavljević teško zadržati na visokoj civilizacijskoj razini, jer se u svezi Diane, njene osobne misije, kao i svezi cijele široke operacije spašavanja kozaračke djece, poveo snažan protuhrvatski psihološki rat. Uporno ponavljane laži, eksplicitno i implicitno, u svim prigodama, postupno se ugrađuje u znanost. Onoga tko ukaže na očigledan prijepor, profesionalni antifašisti jednostavno proglase revizionistom. A Diana više nema, da tu protuhrvatsku kampanju prekine. Prvi fašistički udar na one civilizacijske vrijednosti koje nisu fašističke uveden je na svjetskoj razini kroz sam pojam antifašizma, koji sadrži svoj nutarnji pojmovni konflikt. Antifašizam je suprotni pol istog fašizma. Preostaje nam mjeriti jeli hladnije na Arktiku ili na Antarktiku, ako bilo koji led preživimo. Kao što to ponavljam već pedeset godina, prihvatljiva je maksima ne biti fašist, a sve ostalo je fašizam, uključujući antifašizam i komunizam. Diana Obexer bila je u svojoj mladosti njemački nacionalist, ali nije bila fašist. Kada je u Loborgradu pokrenula humanitarnu akciju koja je po njoj dobila ime, bila je to razumna zrela žena u pedesetoj.

DIANINA LISTA

Nije Logor nego Lobor

“Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a nadesno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste,

velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda

i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića.” (A. G. Matoš, iz putopisa “Oko Lobora”, 1907.)

Neki labardorovci postavljaju tezu da je evidencija Jasenovca autentična, i da se Diana Budisavljević zapravo bavila djecom Loborgrada. Naime, prvi zapis Diane Budisavljević u objavljenom Dnevniku otkriva nam da je od svoje krojačice Židovke saznala za logor Loborgrad, dvorac u blizini Zagreba, pod kontrolom Volksdeutschera. Diana sa šogoricom odlazi u Židovsku općinu raspitati se o detaljima. Željela je dati novčani prilog za pomoć zatočenicama u logoru Loborgrad, no ubrzo je shvatila da nema kome dati novac. Službenik Židovske bogoštovne općine Robert Stein zamolio je Dianu da organizira pomoć za pravoslavce, jer je Židovska općina mogla pomagati samo Židovima. Zašto je to tako? Dopuštenje da osobno ode u Loborgrad i dostavi pomoć tražila je i od Alojzija Stepinca i do Andrije Artukovića. Zar je Stepinac bio ovlašten za takva dopuštenja? U veljači 1942. Diana dobiva dopuštenje da posjeti Loborgrad. Da objektivno pezentiramo odnos eu koje ulazi, moramo pogledati, ako je moguće, što je u to vrijeme Jasenovac. Svatko ima svoje evidencije, a moja osobna pokazuje da je tada Jasenovac veliko radilište i gradilište, koje prati uprava, smještena u jednu privatnu kuću – glavna preokupacija je nabavka materijala i hrane. Utvrđuje se nasip uz Savu, obnavljaju se lokalne manufakture. Dianu to nije moglo zanimati. U logoru su samo kažnjenici i ratni zarobljenici, uz nekolicinu poznatijih protivnika. Podijeljeni su na muški i ženski dio. Djece nema! Od oko 800 vojnika dodijeljenih cijeloj topologiji logora, uključujući ekonomije južno od Zagreba, čak 600 njih bili su angažirani na ratištima, u borbama. Logorska uprava strijeljala je 10 čuvara zbog prekoračenja dužnosti. Zanimljivo, u Zagrebu se do veljače 1942. broj Židova smanjio, a broj Srba povećao! Mnogim Srbima Zagreb je bio sigurniji od “slobodnog” teritorija, pa se tako našlo Srba koji su spas potražili i našli u samom Jasenovcu.

Redateljica Dana Budisavljević, navodno rođaka Julija Budisavljevića i/ili Jovanke Budisavljević, priprema film “Dianina lista”, s Almom Pricom u naslovnoj “ulozi”. U svezi tog projekta spominje istraživanje provedeno zajedno s povjesničarima Natašom Mataušić i Silvestar Miletom, koji je vrhunski filmski kritičar. Navodno je bio uključen i Srđan Grbić. Sudeći po referentnim izjavama Mataušić i Milete, ponovno ćemo za naše novce dobiti nešto za druge. Film neće financirati Branko Lustig, producent “Schindlerove liste”, nego svi mi, pa bi bio red da dobijemo na uvid scenarij. Ako bude pameti, redateljica Dana Budisavljević može dramaturški iskoristiti herojsku bitku pojedinačne osobe protiv sistema, ali ako će snimiti dokumentarac, bolje da ide drugim putem, za onom mogućom istinom.

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

Herojski čin Slobodana Praljka – Plenković mora podnijeti ostavku

Objavljeno

- datum

 LOCIRATI, IDENTIFICIRATI, UHITITI, TRANSFERIRATI, OSUDITI BEZ DOKAZA    To nije samoubojstvo, nego uznesenje, koje ne vodi u pakao, nego otvara Vrata raja. Zločinački pothvat je srpska i srbijanska agresija, kao i ovakav haaški Tribunal. Sudac Agius, predsjedavajući Žalbenog vijeća, nije izrazio žaljenje zbog Praljkove smrti, nego je sudnicu proglasio “mjestom zločina” i u drugoj prostoriji hladno potvrdio prvostupanjske presude.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem ovakvu presudu” – uzvratio je pravednik i mučenik Praljak na zločinačku presudu i popio otrov. Haaški Tribunal i skoro sva međunarodna sudišta potvrdili su se kao najgora farsa. Zanimljivo, Vesna Pusić ostaje uz svoju tezu o agresiji RH na BiH. Kako spominje Višnja Starešina, Pusić je u svojoj kampanji za tajnicu UN-a priložila svoju knjigu u kojoj agresiju RH potvrđuje. Dakle, imamo u RH osobe koje nisu pripadale Udbi a djeluju protiv interesa nacije. “Hrvati su jako čudan narod. Imaju više izdajica nego cijela Europa zajedno. Francuzi svojim izdajicama poskidaju glave giljotinom, Englezi ih povješaju po podrumima, Srbi ih jednostavno pokolju, a Hrvati ih njeguju ko najveće nacionalno bogatstvo” (AG Matoš)

Nakon što je Origen proveo svoju žrtvu tijela, Tertulijan je mudro uzvratio žrtvom duha. Fašistička sudnica u kojoj je osuđen Slobodan Praljak zaista je bila mjesto zločina, ali mjesto zločina haaških sudaca. Sud nije za vrijeme suđenja osigurao vozilo hitne pomoći! Slobodan Praljak položio je svoj život za Hrvatsku. Ruka mu je zadrhtala dok je ispijao otrov. Teška je to odluka, velika žrtva. Praljak je svojim sokratovskim činom poništio haaško krivotvorenje povijesti. Preokrenuo je naš nacionalni odnos prema rušenju Starog mosta u Mostaru, kojim se prenosila najprije srpska a onda i muslimanska agresija na zapadni Mostar, pretežito naseljen Hrvatima. I Žalbeno vijeće označilo je Stari most kao legitiman vojni cilj. Šestorici Hrvata iz BiH sudilo se za rušenje nekoliko kuća u vrijeme kada su se nad prostorima u kojima su Hrvati činili većinu izredale pravoslavna i muslimanska agresija. Armija BiH široko je išla na Hrvate i hrvatske zemlje, i tako kompenzirala sve što su bosanski muslimani izgubili svojim pasivnim odnosom prema srpskoj i srbijanskoj agresiji. Što smo mogli očekivati nakon što je korumpirani HDZ rasformirao Saborsko povjerenstvo za Agrokor? HDZ je od prvog dana svog osnivanja uronjen u privatizacijsku pljačku i nikome u toj interesnoj skupini ne pada na pamet da se primi dužnosti koju je preuzeo. Vlada je vjerojatno znala kako je Tribunal odlučio, ali nije izvijestila predsjednicu RH, koja je na vijest o Praljkovom samoubojstvu prekinula svoju posjetu Islandu. Dan prije tragičnog cirkusa u Haagu, HDZ je u Saboru pokrenuo raspravu o novom Zakonu o braniteljima. I još je u Šeksovom(?) prijedlogu tog zakona brisana prisutnost četničkih paradržavnih milicija iz BiH. Umjesto da lobira u korist Hrvata iz BiH, time u korist svih Hrvata, Vlada RH gledala je kako dodatno rasteretiti Srbiju, neposredno prije izricanja sramotnog očitovanja Žalbenog vijeća haaškog Tribunala. Vrijeme je da Andrej Plenković podnese neopozivu ostavku. Sam njegov ostanak na vlasti praktično je proglašavanje diktature.

Tko je izručio Slobodana Praljka?

Jeli Vladimir Šeks izmislio termin “udruženog zločinačkog pothvata”, koji je religijska glupost, posve izvan pravne struke. Najprije se konstatira postojanje nekog “udruženog zločinačkog pothvata”, a onda sud ne treba dokazati nečiju pripadnost tom udruživanje, nego optuženi moraju dokazati da nisu pripadnici tog pothvata. Haaški Tribunal potvrdio se kao politički sud, koji ignorira pravo i pravdu. U takvoj klimi trebamo pronaći religiozan izraz i za ono što je Praljak učinio svome fizičkom tijelu. Dakle, nakon uznesenja Slobodana Praljka, ateist Andrej Plenković hladno je izašao pred medije i držao se kao da se nije dogodilo ništa strašno. Kao, on mora biti pripravan i na ono najgore. Analizirao je događaje kao da je slovenski novinar, koji je slučajno navratio u Zagreb. Zar nacija nije ponižena preko svake mjere? Riječ je o sustavnom ubijanju hrvatske nacionalne ideje. Je li Andrej Plenković tjednima ranije saznao za odluku Žalbenog vijeća, pa je odlučio žrtvovati svog glavnog savjetnika Vladimira Šeksa? Koji je pogrešno presložio naše pravosuđe i na razne načine pridonio da haaška trakavica kompromitira Hrvate i Hrvatsku. Ili možda Plenković misli da je dovoljno osnažio da ne mora dijeliti vlast s jednim Šeksom? U svakom slučaju, Plenković uvodi svoju osobnu diktaturu, kako to naglašava Branimir Bunjac. Tome je pridonijela i konačna haaška presuda hrvatskoj Šestorki, Herceg-Bosni i RH, koja može pokrenuti nacionalnu pobunu protiv struktura koje nisu učinile ništa u svim tim nacionalnim arbitražama. Tragedija Slobodana Praljka u određenoj je mjeri pomogla Plenkoviću, jer može okrenuti nezadovoljstvo nacije prema Haagu, Sarajevu i Beogradu. Prema kazivanju kompetentne Višnje Starešine, Beograd je na početku milenija uspio iz svih optužnica izbaciti tvrdnje o agresiji Srbije, dok je administracija RH propustila spriječiti takvu sabotažu, za dvojca Račan – Mesić. Poput dvojice pijanih budala, nabacivali su se s Tuđmanovim transkriptima, prodavali Inu, zaduživali zemlju u gradnji autocesta, izbacivali domoljube iz državne administracije. Slično se nastavilo nakon povratka HDZ-a na vlast, kada se i Ivo Sanader posvetio detuđmanizaciji, a svijet je ulazio u ekonomsku katastrofu.

Tko je ono izručivao Hrvate haaškom Tribunalu? Kao, trebamo Tuđmana, a ono je brzo otišao zbog bolesti. Većini Hrvata Franjo Tuđman podvaljen je kao spretan i pronicljiv Ludlumov lik Jason Bourne, koji uspješno bježi od Udbe, prelazi granice uz pomoć krivotvorene putovnice ili u prtljažniku nekog vozila, i još se vraća ocarinjen. Koji brzo naslućuje gdje leži najbliži samokres, koji nije bio ružan nego je to bio njegov “scary view”. Koji je u Ozni prošao obuku u borilačkim vještinama, i rastura KGB-ovce i svoje oznovce poput Charlize Theron u “Atomic Blonde”. A ono, kada se pojavila mogućnost da Slobi pravi društvo u Haagu, haaškim psima nabacivao je svoje podređene. Naš Profesor bio je onaj tajnoviti pravi autor jedne od dvije krivotvorene Tuđmanove putovnice, koje nisu viđene na graničnim prijelazima, nego su poslužile kao krinka za “progonjenog Tuđmana”, koji je zapravo putovao pod blagoslovom Udbe i s posve regularnom putovnicom, sve u okvirima dalekosežnih velikosrpskih projekata. Tuđman je dvadesetak godina prije osamostaljenja SRH, kao nametnuti glavni jugoslavenski disident, komotno putovao diljem kugle zemaljske, pa je tako 70-ih išao na instrukcije Carlu Bildtu, koji će 90-ih pridonijeti velikosrpskom prekrajanju Jugoslavije. Već 60-ih godina prošlog stoljeća programirane su Republika Srpska u BiH i ovakva lažna Republika Hrvatska. 

Sve bugojanske grupe

Nije baš jasno zašto upravo “udbaški Jutarnji list” ovih dana kompromitira “Kolegu udbaša” Vladimira Šeksa, ali nam svima može biti na korist i na veliko zadovoljstvo da pucaju i te neraskidive udbaške veze. Kod nas su moguće samo takve lustracije. Objavljena udbaško – lopovska saga Šeks – Bagarić razotkrila je nevjerojatne krivotvoriteljske razmjere tranzicije SRH/RH. Bilo kako bilo, olakšanje je da Vladimir Šeks neće obrazlagati ovakav kraj i krah haaškog Tribunala. U svemu što je u ovoj zemlji vezano za naše korumpirano sudstvo, Šeks ima svoje prste, pa i u krivom odnosu RH prema Tribunalu i drugim međunarodnim arbitražama. Šeksovo normiranje RH je takva brljotina da pravniku mozak stane – sve je usklađeno za potreba kriminala. Hrvatskim zemljama ovih dana posebno odzvanja Šeksovo: “Locirati, identificirati, uhititi, transferirati!”

Kada sam jednom prilikom navratio kod svog šogora na Rebru, bio je u velikom poslu. Cijeli kat i cijelu bolnicu uzbunila je briga za jako važnog pacijenta. Medicinske sestre trčale su na sve strane, a najpoznatiji profesori medicine tog vremena okupili su se na hospitalizaciji uvaženog “doktora PS”. Naravno da sam prepoznao zemu i toplo se s pozdravio s “velikim svjetskim medicanarom”, kako je zemo “dokumentacijski” podržao svoj status pacijenta na Rebru. Bio je to glavom i bradom Profesor, najveći krivotvoritelj bivše Jugoslavije, a možda i šire. Podnošljiv cvjetni kukolj u časnoj lozi S, drag čovjek i dobar prijatelj, uvijek spreman na razlamanje kruha. Znao je financirati nogometaške bijele i plave noći. Profesor je na svoj način bio najveći kadrovik SRH/RH, pa i šire. Skoro da nije bilo dužnosnika koji kod njega nije “završio” barem neki tečaj, ako ništa drugo onda neki strani jezik, da se otvori diplomatska karijera. Znate, objektivno gledano, Profesor je pomagao talentiranim i zainteresiranim osobama da uče i da se izgrađuju na nekom poslu koji bi im se svidio, pa se Vladimir Šeks tako razvio u pravog pravnika. Između Kolege i Profesora razvilo se veliko prijateljstvo. Profesor je na svoj način uspostavljao nacionalnu ravnotežu, jer su sa istoka zemlje pristizali “stručnjaci” sa zabačenih učilišta, koji su grabili radna mjesta i stanove, u Zagrebu i drugim hrvatskim gradovima. 

Zanimljivo, Profesor nije bio iz Bugojna, ali ga na neki način dužila i bugojanska policija, jer je imao svoju Bugojansku grupu, odnosno svoju skupinu “trgovačkih putnika” na području Bugojna, koja je plasirala Profesorove diplome i radne kvalifikacije. A zasebnoj “Srpskoj bugojanskoj grupi” pripadao je Aleksandar Vučić. Možda je i Aco Vučić bio Profesorov “stipendist”? U tekstu Željka Petrušića spominje se da Kolega Šeks nije mogao putovati u Njemačku. Stoga je te 1974. sam Profesor otputovao u Njemačku i osobno dostavio krivotvorinu o komunističkom progonu oca Zlatka Bagarića, za potrebe njegovog uspona u hijerarhiji hrvatske emigracije. Hrvatska Šestorka je stradala i zato što su Šeks i ekipa cijelo vrijeme imali druge prioritete i svoje privatne igre, sve na štetu nacije.  

HIBRIDNA NESPOSOBNOST

Zašto Ante Nazor nije znao beknuti?

Zato što Andrej Plenković ne zna voditi hibridni rat protiv hibridnog rata, u kojemu je najvjerojatnije jedan od glavnih protagonista na drugoj strani, onoj koja pokušava razgraditi hrvatsku nacionalnu ideju. Naravno da je Plenković tog jutra izricanja haaške konačne presude hrvatskoj Šestorki iz BiH znao kako će ona glasiti, ali nije s tom informacijom kupio Antu Nazora, da proročki zablista, nego je pustio da se Nazor ispričava kako je više znanstvenik nego prognozer. A isti Nazor uvijek korektno brani stavove Vlade RH. Kod nas je razvijena politička i životna praksa da podatke o događajima koji dolaze dobija samo ona strana koja mrzi sve hrvatsko.

 

PRAVI GLAS

Branimir Bunjac je savjest nacije

U jutro izricanja presude hrvatskoj Šestorki iz BiH i Praljkove žrtve tijela, Branimir Bunjac ukazao je na pokušaj uvođenja diktature od strane Andreja Plenkovića, kojega “smetaju uvrede u Hrvatskom saboru”. Koje li narcisoidnosti! “To je jako važna osoba” – našalio se Bunjac. Spomenuo je i Gordana Jandrokovića, koji postaje sudac, koji će izricati kazne na razini 10 tisuća kuna. Prema izjavi Bunjca, isforsirana je rasprava o novom Zakonu za branitelje, koji je prekrojio doušnik Udbe. Bunjac je za saborskom govornicom rukom podigao Ustav RH i izjavio: “Ovaj ustav donijela je Udba, ali još uvijek važi, i garantira nam slobodu govora i izražavanja. Ako želim hodati na trepavicama, to je moje osobno pravo.” Branko Bačić, predstavnik kluba zastupnika HDZ-a, svejedno je uporno branio ukidanje slobode govora u samom Hrvatskom saboru.

 

 

 

SRBIJA POSJEDUJE KOPIJE NAŠIH OSJETLJIVIH ARHIVA

Kolegu Vladimira Šeksa razotkrio je Beograd

Na izjavu srbijanske premijerke Ane Brnabić početkom kolovoza da ne razumije kako netko može slaviti Oluju, Vladimir Šeks je odgovorio kako su Vučić, Vulin i mali Sloba bili ratni huškači i kolovođe. “Oni bi se trebali ispričati srpskom narodu u Hrvatskoj jer su im oni nanijeli najveće zlo” – izjavio je Šeks. U rujnu je srbijanski predsjednik Aleksanadar Vučić izjavio da prijedlog našeg novog Zakona o braniteljima spominje Srbiju kao agresora i da to otvara Pandorinu kutiju, jer će Srbija odgovoriti s 500 zakona o tome šta je napravljeno Srbima u Jasenovcu ili Oluji. Naglasio je da se u Beogradu priprema Deklaracija o zaštiti Srba, koja će biti u skladu sa svim međunarodnim pravnim normama i neće ugrožavati ničiji teritorijalni integritet ili suverenitet. “Smatra li netko da nije potrebna kada u Hrvatskoj živi 186 tisuća Srba a svega 55 tisuća kaže da govori srpskim jezikom, kada je ćirilica ugrožena i u samoj Srbiji” – izjavio je Aco. Vladimir Šeks burno je reagirao na Vučićeve izjave: “Pa što će nama jedan četnik nešto propisivati?” Sa svojim zaokretom od pomiritelja u prznicu, Šeks je pokrenuo svoj pad. Istina o Šeksu nije procurila iz Hrvatskog državnog arhiva, gdje Šeksa i ekipu najvjerojatnije štiti Dinko Čutura, recenzent knjige Vladimira Šeksa. Udba i dalje kontrolira sav život u RH, i to neće prestati s padom Vladimira Šeksa, niti sa odlaskom tijela Slobodana Praljka.    

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Vukovar je razorio Red John

Objavljeno

- datum

 DEMOGRAFSKI PAD NAJPRIJE SE DOGAĐA U GLAVAMA   Eto nam stiže još jedan tugaljivi 18. studenog. Imamo kolone sjećanja i sjećanje na kolone prognanika. Hrvati cendraju na sve strane, umjesto da svima uzvrate istom mjerom. Da se množe i napuče zemlju, kako to dobri Bog očekuje od svojih kreacija i kroacija.

Kako se to prezentira u televizijskoj seriji “Mentalist”, sve zločine na ovome svijetu počinio je čovjek, zapravo samo jedna neuhvatljiva osoba. Famozni Red John je novi Isus. Preuzeo je na sebe i grijeh razaranja Vukovara. Građanski rat više nije opcija – Slavenka Drakulić drži da je to bio rat muškaraca i žena. Zanimljivo, ona sama ne osjeća se kao žrtva. Nova rodna ideologija dopušta da žena postane agresor, da je rodno i rodijački agresor, muškarac. Pogreška je što Hrvati 1990. nisu izvršili agresiju na Srbiju, ako se bilo što protiv Srba i Srbije može nazvati agresijom. Što se ono veli, nemam protiv Srba baš ništa, ništa efikasno. Zanimljivo, Srbi nas svejedno mrze, iako agresiju na Srbiju nismo proveli, niti planirali, niti smo bilo kada razorili Beograd. Razaranje Beograda je povijesna neminovnost, koja će jednog dana doći, koja se vraća u ciklusima, s različitim intenzitetom. Ako zakažu Hrvati, u pričuvi su Bugari i Albanci. Bit će to veliki dan za sve one koji ga dožive i prežive. Samo mrtav Beograd može biti spomenik samome sebi, u njegovom prirodnom obliku. Razoreni Beograd bit će predivno mjesto za antiratne poruke.

Gledano iz regionalne perspektive, sve je to malo prenapuhano. Hrvatska je u studenom u dubokoj žalosti, kao da je razaranje bilo kojeg grada nešto loše. Istina, čovjeku zna biti teško kada mu razore njegovo naselje ili njegov dom, njegovu Domovinu, ne daj Bože i Otadžbinu. Tek što ste se nekako skućili, ili uselili u društveni stan, poput Miljenka Jergovića u Sarajevu, morate kod vrata imati spremne i spakirane svoje dvije torbe, u njima i šteku Marlboroa, i u nekom trenutku krenuti na put u neki veći grad, bliže renomiranim fakultetima i novim društvenim jaslama. Beskrajan umor, dnevna malaksalost, i to totalno beznađe, koje traje i danas. Kao što je to rekao jedan veliki filozof, što te ne ubije, to te ojača. Lako za starce na kraju života, ali te tužne oči uplakanih djevojčica, to zna dodirnuti i one bez traga empatije, pa i ponekog slabije naelektriziranog četnika. A opet, ako smo vjernici, sve je to kontrolirano odozgo, pa će dobri Bog zaštititi svoje. Pa onda te naše nesretne silovane žene. Znate, nije sve tako crno, kao što interpretiraju naše pobornice pobačaja. Bilo je tu i demografskih pomaka. Naime, da je agresija na Hrvatsku potrajala dvadesetak godina, Hrvatice bi rađale više. Rodi vam se mali srpski Šiljo karađorđevićevske face, kao da se rodio u Požarevcu, ali imate sina. Nećete jednog dana ostati sami, napušteni od svih. Kako malih lopova nema, preostalo je da se ponovno zamjerimo Srbima, ili da dovodimo male tamnopute Hrvate iz Afrike. Problem je u nama, u uškopljenim hrvatskim muškarcima. Da parafraziram Slavenku Drakulić, unutar hrvatske nacije odvija se višestoljetni građanski rat između muškaraca i žena. Hrvati su gubitnici, pa Hrvatice nerado takvima rađaju djecu. Hrvatske branitelje ne treba žaliti, jer su znali u što se upuštaju protiv četvrte vojne sile. Osim toga, svi hrvatski nacionalisti znali su da su Hrvati nezahvalna nacija. Ante Starčević, naš Otac Domovine, umro je od gladi. I baš nekako u vrijeme kada su se u susjednoj gostionici hrvatski mučenici i budući osnivači HSS-a prežderavali s janjetinom u njegovo ime i njemu u čast. Bilo bi dobro da je te 1996. netko izgladnjelom Ocu odnio komadić mesa, pa da osnuje još jednu pravašku stranku. Pogledajte taj stoljetni plač Hrvata zbog smaknuća hrvatskih zastupnika u beogradskom parlamentu. Kakve su to gluposti? Posve razumni Puniša Račić posmicao je janjičare. Zar ne bi danas trebalo zatući sve hrvatske zastupnike u Hrvatskom saboru? Svaki je hrvatski zastupnik korumpiran, svatko u svome vremenu. Ali, ovo što se danas događa, ta pljačka bezočne bande poznate kao lex Agrokor, to je prevršilo svaku mjeru. Pokazalo se da je jedina pogreška našeg Križnog puta što nisu pobijeni svi Hrvati – ime je nastalo u našoj pljački iz stoljeća sedmog, iz preotimanja tuđe zemlje na srpskoj matrici. Svoje famozno Doseljenje možemo komotno preimenovati u Lopovluk. Za Srbe je Srbija tamo gdje se popiša bilo koji Srbin, a za nas je Hrvatska zapravo naš lopovski teritorij za pljačku i svaki drugi kriminal.

Ta uškopljenost Hrvata prelazi svaku mjeru. Djeca koja su preživjela holokaust nad Hrvatima iz 1945. godine, ne znaju uzvratiti svojim neprijateljima. Kada preživjelim pripadnicima židovskog Holokausta netko ubije sunarodnjaka, oni odmah biblijski uzvraćaju desetorostrukom osvetom na strani neprijatelja. Nakon otmice nekog Židova, stiže cijela avijacija države Izrael, a ako zatreba, pokreće se NATO. Pa se ti kume ponovno usudi progoniti Židove, ili nešto protiv njih izjaviti. Smeta vas njihova prisutnost na Galilejskom jezeru? Ništa zato, ovih su dana u sjeni Kalifata zaposjeli cijelo Isusovo jezero, pa se ti kume žali i Jehovi i Alahu. Hrvatskoj su otete hrvatske zemlje Bosna i Hercegovina, Hrvatska se stanjivala sve do iza Une, pa su se uz Unu i Savu formirale srpske paradržave, pa je Hrvatska praktično nestala, a nama je prodana laž o osmostaljivanju i mirnoj reintegraciji. Oluja nije bila oslobađanje Hrvatske, nego učvršćivanje Republike Srpske u BiH. Današnji premijer virtualne RH je Andrej Plenković, pljunuti Karađorđević, koji ne proširuje Hrvatsku nego samog sebe. Plenković se toliko udebljao da više ne možete prepoznati njegovu šiljatu srpsku glavicu, ali zato znate da je Srbenda čim progovori. Prethodni šef udbaške stranke znakovito se prezivao Karamarko. Svi smo ipak Srbi, svi i svuda. Hrvat Vojislav Šešelj postao je najveći velikosrbin, dok Srbenda na čelu RH ostaje Srbin. Možda je sve to na svoj način opravdano. Jer, nema drugog načina da korumpiramo Srbe, nego da postanemo Srbi.         

Tko je razorio Vukovar?

Svaki je grad utvrda zla, još od vremena sumerskih polisa. Najprije neki lopov ogradi svoje imanje, ono što je pokrao od drugih, i proglasio svojim. Njegov plan otimačine pretvara se u zemljišne knjige, što se danas prakticira u susjednoj Sloveniji. Pa onda krade još više i gradi nove šire i više zidine. Formira i svoju gradsku i osobnu stražu. Na kraju formira svoju vojsku i onda slijedi preotimanje od drugih kriminalaca. Formirana je nacija! Tako su po dvojici lopova koji su se zvali Hrvat i Srbin nastali cijeli lopovski narodi. Pogledajte ovaj Zagreb i njegove zločinačke strukture, koje ovih dana obnavljaju spomenike Josipu Brozu, najvećem zločincu u povijesti ljudskog roda. Zagreb je grad Sotone, i treba ga razoriti prije Beograda. Komunalna i slična tiranija Bandića i njegove bande dovela je Zagrepčane na rub gladi. Bandić je pokušao formirati svoju lokalnu policiju, pa kada to nije prošlo, okružio se braniteljima. Tko želi vladati, mora se osloniti na svoju policiju ili svoju vojsku. Mnogi su u Zagrebu deložirani i iseljeni, a hrvatskih pridošlica nema. Zagrepčani su pridošlice sa sela, ali su urbanizirani, i tako postali jalovi nametnici. Za demografsku obnovu nacije presudno je hrvatsko selo. Neki sam dan sreo Branka Borkovića i prigovorio mu obranu Vukovara. Nešto je počeo pričati o nekakvoj Hrvatskoj. Gdje je vidio takvo nešto? Ruku na srce, branjen je grad u kojemu se danas silovatelji i ubojice komotno prešetavaju, i još provociraju svoje žrtve. Vukovar su trebali razoriti Hrvati. Dobro, najprije razoriti Zagreb, pa tek onda Vukovar. Trebamo razoriti i ovaj današnji Vukovar, kreiran za jalove antiratne poruke, za suživot i sumiranje. Mirna reintegracija razorenog grada moguća je samo kao ubijanje cijele zemlje, što se dogodilo, što se dovršava ovih dana. Hrvatska se raspada na svim razinama. Beskrajne kolone izbjeglica ponovno napuštaju Slavoniju i ovaj put odlaze na put bez povratka, u Irsku i slične zemlje. Da parafraziram anti-Hrvata Borisa Dežulovića, takozvana samostalna Hrvatska je zapravo spomenik ubijenoj hrvatskoj naciji.

Novost je da Srbi nisu razorili Vukovar. Nisam iznenađen takvom konstatacijom. Zašto bi Srbi razorili svoj Vukovar? Kao da napadnu srpski Dubrovnik. Ispada da je razaranje Vukovara naručio jedan novinar srpske nacionalnosti ili tu negdje, kao konkretnu podlogu za svoj (nagrađeni) tekst “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”, napisan još osmdesetih godina. Kako nas uvjerava Dežulović, razoreni Vukovar nije zrcalo srpske i srbijanske agresije, uključujući srpski lopovluk, nego je spomenik samom sebi. Dogodio se nevjerojatan suicid jednog grada, koji je JNA nesebično pokušala spriječiti, pa se na kraju ipak plemenito odlučila za ubojstvo Vukovara, i tako suicidnim Vukovarcima pomogla da izbjegnu pakao. Malo je teško za shvatiti, ali budite posve sigurni da se svaka “pomoć” iz našeg susjedstva i šire, zasniva na kršćanskoj tezi da je raj zatvoren za samoubojice. Gledano iz kršćanske perspektive, bolje je da vas netko ubije, nego da sami na sebe dignete ruku. To je pravilo i svakog osiguravajućeg društva. “Vukovar je tek konzervirana ruševina grada iz devedeset prve, preparirani leš, odlagalište svijeća i vijenaca bez ijedne druge svrhe osim protokolarnog pijeteta i utjerivanja domoljublja u kosti” – poji nam nam Dežulović 2013. godine. Mjesto posebnog pijeteta! Za paradu mazohista. Neposredno nakon pada Vukovara, novinar Dežulović posjetio je Vukovar, kao nekakav počasni srpski general, uz fizičku zaštitu od strane “osloboditelja”. Kroz ubijeni Vukovar marširale su njegove ubojice i urlale: “Mila majko, šalji mi salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, ali je to Dežuloviću nekako promaklo. Nije vrag da je i on pjevao? Onako, u okvirima prihvatljive mimikrije. Dežulović je propustio napomenuti da bi bio nekakav civilizacijski red da Vukovar obnovi onaj tko je Vukovar razorio. I da se nakon toga potpuno povuče iz Vukovara, on i njegovi. Možda jednog dana dočekamo da Boris Dežulović posjeti svoj razoreni Beograd, i pošalje nam sličnu antiratnu poruku? Vidite, kada su hrvatski, bugarski i albanski partizani 1944. ušli u Beograd, nisu ga razorili, niti su tamo pokrenuli nekakav srpski Krsni put, uz punjenje Hudih jama s nevinim srpskim civilima, ako takvi postoje. Naime, velikosrpska ideja snažno je prisutna u svim segmentima srpske nacije. Dogodilo se da Hrvati, Bugari i Albanci oslobode Srbiju, ali Srbi svejedno najviše mrze Hrvate, Bugare i Albance.

“U ono vrijeme, prije dvadesetak godina, među profesionalnim narikačama nad mrtvim tijelom ubijenoga Vukovara …” – pisao je Dežulović. Danas je zaista u Vukovaru teško dobronamjernim domoljubima proći od svih tih profesionalnih narikača, koje javno oplakuju Vukovar, a zapravo su sretni što je Vukovar razoren. Kao što sam to naglasio, često se pitam čemu služi tolika histerija zbog jednog razorenog grada? Ako je naša budućnost vezana za hrvatsko selo, što je toliko loše u razaranju nekog hrvatskog grada? Postoji li hrvatski grad? Čim hrvatsko selo preraste u grad, dolaze raznorazni stranjerosi, raznorazna pisma i škrabotine, i to više nije hrvatsko naselje. I još vrijeme uništava sve hrvatsko. Primjerice, danas dominira slikovno pismo mobitela, na razini hijeroglifa. Svijet za koji smo izginuli nepovratno je otišao. Srbi se tuku za ćirilicu, a na mobitelima navigavaju na latinici, svidjelo im se to ili ne. Nema niti latiničnih i ćiriličnih “čćđšž”. Ništa nije onako kako se interpretira. Spašavaju li Zagreb neki Lot i ostali dobri ljudi u tome gradu, ili su Mile Martić i Ratko Mladić bili suzdržani glede temeljitog razaranja Zagreba da poštede rezidencije svojih sunarodnjaka? “Hrvatski” čelnici bili su uključeni u odabir onih koji će biti smaknuti na Ovčari. Činjenica je da “hrvatski Zagreb” nikada nije ozbiljnije bombardiran. To zapravo dokazuje da u njemu Hrvati ne čine većinu. Zagreb zapravo nije hrvatski grad. Pokazuju to i izborni rezultati. Ako su Bandić i njegova banda ti Hrvati o kojima govorimo, odbijam biti Hrvat. Jeli Rijeka hrvatski grad? Možemo reći da je razaranje Vukovara dokaz da je to bio grad u kojemu su Hrvati činili većinu. Na našu žalost, demografsku obnovu u Hrvatskoj možemo provesti samo kroz kambodžanski model, da sve Hrvate istjeramo iz gradova, natrag u hrvatska sela. To bi nam donijelo i mnoge vesele trenutke. Zamislite Vesnu Pusić i Anku Mrak Taritaš kako niže Broda okopavaju krumpirišta, i još se međusobno spore oko međe između okupiranih posjeda. Jedre svadljive cure u slavonskoj nošnji! Samo jedan takav prizor preporodio bi hrvatsku naciju i vjerojatno rezultirao demografskom obnovom.  

Inverzno Vukovaru

Neki sam dan usnuo ugodan san. Pred haaškim Tribunalom optužen sam za ratni zločin. Preplavilo me veliko zadovoljstvo, jer to najvjerojatnije znači da sam smaknuo nekog četnika. Ne, smaknuo sam više njih. Opa, stvari se povoljno razvijaju. Naime, optužen sam za razaranje Beograda. Cvao sam od radosti. “Beograd je razoren! Bravo! To je to! Potpisujem!” – vičem u sudnici, a uvaženi pedofili začuđeno zure u mene. “Vi priznajete svoj zločin?” – pita me predsjedavajući zločinac. “Naravno! Dajte mi dokaz da je Beograd razoren i priznat ću što god hoćete!” Može li se priznavanje krivnje konkretno proširiti na oživotvorenje zločina? Priznajem razaranje Beograda, ali da se stvarno provede. Priznajem genocid u Jasenovcu, ali da Srba zaista nema. Ovako ih ima duplo  više nego Hrvata i još su Hrvati optuženi za istrijebljivanje Srba. Ta mi matematika nikako ne štima, a u osnovi sam matematičar i želim da se brojke dovedu u red. Za početak bi bilo dovoljno da polovica Srba priznaju da su zapravo Hrvati i da javno konvertiraju u Hrvate. U čemu je problem? U ovome lopovskom svijetu više nije nikakva sramota javno priznati da si lopov.    

Povika je da su nam Srbi i posrbljena JNA u Vukovaru i u drugim hrvatskim gradovima počinili veliko zlo. To trebamo relativizirati, a najbolji put za to je sve vidjeti u inverznim odnosima, koji daju posve drugu sliku. Primjerice, da smo prije srbijanske agresije na Vukovar, već početkom 1991. godine vojno zaposjeli Beograd, razorili ga onako po srpski, pobili tamo sve srpske ranjenike, mučili zarobljene srpske vojnike, i na kraju prognali sve zasađene i naseljene ne-Hrvate. Što bi u svemu tome bilo loše, neprihvatljivo? Kada se kvalitetno odmaram, sanjam razaranje Beograda. Ruše se i starorimske zidine, to rimsko i bizantsko zlo, koje uvijek pronalazi svoj novi izraz. Naravno da bi nas Srbi zamrzili, u slučaju razaranja Beograda. Zanimljivo, Beograd nije razoren, a Srbi nas svejedno mrze. Nakon našeg oslobađanja Beograda i eventualne nove okupacije istog Beograda od strane uže Srbije, odnosno mirne reintegracije Vojvodine u takozvanu Srbiju s autonomnim pokrajinama, nakon toga bi cijela Velika Srbija za Hrvate bila zabranjena zona. To je nešto čudno. Danas se po Vukovaru velikosrpski dokono šetuckaju Srbi koji su razorili taj grad, a Srbija je kriva adresa i za Hrvate koji vole Beograd. Možete li u neposrednoj budućnosti zamisliti Andreja Plenkovića u misiji mirne reintegracije Beograda u državnopravni sastav Srbije? Želim ovdje naglasiti da naša budućnost može imati i neke svoje predivne trenutke, samo trebamo za takve imati strpljenja. Ili odlučnost! I već sutra pokrenuti pohod na Srbiju, to ishodište zla na ovome prostoru. Red je da Hrvatska i Bugarska ponovno postanu susjedne zemlje, kako je to bilo u vrijeme hrvatskih kraljeva.

Zamislite zarobljenog Srbina u nekoj staji, stajićevu ili ovčarniku, zapravo logoru za zarobljene “srpske borce” u Hrvatskoj. Atmosfera je domaća. Lepeze su kravlji repovi. Uzglavlje je kanal za kravlji output. Prava seoska idila, uz jednostavne i jeftine komunalije – mokraća srpskih boraca jednostavno otiče u kanal, a kanal vodi sve do njive. Pisoar je oblikovan kao srpski krst. Provodi se ono jedino prihvatljivo srpsko zapišavanje teritorija. Zarobljeni srpski borac mora priznati istinu da je Beograd dunavska utvrda antičkog Rima, i da je Svjatij Sava bio peder. Borac mora pjevati Vilu Velebita, vikati “Ja sam Hrvat”, povraćati na srpske zastave i četničke kokarde. Delija se nešto nećka? Lako za to, staja je moderna, elektificirana, struje ima, tu je i bušilica, nađe se i rabljen borer za beton, pa džukeli zabušite potkoljenicu, nabijete tiplu i zavrnete šaraf, ili kako se već zove, pa neka cenjeni gost iz šumadijskih Alpa malo jodla. Tamo neki Predrag viče: “Nemojte mene, ja sam Hrvat!” Možete li zamisliti u budućoj Srbiji nekakvu Manolićevu komisiju za branitelje Beograda? Da Hrvati maltretiraju zarobljene borce Beograda, a da one koji nisu zarobljeni maltretira Srbija.   Nema šanse da se dogodi takva sramota – takvo nešto rezervirano je samo za Hrvate. 

Što neki čovjek može učiniti drugom čovjeku? Sve što prvi zamisli, i sve što kod drugoga proizvodi patnju i užas. Možemo reći da su Hrvati kroz sve te agresije na Hrvatsku i sve zlo koje su doživjeli, postali kvalificirani da drugima nanesu jednako teško zlo. Što se čeka? Zar je toliko teško u studenom prestati cendrati? Uspraviti se dostojanstveno i konačno uzvratiti Odvući topove do Dunava, i ožeži po Beogradu! Što je u tome loše? Tamo je Aleksandar Vučić na čelu Bugojanske grupe. Srbima se stalno priviđa građanski rat, pa je red da do takvog rata dođe – u Srbiji.

ŠTO SU TO SRBI?

Tko je sve nazvan po zemlji u kojoj obitava?

Jeli Judeja nazvana po Judejcima, ili su Judejci nazvani po Judeji. Zar Slovenija ne bi trebala biti ruska susjeda? Kod nas se udomaćilo da riječ Srbi obuhvaća i pojam Srbijanaca, što ne mora biti, jer su na teritoriju bilo koje zemlje koja je prozvana Srbijom obitavali i drugi narodi, posebno prije doseljenja Srba južno od rimske utvrde Beograd, ili prije kreiranja te nacije na protuhrvatskoj matrici, od strane Bizanta, nakon što je naš Branimir naivno prešao u rimsku feudalnu hijerarhiju. Sve ovisno o tome koju povijesnu tezu prihvaćate. Radi jednostavnije komunikacije s čitateljem, u ovome tekstu uz pojam Srba na razini neke srpske ili srbijanske agresije na Hrvatsku ili na Hrvate, uključujući Hrvate islamske vjeroispovijesti, podrazumijevam i Srbe u Srbiji, a posebno one koji su se priključili agresiji na hrvatske zemlje ili su provodili zločine nad Hrvatima, uključujući progon Hrvata.

 

HRVATI SU UŠKOPLJENA NACIJA

Trebali smo uzvratiti razaranjem Beograda

Za svakog autora imamo problem povijesne prilike. Nakon razaranja Vukovara, ne-Hrvat koji živi manje u Hrvatskoj i više u Srbiji, a više djeluje u Hrvatskoj nego u Srbiji, nagrađen je za tekst pod naslovom “Spomenik mrtvom gradu u prirodnoj veličini”. Naravno da sam bio spreman napisati sličan antiratni tekst na temu razorenog Beograda, ali je razaranje velikosrpske centrale izostalo. To vam zvuči suludo, ali je razaranje Beograda zaista izostalo. Krivci su uškopljeni hrvatski čelnici. Agresija Srbije na hrvatske zemlje RH i BiH, na Vukovar, Sarajevo, Banja Luku, Zagreb, i mnoge druge hrvatske gradove, trebala je završiti kako je to uobičajeno u povijesti – potpunim oslobađanjem i potpunim slomom fašističkog porobljivača, uključujući totalno razaranje Beograda, te starorimske utvrde na Dunavu, koja je pretvorena u centralu velikosrpskog zla. Sve dok ne padne Beograd, velikosrbi će sijati zlo na ovome prostoru. Nama je za Oluje podvaljena pogrešna dvojba – osloboditi Banja Luku ili Banja Luku prepustiti agresoru? Oluja je trebala završiti u Srbiji, u stilu savezničke invazije na Hitlerov Reich, uz suđenje srpskim nacistima iz Regiona za njihove zločine nad Hrvatima, uključujući zločine nad Hrvatima islamske vjeroispovijesti. 

 

SLABA KVALITETA HRVATSKE NACIJE

Je li Hrvatima istekao rok trajanja?

Problem je današnja slaba kvaliteta hrvatske samosvijesti, koja je prenesena i na Hrvate islamske vjeroispovijesti. Nakon infekcija susjednih nacija i velikih imperija, Hrvati su jezovito korumpirani, toliko da imamo dojam jednog posve uškopljenog etniteta. Dok su oni bolji među nama 90-tih otišli na ratišta i za slobodnu Hrvatsku ponudili sve što imaju – svoj život, lopovi su pokrali zemlju. “Hrvatska” vlast danas proizvodi arbitraže u kojima gubimo, u kojima namirujemo i svjetske lopove i svjetski ceh pravnika. Mi smo jedina nacija koja podmićuje međunarodno sudstvo da donosi presude protiv nas. Mahnito raskopavanje Agrokora, uništavanje naših proizvodnih brandova, otvoreno divljanje prodanih duša i instaliranih namjesnika, jezovita “četnička” pljačka kroz nekakav lex Agrokor, tome se ne vidi kraj. Nema tog izgovora koji može opravdati potiskivanje civilizacijskih odrednica za dom i obitelj. Stoga se pitamo jeli na ovome prostoru dovoljno suzbiti velikosrpski fašizam? Što provesti u budućnosti? Razoriti samo Beograd, ili bi trebalo razoriti i ovakav Zagreb, pa i ovakvo Sarajevo, i ovakvu Banja Luku, odnosno sve avnojske i velikosrpske zločinačke tvorevine? Zašto nakon Drugog svjetskog rata saveznici nisu stali na tome da proslave oslobađanje okupiranih zemalja? Zašto nacistima nije ponuđen mir? Uz nekakve mirne reintegracije, o kojima bulazni današnji nacistički namjesnik u RH. Hrvati su 1945. pobijeni od orjunaša i velikosrba samo zato što su dopustili okupaciju hrvatskih zemalja od strane fašista. Danas Hrvati pristaju na novu reokupaciju Hrvatske nevojnim sredstvima, nakon što su u posljednjem ratu pobijedili. Nadajmo se da je posljednji.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Sibe Mardešić je otvorena topologija

Objavljeno

- datum

 TEORIJA OBLIKA     Dok dnevno gledamo polupismene kreature u izravnom televizijskom prijenosu, naši veliki znanstvenici odlaze tiho, kao da nikada nisu postojali. Prošlo je više od godinu dana kako je pokojni naš veliki matematičar Sibe Mardešić, a evo do danas nema primjerene reakcije glavnih medija i glavnih institucija.

Kada zaguglate vitezove topologije i teorije oblika: Karola Borsuka, Stefana Banacha i Marshalla Stonea, dobijete niz zanimljivih pregleda, a naš beskrajni Sibe Mardešić jedva da je spomenut, a i to samo u prilogu na engleskom jeziku. Mardešić je rano prihvatio modernu teoriju skupova, pa je prirodno ušao u topologiju, kao jedan od njenih apostola, da bi se u teoriji oblika zajedno sa svojom teorijom inverznih sistema pojavio prije Mesije, Karola Borsuka. Mardešić je izjavio da je osjetio poziv i da mu je sreća u tome smislu bila naklonjena. Kao referencu tog vremena, imali smo duboke promjene u formaciji realnog socijalizma: Svoju zasebnu teoriju oblika postavio je Miloš Forman u filmu “Lásky jedné plavovlásky”. Prevladavajući elementi su radnice socijalističkih tvornica. Otvoren skup činili su Andula, oženjeni lovac i lokalni mladić, a pridružio se praški klavirist Milda. Dok se izležavaju u krevetu, Milda objašnjava Anduli da je žena oblikovana kao gitara.

>> James Keesling, University of Florida, USA: AN INTERVIEW WITH SIBE MARDESIC, – 2005.

Nakon mnogo godina navratio sam u staru zgradu zagrebačkog PMF-a. Nekada je bila dom svjetskoj matematičkoj eliti. Bujala je znanošću i životom, napose u prijelomno vrijeme političkih proljeća u komunističkim monarhijama. Prisjetim se kako je jedan renomirani matematičar nastojao ostati nezamijećen. Njegova kvalitetna i smirena predavanja upamćena su po naoko nevažnim detaljima. Primjerice, kada bi dublje ušao u temu, skinuo bi sako. A onda i vuneni prsluk. A onda bi ponovno obukao sako. Odmah ste znali da nije jamar predvojničke obuke, nego istinski znanstvenik. Taj skromni isposnik, kojeg ste u godinama Hrvatskog proljeća mogli sresti na stubama PMF-a, pun ljudske topline za svoje studente i sve ljude, bio je jedan od vodećih svjetskih matematičara. Famoznu teoriju oblika sustavno je razradio naš genijalni Sibe Mardešić, kroz svoju teoriju inverznih sistema. Teorija oblika je grana topologije koja proučava homotopije kompaktnih metričkih prostora, sve sa odgovarajućim poopćivanjem za kompaktne Hausdorffove prostore. Mardešić je bio zvijezda znanstvenog hladnoratovskog prijelaznog roka – imao je ponudu Princetona za rekordan transfer i tada nevjerojatan bonus: kuća na jezeru, privatni aerodrom i privatni zrakoplov. Ipak, vratio se u Lijepu našu.

Vitezovi okruglog topološkog stola

Tih godina naš prozor u svijet bila je knjižnica strane literature u Gundulićevoj ulici. Niste imali novce za te knjige, pa ste stajali uz police i brstili neko štivo, dok su vas prodavači ostavljali na miru ako bi prepoznali ovisnika. Među matematičkim časopisima isticao se jedan posvećen teoriji oblika. Impresum je činio da ga držite posvećenim: među pet urednika navedeni su Marshall Stone i Stefan Banach! Prije pojave tajkuna, liberalizacije narkotika, Rihane i Beyonce, Hrvati su za njihove studije stajali u red. Vodeći urednik rečenog časopisa bio je Sibe Mardešić! Isuse, mi smo tada poštivali Stonea i Banacha, a njih dvojica Mardešića! Takav je ovo prostor. Nitko Mardešiću nije ponudio niti fićeka, a kamoli privatni zrakoplov na privatnom aerodromu uz privatno jezero. Pravi znanstvenici ostali su u sjeni, a nagrađivani su jamari. Amerikancima je bio zanimljiv sam Sibe, više nego njegov doprinos matematici. Ponudili su mu da se bavi čim hoće – njima je bilo bitno da je Mardešić prošao kvalitetnu gimnastiku mozga baš u matematici. Kod nas su prirodoslovci tiho pristajali na doživotno zatvaranje u određenu disciplinu, a tako je i danas. Podsjećaju me na pustinjske monahe. Društvenu scenu popunili su jamari, kvaziznanstvenici i pseudoznastvenici. 

 

Mardešić je na sve načine pokušavao zainteresirati studente za manje poznate matematičke discipline. Za promociju matematike i znanosti, bio je spreman na hodnicima PMF-a prezentirati Banach-Stoneov teorem: Neka su X i Y kompaktni Hausdorffovi prostori. OK, neka budu kompaktni, mislim u sebi, i skrivam naslovnicu s Brigitte Bardot, da profesor ne skuži zašto me zanima teorija oblika. I neka je T: C(X;R) → C(Y;R) surjektivna linearna izometrija – dodao bi profesor. OK, baš je promicala surjektivno izometrična kolegica. Tada postoji homeomorfizam φ : Y → X i g ε C(Y; R). Glumim da sam nešto od toga shvatio, a zapravo sam odlutao – krivulja dugonoge kolegice uvukla me u homotopiju. Znate, takva terminologija zna ubiti ljude s normalnim ovozemaljskim potrebama, ali je na svoj način bila referenca na homotopije sestara Hane i Jane Brejchove, koje su me tih godina opsjedale. Poljski matematičar Karol Borsuk postavio je teoriju oblika kao topološku disciplinu davne 1968. godine, kao nekakav matematički i poljski odgovor na susjedno Praško proljeće, koje je pokušalo postaviti podnošljivu homotopiju staljinizma i slobode, što je nemoguća misija. Dok se porobljena Čehoslovačka uzdizala na razini filmske umjetnosti, Poljska je imala snažnu ligu matematičara, prvake svjetske razine. U filmskom svijetu “varšavskog” komunizma referenca je bila Ljubav jedne plavuše (Lásky jedné plavovlásky) Miloša Formana iz 1965. Bilo je to praško zlatno doba, koje su sovjetski jamari pregazili tenkovima. Ovdje je potrebito naglasiti da je Hrvatsko proljeće bilo provincijska priča, poput Bune Matije Gupca, posve izvan značajnih formacijskih promjena. U tom trivijalnom topološkom prostoru možemo promatrati parove točaka Budiša – Čičak, Savka – Tripalo i Milka – Račan, i njihove okoline, ali posve izostaje znanstvena ili umjetnička razina. Sve te veličine na kraju su prazno ništa. Hrvatsko proljeće bilo je razina ispod tektonskih procesa unutar Varšavskog pakta, uključujući Gladomore i druga stradanja, a naš jedini noviji izlazak na svjetsku scenu bila je naša velika tragedija – naš Križni put, jezovita topologija jama za Hrvate. Što je civilizacija? Jer, iza Željezne zavjese, u jednako jezovitom topološkom prostoru Gulag, događao se nevjerojatan napredak znanosti.   

 

Za one koje to zanima, naglašavam da teorija oblika proširuje teoriju homotopija na kompaktne Hausdorffove prostore. Dvije neprekidne funkcije na dva ista topološka prostora postaju homotopne ako jedna može biti neprekidno preoblikovana u drugu. Dvije neprekidne funkcije f i g nad istim prostorima X, Y jesu homotopne ukoliko postoji neprekidna funkcija h : X × [0,1] → Y tako da je za sve točke x iz X, važi h(x,0) = f(x) i h(x,1) = g(x). Ako gledamo varijablu homotopije h kao vrijeme, onda h opisuje neprekidno preoblikovanje funkcije f u g. U trenutku 0 imamo f, a u trenutku 1 imamo g. Da bih otvorio nekakav politički smisao, koji bi vas mogao navesti da do kraja pročitate ovaj tekst, naglašavam da je 90-tih izostala tranzicija, i da se dogodila homotopija. Osim toga, bumerang zvan avnojska SRH/RH nije kompaktan prostor, jer je uvjet kompaktnosti u nekom Euklidovom prostoru da isti uključuje sve granične točke i da obuhvaća sve točke koje su jednako udaljene jedna od druge. Postulati teorije oblika našli su svoju primjenu u mnogim vojnim i političkim aplikacijama, u ekonomiji, u kvalitetnim strateškim odlukama, kao i u našoj svakodnevnoj životnoj estetici. Iako svi ti pojmovi zvuče strogo matematički, u osnovi je uvijek filozofija.

Politički diskurs

Kao i za sve na ovome svijetu, od zbrajanja do oduzimanja, rađaju se talenti i za matematiku, ali matematiku malo tko voli. Tko može obožavati primijenjenu logiku? Matematičari su vrhunski intelektualci, a pučkoškolski i gimnazijski profesori matematike znaju biti opaki likovi, koji nikome ne objasne ništa, nego iz dana u dan muče našu djecu sa svojim suludim testovima. Što je mučitelj okrutniji, više je cijenjen u svojoj školi i u svojoj struci, pa je izglednije i to da će pasti neka novčana ili slična zahvalnica nekog roditelja. Ministri se postavljaju kao trgovački putnici, koji su tu da poberu proviziju za sav promet. Topologija naših škola razvijena je kao staljinistički Gulag za najmlađe, topologija koncentracijskih kampova, u kojima jamari ubijaju znastvene discipline i našu drevnu kulturu. Tu je i nametnička luft – inteligencija iz partijskih tečajeva i partijskih politoloških ustanova, kojoj je bilo kakva logika drugo ime za smrt. Teorija oblika postavlja okvire za prihvatljive promjene, kada je riječ o zdravim društvenim formacijama, odnosno zdravim aplikacijama neke društvene formacije. Isto vrijedi za zdrava poduzeća i zdrave korporacije. Sulude homotopije Agrokora imaju svoje određenje u početnoj kriminalnoj domeni. Čak se i gušenje kriminalnog Agrokora pretvorilo u kriminal veći od onoga u Agrokoru. Nameće se pitanje smisla homotopije kada je riječ o korumpiranim domenama poput bivših Jugoslavija i današnje Hrvatske, uključujući nekakav lex Agrokor. Jeli za nas pravi put ozdravljenja neka (lopovska) homotopija, ili ipak istinska revolucija?

 

Naravno da vas politički odnosi zanimaju, i da je to za neke od vas jedini razlog zašto čitate ovaj tekst. I matematika ima svoje pogreške na lingvističkoj razini. James Dugundji u svome udžbeniku “Topologija” iz 1966. definira topologiju (topološku strukturu, topološki prostor) nad nekim skupom X i nekom familijom T njegovih podskupova. Primjeren izraz je topološki prostor, jer je topologija znanstvena disciplina, ali u tome smislu ne trebamo cjepidlačiti. Skup X i svi njegovi podskupovi (baza topologije) čine diskretan topološki prostor. Trivijalan ili nediskretan topološki prostor nad skupom X čine sam skup X i prazan skup: {X,ϕ}. To je Hrvatska kakvoj se približavamo. Jeste li znali da neki naši jezikoslovci traže novu riječ za mjernu jedinicu metra. Što predložiti? Stocentimetar! Kod nas su lutanja na lingvističkoj razini daleko veća, sve unutar homotopija slavenizacije i posljedica slavenizacije. Dogodilo nam se da sustavno proučavamo sisteme. Za Hegelovu filozofiju kažemo Sistem, i nitko razuman neće tu filozofiju nazvati Sustav. Najprije je u hrvatskom jeziku provedeno nasilje u korist kompatibilnosti sa srpskim jezikom, da bi se provela zlovenska homotopija yu: {Orjuna, Yu1} → {Orjuna, Yu2}, koja je zanemarila zahtjev kompaktnosti. Pogrešku je preuzeo i relativno častan topološki prostor {Hrvati, U}, zbog već poodmakle slavenizacije hrvatskog jezika, da bi sve do kraja uništile dvije jezovite surjekcije. Prva je obmana: {Orjuna, lopovi, udbaši} → {Hrvati, HDZ} i njoj srodno presvlačenje: {Orjuna, nametnici, Partija} → {Orjuna, SDP, HNS}.  Zbog pretjeranog “kroatiziranja” hrvatskog jezika u topologiji {Hrvati, U}, promakli su nam širi negativni procesi otvorene i prikrivene slavenizacije, što je sve zajedno mudro kanalizirano u posrbljivanje hrvatske nacije. Hrvati i Srbi 10. stoljeća komunicirali su uz pomoć prevoditelja, odnosno poliglota tog vremena, a danas su takvi nepotrebni. Prevara je toliko duboko razrađena, da su Srbi zadržali neke “tuđice”, dok su Hrvati proveli potpunu slavenizaciju, što donosi novu dušu, a žrtvama stvara privid da smo tako postali kulturno svoji. Imamo fenomen da Hrvati nisu slavenskog podrijetla, a duša bilo kojeg današnjeg Hrvata više je slavenska nego duša bilo kojeg Srbina ili bilo kojeg Slovenca, što zna iznenaditi Ruse. Kada jednom dođe do opake infekcije, nema natrag, jer tada domaćin umire. Zapravo, umire u svakom raspletu. Na preimenovanje matematičkih izraza djelovala je i ruska (sovjetska) literatura. Ovo napominjem uz ogradu da je realni socijalizam u znanosti daleko nadmašio “socijalizam s ljudskim licem”, kako se zvala jedna posve promašena formacija, koja je neko vrijeme bila podnošljiva kroz izvoz radne snage. Koja se danas čini podnošljiva, jer je homotopija poznata kao osamostaljenje: {Orjuna, SRH} → {Hrvati, RH} donijela najgoru “državu” u našoj povijesti. Suprotno predrasudama, kultura europskog jezika mjeri se po prisutnosti helenskih i latinskih riječi. Znanost ima svoju terminologiju, pa ne možemo odstranjivati riječi poput matematike i medicine. Tako kažemo da je zatvorenje (closure) nekog skupa X u topološkom prostoru presjek svih zatvorenih skupova koji sadrže taj skup X. Skupovi u topološkom prostoru su separirani ako se svaki od njih ne presjeca sa zatvorenjem nekog drugog. Ako kažemo da su odvojeni, onda bi se pojavili nekakvi aksiomi odvajanja ili razdvajanja, i svašta nešto, pa je to putovanje natrag u barbarske prostore i slavensku i rusku dušu. Riječ zatvorenje para uši i slobodarsku dušu, ali pomoći nema, jer se Hrvati nisu potrudili posuditi iz bogate helenske i latinske kumulacije riječi, kako je to red u kulturnim zemljama. Često je odlučivao strah nekog znanstvenika da će biti optužen za preuzimanje “tuđica”.

 

Nije dobro. Pravi znanstvenici kod nas su zaista pustinjski monasi. Imamo svu silu prodavača magle, koji se kite titulama magistara, doktora znanosti, sveučilišnih profesora, a zapravo ne znaju ništa konkretno. Jednostavno se nacrtaju, a politika postavlja pravilo da napreduje onaj tko šuti, pa nam neznalice promaknu. Tek kada preuzme neki resor, prepoznate da je idiot postao vođa. Kod nas se prvaci društvenih znanosti gube u elementarnoj matematici. Prirodoslovac Davor Pavuna zove ih društvenim šminkerima. Ekonomisti ne poznaju numeričke metode! Dajte nam pokazatelje – viču oni. Ali, kada imamo pokazatelje, ekonomisti su suvišni. Oni svojim neznanjem i svojom demagogijom relativiziraju pokazatelje koji sve kažu sami po sebi. Sociolozi poznaju samo dvije kategorije: pojedinac i društvena skupina, a niti njih ne razumiju. Nekada su svoje spoznaje oslanjali na podjelu rada, a danas su proroci jeftine radne snage i konkurentnosti. Sociolozi i antropolozi danas radije odlaze na pusti otok nego da proniknu osnove aritmetike, ili neku kompleksniju matematičku disciplinu. Njima zna pozliti kada tvrdite da u osnovi svake matematičke discipline leži duboka filozofija. Inetelektualnih kolosa poput Vilfreda Pareta više nema. Oni naši nametnici bez ikakvog prirodoslovnog i drugog znanja, švercaju se baš kao filozofi. Političari bez grama znanja i kulture drže lekcije boljima od sebe, sole pamet svima, nastupaju kao društveni arbitri, prezentiraju naciju, kao da smo svi idioti. Mnogi koriste svoj nezaslužen znanstveni status za političke plasmane, pa tako imamo pravilo da ne čelo hrvatske nacije isplivaju oni najgori, posve nesposobni za bilo kakvu pozitivnu aplikaciju. Hrvatska tone, jer je vode pozeri, društveni šminkeri. Hrvatska (?) za Jugoslavije svojim matematičarima jednostavno nije otvarala nikakav prostor, dok su u današnjoj Hrvatskoj (?) matematičari relativno cijenjena profesija, ali samo u bankarskom sektoru, gdje kapital pronalazi znalce. Za obje Jugoslavije, te topologije zla, Beograd je prevodio svjetske filozofe i naivnom Zagrebu prepustio Karla Maya i Zane Greya. Slična matrica nastavlja se u ovom kompaktnom Hausdorffovom prostoru RH, koji zapravo nije nimalo kompaktan – prevladali su procesi dezintegracije. Dopuštene su unije, ali samo za interesne skupine. U “samostalnoj” Hrvatskoj i dalje ne prevodimo svjetske filozofe i/ili svjetske matematičare, nego smo zatrpani jeftinim romanima i televizijskim sapunicama.

USAĐIVANJE U ZNANOST

Mardešićev faktorizacijski teorem

Davne 1957. Sibe Mardešić objavio je disertaciju “Homološka svojstva nekih funkcionalnih prostora”. Mardešićev teorem faktorizacije kaže da se svako preslikavanje između dva metrička kompakta može prikazati kao kompozicija dva preslikavanja, pri čemu je treći prostor, onaj kroz koji se provodi faktorizacija, metrički kompakt dimenzije ≤ dimenziji domene. Ne mogu to dokučiti, ali se uzima da to znači kako je svaki kompaktan Husdorffov prostor X inverzni limit metričkog kompakta u kojemu je svaki član dimenzije ≤ dimenziji prostora X. Značajan dio Mardešićeva znanstvenog rada posvećen je inverznim sistemima i teoriji kontinuuma. Hausdorffov kontinuum je kompaktan povezan Hausdorffov prostor. Godine 1968. poljski matematičar Karol Borsuk je na simpoziju “Topologija i njene primjene” u Herceg-Novom predstavio teoriju oblika, koja je u svome startu usisala Mardešićevo istraživanje inverznih sistema. U svezi toga, u matematici će ostati fenomenalni “Mardešićev trik”, kako se spominje na svjetskoj razini – njegov teorem o reindeksiranju inverznih sistema. Mardešić je postavio teoriju oblika za nekompaktne prostore. Pojam fibracije oblika veže se uz Mardešića. I to je sve samo početak Mardešićeva doprinosa matematičkoj znanosti.  

 

APOSTOL TOPOLOGIJE

Zanimljiva i neobična sudbina

Ime Sibe često je u Komiži na Visu. Sibe Mardešić rodio se u Hamburgu 20. lipnja 1927. Kada je imao 3 godine, njegova obitelj vraća se u Split. Kao 14-godišnji mladić, famoznog 6. travnja 1941. preživio je bombardiranje Splita, koje Hrvati ne znaju naplatiti. Nekoliko dana kasnije, talijanska vojska ulazi u Split. Objavljeno je pripajanje matici Italiji. Djeca su sretna – škola je završila ranije. Sibe je završio dvije godine talijanske škole. Došla je NDH i jedna godina škole u NDH. Druga godina školovanja u NDH – posljednja školska godina u NDH svima je poništena. Učilo se zbrajanje, a u političkoj praksi prevladalo je oduzimanje. Sibe se prijavljuje u ratni novinarski štab. Prolazi meteorološki kurs i postaje meteorološki osmatrač, što ga usmjerilo prema matematici. Upoznao je Berislava Matjanića, tada apsolventa matematike i kasnije poznatog meteorologa, koji ga zainteresirao za teoriju skupova. Sibe je školovanje nastavio tek 1947. Mornarica se služila 3 godine, ali se nakon 2 godine izbavio i 1946/47. upisao na PMF, gdje je jedini profesor matematike bio legendarni Đuro Kurepa. Matematika je ranije bila u sklopu Filozofskog fakulteta. Sibe je spomenuo kako se hranio u menzi – sve je bilo na bonove / točkice. Papir se dobijao za tekstilne točkice. Dogodilo se da Sibea profesor Željko Marković uzme za asistenta i usmjeri na topologiju i dinamičke sisteme. Mardešić je naglasio kako je imao sreću da bude pionir u novoj matematičkoj disciplini. Akademske 1960/61. na PMF-u pokrenut je postdiplomski studij sa samo tri kolegija: Vladimir Devide – Osnove matematike, Đuro Kurepa – Realne funkcije i Sibe Mardešić – Topološke grupe. Profesor i akademik Sibe Mardešić predavao je na niz američkih, njemačkih i talijanskih sveučilišta, primjerice na Heidelbergu. Bio je gostujući član na Princetonu. Objavio je 148 znanstvenih radova, 40 stručnih radova i 18 knjiga – ispričavam se ako ovaj podatak nije točan. Od 1975. je izvanredni član akademije, a redoviti član od 1988. Godine 1990. dobio je Republičku nagradu za životno djelo. Samostalna Hrvatska u njegovom slučaju branila se šutnjom. Njegove glavne matematičke discipline bile su topologija, teorija oblika, teorija dimenzije i teorija homologije.

 

 

AKSIOMI SEPARACIJE

Čvorište je Hausdorffov prostor

Sibe Mardešić je u svome udžbeniku “Matematička analiza” iz 1973. prezentirao teoriju topoloških prostora kroz metričke prostore, čime je dvostruko obogatio svoje studente. Da vam približim pripadnu matematičku terminologiju, ovdje ću prezentirati aksiome separacije.

 

(T0) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji otvoren skup koji sadrži jednu točku i ne sadrži drugu. Kažemo da je prostor Kolmogorovljev.

(T1) Za svaki par različitih točaka u topološkom prostoru postoji par otvorenih skupova, koji sadrže jednu točku i ne sadrže drugu točku. Kažemo da je prostor Frechetov ili Riezseov.    

(T2) Topološki prostor je Hausdorffov ako svake dvije različite točke imaju disjunktne okoline. U životnoj praksi matematičara duhovito ga zovu samačkim.

(T3) Za zatvoren skup i točku izvan tog skupa postoje disjunktni otvoreni skupovi takvi da jedan sadrži isti zatvoren skup a drugi istu točku izvan tog skupa. Topološki prostor je regularan ako zadovoljava aksiome (T0) i (T3). Svaki regularan topološki prostor je Hausdorffov, ali svaki Hausdorffov prostor nije regularan. Prostor je Urisonov ako se različite točke mogu separirati različitim zatvorenim okolinama.

(T4) Za svaki par različitih zatvorenih skupova u topološkom prostoru postoje disjunktni otvoreni skupovi koji sadrže te zatvorene skupove. Kažemo da je prostor Tietzeov. Topološki prostor je normalan ako zadovoljava aksiome (T1) i (T4). Svaki normalan prostor je regularan, ali postoje regularni prostori koji nisu normalni.

(T5) Za svaki par separiranih skupova u topološkom prostoru postoje različiti otvoreni skupovi koji sadrže te separirane skupove.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.