Connect with us

Tvrtko Dolić

Istina Diane Obexer postala je krivotvorina Jasenovca

Objavljeno

- datum

 KARTOTEKU SPAŠENE DJECE PREZENTIRAJU KAO EVIDENCIJU ŽRTAVA   Nasuprot Austrijancu Adolfu Hitleru kao apstrakciji zla, imamo Austrijanku Dianu Obexer kao izvor dobra. Potpunoj personifikaciji skrbi odgovara totalna nebriga sustava. Dianini stenogramski zapisi zasigurno su dokumentacijski dragulj, a objavljeni “prijevod” lako može biti tendenciozan literarni uradak.

Kartoteke i fotografije spašene kozaračke djece već 70 godine koriste se kao dokumentacija Jasenovca o smaknutoj djeci. Dakle, i ono pozitivno u NDH koristi se za podgrijavanje velikosrpskog mita o Jasenovcu kao logoru smrti. Besramne krivotvorine takozvanog “Jasenovac Research Instituta” u New Yorku i lažni popis žrtava Spomen područja Jasenovac u Hrvatskoj, sa oko 60 tisuća upisanih imena, nisu izdržali test vremena. Popis je toliko nabacan, da su dodani i oni partizani koji su poginuli u borbama u Dalmaciji, pa i neki poginuli pripadnici ustaških postrojbi. “Evidencije ubijene djece u Jasenovcu” zapravo su kartoteke spašene djece, koje su načinjene prilikom prihvata i udomljivanja napuštene i izbjegle kozaračke djece.

Protuhrvatska propaganda dugo je prikazivala tu djecu kao žrtve ustaškog režima, a zapravo su nesretnici prošli pakao unutar četničkog terora i partizanske terorističke strategije. Četnici i partizani počinili bi zločine i tako uznemirili naselja i cijele teritorije. U svibnju 1942. četnici i partizani pobili su muslimane i katolike Prijedora. Nakon intervencije njemačkih formacija, kukavice su se razbježale na sve strane, ostavljajući svoje obitelji na milost neprijatelju.      

Dianina unuka psihologinja Silivija Szabo načinila je selekciju i prijevod stenogramskih dnevničkih zapisa svoje bake Diane Obexer Budisavljević, još u godinama raspada Jugoslavije, da bi Hrvatski državni zavod tek 2003. objavio “Dnevnik Diane Budisavljević”. Sve je to na svoj način uvrnuto i pokazatelj velikog defekta u svijesti nacije. Zašto uvijek dobivao nečiju interpretaciju, umjesto originala. Historiografija i Javnost hitno trebaju fotokopije originalnih Dianinih stenogramskih zapisa, zapravo samo onih zapisa koji će proći znanstvenu provjeru autentičnosti. Ta dokumentacija pripada hrvatskoj povijesti i hrvatskoj državi, pa se treba pohraniti u Hrvatskom državnom arhivu. Ozna je oduzela Diani kartoteku spašene i udomljene kozaračke djece, s više od 12 tisuća upisanih osoba. Riječ je o tiskanim karticama veličine 12 x 9 centimetara. Diana je izvještaj o svome humanitarnom radu za vrijeme NDH predala Uličnom odboru AFŽ-a. Eto, što je život. Oznaši su prikrili bilo kakvu državnu skrb za vrijeme NDH, a danas se trude dokazati da je sva ta skrb osobno djelo Diane Budisavljević, što vuče na dobar holivudski scenarij tipa “Dianina lista”, ali nema uporište u onome što se zaista dogodilo. Novinar Dragoje Lukić i sam je bio kozaračko dijete, a najpoznatije je Božidarka Frajt.

Novi protuhrvatki redizajn

Možete li zamisliti šok oznaškog predatora kada mu je Diana rekla kako je sudjelovala u ustaškom spašavanju napuštene i izbjegle kozaračke djece, uglavnom srpske nacionalnosti. Ono, cenjena usta cenjenog druga ostala su razjapljena do poda, nekih pola sata. On je baš to jutro zajedno s drugovima pobio nekoliko napuštene djece hrvatske nacionalnosti, da malo zatre ustaško sjeme. A hrvatska djeca ostala su napuštena jer je dan ranije povješao njihove roditelje. Malo se toga promijenilo od tih nesretnih dana. Isti su oznaši kao eskadroni pomirenja i smrti 90-tih hladno smaknuli najveće hrvatske domoljube. U okvirima današnje mimikrije velikosrpskog djelovanja, “hrvatska” policija uhitila je u Kninu na sam Dan pobjede sedam hrvatskih branitelja iz redova HOS-a, jer su izgovorili svoje ratne pozive i pozdrave, i isticali druge simbole HOS-a u vrijeme obrambenog Domovinskog rata, odnosno agresije Srbije na RH i BiH. Branitelj izgovara poziv “Za dom”, a onda ostali odgovaraju da su “Spremni”, što se uobičajeno knjiži kao “Za dom spremni”. Sve je to na svoj način lingvistička razina, odnosno civilizacijski izraz okrenutosti Hrvata domu i obitelji. Valjda HOS-ovci griješe što ne kažu da su “Za Domovinu spremni”. Ima i heraldike, jer Srbi bolje znaju od ustaša s kojim poljem počinje hrvatski grb, crvenim ili bijelim. Srbi se bave hrvatskom poviješću od svog dolaska u hrvatske zemlje. Čudi me da se HOS-ovci nisu dosjetili svoje simbole zapisivati stenogramski, da tako jednostavno izraze svoju ilegalu u zemlji koju su obranili. Hrvatsku danas doslovce isrpljuju svi ti profesionalni društveni nametnici, koji ne proizvode ništa konkretno, koji ne poznaju ekonomiju i bježe od svakog konkretnog rada, koji su na stalnom i dobro plaćenom dežurstvu glede njima odvratnih hrvatskih nacionalnih simbola. Tako je cijela Hrvatska pretvorena u jedan veliki logor, u kojemu se čuvari Jugoslavije prezentiraju kao zaštitnici civilizacijskih vrijednosti, pa ako nekom od tih kretena logorska uprava obustavi financiranje, isti idiot prepoznaje fašizaciju okupacije, kao da je drukčija okupacija moguća. Svoje velikosrpske mitove o hrvatskoj genocidnosti podmeću pod znanost.

Moramo se zapitati zašto je ovih dana pokrenuta prava histerija obožavanja humanitarke Diane Obexer? Istina, žena je bila predivna. Svojom sveukupnom pojavom kilometrima iznad današnjih filmskih ljepotica. Ali, te nesretne 1941. napunila je pedeset godina, pa su joj preostale humanitarne uloge. Bit će da su u pitanju drugi odnosi. Naime, u tijeku je pokušaj da se iz naše svijesti i našeg pamćenja izbriše humanitarna akcija spašavanja kozaračke djece, koja je daleko šira civilizacijska vrijednost od pojedinačnog doprinosa Diane, koji je bio zaista velik i zaslužuje našu duboku zahvalnost. Ali ne po cijenu izokretanja činjenica, onako po volji druga iz Ozne. Naime, spašavanje kozaračke djece dogodilo se uz dopuštenje i sudjelovanje struktura NDH, što mnogima para uši, ali su to fakti. Profesionalnim antifašistima i sličnim nametnicima to je nepodnošljivo, neprihvatljivo. To ne mogu podnijeti niti mnogi relativno umjereni Srbi, jer su se navikli na tezu kako su Hrvati genocidni, a Srbi žrtve. Izokretanje onoga što se dogodilo u NDH i istočno od Drine, odnosno na prostoru prve Jugoslavije, donosilo je Srbima rukovodeće pozicije, različite privilegije, i sve druge prednosti žestoke obrnute diskriminacije u SRH/RH i šire. Postavljena je jednostavna shema: sve u NDH bilo je zlo – pozitivno je dolazilo od pojedinaca i protivnika hrvatske nacionalne ideje. Glede humanitarnog djelovanja Diane Obexer Budisavljević u NDH, naši neprijatelji slijede metodologiju Ozne, uz neke nove aplikacije:

(1) Kartoteka spašene kozaračke djece ostaje evidencija djece “smaknute” u Jasenovcu.

(2) U prvi plan dolazi objavljena redakcija Dianinih dnevničkih zapisa. Dianina unuka Silvija Szabo bila je profesorica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pa je morala voditi računa da duh “prijevoda” ostane u okvirima partijski dopuštenog, što se preklapalo sa srpskim i velikosrpskim potrebama.

(3) “Prijevod” je promoviran u znanstveni dokaz “autonomnog hrvatskog fašizma”.

(4) Imamo propust Jeronimovog tipa: prevođenje po smislu i besmislu, a ne po sadržaju.

(5) “Prijevod” je posve izvan okvira stenogramskih zapisa.

(6) Dodana je prekomjerna naracije, uz niz tendecioznih konstatacija i preocjena.

(7) “Prijevod” na svoj način opravdava komunističko suđenje nadbiskupu Alojziju Stepincu, jer ostavlja dojam da naš pokojni kardinal tada nije učinio dovoljno, što je glavni prigovor srpskog svećenstva na obnovljenom (vatikanskom) suđenju već proglašenom blaženiku. U “prijevodu” stoji da se nadbiskup Stepinac u spašavanje i udomljivanje srpske djece uključio tek u siječnju 1943. Nalazimo kako je u prethodne dvije godine ostao suzdržan i da je davao prazna obećanja! “Različiti moji razgovori u Ministarstvu udružbe i kod nadbiskupa bili su svi bez rezultata. Veća zgrada koja bi poslužila kao karantena nije stavljena na raspolaganje. Neka si pomognemo kako znamo ili neka djecu ostavimo u logoru.” A na drugom mjestu “prijevoda” isplivao je Dianin zapis kako je uz podršku Alojzija Stepinca pokrenuto udomljivanje preko crkvenih organizacija, pa je dom pronašlo više od 5000 pravoslavne djece, od kojih su se neka vratila svojim biološkim roditeljima. Korištena je i Jeronimska dvorana na današnjem Trgu kralja Tomislava.

(8) Kako se stenogramski zapisuje “Minstarstvo udružbe” na njemačkom jeziku?

(9) Imamo postupak implicitnog podmetanja sumnjive teze pod neoborivu istinu: “ili neka djecu ostavimo u logoru”. A nisu bila u logoru, nego tamo gdje su se pojavili, na putu od Potkozarja i s Banije, pa je dio smješten u nekoj zgradi, a ostatak na susjednu poljanu. Diana zapravo nikada nije posjetila logor Jasenovac, a kamoli da je iz Jasenovca odvodila djecu. Izuzimajući važnije proizvodne pogone i kažnjenike, Jasenovac je praktično bio starački dom unutar tadašnje obvezujuće rasne segregacije. Starački dom jako loše kvalitete, u kojemu su nesretnici posve prepušteni zakonu godina i staračkih bolesti, pa i onih zaraznih. Nijemci su provodili selekciju. Zdrave i radno sposobne upućivali su u Njemačku, na težak fizički rad ili na prljave poslove. Tu sudbinu izbjegli su upravo oni koji su proizvodili nered, zarobljeni pripadnici teritorijalnih milicija, uključujući sovjetsku agenturu, odnosno takozvane partizane. Udomljivanje djece koja su tako ostala bez roditelja, kao i udomljivanje drukčije napuštene djece, provodilo se po postavljenoj špranci, koju je nametnuo Vjekoslav Luburić, vjerojatno na zahtjev Ante Pavelića, i uz realno prevaljivanje brige i posla na Crkvu u Hrvata.

(10) Diana je zapravo posjetila bolnice u Loborgradu i Staroj Gradišci!

Objavljena redakcija Dianinih zapisa ima i svoje simpatične filmske krajnosti. Pojedinac pobjeđuje sistem, pa i jalove humanitarne institucije i organizacije. Diana tako postaje jedan jedini Pokretač u njenom jednom jedinom Univerzumu humanosti. Apsolut! Znamo da su takvi filmovi prekrasni, da redovno imaju predivnu antiratnu poruku, ali nemaju nikakvo uporište u realnosti. Nemoguće je da samo jedna osoba toliko doprinese. Spašavanje desetak tisuća djece u NDH, u samo jednoj humanitarnoj akciji, nije se moglo provesti bez sudjelovanja države, bez obzira kakva je bila. Sama činjenica da “prijevod” Silvije Szabo ide manje realnim putem, ruši vjerodostojnost objavljenog teksta. Saznajemo da se socijalna skrb NDH angažirala samo uz jake veze, Židovska bogoštovna općina u Zagrebu brinula je samo za svoje, i tome slično. Zar nije u Staru Gradišku zajedno s Dianom putovalo desetak medicinskih sestara Hrvatskog crvenog križa? Crveni križ je u Jasenovcu provodio svoj nadzor. Ne tako davno, imali smo priliku gledati kako srbijanski agresor ne dopušta ničiji nadzor u svojim logorima. Prema “prijevodu”, Caritas Zagrebačke nadbiskupije svodio se na vrh: ravnatelj Stjepan Dumić i msg. Pavao Jesih. A na sačuvanim fotografijama prihvata kozaračke djece vide se brojne časne sestre, kao i one najmlađe, koje se tek školuju za tu dužnost. Kao u nekoj kazališnoj predstavi, cijele podsustave personificiraju Kamilo Bresler, Marko Vidaković, Đuro Vukosavljević, Ivanka Džakula, Dragica Habazin, Jana Koch, Tatjana Marinić, Vera Černe, Branko Dragišić i Ljubica Becić. To je predivno – ako trebate neki resor, jednostavno imenujte osobu koja je personifikacija tog resora. Doprinos Diane Budisavljević je velik, ali ipak zanemariv u odnosu na ono što su postigli Crveni križ, Caritas, Crkva u Hrvata i nadbiskup Alojzije Stepinac, koji su se angažirali u spašavanju kozaračke djece, ali i u brojnim drugim humanitarnim akcijama i civilizacijskim zadaćama. Nešto se pitam, Diana nije spašavala hrvatsku djecu, ali se na hrvatsku djecu nije usredotočio niti Alojzije Stepinac! Koji je kao jugoslavenski orjentirani katolički svećenik mogao imati određeno nepovjerenje prema Austrijanki Diani Obexer. Prilikom svakog susreta s Dianom, nadbiskup se pitao jeli tu Austrijanku poslao Gestapo, da ga ta predivna žena ispovjedi.

U lingvističkom nasilju antifašista, izbjeglički zbjegovi za Drugog svjetskog rata, ovakvi kakve smo danas upoznali na migracijskim rutama s Bliskog istoka, uz modernu žilet žicu, postaju nacistički logori, a poljana na koju stižu napuštena djeca postaje dječji logor. Tako su nazvani i dječji domovi, i slične institucije skrbi, u kojima niti danas nema potrebite predanosti resora i osoblja. Kao što danas napušteno dijete ne dobiva potrebitu skrb, njegu i pravo na šansu, naravno da napuštenom djetetu nije bilo dobro niti u nekom domu za djecu u ratnom paklu u NDH i šire. Osim njemačkih specijalnih eskadrona smrti, djecu su odnosili pothranjenost i zarazne bolesti, najčešće difterija i tifus, pa i visoka temperatura. Uz sve to, cijela nacija i cijela Lijepa naša bila je izložena četverostrukoj okupaciji: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski četnici, i sovjetska (ruska) agentura. U tako proizvedenom ludilu, kakvo nikada nije zabilježeno, ništa nije moglo normalno funkcionirati. Prirodno sveopćoj iščašenosti državnih resora, civilnih organizacija, i političkih uvjerenja, snažna peta kolona orjunaša među Hrvatima, formirana za velikosrpske prve Jugoslavije, seljakala je između četničkih i “partizanskih” formacija, a Hrvata četnika našlo se i za Domovinskog rata. Dodajte tome korupciju prve Jugoslavije, koja se kao i 90-tih prelila i u vladajuće strukture i u teritorijalne pljačkaške horde, uključujući kanale crne trgovine tog vremena.

Nijemci su bolji ljudi

Mene osobno najviše je zasmetala činjenica da objavljena redakcija zapisa Diane Budisavljević prikazuje naciste boljim ljudima u odnosu na Hrvate i Srbe. One naciste koji su proveli Holokaust, koji su pokrenuli progone Židova godinama prije uspostave NDH, zapravo prije njemačke okupacije hrvatskih zemalja. One Nijemce koji su cijela jedna strana u dva svjetska rata. Diana 13. kolovoza bilježi da je otišla majoru Kneheu i tražila da se dopusti privatno udomljivanje djece smještene u prekrcanim domovima jer postoji opasnost da ih ustaše opet odvedu u logore. “Za progonjene pripadnike pravoslavne vjere nije u Zagrebu postojala nikakva akcija pomoći. Moji prijedlozi nekim gospođama iz pravoslavnih krugova da se organizira takva pomoć nisu naišli na interes” – stoji u objavljenoj redakciji zapisa Diane Budisavljević.

Što znači Dianina naknadna izjava, vjerojatno dodana u “prijevodu”, da je za logore saznala u prvim danima rata. Zar to ne bi trebalo biti vidljivo u samim dnevničkim zapisima? U toj “informaciji” lako je prepoznati metodologiju implicitnog podmetanja. Eto, kada su ustaše 10. travnja 1941. godine, na sam Usrks, stigli u Zagreb, nakon pada “snažne” Jugoslavije u svega nekoliko dana, nitko nije slavio pad jugoslavenske i velikosrpske tiranije, nitko nije blagovao posvećenu hranu, nitko nije otišao na misu, niti se poklonio uznesenju Isusa i hrvatske države, nego su ustaše na sve strane formirali logore. Nastrani neki katolici. A uz takve našlo se i dosta Židova, koji su ušli u Ustaški pokret zbog ozakonjene protužidovske segregacije u prvoj Jugoslaviji. Jedini domaći logor u tim danima činili su sluđeni Hrvati i Židovi Ustaškog pokreta, a posebno zaprepašteni Židovi, jer su preko noći morali uspostaviti državni servis za talijanske fašiste i njemačke naciste, i postaviti osnovne normative pripadne “države”, uključujući rasne zakone protiv Židova. Jasenovac je pokrenut kao kompleksna proizvodna topologija, koja je zapošljavala lokalno stanovništvo i kažnjenike. Profunkcionirao je kao sabirni logor tek krajem proljeća 1942. Nakon što je izgrađena brana na Savi.

Vjerovali ili ne, Renata Rašović spominje Jablanac kao logor. Time je nesvjesno žestoko uvrijedila neke počinitelje pokolja u Prijedoru. Mnoge je zaintrigirala tvrdnja “kako je neobično teško bilo osigurati smještaj za djecu”. Pa, dajte danas u ovome prokletom antifašističkom Zagrebu, udomite samo stotinjak djece. Hrvatske nacionalnosti! Mnogi naglašavaju da je suprug Austrijanke Diane Obexer Julije Budisavljević bio pravoslavac, i da je zahvaljujući svojoj stručnosti zadržao poziciju profesora na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Baš me zanima kako su prošli stručnjaci Medicinskog fakulteta, hrvatske nacionalnosti, kada su 1945. sveučilišne i školske pozicije verificirali “partizani” i komunisti. Svi su udžbenici išli na lomaču, uključujući neke autore. Posebno je fantastična, neuvjerljiva i tendeciozna priča kako su liječnici Medicinskog fakulteta tajno liječili pristigle nesretnike. Nije to više bilo spašavanje, nego zavjera spašavanja.

 

REOKUPACIJA JASENOVCA

Frtalj istine Nataše Mataušić

Ravnateljica Spomen područja Jasenovac je Nataša Jovičić, dok je Nataša Mataušić muzejska savjetnica u Povijesnom muzeju i predsjednica Upravnog vijeća Spomen-područja Jasenovac. Koliko su Nataše pridonijele tome da u Hrvatskoj službeno preživi velikosrpska teza da su prosječno svakog dana 1942. ustaše u Jasenovcu usmrtili 150 – 200 zatočenika? Svecom, petkom, subotom, nedjeljom, radnim danom, pa i na rođendan poglavnika. Čak 12 Srebrenica samo 1942. godine! Svaki mjesec nova Srebrenica. I još bosanski muslimani tvrde da su u prošlom ratu loše prošli. Sa samo jednom Srebrenicom u pet godina agresije! Povjesničarka Nataša Mataušić objavila je o Jasenovcu fotomonografiju, u koju je nesvjesno uvrstila mnoge opake krivotvorine, pa ja danas nesretna što je njena znanstvena razina dovedena u pitanje. Svoj doktorski rad objavit će pod naslovom “Diana Budisavljević i akcija spašavanja djece žrtava ustaškog terora”. Dakle, ostaje na svome zacrtanom pravcu. Već sam naslov vuče na implicitno podmetanje. “Vjerojatno su svi prije mene izbjegavali tu tešku temu” – izjavila je. Isuse, pa osobno sam napisao više tekstova na temu Diane Obexer, godinama prije nego što se oglasila Nataša Mataušić. Napominje da je Oskar Schindler spasio 1500 Židova iz nacističkog logora, da je Eva Sendlerova spasila oko 2500 Židova iz varšavskog geta, i da je Diana Budisavljević osobno iz logora izvukla 7500 djece! Prošverca jedno dijete, pa sutradan petero djece, pa treći dan dvoje, i tako prođe rat, a nacisti i ustaše blentavo bleje i nikako da ukopčaju kako ih Diana pravi budalama. Osjetite li kuda Nataša Mataušić smjera: Diana nije pomagala djeci izbjegloj s Kozare, iz Podkozarja i Bnaije, nego djeci koju su ustaše zatvorili u logore! Dianine posjete bolnicama Lobrograda i Stare Gradiške zakriljuju sve ostalo. 

Koliko se zna, Silvija Szabo posjetila je jasenovački muzej i šokirala se kada je tamo pronašla kartoteku i fotografije spašene kozaračke djece kao evidenciju djece smaknute u logoru Jasenovac. Albumi spašene kozaračke djece prebačeni su u Jasenovac iz Više škole za socijalne radnike, gdje su skrivani u potkrovlju. Diana zapravo nije mogla izvesti bilo koga iz bilo kojeg logora. Navodno je sudjelovala u premještanju djece iz bolnice/doma u Loborgradu i iz dječje bolnice u Staroj Gradišci. Na razini intervencije Crvenog križa, sklonjenia su pothranjena djeca, kao i ona koja nisu bila zahvaćena smrtonosnim epidemijama, kojima s enitko nije usudio ući u sobe, pa niti Diana i ekipa. Transport sa 700 djece iz Stare Gradiške stigao je u Zagreb 11. srpnja 1942. “Prijevod” daje naslutiti da su ta djeca tajno izliječena na Medicinskom fakultetu. Meni to nekako vuče na znanstvenu fantastiku, bez obzira kako je kotirao kirurg i profesor Julije Budisavljević. Saznajemo da je Vjekoslav Luburić upitao “što imaju brinuti o srpskoj djeci – zašto ne brinu o katoličkoj i muslimanskoj djeci koja su također gladna”? Vjerujem da bi Diana odgovorila da je za takve brinulo ustaško minstarstvo skrbi. Takvu mogućnost Partija nije dala niti naslutiti, kao što je ne dopuštaju niti današnji samozvani društveni arbitri. Svejedno, Nataša Mataušić ustrajava: “Diana je osobno iz Jasenovca i okolnih logora izvukla oko 7500 djece. Ona je osobno išla sa sestrama i liječnicima Crvenog križa i najprije bi tu djecu popisala i odvela u Zagreb ili Sisak, gdje su bili smještani u neke ustanove ili kod obitelji. To možemo sa sigurnošću reći. Ona je imala evidentirano 12500 djece. To su bili oni koji su prošli kroz Zagreb. Recimo, iz Beograda u dva navrata oko 500 djece, koja odlaze na oporavak u Švicarsku – nisu sa Kozare, već su iz drugih ratom zahvaćenih područja.” Vidite, kako se to krasno dozira. Ponovno imamo niz implicitnih podmetanja. Glavnina kozaračke djece nije vidjela Jasenovac, nego su se gladna i već bolesna djeca pojavila na ekonomijama Jasenovca, južno od Zagreba, gdje su nahranjeni, i gdje su primili prvu medicinsku pomoć, a nakon toga udomljeni u obiteljima Zagreba, Jastrebarskog i Siska. U samom sabirnom i radnom logoru Jasenovac pojavile su se obitelji koje su od Podkozarja skrenule na sjever i na sjeveroistok.  

Nataša Mataušić dala je intervju srbijanskoj internet stranici www.slobodnaevropa.org. Propustila je naglasiti da se u nekim potresnim svjedočanstvima radi o djeci u dječjoj bolnici u Staroj Gradišci. “Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom se djetetu već mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je kazao da je tu svaka pomoć već prekasna. Vođa transporta je odlučio da svako dijete koje se nekako može povesti povedemo i tako pokušamo pomoći. Učinjen je izbor. Djeca su postavljena na noge i ono koje se još nekako moglo držati, bilo je predviđeno za transport. Djeca koja su se rušila, koja više nisu imala nimalo snage, morala su ostati. I stvarno je većina tih jadnih bića umrla još tijekom dana. U jednu sobu u kojoj je vladala difterija, i već su sva djeca bila na smrt bolesna, nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili… Pogledala sam što je s mojim malim bolesnicima. Opet su neki umrli. Tada su došli logoraši koji su trebali odnijeti jadna mrtva tjelešca. Iako je krpa pokrivala mali teret, neka ručica, neka nožica mršava do kostiju visila je i tako su prolazili kraj žena na livadi. Prolazili su među njima, uzduž čitavog reda žena.”

 

DIANA OBEXER

Žena koja je razotkrila komunistički fašizam

Rođena je 15. siječnja 1891. u Innsbrucku, u trgovačkoj obitelji Obexer. Njena majka Anna bila je Amerikanka njemačkog podrijetla. Navodno je Dianino djetinjstvo ispunjavala glazba Richarda Wagnera. Ulazak bogova u Valhallu! Bila je predodređena za neku višu misiju. Diana je završila srednju školu i tečaj za njegovateljice u lokalnoj bolnici, gdje je upoznala liječnika Julija Budisavljevića, asistenta na kirurgiji, podrijetlom iz Hrvatske. Vjenčali su se ratne 1917. Dvije godine kasnije preselili su u Zagreb. Julije je postao profesor kirurgije na tek utemeljenom Medicinskom fakultetu. Dobili su kćeri Ilseu i Jelku, koje su pomagale u humanitarnom radu i na pripremanju druženja na kojima se prikupljala humanitarna pomoć. Diana je zajedno sa suprugom pripadala zagrebačkoj eliti. Svoj stenogramski dnevnik vodila je od 23. listopada 1941. do 7. veljače 1947. Na njemačkom jeziku. Ozna je oduzela evidencije djece u njenom posjedu. Danas je zasluženu pohvalu Diani Budisavljević teško zadržati na visokoj civilizacijskoj razini, jer se u svezi Diane, njene osobne misije, kao i svezi cijele široke operacije spašavanja kozaračke djece, poveo snažan protuhrvatski psihološki rat. Uporno ponavljane laži, eksplicitno i implicitno, u svim prigodama, postupno se ugrađuje u znanost. Onoga tko ukaže na očigledan prijepor, profesionalni antifašisti jednostavno proglase revizionistom. A Diana više nema, da tu protuhrvatsku kampanju prekine. Prvi fašistički udar na one civilizacijske vrijednosti koje nisu fašističke uveden je na svjetskoj razini kroz sam pojam antifašizma, koji sadrži svoj nutarnji pojmovni konflikt. Antifašizam je suprotni pol istog fašizma. Preostaje nam mjeriti jeli hladnije na Arktiku ili na Antarktiku, ako bilo koji led preživimo. Kao što to ponavljam već pedeset godina, prihvatljiva je maksima ne biti fašist, a sve ostalo je fašizam, uključujući antifašizam i komunizam. Diana Obexer bila je u svojoj mladosti njemački nacionalist, ali nije bila fašist. Kada je u Loborgradu pokrenula humanitarnu akciju koja je po njoj dobila ime, bila je to razumna zrela žena u pedesetoj.

DIANINA LISTA

Nije Logor nego Lobor

“Oblaci mutni, uzburkani oblaci, a nadesno, prama Ivančici, na puškomet pored glavne ceste,

velika gospodska kuća u aristokratskoj savršenosti, žuti ponosni dvor pod zavjetrinom brda

i u tišini mirnih, intimnih, nepomičnih borova. To je Lobor, kuća starih Keglevića.” (A. G. Matoš, iz putopisa “Oko Lobora”, 1907.)

Neki labardorovci postavljaju tezu da je evidencija Jasenovca autentična, i da se Diana Budisavljević zapravo bavila djecom Loborgrada. Naime, prvi zapis Diane Budisavljević u objavljenom Dnevniku otkriva nam da je od svoje krojačice Židovke saznala za logor Loborgrad, dvorac u blizini Zagreba, pod kontrolom Volksdeutschera. Diana sa šogoricom odlazi u Židovsku općinu raspitati se o detaljima. Željela je dati novčani prilog za pomoć zatočenicama u logoru Loborgrad, no ubrzo je shvatila da nema kome dati novac. Službenik Židovske bogoštovne općine Robert Stein zamolio je Dianu da organizira pomoć za pravoslavce, jer je Židovska općina mogla pomagati samo Židovima. Zašto je to tako? Dopuštenje da osobno ode u Loborgrad i dostavi pomoć tražila je i od Alojzija Stepinca i do Andrije Artukovića. Zar je Stepinac bio ovlašten za takva dopuštenja? U veljači 1942. Diana dobiva dopuštenje da posjeti Loborgrad. Da objektivno pezentiramo odnos eu koje ulazi, moramo pogledati, ako je moguće, što je u to vrijeme Jasenovac. Svatko ima svoje evidencije, a moja osobna pokazuje da je tada Jasenovac veliko radilište i gradilište, koje prati uprava, smještena u jednu privatnu kuću – glavna preokupacija je nabavka materijala i hrane. Utvrđuje se nasip uz Savu, obnavljaju se lokalne manufakture. Dianu to nije moglo zanimati. U logoru su samo kažnjenici i ratni zarobljenici, uz nekolicinu poznatijih protivnika. Podijeljeni su na muški i ženski dio. Djece nema! Od oko 800 vojnika dodijeljenih cijeloj topologiji logora, uključujući ekonomije južno od Zagreba, čak 600 njih bili su angažirani na ratištima, u borbama. Logorska uprava strijeljala je 10 čuvara zbog prekoračenja dužnosti. Zanimljivo, u Zagrebu se do veljače 1942. broj Židova smanjio, a broj Srba povećao! Mnogim Srbima Zagreb je bio sigurniji od “slobodnog” teritorija, pa se tako našlo Srba koji su spas potražili i našli u samom Jasenovcu.

Redateljica Dana Budisavljević, navodno rođaka Julija Budisavljevića i/ili Jovanke Budisavljević, priprema film “Dianina lista”, s Almom Pricom u naslovnoj “ulozi”. U svezi tog projekta spominje istraživanje provedeno zajedno s povjesničarima Natašom Mataušić i Silvestar Miletom, koji je vrhunski filmski kritičar. Navodno je bio uključen i Srđan Grbić. Sudeći po referentnim izjavama Mataušić i Milete, ponovno ćemo za naše novce dobiti nešto za druge. Film neće financirati Branko Lustig, producent “Schindlerove liste”, nego svi mi, pa bi bio red da dobijemo na uvid scenarij. Ako bude pameti, redateljica Dana Budisavljević može dramaturški iskoristiti herojsku bitku pojedinačne osobe protiv sistema, ali ako će snimiti dokumentarac, bolje da ide drugim putem, za onom mogućom istinom.

Tvrtko Dolić

Komentari

Oglasi
Komentari

Tvrtko Dolić

Roll up nagodba ruši Agrokor i hrvatsko gospodarstvo

Objavljeno

- datum

  SAVJETNICI SAVJETNIKA MJESEČNO NAPLATE MILIJUN KUNA    Osim nekoliko neovisnih ekonomskih analitičara (Fižulić, Bošković i Grubišić), nitko objektivno a kamoli kritički nije propitkivao rad Izvanredne uprave Agrokora i sve posljedice, koje mogu biti pogubne po hrvatsko gospodarstvo, koje ionako jedva da postoji. Novi odnos medija i sveukupne Javnosti prema lex Agrokoru kao besramnoj privatizacijskoj pljački promijenila je vijest da ekipa pljačka mrtvaca i to pere preko konzultantskih tvrtki koje broje jednog do dva zaposlenika.

Ukratko

Izvanredna uprava poduzima sve kako bi o nagodbi odlučivalo privremeno vjerovničko vijeće, koje nema nikakav legitimitet. Izvanredni povjerenik podijelio je vjerovnike u 5 skupina, od čega 2 skupine (2 člana) pripadaju roll up kreditorima. Razvrstavanje vjerovnika u skupine temelji se na uzvodnim jamstvima (3 člana) koja su bila temelj predloženog starog nacrta nagodbe i koja su sada osporena od strane trgovačkog suda. Druga skupina vjerovnika (Knighthead) postoji iako su im potraživanja osporena, i po lex Agrokoru takvi ne mogu niti imenovati predstavnika, jer im je iznos utvrđenih tražbina nula. Kako je sud dopustio imenovanje skupine vjerovnika kojima su tražbine osporene? I, ti vjerovnici ne mogu imenovati svog predstavnika! Adris grupa i Alca osporavaju tražbine po modelu roll up kroz naglašavanje posve jasne činjenice: Kako netko tko nema tražbine (stara potraživanja pretvorena u nova, i dio duga je već isplaćen) može imati pravo glasa u vjerovničkom vijeću i odlučivati o nagodbi? Izvanredna uprava sa svojim postupcima zanemaruje manjinske dioničare, kao da nisu vlasnici 40 posto Agrokora i kao da ih nema više od 15.000 (uglavnom domaći poduzetnici). Sve suprotno od rješenja za talijanski Parmalat, koje je bilo okvir za donošenja lex Agrokora. Obrazloženje Vlade RH prilikom donošenja lex Agrokora bilo je da bi nekontrolirani kolaps Agrokora prouzročio lančanu reakciju kakva može ugroziti cijeli gospodarski sustav RH. Potezi Izvanredne uprave Agrokora i Vlade RH poslije donošenja lex Agrokora daleko su od zaštite dobavljača i hrvatskog gospodarstva. U praksi se provelo suprotno – pogodovanje lešinarskim fondovima (roll up) i savjetnicima (njih 141), koje je Agrokor angažirao i koje na kraju plaćaju vjerovnici. Tvrtka Texo Management, u kojoj je bio zaposlenik i Ante Ramljak, prije imenovanja na poziciju Vladinog povjerenika za Agrokor, sklopila je s firmom AlixPartners, kao savjetnikom za restrukturiranje Agrokora, ugovor na temelju kojega za svoje “savjetovanje savjetnika” tjedno naplaćuje oko 250 tisuća kuna, odnosno oko milijun kuna mjesečno. Što onda radi izvanredna uprava, management i pravna služba Agrokora? Potpredsjednica vlade Martina Dalić lukavo ubacuje građevinski termin podizvođača radova, da običnom pranju novca i privatizacijskoj pljački pridoda štih proizvodnje. Andrej Plenković, Martina Dalić i Ante Ramljak i cijela ta opaka ekipa otvoreno pljuju naciji u lice, i tu ništa ne možemo promijeniti, jer i ako odu, odgovarajući protuhrvatski centri moći ponovno će instalirati svoje namjesnike.

Prazna skupina je svjetska i kozmička crna rupa 

Zašto je tome tako? Sve razotkriva roll up vjerovničko vijeće Ante Ramljaka, koje bi trebalo brojati 5 članova (od toga 2 roll up kreditori). Glavne ovlasti vjerovničkog vijeća su te što u ime vjerovnika sudjeluje u sastavljanju i pripremi nacrta nagodbe, te daje suglasnost izvanrednom povjereniku na konačni tekst nagodbe. Iako mu je lex Agrokor dopustio da sam određuje broj skupina (bez potvrde vjerovnika), Ramljak je predložio samo 5 skupina, iako je mogao predložiti 9 skupina, koje bi zasigurno pravednije zastupale različite interese vjerovnika. Time se ponovo vraćamo na razloge donošenje lex Agrokora. Ako je to zaštita gospodarstva (dobavljača), kako onda isti zauzimaju jednu i to zadnju E skupinu, odnosno dobavljači (mali i veliki) predstavljaju samo petinu članova vjerovničkog vijeća. Prvu skupinu (A) zauzimaju vjerovnici s razlučnim pravima, tj. osigurani nekretninama, dionicama (financijske institucije i par domaćih gospodarstvenika koji imaju najjača osiguranja). Drugu skupinu (B) predstavljaju imatelji obveznica (Knighthead) iako su im tražbine osporene (prazna grupa). Treću skupinu (C) predstavljaju vjerovnici čije su tražbine osigurane jamstvima, ali samo za one koji su sudjelovali u roll up kreditu (opet roll up kreditori). Četvrtu skupinu (D) čine oni vjerovnici koji nisu sudjelovali u roll up kreditu (financijske institucije sa slabijim kolateralima). Petu i posljednju (E) skupinu predstavljaju dobavljači i država koji nemaju nikakva osiguranja naplate, a imaju preko 50% utvrđenih tražbina.

Kako je moguće da sud prihvati skupinu (B), odnosno Knighthead, kada je vrijednost njegovih tražbina nula – sve su mu tražbine osporili Adris i Alca. Lex Agrokor je tu sasvim jasan: “O članovima vjerovničkog vijeća izjašnjavaju se samo vjerovnici utvrđenih tražbina (čl. 30. st.1. ZPIUTD). To su one tražbine koje je priznao izvanredni povjerenik a nije osporio nitko od drugih vjerovnika (čl. 33. st.1. ZPIUTD).” Stoga potpuno nevjerojatno zvuči izjava Ante Rmljaka: “Vjerovnici koji će imati pravo birati članove vjerovničkog vijeća su vjerovnici čije su tražbine utvrđene, kao i vjerovnici kojima će osporavanje njihovih tražbina biti otklonjeno.” Naime, sasvim je jasno da to nigdje ne stoji u lex Agrokoru, što je sutkinja Nevenka Siladi Ristić potvrdila. Odredbe lex Agrokora su posve jasne: U roku od pet dana od objave rješenja iz članka 33. stavka 3. spomenutog zakona, izvanredni povjerenik će objavom u Narodnim novinama pozvati vjerovnike, čije su tražbine utvrđene, da u roku od 30 dana obavijeste izvanrednog povjerenika i sud o članovima vjerovničkog vijeća. Znači, da to još jedanput naglasimo, predstavnike vjerovnika mogu imenovati samo oni kojima su tražbine utvrđene. No, o tekstu nagodbe će odlučivati skupina koja nema utvrđene tražbine i koja ne može izabrati svoga predstavnika. Gdje je tu načelo zakonitosti, a kamoli pravde?

 

Kako su se kreirale vjerovničke skupine, ako A-D imaju manje od 50 posto utvrđenih tražbina, a imaju 4 glasa u vjerovničkom vijeću? Kako je kreirana skupina C, za roll-up kreditore po osnovi tražbina izvan modela roll up? Sud je utvrdio 31 milijardu kuna tražbina (bez roll up kreditora i Sberbank). Kako je nutarnji dug involviranih subjekata oko 10 milijardi kuna, dolazimo do toga da je oko 21 milijarda kuna neosporenih tražbina. To znači da vjerovnici u skupinama A-D imaju manje od 50 posto ukupnih tražbina (roll-up kreditorima je tražbina osporena), dok posljednja E skupina (dobavljači) ima preko 50% ukupno utvrđenih tražbina, a samo jednog člana vjerovničkog vijeća. Lex Agrokor dopušta izvanrednom povjerenika imenovanje člana vjerovničkog vijeća, ako ta skupina ne imenuje predstavnika u propisanome roku (čl. 30. st. 8. ZPIUTD). S obzirom da je skupine B prazna, po lex Agrokoru istu može imenovati izvanredni povjerenik. Iako su toj grupi sve tražbine osporene.

Adris grupa traži pošteniju igru

Nadalje, kod razvrstavanje vjerovnika u skupine, presudni faktor postaju roll-up kreditori, koji u pravilu ne bi trebali niti sudjelovati kod razvrstavanje vjerovnika u skupine, jer je to postupak koji je pokrenut nakon otvaranja “rješenja” Izvanredne uprave Agrokora, odnosno rezultat je poteza Izvanredne uprave, a ne poteza “stare” uprave, čime se pogoršava ekonomski položaj postojećih vjerovnika, onih koji su imali potraživanja do postavljanja i otvaranja procedure Izvanredne uprave Agrokora. Adris grupa i Alca su osporili tražbine po osnovi roll up kredita. Zašto? Kao što sam već naglasio, iznos starih potraživanja na dan 10. travnja je roll up kreditorima već podmiren putem roll up ugovora, pa se postavlja legitimno pitanje kako oni na temelju već podmirenih potraživanja mogu sudjelovati u vjerovničkom vijeću i imati pravo glasa prilikom izglasavanja nagodbe? Dakle, dio vjerovnika je već isplaćen, ali će ipak sudjelovati u vjerovničkom vijeću sa stanjem potraživanja na dan 10. travnja, koje ne odgovora stvarnom stanju, jer im je izvanredni povjerenik roll-up kreditom omogućio da ta stara tražbina postane nova sa statusom super-senioriteta. Osim toga, Agrokor je već otkupio oko 260 milijuna eura obveznica po nominalnoj vrijednosti od roll up kreditora i oni su svoje tražbine djelomično naplatili po osnovi starog duga. Isto tako, Adris grupa, osporava potraživanje NY Bank of Mellon – 4,6 milijardi kuna, banke skrbnika za obvezničare, što je vidljivo iz rješenja Trgovačkog suda: “Osporavatelj osporava aktivnu legitimaciju vjerovnika te ističe da skrbnik ne može biti vjerovnik.” Adris grupa osporava tu tražbinu jer su ostali dobavljači morali prijavljivati svoja potraživanja pod punim imenom tvrtke, uz upisivanje adrese tvrtke, dok su se ovdje stvarni vlasnici sakrili iza banke skrbnika. Ovdje će imatelji obveznica koji su kupovali obveznice po niskim diskontima, zahvaljujući modelu roll up isplatiti dug u cijelosti, po nominali, pri tome ostvariti ekstra špekulativnu zaradu i uvećati sve to za kamatu od 4 posto. Također, Adris grupa, osporava ostale tražbine putem modela roll up. Zagrebačkoj banci 2,39 milijardi kuna, a Erste banci 239 milijuna kuna. Kao razlog osporavanja navodi se činjenica da su spomenutim bankama tražbine djelomično podmirene (za Javnost u nepoznatom iznosu). Tragično je da su nekim vjerovnicima tražbine već plaćene, a još tragičnije da su to financijske institucije, i da iste imaju po osnovi već plaćenih tražbina pravo glasa u vjerovničkom vijeću i sudjelovanje u izglasavanju nagodbe.

Pomor manjinskih dioničara poprima razmjere genocida

Imamo katastrofalan tretman Izvanredne uprave Agrokora prema 15 tisuća manjinskih dioničara, koji prema podacima Udruge manjinskih dioničara imaju oko 40 posto vlasništva u kompanijama iz sustava Agrokor listanim na Zagrebačkoj burzi (napominjem da osobno nemam dionice niti Agrokora niti bilo koje druge kompanije, niti sam po bilo kojoj osnovi vezan za Agrokor, prije i poslije otvaranja aplikacija izvanredne uprave). Među njima su i obvezni mirovinski fondovi, koji bi kao i svi manjinski dioničari, po zadnjem nacrtu nagodbe, morali otpisati uloge. Tome su dovedene u pitanje buduće mirovine svih vas. Za Izvanrednu upravu Agrokora, manjinski dioničari kao da niti ne postoje, čak je i izvanredni povjerenik Ante Ramljak izjavljivao da će isti u procesu nagodbe u potpunosti izgubiti svoje udjele. Kod slučaja Parmalat, koji je bio osnova za lex Agrokor, oni su itekako bili pod zaštitom izvanrednog povjerenika. Zašto? Jer se time štiti domaće gospodarstvo, jer među takvima ima puno domaćih gospodarstvenika koji će u svojim bilancama morati otpisati uloge. Vrlo je vjerojatno da će neki manjinski dioničari smanjiti svoje investicije, a neki možda otići u predstečaj / stečaj. Zar smisao lex Agrokora nije zaštita domaćeg gospodarstva? Zar manjinski dioničari nisu u pravilu domaći poduzetnici, pa i privatni fizički investitori, koji će morati otpisati uloge i budući raspoloživi dohodak? Da li je donošenje lex Agrokora bilo na trasi zaštite domaćeg gospodarstva ili prije razvlaštenje svih dioničara koncerna Agrokor?

Prema lex Agrokoru, postupanje Izvanredne uprave Agrokora ne ograničava se samo na dužnika, nego se provodi i nad svim povezanim trgovačkim društvima, neovisno o tome da li nad tim društvima postoji stečajni ili predstečajni razlog. Temeljem odredaba lex Agrokora, povezana i ovisna društva su društva sa sjedištem u RH osnovana sukladno zakonodavstvu RH, u kojima Dužnik drži najmanje 25 posto udjela (čl. 5. st. 2. ZPIUTD). To znači, da iako Agrokor d.d. nema većinsko vlasništvo nad određenim društvom, takvo društvo ipak dolazi pod udar Izvanredne uprave Agrokora, odnosno iz njegove se imovine namiruju vjerovnici koji nisu stvarni vjerovnici tog ovisnog društva. Primjerice, Agrokor u tvrtki Ledo d.d. ima manje od 50 posto vlasništva, a Ledo d.d. je prepušten postupku izvanredne uprave! Kroz lex Agrokor su se u potpunosti razvlastili preostali dioničari (imatelji udjela). Oni nemaju nikakva prava na donošenje odluka (iako po ZTD-u to imaju). Sva prava su otvaranjem postupka Izvanredne uprave Agrokora prenesene na izvanrednog povjerenika. Ali, nisu manjinski dioničari potpisali aktiviranje lex Agrokora, nego Ivica Todorić. Osim toga, roll up kreditom zabranjuje se svim ovisnim društvima Agrokora osporavanje jamstava i odbijene su posebne revizije. Što je neviđeni pravni udar. Jer, ne smije se zabraniti prijavljivanje nezakonitih radnji nekakvim ugovorom. Martina Dalić se često poziva na talijanski Parmalat, no tamo je izvanredni povjerenik dokazao da su banke svjesno pribavljale jamstva, a uprave društva ih davale, iako je jasno kako nisu imali valjanu protučinidbu za izdana jamstva. Odnosno, u talijanskom slučaju je izvanredni povjerenik poduzeo sve kako bi se jamstva osporila, dok je kod nas sve obrnuto – izvanredni povjerenik sve pokušava kako bi jamstva učinio postojećima i legalnim, jer su uzvodna jamstva i temelj predloženog nacrta nagodbe.

Krizu Agrokora kreirala je moćnija banda

Odredbe ZTD-a (čl. 501., st. 1.) sasvim su jasne: “Potakne li vladajuće društvo ovisno društvo, s kojim nema ugovor o vođenju poslova društva, da poduzme pravne poslove ili radnje, odnosno da propusti takve radnje na svoju štetu, a da štetu stvarno ne nadoknadi do kraja poslovne godine niti dadne ovisnome društvu pravni zahtjev da mu se šteta nadoknadi, vladajuće društvo mora ovisnome društvu nadoknaditi svu štetu koja iz toga proizađe. Zahtjev za naknadu štete mogu pojedinačno postaviti i dioničari i članovi društva bez obzira na štetu koja im je prouzročena štetom počinjenom društvu.” Tako je Ledo d.d. dalo jamstvo za Agrokorova zaduženja u ukupnom iznosu od 18,9 milijardi kuna, Jamnica d.d. 27 milijarde kuna, i tome slično, odnosno iste su tvrtke davale nekoliko desetaka puta više od vrijednosti njihove imovine, a kamoli kapitala ili prihoda. Sva ta jamstva su dana bez pristanka skupštine društva i sama društva nisu imali gotovo nikakvu ekonomsku korist od danih jamstava (osim plasmana kroz Konzum), što zaslužuje da se takva jamstva barem minimalno ospore od strane  izvanrednog povjerenika. Svi znamo kako je postupio Ante Ramljak. No ono što nije učinio izvanredni povjerenik, napravio je sud i osporio dana jamstva (Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu – utvrđene i osporene tražbine St-1138/2017-1855 od 15.01.2018), i za sada takva jamstva nisu niti postojeća. Zašto je to bitno? Jer su temelj nacrta nagodbe upravo uzvodna jamstva koja su izvanrednom povjereniku poslužila da sve kompanije prikaže kao insolventne i time bi se prenijela sva imovina i poslovanje u novi holding, dok bi se kapital otpisao. To je temelj starog nacrta nagodbe. Sve to nije spriječilo Antu Ramljaka da podijeli vjerovnike u tri grupe na temelju tih zasada nepostojećih jamstava (skupina B, C i D), što ne odgovora onome što je sud utvrdio. Time je Ramljak direktno pogodovao vjerovnicima koji imaju jamstva (sveukupno 3 glasa u vjerovničkome vijeću), a od toga 2 pripadaju roll up kreditorima. Tako, primjerice, u Ledo d.d. Agrokor drži manje od 50 posto vlasništva, i ako se jamstva dana Agrokoru d.d. proglase nezakonitim (dana bez pristanka skupštine, nema valjane protučinidbe), nema nikakvih razloga da je Ledo d.d. u postupku izvanredne uprave. Postupkom Izvanredne uprave Agrokora, sva imovina je prenesena na istu upravu, i postojeći dioničari su u pravilu razvlašteni.

Pomalo nevjerojatno zvuči podatak da će o tekstu nagodbe odlučivati vjerovnici s oko 31 milijardi kuna utvrđenih tražbina (s među kompanijskim potraživanjima), dok je početni iznos prijavljenih tražbina bio 58 milijardi kuna. Revizori su procijenili imovinu Agrokora na oko 42 milijarde kuna. Ispada da je kapital 11 milijardi kuna. A to znači da niti vjerovnici niti bilo koji dioničari ne bi trebali otpisivati ništa. Lex Agrokor daje mogućnost da privremeno vjerovničko vijeće izglasa konačni tekst nagodbe ako se vjerovničko vijeće ne osnuje (čl. 31. st. 5. i 6. ZPIUTD). Da li će se ići toliko daleko u ovako kompromitiranom postupku, tek je za vidjeti u tjednima koji slijede.

Tvrtko Dolić 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Hrvatska treba postaviti izložbu o logorima smrti u Srbiji

Objavljeno

- datum

 CIJELA SRBIJA BILA JE I OSTALA VELIKI LOGOR ZA NE-SRBE  Nedopustivo je da Njemačka, Italija i Srbija svoju odgovornost za Holokaust prevaljuju na Hrvate i Poljake. Dok Beograd u institucije UN-a usađuje svoju laž o 700 tisuća žrtava ustaškog režima u Jasenovcu, Zagreb smanjuje broj ubijenih Židova u Srbiji na 15 tisuća. Zašto Vlada RH ne organizira svjetske izložbe o srbijanskom pokolju Židova?

Pa i izložbe o beogradskoj segregaciji Židova za vrijeme prve Jugoslavije, kada su provedena konkretna ubojstva i konkretni progoni Židova. Srbi i Srbijanci pokrenuli su ili dali povod za skoro sve ratove u Europi, od stoljeća u kojemu su kreirani, nakon prelaska Branimira unutar rimskog feudalnog stabla. Uvijek bi stradali susjedni narodi, a Srbi su se uspješno prikazivali kao nevine žrtve.

U ovome tekstu napose naglašavam srpske i srbijanske krivotvorine na razini kartografije, kojima prebacuju svoje zločine na Hrvate. Naime, NDH je gubila dijelove Dalmacije i sve zacrtano preko Drine i preko Dunava, ali je geografska i politička karta NDH ostala na maksimalnim pretenzijama, ali za protuhrvatske ciljeve. Tako su Srbi i Srbijanci uspjeli logore smrti u Srbiji pripisati NDH i ustaškom režimu, kako se popularno zvala tek treća razina vlasti u hrvatskim zemljama. Ako se Srbija zaobilazi na viktimološkoj razini zato što je bila okupirana od ustaša (laž), onda pogotovo trebamo zaobići NDH, koja je bila peterostruko okupirana: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski i srbijanski četnici, orjunaši i sovjetska agentura.

Pravorijek Igora Vukića

Beograd ponovo gura mit o Jasenovcu da se ne bi govorilo o Srebrenici, Vukovaru, Prijedoru ili Škabrnji – izjavio je u Bujici na Z1 Igor Vukić, tajnik Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac. Razotkrio je Ivicu Dačića, Malog Slobu, a napose njegove laži izrečene u New Yorku. Još živući stariji Vukići iste loze svjedoče da Jasenovac nije bio logor smrti, i da su u njemu kao djeca Kozare i Podkozarja, srpske nacionalnosti, dobili svu potrebitu medicinsku i drugu njegu. Igor Vukić traži od hrvatske diplomacije i hrvatskih političara da se “manje bave pisanjem prosvjednih nota, a više promoviranjem istine, neovisnih istraživanja i znanstveno utemeljenih činjenica”. Jasenovac je bio jugoslavenski determiniran, na polovici pruge od Zagreba do Beograda, gdje ga zacrtao Edmund Glaise-Horstenau, u vrijeme kada je taj austrijski osobenjak pokušavao obnoviti Jugoslaviju. Na istom mjestu funkcionirao je i partizanski i komunistički logor smrti, formiran uglavnom za Hrvate. “U New Yorku je Dačić trebao objaviti dopis SS-ovca dr. Haralda Turnera, šefa odgovarajuće civilne administracije Srbije, koji je u dopisu svome šefu Himmleru u kolovozu 1942. napisao da je Beograd prvi grad u Europi koji je postao Judenfrei, te da je Srbija među rijetkim zemljama koje su riješile židovsko pitanje” – ponovno je naglasio u Večernjaku od nedjelje Davor Ivanković. Napominjem da je tada Jasenovac tek pušten u pogon, zajedno sa svojim proizvodnim manufakturama, nakon gradnje nasipa uz Savu, u proljeće 1942. “Da su Vučić i Dačić u New Yorku organizirali izložbu o pogromu Židova u Srbiji, a ne u NDH, to bi imalo smisla” – kaže Ivanković.  U Večernjaku se na istu temu oglasio i Marinko Jurasić. Podsjeća nas na monstruoznu izjavu Miljenka Jergovića: “U nacističkim logorima ljudi su ubijani birokratski i industrijski, a ustaše su ubijali svojim rukama – strasno”. Eto, samo su strastveni Hrvati ostavljali svoj dom i odlazili u ilegalu, protiv jugoslavenskog terora. “Taj emotivni i neorganizovani pristup jedan je od razloga što nisu uspjeli ostvariti svoj cilj istrebljena Srba u svojoj državi” – pojio je Dačić. A ono, Srbi uopće nisu bili obuhvaćeni Hitlerovim rasnim zakonima. “Vučić, Dačić, Nikolić i Šešelj tako su strasno podržavali velikosrpsku politiku Slobodana Miloševića, a danas se pretvaraju u umilne svjetske viktimologe” – upozorava Jurasić. I Ivanković i Jurasić kažu poneku pametnu, u prilično skučenom novinarskom prostoru, ali nekako imam dojam da Vukić pogađa u sridu.

Glavne obmane          

(1) Prva podlost u srpskoj i srbijanskoj igri brojkama nikada nije prezentirana hrvatskoj Javnosti. Naime, broj Srba stradalih u JNA izražava se u milijunima već i zbog toga što je broj Židova na prostoru NDH na desetcima tisuća, pa je onda nekakav milijunski zločin ustaškog režima više srbomor nego holokaust. Nema veze niti to što Srbi nisu bili obuhvaćeni rasnim zakonima. Obrazac je isti: Srbi su žrtve Simeona, žrtve Turaka, svih tih balkanskih ratova, Velikog rata, Drugog svjetskog, na kraju i obrambenog Domovinskog rata, u kojemu Srbi i Srbijanci ne mogu izbjeći kvalifikaciju agresora – pobijena su i/ili spaljena hrvatska i muslimanska sela, prognano hrvatsko i muslimansko stanovništvo, razoreni su cijeli gradovi. Sve te ratove Srbi su pokrenuli ili su za njih dali povod, a danas se prezentiraju kao mirotvorci i nevine žrtve. Nisu se Srbi 1389. borili na Kosovu polju protiv Turaka, nego pod zastavom Turaka i protiv hrvatskog katoličkog kraljevstva. Lazar Hrebljanović morao se pojaviti na Kosovu polju u okvirima feudalnog prava i feudalnih obveza, kao vazal bosanskog i hrvatskog kralja Tvrtka Kotromanića, koji se u Mileševu krunio i za kralja Hrebljanovićima.

(2) Granice država značajno su se mijenjale tijekom Drugog svjetskog rata. NDH je uz Jadran naprosto pulzirala, sukladno širenju i padu Italije, sukladno ambicijama Hitlerovog osobnog izaslanika Edmunda Glaise-Horstenaua da obnovi Jugoslaviju, pa je tako pulzirala i Srbija. Što se ono veli, sve je bilo prolazno, pa je Poljska nakon Drugog svjetskog rata pomjerena za oko stotinu kilometara na zapad – Auschwitz zbog toga mnogi vode kao poljski logor smrti. NDH se u skoro svim geografskim i političkim kartama pojavljuje s istim granicama, uz naglašavanje distrikta Vuke, koji se upisivao prošireno, sve do Beograda, u skladu s ambicijama Ustaškog pokreta da oslobodi Zemun. Zašto je to tako? Pa, NDH je smišljeno razvučena na Srbiju na tragu viktimološkog obmanjivanja za potrebe prikrivanja pokolja Židova od strane Srbijanaca. Na temelju lažne kartografije, srbijanski logori smrti pripisani su NDH, pa se otišlo korak dalje: oko 10 tisuća Židova pobijenih u samom Beogradu za travanjskog rata i nakon njega, pripisani su u žrtve ustaškog režima. I dodani na četnički popis žrtava Jasenovca.

(3) Hitlerovi rasni zakoni nisu obuhvaćali Srbe. Naprotiv, Austrijanac Glaise-Horstenau cijenio je Srbe i prezirao Hrvate, bilo to Hrvatima pravo ili ne. Nisu stradali Srbi, nego Hrvati, kako u Srbiji, tako i na teritoriju NDH, koji je bio peterostruko okupiran: njemački nacisti, talijanski fašisti, srpski i srbijanski četnici, orjunaši i sovjetska agentura.

(4) U svezi intervencije Igora Vukića spomenute u (1), potrebito je naglasiti da nam veliku štetu čine podmetanja stranih namjesnika. Reakcija vrha RH je da nakon svega predsjednica Kolinda Grabar Kitarović poziva Aleksandra Vučića u posjetu RH, pa premijer Andrej Plenković ostaje domoljubno pošteđen, jer taj poziv mora pozdraviti. Nije to nikakav sukob dva brda. Moralo je to ići tim redom, jer je Vučić predsjednik u Srbiji, a svi znamo da je svejedno što o tome osobno misle predsjednica Kolinda ili premijer Plenković, koji moraju izvršavati naloge svjetskih centara moći, istih onih koji daju zaštitu krivotvorinama poput srbijanske posljednje u prostorijama UN-a u New Yorku. Marinko Jurasić napominje da je Srbin i Srbijanac Vuk Jeremić u sjedištu UN-a organizirao proslavu pravoslavne Nove godine uz taktove Marša na Drinu, koji su puštani i kao poticaj srpskim i srbijanskim silovateljima, za vrijeme agresije na RH i BiH.           

Fenomen Holokausta

“Mi nismo kao oni” – tako glasi odgovor uškopljene Vlade RH na krivotvoriteljsku srbijansku izložbu o Holokaustu, priređenu 27 siječnja ove 2018. u prostorijama UN-a u New Yorku, koja u međunarodne institucije i svjetsku povijest ponovno usađuje laž o 700 tisuća žrtava ustaškog režima samo u Jasenovcu. Zbog takvog odnosa prema stranim krivotvorinama, imamo slovensku ugrozu u Savudrijskoj vali. Hrvati su tako postali krivotvoritelji suprotnog predznaka – broj ubijenih Židova od strane Srba i srbijanskog fašističkog režima Hrvati “korektno” svode na 15 tisuća. Eto, nađe se i Hrvata koji misle da je Srbija mala ako je pobila malo Židova. I Beograd i Zagreb, kao i većina pripadnih “povjesničara”, ignoriraju neoborivu činjenicu da je na prostoru prve Jugoslavije najviše Židova pobijeno u Srbiji. Nije to posljedica srbijanske i svetosavske sklonosti agresiji i zatiranju drugoga i drukčijeg, koliko rezultat tragičnog progona Židova iz Njemačke. Bugarsko i tursko zatvaranje njemačkog iseljavanja Židova u Palestinu dovelo je do velike koncentracije prognanih Židova u Srbiji, koja je imala čak 10 sabirni logora, od kojih su tri bili logori smrti. Mladi i radno sposobni Židovi vraćeni su u radne logore Njemačke, pa i u proizvodne manufakture Jasenovca, dok su stariji, nemoćni i bolesni Židovi ostavljeni da umru u logorima Srbije. Pa ipak, odgovornost za Holokaust ne može se prevaliti niti na Srbe i Srbijance. Naime, većinu Židova u Srbiji nisu pobili Srbi i/ili Srbijanci, nego glad i smrtonosne epidemije tog vremena, koje su zahvaćale i partizanske i četničke formacije. 

Za Holokaust su prije svih odgovorni Nijemci, odnosno njemački nacisti, ali niti oni nisu izumili progon Židova, da se tako izrazim. Od židovskog sužanjstva u Babilonu do rimskog razaranja Jeruzalema i protjerivanja Judejaca iz Judeje, pa sve do njemačkog nacističkog pohoda na imovinu Židova, mržnja prema Židovima bila je sredstvo ekonomske prevlasti i političke i vjerske dominacije. Zlato španjolskih konkvistadora protjeralo je Sefarde iz Španjolske. Iako to Židovi zanemaruju, Holokaust je najprije pokrenut u Sovjetskom Savezu, gdje su Židovi stradali kao klasni neprijatelj. Nakon toga u prvoj Jugoslaviji, u kojoj su Srbi uspostavljali dominaciju u financijama. U prvoj je Jugoslaviji velikosrpska oligarhija zakonski uokvirila segregaciju prema Židovima, pa i konkretne progone Židova, otvarajući put nekakvom srpskom kapitalu u okupiranim zemljama. U Zagreb su sinkrono stigli izbjegli Židovi i srpski kapital. To je ono nikad dovoljno razjašnjeno vrijeme kada se brojni Židovi priključuju Ustaškom pokretu, koje otvara prijepor izvornog karaktera te borbe protiv srpske dominacije, odnosno velikosrpske tiranije. Velikosrpsko ubijanje Židova pokrenuto je mjesecima prije njemačkog vojnog napada na Jugoslaviju, prije raspada pakta Berlina i Beograda. Pa ipak, najveći broj Židova u Srbiji stradao je od gladi i bolesti, što vrijedi i za susjednu NDH, što vrijedi i za Mađarsku i Poljsku.

U Srbiji progon “jevreja i ćifuta” ima svoju dugu povijest. NDH nije imala nikakve svoje razloge za progon Židova, jer su i Židovi bili izloženi snažnoj diskriminaciji u prvoj Jugoslaviji, napose kada je srpski kapital odlučio nastupiti u Zagrebu bez židovske konkurencije. Mnogi Židovi pridružili su se Ustaškom pokretu. Mnogi Židovi ušli su u strukture NDH. Nitko u NDH nije odvodio Srbe u logore, osim kada su bili pripadnici zarobljenih četničkih i/ili partizanskih formacija. U Jasenovac su prebacivani i kriminalci srspke nacionalnosti, kao i oni hrvatske nacionalnosti. Promašeno je srpsko i srbijansko pozivanje na Franju Tuđmana, u smislu da trebamo prihvatiti Tuđmanovu procjenu o 60 do 70 tisuća ubijenih u Jasenovcu, kao nekakav minimum za početno razumijevanje između Hrvata i Srba, odnosno Hrvata u odnosu na Srbe. Mišljenja sam da su i Tuđmanu podvaljene krivotvorene geografske i političke karte NDH, kao druge velikosrpske krivotvorine. Židovi ubijeni u Beogradu nikako se ne mogu pripisati Jasenovcu. Čak i ako to dopustimo, ne mogu se ubrojiti u žrtve Hrvata.    

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Naš nacionalni identitet odredio je Branimir

Objavljeno

- datum

 U POTRAZI ZA IZVORNOM BOŽJOM ČESTICOM    Svaka Hrvatska novije povijesti bila je pseudomorfoza, hrvatski državnopravni okvir za nešto sadržajno protuhrvatsko. Starčević, Radić i Pavelić bili su hrvatski domoljubi, Broz je bio zločinac, a Tuđman prazno ništa. Svi su oni pogrešno uzdignuti na razinu hrvatskog identiteta.

Jedna drevna nacija mora se držati svog izvornog nacionalnog određenja, ili će nestati. Našu nacionalnu i vjersku supstancu davno je ograničio Branimir, koji je 879. preselio u rimsko feudalno stablo. Bio je to naš prvi ulazak u neku europsku uniju, naš prvi takav promašaj.Moramo se vratiti izvornom hrvatskom jeziku iz vremena prije Doseljenja. Korienski pravopis čini naš jezik jednostavnim i strancima lakšim za učenje. Pogreška je odstranjivanje helenskih i latinskih riječi, koje su mjera kulture jezika. Novost je govor mržnje, koji napadaju osobe iz kojih mržnja i govor mržnje naprosto isijavaju. Otvorena mržnja prema Hrvatima i prema svemu hrvatskom financira se iz državnog proračuna, a u tom smislu prilično su izdašni i fondovi Unije.

Naš slavni Dolazak konačno se pretočio u tragičan Odlazak. U stoljeću sedmom na Jadran je stigao snažan hrvatski kolektivitet, a danas uzmičemo jedan po jedan, kao pojedinci bez nacionalnog identiteta, odbacujući oružje kao na Bleiburgu, prepušteni surovom neprijatelju na milost. Nestao je i naš čuveni hrvatski prkos – neki narcisoid lanuo je da imamo svoju nacionalnu državu. Dramatično iseljavanje Hrvata iz Hrvatske nije posljedica nezaposlenosti, nego više poremećaj identiteta u psihozi beznađa i predatorske privatizacijske pljačke. Strašno je da su Hrvati u Irskoj kompatibilna populacija, a to nisu u Hrvatskoj.

Nacije su bivši robovi i barbari

Nazivi najvećih europskih nacija pravi su kupus. Francuzi su dobili ime po germanskom plemenu. Skoro sve današnje europske nacije rođene su u društvenom konfliktu ropstva i/ili potlačenosti. U jednoj nevjerojatnoj civlizacijskoj pseudomorfozi, barbari europskog sjevera popunili su okvire antičkih kultura. Kirov proglas o oslobađanju porobljenih plemena je religijska izmišljotina. Veliki Kir nije nikoga oslobodio, nego je premještao zarobljena i potlačena plemena za potrebe lakše kontrole nad carstvom. Kir nije tako oslobađao plemena, nego je tako porobljavao cijele teritorije, i to je radio uspješno, jer je uspostavio najveći imperij u ljudskoj povijesti. Kir nije osvojio samo Babilon, nego i cijele kozmose tog vremena: Mediju i Lidiju. Dakle, Kir nije oslobodio Judejce i Hrvate, nego je neka podređena plemena iz Perzije preselio u bazen Babilona, a odatle u Judeju, Galileju, u kaspijski bazen, i na obale Crnog mora. Za potrebe prava na zemlju doseljenih plemena, kreirane su legende o povratku iz ropstva. Na Sorboni je prije pedeset godina prihvaćena teza da su Hrvate iz Perzije potisnuli sukobi Alana i Skita u 8. i 7. stoljeću prije Isusa, ali se to može odnositi na samo manji dio hrvatske populacije u Perziji. U svakom slučaju, Hrvati su kao narod oblikovani u perzijskom sužanjstvu ili pod perzijskom dominacijom. Upisani smo u Darijevom punjenju proračuna. Nama je porez posve normalna pojava? Ili smo se povukli u pustoš Sjevera da izbjegnemo carske namete? Osjećaj potlačenosti snažio je hrvatski nacionalni identitet i za obje Jugoslavije.

Formirani u krilu drevnih civilizacija, Židovi i Hrvati danas predstavljaju najstarije živuće narode. U našem susjedstvu imamo posla s mlađim robljem, koje je zbog toga dramatično agresivnije, opako, strvinarsko. Starčevićevo Sclavoserbi zapravo se rascijepilo. Bizant je nakon odlaska Branimira u krilo Rima otvorio prostor Bugarima, da bi na kraju kreirao naciju Serva – Serba, koja se prirodno širila u širokom antičkom lovištu na robove. Poučeni takvim porastom srpske populacije, naši zapadni susjedi odabrali su srodan naziv Sclava – Slovenaca. Družine bez identiteta i obitelji, koje nisu pripadale nikuda, kao i nacionalno i plemenski neopredijeljeni tog vremena, prilazili su Srbima i/ili Slovencima. Sclavenci su se oblikovali kao interesna skupina. Otimali su talijansko, čak i prema Trstu, danas nadiru u Savudrijskoj vali, a sutra će svojatati cijelu Istru i Kvarner. Nedostaje nekakav oblik slovenskog svetosavlja, ali su već vidljive odgovarajuće promjene u slovenskoj “katoličkoj” konfesiji. Ime Rastko u Sloveniji je često. Kao i mnogim drugim europskim narodima bez antičkog korijenja, Slovencima paše da se narodi naguravaju u okvirima Staljinove državotvornosti, a to Hrvati ne smiju dopustiti. To je posve nedopustivo i na razini Zapadne civilizacije.

Spas je povratak Branimiru

Na što će sličiti buduća “hrvatska” država i ova Lijepa naša nakon što u našu povijest uđu svi ti nikakvi predsjednici, svi ti jalovi premijeri, bezvezni ministri, Jandrokovići i Jovići, svi ti generali desetari, i svi ti iskvareni društveni arbitri nečega i ničega? Ovo nije država, nego fukara i vukofukarija na svim razinama. Glavni su Hrvati predatori, od

Tomislavovo Hrvatsko Kraljevstvo i velike pobjede protiv Ugara, na Dravi 925., i Bugara, u bosanskim planinama 927.

onih grabežjivaca iz stepe, prije prvog porobljavanja. Use, nase i podase. Stoka! Kao i posljednjih stoljeća, presudno je obnoviti održiv koncept nacije, na neupitnim dražavnopravnim temeljima. Jako je važno odbaciti svaki novi kult ličnosti, bez obzira jeli riječ o Josipu Brozu ili Franji Tuđmanu, pa i kada su u ponudi istinske novovjeke nacionalne veličine i/ili mučenici: Ante Starčević, Stjepan Radić i Ante Pavelić – ustaša protiv prve Jugoslavije. Svaki novi kult ličnosti pridodaje se na planu poništavanja temeljnog bića nacije. Svi ti likovi ne izlaze na razinu svjetske povijesti, pa su na svoj način u funkciji potiskivanja najstarije nacije u Europi.

Za razliku od takvih, bili oni mučenici ili ne, naš kralj Branimir bio je prvi protagonist svog vremena. Odlučivao je o tome koje će rimsko carstvo postati vodeće, pomjerao je granice imperija, odlučivao je o našoj sudbini na razini milenija. Nije branio svoj osobni status kralja u bizantskoj feudalnoj hijerarhiji, nego je učinio osobnu žrtvu i odrekao se bizantske krune da bi Hrvati zadržali svoj dio Jadrana i svoje jadranske otoke. Vrijeme će pokazati da je pogriješio, jer je Bizant odgovorio otvaranjem većeg prostora Bugarima, pa je uskoro Simeon ugrozio i sam Carigrad. Bizant je pokušao uspostaviti ravnotežu kroz kreiranje sclavenske rase, da bi na rubovima imperija na svoje došli i oni koji ništa nemaju – Nemanjići. To je za Hrvate i Bugare proizvelo dalekosežne negativne posljedice. U takvim budalaštinama nazirao se konačni kraj najmoćnije antičke civilizacije. Da Branimir nije prirastao uz feudalno stablo Rima, Crkva u Hrvata ostala bi neovisna o Rimu, pa bi Hrvati nakon dolaska Turaka uživali vjersku toleranciju. Hrvatsko plemstvo u Bosni, uključujući sve veće posjednike, ne bi konvertiralo na islam da sačuva posjede. Isto tako, hrvatska populacija i hrvatska kultura izbjegli bi negativne učinke celibata. Gledano u širini vremena, Branimir je pogriješio, ali je determinirao naše nacionalne i vjerske odrednice. To je fakat i to ne možemo poništiti. I, nije to sve skupa moj nekakav osobni odabir, ili nekakav kapric u odnosu na novovjeke političke nakaze, što mi mnogi predbacuju. Zapitajte se zašto Srbi ne dopuštaju na svojoj nacionalnoj razini bilo kakvo izjednačavanje sa Siledžijom Dušanom i Svjatim Savom. Draža i svi ti Karađorđevići i Obrenovići, kao i Sloba, tvorac Republike Srpske u BiH, svi su oni Druga liga istok. Pokušajte Engleze navesti da temelj njihove nacije postane Winston Churchill, bez obzira koliko je osobno pridonio padu Adolfa Hitlera i nacističke Njemačke.

PETA KOLONA OSPORAVA HRVATSKE KRALJEVE

Krešimir Petković prozvao Dejana Jovića

Nakon što je Dejan Jović kao glavni urednik časopisa Politička misao dao prostor njemačkom politologu i političaru Thomasu Bicklu i njegovom veličanju sporazuma Drnovšek – Račan, ostavku u uredništvu tog časopisa podnio je Krešimir Petković, docent na Fakultetu političkih znanosti. “Pozdravljam pluralizam, slobodu izražavanja različitih političkih stajališta, ali upozoravam i na problem krivotvorina koje dobivaju akademsku legitimaciju i kao takve se reproduciraju u političkim sukobima pa i u različitim pravnima arenama” – izjavio je Petković. Već sam ukazivao na evidentno protuhrvatsko djelovanje Dejana Jovića, koje provodi o našem trošku, kvalitetno uhljebljen na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti. Jović sustavno potkopava hrvatsku državnopravnu ostavštinu. U posljednje vrijeme negira i pravni značaj Zavnoha, ali ne u smislu redukcije Hrvatske do Une, nego na planu poništavanja bilo kakve pravne osnove za postojanje hrvatske države. Hrvatski kraljevi su izmišljotina, sugerira nam Dejan – u tome smislu dobio je potporu i Tvrtka Jakovine. Siledžija Dušan bio je car, a Tomislav niti kralj. S nestrpljenjem očekujem Jovićevu reinterpretaciju Hrvatsko-ugarske nagodbe. Zanimljivo, Dejan Jović i Tvrtko Jakovina podržavaju kult Franje Tuđmana i samu ideju da se hrvatska državnost oslanja na Tuđmana. Jer, ako je Tuđman tvorac Hrvatske, onda ona prethodno nije postojala, pa zapravo nema nikakvo državnopravno utemeljenje.

Tvrtko Dolić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno