Connect with us

Društvo

Investicije ne dolaze jer nam susjedstvo i svijet spremaju novi rat

Objavljeno

- datum

DISKRIMINACIJA NA RAZINI IDENTITETA – TKO JE RANIJE SMETAO RUSIMA DA ULAŽU U LIJEPU NAŠU?   Investicije prate vojne vježbe, i obrnuto. Ruske investicije i ruske vojne i pravoslavne vježbe imamo u susjednoj Srbiji. Rusi su ušli u Sloveniju i Srbiju, u prostor koji je bio zatvoren jednom Staljinu. Sve to znači da će se i slijedeći rat na Balkanu voditi u Lijepoj našoj.

Otkazan je hrvatsko-ruski gospodarski forum, ali ne stoji teza da je to učinjeno zbog posjete hrvatskog premijera Andreja Plenkovića nama prijateljskoj Ukrajini. Davor Božinović, šef premijerovog kabineta, upoznao je hrvatsku Javnost s činjenicom da je isti forum otkazan mjesec dana ranije. Dodajmo, pod obrazloženjem da ruski poduzetnici nisu zainteresirani za Lijepu našu? Rusi se bune zbog naše turističke posjete Ukrajini, dok istovremeno s našim susjedima provode vojne vježbe, i to baš s onima koji su nedavno izvršili agresiju na Hrvatsku. Nešto se pitam, zašto su nedavni drugovi Srbi i Rusi postali toliko religiozni? Da parafraziram Nikolu Bjerdjajeva, komunizam je došao kao

Pravoslavni konzul na Brijunima …

Činjenica je da imamo zasebnog pravoslavnog i slavenskog konzula na Brijunima, koji “umjetnički” ne razlikuje agresora i žrtvu, da idiotski plaćamo Titovog veleposlanika u Parizu, ali nemamo svog domaćeg neprijatelja u Moskvi. Koga poslati, kada su skoro svi Hrvati najgori staljinisti.

neispunjeni dug kršćanstva, a pravoslavlje se vraća kao novi oblik slavensko-komunističke intervencije. Neka se Rusi ne prave mutavi, jer se naš Križni put dogodio u vrijeme kada je Tito bio poslušnik Moskve.  Posve nepotrebno i zloslutno, na Baltiku, u ruskom susjedstvu, uskoro će se smrzavati jedna hrvatska satnija, jer tako traži NATO. Zar već nismo napravili sličnu glupost, i tako Staljinu dali izgovor da podrži pokolj Hrvata kod Bleiburga i na našem Križnom putu? Činjenica je da imamo zasebnog pravoslavnog i slavenskog konzula na Brijunima, koji “umjetnički” ne razlikuje agresora i žrtvu, da idiotski plaćamo Titovog veleposlanika u Parizu, ali nemamo svog domaćeg neprijatelja u Moskvi. Koga poslati, kada su skoro svi Hrvati najgori staljinisti. Ako smo se zaista priklonili Zapadu, zašto onda izostaju zapadne investicije? 

Ovih je dana otišao posljednji velikan komunističke represije. Staljin, Tito, Castro – svi su ti zlotvori krepali prirodnom smrću. Stvoritelj jednako voli svu svoju djecu. Josip Manolić komotno šeta okolo u svojoj stotoj i nitko ga ne dira. Zaobilaze ga i opaki zagrebački delikventi. Kako nas komunjare putraju, Castro je preživio 638 atentata CIA-e. A zapravo su Castra zajednički instalirali Washington i Moskva, gradeći bipolarni svijet, prodajući zaštitu, svatko sa svoje strane Željezne zavjese. Američki State Department nije smaknuo Fidela Castra nego Johna Kennedyja, uspješno, iz prve. Lako je likvidiran i Che Guevara. A Castro i Tito preživjeli su tisuću atentata. Staljin nije uspio likvidirati Staljinovog Tita okruženog Staljinovom agenturom. Zanimljivo, hrvatski domoljubi Bruno Bušić, Ludvig Pavlović, Miro Barešić, Ante Paradžik i Blaž Kraljević uspješno su likvidirani u prvom pokušaju.

Slavenska ugroza 

Norbert Hofer, kandidat FPÖ na izborima u Austriji, namjerava unutar EU obnoviti Austrogursku. Što je tu novo? Pa, bune se Židovi! Da se Austrugarska nije raspala Židovi bi izbjegli Holokaust. Veliki rat kuhali su i Srbi, jer je Beč spremao pripajanje Bosne matici Hrvatskoj, pa je Crna ruka u Sarajevu izvršila atentat na habsburškog prijestolonasljednika Ferdinanda. “Višerasna Austrogarska” imala je strateški značaj i ogromne resurse, i vjerojatno bi prevladala na svjetskom planu. Obnovu Austrougarske onemogućava priklanjanje Slovenije uz Rusiju, čime se vraćamo na podcijenjene rasne fašizme poput slavenstva. 

Na svaku najavu obnove Austrougarske cure novi novci u slavistiku. Ta je “znanost” debelo iskorištena za rušenje Austrougarske, a možda pripomogne i u rasturanju EU. Slaveni i Germani su rasne kategorija i trebali bi se pisati s

Na “pravoslavnom” sinodu stratište nije Golgota nego Jasenovac. Sve izvire iz Bizanta – slavenstvo je zapišavanje tuđeg teritorija od strane pravoslavlja. Bizant se potrudio i da srpsko pleme uzdigne na razinu naroda, kao isturu prema rimskoj konfesiji. Oba ta procesa pokrenuta su kao odgovor na Branimirov prelazak u feudalno stablo Rima.

početnim malim slovom. Slaveni bi se trebali zvati sivci, a Germani plavci. Rusija je uvijek koristila slavenstvo kao pravo na uplitanje i “zaštitu” neke proklamirano slavenske nacije. Slično je redizajnirano pravoslavlje. Na “pravoslavnom” sinodu stratište nije Golgota nego Jasenovac. Sve izvire iz Bizanta – slavenstvo je zapišavanje tuđeg teritorija od strane pravoslavlja. Bizant se potrudio i da srpsko pleme uzdigne na razinu naroda, kao isturu prema rimskoj konfesiji. Oba ta procesa pokrenuta su kao odgovor na Branimirov prelazak u feudalno stablo Rima. Prvi nositelji slavenizacije bili su Bugari, narod mongolskog podrijetla.

Znamo da svi ugledniji svjetski povjesničari, od Ljudmila Hauptmana na ovamo, ne vide Hrvate kao Slavene. Naprotiv, neki od njih svrstavaju nas u komplementarne Ante. Hrvati su kao jasno oblikovan narod stigli u Dalmaciju dva stoljeća prije kreiranja Slavena. Podrijetlom možemo biti Indijci, Eskimi, Avari, Skiti, Huni i Tatari, ali Slaveni ili sivci ili sclavi nikako. Ne možete reći za Sudance da su podrijetlom crnci. To ne znači da nas u našoj povijesti nisu zadesili valovi političke i druge slavenizacije, kao i Bugare, ali nas to opet ne treba smetati da tragamo za svojim temeljnim identitetom, onim prije usađivanja “pitome slavenske duše”, koju danas servisiraju srbijanske cajke. Projekt slavenstva zasnivao se na zloporabi ljudske čežnje za pradomovinom. Tako je Nijemcima ucjepljena svijest Germana i mitski zavičajni rajski Valhall, a znanstvena razina odgovarajućeg nacizma je germanistika. Plavci i sivci ulaze u hipotetičku skupinu Proto-Indoeuropljana. Teza ovamo, hipoteza tamo. Kada se u nekoj znanstvenoj disciplini zapetljate, izmislite neku frazu, i to je onda konzistentna nauka, na razini samoukog Vuka Samotnjaka Karadžića. Dobili smo i nekakve južne sivce. Imamo i rasnu skupinu “nordijskih naroda”. Kada oštar cucak zapišava tuđi teritorij, igraju i vjetrovi i strane svijeta. Slično slavenstvu, i koncept komunizma dobio je zamah za potrebe rušenja Austrougarske. U Beču i Pešti provedene su komunističke revolucije, a kontrarevolucionarno se proslavio hrvatski ban Josip Jelačić, da bi Kreator Karl Marx prokleo sve Hrvate, i tako postavio najraniju “komunističku” matricu za Bleiburg. Ne trebamo kukati kako Hrvatske stoljećima nije bilo, jer je naša državnopravna povijest neprekidno trajala. Toliko je neiskorjenjiva da je i Udba morala prihvatiti takav okvir.

Stalna ugroza sa srpske i/ili srbijanske strane dovela je do deformacije našeg nacionalnog identiteta, u smislu da se često definiramo i predstavljamo u odnosu na naše istočne susjede. Identitet Srba strogo je oslonjen na Dušana i Rastka, uz guslanje Lazara. Slobodan Milošević na neki je način kreirao i oživotvorio Republiku Srpsku u BiH, ali Srbi i Srbijanci glatko su ga odgurnuli na razini nacionalnog identiteta. I dok Srbi tako drže svoju srednjevjekovnu (slavensku, pravoslavnu i svetosavsku) matricu, Hrvati su posljednjih stoljeća skloni tome da svoje antičko nacionalno biće redizajniraju u odnosu na Srbe, u odnosu na naciju koja je kasnila za cijeli milenij. Svoj jezik i svoje nacionalno biće moramo vratiti korijenima, hrvatskim kraljevima, odnosno Branimiru, našem jedinom Ocu Domovine unutar ove predivne Lijepe naše. Bez obzira koliko su srbijanske agresije na Hrvatsku bile surove, nakazni RH-redizajn nema budućnost. Primjerice, u nekakav RH-identitet ulazi i Stipe Mesić, posljednji predsjednik Jugoslavije i bivši predsjednik baš svega u RH. Titoisti danas kontroliraju sve značajnije pozicije, uključujući gradonačelnike od Dubrovnika do Zagreba i Rijeke. Ne pada im na pamet odstraniti ime zločinca Tita s hrvatskih trgova i ulica. Ako je Andrej Plenković nekakva narodna volja, neka odstrani Titovo ime s naših najljepših trgova. Ako je instaliran od strane Unije, zar se ista Unija nije odredila glede svakog totalitarizma?

Hrvatstvo je antički identitet

Židovi su svima nama podarili mnoge znanstvenike i kulturne kolose, ali se u njihovom dugom bitisanju nakupilo svega, pa su mudro zabranili kipove idola. Židovska matrica identiteta je ona drevna, antička, i to ne može promijeniti neka novovjeka židovska pojava. Kod Hrvata se u svega 27 godina RH pojavilo nekoliko zanimljivih znanstvenika, ali daleko više gamadi svih vrsta. Ne smijemo dopustiti da naš identitet redizajnira niti Ante Pavelić, a maksimu “Za dom i Domovinu” postavio je Branimir. Kad već spominjem Židove, ovdje ću ponovno naglasiti da je NDH bila jedina država koja je donijela ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone, ali je Pavelić u duhu hrvatskog bića morao otići dalje i

Da je Tomislav dopustio pokolj…

Vidite, kada je Simeon pokrenuo pokolj Srba, Tomislav ih je zaštitio, Hrvatska je tada iskrvarila, da bi posljednjih stoljeća isti Srbi, zapravo njihovi potomci, svim sredstvima udarali na Hrvatsku. Da je Tomislav dopustio pokolj, Srbi bi posve nestali. Pa ipak, možda su neki Srbi koji su se pridružili hrvatskim braniteljima imali pred očima taj trenutak. Slično se pitamo jeli Tuđman trebao odgoditi Oluju, pustiti da pravoslavci i muslimani u BiH iskrvare jedni protiv drugih, i onda hladno ušetao sve do Drine, kao pobjednik i veliki državnik, kojemu nitko ne bi podmetao agresiju na BiH.

posve zaštititi Židove, po cijenu da ga Hitler smijeni ili smakne. Vidite, kada je Simeon pokrenuo pokolj Srba, Tomislav ih je zaštitio, Hrvatska je tada iskrvarila, da bi posljednjih stoljeća isti Srbi, zapravo njihovi potomci, svim sredstvima udarali na Hrvatsku. Da je Tomislav dopustio pokolj, Srbi bi posve nestali. Pa ipak, možda su neki Srbi koji su se pridružili hrvatskim braniteljima imali pred očima taj trenutak. Slično se pitamo jeli Tuđman trebao odgoditi Oluju, pustiti da pravoslavci i muslimani u BiH iskrvare jedni protiv drugih, i onda hladno ušetao sve do Drine, kao pobjednik i veliki državnik, kojemu nitko ne bi podmetao agresiju na BiH. Da budem neukusan, zar nam ne bi bilo geografski bliže oplakivati poklani Bihać, umjesto da potežemo do Srebrenice? Pa ipak, osobno mi je jako drago da se prvi predsjednik RH civilizacijski potvrdio, iako u odnosu na cijeli Manolićev krug imam veliku rezervu. Kada netko spomene Antu Pavelića u bilo kojem kontekstu, ispunjava me beskrajna tuga što nije prepoznao svoj povijesni i civilizacijski trenutak, kojemu je konvergirala cijela naša povijest.

Uvijek je prevladao Ego. Stjepan Radić umire nakon ranjavanja, hipnotiziran sa svojom povijesnom ulogom, nesposoban da pozove naciju na otcjepljenje od prve Jugoslavije. Ante Starčević je u godini svoje smrti nesretno dao svoj potpis za još jednu pravašku stranku. “Antifašist” Vladko Maček nije pristao na NDH pod Hitlerom, ali je prihvatio Jugoslaviju pod Hitlerom. Niti blaženom Alojziju Stepincu nije bilo drago čuti da se njegov pastirski leno smanjuje. U skladu sa židovskim obrascom, titulu Oca Domovine na razini Lijepe naše može nositi samo naš sudbonosni Branimir, koji je opravdano zasjekao u antičko hrvatsko biće. I taj trenutak donio nam je i svoje negativne demografske posljedice. Naime, dio naroda ostao je zatočen u bizantskim okvirima, da bi ga kasnije crkveni raskol odvojio od hrvatske matice. Tomislav je nekako držao sve na okupu, Mihajlo Višević pojavljivao se ispred Crvene Hrvatske u “saveznom” splitskom parlamentu, ali bi crkveni raskol podijelio Hrvate i da je Branimir ostao lojalan Bizantu. Prilično smo se rasuli. Velik broj hrvatskih “pravoslavaca” je posrbljen, mnogi takvi postali su Crnogorci, nakon prodora Turaka naše plemstvo u BiH prešlo je na islam da sačuva posjede, da bi nam na zapadu na kraju balade formirali novu “slavensku” naciju, kada su sve labele bile već potrošene, pa su ih nazvali Slavencima ili Slovencima, svejedno. Prilično su sivi. Možemo reći da nas napadaju naši. Što se ono veli, nema natrag, iako bi bilo zanimljivo dokučiti identitet Porge, ili neki još stariji, primjerice onaj koji je vodio Hrvate kroz Palestinu i Haran u Isusovo vrijeme.

Nije lako

Možemo li Balkanske ratove i onaj Veliki gledati kao naše uludo prespavano zlatno doba? Naime, tada se ratovalo na prostoru Srbije. Domovinski rat imao je taj svoj defekt – obrana Lijepe naše provedena je uspješno, ali se nije prelila na Srbiju i takozvanu Republiku Srpsku, kao prirodan završetak jedne vojne pobjede nad opakim agresorom, koji se neće smiriti sve dok ga ne porazimo na njegovom teritoriju. Danas je teško Hrvatima objasniti da će jednog dana morati prijeći u Srbiju i pokoriti Beograd, ili Hrvatske neće biti. To su povijesne zakonitosti. Nakon što su porazili agresora i dobili Domovinski rat, Hrvati su idiotski prihvatili srpsku paradržavu u sred hrvatske Bosne. Ferdinand je ubijen i onda matiran. Zamislite da su Saveznici 1945. pristali na kraj rata koji bi se sastojao od jednostavnog povlačenja njemačke armade i nekakve Republike Njemačke u Vojvodini. Ne znači da je pomor Nijemaca u Vojvodini i Srbiji trebalo provesti, ali ne trebamo zaboraviti da je vojvođanska nacistička legija Prinz Eugen spaljivala i hrvatska i srpska i muslimanska sela ako bi netko iz njih otišao u bandite, odnosno u partizane, kako su se kasnije nakitili orjunaši i sovjetska agentura.

Pragmatični Branimir žrtvovao je bizantsku krunu da zadrži jadranske otoke. Hrvatska je postala krajnja rimska istura, pa time i rimsko kraljevstvo. Rim je širio svoj granice kontrole, pa su uskoro prve rimske isture i kraljevi dvori postali Beč, Pešta i Visoki. Trpimirovići su postali vazali mađarske i ugarske Krune sv. Stjepana, a Kotromanići novi hrvatski protagonisti. Nakon što Turci osvajaju hrvatsko istočno kraljevstvo, Hrvati više nisu započinjali niti vodili ratove, a prodori Turaka do Une i preko Une odgodili su “kršćanske” pohode na Jadran i ovu Lijepu našu. Kotromanići su prešli Drinu, ali su ipak otišli u krivom smjeru i podigli Herceg Novi kao svoju novu prijestolnicu. Da je Tvrtko Kotromanić slijedio potrebe Rima i preselio svoju prijestolnicu iz Visokog negdje dalje od Drine, dublje u Bizant, Turci bi se teže zabili u meki trbuh Hrvata. U promatranju svih tih varijanti paralelne povijesti, bilo bi zanimljivo modelirati nekakvu “bosansku” Dalmaciju sve do Carigrada. Bilo bi korektno prema svima da današnja Turska uspori obnovu svog opakog imperija, jer su Seldžuci na svoj način omeli islam i arapsku kulturu, koji su se davno integrirali u svjetsku civilizaciju, tada bez traga terora i terorizma, podarivši nam mnoge znanstvenike. Imajući pred očima sve što sam spomenuo, i puno drugoga, mogu samo ponoviti stih našeg pjesnika Juraja Jurjevića: Hvala ti Gospe da nas ima.

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Društvo

PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca 

Objavljeno

- datum

Jedna od baraka u prihvatilištu za kozaračku djecu u ciglani u Donjoj Reki g. 1942., koje je zbog loših životnih uvjeta intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo raspušteno

Preuzimamo nastavak iz feljtona Glasa Koncila, koji donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.

Poslijeratno izvješće poznatoga hrvatskoga arhitekta i publicista dr. Marka Vidakovića, nije zgorega spomenuti – Srbina po nacionalnosti, napisano nepoznatoga datuma, te voditelja zagrebačke humanitarne udruge »Dječja akcija«, koji je bio u tijesnoj vezi s glasovitom dobrotvorkom dr. Dijanom Budisavljević, jako je i jasno svjedočanstvo o karitativnoj djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. Stoga ne čudi što je desetljećima bilo skrivano od očiju javnosti:

»Pa ipak, i u takovoj beznadnoj situaciji po djecu, upozoren na to od strane dr. Bogdana Stopara, a našavši oko 400 gole djece u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu, Tomislavov trg br. 4, otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 316.).

Nadbiskupovom intervencijom pušteno 538 logoraša

»Dakle, kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom.

»Kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla.«

Akcija spašavanja djece je krenula snažnim korakom. Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime. Iskoristivši to, uspjelo mi je da pribavim velike količine odjevne robe i obuće iz Ministarstva Narodnog gospodarstva NDH (vidi priležeći dokument 6), koja je inače bila blokirana. Pribavio sam na ime dr. Stepinca, a putem Higijenskog zavoda u dva maha po 7000 litara prvorazrednog mlijeka iz Švicarske, dakle 14.000 litara mlijeka, i dijelio ga pomoću 32 sestre Hrv. Crvenog križa maloj djeci iz naše akcije. Pomoću direktora dr. Borčić i dr. Malojčića otvorila nam se mogućnost da dobijemo veće količine brašna, šećera, mlijeka, visokovaljanog keksa, i sve se to dijelilo majkama iz naše akcije, u mom stanu.

Međutim, broj ubačene djece sa terena u Zagreb neprestano je rastao, a sa njima i slučajevi bolesti. Intervencijom našom kod dr. Stepinca, kada je broj dostigao 1200 preseljena su sva djeca u Gluhonijemi zavod u Ilici br. 83. Sve to omogućilo mi je da se upoznam i s važnim faktorima sa protivne strane i da ih iskoristim u našu svrhu. Tako komandant njemačke pozadinske armije major Knehe, koji nije bio hitlerovac, i kapetan Kocijan pomogli su, da na naš prijedlog rasformiraju logor u Lobor-gradu i da sve logoraše (preko stotinu žena i djece), prebace vlakom u Srbiju. Zatim rasformiran je na naš prijedlog, a intervencijom dr. Stepinca i logor djece na Rijeci kod Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše. Nadalje nam je uspjelo da intervencijom dr. Stepinca, a pristankom upravitelja njemačke radne službe dr. Pollmanna, prebacimo iz Jasenovca dana 28. II. 1945. posredstvom Hrv. Crvenog križa 538 logoraša, sa vlastitim putovnicama u Austriju. Da su ovi logoraši ostali u Jasenovcu, ne bi preživjeli konac rata« (str. 316.-317.).

Nadbiskup spašava ženu partizanskoga kapetana

»Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora.

Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete.

Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca, čiji stav prema okupatoru se očitovao u njegovim propovijedima u katedrali, radi čega ga je javno napadao ministar Makanec i prijetio mu. Te propovijedi bile su pomnožavane u Odjelu kaptola ‘Naša draga svetišta’, gdje je bio upravitelj monsign. Jesih, koji je bio dva puta zatvaran od ustaša i toliko premlaćen u zatvoru, da nije mogao stajati na svojim nogama. Prilikom mog posjeta k njemu u cilju preuzimanja govora dr. Stepinca uvjerio sam se o tome.

Ovaj negativan stav prema okupatoru od strane dr. Stepinca jasno je ukazao i kod pripremanja okupatora na odlazak. U prvi čas okupator je htio Zagreb braniti, i u tu svrhu su podignuta dva bunkera s obje strane glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Ja sam na to upozorio dr. Stepinca, i on je intervenirao protiv toga. A kada sam ga upozorio da su postavljene dvije avionske bombe u podrumu Tehničkog fakulteta od strane okupatora, i u tom smjeru je dr. Stepinac proveo svoju intervenciju i bombe su bile odstranjene.

Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca. Na pr. ljudi su bježali u šumu i ostavljali žene same s djecom. Ti koji su ostali pali su pod udar vlasti i njih je trebalo spašavati. Ja sam doznavao njihove adrese i odmah, bez pitanja, uključio ih u našu akciju, bezimeno donašao im pomoć u hrani i u novcu (vidi dokument 19). Tako na pr. kapetan J. A. Miho Dorčić otišao je u šumu, i ostavio kod kuće ženu. Ja sam intervenirao kod dr. Stepinca da odmah riješi njenu molbu za rastavu braka, jer će ju inače staviti u logor ili baciti iz stana. Dr. Stepinac, uzevši tu stvar odmah u ruke, riješio je pozitivno njezinu molbu i žena je bila spašena« (str. 317.-319.) – izvor: Glas Koncila.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Plenković: Samo naivni misle da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju

Objavljeno

- datum

Samo naivni mogu misliti da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju, izjavio je u petak u Bruxellesu hrvatski premijer Andrej Plenković uoči početka summita EU-a i šest zemalja Istočnog partnerstva.

– Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa – rekao je Plenković.

Rekao je da nije detaljno upoznat s medijskim prepucavanjem u vezi s izvješćem SOA-e o mogućoj ugroženosti nacionalne sigurnosti zbog stanja u Agrokoru.

– SOA podnosi izvješća o svim pitanjima koja se releventna za Hrvatsku, bilo da je riječ o sigurnosnom aspektu u doslovnom smislu, bilo s aspekata gospodarske i financijskeu ugroze. Stanje u Agrokoru početkom godine bilo je takvo da je zahtijevalo posebni zakon i posebni angažman. Prema tome, sve što se radi u ovom trenutku jest dugoročno restrukturiranje i održivost radnih mjesta, funkcioniranje kompanija, generiranje novih prihoda i naravno nagodba s vjerovnicima, to je ono što je najbitnije – ocijenio je.

Jučerašnju raspravu na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ocijenio je pokušajem oporbe da temu Agrokora i dalje drži u fokusu.

– Ovo je bio sastanak Odbora sazvan na inicijativu oporbenih zastupnika, gdje su htjeli malo držati temu u fokusu, kao što to i inače rade u posljednje vrijeme. Vlada, za razliku od njih, ima vrlo kontinuiran, konzistentan stav. Imali smo problem, našli smo način kako da ga rješavamo, držimo se te linije, postoje rokovi u zakonu i do tih rokova, bilo da je to u travnju ili srpnju nastajat ćemo postići nagodbu, imati održivost kompanija u budućnosti, održati radna mjesta i stabilnost hrvatske ekonomije. To je jedino zbog čega smo mi angažirani – zaključio je Plenković.

HINA | Hrsvijet | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.