Connect with us

Društvo

(INTERVJU – SUPEREXCLUSIVE) MR. SC. BLANKA MATKOVIĆ: SVOJU POVIJEST PISAT ĆEMO MI

Objavljeno

- datum

 SUPEREKSKLUZIVNO   Fotografije koje objavljujemo su snimljene tijekom terenskih istraživanja Blanke Matković i Stipe Pilića između 2007. i 2010. u Hrvatskoj i Sloveniji. Nikada ranije nisu objavljivane i dio su privatnog foto albuma naše udruge. Sve fotografije nastale su slučajno i spontano jer poziranje nam nije jača strana, posebno ne na masovnim grobištima i stratištima. Ovim putem zahvaljujemo svim onim rijetkim pojedincima koji su svih ovih godina na različite načine podržavali naš rad i vjerovali u zajednički cilj, ali i svima onima koji nam se ovih dana javljaju. Naš dan će doći!

Prošlo je osam godina od smrti Dinka Šakića, zapovjednika logora ili sabirnoga centra Jasenovac iz doba NDH. Sada ste se zajedno s kolegama pojavili radom na temu presude Dinku Šakiću i dokazujete da je osuđen bez ikakvoga krunskoga dokaza za potrebe politike, a ne zakona i pravde. Jeste li svih osam godina istraživali okolnosti suđenja i presude Dinku Šakiću i zašto ste se posvetili slučaju, ipak, samo jednoga čovjeka

Blanka Matković i hrvatski istraživač iz Slovenije Dragutin Šafarić pred ulaskom u rudnik Barbarin rov u ljeto 2008.

Istraživanjem Jasenovca sam se počela baviti prije gotovo 11 godina. Dinka Šakića sam upoznala u proljeće 2006. zbog istraživanja na jednom drugom istraživačkom projektu i on je tom prilikom izrazio želju da ga ponovo posjetim jer je primjetio da me zanimaju i neke druge teme koje se nisu ticale tog projekta. U to vrijeme boravio je u zatvorskoj bolnici u Zagrebu, a kasnije je prebačen u zatvor poluotvorenog tipa u selu Bitoševje nedaleko Lepoglave. Nastavila sam ga posjećivati sve do 2008. kada mu se zdravstveno stanje pogoršalo i u ljeto te godine je umro. U tom razdoblju nastojala sam ga posjećivati što redovitije jer je bilo mnogo tema o kojima smo htjeli razgovarati, no između posjeta također smo se dopisivali pa mi je o mnogim stvarima tada slao i neke dodatne podatke i dokumente. Među njima su bili i sudski spisi s njegova suđenja, dakle optužnica, presuda i izjave svjedoka koje smo koristili u feljtonu objavljenom u Hrvatskom tjedniku.

U toj početnoj fazi mojih istraživanja bila sam sama, nezaposlena i bez potrebnih sredstava da odradim nekakvo značajnije istraživanje. Pomagao mi je jedino moj otac koji je zajedno sa mnom odrađivao terenski rad. Najviše vremena proveli smo u selima imotske i vrgorske krajine skupljajući podatke o raznim događajima iz Drugog svjetskog rata, ali i provjeravajući podatke o onima koji su navodno stradali u Jasenovcu. Potkraj 2007. u radu mi se pridružio kolega Stipo Pilić i u ožujku 2008. zajedno smo osnovali našu udrugu koja smo nazvali Hrvatska družba povjesničara Dr. Rudolf Horvat. Time smo htjeli odati počast znamenitom hrvatskom povjesničaru Rudolfu Horvatu koji je početkom 20. stoljeća zbog svojih političkih stavova ostao bez posla. U to vrijeme Horvat se protivio politici bana Khuena Hedervaryja, a zatim i onoj hrvatsko-srpske koalicije te je drugovao sa Stjepanom Radićem s kojim je osnovao Hrvatsku pučku seljačku stranku. Svoja istraživanja financirao je sam, a nakon uspostave Kraljevine SHS umirovljen je zbog kritike jugoslavenskog grba. Nakon atentata na Stjepana Radića kod Horvata jača uvjerenje o potrebi stvaranja nezavisne hrvatske države. Po uspostavi Nezavisne Države Hrvatske Horvat se reaktivira kao povjesničar i profesor te predaje na Domobranskoj akademiji i Zastavničkoj školi. 1942. imenovan je za saborskog zastupnika, a 1944. postao je redovnim profesorom na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. 1942. Horvat je objavio poznatu knjigu „Hrvatska na mučilištu“ u kojoj se osvrće na političku situaciju u Hrvatskoj u prvoj Jugoslaviji. Zbog svog rada u ljeto 1945. je izveden pred komunistički Sud za zaštitu nacionalne časti koji mu je oduzeo građanska i politička prava na deset godina, a ostao je i bez profesorske mirovine koju više nikada nije primio. Njegova djela se nisu smjela slobodno koristiti. Horvat je bio znanstvenik koji je doista žrtvovao sve za povijesnu istinu i ljubav prema svojoj Domovini. Za života je sustavno bio omalovažavan i onemogućavan u radu iako je bio jako plodan istraživač i pisac. Priredio je više serija izvornih dokumenata iz hrvatske povijesti i kroz popularizaciju znanosti borio se za obnovu hrvatske državnosti. Sve ono što je Horvat bio također predstavlja ono što smo mi nazivom naše udruge željeli istaknuti kao naše ciljeve.

Milka Planinc je lagala

Iste godine kada smo osnovali udrugu Pilić i ja smo počeli raditi na projektu Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu o komunističkim zločinima počinjenima nad hrvatskim građanima uoči i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, dakle 1944. i 1945. godine. Na projektu smo s većim ili manjim intenzitetom radili sve do kraja 2011. ili početka 2012. i u tom razdoblju smo istraživali u svim hrvatskim i slovenskim arhivima te arhivu u Banja Luci i onom u Londonu. Pripremili smo 11 opsežnih elaborata o komunističkim zločinima u pojedinim hrvatskim i slovenskim regijama gdje je prethodno evidentiran veći broj grobišta žrtava komunističkog sustava, no istraživanje zbog nedostatka financijskih sredstava nije moglo biti završeno. Osim toga pripremili smo nekoliko dodatnih izvješća na zahtjev PU Zagrebačke i DORH-a. U lipnju 2009. ja sam kao autorica elaborata o zločinima na području od Jesenica do Kočevskog roga svjedočila na Županijskom sudu u Zagrebu kada je započeo kazneni postupak protiv Sime Dubajića. Na zahtjev DORH-a također sam analizirala službenu izjavu Milke Planinc o njezinim spoznajama o događajima u travnju i svibnju 1945. i nakon usporedbe s različitim arhivskim i drugim izvorima ustanovila da je Planinc lagala u svim ključnim dijelovima svoje izjave.

Iako je naš rad od 2008. do 2012. bio više fokusiran na komunističke zločine, u istom razdoblju nastavili smo prikupljati podatke o Jasenovcu i 2009. otkrili prvi dokument koji je potvrdio postojanje poslijeratnog logora Jasenovac. Kada smo konačno imali potreban dokaz, otišli smo u Spomen područje Jasenovac i ondje položili cvijeće za žrtve komunističkog logora Jasenovac. Rad o tom logoru završili smo 2013. i objavili 2014. S obzirom da smo na ovim istraživanjima radili samo nas dvoje i bili vremenski i financijski ograničeni nismo bili u mogućnosti više se posvetiti istraživanju ratnog logora Jasenovac. Ipak, u tom razdoblju u više navrata smo boravili u Jasenovcu i njegovoj okolici i ondje razgovarali s većim brojem svjedoka tih događaja. U Garešnici smo također razgovarali s osobom u čijoj su kući 1942. bile smještene izbjeglice s Kozare. Navodi te osobe odgovarali su pojedinim arhivskim dokumentima koji su također svjedočili o boravku velikog broja izbjeglica s Kozare na tom području. To znači da su netočni navodi da su izbjeglice s Kozare ubijane u Jasenovcu. Osim toga razgovarali smo i s jednom drugom osobom, i to Srpkinjom s Kozare, koju su postrojbe NDH, zajedno s ostalima koje su zatekle u toj skupiti poslali u pozadinu, prema Sisku. Prema njezinim riječima, ondje nisu zadržani u nikakvom logoru već su otišli kamo su htjeli. U Đakovu smo razgovarali i s bivšom logorašicom iz Stare Gradiške koja je kasnije otpremljena na rad u Njemačku. Istraživali smo i druge logore NDH i na terenu prikupljali podatke te ih kasnije uspoređivali s arhivskim materijalom. Svi ovi podaci slagali su se u slagalicu i ukazivali na to da je Dinko Šakić govorio istinu.

2016. u radu mi se priključio Nikola Banić koji je zajedno sa svojim suradnikom M. Koićem objavio niz članaka o Jasenovcu u Hrvatskom tjedniku. Iako oni nisu povjesničari, obojica poznaju znanstvenu metodologiju i doktori su znanosti te raspolažu različitim specijalističkim znanjima koja značajno mogu pomoći rad povjesničara. Poslala sam im Šakićeve sudske spise nakon čega smo odlučili da je došlo vrijeme da pripremimo analizu tog suđenja. Materijala je bilo dovoljno za knjigu, no smatrali smo da je u novinskom tekstu, odnosno feljtonu, potrebno barem načeti neke ključne teme. Taj tekst nije toliko tekst o Dinku Šakiću. Riječ je o tome da jedan čovjek služi kao paradigma cijelog mita o Jasenovcu. Da je bilo održano suđenje Hinku Picciliju, ustaškom pukovniku koji je nakon Šakića preuzeo zapovijedanje logorom Jasenovac, isti svjedoci bi govorili iste stvari, ali bi umjesto Šakića dežurni krivac za iste zločine bio Piccili. Naš rad o suđenju Dinku Šakiću ne otvara samo određena povijesna pitanja već preispituje rad hrvatskog pravosuđa u navodno demokratskoj i samostalnoj hrvatskoj državi. Šakić je u trenutku suđenja imao 78 godina, jednako kao i Pavle Pantić, nekadašnji dozapovjednik Lore u Splitu koji je nedavno osuđen na svega šest godina zatvora radi granatiranja Splita. U obzir je uzeta Pantićeva životna dob koja je, kao što sam rekla, ista kao i ondašnja Šakićeva. Drugi razlog zbog kojeg je Pantiću izrečena kazna dostojna kakvog prometnog prekršaja je bila njegova navodna kooperativnost. Dotični je izjavio da se ne osjeća krivim, baš kao i Šakić. Prema novinskim izvješćima, Pantić se nije mogao načuditi čuvši optužnicu te je sebe predstavio kao pasivnog promatrača događaja. Zvuči li tako netko tko je „kooperativan“? To je čovjek iz čije su vojne baze dijelovi Splita, poput na primjer Varoša, granatirani u više navrata. To je čovjek iz čije su vojne baze njegovi vojnici svake večeri svjetlećim mecima pucali po nama koji smo iz škole u Spinutu išli kućama i terorizirali građane Splita. I on jadničak ništa o ničemu nije znao. Arogancija tog jugo oficira ide toliko daleko da je čak izjavio da je za vrijeme napada na Split 15. studenog 1991. bio u Lori, ali je za napad saznao tek sutradan. Tog jutra na širem splitskom području bila je proglašena opća opasnost. Tog jutra granate su, između ostalog, pogodile jednu školu i neke druge objekte u Spinutu, dakle u neposrednoj blizini Lore. I on ništa nije čuo. Pantić je zasigurno nosio neke sjajne Sonyjeve slušalice koji su potpuno blokirale vanjsku buku, a glazba koju je slušao mora da je bila doista opuštajuća. Tip se izvukao sa šest godina, a izaći će za tri jer ubijanje Hrvata još se uvijek nagrađuje. Čini mi se da je naš tekst o Šakiću doista objavljen u pravom trenutku kada je po tisućiti put započela sezona lova na Hrvate uz obilate nagrade.

Imali ste susrete s osuđenim Dinkom Šakićem u zatvoru i bolnici. Kako je doživio osuđujuću presudu i o čemu ste sve s njime razgovarali?

Te godine kada smo se upoznali ja sam prvenstveno istraživala Jasenovac, no tijekom arhivskog rada iskrsle su neke druge teme koje su djelomično bile povezane i s Jasenovcem. Osim toga, zanimalo me i kasnije razdoblje. Stoga su naši razgovori bili usmjereni na razna razdoblja hrvatske povijesti. Katkad smo razgovarali o uroti zrinsko-frankopanskoj jer je to bila tema koju smo oboje voljeli, a o tome sam mu odnijela i neke knjige.  Razgovarali smo naravno i o njegovoj ulozi u Staroj Gradiški i Jasenovcu, povlačenju u svibnju 1945., Pavelićevom boravku u Austriji, radu Vjekoslava Luburića u iseljeništvu te Šakićevom poslijeratnom angažmanu. Na njegov zahtjev u Hrvatskom državnom arhivu pogledala sam i njegov dosje koji je pripremila Udba. Iz njega sam kopirala najbitnije dijelove i to mu odnijela nakon čega smo o tome detaljno razgovarali. Dinko Šakić imao je sjajnu memoriju i jasno se sjećao pojedinih detalja iz svog djetinjstva. Pričao mi je i o privatnim stvarima iz najranije mladosti. No, pojedine detalje iz Udbinog dosjea uopće nije mogao povezati sa svojim vlastitim životom. On nije jedini jer u tom sam razdoblju razgovarala i s drugim osobama starije životne dobi koje su također zatražile da pogledam njihove dosjee s obzirom da same to nisu mogle učiniti. Svi ti ljudi bili su veoma iskreni i govorili su koji dijelovi dosjea odgovaraju stvarnosti, a koji im apsolutno ništa nisu značili. Nakon usporedbe većeg broja dosjea zaključila sam da je Udba očekivala redovita izvješća svojih doušnika, no katkad oni ili nisu mogli doći do informacija ili jednostavno nije bilo ničega za prijaviti. Stoga su izmišljali i pisali bilo što da udovolje šefovima u Beogradu. Zbog toga je Udbine dosjee važno uzeti s oprezom i uspoređivati s drugim dokumentima, naročito onda kada je riječ o ljudima koji više nisu živi pa stoga ne mogu sami potvrditi što jest, a što nije istina. Šakić mi je povremeno govorio o ljudima iz svoje mladosti kojih se sjećao, a o kojima kasnije ništa nije znao. Nije time htio opterećivati obitelj pa me nekoliko puta zamolio da u arhivskom gradivu ili na terenu provjerim jesu li još živi i ako nisu, kakva im je sudbina bila. O pojedinim ljudima nisam uspjela ništa saznati što ga je prilično žalostilo.

Dinko Šakić se nije htio poniziti pred Mesićem

Po mom mišljenju Dinko Šakić prihvatio je svoju presudu kao dio svoje borbe za ideale u koje je vjerovao. Od samog početka sa mnom je bio veoma otvoren i pristupačan. Rekla sam mu tada da je važno da bude iskren bez obzira koliko strašna istina katkad može biti jer bilo kakva laž bila bi gubljenje i mog i njegovog vremena. On je to prihvatio i stekao povjerenje u mene, a iz poštovanja me oslovljavao jednim arhaičnim hrvatskim izrazom koji se u modernom hrvatskom jeziku više ne koristi. 2007. bližilo se 10 godina otkada je bio zatvoren i pojedine osobe bliske Šakiću htjele su da zatraži pomilovanje kad mu istekne polovica kazne. On o tome nije htio ni čuti, pa sam i ja pokušala s njime razgovarati i rekla mu da oni koji ga na to nagovaraju žele to zato da bi barem posljednje mjesece ili godine svog života mogao provesti na slobodi sa svojom ženom. Oboje su bili jako bolesni i bilo je jasno da im ne preostaje puno vremena. No i meni je također rekao da mu njegova uvjerenja ne dozvoljavaju da traži pomilovanje za nešto što nije počinio jer bi time priznao krivicu koje nema. Ja sam mu rekla da nitko na svijetu ne bi zamjerio da nakon 10 godina izdržane kazne netko u tako lošem zdravstvenom stanju želi izići na slobodu i slobodan umrijeti. On je i taj argument odbio i rekao da bi priznanje krivnje koje nema bilo dodatni uteg oko vrata Hrvatima i njihovoj povijesti, a u tome je on vidio izdaju prisege koju je kao časnik Ustaške obrane dao. Osim toga, nije se htio poniziti pred tadašnjim predsjednikom Stipom Mesićem kojemu je trebalo pisati u vezi tog pomilovanja. Šakić me tada pitao što bih ja učinila da sam na njegovom mjestu, a ja sam mu odgovorila da bih učinila isto što i on – nikad ne bih tražila milost od protuhrvatskih elemenata. Štogod netko mislio o Dinku Šakiću, jedno je neosporno. On je bio čovjek veoma snažnog i vedrog duha. Mnogo drugih ljudi u njegovoj situaciji bi bilo pokleknulo, no on je svoje ideale i prisegu koju je dao poštovao do samog kraja te ih stavio i iznad svoje obitelji i sebe samog. U današnjem svijetu malo je ljudi koji bi to uradili.

Kako je doživljavao činjenicu da mu sudi samostalna hrvatska država?

Mislim da je nekoć davno Šakić doista vjerovao da će njegovo suđenje biti pošteno i da će ondje konačno moći dokazati da je jasenovački mit proizvod velikosrpske ideologije i propagande. No, kada je Vrhovni sud potvrdio njegovu presudu vjerojatno je shvatio da je mentalni sklop komunizma još uvijek prisutan u političkim i društvenim strukturama u Hrvatskoj. Možda bi bilo bolje reći to da je shvatio da njemu nije sudila SAMOSTALNA hrvatska država jer takva još uvijek ne postoji i to je bilo njegovo najveće razočaranje, baš kao i moje.

Je li vam u tim razgovorima Šakić rekao neke važne podatke o Jasenovcu, primjerice, koliko je ljudi prošlo kroz taj logor?

Dinko Šakić bio je veoma kooperativan i odgovarao je na sva moja pitanja. Nikada nije nastupao arogantno i ako nešto nije znao, on je jednostavno rekao da ne zna. O pojedinim stvarima o kojima sam ga pitala on je samo čuo od drugih i tada mi je uvijek napominjao da je tako samo čuo, ali da ne zna što je istina i da svojim imenom ništa ne može garantirati. Spominjao je neke naoko sitne detalje o kojima ja tada nisam znala, no tijekom godina sam ih uspjela potvrditi iz drugih izvora. Mislim da je najvažniji podatak o Jasenovcu koji je spominjao onaj o oko 18 000 ljudi koji su prošli kroz logor do te 1944. Taj podatak se spominjao i u nekim drugim emigrantskim izvorima, no pitanje je gdje je ta knjiga s popisom završila. Drugi važni podatak o kojemu smo govorili bio je taj da se svaka smrt u logoru bilježila i u općini Jasenovac što znači da su postojale barem dvije kopije – ona u logoru i ona u mjestu Jasenovac. Za pretpostaviti je da su podaci o tome slani i drugim državnim uredima i institucijama zbog čega treba ostaviti otvorenom mogućnost da barem nekakvo sumarno izvješće negdje još uvijek postoji. Unatoč papagajskom ponavljaju od strane određenih struktura da su hrvatski arhivi sasvim opelješeni i da u njima nema ničeg, to jednostavno nije točno. Hrvatski arhivi, iako okrnjeni, jesu bogati gradivom, no da bi se ovakvi detalji otkrili potrebno je jako puno vremena i truda. Takav posao nemoguće je odraditi ljudima poput nas u našoj udruzi jer mi smo volonteri koji svako jutro moraju ustati, otići na posao, zaraditi za život, a tek nakon povratka kućama posvećujemo se našem istraživačkom radu iz povijesti. U ovom trenutku još uvijek se ne može računati na mogućnost da ovakav posao odrade državne institucije, a takvo stanje odgovara svima onima koji nam upravo zbog Jasenovca nameću osjećaj krivnje ne samo za događaje koji su se zbili tijekom Drugog svjetskog rata već i one koji su se dogodili tijekom Domovinskog rata. Takvima naravno odgovara i širenje stava da dokumenata nema među širom populacijom jer narod koji je počeo postavljati određena pitanja važno je uvjeriti da se u ovom trenutku ništa ne može uraditi pa je stoga najbolje dići ruke u vis i pravac kafić.

Je li vam što rekao o konkretnim djelima i slučajevima ubojstava za koje ga je teretila optužnica?

Šakić nikada nije prihvatio presudu i tvrdio je da nije kriv. Pitala sam ga posebno o slučaju Mile Boškovića i Mihovila Pavleka-Miškine. Tada sam mu ponovila da mi otvoreno kaže ako ih je doista ubio tako da ne gubimo vrijeme i da slučaj skinemo s dnevnog reda. Ja sam tip osobe koja voli ići ravno u glavu i Šakiću se moj pristup ustvari sviđao. Tada mi je opet rekao da ništa od navedenog nije uradio. Netko će reći da svaki kažnjenik tvrdi da nije kriv. No, što je to točno Šakić mogao dobiti da baš mene koja sam nitko i ništa uvjerava da nije kriv? Niti sam mu ja mogla ponišiti presudu niti sam ga mogla pustiti na slobodu. Tom prilikom također mi je prisegnuo na svoju ustašku prisegu ponovivši da se kune da nije kriv i mi smo to sada našim radom potvrdili.

Važno je reći i to da je prema brojnim navodima iz literature Mihovil Pavlek-Miškina navodno ubijen u vrijeme kada je Dinko Šakić bolovao od tifusa. Pojedini izvori spominju početak lipnja 1942. Šakić mi nije znao reći kojeg datuma je točno obolio, no Andrija Hebrang stariji upućen je u logor negdje sredinom lipnja 1942. i Šakić se sjetio da je tada već bio bolestan. Nakon toga poslan je na duži oporavak i u Staru Gradišku vratio se tek negdje krajem srpnja ili početkom kolovoza 1942. Sud koji je Šakiću sudio uopće nije razmotrio ove podatke, no što bismo mogli očekivati od suda koji se nije potrudio ustanoviti identitet onih koje je Šakić navodno ubio? U našoj analizi mi smo se s razlogom služili isključivo jugoslavenskim podacima i onima u Yad Vashemu, a ne onim podacima koje je meni dao Šakić. Ovako nitko ne može reći da je naša analiza na bilo koji način pristrana i zahvaljujući obilju bilješki sve naše navode lako je provjeriti. Nije naša krivnja što navodi JUSP Jasenovac, Yad Vashema i brojnih jugoslavenskih izvora proturječe jedan drugom te zajednički ruše čitavu presudu Dinku Šakiću. Mi smo samo sjeli i odradili posao koji su svih ovih godina mogli odraditi oni koji su za povijesna istraživanja plaćeni iz državnog proračuna.

Zašto se branio šutnjom? Mnogi smatraju da je njegova šutnja bila svojevrsno priznanje krivnje, odnosno da je tužiteljima bar trebao reći u lice što ih ide… Neki drugi, pak, opet misle da je Šakić prisiljen na izručenje Hrvatskoj kako u zemlji življenja ne bi odgovarao za neka druga djela. Što vi znate i mislite o tome?

O nekakvim njegovim djelima u Argentini ne znam ništa niti smo o tome razgovarali. Koliko se ja sjećam iz naših razgovora, njegova šutnja nije bilo svojevrsno priznanje krivnje već izraz prkosa i prijezira prema sudu kojeg je sramotno čak i nazvati tim imenom. Sud koji se u postupku oslanja na svjedočenja onih koji su bili pristrani i motivirani da Šakiću nagomilaju sve čega su se mogli sjetiti, onih koji bi ono što su prikačili Šakiću sutra natovarili na glavu bilo kome tko se nije borio za Jugoslaviju i onih čija je mašta doista bila beskonačna nije sud već ruglo koje s pravdom nema ništa zajedničko. Mač svetog Mihovila je onaj s dvostrukom

Stipo Pilić i Blanka Matković u Spomen području Jasenovac u travnju 2008. Deset mjeseci kasnije pronašli smo prvi dokument kojim je potvrđeno postojanje poslijeratnog logora Jasenovac i prilikom slijedeće posjete SP Jasenovac ondje položili cvijeće za sve stradalnike tog logora. Ova fotografija svjedoči o vremenu kada smo već znali da će jasenovački mit pasti.

oštricom i to zato jer istina i pravda idu zajedno. Suđenje Dinku Šakiću nije imalo veze s pravdom jednostavno zato što se temeljilo na lažima, a sud nije uradio ništa da ustanovi barem djelomičnu istinu. Reći nešto takvom sudu bilo bi učinkovito koliko bi bilo učinkovito braniti se na nekakvom partijskom sudu 1945. Na takvim sudovima presude su se pisale prije optužnica i nakon toga ništa više nije imalo smisla. Što uopće reći onima koji su Šakića proglasili krivim jer je navodno osobno ubio čovjeka koji je prema svim izvorima u tom trenutku bio mrtav već preko godinu dana? Što reći tužitelju koji je takvu optužnicu pripremio i zastupao? Takvima se jedino može oduzeti diploma i zabraniti im bilo kakvo javno djelovanje jer oni ne samo da su jednu hrvatsku instituciju pretvorili u ruglo već su takvim neradom pljunuli na hrvatski grb koji krasi njihove urede i druge prostore. „Suđenje“ kako je doživio Šakić nezamislivo je u bilo kakvom demokratskom društvu.

Zašto nije angažirao odvjetnike?

Šakić je imao dvojicu odvjetnika po službenoj dužnosti. Ja sam ga samo jednom pitala o tome da pokuša nešto uraditi s drugim odvjetnicima, no stekla sam dojam da je on imao kakvo takvo povjerenje u one koji su ga zastupali ili je jednostavno smatrao da ni drugi odvjetnici ne bi u onakvim okolnostima bili u mogućnosti uraditi više. Mislim da je on veoma brzo shvatio da to nije suđenje na kojemu se može računati na nekakav fair play i znao je da ni najbolji odvjetnici na svijetu ne bi mogli iskorijeniti partijske dogme.

Kako i gdje je pokopan, tko ga je ispratio na posljednje počivalište?

Šakić je pokopan u Slavonskom Brodu gdje je pohađao srednju školu. Posljednji ispraćaj bio je sa zagrebačkog krematorija 24. srpnja 2008. godine, a nazočni su bili pater Vjekoslav Lasić, Ivan Gabelica, Anto Kovačević i druge osobe iz javnog života. Na ispraćaju smo bili i ja i Stipo Pilić. Prilikom našeg posljednjeg susreta Šakić se šalio da mu je tek prvih 87 godina, no nakon toga njegovo zdravstveno stanje se veoma pogoršalo. O njegovoj smrti doznala sam od patera Vjekoslava Lasića kojeg sam nazvala da ga upitam za novosti i tada mi je rekao da je Šakić umro prethodne večeri.

Oko Šakićevog ispraćaja digla se naravno velika buka koju je tada predvodio, a tko drugi nego Efraim Zuroff, potpuno nebitna osoba koja se nametnula kao alfa i omega za sva „problematična“ hrvatska pitanja držeći se one „kadija te tuži, kadija ti sudi.“ Bez odobrenja Zuroffa, partije ili nekog njihovog kraka ljudi u Hrvatskoj ne bi smjeli ni počivati, a možda bi bilo najbolje da se niti ne rode.

Istina o grobu Jure Francetića

 

Takvim razmišljanjima nažalost je sklon i dio hrvatskog naroda kojemu je glavni izvor informiranja nekoć bila Borba, a danas Borbini ogranci u obliku raznoraznih portala. Potkraj prosinca na našoj web stranici www.croatiarediviva.com objavili smo kratki biografski tekst o Juri Francetiću. U tekstu sam se služila podacima iz nekoliko ranije objavljenih knjiga, no cilj je bio staviti naglasak na dva manje poznata dokumenta. Prvi dokument je svjedočanstvo jednog „borca“ o boravku i ponašanju Crne legije na vrgorskom i makarskom području u svibnju 1942. godine, a drugi je svjedočanstvo hrvatskog željezničara Bože Radanovića iz Dicma kojeg su 1.1.1943. zarobili partizani kod Plaškog i pustili ga naredni dan. 4. siječnja 1943. Radanović je dao iskaz Župskoj redarstvenoj oblasti u Ogulinu te ispričao da su mu nedaleko Kamenice Skradničke partizani pokazali na svježe iskopani grob za koji su rekli da je Francetićev. Dakle, u tekstu koji smo objavili citirani su bili arhivski dokumenti (među njima i oni jugoslavenske provenijencije) i druga literatura, no unatoč tome što je bilo riječ o tek kratkom biografskom tekstu on je izazvao pravu pošast uz obilje sočnih primjedbi među kojima se isticala ona da je Francetić ustaški koljač i smeće te da sam ja ista kao i on. S obzirom da protiv Francetića nikada nije pokrenut nikakav sudski postupak, nikada nije osuđen za nikakve ratne zločine te sve ono što nam je o navodnim zločinima servirano dolazi iz partijske kuhinje, u demokratskom društvu Francetić je čist kao suza i stoga u našem tekstu nije bilo ničeg sporno. U demokratskim društvima normalno je da engleski povjesničari pišu čitave knjige o Hitleru, no u našem društvu nije bilo dovoljno preorati groblja 1945., nije dovoljno ubiti jednom nego i mrtve treba ubiti još nekoliko puta i na različite načine:  grobove im uništiti, bilo kakve spomen ploče ukloniti, imena im zatrti i potpuno ih izbrisati iz povijesti. U starom Egiptu tako je „likvidirana“ kraljica Nefertiti, pa je možda partija preuzela taj obrazac ponašanja. Što se našeg slučaja Francetić tiče, najgore u ovoj priči je to što je glavni udar na naš tekst došao od strane osobe koja na svom Facebook zidu ističe da je prethodno bila zaposlena u MUP-u RH, a zid mu je popunjen govor mržnje prema Hrvatima i isticanjem njegove odanosti prema Titu. Ako nam takvi čuvaju državu i građane, onda postaje jasnije zašto su oni drugi koji su trebali braniti pravdu na sudu od Šakića dobili samo ono što su zaslužili – prijezir.

Svoj feljton u Hrvatskome tjedniku zaključujete riječima da suđenje Šakiću nije bilo suđenje samo njemu, nego i suđenje Hrvatskoj i Hrvatima? Zašto to mislite?

Događaji kojima svjedočimo dokazuju da je doista tako. U posljednje vrijeme sve više i više slušamo istu onu retoriku koja se uz zveckanje oružjem čula pokraj 1980-ih, a svi putevi nekako misteriozno vode upravo u Jasenovac. Šakićevo suđenje se odvijalo nakon Oluje i nakon tzv. mirne reintegracije istočne Slavonije. Hrvatska je konačno bila cjelovita u avnojevskim granicama, ali trebalo je zauzdati da ne postane samostalna država. Razlika između teritorijalne cjelovitosti i istinske nezavisnosti je očita jer lutak na koncu može biti svatko. Šakićevom presudom pokušalo se zacementirati novi jasenovački mit kojeg su nam servirali Vladimir Žerjavić i Jugoslavensko viktimološko društvo. Kada je jednom ta presuda bila valjana, put prema minimalno 80 000 navodnih žrtava bio je otvoren. Te brojke temelje se na dokumentima istih onih koji su nam desetljećima lagali i govorili da je u Jasenovcu ubijeno 700 000 ljudi.

Manipulacije Slavka Goldsteina

Dakle, mi bismo sada trebali vjerovati da nam izvori onih koji su nam lagali govore istinu? Ako je tako, zašto tu istinu nisu rekli ranije? Zašto im je ona trebala tek onda kada je Republika Hrvatska bila u povojima? No problem je u tome što u ono vrijeme nitko nije računao da će netko biti toliko lud da dobar dio života posveti raskrinkavanju tog novog mita. Slučajno se dogodilo da smo to baš mi i naš rad dokazuje da su nas lagali i još nas uvijek lažu, a svojim lažima truju onaj dio naroda koji im još uvijek vjeruje i zato oni vjeruju da će, vodeći se onom divide et impera, ovu bitku dobiti. No istina je to da se zmaj već odavno ispuhao i od njihove vatre više ništa nije ostalo. Da jest, dosad bi se netko bio oglasio u vezi našeg rada. Dvije godine je prošlo otkad smo Stipo Pilić i ja objavili znanstveni rad o poslijeratnom logoru Jasenovac. Nitko nije osporio niti jedan navod iz tog rada. Nitko na nas nije udario protuargumentima. Udario je jedino Slavko Goldstein svojim manipulacijama i podmetanjima. Isto se dogodilo s radovima Nikole Banića i M. Koića. Iako su dosad objavili 30-tak članaka o manipulacijama JUSP Jasenovac, nitko nije demantirao niti jedan detalj. Suđenje Josipu Miljku zbog njegovog emaila Nataši Jovičić sramotni je nastavak sudske prakse kakvoj je svjedočio i Šakić. Iako je Miljak početkom 2015. oslobođen optužbi da je dotičnoj prijetio, viši sud je vratio slučaj na ponovno suđenje iako u njegovom emailu nije bilo prijetnji. Čovjek je napisao ono što svi znamo, a to je da JUSP Jasenovac širi četničku propagandu koju jednako tako možemo nazvati velikosrpskom, jugoslavenskom ili komunističkom. Meni je svejedno kako ćemo laž nazvati. Nataša Jovičić je ravnateljica JUSP Jasenovac i odgovorna za rabotu koja se ondje radi. Također je odgovorna za sve falsificirane podatke na njihovoj službenoj stranici. Naši radovi dokazuju bez ikakve sumnje da je ono što oni čine ne samo udar na ugled Republike Hrvatske, ne samo obmanjivanje domaće i svjetske javnosti, već i jedan od najvećih falsifikata naše povijesti.  A sve to plaćaju hrvatski porezni obveznici. Nataša Jovičić u zadnje dvije godine primila je veći broj mojih dopisa kojima sam tražila da se očituje o toj svojoj propagandi. Nikada nismo dobili nikakav odgovor. Maca popapala jezik? Miljak je lakši zalogaj od nas koji imamo na tisuće dokaza? Što će se dogoditi kada sve te dokaze istresemo pred vrata suda, a zatim odemo i na neke druge sudove, tamo negdje preko granice, tamo negdje gdje je jasna granica između stvarnih dokaza i manekenske prezentacije? Naš rad, ali i optužnica protiv Ante Pavelića na koju smo se pozvali u feljtonu o Šakiću dokazuju da je Miljak govorio istinu. Stoga je suđenje Miljku još jedan veliki test za Hrvatsku: nastavljamo li putem Vladimira Žerjavića i Jugoslavenskog viktimološkog društva koji su dokrajčili Šakića ili smo spremni za put slobodnog promišljanja i istraživanja? Moja poruka svim Natašama Jovičić je ta da je Rubikon već davno prijeđen i znanstvena istraživanja Jasenovca više nikada neće biti ista, a rad JUSP Jasenovac već je otpremljen u ropotarnicu povijesti kao dio našeg naslijeđa iz komunizma. Sreća prati hrabre!

Željeznička postaja Maria Elend u Austriji. S ove lokacije hrvatski i drugi zarobljenici predani su u svibnju 1945. Jugoslavenskoj armiji i odvedeni natrag u Sloveniju gdje su ubijani na različitim stratištima između Jesenica i Kočevskog roga. Nekolicina je uspjela pobjeći s vlakova i o tome obavijestiti slovensko vodstvo u izbjeglištvu, no nitko im nije vjerovao da ih Britanci doista ne vode u Italiju. Zarobljenički vlakovi prolazili su kroz tunel Karavanke dug 7 kilometara i prema pojedinim svjedočanstvima u tom su tunelu mnogi u trenucima očaja oduzeli sebi život. Ulaz u tunel smo posjetili i s austrijske i sa slovenske strane gdje smo ušetali unutar tunela ne bismo li osjetili mali dio mraka koji je te ljude obavijao u posljednjim trenucima njihovog života. Naš je stav da nije dovoljno istraživati samo u arhivima. Terenski rad podjednako je bitan jer važno je osjetiti onu tamu!

Nedavno je Hrvatska družba povjesničara dr. Rudolf Horvat kojoj ste na čelu imala potrebu javno obratiti se Ministarstvu kulture sa zahtjevom da već jednom uvaži rezultate istraživanja i nove spoznaje o logoru Jasenovac? Jeste li dobili ikakav odgovor?

Ustvari, mi od Ministarstva nismo tražili da uvaže rezultate istraživanja jer smatramo da se znanstveni dokazi nemaju što uvažiti ili ne uvažiti. Oni jednostavno postoje i jedino u totalitarnom društvu zastarjeli podaci ne bi bili nadopunjavati novim znanstvenim spoznajama. Od JUSP Jasenovac tražili smo da svoje podatke na mrežnoj stranici isprave i nadopune, a na to ustvari upozoravamo već dvije godine. Od Ministarstva kulture smo tražili izmjene i dopune zakona o JUSP Jasenovac. Smiješno je to da je stari komunistički zakon o toj ustanovi promijenjen tek 2001. što znači da je punih deset godina od proglašenja hrvatske nezavisnosti u tom zakonu pisalo „Socijalistička Republika Hrvatska“. Osim toga, u Savjetu te ustanove sjedi i predstavnik Saveza antifašističkih boraca, dakle istih onih ljudi koji su 1945. otvorili poslijeratni logor Jasenovac te ondje zatvarali i ubijali. Kakva bi reakcija bila da u Savjetu recimo sjedi predstavnik Ustaške obrane? Skandal? A zašto ovo nije skandal? Također, u Savjetu sjede predstavnici romske, židovske i srpske manjine. Gdje je nestala hrvatska većina? Tko zastupa one koji su ondje stradali nakon svibnja 1945.? Mi smo zbog toga tražili da se umjesto predstavnika SAB-a kao vojske koja je pod svojom kontrolom držala poslijeratni logor Jasenovac i samim tim se nalazi u sukobu interesa, u Savjet bude imenovan predstavnik hrvatskih logoraša i političkih zatvorenika. Osim toga, JUSP Jasenovac nadležan je i za prostor Stare Gradiške o kojoj nikada nije bilo nikakve dvojbe jesu li ili nisu nakon Drugog svjetskog rata ondje boravili hrvatski logoraši. Neprihvatljivo je da ti ljudi koji su robijali za Hrvatsku u državi koja bi trebala biti njihova ne smiju biti predstavljeni u toj ustanovi. Prethodna dva ministra kulture nikada nisu odgovorili na naše dopise niti smo uspjeli saznati pod kojim je urudžbenim brojem naš dopis zaprimljen u siječnju 2016. Novi dopis predao je osobno tajnik naše udruge službenici u Ministarstvu kulture i dobili smo potvrdu da je dopis zaprimljen pa zato nitko više ne može reći „nismo znali, pojma nemamo itd.“. Time je već postignut nekakav manji napredak jer sve ono što je službeno zaprimljeno i urudžbirano ostat će sačuvano za povijest i za 30 ili 50 godina neki novi povjesničari čitat će naše spise i dopise i znat će kako se razvijala ova rovovska bitka za Jasenovac. Iako odgovora od strane Ministarstva zasad nema, to nije toliko važno jer ovaj problem rješavat će se na nekim višim nivoima, a naša ofenziva je tek počela i zasad se sve odvija točno onako kako je zamišljeno.

Zašto je službena Hrvatska tako očajno hermetična, zatvorena za bilo kakav oblik revizije kad je u pitanju Jasenovac?

Bilo kakav oblik revizije u Jasenovcu znači otvaranje Pandorine kutije. Nedavni događaji u Hrvatskoj pokazuju da je upravo Jasenovac taj na kojemu se slama partijska kičma i početak potpunog kraha komunističkog naslijeđa. Pitanje je tko je sve doista ubijen u Jasenovcu i kada. No, Jasenovac je također simbol svih laži kojima smo kljukani u zadnjih 70 godina. Kao što sam već jednom ranije istaknula, ako su nas lagali o Jasenovcu, a jesu, tada se moramo zapitati o čemu su nas još lagali. U održavanje jasenovačkog mita uloženo je strahovito puno vremena i sredstava, ali i ljudskih resursa. Iza Jasenovca stoji čitava mašinerija koja je strateški razmještena diljem svijeta, odnosno ondje gdje Jasenovac kao pojam nešto znači. Održavateljima jasenovačkog mita vjerojatno je veoma teško prihvatiti činjenicu da im je čitavu kulu od karata srušilo par ljudi koji se ovakvim istraživanjem bave iz čiste ljubavi prema hrvatskoj znanosti. Njih je netko plaćao da lažu. Nama takva „radna“ motivacija ne treba što njima predstavlja jasan signal da nas ne mogu kupiti. Jedina šansa za opstanak onih koji od Jasenovca čitav život udobno žive je ta „službena“ Hrvatska koja na naš rad zasad odgovara ignoriranjem. Valjda netko misli da ćemo jednostavno nestati ili odustati budu li nas ignorirali. Kada konačno budu stvoreni uvjeti za „službenu“ reviziju, tada će svi oni koji se kruhom naroda hrane, a godinama su štitili mit koji služi kao podloga za napade na hrvatsku državnost i naše domoljubje morati narodu račune polagati. Što bi se ono reklo: zahlen bitte!

Što ćete poduzeti ako  institucije u Hrvatskoj i dalje budu ignorirale znanstvene spoznaje o Jasenovcu?

U ovom trenutku mi uopće ne očekujemo njihovo reagiranje. Naše je mišljenje da je potrebno još neko vrijeme da bi došlo do značajnijih promjena na toj višoj razini. Zasad se fokusiramo na naš rad te širenje znanstvenih otkrića do kojih smo došli među običnim ljudima, uključujući i hrvatsko iseljeništvo. U ožujku ćemo boraviti u Švicarskoj gdje ćemo održati jedno duže predavanje u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Bernu i tri veoma kratka predstavljanja našeg rada u Langenthalu, Bernu i Thunu. Ovim putem želimo zahvaliti Hrvatima iz Berna, uključujući i fra Gojka Zovka, koji su prepoznali vrijednost našeg rada i prvo pomogli meni osobno, a sada pomažu i našoj udruzi ne bismo li ovim putem upoznali s našim dosadašnjim znanstvenim rezultatima što veći broj ljudi.

Vi ste na poslijediplomskome studiju u Engleskoj, a prošle godine obranili ste disertaciju na temu komunističkih zločina u ratu i poraću. O čemu je riječ i kako je ocijenjen vaš rad?

Povodom 25. godišnjice osnivanja Ustaškog pokreta Ante Pavelić i Vjekoslav Maks Luburić udijelili su Dinku Šakiću “častni znak vjernosti”. Dokument se nalazi u posjedu Blanke Matković.

Doktorski studij na Sveučilištu Warwickzapočela sam 2012. godine i to na Odsjeku za povijest koji je među najboljima na svijetu. Mentor mi je bio dr. Christoph Mick čiji je rad prvenstveno usmjeren na komunističke zločine u drugim zemljama istočne Europe i suočavanje s tom prošlošću. 2013. sam pred komisijom Odsjeka branila jedno poglavlje moje dizertacije što je ovdje preduvjet za nastavak studija. Ispitivači su bili dr. David Anderson koji je doktorirao na Sveučilištu u Cambridgeu i kao stručnjak za nasilje, sukobe i ratne zločine predavao na Oxfordu, Cambridgeu i u Londonu, te dr. Christopher Read koji je doktorirao na London School of Economics (LSE) i autor je brojnih knjiga o komunizmu u Rusiji. Obojica su u izvješću napisali da su bili impresionirani količinom arhivskih dokumenata koje koristim u radu. U listopadu 2015. obranila sam na Warwicku disertaciju pod naslovom „Masovni zločini i kršenja ljudskih prava počinjena od strane komunističkog režima nad hrvatskim građanima u Hrvatskoj i Sloveniji 1944. i 1945.“ U toj disertaciji naglasak je bio na analizi rada komunističkih vlasti i Ozne s posebnim osvrtom na pojedine veće likvidacije (npr. Kočevski rog) ne bi li se dokazalo da je bila riječ o sustavnom i organiziranom djelovanju odnosno zločinima, a ne nekakvim incidentima i pojedinačnim zločinima kako nas pojedinci i njihove političke opcije žele uvjeriti. U disertaciju je bio uključen i osvrt na ratne gubitke i manipulacije brojkama, uključujući i Jasenovac. Tom prilikom ispitivači su bili dr. Daniel Branch, pročelnik Odsjeka za povijest na Warwicku, čovjek koji je doktorirao na Oxfordu i odradio postdoktorski studij na Yaleu, te dr. Alexander Korb, koji je doktorirao na Sveučilištu Humboldt u Berlinu i koji je ravnatelj istraživačkog Centra za holokaust i genocid Stanley Burton na Sveučilištu u Leicesteru. Dizertaciju sam obranila bez ikakvih naknadnih ispravaka što je u Ujedinjenom Kraljevstvu rijetkost, a obojica ispitivača ocijenila su moj rad najboljim ocjenama. Prilikom obrane rada, kojim sam stekla MPhil (Master of Philosophy) stupanj, naročito ih je zanimalo pitanje Jasenovca i nije bilo nikakvog snebivanja nad pitanjima koje sam ja otvoreno postavila o problemu broja žrtava kao ni nad dokazima o postojanju poslijeratnog logora Jasenovac o čemu sam također pisala.

Na Warwicku sam završila i jednogodišnji program iz psihologije, a za završni rad sam pisala o obrambenim mehanizmima u vojnim sukobima i dehumanizaciji neprijatelja. Ta me tematika posebno zainteresirala jer joj svjedočimo svakodnevno kad iz Mesićevih i Josipovićevih usta slušamo o revizionistima. Ne žele nas nazvati imenima jer cilj nas je dehumanizirati i stoga se od običnih ljudi pretvaramo u nešto drugo pa tako ja više nisam Blanka nego „ustaška guja“ ili „ustaško zlo“. Dakle, ili sam životinja što automatski znači da više nisam čovjek i u skladu s time na mene se ne odnose Ženevske konvencije, ja ne zaslužujem ni grob, ni ploču ni da mi povijest pamti ime, ili se to nešto „negativno“ što ja predstavljam automatski povezuje sa spiritualnim i vječnom borbom između dobra i zla. Oni su dobri, mi smo loši. Oni moraju pobijediti, mi moramo umrijeti. Totalitarni režimi ovako šalju svima ostalima poruku da ne smiju u vjerovati u bilo što osim u njih jer sve ostalo jednostavno mora biti loše i stoga za sobom povlači određenu kaznu.

U jesen 2015. nastavila sam s doktoratom na Odsjeku za političke znanosti i međunarodne studije na Warwicku gdje su mi mentorice bile dr. Miranda Alison, stručnjakinja za etničke sukobe, ulogu žena u sukobima, terorizam, Sjevernu Irsku i paravojne postrojbe, i dr. Briony Jones čiji je rad fokusiran na političku tranziciju, ljudska prava i pomirdbu, a za svoju doktorsku dizertaciju na Sveučilištu u Manchesteru istraživala je u Brčkom. S obzirom da su ove godine obje odsutne, moje nove mentorice su dr. Gabrielle Lynch koja se bavi etnicitetom, sukobima, nasiljem, demokratizacijom i pomirbom te dr. Erzsebet Strausz koja je stručnjakinja za sigurnosne studije. Tema moje dizertacije je uloga tzv. običnih ljudi (engleski: grassroots) u mirovnim procesima s naglaskom na bivše vojnike. Bilo je planirano raditi ovu disertaciju na primjeru Sjeverne Irske od 1998. i Hrvatske od 1995., no zbog obujma istraživanja odsjek je tražio da temu suzim. Stoga je novi naslov disertacije “Od vojnika do civila: Uloga hrvatskih branitelja u poratnoj Hrvatskoj (1995.-2017.)“, a rad  se fokusira na tri manje studije – sjevernu Dalmaciju (područje Kijeva, Drniša i Knina), Banovinu (Gornji Viduševac) i istočnu Slavoniju (područje od Nuštra do Vukovara). Ovim istraživanjem cilj je preispitati i nadopuniti pojedine teorijske okvire o izgradnji stabilnog i trajnog mira koji se pretjerano oslanjaju na ulogu političkih čimbenika i „velikih“ igrača te zanemaruju „obične ljude“ koji su daleko više pogođeni ratovima, ali i psihološkim, društvenim i gospodarskim posljedicama koji su primjetni tek po završetku sukoba. Među mojim disertacijama postoji veza koja nije samo povijesna pozadina već i ona koja se krije u činjenici da su oni koji nam podmeću jasenovački mit veoma često upravo oni isti koji u braniteljskoj populaciji nakon Domovinskog rata najčešće pronalaze ono što se u akademskoj zajednici naziva spoilers, a to bi značilo oni koji su smetnja izgradnji trajnog mira. Možda će nakon druge disertacije shvatiti da su jedina smetnja izgradnji trajnog mira u Hrvatskoj upravo oni – naši dežurni mitomani i nekvalificirani sveznadari iza kojih stoje jedino mediji koji jedino znaju klevetati i određene političke strukture koje ih štite. Za razliku od prethodne disertacije koja se oslanjala ponajviše na arhivsko gradivo, stranice u ovoj novoj disertaciji ispisat će sami hrvatski branitelji pa je stoga ovo sjajna prilika da odgovore onima koji ih nazivaju zločincima samo zato jer takvi ne mogu prežaliti svoju Jugoslaviju. Našu povijest pisat ćemo mi.

Odgovorila bih jednom rječju: „zapišavanje“. Mačka obilazi oko vruće kaše i označava teren. Činjenica je da Domovinski rat u Hrvatskoj nikada doista nije završen. Oluja je bila vojna pobjeda, no ostalo je previše neriješenih pitanja da bismo mogli govoriti o stabilnom i trajnom miru. Zbog toga smo našu znanstvenu ofenzivu nazvali Oluja 2. Došlo je vrijeme da se neke stvari stave na svoje mjesto. Znameniti britanski znanstvenik John Brewer istaknuo je da u situacijama kada sukobi niskog inteziteta traju veoma dugo, ljudi su skloni prilagodbi na takve uvjete života i jednostavno se naviknu na život obilježen sukobom.  Posljedica toga je ta da mir postane nepoznat pojam, ontološki stran naročito za one koji su u sukobu najviše stradali. Izraelski znanstvenik Daniel Bar-Talopisao je taj fenomen kao „središnjosti“ koja podrazumijeva da članovi društva jednostavno žive djelomično „normaliziran“ život u kojemu sukob i dalje postoji, ali članovi društva ne shvaćaju njegove dalekosežne posljedice niti shvaćaju da postoji drugačiji način života. Takva situacija pridonosi produžavanju sukoba i to zato jer „sudionici“ ne osjećaju potrebu da ga okončaju. Nezaliječene društve rane postaju dio naše psihe i prenose se na nove generacije što kasnije veoma često vodi novim sukobima. Štoviše, sama ideja mira izaziva ono što je američki znanstvenik John Paul Ledearch opisao kao „dilemu identiteta“ jer promjene koje sukob i postkonfliktno razdoblje donese neminovno traže određene psihološke promjene i odbacivanje nekih starih ideja i obrazaca ponašanja. Ono što se nama dogodilo je to da je sukob niskog intenziteta na različite načine nastavljen između Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, a nastavlja se i danas jer se sve njegove posljedice ne mogu riješiti vojnom pobjedom. Nitko među nama nije doživio razdoblje trajnog i stabilnog mira i naviknuli smo se na ovakvu situaciju. Sukob je sve što poznajemo. No umjesto da ga okončamo, a do toga može doći samo društvenim promjenama na svim razinama, nas se u tom sukobu namjerno drži i to ponajviše kroz Jasenovac jer upravo taj logor predstavlja sve „zločinačko“ u nama, a to „zločinačko“ je i ideja same naše države i našeg postojanja. Do promjena na društenvoj razini ne može doći bez promjena u našem mentalnom sklopu. Mi moramo donijeti svjesnu odluku da se nemamo čega sramiti, da ne prihvaćamo dogme nametnute od 1945. naovamo, da odbacujemo povijest koju je ispisala partija, a samim tim i bilo kakve insinuacije o bilo kojoj hrvatskoj državi koja je u povijesti postojala, da nam nitko neće govoriti što mi jesmo ili nismo i da je ovo naša država, a ne onih koji nam razmišljanja iz propalog sustava uporno nameću. Jasenovac je, dakle, teret  koji mi sami teglimo na leđima umjesto da ga odbacimo, sjednemo, odmorimo i pospremimo tamo gdje pripada.

Kako vi doživljavate pozdrav Za dom spremni, a posebice kako spomen ploču 11-orici poginulih  HOS-ovaca s tim pozdravom u Jasenovcu  te isforsirani skandal oko legalnoga znaka? Što govori o rasporedu moći  činjenica da Srbija u Pančevu otkriva spomenik poginulim agresorima na Vukovar, a vrišteći optužuje Hrvatsku zbog spomen ploče braniteljima u Jasenovcu?

Taj pozdrav može smetati samo onima kojima Hrvatska nije dom niti će im ikada biti, a takvi znaju gdje je granica. Ja živim u Engleskoj gdje sam na doktoratu i ujedno radim kao čistačica. Većina zaposlenika su Englezi i tijekom svake pauze za ručak moram slušati budalaštine o nama,  europskim parazitima koji su im došli uzeti poslove koje oni ionako ne žele i živjeti od povlastica iako ih većina nas niti ima niti ih tražimo. Sve se to događa na kampusu sveučilišta koje se diči svojom internacionalnošću i koje ogromna sredstva za svoj rad dobiva upravo od EU. No Englezima nitko ne smeta da u svojoj državi misle i govore štogod hoće. Oni redovito obilježavaju spomen na poginule u Prvom svjetskom ratu i rade to onako kako oni žele. Da im netko dođe razglabati o tome kako će nešto obilježavati ili pozdravljati lijepo bi ga ispratili na Heathrow.

Isforsirani skandal oko pozdrava „Za dom spremni“ samo je nastavak politike koju „hrvatske“ vlasti vode od kraja 1990-ih naovamo. Dinko Šakić bio je u toj priči tek početak. Ranije sam rekla da svakodnevno svjedočimo događajima koji dokazuju da je njegovo suđenje bilo suđenje nama svima. U našem tekstu istaknuli smo Šakićeve riječi da su „postojali razlozi da se demonizira NDH, kao što se to danas čini s RH”. Razlog zbog kojeg je taj citat bio istaknut se krio u tom navodnom skandalu u Jasenovcu. Završna verzija našeg feljtona o suđenju Dinku Šakiću dovršena je upravo tih dana kada su srpske “Novosti” objavile tekst pod naslovom “Usred Jasenovca podigli ploču s ustaškim pozdravom” i kada su medijski i drugi napadi na HOS bili u punom jeku. U spomenutom tekstu istaknuto je nekoliko velikih laži, a ovdje ću izdvojiti tri. U tekstu se navodi da je upravo pod krilaticom “Za dom spremni” u Drugom svjetskom ratu u Jasenovcu pobijeno više od 80 000 ljudi. Mi smo već dokazali da je to najobičniji povijesni falsifikat, odnosno čedo jugoslavenske propagande rođeno u trenucima kada je velikosrpski mit o 700 000 ubijenih već bio na izdisaju zajedno s Jugoslavijom. Druga laž je navod da je taj pozdrav ustaški jer ustaški je bio onaj koji je uključivao i poglavnika. “Za dom” je hrvatski izraz koji se prvi put spominje 1684. godine u spjevu Odiljenje sigetsko o opsadi Sigeta kojeg je napisao Pavao Ritter Vitezović. Izraz se također spominje u operi Nikola Šubić Zrinski koju je 1876. skladao Ivan Zajc, zatim u nekoliko brojeva književnog časopisa Danica iz 19. stoljeća te kao pozdrav u varaždinskom tjedniku Hrvatsko jedinstvo 1939. godine. Pozdrava koji hrvatski narod koristi preko 300 godina mogu se odricati samo oni kojima nekakvi mentalni čipovi ne dozvoljavaju da misle slobodno već pristaju na psihološki zatvor kojeg im je nametala partija. Barun Pavao Ritter Vitezović bio je hrvatski velikan koji je najpoznatiji po historiografskom djelu “Oživjela Hrvatska” (latinski: Croatia Rediviva). Hrvatski povjesničar Ferdo Šišić istaknuo je da je taj Vitezovićev rad bio istovremeno i znanstveni rad i patriotski istup. Upravo je iz tog razloga naša udruga po tom djelu nazvala našu web stranicu i projekt. Nakon desetljeća komunističke močvare nama je potreban novi hrvatski preporod i potrebno nam je oživjeti Hrvatsku. Treća laž koju su izrekle Novosti bila je ta da je isticanje pozdrava „Za dom spremni“ zabranjeno zakonima. Ne samo da to nije točno već su prekršajne prijave koje su se zbog toga podnosile u pravilu okončane oslobađajućim presudama.

Na kraju prve godine studija povijesti, odnosno u srpnju 1995., svega 3-4 tjedna prije Oluje, jedna druga studentica povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, inače Srpkinja rođena u Splitu, rekla mi je u jednom razgovoru koji se vodio u kući jedne druge studentice povijesti da je rođak moje mame, koji je bio pirotehničar i izgubio je nogu prilikom razminiranja u zadarskom zaleđu nakon operacije Maslenica, sam kriv što mu se to dogodilo. U prvi tren sam pomislila da je riječ o nekakvom crnom humoru, no ona mi je zatim ponovila da smo mi Hrvati sami krivi za sve što nam se dogodilo i da sve što smo trebali uraditi je bilo sjesti i čekati da nas njezina vojska oslobodi. Dotična je primala stipendiju, studirala u Hrvatskoj, praznike provodila u Beogradu kod rodbine, a nakon studija je dobila posao znanstvene novakinje prvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a zatim je prebačena u Split. Posao joj je navodno namjestio jedan, u to vrijeme, istaknuti član HDZ-a koji je u međuvremenu umro. Ona je mrzila državu od koje je dobila sve, odnosno daleko više od mnogih među nama koji smo morali u pečalbu trbuhom za kruhom. Takvima poput nje i onakvima poput njenog sponzora najveći su problem svi oni koji su za dom spremni jer dokle god nas ima takvih koji smo duhom još uvijek živi, ona će možda imati stipendije i posao, ali neće imati ono za čim najviše žudi, a to su srpska zastava na splitskom Marjanu i granice na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Tragedija je doduše u tome što oni koji misle jednako kao i dotična dama, ohrabreni naravno nekim vjetrovima iz inozemstva, pušu u jedra tom velikosrpskom Titanicu. Na santu leda već su se nasukali, no potrajat će dok konačno ne potonu uz zvuke nekih svojih violina.

Za razliku od ovih „hrvatskih“ vlasti, Srbija vodi državotvornu politiku i to zato jer su kod njih i komunisti Srbi. U Hrvatskoj nema ljevičara Hrvata. Zadnji takav je bio Stjepan Radić. Možda bi se to dijeljenje hrvatskog naroda moglo opisati i kao najveći uspjeh partije. Hrvatski ljevičari mahom su protuhrvatski orijentirani pa bi im čak i Velika Srbija bila draža od Hrvatske ako već ne mogu imati svoju Jugoslaviju. Ante Starčević je rekao da dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinskih gospodara, a nadodao je i to da naša nesloga postoji zato jer je izvana uzdržavaju i jačaju. Tim riječima opisao je hrvatsku političku situaciju u 19. stoljeću, no njegove riječi aktualne su i danas. No, Starčević je također rekao da „ako je buna braniti svoja prava, osim slavoserba sav je svijet jedan veliki buntovnik“ te zato „mi spadamo u te buntovnike i želimo među njima ostati“. Ove riječi opisuju ustvari svakog onog koji je spreman braniti svoje pravo i dom, a takvi mogu smetati samo onima koji nam iz određenog razloga to pravo žele oduzeti i porobiti nas.

Jesu li za vas petokolonaške snage oni u Hrvatskoj koji traže ultimativno uklanjanje te ploče ili oni koji je oskrnavljuju kojekakvim plakatima?

I jedni i drugi. Oni koji viču su „bukači“ koji huškaju neke druge ljude da odrade njihov prljavi posao, ali nemaju petlje čak ni pod okriljem noći maknuti malim prstom za svoja uvjerenja.  Stoga je moje mišljenje o takvima još i gore od onog o onima koji se usuđuju unatoč nedostatku hrabrosti da okršaj bude licem u lice. U spomenutom tekstu Novosti od 4. prosinca 2016. Hrvoje Klasić spomenuo je da je potrebno početi kažnjavati javno isticanje i korištenje „ustaškog“ pozdrava te da aktualni ministar unutarnjih poslova mora štititi pravni i ustavni poredak Hrvatske. Zanimljivo je kako se sličnom retorikom poslužila i Inicijativa mladih za ljudska prava čiji je osnivač Mario Mažić rođen u Sisku, ali je prema službenom životopisu „odrastao između Siska i Petrinje zbog ratnih događaja u 1990-ima“. Što to točno znači? Petrinja je bila okupirana, a Sisak nije, no on očito nije bio u Sisku tijekom Domovinskog rata. Gdje je bio Mažić i je li obitelj dotičnog štitila ili rušila ustavni poredak Republike Hrvatske? Je li dotični odrastao negdje gdje je oko sebe vidio samu mržnju kad je baš mržnju pronašao čak i u pjesmi „Lijepa li si“? Dotičnom je toliko stalo do ljudskih prava da mu činjenica da je preko 80 % ljudi od 27 000 onih koji su glasovali za pjesmu koja će predstavljati Hrvatsku na Euru ne znači apsolutno ništa jer valjda baš njegov glas vrijedi daleko više. Koga uopće predstavlja ta „inicijativa“, koliko članova imaju i zbog čega su se oni našli pozvanima „štititi“ ustavni poredak RH svojim noćnim akcijama? Životopisi predvodnika te skupine nisu naročito impresivni. Ne primjećujem tu nekakve vrhunske stručnjake iz povijesti ili prava. Iako su se u svom priopćenju raskokodakali o zaštiti nekakvih demokratskih vrijednosti, pa čak, praveći se zabrinuti, spomenuli da su poginuli pripadnici HOS-a „iskorišteni“, činjenica ostaje da su svoju krpu zalijepili preko njihovih imena. Već sam ranije objasnila što je to dehumanizacija i kako se provodi. Uklanjanje ili zatiranje nečijeg imena na bilo koji način važna je faza konačnog obračuna s ciljem da se „neprijatelj“ i sve ono što on predstavlja izbriše iz povijesti jednom zauvijek. Fizička smrt nije dovoljna. Bilo bi zgodno priupitati kolovođu ove rabote planira li otići na ona groblja diljem sjeverne Dalmacije na kojima se već desetljećima, dakle ne samo od Domovinskog rata već mnogo ranije, na grobove stavljaju spomen ploče na kojima se ističe da dotični taj i taj počiva na „svetom srpskom tlu“. Tijekom naših terenskih istraživanja u zapadnoj Slavoniji nailazili smo na groblja sa spomen pločama iz Domovinskog rata na kojima su bile ispjevane čitave epopeje u čast onih koji su našu domovinu rušili i palili, naše kulturno blago pljačkali i uništavali, a građane zlostavljali i klali. Najveći paradoks možda se krije u činjenici da sve one silne udruge koje se propinju na sve četiri i viču o fašizaciji Hrvatske ne bi nikada ni postojale da nije bilo onih koji su za dom spremni. Pod komunističkom ili četničkom vlašću to društvo bi čučalo na Zavodu za zapošljavanje, išli bi na „preodgoj“ na Goli otok ili bi možda i dalje protiv ustaških zmija prosvjedovali na zagrebačkom „Trgu Oslobodioca Veselina Šljivančanina“, ovisno o tome koliko bi „korisni“ bili četničkoj vlasti. Ovako su upravo oni ti koji uživaju najveće plodove tog pozdrava iako se ekipa iz Incijative mladih odvažila usporediti one koji su HOS-ovu ploču u Jasenovcu postavili, dakle one koji su branili dom, s Aleksandrom Vulinom, ministrom države koja je taj naš dom napala.

Inače, ovi mališani iz te Inicijative mladih objavili su 15. srpnja 2016. na svojoj mrežnoj stranici blog o posjetu Jasenovcu u kojemu su napisali da se dvije strane, hrvatska i srpska, ne slažu oko broja žrtava jer službena je brojka JUSP Jasenovac gotovo 84 000 žrtava, a ona u Donjoj Gradini 700 000. U tom tekstu nadalje ističu da je u travnju 2016. u svom dokumentarnom

Varaždinske vijesti, br. 3317, 29.7.2008. U tekstu je spomenut posjet Stipe Pilića i Blanke Matković grobištima na varaždinskom području 10. srpnja 2008.

filmu Jakov Sedlar postavo pitanje brojki, no i to da se njegov film temeljio na falsificiranim dokumentima s ciljem da se izmanipulira povijest. Autori Katja Lorenz i Nikola Puharić naravno nisu spomenuli silne forenzične dokaze i znanstvene radove koji preispituju brojke žrtava u Jasenovcu jer što će njima znanost i dokazi kad im se borba za ljudska prava temelji na komunističkoj propagandi. Ovo dvoje autora iza sebe nemaju nikakvo znanstveno-istraživačko iskustvo ni kvalifikacije, no to nije spriječilo Puharića da se potkraj prosinca pojavi na N1 televiziji i „stručno“ objasni javnosti njegovo poimanje hrvatskih pozdrava, ustava i Domovinskog rata. Štoviše, dotični je izjavio da upravo oni, koji nisu bili uključeni u događaje 1945. i 1990-ih imaju najveći legitimitet progovara o „tome“. Odsustvo bilo kakvih kvalifikacija iz područja povijesti ili prava automatski znači da njegov stav može biti njegov osobni, ali na hrvatsku političku zbilju nema nikakav utjecaj, a kamoli da ima kakav legitimitet. Navodno je Lenjin rekao „učiti, učiti i samo učiti“. Pa eto, ja ću dodati: „Puhariću, sjedi i uči!“

Vjerujete li da je aktualna hrvatska nomenklatura, desne provenijencije, spremna, voljna ili sposobna izvući Hrvatsku iz svojevrsnoga mentalno-političkoga jugosrpskoga ropstva, pri čemu je Jasenovac samo jedan od dogmi koje porobljavaju?  

Aktualna vlast nije desna niti državotvorna već liberalno-oportunistička s repovima iz bivšeg sustava.  Posljedica je to naravno neprovedene lustracije, ali i činjenice da su se mnogi među onima koje bi prve trebalo lustrirati preobukli i sada glume alfe i omege za svakojaka pitanja: Jasenovac, Bleiburg, žrtve komunističkog sustava općenito, pa čak i samu lustraciju. Ovakvim pristupom partija kontrolira sve što se događa bilo gdje na političkoj sceni i u civilnom društvu općenito. Ovdje nije riječ samo o onima koji su se uvukli u raznorazne udruge koje otvoreno nastupaju politički i protuhrvatski, već nekadašnjih udbaša i njihovih potomaka ima i u onim udrugama koje naizgled nemaju nikakve veze s politikom. No kroz njih oni jačaju svoj utjecaj u društvu i muzu novac od države čime je automatski slabe. One političke snage u Hrvatskoj koje jesu desne provenijencije već su godinama razjedinjene i to ponajviše zbog nekakvih minornih razmimoilaženja tipa „ja više volim onoga, a ovaj mi ide na živce“. Posljedica je to rovaranja među desnim političkim strankama koje traje 20+ godina s ciljem razbijanja bilo kakve jače hrvatske opcije. Da bismo se izvukli iz mentalno-političkog jugoslavenskog ropstva potrebno je naći način kojim će se nadvladati takvi balvani na cesti. Potrebno je shvatiti da ega u ovoj priči ne postoje i da je ono što ova nova borba predstavlja iznad bilo koga od nas. Razlike između hrvatskog ujedinjavanja 1990.-1991. i onog koje je potrebno u današnjoj situaciji nema. Naš dopis upućen Ministarstvu kulture u prosincu 2016. zaključili smo riječima: „Od hrvatskih političara očekujemo da se konačno počnu ponašati u duhu najbolje prakse europske demokracije i da se rezultati najnovijih znanstvenih istraživanja počnu uvažavati bez politikanskog straha od onih kojima je cilj da Jasenovac i dalje bude leno onih koji su na funkcije postavljeni po partijskim linijama s namjerom da do groba čuvaju davno skrivene tajne. Povijesna znanost ne poznaje strančarenje već samo jedno pravilo: sine ira et studio!“ Prva rečenica upućena je ponajviše onima u Saboru, ministarstvima, Vladi i drugim važnim institucijama i u toj se rečenici prvenstveno pozivamo na profesionalni odnos prema bilo kojoj struci i znanosti općenito. U drugu rečenicu namjerno smo umetnuli riječ „strančarenje“ jer ta rečenica je test. Mi želimo znati tko su oni koji će shvatiti njezin smisao jer oni će biti ti koji će jednog dana osoviti Hrvatsku na noge i izbaviti je iz ovog ropstva. Smisao te rečenice krije se u činjenici da se znanost može i mora zasnivati isključivo na načelu objektivnosti i pravednosti, a ne na političkim manipulacijama. Druga poruka te rečenice krije se u tome da nacionalni interesi i opstojnost države ne poznaju strančarenje već samo spomenuto Tacitovo pravilo i to doslovno – bez mržnje i naklonjenosti. Nacionalni interesi ne poznaju razmišljanja koja uključuju osobni animozitet ili foteljaštvo, odnosno brigu o vlastitim sitnim interesima. Postoji samo zajednički cilj za koji se vrijedi boriti ili umrijeti. Pitali ste ranije kako doživljavam pozdrav „Za dom spremni“. Ova posljednja rečenica u našem dopisu je odgovor na to pitanje. Mi smo Rubikon na čelu s Cezarom prešli. Kocka je bačena! Tko će biti ostatak te 13. rimske legije koja će ispisati našu najskoriju budućnost koja će za 20 ili 30 godina biti naša suvremena povijest? To mogu biti samo oni najspremniji…

Ivica Marijačić/Hrvatski tjednik
 

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

NEČASTIVI IZ BEOGRADSKOG PAŠALUKA – ALEKSANDAR VULIN POTOMAK NAJPOZNATIJEG SRPSKOG VAMPIRA?

Objavljeno

- datum

Šiljate i nejednake uši (posve nalik na one kakve imaju šišmiši) postavljene asimetrično u odnosu na okomitu i vodoravnu os lubanje, poluotvorene, vodnjikave oči sa zamućenim pogledom pilje u prazno, izraženi podočnjaci ispod ovlaš podignutih obrva odaju osobu sklonu opijatima, vradžbinama ili crnoj magiji, duboki zalisci sežu visoko, gotovo do sredine glave (s demode frizurom iz 50-ih, tzv. tarzankom), polunabrano čelo s nekoliko duboko urezanih izraženih bora među kojima se posebno ističu one iznad korijena nosa, nepravilno raspoređene crte lica čiji izraz nepogrešivo nagovještava dijabolični karakter vlasnika, poluotvorena usta iz kojih proviruju nepravilni, požutjeli i neodržavani zubi, četvrtasta brada prošarana miteserima s diskretnim naznakama podbratka i mjestimičnim naslagama masnog tkiva, glava nasađena izravno na trup (poput tikve) i neprirodno zakrivljena…

Ne znam kako vama, ali meni to sliči opisu nečastivog – mislim na ovoga s desne fotografije i to čak više nego onaj drugi (lijevi) za kojega bi se doduše moglo reći da je nešto stariji, ružniji i neuredniji, ali zato je barem nasmiješen i djeluje opuštenije.

Vrag, đavao, diabolo, sotona, nečastivi, nečista sila ili vampir koji (prema vjerovanjima nekih balkanskih naroda, pa i Srba) mijenja lik i oblik – od ljudskog, preko životinjskog, do groma, vatre, duha ili pak kakve materijalne stvari ili predmeta, oduvijek je plijenio pozornost ljudi. Svi se sjećamo priča iz djetinjstva (pogotovu ovi stariji naraštaji koji nisu odrastali u eri elektronike) i trenutaka kad smo otvorenih ušiju, očiju i ustiju, napeto i sa strjepnjom iščekivali strašno finale grozomornih priča o vješticama, grobovima, vampirima, „bijelom lovcu“ ili „jahaču“, dušama koje se ne mogu smiriti i lunjaju unaokolo plašeći ljude…I sve su te priče u našim glavama i mašti dobivale još strašnije dimenzije i veći značaj. Naročito u slučajevima kad su se u njima pojavljivali „vampiri“ koji su pili ljudsku krv ili (neposlušne) odvodili na onaj svijet. Prvi filmovi o Draculi bili su već od konca pedesetih hit i pred kinima se čekalo u redovima za karte.

Ne vjerujete u nečiste sile?

Ja vjerujem, povremeno – naročito kad skoknem do nekog od srpskih portala koji se ponekad bave tim fenomenima. A i kako im ne vjerovati kad oni sami tvrde da među njima i danas itekako ima tih grozomornih bića, biju s njima bitke i usput se hvale svojim primatom na polju „vampirizma“ u odnosu na sve druge europske narode?

Prema njihovoj predaji, do prije 100-150 godina (o čemu piše i akademik Milorad Ekmedžić svojoj u Istoriji Jugoslavije) u nekim krajevima Srbije tijelo mrtvaca ne rijetko su probijali glogovim kolcem, točno na mjestu gdje mu se nalazilo srce – da se ne povampiri. Iz sličnih razloga, na grobove se nosilo (što se tamo radi i danas) sve ono što je pokojnik volio (hrana, piće, cigarete, osobni predmeti koje je posjedovao ili stvari koje je želio za života), a sve stoga da se isti ne bi uslijed neispunjenih želja pojavio noću i odveo onoga tko mu je od rodbine ili obitelji najdraži.

Pribor za ubijanje vampira koji koriste Srbi (češnjak, kliješta, klinovi, čekić, kubura, Sveto Pismo, sveta voda i pravoslavni krst); pitanje je bi li išta od toga pomoglo u slučaju Aleksandra Vulina
(Izvor za fotografiju: http://www.aura.ba/misterije-krije-li-mededa-groblje-vampira/)

Budući da se rijetko komu tek tako išlo na onaj svijet, pokojnicima se nastojalo udovoljiti i taj se dio obveze izvršavao, kakva god oskudica bila. Tako su se živi (da bi ostali živi) odricali mnogo čega u korist mrtvih, što je dobro dolazilo onima koji u te bajke nisu vjerovali, te su noću obilazili groblja (naročito u vrijeme crkvenih blagdana i slava) i punili torbe hranom i pićem.

No, da ne bih duljio, evo što o nekim običajima vezano za srpski „vampirizam“ kažu sami srpski izvori koji su mnogo upućeniji u stvar:

„U okolini Leskovca (koji je ono poznati ‘Hrvat’ podrijetlom od tamo), naročito u selu Stopanja, u kome se vremenom pojavljivalo najviše vampira, veruje se da ‘se na svakom groblju mrtvaci ne povampire’, kao i da ‘subotom vampir ne izlazi iz groba’. Romi u Pomoravlju smatraju da vampira ne treba ubijati kolcem nego da mu treba odseći glavu i baciti u Moravu.

U Timočkoj krajini veruju da se najčešće povampire starije osobe, ‘jer što je stariji to je grešniji’. Prema pojedinima, povampire se i ljudi koji su jeli mesa od životinje koju je umorio vampir.

Seljaci iz Medveđe su 1731. godine pričali o vampiru koji se tu pojavio za života, došavši iz Turske, i da je pričao da je tamo jeo meso dva jagnjeta koje su umorili vampiri, te da će se i sam nakon smrti povampiriti, što se na kraju i desilo.

Opet, u okolini Leskovca smatraju da se pravi hrišćanin neće nikada povampiriti, već da se povampire samo oni hrišćani koji su polno opštili sa pripadnicima druge vere ‘pa im se skinulo sveto miro’.

U okolini Niša i Leskovca se smatra da se vampir najpre prikazuje svojim bližnjima, odnosno da dolazi prvo njima. Takođe, u ovim se krajevima smatra da se mrtvac koji će se kasnije povampiriti poznaje dok još mrtav leži na zemlji. On je, kako kažu, ‘naduven, strašan i ima poluotvorene oči. Takvog mrtvaca, da se ne bi povampirio, probodu u trbuh velikim jekserom’. Opšte je prihvaćeno verovanje da će se povampiriti mrtvac koga je preskočila mačka.

Zbog toga se u okolini Svrljiga praktikuje da se u onoga koga je mačka preskočila zabode glogov trn u ruku. Postoji verovanje da vampir ne može proći kroz trnje, pa se praktikuju u jugoistočnoj Srbiji razni rituali vezani za ulogu trnja…

Kada u selu Galibabincu vide da se neko ‘utenačio’, odnosno povampirio vade ga iz rake i probadaju glogovim kolcem.

U Pirkovcu vodu koja je stajala pored mrtvaca proliju u raku, a u Popšici kada spuste mrtvaca u raku prekrste ga crvenim koncem ili crvenom bojom naprave krst na poklopcu. Sve ovo u svrhu da se spreči povampirenje pokojnika.

Inače, u okolini Niša je kult mrtvih veoma razvijen i postupanje prilikom obreda sahranjivanja se razlikuje od mesta do mesta, iako su ona geografski veoma blizu. Ako se, i pored svih obreda i mera da ne dođe do povampirenja, to ipak dogodi, onda se u nekim krajevima smatra da vampira ne može ubiti svako.

U okolini Leskovca se smatra da vampira može ubiti samo vampirović. To je dete koje je žena rodila nakon polnog opštenja sa vampirom. Vampirović ‘vidi vampira, može sa njim da razgovara i može da ga ubije’.“

(Vidi: pressing-magazine.com; stranica posjećena 6.10.2017.; istaknuo: Z.P.)

Mnogi tvrde da je čak i sam izraz „vampir“ u svjetsku lingvističku baštinu stigao upravo iz Srbije.

Prema tim navodima, prvi se put pojam „vampir“ pojavljuje u izvješću austrijskog carskog nadzornika Gradišćanskog okruga Frombalda, koje je objavljeno u bečkom listu Wienerisches Diarium, 21. srpnja 1725. godine (dok neki drugi izvori tvrde kako je to bilo u Berlinskom Vorssicher zeitung br. 98. od 23 kolovoza 1725. godine);  tekst: Vampir fon Kisiljevo i odnosi se na srpskog vampira Petra Blagojevića).

Vidi:

Drugi izvori međutim, tvrde kako je isti termin vezan za vampira Pavla Arnauta iz sela Medveđa kod Kruševca. No, kako god bilo, obojica su Srbi, tako da je pitanje primata po ovom pitanju u konačnici, sa stanovišta nas Hrvata, njihova interna stvar.

Bilo kako bilo, na Balkanu je otimačina za primat u vampirizmu.

Neki su Srbi kivni na Rumunje, jer su im navodno „ukrali slavu“, budući da je (kako tvrde) prvi vampir u Europi bio Srbin Petar Blagojević, a ne njihov Dracula (Vlad Tepeš). Stvar se zahuktala prije 3-4 godine, kad je američki novinar i filmaš David Ono ovu tvrdnju iznio u svome filmu „Vampires are real: David Ono journeys to Serbia to find real story“ (Vidi: Telegraf.rs)

Kako će završiti štorija vezano za prvog balkanskog i europskog vampira – i hoće li se oko toga Srbi i Rumunji naganjati kao mi sa Slovencima oko Terana, ili još gore – pokazat će vrijeme.

No, vjerojatno Vas zanima što me je to ponukalo da se u ovom tekstu pozabavim srpskom „vampirologijom“, pa uz sve to još da s temom povežem aktualnog ministra obrane susjedne nam Srbije.

Bit ću iskren. I otkriti ono što smijem.

Ima tomu već nekih 15-16 mjeseci (možda i više), kako sam sasvim slučajno uspostavio kontakt s jednim Šumadincem, novinarom-istraživačem iz Kruševca (Rasinski okrug, Srbija).

Čovjek je, dakle, iz srca Šumadije. Novinarstvom se bavi već dugi niz godina (surađuje s nekim beogradskim tabloidima i regionalnim listovima, piše reportaže za lokalni radio i sl.), obrađuje različite teme, a iz hobija proučava i srpsku „vampirologiju“, budući da su prema mnogim istraživanjima srpski vampiri (kako je već rečeno) ako ne najstariji a onda svakako među najstarijima u Europi, te da je vjerovanje u njih u mnogim krajevima Srbije i danas vrlo razvijeno.

I, zamislite, on mi je u jednom e-mailu nagovijestio kako bi Aleksandar Vulin mogao biti potomak ni manje ni više nego samoga Petra Blagojevića (jednoga od dva srpska vampira – veterana)!

Naravno, bio sam vrlo skeptičan u prvim kontaktima i gotovo sam prekinuo komunikaciju smatrajući kako je riječ o bizarnostima na koje ne treba trošiti vrijeme, međutim, neke tvrdnje koje je iznosio u prepisci toliko su me zaintrigirale da sam se sve češće i sam upuštao u provjeru podataka što ih je dostavljao.

Jedna od destinacija kojom se spomenuti Šumadinac (M.D.) bavi, jeste Gornje Stopanje kod Leskovca (Braničevski okrug), selo u kojemu je prema svim dosadašnjim istraživanjima bilo najviše pojava „vampirizma“. Tamo ljudi i danas tvrde kako ih redovito „uznemiravaju“ vampiri. (pressonline.rs)

U Žitnom potoku (kod Prokuplja) isto tako imaju velikih problema (kako kažu) s „nečistim silama“ – ili „vampirima“ – jer ne znaju iz kojih razloga se kod njih događaju neobjašnjive stvari (pojavljuje se vatra – sama od sebe, često i na različitim mjestima u kući ili izvan nje, predmeti se pomiču i „lete“ iz neobjašnjivih razloga, zagonetni „mladić“ progoni djevojčicu Anđelu i „ulazi u nju“, pretvara se u više različitih osoba – čak i u njezina oca (!) – ne pomaže „pop“, psihijatar, policija). Jednom riječju, zlo i naopako! (Vidi:

Kisiljevo, Braničevski okrug (istočna Srbija), ipak je jedno od dvije najpoznatije vampirske destinacije, jer tu je stolovao (po svemu sudeći) najstariji srpski vampir Petar Blagojević i s njime i danas stanovnici ovog sela (navodno) imaju problema (Vidi:

Selo Zarožje u zapadnoj Srbiji ne zaostaje za Kisiljevom, dapače. Gotovo punih 150 godina važilo je za domicilno područje vampira Save Savanovića, kojega se sve donedavna  smatralo najstarijim i pretečom svih drugih nacionalnih vampira, zahvaljujući tomu što je bio spominjan u pripovijetci Milovana Glišića („Posle 90 godina“, objavljenoj 1880. godine).

Sve je te destinacije obišao M.D. u posljednjih 20 godina (više puta), pomno istražujući sve što je vezano za srpske vampire i njihove eventualne potomke.

Tako je došao do mnogih podataka, pa čak i fotografija, od kojih neke svjedoče u najmanju ruku o frapantnoj sličnosti između Vulina i predaka vampira Petra Blagojevića koji je umro (ako je uopće umro), daleke 1725.godine.

M.D. je čak u više navrata posjećivao i današnje potomke ovog vampira, uspoređivao raspoložive fotografije i podatke, odlazio na samo mjesto „počivališta“ Petra Blagojevića, proučio sve zapise – domaće i austrijske, obilazio lokalne gatare i slušao njihove priče (za svaki slučaj), prekopavao po ostavštini najpoznatijih srpskih proroka Miloša i Mitra Tarabića itd., itd. Nema što čovjek poduzeo nije.

I upravo kad je došao do nekih konkretnih podataka, sve je palo u vodu! Vulina su kooptirali u Vladu!
Naravno, u takvoj situaciji izaći s podacima o krvnoj vezi između člana Vlade i vampira nije baš mudro niti promišljeno. I čovjek je stvar stavio „na led“ i (za sada) ne objavljuje ono što zna, ali i dalje istražuje. I čeka da ovaj sjaši s vlasti pa da pusti vijest. Držim mu palčeve!

Vulina ne znam osobno, no, sudeći prema svim vanjskim značajkama i ponašanju, te po tomu kako je nastupao (barem ovdje u Hrvatskoj), on bi svakako mogao biti reinkarnacija nekoga od srpskih vampira, pri čemu je manje važno je li u pitanju Blagojević, Savanović, Arnaut ili netko četvrti.

Kako bi zametnuo tragove, Vulin je druge proglašavao vampirima i prijetio glogovim kolcem (Izvor za fotografiju: http://www.kurir.rs/vesti/politika/2111397/vulinovi-prete-demokratama-glogovim-kocem-proglasili-ih-vampirima)

Vulin, naime, pokazuje izrazitu, nekrofilsku, opsesivnu i patološku sklonost ka grobovima i kostima, a to je jedna od njihovih temeljnih odlika. Upućeni tvrde da je u stanju okrenuti glavu za puni krug (360 stupnjeva) i hodati unatrag brže nego unaprijed, da se ne rijetko glasa sasvim neartikulirano, pri čemu mijenja boju i tonalitet poput pravog nečastivog (nalik likovima iz filmova „Istjerivač đavola“ ili „Exorcist“). Kažu, može u isto vrijeme reproducirati nekoliko različitih glasova a da ne otvori usta – ravno iz trbuha i kroz zube!

A i fotografije nešto govore. Pa tko vjeruje nek vjeruje, tko neće ne mora…

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Kolumbijac kojem je Bog otkrio tajnu kraja vremena: ‘Ovo je vaše oružje za svršetak svijeta…’

Objavljeno

- datum

 SPLIT, 26. LIPNJA    Bog mu je rekao i koji je posljednji znak koji će se dogoditi prije dolaska Isusa!

Naklada Benedikta najavila je ponovni dolazak Marina Restrepa u Hrvatsku. Svojim čudesnim svjedočasntvom gostovat će u 18 župa u Hrvatskoj i 4 u BiH od 12. lipnja pa sve do 5. srpnja. Uskoro će biti objavljeni detalji gostovanja, a neke od tema, osim svog osobnog svjedočanstva, o kojima će govoriti su sljedeće: Novi svjetski poredak, rodna ideologija i masonerija, uloga anđela, Marije i sakramenata u duhovnom boju, obitelj, dar vjere, evangelizacija i potreba za novom evangelizacijom….

Svjedočanstvo

Marino Restrepo Kolumbijac je koji je doživio nevjerojatan život. Iako je odrastao u katoličkoj obitelji sa 14 godina odvaja se od obitelji, odlazi na školovanje u Kaliforniju, odvaja se od Boga te se prepušta ovisnostima, promiskuitetu, magiji, hinduizmu, okultuizmu i svim drugim filozofijama i religijama New Agea. Potpuno je otpao od Boga.

U njegovoj 47. godini života dakle nakon 33 godine u životu idolatrije, magije, novca i slave, jer je kao takav doživio veliki uspjeh u svijetu glazbe, izdavaštva, i glume, te je imao ugovor ekskluzivan ugovor sa Sonyjem, njegovu mnogobrojnu obitelj pogađaju tragedije. Umire majka, otac, sestre. Vraća se u svoj rodni kraj sestrama, i jedna od sestara, ne znajući koliko je daleko u otpadništvu zamoli ga da sa drugom sestrom krene na devetnicu Dijetetu Isusu za njihovu obitelj. Iako se ismijavao sestrinom vjerom, udovoljava joj i kreće u devetnicu. Pred kraj devetnice oko samog Božića na putu do doma hvata ga gerilska skupina koja ga zarobljava na šest mjeseci.

Vežu mu povez oko očiju i stavljaju ga u mračnu pećinu gdje ga izrabljuju i muće. U toj tami i nevjerojatnoj boli i strahu odjednom shvaća da svi bogovi koje je štovao, da sva slava, moć, novac koju je posjedovao, da sva magija i demonska filozofija koju je uživao ne mogu mu pomoći sad u ovom trenutku. Petnaesti dan zatočeništva, Marino Restrepo u budnom stanju doživljava mistično iskustvo koje traje oko 8 sati.

Spoznaja grijeha

U prvom dijelu mogu reći da sam bio potpuno budan kao mi sad ovdje, osim to sam se nalazio u mračnoj pećini s kapuljačom na glavi i zavezanih ruku.
I uza svu tu muku odjednom sam sebe ugledao kao trogodišnje dijete u svom rodnom gradu u Kolumbiji.

Vidio sam sebe kao dijete, imao štap u ruci i udarao cvijeće. Čuo sam sluškinju koja mi govori da to ne radim. Zapao sam u stanje panike. Nisam mogao shvatiti kako je moguće da ja u dobi od 47 godina mogu proživljavati nešto kad sam imao tri godine.

Bio sam u stanju potpune budnosti u pećini i potpuno svjestan onog što se dešavalo prije. Prvi poriv je bio da pobjegnem iz pećine ali znao sam da to ne mogu učiniti jer bi me gerilci ubili misleći da bježim i tako sam morao ostati gdje jesam.
Nastavio sam ići kroz svoj život i kad sam došao do dobi 11, 12 počeo sam osjećati neizdrživu bol. Nije to bila fizička nego duhovna bol – zbog mojih grijeha. A ja sam bio čovjek koji nije vjerovao u grijehe. Moja majka koja me znala posjećivati u Kaliforniji znala je reći da je jako zabrinuta za moj život. Rekla mi je da ako umrem u takvom stanju u kojem jesam da ću završiti u paklu. Ja sam se smijao mojoj majci govoreći joj da joj je religija isprala mozak. Zapravo ono što sam prolazio bila je bol mojih grijeha. Prolazio sam također i kroz dobro u svom životu. Ali ono što je bilo dobro prolazilo je bezbolno. A ono što je bio loše izgledalo je da se nikada neće maknuti, kao smrznuto i skamenjeno. Mislim da sam proživio cijeli svoj život.

Slijedeća stvar je bila još mističnija’, svjedoči Restropo dodajući da je tad čuo Božji glas koji je bio toliko milosrdan i pun ljubavi da ga on nije mogao podnijeti.

Bog govori

‘Taj glas je bio tako snažan da se činilo da dolazi odasvud iz svemira. Činilo se da dolazi i iz mene i to je bio najmilosrdniji, pun opraštanja i ljubavi i ja ga nisam mogao podnijeti. Nisam se mogao nositi s njim. Samo sam želio da ga ne čujem. Kao da me palio. I u tom trenutku shvatio sam da sam potpuno ‘prazan od ljubavi’. Nikad nikog nisam volio i zato me prava ljubav pržila. Cijeli moj život je bio sebeljublje. Sva dobra djela koja sam mislio da radim cijeli život radio sam da proslavim samo sebe. Bio sam ‘prazan od Boga’. Bio sam pun sebe. Prestrašno. Tako sam odbacio Boga. On je utihnuo. Kad je prestao govoriti upao sam u nevjerojatnu usamljenost. I tišina je bila kao vječno umiranje. Izgledalo je kao da nikada neće završiti. Znao sam da ako On ponovo progovori da ću se raspasti.’

Tada je dobio viziju pakla u koji nikad nije vjerovao te napominje, pakao postoji, ja sam bio tamo.

‘Počeo sam tonuti u maglu i mogao sam vidjeti da je svaka molekula bila prokleta duša a njih je bilo toliko mnogo da su sačinjavali maglu. Znao sam da su to demonizirane ljudske osobe. Ali na površini su još zadržavale crte ljudskog obličja ali su bile izobličene grijehom. Bio sam u savršenom stanju znanja. Mogao sam shvatiti sve. Znao sam sve moguće oblike grijeha koji ih je izobličio. Razumio sam nešto vrlo teško. Nisam znao da kad duša iziđe iz tijela i stigne do spasenja i čak je ako je u stanju čišćenja (čistilište) ona još uvijek ima glas, ali kad idete dublje u ponor prokletstva duša nema više glas. Tamo je toliko ljutnje i toliko mržnje i oni tako jako žele to izraziti, ali jedino što iziđe iz njih su samo zvjerski krici, a ja sam razumio što oni govore. Postoje mnogi stupnjevi osude. Tamo sam otkrio demonsku hijerarhiju. Nju sačinjavaju pali anđeli. To su duhovi koji nikad nisu bili ljudi koji su pali s neba. A ljudske duše su njihovi robovi u vječnosti. Počeo sam čuti iz velike daljine glas koji je postao sve bliži i jasniji. Ponovo sam se našao licem prema zemlji na planini i Gospodin je nastavio govoriti.’

Bog mu je otkrio tajne

U sljedećem trenutku Bog je Marinu otkrivao veliko znanje o posljednjem vremenu, ali možda je najvažniji dio tajne taj da nas Bog naziva svojom vojskom. Pokazao mu je snagu svetih sakramenata, svete mise i svete ispovijedi ali nevjerojatnu snagu svete krunice i Blažene Djevice Marije. Također, kazao mu je da je posljednji znak koji će se dati svijetu prije dolaska Isusa Krista na zemlju – obraćenje Židova. Bog mu je rekao da će se to dogoditi preko noći.

‘Tu se radi o jednom duhovnom razdoblju borbe dobra i zla. Gospodin je rekao da on ima svoj savršen plan i oni koji žive po njegovoj volji oni su u tom planu. A oni koji žive izvan njegove volje su kao ribe na obali. Rekao mi je da je točan broj osoba koji će ući u Kraljevstvo Nebesko ali svako stvoreno ljudsko biće stvoreno Bogom je pozvano da bude u tom broju. Bog ima vrlo malo prijatelja. Mnogo ljudi izabiru svijet. Ekonomija spasenja kaže da postoji točan broj osoba. Pavao nam to jasno objašnjava. Kad broj pogana koji će ući u Kraljevstvo je dosegnut, Izrael će se obratiti. Rekao mi je da je posljednji znak prije Isusova povratka – obraćenje židova i to će se dogoditi preko noći. To će biti posljednji znak.

Sotona svakako pokušava eliminirati židove, jer misli ako se njih riješi da se Isus neće vratiti. Ali on to ne može učiniti. Ali jer je sotona 100 posto zao, prema tome 100 posto je glup.

On me ponovo pozvao u svoju katoličku vjeru rekao mi je da smo mi nastavak židovstva i pokazao mi je da je crkva počela na oltaru Melkisedekovu, u vrijeme Abrahama. Rekao je da je prisutnost Melkisedekova koji je nadnaravni svećenik je najavljenje božanskog svećenstva. Konzumacija tj. ispunjenje tog svećenstva je utjelovljenje Isusa Krista. Isus Krist kaže da ne može nitko postati katolik ljudskom voljom. stvoreni smo da bi smo bili jedno. I način na koji mi je objasnio je da Abraham nije bio Abraham dok nije ima 75 godina. Živo je kao poganin i zvao se Abram ali je rođen da bude Abraham. Zato je stvoren. Mojsije nije postao veliki prorok nego tek u 50. god. Čak je bio ubojica, ali rođen je da bi bio Mojsije. Za to je stvoren. Mi smo stvoreni da bi bili – tko jesmo. Katolik koji postane katolik u 60. je rođen da bude katolik.

A razlog je taj što smo mi euharistijske posude za naknadu. Kovčeg saveza koje je pleme Levija nosilo toliko godina je isti kovčeg za kojeg je Salomon napravio veliki hram, taj kovčeg saveza je postao čovjekom i mi ga imamo u svetohraništu i ta euharistija je centar sve Božje moći, novog stvaranja. Gospodin mi je rekao da sam bio dezerter jer sam otišao iz njegove vojske. Crkvu je nazvao svojom vojskom.

Rekao je da mi je dao puninu istine i da mi koji smo euharistijske posude za naknadu grijeha mi smo odgovorni za ostatak čovječanstva. Kad uzmemo pričest mi jedemo kruh život da možemo hraniti i one koji ga ne mogu uzeti. Kad idemo na ispovijed i kad kleknemo i tražimo odrješenje mi to činimo za onog koji nije sposoban ići ili ne zna za to. Kad molimo – molimo i za one koji ne mole. Kad vjerujemo – vjerujemo i za one koji ne vjeruju. Postajemo svijetlo i hrana čovječanstva. Postajemo nada. Postajemo tvrđave svijetla. Mi smo živi kamenovi hrama Božjeg. Naša poslanje u životu je da budemo vjerni, ostalo će učiniti Bog.

Rekao mi je da oduzeo od mene vjeru kad mi je oduzeo ispovijed. Mislio sam da je smiješno ići ispovijed. Drugom grješniku. On mi je objasnio tajnu koja se krije iza tog sakramenta. To je vrlo snažan sakrament. On je ustanovio taj sakrament kad je uskrsnuo i pojavio se pred apostolima iza zatvorenih vrata. Rekao im je da im daje moć da otpuštaju grijehe ili da ih zadrže. I da će im dati snagu posredništva. Naša priroda ima na sebi mrlju– istočnog grijeha. Iako se za vrijeme krštenja nad nama moli mali egzorcizam Pavao nam kaže da je u nama zakon koji nas naginje ka grijehu. On kaže ‘radim upravo ono što ne želim’. Gospodin nam daje sakramente, jer za nas da bi bili vjerne euharistijske posude mi moramo držati naša srca spremna za euharistiju.

Vidio sam Isusa u hostiji. Kad mi stvarno vjerovali u to kad dođemo u crkvu mi bismo bili u ekstazi. Jer ovdje – mi smo u prisutnosti Gospodina koji nas je stvorio. On dolazi izliječiti rane naše duše i jačati nas da bismo mogli ponovo ljubiti i da bismo oprostili i ponovo imali samilosti i ljubavi i tako je euharistija naš život. Mi bismo trebali preklinjati Gospodina da nam da glad za euharistijom. Da prestanemo biti gladni za sobom.

Gospodin mi je i doveo najdivniju osobu i rekao mi je da ću naučiti da mu vjerujem i dao mi način da mu se mogu približiti. Doveo mi je Blaženu Djevicu Mariju. Ugledao sam predivnu osobu. Imala je predivni autoritet poniznosti i čistoće. To je bilo upravo ono što ja nisam imao. Nisam imao niti čistoće, niti poniznosti. I tako je nisam mogao gledati. Pogledao sam u vodu a ona se pojavila tamo. Rekla mi je da ona je moja majka i da me nikad nije ostavila i da me neće ostaviti. Rekla mi je da vjerujem u Isusa i da će me on spasiti od moje paraliziranosti. Našao sam sebe u utrobi kao dijete i bio sam povezan s njom kao s duhovnom pupčanom vrpcom. I sve što je izlazilo iz mene i išlo prema Isusu išlo je kroz njenu utrobu. I sve što je dolazilo od Isusa prema meni išlo je kroz njenu utrobu. Od nje sam učio o hijerarhiji anđela. I o svetoj tradiciji. O otajstvu prvih mučenika. O tajni hijerarhije svetaca. o tajni crkvene hijerarhije na zemlji. Moć poslušnosti. Moć molitve. Tajna bitke kršćanstva koju proizvodi krunica. Mnogo je bitki kroz stoljeća koje su stvorile krunicu. Bog je svako zrnce krunice nizao s krvlju mučenika. Pripremao je oružje za svršetak svijeta. Ona je došla s oružjem za nas. To je rezultat mnogih bitaka koje su pobijeđene.

Gospodin me vratio u tijelo, a to se dogodilo kao da je munja prošla kroz glavu. Trgao sam se. I dalje u pećini svezan s kapuljačom na glavi. Znao sam da mi se nešto divovsko dogodilo. Nisam to mogao dozvati u sjećanje. Jako sam se borio i mislio da sam izgubio. Vrlo uskoro sam shvatio da je naprosto uliveno u mene.’

Nakon tog iskustva, Marino je ostao još 5 mjeseci u pećini u molitvi a onda je na čudesan način oslobođen. Od tada ide po svijetu i svjedoči sve što mu je Bog rekao na spasenje mnogima!

Detaljnije svjedočanstvo pročitajte ovdje, a ovdje je popis župa u kojima će Marino Restrepo gostovati od 12. lipnja do 5. srpnja u Hrvatskoj gdje ćete moći uživo čuti ovo svjedočanstvo i još mnoge druge tajne koje mu je Bog otkrio!

Banjole
Generalski Stol

Humac, Ljubuški
Ivanić Grad
Jasenice
Katuni-Kreševo
Lički Novi
Livno
Našice
Petrinja
Posušje
Pregrada
Senj
Sinac
Sisak
Split
Svetice kod Ozlja
Tomislavgrad
Velika Gorica

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

IZVRSNA RECENZIJA knjige arhiepiskopa Aleksandra: Hrvatska pravoslavna crkva bila je, jest i bit će

Objavljeno

- datum

Poglavar Hrvatske pravoslavne crkve Germogen

Nema davno poklonjena mi je knjiga „Hrvatska pravoslavna crkva“ hrvatskog arhiepiskopa Aleksandra. Nekoliko sam puta susreo ovoga vladiku, nešto čuo o ovoj Crkvi, ali sve je to bilo površno i nedorečeno. Ono što sam znao bilo je napisano u knjizi Hrvoja Požara odnosno u povijesnim udžbenicima o hrvatskoj pravoslavnoj crkvi koja je postojala odnosno djelovala tijekom NDH i tragično razbijena od partizana strjeljanjem patrijarha Germogena i svih svećenika.

Uvijek me je užasavao ovaj barbarski čin jer čini mi se, niti u jednoj europskoj državi nije se zbio ovakav zločin, pa čak niti u Ukrajini gdje su boljševici zabranili rad Ukrajinske grkokatoličke crkve, a većinu episkopa strijeljali ili umorili u sibirskim logorima.

Kao obavješten čovjek pratio sam rezultate brojidbe pučanstva i znao kako se oko 17 000 hrvatskih državljana izjasnilo kao Hrvati pravoslavne vjere. Nakon toga uslijedila je žestoka kampanja srpske pravoslavne crkve da se svi ti vjernici automatski ubroje među srpske pravoslavce. U međuvremenu o potrebama tih ljudi nitko nije vodio računa, kao i o njihovom pravu na vjersko izjašnjavanja i organiziranje. Sve se stavilo u kontekst drugog svjetskog rata i počelo tumačiti kao nešto negativno, nešto što je obnavljanje ustaštva, jer Hrvati ne mogu biti pravoslavci. Ukoliko se izjasne kao pravoslavci moraju automatski pripasti srpskoj pravoslavnoj crkvi.

>> Arhiepiskop ALEKSANDAR: SRBSKI TEROR U TAMNICI NARODA

Ovakva politika i ovakvi zaključci ne samo da su nehumani već su i protuustavni a u odnosu na druge vjerske zajednice krajnje diskriminirajući. Stoga je pojava nove hrvatske pravoslavne crkve iznenađenje, ali uz prateće razočaranje što je država odbila registrirati ovu crkvu, čime je ponovno na grub način prekršila ljudska prava Hrvata pravoslavne vjere. Novu crkvu naši su političari poistovjetili s NDH i time ju u startu obilježili kao neprijateljsku ili proustašku.

Sve je to bio razlog da s pažnjom pročitam knjigu koju sam dobio na poklon. Recenzent ove knjige je prof. Goran Jurišić iz Zagreba. S pažnjom sam pročitao njegovu recenziju pod naslovom „Hrvatska pravoslavna crkva, bila je jest i bit će“. U njemu recenzent između ostaloga daje sljedeće obavijesti:

„Ovo djelo jest kušnja za savjest čitatelja. Ovo djelo će izazvati prijepore, jer istina boli, ali zlonamjerni prikazi ovog djela govoriti će o zlonamjernima, nikako o autoru kolikogod on i njegovo djelo budu bili etiketirani i osuđivani, cenzurirani i prešućivani, ali istina će uvijek kad – tad izbiti na svjetlo dana, pa je to slučaj i u ovom slučaju“.

>> ORGINALNI ZAPIS EPISKOPA “Hrvatske Grčko-iztočne crkve” iz 1874.g.

Ja želim dobronamjerno prikazati ovo djelo, pri čemu se unaprijed ograđujem od politikantstva kao i od mogućeg prijelaza.

Na poleđini knjige uz fotografiju hrvatskoga episkopa stoji i njegov životopis iz kojega sam saznao kako on nije Hrvat već Bugar. Malo mi je odahnulo jer ga zbog toga nitko neće moći optužiti za hrvatski nacionalizam. Rođen je kao Aleksandar Radoev Ivanov 1957. u gradu Plevnu u Bugarskoj. Završio je srednju kemijsku školu, radio u jednoj rafineriji, a 1981. bio primljen na Bogoslovni fakultet Sofijskog sveučilišta Sv. Kliment Ohridski gdje je 1986. diplomirao. Za đakona je zaređen 1983. godine, a za svećenika 1984. Godine 2006. postaje protojerej. Godine 2012. dolazi u Hrvatsku na poziv Zadranina Ive Matanovića koji je 2009. osnovao Udrugu hrvatskih pravoslavnih vjernika. Iduće godine povezuje se s Europskom pravoslavnom crkvom sa sjedištem u Parizu kojoj je na čelu patrijarh Nikolas. Iste godine sveti sinod ove Crkve dodjeljuje autokefalnost obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. U sklopu sjednice svetoga sinoda ove Crkve 3. svibnja 2014. rukopoložen je za episkopa s titulom Hrvatskih episkop, u talijanskom pravoslavnom manastiru Svete Marije Magdalene i svete Filomene Martire u poznatom mjestu Montecassinu.

Uz patrijarha Nikolasa episkopsko rukopoloženje obavio je i patrijarh Venedikt, poglavar Ruske Istinske pravoslavne katakomne crkve, uz sudjelovanje još šest episkopa. Navedeni podaci su vrlo značajni zbog toga što je iz njih vidljivo kako sadašnja hrvatska pravoslavna crkva nije kanonizirana od strane Vaseljenskog sabora svih pravoslavnih crkava, već od nove pravoslavne crkve koja se zove Europska pravoslavna crkva. S aspekta kanonskog prava Vaseljenskog patrijaharta riječ je o izdvojeno crkvenoj zajednici. To znači kako je i hrvatska pravoslavne crkva izdvojena iz ovog kanonskog prava. To je važno znati zbog toga što po Vaseljenskom kanonu autokefalnost nekoj pravoslavnoj crkvi dodjeljuje sabor svih pravoslavnih crkava koji se saziva kada se za to stvore uvjeti. U praksi to znači da jedna od njih može odgoditi sazivanje ovog sabora. Isto tako zbiva se i s priznanjem autokefalnosti.

>> KRATKA POVJEST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Na npr. Srpska pravoslavna crkva na ovakav način onemogućava kanonsko priznavanje Makedonskog pravoslavnoj crkvi i Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi, a Ruska pravoslavna crkva, onemogućava kanonično priznavanje Ukrajinske pravoslavne crkve. U Hrvatskoj je to još drastičnije. Nakon sloma NDH patrijarh Germogen i svećenici bili su strijeljani, ali Hrvatska pravoslavna crkva nije time prestala postojati jer je ranije bila priznata od Bugarske i Rumunjske pravoslavne crkve.

Iz knjige koje predstavljam odnosno životopisa arhiepiskopa Aleksandra vidljivo je kako obnovljenja Hrvatska pravoslavna crkve ne traži Vaseljenskukanoničnost. Naravno, iz motrišta Ruske pravoslavne crkve, pa i Vaseljenskogpatrijaharta u Carigradu Europska pravoslavna crkve ne smatra se dijelom njihove zajednice. To je potrebno kazati i zbog toga kako naši političari i kroatofobi ne bi arhiepiskopa Aleksandra poistovjetili s patrijarhom Germogenom.

Pisac recenzije u svome tekstu nastavlja:

„Vješta velikosrpska propaganda uspjela je u hrvatskim zemljama u drugoj polovici 19. st. nametnuti drukčiju sliku o hrvatskim pravoslavcima, tako da su generacije Hrvata i stoljeće nakon toga mislili da je Nikola Tesla Srbin koji se rodio u Liki iako je bio politički Hrvat, i hrvatskog i vlaškog podrijetla čiji je hrvatski predak iz Zadra prešao s katoličke na pravoslavnu vjeru oženivši u Bosni iz ljubavi pravoslavnu Vlahinju… Prebacivanje cijele jedne etničke vlaško – pravoslavne skupine iz korpusa hrvatskog naroda u mećehinsko krilo Srpske pravoslavne crkve, a time u srpski nacionalni korpus, i okretanje ljudi otetog entiteta protiv njihove hrvatske braće u 20. st. bilo je vrhunsko djelo srbijanske obavještajne službe i velikosrpske agitacijske propagande, čiji je otac ‘otac laži i ubojica čovjeka od samoga početka“!

>> S.M. Štedimlija: Povijest pravoslavaca u Hrvatskoj

Autor u ovoj tvrdnji izriče poluistinu, odnosno to što piše nije cijela istina. Naime, habsburški dvor je još od 16. st. vlaški etnos tretirao na poseban način davši mu, poseban statut poznat u povijesti kao „statuta Valahorum“. Žitelji ovog etnosa bili su pravoslavne vjere, ali crkveno su pripadali pod jurisdikciju Vaseljenskog patrijarha u Carigradu, a ne srpskog patrijarha.

Hrvatski episkop Živković, slika iz 1874. godine… jesu li i ovo ustaše!?

U 19. st. austrijski dvor ponovno vrši manipulaciju s Vlasima. Nakon neuspjeha Marčanske unije, priključuje ih Srpskoj pravoslavnoj crkvi čiji je patrijarh sjedio u Srijemskim Karlovcima. Na taj način je onemogućio konstituiranje hrvatskog naroda kao višekonfesionalne nacije. Muslimane u BIH je bečki dvor izdvojio iz hrvatskog etnosa kao Bošnjake, Vlahe kao Srbe, dok su Židovi pojavom cionizma sami sebe izdvojili, a protestanti su bili odviše malobrojni da bi vršili snažniji politički utjecaj.

Prema tome, manipulacijom s Vlasima ojačana je Srpska pravoslavna crkva, što je bio dio bečke istočne politike koji je u doba Obrenovića Srbiju pretvarao u vazalnu državu. S izdvajanjem Muslimana u Bosni dvor je amortizirao odnose s Turskom u sklopu germanskog prodora na istok. Prema tome kada govorimo o povijesti pravoslavlja u Hrvatskoj ne možemo mimoići Vlahe kao etnos. Suočeni sa srbizacijom nakon podređivanja srpskom patrijarhu jedan dio Vlaha je prihvatio grkokatoličku crkvu. To su žitelji Žumberka, čiji potomci danas žive u ovom kraju, ali i širom Hrvatske.

Arhiepiskop Aleksandar u prvom dijelu svoje knjige govori o kratkoj povijesti Hrvatske pravoslavne crkve, zatim o krivotvorenju povijesti manastira Krka, o Nikoli Tesli ili „kako se Hrvatska odriče hrvatske povijesti“, zatim o hrvatskim kosovskim bitkama, o crkvenom kalendaru, o nezakonitosti djelovanja SPC u Hrvatskoj, o nekanoničnosti Srpske crkve i o „tamnici naroda“. U prvom dijelu arhiepiskop ulazi u dubinu hrvatske povijesti i slijedi povijest njezine crkve. Za njega je važno razdoblje od 1400. do 1557. kada u Hrvatsku stižu uslijed vojnih uspjeha Otomanskog carstva, „morlaki, stratioti i različiti „vlasi“ to su ljudi koji stižu, kako on piše, iz dijelova Bugarske ohridske arhiepiskopije, Bugari, Grci, Albanci i neki planinski narodi. Vrlo je zanimljiva njegova opaska kako je padom pod Turke uništena i „nekanonična Ipekska (Pećka) arhiepiskopija i njena dijeceza vraćena bugarskoj ohridskoj arhiepiskopiji.

Slijedi povijesna interpretacija izvora što treba pročitati.

Za nas je vrlo važna obavijest o Europskoj pravoslavnoj crkvi sa sjedištem u Parizu. Arhiepiskop ističe kako „nijedna druga pravoslavna crkva koja djeluje na teritoriju RH, nema statut koji bi važio isključivo na tom teritoriju, nego pravosnažni statut s teritorija matične države protežu na teritorij RH, kao da RH ne postoji“. U nastavku on zaključuje: „Hrvatska pravoslavna crkva je jedina autokefalna Crkva u Hrvatskoj“.

U poglavlju „Krivotvorenje povijesti u manastiru Krka autor otvoreno govori o falsifikatima na kojima je građena povijest ovog vjerskog i prosvjetnog središta SPC u Hrvatskoj.

U poglavlju „Zakoni Hrvatskog kraljevstva traju kroz stoljeća“, autor piše: „U Austro – Ugarskoj su postojale tri pravoslavne Crkve i sve tri su imale naziv Pravoslavna (tad: grčko – iz.). Da se tada koristio danas uobičajeni naziv po nazivu države, bile bi to Austro – Ugarske odnosno hrvatske pravoslavne crkve, naziv na kojeg najviše ima pravo upravo ona sa sjedištem u Srijemskim Karlovcima u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), nosila i naziv Hrvatska pravoslavna crkva. Osnovao ju je katolički hrvatsko – ugarski kralj Leopold I. za pravoslavce na hrvatskom teritoriju. Ne smije se zaboraviti da su Srijemski Karlovci, zajedno s istočnim Srijemom i Zemunom sve do 1946. u sklopu hrvatske države, gotovo cijelo proteklo tisućljeće i pol“. U daljnjem tekstu autor produžuje: „U austrijskom carstvu 1791. pravoslavci dobivaju puna građanska prava. ‘Zakonskim člankom XX iz 1848. ugarski sabor svim grko – istočnjacima pod ugarskom krunom jamči slobodu upravljanja školskim i crkvenim poslovima pod državnim nadzorom’ (…) Ista prava na isti način jamči i Hrvatski sabor u odlukama iz 1861., 1865., 1877. i 1884. te Zakonom o pravoslavnoj crkvi od 24. ožujka 1877.“

Za predmet o kojem autor raspravlja, kao i za našu obaviještenost vrlo je važna njegova sijedeća rečenica: „U okviru ovih zakona nema niti Srba niti SPC nego je sve ‘pod nadzorom Njegova Veličanstva i u okviru zemaljskih zakona’. … U stvari je Srbija stotine godina bila hrvatski (hrvatsko ugarski vazal sve do 1903.), a nikad obratno“. Slijedi obavijest koju u Hrvatskoj ne znaju: „Ukazom prijestolonasljednika Aleksandra od 17. lipnja 1920. donesena je odluka o stvaranju ‘Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca’. Carigradski patrijarh Meletij IV. 19. veljače 1922. potpisuje Tomos na temelju odluke Svetog sinoda (protokol 1148.) za stvaranje nove crkve i dalje obrazloženje za to – nastanak nove države – Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. … Da bi osigurala potpis na Tomos, vlada Kraljevstva SHS uplaćuje u tri obroka 1.500 000 franaka Carigradskoj patrijaršiji. To je po crkvenim pravilima veliki prekršaj nazvan simonoja (apost. pravilo br. 29. i dr.), to je stvaranje ove nove crkve proturječi crkvenim kanonima“.

Navodim još jedan važan podatak za razumijevanje problematike pravoslavlja u Hrvatskoj: „Autokefalna Hrvatska Karlovačka arhiepiskopija nikad nije donijela odluku za pridruživanje novostvorenoj crkvi“. Iz ovoga proizlazi kako je ustrojavanje SPC na teritoriju Hrvatske učinjeno nasilno, te da Karlovačka episkopija nikada nije prestala de jure postojati. Upravo stoga zvuči nam vrlo korisno sljedeća obavijest: „U travnju 1942. donesena je odluka o obnovi Hrvatske pravoslavne crkve, uz prethodno pribavljenu suglasnost i priznanje od Carigradske patrijarhije i Autokefalne ujedinjene srpske pravoslavne crkve u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Naknadno, priznaju je i Rumunjska pravoslavne crkva i Bugarska pravoslavna crkva“.

Podsjećam kako je Eugen Kvaternik dokumentirao je svoju izjavu koju je rekao banu Josipu Šokčeviću na primanju 3. prosinca 1861. godine, gdje je natuknuo potrebu patrijarhata hrvatske pravoslavne crkve. Pogibija Eugena Kvaternika otvorila je put snažnom zamahu posrbljivanja hrvatskih pravoslavaca, politiku koja je odgovarala Austriji i Ugarskoj, a osobito je došlo do izražaja za banovanja bana Hedervaryja. Eugen Kvaternik je zajedno s banom Šokčevićem pokušao ustrojiti Hrvatsku pravoslavnu Crkvu radi očuvanja jedinstva hrvatskog naroda, no nije uspio. I to je jedan od povijesnih krimena Habsburgovaca prema Hrvatima.

Na nesreću obnavljanje Hrvatske pravoslavne crkve zbilo se tijekom NDH i uz podršku njezinog vrhovništva. Zbog toga su Tito i partizani, kako bi zadovoljili Srbe u Hrvatskoj, odnosno njihovo političko vodstvo ovu crkvu razbili. U noći 29. na 30. svibnja 1945. ubijeni su od komunista – bez suđenja – patrijarh Germogen i svo svećenstvo HPC te zakopani negdje u Zagrebu“. Kako bi stvar bila još jasnija autor zaključuje sljedeće:

„Napominjemo da nitko nije bio optužen za neki ratni zločin, nego svi su osuđeni ‘zbog pokušaja razbijanja jedinstva srpskog naroda u Hrvatskoj’. … Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u 2. svjetskom ratu. HPC je jedina crkva u svjetskoj povijesti koja je potpuno uništena ubijanjem cijeloga klera i više vjernika“.

>> Arhiepiskop Aleksandar DOKAZUJE: NEKANONIČNOST SRPSKE CRKVE

Mitropolit Germogen nije bio Hrvat, već Rus, visoki dostojanstvenik Ruske pravoslavne crkve, koju su boljševici razbili ognjem i mačem. Bio je u izbjeglištvu. Nije bio ustaša, nije pripadao ni jednoj političkoj stranci, niti se dobro razumio u naše političke odnose, igre i smicalice. On je prihvatio pomoći pravoslavlju u ratnim uvjetima. Zamoljen je za pomoć. Da je naslutio kako će završiti kao i njegova subraća u Rusiji, siguran sam kako poziv ne bi prihvatio. Ali to je već naša krvoločna povijest.

Arhiepiskop Aleksandar

Nakon ovog zločina, 1. kolovoza 1947. u tadašnjoj FNRJ objavljen je Ustav Srpske pravoslavne crkve, „kada se prvi puta u povijesti spominje crkva pod tim imenom“.

U poglavlju „(Ne)zakonitost djelovanja SPC u Hrvatskoj“ arhiepiskop Aleksandar s čuđenjem ističe kako „Srpska pravoslavna crkva (SPC) nije u Hrvatskoj upisana u Evidenciju vjerskih zajednica već se djelovanje SPC temelji na jednom ugovoru koji nije međunarodni ugovor kao ugovor između RH i Svete stolice koja je zasebni subjekt međunarodnog prava (to nije isto što i država Vatikan). To nije niti ugovor s nekom Crkvom koja ima pravnu osobnost po svom vlastitom (kanonskomu) pravu. Ugovor o financiranju SPC potpisan je 2002. godine između predsjednika vlade RH Ivice Račana (SDP) i ‘predsjednika episkopskog savjeta u Hrvatsko’ (zanimljivo, ne spominje se Republika Hrvatska), jednoga gospodina koji se lažno predstavljao, jer u članku 5. Ustava SPC navodi se koje su pravne osobe SPC, a u članku 10. koje su crkveno – hijerarhijske i samoupravne vlasti i tijela. Niti ovdje niti bilo gdje u Ustavu SPC ne postoji takav savjet, pa stoga niti takav predsjednik. Ugovor o djelovanju SPC na tlu RH jest, dakle, defacto ništetan. Taj je ugovor u stvari ‘actinexistant’ – akt koji ne postoji. Uz to SPC, ne samo da nije upisana u evidenciju vjerskih zajednica u Republici Hrvatskoj, nego u vrijeme potpisivanja navedenog ugovora s Račanovom vladom SPC nije bila upisana u evidenciju vjerskih zajednica niti u Republici Srbiji, naime, u vrijeme režima Slobodana Miloševića je 1993. godine u Skupštini Srbije ukinut zakon iz 1977., koji je takva pitanja regulirao, a novi je donijet tek 2006., što znači da Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj djeluje ilegalno odnosno protuzakonito, a iz toga proizlazi da je SPC iz hrvatskog Državnog proračuna od 2002. – 2016. dobila protuzakonito oko pola milijarde omraženih ‘ustaških’ kuna. Hvala Hrvatima kažu svakom malo, na svoj osebujni balkanski način!“

Navedene obavijesti djeluju šokantno i ukoliko su točne škandalozno je ignoriranje tih činjenica i treba se pitati tko iza tih nezakonitih postupaka stoji i nakon završetka Račanove ere?

Jednako tako za nas koji u ovu problematiku nismo dovoljno upućeni djeluje šokantno obavijest kako ‘u spornom ugovoru s RH koristi se pojam ‘SPC u Hrvatskoj’, ali takvo nešto ne postoji. U Hrvatskoj postoji pet eparhija SPC koje su teorijski iste kao i one u Nišu i Kruševcu. Ne postoji organski dio ili bilo kakva vrsta podružnice SPC u Hrvatskoj još više kada znamo da Zagrebački mitropolit ima titulu ‘Zagrebačko – Ljubljanski i cijele Italije“. Iz ovoga proizlazi da je riječ o svojevrsnoj političkoj kolonizaciji pod plaštem SPC. Stoga arhiepiskop Aleksandar ističe slijedeće: „Postoji samo Ustav SPC u Beogradu, koji bi vrijedio i u RH samo u slučaju da je RH srpska kolonija. … U RH SPC nije upisana u Evidenciji te na ovaj način nije mogao biti utvrđen njen ustav (kojeg nema)“.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuska-Pariz).

Sve navedene obavijesti su vrlo uznemirujuće jer kazuju kako kod nas pravna država može biti izigrana, te kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj, odnosno interesima SPC. koja se postavlja kao politički čimbenik, zakoni RH dobivaju karakter švicarskog sira. Iz ovoga biva jasno da SPC svakoga pravoslavca u Hrvatskoj nasilno uključuje u svoje redove, i to Država RH prihvaća, a time i u srpski etnički korpus. To znači gaženje prava pravoslavnih vjernika koji se osjećaju Hrvatima, a ne Srbima. Postavlja se pitanje, retoričko ali i dramatično, ako Makedonci, Bugari, Srbi, Rusi i ostali pripadnici pravoslavnih manjina imaju pravo na svoju crkvu zbog čega se to pravo uskraćuje Hrvatima?
Tko to ne shvaća kako ovo nije samo političko pitanje i kako se moramo već jednom odlijepiti od NDH i straha da nas se ne veže uz politiku te Države. S krajnjim negodovanjem trebamo tretirati tvrdnju Srpske pravoslavne crkve kako je, „u Zadru oživjela ustaška tvorevina Ante Pavelića!“ Hrvatska pravoslavna crkva koja je obnovljena nakon demokratskih promjena, odnosno 2012. godine, kako saznajemo iz ove knjige, nema nikakve veze s NDH i ovakve tvrdnje su oblik falsificiranja povijesti i velikosrpske duhovne i političke ekspanzije. Hrvati koji žele biti pravoslavci, ne moraju automatskih zbog toga postati Srbi, a onaj koji ih na to prisiljava čini kažnjivo djelo. Hrvatska pravoslavna crkva na čelu sa sadašnjim arhiepiskopom Aleksandrom dio je Europske pravoslavne crkve, dakle novoga crkvenog entiteta na kojeg se ne proteže jurisdikcija carigradskog patrijarha i za čije osnivanje nije potrebna suglasnost Srpske pravoslavne crkve. To ne znači kako želimo umanjiti vrijednosti i utemeljenost prava Srba u Hrvatskoj na svoju crkvu, jer to ne bi bilo kršćanski, niti ljudski, ali odlučno se zalažemo za pravo Hrvata – pravoslavaca na svoju pravoslavnu Crkvu.

Može netko imati o tome svoje mišljenje glede kanoničnosti, ali to se ne tiče ljudskih prava. Isto tako nije bitan broj vjernika. Ako hinduske vjerske skupine ili neke sekte imaju status pravnog subjekta, a vjernici im se broje na stotine, zbog čega se to isto pravo uskraćuje i Hrvatima pravoslavcima kojih ima najmanje 17 000. Pravno situiranje HPC bilo bi na korist pravednom rješavanju srpsko – hrvatskih odnosa i ničim ne bi ugrozilo prava Srba u Hrvatskoj na svoju Crkvu. Kako shvaćam ovaj problem, Hrvatska pravoslavna crkva je autokefalna, dakle nacionalna i nema nakanu sve pravoslavce u RH automatski svrstati u svoje redove. Osim onih koji to pravo ne priznaju Hrvatima, jednako tako Makedoncima i Crnogorcima.

Dakako, arhiepiskop Aleksandar i njegovi suradnici moraju biti vrlo oprezni kako ih se ne bi vezivalo uz NDH. Isto tako je problem koliki će im se broj Hrvata-pravoslavac priključiti. To ovisi i o odnosu Države prema ovoj Crkvi. Neprestano treba naglašavati povijesnu istinu, a potom činjenicu postojanja Europske pravoslavne crkve kojoj je HPC dio. Dakle, za pravoslavne Srbe poglavari su Srpski patrijarh u Beogradu i Veseljenski u Carigradu, dok je za HPC poglavar u Parizu. HPC ne mora tražiti kanonsko priznanje od Vaseljenskog Patrijarhata i Sabora svih pravoslavnih Crkava. Tu nema konkurencije, niti nacionalnog sučeljavanja, osim ako politika ne zagadi vjerske stvari.

Đuro Vidmarović/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno