Connect with us

Povijest

IMAMO NOVI DOKAZ: Jasenovac je najveća podvala u povijesti!

Objavljeno

- datum

Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Pavao Löw, rođen 1910. godine u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša u logoru Jasenovac, ali autori popisa nisu napisali godinu smrti jer je nema niti u izvornim podacima. Pavao Löw je jedna od navodnih žrtava kojima kao izvor podataka nije naveden potpuno diskreditirani fantomski komunistički popis žrtava iz 1964. godine. U ovom slučaju radi se o podacima koje je prikupila istraživačica Melita Švob u knjizi objavljenoj u Zagrebu 2004. godine. Međutim, na mrežnom jasenovačkom popisu se ne slučajno nalazi i Pavao Läw, rođen 1910. u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša 1942. godine u logoru Jasenovac. U napomeni je kao izvor podataka za Pavla Läwa naveden komunistički popis iz 1964. godine. Dva Pavla, Läw i Löw, prema podacima iz dvaju različitih izvora imaju oca istog imena, iz istog su grada, stradali su u istom logoru na isti način, jedina razlika su dva različita njemačka preglasa. Znači ista osoba je upisana dva puta i to ne zbog šlampavosti ili nepažnje, jer se količina svih navedenih, a i još nenavedenih „pogrešaka“ u jasenovačkom popisu ne može objasniti samo neznanjem i nesposobnošću, već tu mora biti uključena i zloba, a sve s namjerom da se što više umnoži broj navodnih žrtava u nedostatku pravih kako bi se i dalje održavale komunističke laži.

Na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, u optužnici se u iskazu svjedoka Tibora Lovrenčića spominje bijeg dvojice Židova iz logora Jasenovac u jesen 1943. godine pri čemu je spomenuto da je jedan od bjegunaca bio nogometaš Lew. Na mrežnoj stranici http://www.reprezentacija.rs/index.php/home/1235 nalaze se podaci o Pavlu Löwu tj. Pavlu Levakoviću, nekadašnjem igraču nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije iz 1930-ih godina. Na toj mrežnoj stranici nalazi se dosta opširan životopis pa se tako može saznati da je prema tim podacima Pavao Löw/Pavle Levaković rođen u Zagrebu 1910. godine, a umro je 01.01.1986. u Dubrovniku. Igrajući za HŠK Concordia iz Zagreba osvojio je dva prvenstva tadašnje Jugoslavije, a 1933. godine je tri puta nastupio za državnu reprezentaciju. Krajem lipnja 1941. godine odveden je u logor Slano na Pagu, a zatim u Jasenovac iz kojega je pobjegao u rujnu 1943. godine. Ti podaci podudarni su u nekim detaljima s iskazom svjedoka sa suđenja Dinku Šakiću. Na istoj srpskoj mrežnoj stranici navodi se da su mu u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradali otac Alfred, majka Malvina i sestra Elza. Pavao Löw je nakon Drugog svjetskog rata promijenio ime u Pavle Levaković. Preselio se u Beograd i kratko vrijeme bio je čelnik nogometnog kluba komunističke vojske FK Partizan. Kao major tzv. JNA radio je u poslijeratnoj „Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ pa je dobrim dijelom „zaslužan“ za članke o lažnim jasenovačkim žrtvama. Usponi i padovi poslijeratne karijere Pavla Löwa/Pavla Levakovića vremenski su podudarni s karijerom i sudbinom Aleksandra Rankovića, jugoslavenskog komunističkog Himmlera, pa čak i u detalju da su obojica zbog zdravstvenih razloga „preseljeni“ u Dubrovnik gdje su dočekali kraj životnog puta. Pavao Löw/Pavle Levaković nije bio nepoznata osoba u Kraljevini Jugoslaviji, a niti kasnije za vrijeme Titova komunističkog režima. To znači da se za njega uz malo truda moralo znati, premda nije bio ni blizu nogometnom umijeću i ostalim ljudskim kvalitetama legendarnog Ice Hitreca, vjerojatno najboljeg hrvatskog predratnog nogometaša koji je iznenada umro u 36. godini života poratne 1946. godine u Zagrebu, u vrijeme crvenih levijatana kada su stotine tisuća Hrvata iznenada umirale, a drugi mijenjali kapute, stanove, imena i povijest.

jasenovac jasenovački popis žrtava ndh ustaše

Na temelju iznesenoga je vidljivo da djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) velikim dijelom i u nedostatku stvarnih žrtava na popis slijepo stavljaju koga god stignu. Izgleda da im je već sama činjenica da je netko bio u Jasenovcu dovoljna da odmah zaključe da je tamo i ubijen. Slučaj Pavla Läwa/Löwa/Levakovića i kako god da se još zvao je vrlo znakovit jer je kao poslijeratni major i čovjek od velikog povjerenja vrhuške obavještajnog miljea komunističkog režima i sam sudjelovao u izradi popisa žrtava Drugog svjetskog rata, a njegovo ime se dva puta nalazi na tom popisu. To nije slučajno i možemo zamisliti da je možda iskoristio promjenu imena da vlastito odbačeno ime stavi na popis jasenovačkih žrtava. Druga pojava njegovog imena na jasenovačkom popisu jednim dijelom je vezana uz „sposobnosti“ istraživačice Melite Švob. Jasenovački popis mora se temeljiti na znanstvenim principima pomoću kojih se anuliraju nesposobnost, neznanje i unutarnji demoni istraživača, a to je posao autora popisa. Je li sve ovo opet dokaz krajnje nesposobnosti autora popisa? Što god da je, samo dodatno pokazuje krajnju nevjerodostojnost cijelog jasenovačkog popisa.

Kao što se može i očekivati, prema srpskim izvorima svi članovi uže obitelji Pavla Löwa alias Pavla Levakovića stradali su u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ali za sada se njihova imena ne nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Podaci su očito još uvijek nedovoljno uvjerljivi čak i za jasenovačke kustose – treba dati vremena da sazriju ili podaci ili vrijeme. Prema podacima u digitalnom arhivu Yad Vashema iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Alfred Löw je rođen 1874. godine u Zagrebu, otac Benko, stradao je 1942. godine u logoru, ali ne piše u kojem. Majka Pavla Löwa Malvina je prema tim podacima rođena 1907. godine, a stradala je 1942. godine u Đakovu. Taj podatak dijelom potvrđuje popis žrtava iz Đakova na kojem se nalazi Malvina Löw-Hartman, ali rođena 1878. godine što je primjerenije s obzirom na godinu rođenja muža Alfreda. Koliko su pouzdani podaci iz srpskog „Spiska“ tj. iz komunističkog popisa iz 1964. godine vidi se iz podatka da je kći Elza Löw rođena 1906. godine pa ispada da je godinu dana starija od svoje majke. Prema podacima iz „Spiska“ i Elza Löw je stradala u Đakovu 1942. godine, ali njezino ime se ne nalazi na popisu žrtava logora Đakovo dostupnom u elektroničkom obliku na adresi http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo. Iz navedenih podataka vidi se da je sudbina ostalih članova obitelji Pavla Löwa potpuno nepoznata uz izuzetak majke Malvine, ali kod nje su kontradiktorni identifikacijski podaci.

JASENOVAČKI DVOJČEKI

Ako se ime jednog od kreatora inicijalnog popisa jasenovačkih žrtava nalazi dva puta na jasenovačkom popisu premda je umro prirodnom smrću preko 30 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a podaci o njegovoj užoj obitelji su nepouzdani, dvojbeni i kotradiktorni, onda se postavlja pitanje koliko mogu biti vjerodostojni podaci o ostalim žrtvama s jasenovačkog popisa. Već je prije u više navrata spomenuto da u mrežnom jasenovačkom popisu postoje mnogi umnogostručeni potpuno jednaki zapisi gdje je svaki podatak uključujući i napomenu jednak. Primjerice, dva puta se navodi Rajko Stanković, sin Bože, rođen u Hrgama 1914. godine s potpuno istom sudbinom i napomenom. Kod „obojice“ Rajka Stankovića u napomenama piše da je nepoznato mjesto stradanja, a s obzirom na to da je selo Hrge nedaleko od poznatog četničkog uporišta Vozuće spominjanog u nekim prethodim člancima u sličnom kontekstu, izgledno je da se radi o još jednom četnikopartizanu zalutalom na jasenovački popis. U nekim slučajevima su svi podaci isti, ali je napomena drukčija. Tako se Arona Funka, sina Marka, rođenog u Iloku 1931. godine navodi dva puta i to svaki put s drukčijim izvorom – u jednom od njih se opet radi o Meliti Švob. Što se tiče Melite Švob, u mrežnom jasenovačkom popisu su na temelju njezinih podataka umnožene i cijele obitelji. Podaci istraživanja Melite Švob u slučaju obitelji Funk, pa i Krishaber koja ovdje nije posebno izdvojena, nemaju potvrdu relevantnih izvora koji nisu povezani s jugokomunističkim i srpskim uradcima. Sličan je slučaj i s obitelji Mayschloss odnosno Neuschloss iz Iloka – Gabriel, Joakim, Johana, Lea i Marijana se nalaze dva puta u mrežnom jasenovačkom popisu sa svim podacima jednakima uz razliku u prezimenu. Međutim, u napomenama danima za njihove zapise s prezimenom Neuschloss se spominje da je alternativni oblik Majšlos. Ne umnažaju se znači samo pojedine osobe, nego i cijele obitelji. Zapanjujuća je razina bezobrazluka pri manipulaciji podacima pa ne bi začudilo ni da je napisano Mayerling. To naravno nije jedini slučaj takvog umnažanja, takvih primjera ima još vrlo mnogo. Ako se tako gleda podudaranje u imenu, očevu imenu, godini i mjestu rođenja, ali uz postojanje manje razlike u prezimenu, u mrežnom jasenovačkom popisu postoje ovi duplikati: Zdenko Bichler i Zdenko Büchler, Milica Dragojević i Milica Dragojlović, Samuel Hochberg i Samuel Kochberg, Zvonko Hiochsinger i Zvonko Hochsinger, Milenka Čaklija i Milenka Čekrlija, Miladin Kokić i Miladin Rokić, Petra Đuričić i Petra Đurić, Jovanka Dekić i Jovanka Đekić, Vladimir Kičera i Vladimir Kučera, Josip Sachs i Josip Sacks, Estera Sibler i Estera Silber, Milan Cessler i Milan Sessler, Mile Teodorović i Mile Todorović, Franjo Lictenstein i Franjo Lichtenstein, Mara Vrabac i Mara Vrebac. Svi ovi dvojčeki ili blizanci kao da su iz laboratorija nekog šumskog doktora Mengelea. Osim dvojčeka na jasenovačkom popisu se mogu naći i trojčeki kao primjerice Hugo Flesch, Hugo Ilesch i Hugo Plesch. Kod njih čak i u napomenama piše da je Plesch u stvari Ilesch, a Ilesch je Flesch. Samo treba znati i htjeti čitati. U velikom broju ovih slučajeva kao izvori podataka navedeni su već čuvena Melita Švob i komunistički projekt Dotršćina s početka 1980-ih s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. To sve govori o njihovoj pouzdanosti. Još jedan primjer trojki su Avdo Odobaka, Avdo Ondabaka i Avdo Ondobaka. Kod Avde Ondobake treba napomenuti da je on prema podacima iz jasenovačkog popisa iz Fazlagića Kule, a s obzirom na povijest te hrvatske kule u istočnoj Hercegovini veća je vjerojatnost dobiti na lutriji nego da je netko iz tog mjesta bio logoraš u Jasenovcu. Opet treba naglasiti: umnoženih osoba s potpuno istim podacima ima mnogo više i kad bi se samo njih uklonilo, jasenovački popis bi se već značajno smanjio. Ponekad je na prvi mah teško uočiti sve te sitne razlike, ali to je dio udbaških postulata: sve skoro potpuno slično, a ipak malo različito.

LAŽOKRAK

Pavao Löw je znači još jedan primjer poznate osobe za koju se pouzdano zna da je umrla nakon rata. Može li se osim ovakvih osoba poznatim smatrati i nekoga čiji je razgovor snimljen i javno dostupan na Internetu? Primjerice, na adresi https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0dostupan je razgovor iz 2012. godine sa Stojanom Ražokrakom rođenim 1939. godine u selu Jablancu na Savi između Jasenovca i Stare Gradiške. Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se također nalaze podaci za jednog Stojana Ražokraka rođenog 1939. godine u Jablancu i navodno ubijenog od ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine. U napomenama se čak spominje da je nestao, no ipak ga se navodi kao žrtvu. U spomenutom razgovoru se može čuti i kako to da je nestao – naime, nakon rata ga je kao pretpostavljeno siroče udomila hrvatska obitelj i on je odrastao u Zagrebu. Obitelj mu nije krila da je posvojen te je nakon mnogo godina uspio pronaći svoju biološku majku. Znači Hrvati su ga odgojili i brinuli se o njemu, a djelatnici JUSP-a suprotno tome navode da su ga Hrvati ubili i to kao trogodišnjaka. Koliko pokvaren, podmukao i pun mržnje mora biti netko tko tako laže i izokreće dobra djela izmišljajući zla? Nema dijela jasenovačkog popisa do kojeg ne dopiru kraci laži.

NEOPROSTIVO

Na kanalu gdje je dostupan razgovor sa Stojanom Ražokrakom nalaze se i razgovori s mnogim drugim osobama koji mogu dati dodatne podatke o nekim nepravilnostima u mrežnom jasenovačkom popisu. Danica Praštalo djevojački Budimir rođena je 1933. godine u selu Aginci kod Bosanske Dubice. U jasenovačkom popisu nalazi se Danica Praštalo iz Donje Dragotine kod Prijedora, otac Pero, rođena navodno 1908.* koincidentno baš iste godine kao i majka Danice Praštalo rođ. Budimir, u napomenama jasenovačkog popisa navodi se i 1910. kao godina rođenja, a i godina smrti je problematična jer se uz nepouzdano određenu 1944. navodi i 1942. Prema vlastitom kazivanju otac Danice Praštalo je Miloš Budimir. Jedan Miloš Budimir se nalazi na jasenovačkom popisu, rođen 1892. u selu Aginci kod Bosanske Dubice i prema tim podacima mogao bi odgovarati ocu Danice Praštalo, jedini problem je da se prema najstarijim podacima iz 1964. zove Mićo. Majka Anđa rodom iz sela Vlaškovci navodno je bila deportirana u Njemačku i preživjela je rat, ali jedna Anđa Budimirrođena 1892. iste godine kao i Miloš Budimir, bez navedenog imena oca iz Gornje Slabinje kod Bosanske Kostajnice, znači iz mjesta nedaleko Bosanske Dubice, navodno je stradala 1942. godine u Jasenovcu, a zanimljivo je da piše da je Srbin, znači muško pa to stvara sumnju da su podaci preuzeti od nekog drugog i modificirani. U svojim iskazima Danica Praštalo rođena 1933. godine spominje da se njenoj najmlađoj sestri Ljubici rođenoj 1940. godine nakon Drugog svjetskog rata izgubio svaki trag, međutim jedna Ljuba Budimir nalazi se na jasenovačkom popisu, ime oca nije navedeno, rodom je iz sela Veliko Dvorište kod Bosanske Dubice, rođena je 1921. godine. Izvor podataka je već nekoliko puta u prethodnim člancima po neuvjerljivosti i krivim podacima spominjanja monografija bosanskodubičkog kraja. Po godinama i lokaciji ova Ljuba Budimir ne odgovara, ali u brojnim drugim slučajevima to nije bio problem da se živi ili stradali negdje drugdje s dijelom modificiranim podacima nađu na jasenovačkom popisu. Danica Praštalo spominje i svoju polusestru Persu rođenu 1924. koja je preživjela rat i u doba izjave živjela je u selu Lebane kod Leskovca u južnoj Srbiji. U jasenovačkom popisu je Persa Budimir iz sela Aginci kod Bosanske Dubice, rođena 1919. ili prema napomenama 1914. godine, stradala 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a prema napomenama ime oca je možda Marko. Puno nepouzdanih i kontradiktornih podataka uobičajenih pokazatelja manipulacije podacima, ali ostaje činjenica da su obje istog imena i iz istog malog sela. Danica Praštalo spominje i brata Milorada rođenog 1934. godine, a u jasenovačkom popisu se nalazi Milorad Mećava rođen 1934. godine kao i brat Danice Praštalo, rodom iz sela Vlaškovci kao i njena majka, ime oca navedenog u jasenovačkom popisu je Nikola i to je uz prezime jedini podatak po kojem se razlikuje od brata Danice Praštalo, a takva sitnica do sada nije bila problem tvorcima jasenovačkih popisa.

Korištenjem javno dostupnih podataka u ovom članku je pronađena nova poznata osoba koja se istovremeno navodi kao lažna žrtva Jasenovca, a i sama je sudjelovala u stvaranju popisa. Nadalje, spomenut je jedan video snimljen 2012. godine u kojem o svojem ratnom djetinjstvu govori čovjek kojeg su Hrvati nakon Drugog svjetskog rata othranili, ali JUSP ipak navodi da su ga ubili kao trogodišnjaka. Treba reći da na usluzi YouTube ima još sličnih svjedočanstava u kojima govore navodne žrtve Jasenovca. Koji god način umjetnog i lažnog povećanja navodnih žrtava nekome padne na pamet, velika je vjerojatnost da je taj način već primijenjen na jasenovačkom popisu: kopiranje žrtava drugih logora, popisivanje preživjelih osoba, umnažanje istih osoba bez ikakve promjene ili s minimalnim promjenama, izmišljanje osoba, itd. Jasenovački popis je toliko napunjen lažima da ih se može naći na zaista previše mjesta: pregledom elektroničkih enciklopedija, leksikona, tražilica grobova, židovskih dokumenata, komunističkih knjiga, srpskih mrežnih stranica, novinskih napisa, znanstvenih radova, računanjem jednostavnih statistika, zdravim razumom. Tih laži je toliko mnogo da skoro pa iskaču same od sebe kamo god da se malo bolje zaviri. Postavlja se pitanje zašto održavatelji mrežnog jasenovačkog popisa ne reagiraju, zašto ne isprave pogreške i ne maknu lažne žrtve s popisa? Barem su tri moguća odgovora: nesposobni su, oportunisti su ili su neprijateljski nastrojeni prema istini odnosno podržavaju laž. Što se tiče nesposobnosti, toga ima svugdje pa se ne treba čuditi ako je to slučaj i s JUSP-om. Oportunisti možda čak i uviđaju da je cijeli popis jedna masovna prevara, ali se boje svrstati na stranu istine i djelovati jer bi tako mogli ugrozili svoje radno mjesto. Oni koji s druge strane aktivno i svjesno podržavaju laž su daleko najopasniji i nakon što istina na kraju neminovno prevlada i postane opće poznata, takvi će ispasti najgorima od triju navedenih grupa. A u međuvremenu se za daljnju objavu već spremaju imena novih lažnih žrtava koja će samo još dalje prokazivati masovnu prevaru mrežnog jasenovačkog popisa i njegovih održavatelja.

Autori: M. Koić i Nikola Banić/sloboda.hr

Komentari

Komentari

Povijest

EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Dokaz da HVO nije srušio Stari most u Mostaru

Objavljeno

- datum

HRsvijet kao prvi portal objavljuje dokumentirane dokaze, da Stari most u Mostaru nisu srušili pripadnici hrvatske vojske. Dokumente koje ćemo donijeti na ovim stranicama je pripremio general Slobodan Praljak i koristio ih je u svojoj obrani u Haagu. Od srca zahvaljujemo gospodi Franji Paviću i Stjepanu Mažaru iz Hrvatskog svjetskog kongresa Njemačke, koji su nam dolje prikazane dokaze poslali i dozvolili da ih objavimo.

Predsjedatelj Haaškog sudskoga vijeća, sudac Jean-Claude Antonetti, tijekom suđenja ovoga tjedna rekao je da nije dokazano da su snage Hrvatskog vijeća obrane (HVO) srušile Stari most u Mostaru, niti je dokazano tko je i kako naredio da se on sruši.  Tužiteljstvo i dalje tvrdi da su mostarski Stari most, tenkovskim projektilom srušile snage HVO-a. Objavljujemo ekskluzivno dokaze koji tu optužbu pobijaju:

(kliknite na svaki pojedini dokument kako bi uvećali sliku)

 

Stranica 1

Stranica 2

Stranica 3

Stranica 4

Sranica 5

Stranica 6

Stranica 7

Stranica 8

Stranica 9

Stranica 10

Stranica 11

Stranica 12

Stranica 13

 

Izvor: HRSvijet

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

Čovjek koji je preživio pakao Golog otoka: Prošao sam stravične torture, batinanje i elektroškove, a i danas ima onih koji bi me zatvorili. Ti i sada žive svoju Jugoslaviju

Objavljeno

- datum

Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je milicija 25. svibnja 1978. iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu, gdje je bio ilegalac u sobi, odvela u Petrinjsku na ispitivanje i zatim zatvorila.

Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!

Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, gdje će biti i vodič posjetiteljima.

Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!

Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.

Verbalni delikt

– Od kraja drugog svjetskog rata pa sve do 1988. godine mogli ste biti krivi ako ste govorili ili pjevali što se komunističkim vlastima nije sviđalo ili ste nekome dali na čitanje novine koje je pisala naša hrvatska emigracija i iseljenici.

Takva djela su se dokazivala iskazima svjedoka i mogli ste biti osuđeni na do pet godina Lepoglave, Stare Gradiške ili Golog otoka. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava nam Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.

U RH je doduše, kao politički zatvorenik, dobio odštetu u visini 54 kune po danu, za vrijeme provedeno u zatvoru, a ako dočeka mirovinu, ona će mu biti uvećana za zatvorske dane. A dotad, treba preživjeti!

– Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio – pojašnjava Rojnica, kojem je, kaže, nakon zatvora bilo još gore, tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo tretiran kao “neprijatelj države i sistema”.

Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila.

– To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju.

Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.

Spašen život

– Što bih ja imao od toga da ih prozivam kad sve ionako dođe na naplatu – kaže Rojnica.

Dok su drugi zatvorenici tražili cigarete, on je tražio Bibliju.

U istražnom zatvoru u Zagrebu se htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.

U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.

– Istina, Kospić koji je na Golom otoku bio jer je dvojicu ubio, a trećega učinio doživotnim invalidom, spasio mi je život. U zatvoru ste uvijek u lošem društvu, gdje god da krenete. Do vas je kome ćete se pridružiti i nikad niste sigurni da ste pogodili. Ja sam pogodio – kaže Rojnica.

Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.

Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori samo u prvih osam godina, kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.

– Da nitko nije govorio, pisao i suprotstavio se komunističkom totalitarizmu, bio zatvaran i ubijan, zar mislite da bismo imali slobodu, samostalnost, državu?!

Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo patriotistima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi – zaključuje Rojnica.

Iako ovo nije Hrvatska o kojoj je sanjao, sretan je, kaže, što je imamo.

 

Štrajk glađu

Štrajkao je glađu kad je doznao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić, za kojeg su ga optužili da s njime surađujete na stvaranju Hrvatske:

– Ubojstvo Bruna me toliko emocionalno dotuklo da sam bio očajan…

Što mu je bilo najgore? Odvođenje, suđenje i osuda nije najgore. Najgore je ono što se događa između i poslije.

– Bog mi je sačuvao razum i zdravlje duše i pored “liječenja elektrošokom”. Sam po sebi ja sam vrlo slab kao i svatko od nas kad dođemo do zida i ne vidimo ni izlaz ni kraj. Ne znam za druge, ali mene je vjera spasila…

Crne elektrode

“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!

Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!

Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…

Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.

Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”

Tako Rojnica opisuje “terapiju” elektrošokom tijekom istrage.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

VELIKO ARHEOLOŠKO OTKRIĆE BLIZU HRVATSKE!

Objavljeno

- datum

Povjesničari smatraju kako je taj susret udario temelje modernoj odvojenosti Crkve i države.

Ruševine sela u kojem je papa Grgur VII. povijesno ponizio njemačkog cara Henrika IV. 1077. godine otkrivene su u sjevernoj Italiji.

Arheolozi su pronašli ostatke najmanje 40 kuća i stepenice na kojima je Henrik IV., car Svetog Rimskog Carstva, vjerojatno klečao dok je danima čekao da ga Papa primi, pišu u petak talijanske novine La Repubblica.

“Prve faze istraživanja, koje će trajati godinama, već su dale iznenađujuće rezultate”, pišu novine o iskapanju koje nadgledaju akademici sa sveučilišta iz Padove i Bologne.

Canossa je dosad bila poznata po ostacima dvorca u kojem su se susreli Henrik IV. i Grgur VII., a sada arheolozi nastoje otkriti ostatke razvijenog sela koje ga je okruživalo.

Henrik IV. je doputovao u Canossu, oko 35 kilometara južno od Parme, kako bi od Grgura VII. zatražio oprost nakon što ga je ovaj izopćio.

Po onodobnim izvorima, njemački car je samo u vunenom ogrtaču i bosonog tri dana po snježnoj mećavi morao čekati ispred vrata dvorca prije no što mu se Papa smilovao.

Povjesničari smatraju kako je taj susret udario temelje modernoj odvojenosti Crkve i države, a fraza “odlazak u Canossu” postala je sinonim za bezuvjetnu predaju neprijatelju.

U svom poznatom govoru iz 1872. njemački “željezni kancelar” Otto von Bismarck tako je rekao da “neće ići u Canossu”, što je značilo da njegovo novo njemačko carstvo neće ponovno pokazati poniznost Svetoj Stolici.

 Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.