Connect with us

Povijest

IMAMO NOVI DOKAZ: Jasenovac je najveća podvala u povijesti!

Objavljeno

- datum

Na mrežnom jasenovačkom popisu nalazi se Pavao Löw, rođen 1910. godine u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša u logoru Jasenovac, ali autori popisa nisu napisali godinu smrti jer je nema niti u izvornim podacima. Pavao Löw je jedna od navodnih žrtava kojima kao izvor podataka nije naveden potpuno diskreditirani fantomski komunistički popis žrtava iz 1964. godine. U ovom slučaju radi se o podacima koje je prikupila istraživačica Melita Švob u knjizi objavljenoj u Zagrebu 2004. godine. Međutim, na mrežnom jasenovačkom popisu se ne slučajno nalazi i Pavao Läw, rođen 1910. u Zagrebu, otac Alfred, prema navedenim podacima ubijen od ustaša 1942. godine u logoru Jasenovac. U napomeni je kao izvor podataka za Pavla Läwa naveden komunistički popis iz 1964. godine. Dva Pavla, Läw i Löw, prema podacima iz dvaju različitih izvora imaju oca istog imena, iz istog su grada, stradali su u istom logoru na isti način, jedina razlika su dva različita njemačka preglasa. Znači ista osoba je upisana dva puta i to ne zbog šlampavosti ili nepažnje, jer se količina svih navedenih, a i još nenavedenih „pogrešaka“ u jasenovačkom popisu ne može objasniti samo neznanjem i nesposobnošću, već tu mora biti uključena i zloba, a sve s namjerom da se što više umnoži broj navodnih žrtava u nedostatku pravih kako bi se i dalje održavale komunističke laži.

Na suđenju Dinku Šakiću, jednom od zapovjednika logora Jasenovac, u optužnici se u iskazu svjedoka Tibora Lovrenčića spominje bijeg dvojice Židova iz logora Jasenovac u jesen 1943. godine pri čemu je spomenuto da je jedan od bjegunaca bio nogometaš Lew. Na mrežnoj stranici http://www.reprezentacija.rs/index.php/home/1235 nalaze se podaci o Pavlu Löwu tj. Pavlu Levakoviću, nekadašnjem igraču nogometne reprezentacije Kraljevine Jugoslavije iz 1930-ih godina. Na toj mrežnoj stranici nalazi se dosta opširan životopis pa se tako može saznati da je prema tim podacima Pavao Löw/Pavle Levaković rođen u Zagrebu 1910. godine, a umro je 01.01.1986. u Dubrovniku. Igrajući za HŠK Concordia iz Zagreba osvojio je dva prvenstva tadašnje Jugoslavije, a 1933. godine je tri puta nastupio za državnu reprezentaciju. Krajem lipnja 1941. godine odveden je u logor Slano na Pagu, a zatim u Jasenovac iz kojega je pobjegao u rujnu 1943. godine. Ti podaci podudarni su u nekim detaljima s iskazom svjedoka sa suđenja Dinku Šakiću. Na istoj srpskoj mrežnoj stranici navodi se da su mu u logorima Jasenovac i Stara Gradiška stradali otac Alfred, majka Malvina i sestra Elza. Pavao Löw je nakon Drugog svjetskog rata promijenio ime u Pavle Levaković. Preselio se u Beograd i kratko vrijeme bio je čelnik nogometnog kluba komunističke vojske FK Partizan. Kao major tzv. JNA radio je u poslijeratnoj „Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ pa je dobrim dijelom „zaslužan“ za članke o lažnim jasenovačkim žrtvama. Usponi i padovi poslijeratne karijere Pavla Löwa/Pavla Levakovića vremenski su podudarni s karijerom i sudbinom Aleksandra Rankovića, jugoslavenskog komunističkog Himmlera, pa čak i u detalju da su obojica zbog zdravstvenih razloga „preseljeni“ u Dubrovnik gdje su dočekali kraj životnog puta. Pavao Löw/Pavle Levaković nije bio nepoznata osoba u Kraljevini Jugoslaviji, a niti kasnije za vrijeme Titova komunističkog režima. To znači da se za njega uz malo truda moralo znati, premda nije bio ni blizu nogometnom umijeću i ostalim ljudskim kvalitetama legendarnog Ice Hitreca, vjerojatno najboljeg hrvatskog predratnog nogometaša koji je iznenada umro u 36. godini života poratne 1946. godine u Zagrebu, u vrijeme crvenih levijatana kada su stotine tisuća Hrvata iznenada umirale, a drugi mijenjali kapute, stanove, imena i povijest.

jasenovac jasenovački popis žrtava ndh ustaše

Na temelju iznesenoga je vidljivo da djelatnici Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac (JUSP) velikim dijelom i u nedostatku stvarnih žrtava na popis slijepo stavljaju koga god stignu. Izgleda da im je već sama činjenica da je netko bio u Jasenovcu dovoljna da odmah zaključe da je tamo i ubijen. Slučaj Pavla Läwa/Löwa/Levakovića i kako god da se još zvao je vrlo znakovit jer je kao poslijeratni major i čovjek od velikog povjerenja vrhuške obavještajnog miljea komunističkog režima i sam sudjelovao u izradi popisa žrtava Drugog svjetskog rata, a njegovo ime se dva puta nalazi na tom popisu. To nije slučajno i možemo zamisliti da je možda iskoristio promjenu imena da vlastito odbačeno ime stavi na popis jasenovačkih žrtava. Druga pojava njegovog imena na jasenovačkom popisu jednim dijelom je vezana uz „sposobnosti“ istraživačice Melite Švob. Jasenovački popis mora se temeljiti na znanstvenim principima pomoću kojih se anuliraju nesposobnost, neznanje i unutarnji demoni istraživača, a to je posao autora popisa. Je li sve ovo opet dokaz krajnje nesposobnosti autora popisa? Što god da je, samo dodatno pokazuje krajnju nevjerodostojnost cijelog jasenovačkog popisa.

Kao što se može i očekivati, prema srpskim izvorima svi članovi uže obitelji Pavla Löwa alias Pavla Levakovića stradali su u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, ali za sada se njihova imena ne nalaze na mrežnom jasenovačkom popisu. Podaci su očito još uvijek nedovoljno uvjerljivi čak i za jasenovačke kustose – treba dati vremena da sazriju ili podaci ili vrijeme. Prema podacima u digitalnom arhivu Yad Vashema iz srpskog pamfleta „Spisak žrtava rata“ Alfred Löw je rođen 1874. godine u Zagrebu, otac Benko, stradao je 1942. godine u logoru, ali ne piše u kojem. Majka Pavla Löwa Malvina je prema tim podacima rođena 1907. godine, a stradala je 1942. godine u Đakovu. Taj podatak dijelom potvrđuje popis žrtava iz Đakova na kojem se nalazi Malvina Löw-Hartman, ali rođena 1878. godine što je primjerenije s obzirom na godinu rođenja muža Alfreda. Koliko su pouzdani podaci iz srpskog „Spiska“ tj. iz komunističkog popisa iz 1964. godine vidi se iz podatka da je kći Elza Löw rođena 1906. godine pa ispada da je godinu dana starija od svoje majke. Prema podacima iz „Spiska“ i Elza Löw je stradala u Đakovu 1942. godine, ali njezino ime se ne nalazi na popisu žrtava logora Đakovo dostupnom u elektroničkom obliku na adresi http://elmundosefarad.wikidot.com/spisak-zrtava-fasistickog-terora-logora-dakovo. Iz navedenih podataka vidi se da je sudbina ostalih članova obitelji Pavla Löwa potpuno nepoznata uz izuzetak majke Malvine, ali kod nje su kontradiktorni identifikacijski podaci.

JASENOVAČKI DVOJČEKI

Ako se ime jednog od kreatora inicijalnog popisa jasenovačkih žrtava nalazi dva puta na jasenovačkom popisu premda je umro prirodnom smrću preko 30 godina od završetka Drugog svjetskog rata, a podaci o njegovoj užoj obitelji su nepouzdani, dvojbeni i kotradiktorni, onda se postavlja pitanje koliko mogu biti vjerodostojni podaci o ostalim žrtvama s jasenovačkog popisa. Već je prije u više navrata spomenuto da u mrežnom jasenovačkom popisu postoje mnogi umnogostručeni potpuno jednaki zapisi gdje je svaki podatak uključujući i napomenu jednak. Primjerice, dva puta se navodi Rajko Stanković, sin Bože, rođen u Hrgama 1914. godine s potpuno istom sudbinom i napomenom. Kod „obojice“ Rajka Stankovića u napomenama piše da je nepoznato mjesto stradanja, a s obzirom na to da je selo Hrge nedaleko od poznatog četničkog uporišta Vozuće spominjanog u nekim prethodim člancima u sličnom kontekstu, izgledno je da se radi o još jednom četnikopartizanu zalutalom na jasenovački popis. U nekim slučajevima su svi podaci isti, ali je napomena drukčija. Tako se Arona Funka, sina Marka, rođenog u Iloku 1931. godine navodi dva puta i to svaki put s drukčijim izvorom – u jednom od njih se opet radi o Meliti Švob. Što se tiče Melite Švob, u mrežnom jasenovačkom popisu su na temelju njezinih podataka umnožene i cijele obitelji. Podaci istraživanja Melite Švob u slučaju obitelji Funk, pa i Krishaber koja ovdje nije posebno izdvojena, nemaju potvrdu relevantnih izvora koji nisu povezani s jugokomunističkim i srpskim uradcima. Sličan je slučaj i s obitelji Mayschloss odnosno Neuschloss iz Iloka – Gabriel, Joakim, Johana, Lea i Marijana se nalaze dva puta u mrežnom jasenovačkom popisu sa svim podacima jednakima uz razliku u prezimenu. Međutim, u napomenama danima za njihove zapise s prezimenom Neuschloss se spominje da je alternativni oblik Majšlos. Ne umnažaju se znači samo pojedine osobe, nego i cijele obitelji. Zapanjujuća je razina bezobrazluka pri manipulaciji podacima pa ne bi začudilo ni da je napisano Mayerling. To naravno nije jedini slučaj takvog umnažanja, takvih primjera ima još vrlo mnogo. Ako se tako gleda podudaranje u imenu, očevu imenu, godini i mjestu rođenja, ali uz postojanje manje razlike u prezimenu, u mrežnom jasenovačkom popisu postoje ovi duplikati: Zdenko Bichler i Zdenko Büchler, Milica Dragojević i Milica Dragojlović, Samuel Hochberg i Samuel Kochberg, Zvonko Hiochsinger i Zvonko Hochsinger, Milenka Čaklija i Milenka Čekrlija, Miladin Kokić i Miladin Rokić, Petra Đuričić i Petra Đurić, Jovanka Dekić i Jovanka Đekić, Vladimir Kičera i Vladimir Kučera, Josip Sachs i Josip Sacks, Estera Sibler i Estera Silber, Milan Cessler i Milan Sessler, Mile Teodorović i Mile Todorović, Franjo Lictenstein i Franjo Lichtenstein, Mara Vrabac i Mara Vrebac. Svi ovi dvojčeki ili blizanci kao da su iz laboratorija nekog šumskog doktora Mengelea. Osim dvojčeka na jasenovačkom popisu se mogu naći i trojčeki kao primjerice Hugo Flesch, Hugo Ilesch i Hugo Plesch. Kod njih čak i u napomenama piše da je Plesch u stvari Ilesch, a Ilesch je Flesch. Samo treba znati i htjeti čitati. U velikom broju ovih slučajeva kao izvori podataka navedeni su već čuvena Melita Švob i komunistički projekt Dotršćina s početka 1980-ih s podacima o „ubijenim žrtvama fašističkog terora i antifašistima grada Zagreba“. To sve govori o njihovoj pouzdanosti. Još jedan primjer trojki su Avdo Odobaka, Avdo Ondabaka i Avdo Ondobaka. Kod Avde Ondobake treba napomenuti da je on prema podacima iz jasenovačkog popisa iz Fazlagića Kule, a s obzirom na povijest te hrvatske kule u istočnoj Hercegovini veća je vjerojatnost dobiti na lutriji nego da je netko iz tog mjesta bio logoraš u Jasenovcu. Opet treba naglasiti: umnoženih osoba s potpuno istim podacima ima mnogo više i kad bi se samo njih uklonilo, jasenovački popis bi se već značajno smanjio. Ponekad je na prvi mah teško uočiti sve te sitne razlike, ali to je dio udbaških postulata: sve skoro potpuno slično, a ipak malo različito.

LAŽOKRAK

Pavao Löw je znači još jedan primjer poznate osobe za koju se pouzdano zna da je umrla nakon rata. Može li se osim ovakvih osoba poznatim smatrati i nekoga čiji je razgovor snimljen i javno dostupan na Internetu? Primjerice, na adresi https://www.youtube.com/watch?v=S5lRwT63as0dostupan je razgovor iz 2012. godine sa Stojanom Ražokrakom rođenim 1939. godine u selu Jablancu na Savi između Jasenovca i Stare Gradiške. Vjerovali ili ne, na mrežnom jasenovačkom popisu se također nalaze podaci za jednog Stojana Ražokraka rođenog 1939. godine u Jablancu i navodno ubijenog od ustaša u Staroj Gradiški 1942. godine. U napomenama se čak spominje da je nestao, no ipak ga se navodi kao žrtvu. U spomenutom razgovoru se može čuti i kako to da je nestao – naime, nakon rata ga je kao pretpostavljeno siroče udomila hrvatska obitelj i on je odrastao u Zagrebu. Obitelj mu nije krila da je posvojen te je nakon mnogo godina uspio pronaći svoju biološku majku. Znači Hrvati su ga odgojili i brinuli se o njemu, a djelatnici JUSP-a suprotno tome navode da su ga Hrvati ubili i to kao trogodišnjaka. Koliko pokvaren, podmukao i pun mržnje mora biti netko tko tako laže i izokreće dobra djela izmišljajući zla? Nema dijela jasenovačkog popisa do kojeg ne dopiru kraci laži.

NEOPROSTIVO

Na kanalu gdje je dostupan razgovor sa Stojanom Ražokrakom nalaze se i razgovori s mnogim drugim osobama koji mogu dati dodatne podatke o nekim nepravilnostima u mrežnom jasenovačkom popisu. Danica Praštalo djevojački Budimir rođena je 1933. godine u selu Aginci kod Bosanske Dubice. U jasenovačkom popisu nalazi se Danica Praštalo iz Donje Dragotine kod Prijedora, otac Pero, rođena navodno 1908.* koincidentno baš iste godine kao i majka Danice Praštalo rođ. Budimir, u napomenama jasenovačkog popisa navodi se i 1910. kao godina rođenja, a i godina smrti je problematična jer se uz nepouzdano određenu 1944. navodi i 1942. Prema vlastitom kazivanju otac Danice Praštalo je Miloš Budimir. Jedan Miloš Budimir se nalazi na jasenovačkom popisu, rođen 1892. u selu Aginci kod Bosanske Dubice i prema tim podacima mogao bi odgovarati ocu Danice Praštalo, jedini problem je da se prema najstarijim podacima iz 1964. zove Mićo. Majka Anđa rodom iz sela Vlaškovci navodno je bila deportirana u Njemačku i preživjela je rat, ali jedna Anđa Budimirrođena 1892. iste godine kao i Miloš Budimir, bez navedenog imena oca iz Gornje Slabinje kod Bosanske Kostajnice, znači iz mjesta nedaleko Bosanske Dubice, navodno je stradala 1942. godine u Jasenovcu, a zanimljivo je da piše da je Srbin, znači muško pa to stvara sumnju da su podaci preuzeti od nekog drugog i modificirani. U svojim iskazima Danica Praštalo rođena 1933. godine spominje da se njenoj najmlađoj sestri Ljubici rođenoj 1940. godine nakon Drugog svjetskog rata izgubio svaki trag, međutim jedna Ljuba Budimir nalazi se na jasenovačkom popisu, ime oca nije navedeno, rodom je iz sela Veliko Dvorište kod Bosanske Dubice, rođena je 1921. godine. Izvor podataka je već nekoliko puta u prethodnim člancima po neuvjerljivosti i krivim podacima spominjanja monografija bosanskodubičkog kraja. Po godinama i lokaciji ova Ljuba Budimir ne odgovara, ali u brojnim drugim slučajevima to nije bio problem da se živi ili stradali negdje drugdje s dijelom modificiranim podacima nađu na jasenovačkom popisu. Danica Praštalo spominje i svoju polusestru Persu rođenu 1924. koja je preživjela rat i u doba izjave živjela je u selu Lebane kod Leskovca u južnoj Srbiji. U jasenovačkom popisu je Persa Budimir iz sela Aginci kod Bosanske Dubice, rođena 1919. ili prema napomenama 1914. godine, stradala 1942. godine u Jasenovcu ili Staroj Gradiški, a prema napomenama ime oca je možda Marko. Puno nepouzdanih i kontradiktornih podataka uobičajenih pokazatelja manipulacije podacima, ali ostaje činjenica da su obje istog imena i iz istog malog sela. Danica Praštalo spominje i brata Milorada rođenog 1934. godine, a u jasenovačkom popisu se nalazi Milorad Mećava rođen 1934. godine kao i brat Danice Praštalo, rodom iz sela Vlaškovci kao i njena majka, ime oca navedenog u jasenovačkom popisu je Nikola i to je uz prezime jedini podatak po kojem se razlikuje od brata Danice Praštalo, a takva sitnica do sada nije bila problem tvorcima jasenovačkih popisa.

Korištenjem javno dostupnih podataka u ovom članku je pronađena nova poznata osoba koja se istovremeno navodi kao lažna žrtva Jasenovca, a i sama je sudjelovala u stvaranju popisa. Nadalje, spomenut je jedan video snimljen 2012. godine u kojem o svojem ratnom djetinjstvu govori čovjek kojeg su Hrvati nakon Drugog svjetskog rata othranili, ali JUSP ipak navodi da su ga ubili kao trogodišnjaka. Treba reći da na usluzi YouTube ima još sličnih svjedočanstava u kojima govore navodne žrtve Jasenovca. Koji god način umjetnog i lažnog povećanja navodnih žrtava nekome padne na pamet, velika je vjerojatnost da je taj način već primijenjen na jasenovačkom popisu: kopiranje žrtava drugih logora, popisivanje preživjelih osoba, umnažanje istih osoba bez ikakve promjene ili s minimalnim promjenama, izmišljanje osoba, itd. Jasenovački popis je toliko napunjen lažima da ih se može naći na zaista previše mjesta: pregledom elektroničkih enciklopedija, leksikona, tražilica grobova, židovskih dokumenata, komunističkih knjiga, srpskih mrežnih stranica, novinskih napisa, znanstvenih radova, računanjem jednostavnih statistika, zdravim razumom. Tih laži je toliko mnogo da skoro pa iskaču same od sebe kamo god da se malo bolje zaviri. Postavlja se pitanje zašto održavatelji mrežnog jasenovačkog popisa ne reagiraju, zašto ne isprave pogreške i ne maknu lažne žrtve s popisa? Barem su tri moguća odgovora: nesposobni su, oportunisti su ili su neprijateljski nastrojeni prema istini odnosno podržavaju laž. Što se tiče nesposobnosti, toga ima svugdje pa se ne treba čuditi ako je to slučaj i s JUSP-om. Oportunisti možda čak i uviđaju da je cijeli popis jedna masovna prevara, ali se boje svrstati na stranu istine i djelovati jer bi tako mogli ugrozili svoje radno mjesto. Oni koji s druge strane aktivno i svjesno podržavaju laž su daleko najopasniji i nakon što istina na kraju neminovno prevlada i postane opće poznata, takvi će ispasti najgorima od triju navedenih grupa. A u međuvremenu se za daljnju objavu već spremaju imena novih lažnih žrtava koja će samo još dalje prokazivati masovnu prevaru mrežnog jasenovačkog popisa i njegovih održavatelja.

Autori: M. Koić i Nikola Banić/sloboda.hr

Komentari

Komentari

Povijest

(18+) ZASTRAŠUJUĆI DOKUMENTARAC: Ovako su Srbi htjeli istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz Banja Luke!

Objavljeno

- datum

Zaboravnima da ne zaborave. Budućim generacijama da se nauče. Onima koji su spremni halaliti – opomena : “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša POBJEDA !”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR: Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Objavljeno

- datum

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhive Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog saveza zaustavilo planiranu ofanzivu JNA na Zagreb!

 Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

 Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom….’ – stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske.

Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je ‘Tuđman  želio rat’:

‘PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite.’, stoji u izvješću zavedenom u arhivi CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke.. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske federacije Borisu Jeljcinu.

Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

 Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

 Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

‘……Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)….

PRVI ZAMJENIK MINISTRA VANJSKIH POSLOVA SSSR-a

ANATOLIJ KOVALJEV

20. listopada 1991. godine

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

Slovenski partizan na samrti priznao monstruozni zločin

Objavljeno

- datum

Zvjerski zločini partizana

Slovenski partizan na smrtni postelji: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali ‘golaž’ in jo pojedli!” (Demokracija, Ljubljana, 27. veljače 2018.)

Dan prije nego što će Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima objaviti svoj sramotni zaključak u kojem se rehabilitiraju partizani i Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske, kao i njezini strašni zločini u ratu i poraću, slovenski nezavisni tjednik “Demokracija”, objavio je šokantnu vijest o ispovijedi prije same smrti jednog slovenskog partizana.

Ovdje u slobodnom prijevodu prenosim samo naslov te vijesti:

“Slovenski partizan na smrtnoj postelji: “Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju”.

Nemojmo zaboraviti da su slovenski partizani bili u cijelosti sastavni dio cijelog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Dakle, radili su isto ono (zvjerske zločine) što su radili njihovi partizanski drugovi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Titove zločinačke Jugoslavije.

Moje pitanje premijeru Plenkoviću, predsjednici Grabar-Kitarović i akedemiku Kustiću, kao i svim članovima Vijeća:
“Je li to prošlost koju trebamo zaboraviti, i je li Vijeće na temelju takvih strašnih i bezbrojnih zločina komunista i Titovih partizana, došlo do zaključka da su se partizani i komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za pravdu i demokraciju? A što tek reći za strašne pokolje hrvatskih civila na Bleiburgu, te diljem Slovenije (Huda jama) i diljem Hrvatske (Jazovka itd.)?

Jučer je bio najcrniji i najžalosniji dan od uspostave samostalne hrvatske države 1991. Ni velikosrpska vojna agresija nije u toliko mjeri nanijela udarac dostojanstvu hrvatskog naroda.

mr. sc. Antun Babić / HKV

PRILOG: Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka, postoje mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst.

Pismo bez pošiljatelja

Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Friede
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Piskernik

Ottilie Piskernik, civil, Vindiše iz mjesta Eisenkappel / Železna Kapla.

Partizani su je 25. ožujka 1944. godine mučili, silovali i usmrtili.

Operian

Therese Operian, civil, koruška Vindiše iz Saagerberg-a,

općina Miklautzhof – danas općina Sittersdorf.

Titovi partizani su je bestijalno ubili 1. svibnja 1943. godine.

Lass

Vallentin Lausegger, civil, Vindiš, seljak iz Bodental-a (općina Ferlach).

7. svibnja 1945. godine Titovi partizani su ga bestijalno usmrtili u njegovoj šumi.

Ladislav Tomkin
komunistickizlocini.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno