Connect with us

Ivica Ursić

Ima li smisla slijediti onoga koga će razapeti?

Objavljeno

- datum

Petrove primjedbe, koje izgovara u ovonedjeljnom čitanju (Mt 16, 21-27), imaju smisla.

On i njegov brat Andrija već su se poprilično žrtvovali slijedeći Isusa.

Napustili su svoj uhodani ribarski posao i sigurnost svog galilejskog doma, a sve kako bi odgovorili na Isusov poziv: „Hajdete za mnom.”

Na određeni način stavili su svoje živote na kocku i to pod pretpostavkom da je Isus toliko dugo iščekivani Mesija, onaj koji će obnoviti Izrael i spasiti narod od okupatora.

Sve ono što su do sada imali prigodu vidjeti i doživjeti ukazivalo je da su njihove žrtve bile dobra investicija. Iz dana u dan sve im je bila vjerojatnija mogućnost slobode njihove domovine. S velikim uzbuđenjem svjedočili su Isusovom istjerivanju demona, ozdravljenju bolesnih, čišćenju gubavaca, umirivanju oluje, sukobu s vjerskim i političkim vlastima, uskrsnuću mlade djevojke, hranjenju mnoštva, hodanju po vodi, vraćanju vida slijepome, sluha gluhome i sve su to bile u biti predigre onome što je tek trebalo po njima uslijediti, a to je bilo kraj patnji, bijede i tlačenja njihovog naroda.

Ali nakon što su prodiskutirali pitanje Isusovog identiteta Isus je rekao nešto što je potreslo Petra i njegove prijatelje i to ih je potreslo do temelja. Isus je počeo govoriti o svojoj patnji, o tome kako će biti odbačen i ubijen i kako će nakon tri dana uskrsnuti. Učenici su vjerojatno prečuli ovo zadnje, a Petar ne oklijevajući povede Isusa nasamo i stane ga koriti.

U hrvatskom prijevodu stoji riječ „odvraćati“ ali ako uzmemo latinsku riječ ona glasi „increpare“, ona se prevodi – „grditi“ – „koriti“ – „stavljati nekoga na mjesto koje mu pripada“ – „dovoditi u red“.

EMISIJU POGLEDAJTE OVDJE!

Kakav šok.

Oni su se okupili kako bi se napunili radosti i veselja, ljepote i ugode, a Isus ih odvodi mračnom stazom s puno problema.

Ali Petar ima rješenje. Petar govori u ime svih.

On je svjestan da govor kao što je Isusov zna deprimirati ljude.

Petar zna da takve riječi tjeraju ljude sa nedjeljnih misa, jer ljudi ne vole čuti loše vijesti o sebi. O drugima da, ali o sebi ne.

Sve to Petar zna i zato kori Isusa. „Nemoj teške teme! Svi će ti se razbježati!“

Kad god se Evanđelje prezentira kao slatkiš fino upakiran u šareni papirić i kao proizvod koji je lako probavljiv, koji nam ne će „pasti na štumik“, znajte da to Petar kori Isusa.

A to nam se sve češće događa.

Isusa se ušutkuje.

I s našeg ljudskog stanovišta Petar je u pravu.

Zar nas naša vjera ne bi trebala štititi od patnje?

Zar nam ne bi trebala dati pobjedu nad onim što nas ugrožava?

Jer, ono što Isus navodi, nije put i nije način kojim se osvaja svijet i pridobijaju sljedbenici. Obećavati patnju, nošenje križeva, gubitak života – to nije roba koja se traži i grabi. Samo nekom čudaku, nekom mazohisti sve to može biti prihvatljivo.

Nama treba život bez patnje.

Nama ne treba križ.

Eto, takav život nama treba i takav život bi Bog nama trebao osigurati, zar ne?

Zašto slijediti Krista kojega će ionako razapeti?

Pa imamo mi i bez toga dovoljno patnje i dovoljno muka.

Petar reagira baš kao što mi današnji ljudi reagiramo.

Jako suvremeno.

Treba voditi računa o sebi, o svojoj sigurnosti, o svome zdravlju i svome životu.

I zato mi Isusa odvodimo sa strane i korimo ga.

Ušutkujemo ga.

Ali Isusa nije moguće ušutkati.

„On se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: “Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”

Isus je ušutkao demone i ušutkao je oluju.

Sada Isus ušutkuje one koji žele njega ušutkati.

Petra kori, jer se vodi logikom tržišta.

Logikom svijeta, a ne Božjom logikom.

I onda Isus poziva mnoštvo, jer zna da je došao prelomni trenutak.

“Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.“

Ovo je po prvi put da se riječ „križ“ spominje u Evanđelju.

Pojavljuje se poput udara groma.

Uzmite svoj jaram, govori im.

Uzmite svoje poniženje, govori im.

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Ako mi uistinu želimo znati tko je Isus Krist mi ga trebamo slijediti sve do križa.

Ako zastanemo prije Kalvarije onda to nećemo doznati ili ćemo doći do krive spoznaje. Pretpostaviti ćemo da je on još jedan od čudotvoraca, možda egzorcist ili mudar učitelj.

Njegov pravi identitet uistinu se samo može spoznati na križu.

Tu, ispod križa, to će spoznati i obični rimski vojnik, koji će reći:

„Uistinu, ovaj bijaše Sin Božji.“

Zašto slijediti raspetoga Krista?

Zato jer samo razapeti Mesija otkriva u sebi Boga kao Boga koji je ranjiv i koji pati. Samo oni koji su stajali u podnožju križa i koji su ga gledali kako pati i kako umire bili su uvjereni da u srcu svemira, u samom središtu stvarnosti, stoji Onaj koji je ušao u patnju ovoga svijeta. Onaj koji je svojom žrtvom i svojom patnjom pobjedio grijeh i samu smrt. Vječni Gospodar koji se je utjelovio u Isusu iz Nazareta. Naš supatnik koji jedini razumije sve naše boli, jer je i sam patio.

Ali ovakva slika Boga je za većinu ljudi strana.

Bila je strana i Petru.

Mi želimo silnog, nepobjedivog Boga.

Mi želimo Super-Boga. Boga koji nas čuva od svake patnje i svake muke.

Takvom se Bogu mi molimo i utječemo, a sve te priče o „snazi u slabosti“, o „dobivanju u gubljenju“, o „snazi križa“ – e, to nama nije prihvatljivo, a pomalo nam je i ludo i glupo, jer mi mjerimo snagu BDP-jem, snagom nuklearnog arsenala, slavom ovoga svijeta.

Međutim Sveto Pismo govori o jednom drugom Bogu.

O Bogu koji čuje vapaje potlačenih i sirotih, koji štiti nemoćne.

O Bogu koji pati za čovjeka.

O Bogu koji dolazi među nas kao nemoćno dijete, koji se rađa među beskućnicima, koji provodi dio svoje mladosti kao emigrant, koji živi običnim životom, koji biva odbačen, osuđen i smaknut kao posljednji kriminalac. I koji biva pokopan u tuđem grobu. Čak kada je i uskrsnuo iz mrtvih zamijenili su ga za vrtlara.

Samo oni koji slijede Krista sve do križa znaju dubinu Božje ljubavi. Jer on je ušao u našu ranjivost, u našu krivnju, u naše otuđenje, u našu patnju, u našu smrt. I svojom nas mukom i smrću otkupio.

Slijedeći raspetoga Krista mi se rješavamo svoje ranjivosti. Više se ne moramo skrivati iza maske ovoga svijeta i možemo se suočiti sa svojim slabostima i možemo ponijeti svoj križ sigurni da onaj koji je otišao pred nama s nama dijeli svoju bol ali i svoju snagu.

Slijedeći raspetoga Krista mi spoznajemo Božju moć, a to je moć ljubavi.

Kada postanemo uistinu voljni „sebi umrijeti“ onda postajemo sposobni pronaći život.

Slijedeći raspetoga Krista mi znamo da budućnost ne pripada trijumfu patnje, grijeha i smrti. Budućnost pripada vladavini Krista.

 

I kada sve govori da grijeh, patnja i smrt imaju posljednju riječ, mi koji slijedimo raspetoga Krista znamo pravu istinu.

Jer mi smo bili tamo onog užasnog dana kada je tama prekrila svijet.

Svo zlo koje je počivalo u nama bilo je tamo.

Pohlepa je bila tamo.

Mržnja je bila tamo.

Nasilje je bilo tamo.

Političko licemjerje je bilo tamo.

Vjerska prepotencija je bila tamo.

I sile zla su slavile. Vjerovale su da je to njihova konačna pobjeda.

Međutim oni koji su ostali u podnožju križa, oni koji su ostali do samoga kraja, oni koji su pozorno slušali, čuli su jednu drugu poruku:

“Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, Raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kamo vam reče!” (Marko 16,6-7)

Nama su razumljive Petrove primjedbe.

Nama je jasno zašto je Petar odveo Isusa u stranu i zašto ga je korio.

Jer i mi smo takvi. I mi imamo iste ukore za Isusa kao i Petar.

A i mi, poput Petra, smo ga zatajili.

Kada su ga psovali.

Kada su ga se odricali.

Kada su ga pljuvali.

Kada su ga izbacivali iz javnih prostora.

No, on je nama oprostio sve naše opačine i sve naše gadosti.

Njegovo opraštanje jače je od naše izdaje.

Ovo nam je prigoda, ako smo do sada oklijevali, ponijeti svoj križ i slijediti Krista.

Mi moramo znati da onaj koji nas na to poziva s nama hodi čitavim putem, sve do kraja svijeta.

Ali i dalje.

Ivica Ursić

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

Ivica Ursić: Povratak u dolinu

Objavljeno

- datum

Moraš proći tom samotnom dolinom

moraš proći sasvim sam

nitko od nas to ne može umjesto tebe

sam proći moraš

posve sam.

 

Filmski analitičari tvrde da veliki holywoodski blockbusteri, u svojem scenariju, imaju nekoliko „vrhunaca“. To su oni trenutci u filmu kada se svi mi gledatelji išokiramo, ostanemo zatečeni, jer nas nekakva scena ili efekt – iznenadi.

Teoretičari filma tvrde da smo mi, filmska publika, voljni i spremni „lutati“, veći dio filma, filmskim „nizinama i dolinama“ jer znamo da svaki čas može nastupiti „vrhunac“.

Ali što je s našim životima?

Vrijedi li i za njih isti zakon?

Do prije neke generacije vrijedio je. Ljudi su živjeli i umirali, radili i odmarali se, radovali se i tugovali i bili su svjesni da je ovo „dolina suza“ kroz koju moramo proći kako bi došli do konačnog „vrhunca“, do vječnog života.

I onda su nam prodali priču, prodali su nam „filozofiju življenja“ koja pod mottom „carpe diem – iskoristi dan“ propovijeda kako su jedino vrijedni ovozemaljski vrhunci, a sve ostalo – zaboravi. Zbog tih vrhunaca, uvjerili su nas, vrijedi žrtvovati sve – zdravlje, mir u duši, savjest, bližnjeg, domovinu, vjeru, pa čak i svoju vječnost s Bogom.

Zato i jest danas nas život maksimalno ubrzan.

Živimo trčeći, utrkujemo se s vremenom i međusobno. Cilj nam je što prije i što brže napustiti „dolinu suza“ i pod bilo koju cijenu dočepati se nekog, bilo kakvog, vrhunca.

Cijena nije bitna, jer smo mi za vrhunce ovoga svijeta pripravni na svaku cijenu i na svaku žrtvu.

Današnje Evanđelje nije priča o našem usponu, o našem odlasku „gore“, ovo je priča o Isusovom silasku „dolje“, duboko „dolje“, sve do naše slomljenosti, sve do naših najdubljih strahova, razočaranja, boli i nevolja.

Isus se spušta „dolje“, toliko „dolje“ da uzima na sebe teret križa, a sve kako bi nam, pobijedivši smrt, omogućio živjeti u nadi, znajući kako god krenuli da je Krist već bio tamo i da tamo gdje je Krist sada da ćemo jednog dana i  mi tamo biti.

Današnje čitanje, odnosno Isusov silazak „dolje“, sama je bit Evanđelja.

Srž samog Novog Zavjeta.

„On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe “oplijeni” uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik.“

(Filipljanima 2, 6-7)

Isusov silazak „dolje“, silazak s Božjih visina koje mu kao Bogu i pripadaju, silazak iz slave u „dolinu suza“, kako bi prigrlio nas ljude, a sve iz ljubavi prema nama, bit je Evanđelja.

I mi, poput Krista, nakon “uspona na planinu” moramo natrag u “dolinu suza”.

Mi na planini susrećemo Svemogućega Boga, a u dolini imamo susret s demonima.

Na planini sagledavamo nasljedstvo svoje vjere, a u dolini susrećemo one ljude koji vjeru drže razlogom za sukob.

Na planini se čuje umirujući Božji glas, a u dolini čujemo ljudsku svađu.

Na planini učenici su raspoloženi za molitvu, a u dolini se propitkuju tko će među njima biti prvi.

Na planini slava Božja se u cijelosti razotkriva, a u dolini razotkriva se moć grijeha i nevjere.

„O Bože, povedi nas u planinu!“ naša je molitva.

Da Bože to te molimo … ali onda se sjetimo da je mjesto naše s onima u koji trebaju našu pomoć.

A oni su u dolini.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ANĐELI U PUSTINJI

Objavljeno

- datum

Anđeli su bili u pustinji.

To je važno zapamtiti.

Nakon što je Duh Sveti sišao nad Isusa, pri njegovom krštenju, u obliku golubice, ODMAH ga je nagnao u pustinju.

A u pustinji bijahu anđeli.

U pustinji je i Sotona, tu su i divlje zvijeri i sve ono što živi u pustinji – vrelina koja ti prži kožu, žeđ koja ti lijepi jezik za nepce, biljke okrunjene trnjem – ali ovaj put u pustinji bijahu i anđeli – koji mu „služahu“.

Od velike je važnosti sjetiti se tih anđela ove prve nedjelje u Korizmi.

Njih je lako previdjeti.

U biti njih se uvijek i previdi.

Razgovarajte malo sa svojim poznanicima o ovom čitanju i u razgovoru će se iskristalizirati najčešće dvije teme – KUŠNJA, odnosno NAPAST i POKAJANJE.

Mislim da nitko ne će spomenuti anđele.

Ali evanđelist Marko ih se sjeća.

U njegovom (slobodno ga nazovimo) „mršavom“ (po broju riječi) Evanđelju, najkraćem od sva četiri, evanđelist Marko uključuje anđele koje Isus susreće došavši u pustinju.

U Evanđelju po Luki, u Lukinoj verziji ove iste priče, Luka ih u cijelosti izostavlja. U Evanđelju po Mateju anđeli se javljaju, odnosno pojavljuju se na samom kraju.

Ali kod evanđeliste Marka oni su tu čitavo vrijeme. Svih 40 dana.

I nije da evanđelist Marko ima neku posebnu naklonost prema anđelima.

Ne, nema.

Osim u ovoj priči o Isusu u pustinji, anđeli se rijetko pojavljuju u Evanđelju po Marku. I kada se pojavljuju, oni su uglavnom dio Božjeg kraljevskog dvora. Nema ih dolje na zemlji kako pomažu ljudima. Za razliku od Evanđelja po Luki, evanđelist Marko ne bilježi susret između Marije i anđela Gabrijela, a ne spominje ni anđeosko ukazanje pastirima.

Evanđelist Marko izostavlja Matejevog anđela koji govori Josipu neka se ne boji uzeti Mariju za svoju ženu, niti kada mu šapće u uho neka uzme svoju obitelj i neka bježi u Egipat.

Kod evanđeliste Marka nema anđela koji snaži Isusa u Getsemaniju, a nije baš ni jasno je li to bio anđeo kojeg su žene susrele kod praznog groba ili je to tek bio mladić obučen u bijelo.

Dakle kada evanđelist Marko uključuje anđele, koji pomažu Isusu u pustinji, onda mi trebamo sjesti i dobro promisliti. To ni u kojem slučaju ne znači zanemariti kušnje/napasti kojima je Isus bio izložen, niti to znači zaboraviti Napasnika/Sotonu s kojim se je Isus sukobljavao za vrijeme 40-dnevnog boravka u pustinji.

Poglavito to ne znači negirati korizmeni poziv na pokajanje. To ne znači negirati naše osobne napasti i to nikako ne znači prestati se hrvati s našim osobnim demonima.

U Korizmi mi se (konačno) moramo suočiti sa napastima kojima je Isus bio izložen, a koje (napasti) i mi sami doživljavamo u svojim životima. Također se trebamo suočiti s divljim životinjama koje su Isusa okruživale u pustinji, baš kao što i nas okružuju naši strahovi, sumnje i tjeskobe.

Korizma je vrijeme za učiniti sve to.

Ali Korizma je i vrijeme za sjetiti se anđela. Kako u Isusovim pustinjskim danima tako i u našim pustinjskim trenutcima.

Trebamo se prisjetiti (kako to evanđelist Marko čini) da su anđeli bili tamo, za njega, od samog početka njegovog 40-dnevnog boravljenja u pustinji, baš kao što je Bog bio sa svojim narodom, svakoga dana, tijekom njegovog 40 godina dugog lutanja pustinjom, na putu do obećane zemlje. Baš kao što je Bog obećao biti s nama u pustinji, na samotnim mjestima našeg života.

Korizma može biti vrijeme inventure našeg života, vrijeme kada se možemo očistiti stvari koje nas napastvuju i stvari koje nas straše.

Dio naše korizmene stege može biti spoznaja svega onoga, kako pjesnik reče, – „lošeg što učinismo i dobra što učinili nismo.“

Ali ove Korizme trebali bi učiniti još jednu inventuru. Trebali bi pobrojiti anđele koje smo upoznali i voljeli i koji su nas voljeli, u pustinjskim danima našega života.

Trebali bismo se u Korizmi sjetiti, baš kao što se evanđelist Marko sjeća, onih anđela koji se pojaviše u našem životu kada bijasmo umorni, žedni i okruženi divljim zvijerima – baš kao što se pojaviše uz Isusa.

Anđeli naših pustinjskih dana vjerojatno ne sliče na anđele kakvim mi anđele zamišljamo i kako bi oni po nama trebali izgledati.

Nema tu dugih bijelih toga, nema tu šuštećih krila. Umjesto toga oni su možda nalik našem učitelju koji je vjerovao u nas, a kada ni mi sami u sebe vjerovali nismo.

Ili su možda nalik treneru, koji nam je dao šansu zaigrati iako nismo bili baš neki talent.

Možda je jedan od anđela naš kolega na poslu koji nam je čuvao leđa za teških dana ili prijatelj koji je pozorno slušao naše strahove i tugu kada se je naš svijet rušio.

Ponekad su naši pustinjski anđeli ljudi koji su prihvatili naše isprike kada smo ih uvrijedili, ljudi koji nas podsjećaju, kroz svoje prihvaćanje, da je „kod Boga više milosti nego što je grijeha u nama.“ (William Sloan Coffin).

A ponekad su naši anđeli jednostavno ljudi koji su voljni hodati s nama kroz pustinju našeg života.

Korizma počinje Isusovim putovanjem, dugim 40 dana, kroz pustinju, gdje ga je „iskušavao Sotona; i gdje bijaše sa zvijerima.“

Naše korizmeno putovanje također nas vodi u takvu pustinju, u takva vremena i na takva mjesta, bila ona u našem osobnom životu ili u svijetu oko nas.

Da, to može biti gadno putovanje. Putovanje prepuno zastrašujućih trenutaka. Putovanje ispunjeno našim propustima, neuspjesima, padovima i strahovima. U našim korizmenim pustinjama možemo se osjetiti okruženi zvijerima očaja i tuge za propuštenim životnim prigodama.

Ali čak i u takvim vremenima ne zaboravimo na anđele u pustinji.

Evanđelist Marko na njih nije zaboravio.

Ne bismo smjeli ni mi.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

BESPLATNI ZAGRLJAJI

Objavljeno

- datum

Sjećam se … kao da je jučer bilo.

Split.
2009.g.
Veljača. 
Petak 13-ti. 
Negdje oko podne. 
Na mjestu gdje se susreću Marmontova i Riva. 
Nekoliko mlađih osoba s transparentima u rukama. 

Prosvjedi? Maškare?
Ne!

Besplatni zagrljaji.

Tko god je prošao mogao je zastati i dobiti besplatni zagrljaj. 
Ljudi su s nevjericom promatrali. 
S podozrenjem. Sumnjičavo. Oprezno. 
A onda su neki učinili korak prema grupi mladih. 
I zagrlili su se. 

Negdje oko podne. Na petak 13-ti. 
Jučer.

A danas? 
A sutra?

Možda se pitate što ova crtica sa splitske Rive, koju je tog petka, daleke 2009. godine, tako uredno čistila bura, ima veze s ovonedjeljnim čitanjem Evanđelja po Marku?

Malo strpljenja molim.

Gospođa Rosemary priča kako je prije nekoliko godina susrela mladića kojemu je dijagnosticirano, prije dvije godine, da je HIV pozitivan i sada je bio hospitaliziran u uznapredovalom stadiju AIDS-a.

Mladić se je zvao Mark. Ona ga je u više navrata posjećivala, ali tog jednog dana Mark je bio posebno slabo. Priča gospođa Rosemary, da kada su se zajedno pomolili i kada se je ona spremala otići, Mark je digao svoj pogled prema njoj, suze su mu potekle niz lice i tiho je prozborio: „Je li vas strah zagrliti me na trenutak?“

Bio je to jedan od najdragocjenijih zagrljaja u mojem životu, svjedoči gospođa Rosemary.

Gubavci su za Isusovog zemaljskog života morali izvikivati: „Nečist, nečist!“ i morali su stajati podalje od nezaraženih, živeći uglavnom po katakombama ili na grobljima. Ljudi su im ostavljali hranu, ali ih nitko nije dodirivao. (Sjećate li se filma „Ben Hur“?)

Ovonedjeljno čitanje evanđeliste Marka govori o susretu Isusa s gubavcem koji je jako sličan ovom susretu gospođe Rosemary s mladićem oboljelim od AIDS-a.

“I dođe k njemu neki gubavac, klekne i zamoli: “Ako hoćeš, možeš me očistiti!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: “Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube i očisti se.”

Gospođa Rosemary priča da bi bila najsretnija osoba na svijetu da je mogla izliječiti Marka. Njezine ruke su bile pune sućuti za bolesnog mladića i u jednom trenutku joj je kroz glavu prošla pomisao da možda grleći ga, kada su ga svi, pa i njegova obitelj, napustili ona u biti uistinu iscjeljuje Marka.Suosjećanje u, od Boga danim, emocijama postaje duhovno iscjeljenje čak kada i nismo u stanju tjelesno ozdraviti neku osobu.

Na trenutak zastanimo i promislimo koliko je danas ljudi oko nas kojima je duhovno iscjeljenje toliko potrebito. Nisu svi ti ljudi ni gubavci kao u Markovom čitanju, a ne boluju svi ni od AIDS-a kao u priči gospođe Rosemary. Mnogi od njih su teško bolesni, ali bez vidljivih vanjskih znakova.

U Isusovo vrijeme, zadaća svećenika je bila proglasiti osobu koja je oboljela od gube – nečistom.

Ja se često nađem u situaciji kada moram dragim ljudima donijeti jako loše vijesti kada je u pitanju njihovo zdravlje. Ponekad je gore drugome priopćiti takvu vijest nego sam podnijeti neku bol.

Jedina molitva koju je moguće u tim i takvim trenucima moliti jest: „Bože pomozi! Ali neka bude volja tvoja!“

Mi nažalost teško preko usta prevaljujemo ovu drugu rečenicu. 
Prvu svakako, ali drugu jako rijetko.
Skoro nikako.

Dr. Leslie Weatherhead u svojoj knjizi „Božja volja“ govori o tome da Bog ima tri želje.

Bog ima prvotnu želju da mi na ovome svijetu živimo cjelovit, sretan i zdrav život. To je bila Božja želja i namjera za nas od kada smo rođeni. Život je dar kojeg nam je Bog podario. Svakome od nas.

Druga Božja želja je ona u određenim okolnostima. Mi smo stvoreni u slobodi svojih vlastitih želja i okolnosti koje nas okružuju u našim svakodnevnim životima. Kada ne bi tako bilo mi ne bismo bili ništa drugo nego obične lutke na koncu i Bog bi bio veliki lutkar koji manipulira s nama, štiteći neke ljude od opasnosti i ubijajući druge u prometnim nesrećama i prirodnim katastrofama.

Ali tako Bog ne djeluje. Bog nam daje slobodu izbora kako bi naši životi imali smisao i kako bismo preuzeli na sebe odgovornost.

Mi pojma nemamo koje su okolnosti nekome od nas donijele dijagnozu tumora. Mi pojma nemamo zašto je onaj gubavac dobio gubu. Mi danas, zahvaljujući znanosti polako otkrivamo uzroke moderne gube zvane rak.

Dr. Weatherhead nastavlja i spominje treću Božju želju, a to je njegova konačna želja, njegova konačna volja. Ona se u konačnici uvijek ostvaruje i zato Isus i ozdravlja gubavca.

Mi koji vjerujemo u život vječni, mi vjerujemo da će i osobe kao onaj oboljeli mladić o kojemu priča gospođa Rosemary, kao i svi oni teški bolesnici koje mi osobno poznajemo, a koji se bore sa svojom bolešću ili koji su od nje umrli, u konačnici – biti dobro. Njihova tijela prestaju živjeti na ovome svijetu i u ovome životu, ali njihove duše žive vječno.

Dakle u konačnici uistinu uvijek je po Božjoj volji.

Samo je pitanje vjerujemo li mi da je Božja volja za nas uvijek ono najbolje, pa makar u određenom trenutku mi to ne mogli razumjeti?

“Hoću“, odgovara Isus gubavcu, „budi čist!”

Isus je ušao u rizik i sam se zaraziti gubom i tako postati ritualno nečist, a sve da bi podigao ovog gubavca i iscijelio ga.

„I odmah nesta s njega gube i očisti se. Isus se otrese na nj i odmah ga otpravi riječima: “Pazi, nikomu ništa ne kazuj , nego idi, pokaži se svećeniku i prinesi za svoje očišćenje što propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.“

Ljude oboljeli od gube trebao je pregledati svećenik i on je trebao objaviti da su zdravi, da su čisti, prije nego su se mogli vratiti normalnom životu u zajednici. Trebali su po Mojsijevom zakonu žrtvovati janje zajedno s brašnom koje je pomiješano s maslinovim uljem. Konačno iscijeljeni čovjek se je mogao vratiti među ljude i slaviti Boga na sav glas.

U Markovom Evanđelju dalje stoji: 

„Ali čim iziđe, stane on uvelike pripovijedati i razglašavati događaj tako da Isus više nije mogao javno ući u grad, nego se zadržavao vani na samotnim mjestima. I dolažahu k njemu odasvud.“ (Marko 1, 45)

Isus je bio Židov i on se je držao zakona koji su propisivali određenu proceduru, ali ovaj primjer nam pokazuje da ljude ništa nije u stanju zaustaviti kada žele svjedočiti što je Bog za njih učinio.

Ja sam u svojem životu došao u napast pomisli kako je Božja volja da ja patim. Priznajem. Moja je vjera u Božji plan za mene bila slaba. Ali tijekom svoje patnje došao sam do spoznaje da Bog koji šalje svog sina jedinorođenca da bude na križ razapet kako bih ja bio otkupljen ne želi moju patnju. Naprotiv, On moju patnju uzima na sebe i nosi je na križ.

Jer kakav bi to bio Bog Ljubavi i Milosrđa kada bi nam dao život samo kako bi nas kaznio s gubom ili tumorom ili AIDS-om ili potresom?

I ako taj naš život ne bi bio ispunjen smislom i ako u njemu ne bi postojao poziv na služenje i na ljubav prema svome bližnjemu i ako bi taj naš život bio samo nekakav test kojeg bismo trebali položiti ne bi li ušli u Raj, zašto bi nas onda naš nebeski Otac uveo u rizik da padnemo na tom ispitu?

Ako je to uistinu tako, onda bi nas Bog sve stvorio u Raju, pa tog rizika ne bi ni bilo.

To je jednostavno stvar zdrave logike, zar ne?

Ali Isusova istina je razvidna baš u ovoj priči s gubavcem.

Ja želim, poručuje nam naš Bog, da ti budeš zdrav. 
Ja sam došao da ti imaš život i to život cjelovit. 
Moja je želja i volja da ti podarim Kraljevstvo nebesko, da živiš cjelovit život sada na ovome svijetu, a onda u vječnosti. I to ti je dar, kojeg ti u svojim rukama donosi iscjelitelj koji se zove Isus Krist.

Međutim kada okolnosti postanu takove da se fizički život ne može više nastaviti na ovome svijetu, ruka nas Božja dodiruje i u smrti Bog nas prima natrag u svoju vječnu volju.

Baš ta realnost čini sve naše patnje smislenima i održava nas u našoj ljubavi prema Bogu. 

Uistinu jednog dana mi ćemo pronaći lijek za AIDS. Naravno mi ćemo pronaći čak lijek i za rak. Mi ćemo podizati ljude, podizati ćemo ih iznad okolnosti bijede i zla, rata i nevolje, iznad patnje i apatije, ali ćemo biti u stanju jedino iscijeliti naše ranjene duše kada dopustimo da do njih dopre Kristov dodir, koji će sve promijeniti.

Reče netko da „Krist nema ruku do li naših kojima obavlja posao na ovome svijetu“.

Možda to zvuči na prvu pomalo pojednostavljeno, ali je jako duboko. Sućut je naša zadaća kao kršćana. Na nama je pokazati milosrđe i ljubav, na nama je donijeti pravdu i mir, kako u našem narodu tako i svakom čovjeku.

Guba nije danas problem koliki je bio onih dan dok je Isus hodio ovom zemljom. 

Bogu hvala! Ali nama ni danas ne treba ništa manje Kristovog iscjeljenja kao i onih dana.

Kada je Bog u početku stvorio sve na ovome svijetu i kada je stvorio čovjeka, Bog nam je vjerovao. Dao nam je vlast nad svime što je stvorio. Ali mi smo se ponijeli kao loši gospodari. Zato je potreba za iscjeljenjem tako velika. Potreba za iscjeljenjem naših međuljudskih odnosa, za otklanjanjem bijede, za izlječenjem različitih teških bolesti, za zaustavljanjem zagađenja, za prestankom ratova i zločina.

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ali jedna činjenica ostaje – Bog nam još uvijek vjeruje da smo u stanju riješiti sve te probleme.

Kroz nekoliko tjedana ući ćemo u Korizmu i prići ćemo bliže Kristu na križu.

Zamislimo prizor u kojem skeptik stoji u podnožju križa i pita:
„Što je sada, Isuse, sa svim onim što si učinio?“
A Isus odgovori: „Moji će učenici nastaviti!“
„A što ako oni ne uspiju? Ako te iznevjere, Sine Čovječji?“ skeptik će podrugljivo.
„Ja drugog plana nemam.“ uzdahnu Isus.

I zatim umre.

Mi smo jedini Isusov plan koji treba osloboditi ovaj svijet od gube, od bolesti srca, uma, duše i tijela, koje nas priječe biti cjeloviti u Kristu. I kao što je gubavac ozdravio i kao što je uvelike propovijedao i razglašavao, isto tako i mi moramo govoriti svakome o svome Spasitelju koji nas dodiruje i koji nas iscjeljuje.

Bog nam nije podario život, jer nije znao što bi drugo učinio. Naš život nije nekakav test na kojem prolazimo ili padamo. Naš život je dar, dar kojeg trebamo živjeti u punini. U punini u kojoj mi bivamo Krist jedni drugima ako preuzmemo na sebe rizik dodira, ukoliko postanemo odgovor nečijim molitvama, ukoliko kročimo kroz ovaj život u suglasju s Božjim nakanama. Mi smo Božji jedini plan i ukoliko ne ponesemo svoj križ i ukoliko ga ne budemo slijedili onda ćemo morati na kraju života, na ovome svijetu priznati, da smo iznevjerili onoga koji nas nikada nije iznevjerio.

I na kraju moram se vratiti na dno Marmontove gdje se ta ulica susreće s Rivom. U veljaču 2009. U taj petak. 13-ti.

Mladi su nas pokušali poučiti da jedan besplatni zagrljaj nepoznatoj osobi možda ne će ozdraviti tu osobu od neke njezine bolesti, ali sigurno može njezin dan učiniti cjelovitijim. 
Bog nam je sve dao kako bi smo sve to podarili drugima kao što je to on podario nama.

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno