Connect with us

Društvo

ILIJA VINCETIĆ : LUSTRACIJA NIJE STVAR IZBORA ONA JE NUŽNOST!

Objavljeno

- datum

Zločin “memoricida” koji su nad hrvatskim narodom počinili komunisti, jedan je od najtežih zločina u povijesti. Duboko u svijest mnogih etničkih Hrvata usađene su komunističke laži i povijesne krivotvorine. Na žalost, od osamostaljenja Republike Hrvatske i demokratskih promjena u politici, na „ispravljanju“ posljedica tog zločina, se ne čini gotovo ništa.

   ………Piše Ilija Vincetić

Lustracija, (polako, ali sigurno) sve više postaje tek “krilatica”, (politička parola), sve je bliže postati ispraznica. Mali broj ljudi shvaća kako se Hrvati moraju osloboditi nametnutog tereta krivnje i objektivizirati svoju prošlost u II SR.I istodobno, raskrinkati partizanske, i ništa manje (kasnije) komunističke zločine. Mali broj nas vidi kako to neće biti moguće, sve dok se iz javnog života ne prognaju bivši i sadašnji (mentalni) komunisti, te njihova djeca i unuci. Djeca i unuci?!, upitat će se “slobodoljubivi” dio “neutralnih” etničkih Hrvata.

Pa, zaboga, “ne mogu djeca biti odgovorna za grijehe očeva” !!,  reći će mnogi.

I biti će glasni kada su u pitanju josipovići, milanovići, brozovi, leke, pusići i nebrojeni drugi. Grijesi njihovih otaca “ne smiju biti stavljeni na teret djeci”!!, čuje se vriska, liberala, naprednjaka, „lijevih“ intelektualaca, medija…! No, isti ti “istino i slobodoljupci”, prekapaju po dalekoj prošlosti svakog političkog Hrvata koji se pojavi na javnoj ili političkoj pozornici. Istražuje se rodoslovlje, (do devetog koljena), pokušava se pronaći i najmanji crimen ili pak praznina, koju se pokušava popuniti, ne vodeći računa o vjerodostojnosti i istini. Plasiraju se laži i poluistine. I gle, zaboravlja se načelo po kojemu „djeca ne mogu biti odgovorna za grijehe otaca“!! Ponovno se (istina ne u institucije vlasti, ali u javni diskurs da) uvode „ideološke komisije SKH“.

I jasno se ocrtavaju njihove „potkomisije“ koje su djelovale pod nazivima:-„ideološka“, „kadrovska“, „organizaciona“, „reviziona i komisija za historiju“, …., a od 1965. godine i mnoge druge.

Najnoviji događaji   pokazuju svu nakaznost dijela javne i većine medijske scene. Nevjerojatna je dubina kojom je u podsvijest urezana mržnja prema svemu Hrvatskom, domoljubnom, katoličkom. Usudio bih se reći kako je došlo do genetske mutacije, (kao da je nastao novi gen koji reagira na sve „što hrvatski diše“). Zato, danas, više nego ikada ranije, treba kao „uvjet svih uvjeta“, potencirati potrebu lustracije. Lustracije, bez koje neće biti nikakvih promjena na bolje u Republici Hrvatskoj.

Stoga, osjećam potrebu, po tko zna koji put, ukazati na zločin Memoricida koji se dogodio, i što je još gore, koji se događa!! I događati će se, sve dok se kod većine Hrvata ne osvijesti činjenica da djeca i unuci komunista, istim žarom, sa istim ciljevima i motivima, nastavljaju provedbu tog besprizornog zločina. Griješe svi oni koji pozivaju na zaborav, koji niječu pogibelj od tih, (nikada poraženih) snaga. Sve dok hrvati ne shvate kako je nijekanje i relativiziranje komunističkih zločina „suučesništvo“ u njima, Hrvatski narod neće imati demokratskog kapaciteta pokrenuti proces koji će voditi ka zajedništvu. Bar kada su državnost (državotvornost), nacionalni suverenitet i ostali legitimni interesi u pitanju.

  ZAŠTO JE LUSTRACIJA NUŽAN UVJET PREŽIVLJAVANJA DRŽAVE I (političkog) NARODA?

Zato što biološki, a u najvećem broju i ideološki sljednici komunističkih zločinaca i danas, u ime neke (samo njima znane, nakazne) „demokracije“ i „slobode“, (iščašeno shvaćene i pomaknute u „počinjenog zločina koji traje“), nastavljaju s provedbom „crvenog terora“, sredstvima koja su im na raspolaganju, ali sa ništa manjom mržnjom i ništa benignijim nakanama.

Zato što procesi „dehrvatizacije“ (lustracije na komunistički način), još nisu ni priznati od strane zločinaca i njihovih sljednika, niti su osviješteni i raskrinkani kod većine pripadnika Hrvatskog naroda!

Zato što, niti nakon 25 godina od samostalnosti mlade Hrvatske države ne prestaju udari na njene temelje!

Zato što nam u kulturi (posebno) visokom školstvu, medijima, dominiraju nepopravljivi antihrvati (svih etniciteta), koji svojim djelovanjem produbljuju ionako duboke podjele nikada završenog II SR!

Zato što komunistima i njihovoj djeci nije dovoljno što su nam pobili djedove, očeve, stričeve, ujake, … nego bi htjeli i nas (kojima se cjepivo „memoricida“ nije primilo) žive pokopati u njihova grobišta!

Zato što smo jedina država u Europi, u kojoj vladaju nereformirani komunisti i njihova djeca, i guraju nas cijelo stoljeće u nazad!

I još tisuću ZATO, u ovoj napaćenoj Hrvatskoj, razapetoj od juda, odnarođenih danguba, izdajica, poremećenih izdanaka moralne nakaznosti i razorenog vrijednosnog sustava, „urbane fašističke gerile“ koja sebe smješta ultralijevo od političkog centra, pod krinkom „antifašizma“!!

Nakon po Hrvatski narod i državu, tragično završenog II SR, te poslijeratnog brutalnog pokolja pripadnika Domovinske vojske, inteligencije i narodnih tribuna, uglavnom bez suda ili (još gore) u postupcima pred „prijekim sudovima“ koji su bili izrugivanje pravdi, ali i nikad utvrđenog broja pripadnika (običnog, civilnog) hrvatskog puka, pobijenog u pohodima razularene razbojničke, primitivne rulje, najveći zločin komunizma u Hrvatskoj, zločin “MEMORICIDA”, proveden u nekoliko faza, uz neviđene represalije. U prvoj fazi, započelo je, nakon brutalnih fizičkih egzekucija, (bez suda, putem presuda “prijekih sudova” (u mirnodopskim uvjetima), koje su bile izvršne odmah, bez dokaznog postupka i prava na obranu, te kasnijih (nešto civiliziranijih) montiranih komunističkih suđenja, bez prava priziva i objektivne valorizacije “dokaza”), izravnim zastrašivanjem (od najgrubljih fizičkih tortura do likvidacija svih koji su se usudili progovoriti o stravičnom zločinu) a završilo ozakonjenjem verbalnog delikta koji je u nadolazećim desetljećima, bio “živi štit” za prodor u komunističke tabue i dogme.

U drugoj fazi je provedena temeljita „dehrvatizacija“ (lustracija na komunistički način). Ono što nije fizički likvidirano, zatvoreno je ,poniženo, ucijenjeno, zastrašeno. Uvjet preživljavanja je bila potpuna šutnja i bezuvjetna suradnja sa „narodnim vlastima“.

Posebno perverzno je to, što su ini koji su osuđeni na potpunu šutnju, bili sretni da nisu odabrani za bezuvjetnu suradnju. Kao i sada, odmah nakon „oslobođenja“ otimali su roditeljima djecu, navodili ili prisiljavali sinove i kćeri da „denunciraju“ vlastite roditelje, braću i sestre. Stvarali od njih nove janjičare. Danas se zgražamo nad svjedočanstvima najbližih suradnika vođe Crvenih Kmera Pola Pota, nesvjesni da su isti takvi zločini, metodama crvenog terora izbrisani iz kolektivne svijesti hrvatskog naroda, te kroz proces obrazovanja i druge oblike indoktrinacije, provođene od strane državnih institucija i naddržavnih organizacija.

Djeci pripadnika Domovinske vojske, poglavito Ustaša, izrijekom je zabranjeno školovanje, dok je djeci „suradnika i simpatizera“, bio otežan ili onemogućen pristup srednjem i visokom sustavu obrazovanja. Djeca iz (hrvatskih) obitelji intelektualaca, (po nekoliko naraštaja unazad) prisiljena su pristup obrazovanju potražiti u inozemstvu.

Nakon fizičke likvidacije aktera, Spaljuje se sve ono što je u pisanom obliku prenosilo hrvatsku domoljubnu baštinu, zabranjuje se usmena predaja, Crkva i kler se iz javnog života progone u sakristije, vjera se ismijava i proglašava „opijumom za narod“, Najteža moguća optužba (zbog koje se nerijetko gubila glava) postaje „klerofašist“. Narod pod silnim teretom šuti. Šapatom se pronosi ona:

„I zidovi imaju uši“!!

Paralelno s tim procesom, koji se može definirati kao memoricid, i „democid“ (etnocid i kulturocid), odvija se proces besramnog stvaranja nove „intelektualne elite“. Ušljivci, odrpanci, „proleteri“ čiji je kodeks časti formiran u vječito praznom želucu, najprimitivniji krvoloci, nehrvati, preko noći postaju „stručnjaci“, visoki državni dužnosnici, profesori, suci, ….

Sinekure se dijele kao ratni plijen. Po „zaslugama“!! Organiziraju se analfabetski tečajevi za ministre, profesore…. Poneki stručni tečaj ravan je doktoratu. Činjenica da nisu likvidirani samo pripadnici Domoljubne vojske, upravljačkog i represivnog aparata, nego i ugledni umjetnici, profesori, suci, odvjetnici, trgovci…, da su ozakonjene represalije na svim razinama vlasti, upravo govori o planiranoj provedbi democida, a unutar njega etnocida i politicida.

Zbog čega Hrvati intelektualci, koji su doživjeli taj zločin, ili raspolažu saznanjima i činjenicama, koji razumiju što to znači, dopuštaju nijekanje, relativiziranje i prikrivanje zločina “DEMOCIDA”, koji je nad vlastitim narodom izvršila komunističko-partizanska vlast neposredno nakon II SR, za mene će ostati vječiti misterij? ”

“Democid” je pojam “skovan” od strane politologa Rudolpha J. Rumela, s namjerom definiranja područja masovnih zločina šireg od masovnih ubojstava pod nadzorom vlasti, a koji se naziva “genocidom”.

 “Etnocid” se definira kao: „uništavanje i pritisak na kulturu i jezik etničke skupine“, (u kojem za razliku od genocida, etnička skupina nije fizički uništena), ali jest njena kultura. Etnocidom se provodi prisilno svođenje na položaj manjine, a u drugom stupnju, dezintegracija i prisilno asimiliranje u većinski narod. Etnocidi se, (istina) na svjetskoj razini, vežu uz proces kolonijalizma i nad domorodačkim plemenima u “novootkrivenim zemljama”.

U Hrvatskoj, taj proces u prvi mah izgleda paradoksalno (zbog toga što etnocid provode pripadnici etničke manjine nad većinom, uz pomoć ideološki ostrašćene manjine, unutar većinske etničke zajednice. No, ako se poznaje komunistička doktrina prvenstva ideološkog i klasnog, u odnosu na etničko i nacionalno, stvari postaju jasnije. Tek, etnocid nad većinskim Hrvatima provodi ideologizirana manjina unutar Hrvatskog naroda, uz obilatu pomoć jedne etničke manjine.

“Politicid” se definira kao masovno ili pojedinačno ubojstvo ljudi zbog njihovih političkih stavova ili djelovanja na teritoriju neke države, od strane vršitelja vlasti, bez obzira na to radi li se o legalnoj i legitimnoj, nametnutoj (izvana) ili samoproglašenoj (nametnutoj iznutra) vlasti. Kada je u pitanju „politicid“ provođen u SR Hrvatskoj,“područje nadležnosti za likvidacije“ se proteže i izvan teritorija bivše države, na cijeli svijet.

Prošlo je 25 godina od početka krvave agresije, potpomognute unutarnjom izdajom i oružanom pobunom. Punih 20 godina od veličanstvene pobjede u obrambenom, pravednom Domovinskom ratu. No, vidi li se to u političkom, javnom, kulturnom životu Hrvatskog naroda i države?

Ne.

Stječe se dojam da smo gubitnici u ratu, da smo manjina u vlastitoj zemlji. Drsko se laže, napada i kleveće. Već 20 godina, jednog po jednog, najbolje među nama, eliminiraju „našim rukama“!!

I danas sa novom vlašću  koju obnaša koalicija HDZ-MOST  nakon četvorogodišnjeg mandata maliciozne, štetočinske vlasti, u kojemu su, na primitivan, prostački i diletantski način, u najvećem broju vladali unuci i djeca, onih koji su osmislili i provodili gore opisane zločine, i na dalje  imamo na djelu represalije.

Ovoga puta (poglavito) od strane medija koji su toliko ojačali i postali „sami sebi svrhom“, da ugrožavaju demokratske temelje države i pravni poredak. Ako “represalije” definiramo kao protupravne, nasilne postupke, koji se poduzimaju kao protumjere zbog određenih činjenja, sa ciljem da onaj prema kome se poduzimaju, odustane od tih činjenja, u našem slučaju od (legitimne) borbe za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa, i analiziramo ponašanje (većine) medija, jasno će se ocrtati i snage i sredstva.

Jasno se vidi nazočnost onih koji su na gore opisani način, planski i organizirano, od svoje djece i unuka stvorili „crvenu aristokraciju“.

„Aristokraciju“ koja u kulminaciji svoje perverzne dekadencije, u rušilačkom nastupu uništava sve Hrvatsko.

Danas oni, braćo Hrvati i sestre Hrvatice, napadaju! Prijete!! Hoćemo li im to dopustiti? Hoćemo li zaboraviti na nužnost LUSTRACIJE?

Ne kao osvetničkog čina, nego kao civiliziranog raskida sa propalom zločinačkom ideologijom i protunarodnom diktaturom koji je provođen rukom crvenog terora!! Više nego ikada u povijesti, vidljiva je nužnost tog procesa.

Tko od nas (još uvijek) to ne vidi?

Tko od nas toliko mrzi i prezire svoj hrvatski identitet, svoje pretke, kulturu i vjeru?

Tko od nas nema pijeteta, ljudske sućuti za tolike nevine Hrvatske žrtve?

Koga su to uspjeli trajno pretvoriti u modernog janjičara?

Kome su iščupali korijene a on još vegetira?

Tko je to spreman, svojim nerazumnim izborom ugroziti budućnost svoje djece i unuka?

Hrvatskog naroda i države?

Tko je to spreman, u ime laži, prijevare i zablude, ponovno doživjeti kalvariju komunističkog terora?!!

Oni koji nisu, koji vole svoju djecu i unuke, svoj narod i domovinu, moraju ustati u ime dokidanja te tiranije, moraju „u svoje ruke“ uzeti svoj dio odgovornosti!

 

Izvor: Ilija Vincetić/ Hrvatsko nebo

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Isus Srbima: Neka prvi baci kamen onaj tko je bez ratnog zločina

Objavljeno

- datum

Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, prilikom svog posjeta Jasenovcu jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi”.

 

Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao. Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih” profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije. Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!” “Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina. Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd. Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista? Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat”. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine”. U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!”, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!”

Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji” disati. Sjetite se kad je “rigidna desničarka ” Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne” novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu”.

U Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a  “zdravim snagama” Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru”. I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a  “zdravim snagama” Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.”

Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija. Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno”. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna. Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije”, odbaciš “na” iz riječi “napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…” Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska”, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage” shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolman i poziv je opozvan. Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom. Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju”. Nagradno pitanje: Je li drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage” shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan. Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin.  “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH”. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču. Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH”-u onda što reći za “oca domovine” dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom”. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom” političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv. Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…” Kad ovako laže “oporbeni” političar pogodite kako se oko” cifara razume” Vulin, Dačić i ekipa. Kad je samo u jednom “jezičku” Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: “Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči”, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.” Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!” Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: “Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči”, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.”

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku”. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU”. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava. Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava. Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”.

Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada”? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi? Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…” U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao “bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a. Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi” koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

“Narod odlučuje” će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to

“Narod odlučuje” će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje?

dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih. Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi”. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao. Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih” profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.

Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Foto: Stoning to the Death

izvor: Projekt Velebit | 7Dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Begović jasno odgovorila Bijelić u Temi dana: ‘Ne znam kakve veze ima fašizam s pravom na život nerođenog djeteta’

Objavljeno

- datum

U Temi dana HRT je ugostio glavnu koordinatoricu Inicijative “Hod za život” Hajdi Begović te Marijanu Bijelić iz Platforme za reproduktivna prava.

Hajdi Begović izjavila je kako joj nisu jasne poruke iz Platforme te da joj je žao što u medijima njihovih nekoliko prosvjednika dobiju puno više prostora nego 15 do 20 tisuća građana iz Hoda za život. Kaže kako nema ništa protiv njih, svatko može raditi što hoće. “Samo ne vidim zašto uvijek koriste naše skupove za svoje poruke. Zašto se sami ne organiziraju?”, upitala je Begović.

Bijelić je podsjetila kako su na 8. mart organizirali paradu za reproduktivna prava žena. “Ali imamo potrebu i danas reagirati”, izjavila je Bijelić.

Begović opovrgava kako svojim porukama ženama uskraćuju pravo izbora. “Sa današnjih skupova slali smo afirmativne poruke. Mi hodamo za život, ne hodamo protiv pobačaja. Ono što je bitno je da žene saznaju da djetetu kuca srce već sa 18 danom trudnoće”, izjavila je Begović.

Na pitanje hoće li se Platforma za reproduktivna prava žena uključiti u raspravu o pobačaju, Bijelić je rekla kako bi se trebalo pitati sve udruge koje se bave nasiljem nad ženama i pravima žena. “O tome nikako ne bi smjele odlučivati organizacije u kojima je hijerarhija isključivo muška i u kojima žene zapravo nemaju pravo glasa”, istaknula je Bijelić.

Na ovu izjavu Begović je reagirala rekavši da nisu nikakvi fašisti kao što ih se danas s transparenata protuprosvjednika nazivalo. “I ne znam kakve veze ima fašizam i nasilje nad ženama s pravom na život nerođenog djeteta”, naglasila je Begović.

Izvor: hrt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE NARUČITELJ (NE)HRVATSKE POLITIKE

Objavljeno

- datum

„Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“

Bože, kako ovo neugodno zvuči! Ove Stepinčeve riječi mogle bi jako boljeti ovih dana. Iako, ne bi tako trebalo biti. Naprotiv, ovo bi morao biti stalni refren svakodnevnog političkog promišljanja i djelovanja, iznad svih briselskih, njujorških, beogradskih, ili sorošovskih (ili zastupničko-manjinskih), i bili čijih drugih nalogodavanja – piše pater Mandurić na svom fb profilu.

Ponekad je, valja priznati, to bilo naroda teško osjetiti i znati što bi narod; što mu je na duši. No, postoje i situacije u kojima je, čak ako ste i duhovno pomalo tupi, da ne kažem anemični, nemoguće ne osjetiti to bilo. Primjerice, u vremenu nedavnog nametanja Istanbulske, ili u vrijeme krvave borbe naroda oko promjene izbornog sustava prije četiri godine, kad je bilo naroda progovaralo i preko radnika, i branitelja i studenta, i seljaka, i preko klera; i kad nas je vodstvo HDZ-a doslovno izdalo držeći svijeću SDP-u koji je narodu otimao pravedno izboreni referendum… s tim da je pojam držanja svijeće pomalo podcjenjivački spram svih aktivnosti koje je ondašnji opozicijski HDZ poduzimao kako bi spriječio vlastite glasače i sami narod da govore što misle (baš ovako kako to danas čini opozicijski SDP). I onda su, kao i danas, i SDP i HDZ opstruirali prikupljanje potpisa na sve znane i neznane načine da ti pamet stane.

Važno je, radi istine, kome milo – kome drago, pošteno se prisjetiti kako je u tome prednjačio upravo ondašnji predsjednik stranke g. Karamarko – kako ne bi pomislili da se to događa samo s ovim predsjednikom HDZ-a. Nije, nego je to HDZ-ova tradicija u cijelom posttuđmanovskom periodu, nakon što su narodu stranačke garniture otele stranku, te sada ona služi tome da drži narod daleko od svakog utjecaja i zaglušuje njegov glas dok vlast prima naloge od raznih svjetskih kriminalaca i bandi za koje provode antihrvatsku politiku, posve se oglušujući na bilo naroda, upravo na način koji je pokojni Stepinac tako prezirao: ono, ništarijski; bez sluha i bilo kakvo poštovanja za ono što narod osjeća i hoće, posve ga razvlašćujući, ušutkujući ga, potvarajući na njega, klevećući vlastiti narod, gazeći ga doslovno. Uh, kako mi se to gadi!

Tajna o „ništarijama“ koje ne osjećaju bilo naroda:

Iako to stvarno vrijeđa da gore ne može, pustimo na trenutak osjećaje po strani, pa probajmo uočiti jedan vrlo znakovit fenomen: vlasti ne znaju pretpostaviti ništa drugo nego da Vi koji nešto hoćete i tražite referendume, i ovaj o Istanbulskoj i ovaj o izbornom zakonu,, tek slijepo slušate nekoga tko vama manipulira. Pitate li se, otkuda im takva pomisao? Ne radi li se možda o tome da – budući da većina njih; i „lijevih“ i „desnih“ ne znaju drugo doli provoditi poslove za neke naručitelje – naravno, ni ne mogu zamisliti nekakvo drugačije funkcioniranje nego ono svojstveno njima – poslušničko i nevjerno. Posve okrenuti od vlastitog naroda, ne shvaćaju kako narod jednostavno ne može odustati od toga da Hrvatska bude „ponosna i lijepa k’o u snovima“, za kakvu se umiralo, jer sve što je manje od toga, od zloga je. Ta misao naroda i ono što im je pri srcu, nije pri srcu i političkim vrhuškama. Oni se naprotiv, noći prevrću u postelji ne bi li dokučili neke želje briselske, kao što su nekada beogradske, berlinske, bečke, budimpeštanske … a svijet je velik, i naručitelja će uvijek biti.

Tako blizu a tako daleko.

Vrlo je bolna i tako žalosna i pomisao da, istovremeno, postoji jedan drugi „naručitelj“ nekog političkog programa, a koji je jači i dugotrajniji od svih kojima se klanjaju; posve je čist, moralan i pravedan. Taj naručitelj je njihov vlastiti narod, koji zdušno, ustrajno i nepokolebljivo svo vrijeme pokušava „naručiti„ provođenje domoljubne politike u interesu naroda. No, on desetljećima nije uspio ni doprijeti ni do jedne posttuđmanovske vlasti, iako je stalno dozivao; preko prosvjeda za generale, preko šatora u Savskoj, preko kolone sjecanja u Vukovaru; hoda za život, referenduma o braku, preko prosvjeda za haške uznike, prosvjeda za progonjene Hrvate u BiH…

Gospodo, svo ovo vrijeme u svim tim dozivanjima jedino što je narod tražio jest da vlast koju vam je povjerio, koristite za to da zastupate Hrvatsku, i njezine interese.

Ali niste čuli.

Ništa čuli ni vapaje naroda da se zaštiti dignitet Domovinskog rata, naš narod u BiH kojeg ste ostavili na milost i nemilost … vi uopće nemate pojma koliko narod glasno i bolno viče i maše vam pred očima… Vaše su uši i oči već desetljećima preljubnički odsutne, pa ni ne znate da je narod srcem ovdje, i koliko mu je do svega stalo. A osobito ne znate i pojma nemate kako to sve boli hrvatsku napaćenu dušu, koja nikako odustati ne može.

Možda vam se, u vašem preljubničkom zanosu, učinilo da Hrvatska više ni ne diše i ne osjeća ništa, da ste je dokrajčili. No, ja se bojim da bi se sve lako moglo okrenuti, i da će narod zatražiti račun. Jer on ima pravo znati što se radilo od njegove domovine, i za koga, i za što, i kako, i tko, i kada…

I to vrlo konkretno:

• Tko je naručitelj stalnog obezvrjeđivanja Domovinskog rata?

• Tko je naručitelj usvajanja Istambulske konvencije i nametanje rodne ideologije??

• Tko je i za koju uslugu naručitelj obezvrjeđivanja hrvatskog gospodarstva?

• Tko je naručitelj projugoslavenskog kadroviranje vanjske politike?

• Tko je bio naručitelj razaranje instituta braka kao zajednice žene i muškarca,

• Tko je naručitelj opstruiranja istrage hrvatskih grobišta i logora Jasenovac?

• Tko je stvarni naručitelj devijantne kurikularne reforme i njezine hitne provedbe?

• Tko je naručio nemar i nehaj oko Hrvata Herceg Bosne?

• Tko je naručio da se glasačka moć od milijun glasova dijaspore svede na samo tri zastupnika?

• Tko je naručitelj marginaliziranja Vukovara; nemara oko ovčare, nemara oko promocije vitezova Domovinskog rata, populariziranje i rehabilitiranje četništva, progona Thompsona; nebrige oko haške šestorke, zaborava pokojnog Praljka; prodaje Hrvatskih medija; monopola Deutsche telekoma i njegovog planetarnog kriminala; korumpiranost sudstva; kadroviranje ustavnog suda, instaliranja destruktivnih državnih odvjetnika…

Netko je – a mi nismo. Pa moramo znati tko je?

Budući da nam ne želite reći, ne preostaje nam ništa drugo nego pobijediti na referendumu, i izabrati u sabor ljude koji osjećaju bilo naroda – koji nisu „ništarije“, i koji su spremni biti mučenici za svoj narod, za njega sve izgubiti, pa i život ako treba, kao Blago Zadro, i tisuće drugih, i kako je svjedočio sveti Stepinac.

Netko tko se zove hrvatski političar, ispod toga ne smije ići.

Referendum, gospodo – nema druge!

Pater Ike

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno