Connect with us

Društvo

HRVATSKA ISPLAĆUJE 50.140 MIROVINA ČETNIČKIM TERORISTIMA KOJI SU SE POBUNILI I RATOVALI PROTIV HRVATSKE!

Objavljeno

- datum

Rušili i ubijali gradove i sela, a sada im Hrvatska plaća mirovine

Javnosti je nepoznato da će se u novome proračunu Plenkovićeve vlade koji mora biti dovršen do polovice prosinca naći možda i golema stavka za plaćanje mirovina aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine.

Na takvo, po Hrvatsku katastrofalno stanje, upozoravala je pod kraj mandata Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske u Vladi Tihomira Oreškovića, ali čini se da nitko nije tome pridavao važnost.

Isticala je posebno problem dvostrukih mirovina koje prijete izravnim bankrotom sljedećega državnog proračuna. No u općoj poplavi institucijske neodgovornosti, njezino upozorenje bilo je uzalud.

Naše istraživanje pokazalo je danas da problem dvostrukih mirovina predstavlja tek dio sustava golemih problema koji se valjaju prema Hrvatskoj, a posljedica su nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

Čini se da je to, između ostaloga, i djelovanje jedne „male“ srbijanske institucije u Hrvatskoj koja je dakako dio daleko većega stroja razarački usmjerenoga prema našoj državi.

Ipak, šokantan je podatak da je Hrvatska iz mirovinskoga fonda isplatila zaostale mirovine agresorima iz RS Krajine, za njih više od 46.000 u 2015.godini kojima je odobren zahtjev za konvalidaciju mirovinskih prava, a danas im isplaćuje redovne mirovine svakoga mjeseca za razdoblje iz Domovinskoga rata unatoč njihovim terorističkim aktivnostima.

Koliko će ih se još morati isplaćivati, teško je prognozirati jer zahtjevi iz Srbije zbog produženoga roka za konvalidaciju i dalje pristižu.

Najnoviji zahtjev iz Beograda iz Beograda težak 30 milijarda kuna

Prema podatcima koje nitko od vladajućih ne želi čuti, a posljedica je produljenih rokova za konvalidaciju, najnoviji je zahtjev iz Beograda prema kojemu umirovljenici iz tzv. SAO Krajine sada traže čak više od 30 milijarda kuna. Potaknuti Centrom za regionalizam iz Novoga Sada i tzv. Igmanskom inicijativom iz Beograda, čiji je dopredsjednik za Hrvatsku Zoran Pusić, Sindikat udruženja penzionera Srbije prije dvije godine pokrenuo je postupak pred Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi (ILO) ne bi li za preko 80 tisuća umirovljenika dobio navodne zaostatke mirovina koje im za razdoblje Domovinskoga rata HZMO-a nije isplaćivao do 1998. godine, premda su za to vrijeme primali mirovine preko fondova tzv. SAO Krajine.

Hrvatska im je odbila tada isplatiti dvostruke mirovine na osnovu odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Međutim, oni ne odustaju i ponovno ovih dana traže svotu koja se danas penje na cijeli godišnji hrvatski iznos za naše mirovine. Naime, njihove zahtjeve trebala je još osporiti 2015. godine Vlada Zorana Milanovića koja iz nepoznatih razloga to nije učinila, premda je imala mogućnosti na osnovu pravomoćnih presuda hrvatskih sudova i one iz Strasbourga.

Rok za odgovor Hrvatskoj prema najnovijim je zahtjevima srpskih agresorskih zahtjeva za isplatu takvih dvostrukih mirovina sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi ove godine do 31. prosinca. Međutim kako je Hrvatska ispunila do sada sve obveze i zahtjeve prema takvim tražiteljima, prema svim međunarodnim uzancama nema mogućnosti isplate ikakvih dvostrukih primanja mirovina niti ikakva prava. No srpska agresorska strana obratila se i drugim međunarodnim institucijama.

Na redu je Plenkovićeva vlada koja mora ozbiljno shvatiti problem umjesto dosadašnjih šlampavih postupaka Milanovićeve i Oreškovićeve vlade. Naime, u slučaju pozitivnoga rješenja agresorskih zahtjeva iz Beograda i Banje Luke, bio bi to put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskoga sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskoga staža, a to bi tada bio kolaps hrvatskoga financijskog sustava. Sve to bi Hrvatsku gurnulo u potpuni socijalni kaos.

Veleizdjanički potezi bivših hrvatskih vlada

U takvu situaciju dovedeni smo planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi sljedeći hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakve pravne osnove. Pritom Milanovićeva Vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

Malo je poznato zašto danas Hrvatska plaća takve konvalidirane mirovine agresorima, ali činjenica je da je svaka vlada, od Sanaderove, Milanovićeve, do Oreškovićeve stalno pomicala rokove konvalidacije. Još je manje poznato javnosti, najnovije traženje Milorada Pupovca i njegov uvjet Plenkoviću da se takve mirovine agresorima isplate za razdoblje Domovinskoga rata i onima izbjeglima u Srbiju te za radni staž ostvaren u tzv. SAO Krajini.

Ako je za glasove u Saboru na to Plenković i pristao, današnja naša država propast će, osim moralno, i financijski. Promatrajući to unatrag, takvo popuštanje agresorima na Hrvatsku i „kemijanje“ s takvim „četničkim“ mirovinama maslo je i bivših ministara Slavka Linića i Miranda Mrsića uz potporu njihove tada koalicijske partnerice Vesne Pusić i Milorada Pupovca, ali i uz dobrosusjedski stalni pritisak srpske Vlade.

Naime, Zakon o konvalidaciji (Konvalidacija je naknadno osnaženje ništavne pravne odluke ispunjenjem nekih formalnosti koje joj nedostaju.) koji je donesen još davne 1997. godine vrlo je štur i sastoji se tek od četiriju članaka u kojima se ističe da se svi akti i odluke donesene od javnih institucija na području koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju sukladno Ustavu, Ustavnome zakonu o ljudskim pravima i slobodama te ostalim zakonima RH. Taj je Zakon o konvalidaciji stalno za svake Vlade nakon 2000. produživan, premda je prvotni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ovog prava, Uredbom o provođenju ovoga zakona iz 1998. bio je određen na rok od godinu dana za njihovo podnošenje. Ovaj poziv za konvalidaciju tada imao je ne samo vremensko ograničenje, već su se na njega mogli pozvati samo građani s prebivalištem na prostoru Hrvatske, što je za srpsko stanovništvo u izbjeglištvu značilo da mogu podnijeti zahtjev za konvalidaciju ukoliko se u roku od godinu dana vrate u Hrvatsku, prijave prebivalište, dobiju domovnicu i osobnu iskaznicu, što je zbog općih društvenih i političkih prilika u to vrijeme za mnoge izbjeglice bilo neostvarivo.

Nakon prvoga roka nastupila je desetogodišnja stanka, a onda je 2008., na inicijativu Srpskoga narodnog vijeća, tadašnja vlada donijela Pravilnik o postupku konvalidiranja na temelju kojega je ponovno otvoren rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ovoga puta bez vremenskoga ograničenja, koji traje i danas i vrijedi za građane koji žive izvan Hrvatske. Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju razmatralo se i u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i bio je, iako nepotrebno, jedan od političkih prioriteta pristupnoga partnerstva. Po čijemu naputku, nije jasno, ali poznavatelji dugotrajnih pregovora Hrvatske s EU tvrde da to sigurno nije bio zahtjev Bruxellesa.

Hrvatska preuzela i invalidske mirovine tzv. Sao Krajine

Čini se da će sudeći po dosadašnjim mirovinskim zahvatima dosadašnjih hrvatskih Vlada te najnovijim najavama usklađivanja i određivanja koeficijenta braniteljskih i povlaštenih mirovina, uskoro doći do toga da će aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine biti priznate invalidske mirovine za vrijeme dok su ratovali protiv svoje Domovine, što su očito predstavnici srpske manjine uspjeli progurati ispod stola tijekom posljednjih desetak godina.

Prošle godine, kad smo pisali o novome Zakonu o razdvajanju braniteljskih mirovina, već smo ustanovili da su oficiri JNA koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku izuzeti iz dijela o razdvajanju mirovina, te da je agresorima koji su otišli u mirovinu za vrijeme Domovinskoga rata priznat dvostruki radni staž te da dobivaju mirovinu od Republike Hrvatske po općim propisima. U tome napisu, Đuro Glogoški, predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida potvrdio nam je kako ima dokaze da je RH preuzela invalidske mirovine iz tzv. SAO Krajine koje su im tamo dodijeljene i da se te „četničke“ mirovine isplaćuju sada iz proračuna RH, čime i sama Hrvatska time provodi politiku izjednačavanja žrtve i agresora.

Zanimljiv je u polugodišnjemu izvješću Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje podatak da Hrvatska još uvijek plaća 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku i 7464 mirovina pripadnicima bivše JNA. Apsurd je da se isplaćuje i više od 50 tisuća mirovina Srbima iz nekadašnje RS Krajine koji žive u Srbiji, a koji su, da priča bude ironična i po hrvatskim navadama apsurdna, vodili pobunu i terorističke aktivnosti protiv iste te države Hrvatske koja im financira lagodnu starost, što im je omogućilo odobravanje zahtjeva za konvalidaciju mirovinskih prava.

S druge strane, svatko tko obrati pozornost na statističke podatke o visini mirovina u našoj zemlji, ne može se ne zapitati kako uopće preživljava najveći dio naših umirovljenika, koji čine gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva. Veliki broj naših umirovljenika ne samo da živi na rubu siromaštva, već je čak i prešao tu granicu. Treba napomenuti kako je dio spomenutih tzv. krajišnika u mirovini bio već i za vrijeme tzv. zločinačke RS Krajine, te primao mirovinu iz tamošnjega penzionog fonda. Kako je vidljivo iz podataka Ministarstva, tim je umirovljenim Krajišnicima priznata i hrvatska mirovina za to vrijeme, koju su u međuvremenu očito naplatili.

Posljednji poziv na uzbunu

Naime, koliko je novca Hrvatska potrošila od 2008. na isplatu zaostalih mirovina tzv. krajišnicima, u resornome Ministarstvu ne znaju jer ne raspolažu podatcima o isplaćenim sredstvima temeljem konvalidiranih rješenja o mirovinama ostvarenim na području penzionog fonda bivše tzv. RS Krajine. Baš kao niti broj onih koji će priznavanje krajiškoga staža tek zatražiti kad im se približi vrijeme za mirovinu te civilnim žrtvama rata o kojima Hrvatska ne raspolaže podatcima o tome tko je u tzv. Krajini bio civil, a tko nije, pogotovo jer su sve terorističke postrojbe osim JNA, nosile civilnu odjeću. Još jedna posljedica nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

S obzirom da neke procjene govore kako je na okupiranome području tih pet godina živjelo i do 250.000 osoba, jasan je broj krajiških mirovina koje bi uskoro mogle pasti na račun ionako uzdrmanog mirovinskog fonda hrvatskih građana. Kad znamo da trenutačno imamo oko 52 tisuće umirovljenih branitelja, baš koliko i umirovljenih pripadnika tzv. Krajine te da zahtjevi za konvalidaciju mirovine još stižu, čini se da će broj umirovljenih tzv. krajišnika uskoro biti veći i od broja umirovljenih branitelja.

Činjenica je da se naša osiromašena država ponaša poput pijanih milijardera isplaćujući ogromne odštete za Loru i druge slične slučajeve, a da nije dobila niti jedne kune odštete od Srbije, koja prema posljednjim računicama iznosi čak 90 milijarda eura, poziv je na uzbunu zbog skandaloznih otkrića o prijetećemu bankrotu državnog proračuna isplatom višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova.

Izvor: Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Hasanbegović: Salonski kvaziljevičari 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive

Objavljeno

- datum

Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, inače novi član Kazališnog vijeća HNK, nakon što je bio na premijeri predstave redatelja Olivera Frljića “Šest likova traži autora”, kaže: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

“Ima tu možda elemenata i mazohizma, a ima i veze s mojom urođenom znatiželjom. Morao sam doći pogledati”, rekao je Hasanbegović, koji je u kontekstu predstave i onih koji su se tamo našli, spominjao “wannabe zvijezde i novu socijaldemokratsku haljinu s Burberry uzorkom Milanke Opačić”.

“Bilo mi je zanimljivo vidjeti me kako izgledam sa svinjskom glavom, kako me pričešćuje s kokainom biskup Mile Bogović …”, rekao je u razgovoru za RTL i dodao: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

Osvrnuo se i na to da sada sjedi u počasnoj loži HNK-a Zagreba, rekao je: “Spletom okolnosti moram biti u loži. U ložama nisam bio nikad u životu. Zanimljivo je gledati to ozračje uvijek istih lica te naše celebrity scene. Očigledno su preplaćeni na lože i na domjenak”.

O pojmu “kvaziljevičari” koje on sam stalno spominje, objasnio je, kako on smatra: “To su klišeji koji su izgubili bilo kakvo značenje. Kad sam govorio o tome, govorio sam o salonskim kvaziljevičarima koji 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive”.

Za sebe kaže da se ne prepoznaje kao desničar i poručuje: “Ja sam čovjek širokih shvaćanja. Riječ sloboda obilježava moje političko djelovanje”.

Što se tiče zagrebačkog HNK-a, kaže: “Sve što je dobro će se pozdraviti. HNK Zagreb je stožerna kulturna ustanova i kao takva mora imati podršku od države”, istaknuo je, a komentirao je i neprofitne medije: “Ono što se naziva neprofitni mediji i što su parapolitičke i paraideološke platforme i one se ne mogu financirati iz državnog proračuna. Nema više toga da se novac dijeli političkim dekretom”.

Na opasku da je fokusiran na ideološko – kulturno – medijski prostor, ali to nije najvažnija stvar, Hasanbegović je upozorio: “Taj prostor je jako važna stvar, naša stranka je utemeljena na jasno orijentiranim vrijednostima i načelima iza kojih stojimo, ali to nisu jedina pitanja. Medije najviše zanima ovo, ali ja vas pitam zašto onda postoje toliki otpori stanovitim promjenama?”

Što se pak tiče europarlamentarnih izbora, do njih je, kaže, još mnogo vremena, ali svaka ozbiljna stranka mora sudjelovati na svim parlamentarnim izborima, a što se tiče predsjedničkih – “o tome ću pričati kad to dođe na dnevni red. Mi ćemo iznijeti svoje stajalište i naši birači će znati što činiti” – donosi Hrvatska-danas.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno