Connect with us

Društvo

HRVATSKA ISPLAĆUJE 50.140 MIROVINA ČETNIČKIM TERORISTIMA KOJI SU SE POBUNILI I RATOVALI PROTIV HRVATSKE!

Objavljeno

- datum

Rušili i ubijali gradove i sela, a sada im Hrvatska plaća mirovine

Javnosti je nepoznato da će se u novome proračunu Plenkovićeve vlade koji mora biti dovršen do polovice prosinca naći možda i golema stavka za plaćanje mirovina aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine.

Na takvo, po Hrvatsku katastrofalno stanje, upozoravala je pod kraj mandata Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske u Vladi Tihomira Oreškovića, ali čini se da nitko nije tome pridavao važnost.

Isticala je posebno problem dvostrukih mirovina koje prijete izravnim bankrotom sljedećega državnog proračuna. No u općoj poplavi institucijske neodgovornosti, njezino upozorenje bilo je uzalud.

Naše istraživanje pokazalo je danas da problem dvostrukih mirovina predstavlja tek dio sustava golemih problema koji se valjaju prema Hrvatskoj, a posljedica su nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

Čini se da je to, između ostaloga, i djelovanje jedne „male“ srbijanske institucije u Hrvatskoj koja je dakako dio daleko većega stroja razarački usmjerenoga prema našoj državi.

Ipak, šokantan je podatak da je Hrvatska iz mirovinskoga fonda isplatila zaostale mirovine agresorima iz RS Krajine, za njih više od 46.000 u 2015.godini kojima je odobren zahtjev za konvalidaciju mirovinskih prava, a danas im isplaćuje redovne mirovine svakoga mjeseca za razdoblje iz Domovinskoga rata unatoč njihovim terorističkim aktivnostima.

Koliko će ih se još morati isplaćivati, teško je prognozirati jer zahtjevi iz Srbije zbog produženoga roka za konvalidaciju i dalje pristižu.

Najnoviji zahtjev iz Beograda iz Beograda težak 30 milijarda kuna

Prema podatcima koje nitko od vladajućih ne želi čuti, a posljedica je produljenih rokova za konvalidaciju, najnoviji je zahtjev iz Beograda prema kojemu umirovljenici iz tzv. SAO Krajine sada traže čak više od 30 milijarda kuna. Potaknuti Centrom za regionalizam iz Novoga Sada i tzv. Igmanskom inicijativom iz Beograda, čiji je dopredsjednik za Hrvatsku Zoran Pusić, Sindikat udruženja penzionera Srbije prije dvije godine pokrenuo je postupak pred Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi (ILO) ne bi li za preko 80 tisuća umirovljenika dobio navodne zaostatke mirovina koje im za razdoblje Domovinskoga rata HZMO-a nije isplaćivao do 1998. godine, premda su za to vrijeme primali mirovine preko fondova tzv. SAO Krajine.

Hrvatska im je odbila tada isplatiti dvostruke mirovine na osnovu odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Međutim, oni ne odustaju i ponovno ovih dana traže svotu koja se danas penje na cijeli godišnji hrvatski iznos za naše mirovine. Naime, njihove zahtjeve trebala je još osporiti 2015. godine Vlada Zorana Milanovića koja iz nepoznatih razloga to nije učinila, premda je imala mogućnosti na osnovu pravomoćnih presuda hrvatskih sudova i one iz Strasbourga.

Rok za odgovor Hrvatskoj prema najnovijim je zahtjevima srpskih agresorskih zahtjeva za isplatu takvih dvostrukih mirovina sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi ove godine do 31. prosinca. Međutim kako je Hrvatska ispunila do sada sve obveze i zahtjeve prema takvim tražiteljima, prema svim međunarodnim uzancama nema mogućnosti isplate ikakvih dvostrukih primanja mirovina niti ikakva prava. No srpska agresorska strana obratila se i drugim međunarodnim institucijama.

Na redu je Plenkovićeva vlada koja mora ozbiljno shvatiti problem umjesto dosadašnjih šlampavih postupaka Milanovićeve i Oreškovićeve vlade. Naime, u slučaju pozitivnoga rješenja agresorskih zahtjeva iz Beograda i Banje Luke, bio bi to put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskoga sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskoga staža, a to bi tada bio kolaps hrvatskoga financijskog sustava. Sve to bi Hrvatsku gurnulo u potpuni socijalni kaos.

Veleizdjanički potezi bivših hrvatskih vlada

U takvu situaciju dovedeni smo planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi sljedeći hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakve pravne osnove. Pritom Milanovićeva Vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

Malo je poznato zašto danas Hrvatska plaća takve konvalidirane mirovine agresorima, ali činjenica je da je svaka vlada, od Sanaderove, Milanovićeve, do Oreškovićeve stalno pomicala rokove konvalidacije. Još je manje poznato javnosti, najnovije traženje Milorada Pupovca i njegov uvjet Plenkoviću da se takve mirovine agresorima isplate za razdoblje Domovinskoga rata i onima izbjeglima u Srbiju te za radni staž ostvaren u tzv. SAO Krajini.

Ako je za glasove u Saboru na to Plenković i pristao, današnja naša država propast će, osim moralno, i financijski. Promatrajući to unatrag, takvo popuštanje agresorima na Hrvatsku i „kemijanje“ s takvim „četničkim“ mirovinama maslo je i bivših ministara Slavka Linića i Miranda Mrsića uz potporu njihove tada koalicijske partnerice Vesne Pusić i Milorada Pupovca, ali i uz dobrosusjedski stalni pritisak srpske Vlade.

Naime, Zakon o konvalidaciji (Konvalidacija je naknadno osnaženje ništavne pravne odluke ispunjenjem nekih formalnosti koje joj nedostaju.) koji je donesen još davne 1997. godine vrlo je štur i sastoji se tek od četiriju članaka u kojima se ističe da se svi akti i odluke donesene od javnih institucija na području koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju sukladno Ustavu, Ustavnome zakonu o ljudskim pravima i slobodama te ostalim zakonima RH. Taj je Zakon o konvalidaciji stalno za svake Vlade nakon 2000. produživan, premda je prvotni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ovog prava, Uredbom o provođenju ovoga zakona iz 1998. bio je određen na rok od godinu dana za njihovo podnošenje. Ovaj poziv za konvalidaciju tada imao je ne samo vremensko ograničenje, već su se na njega mogli pozvati samo građani s prebivalištem na prostoru Hrvatske, što je za srpsko stanovništvo u izbjeglištvu značilo da mogu podnijeti zahtjev za konvalidaciju ukoliko se u roku od godinu dana vrate u Hrvatsku, prijave prebivalište, dobiju domovnicu i osobnu iskaznicu, što je zbog općih društvenih i političkih prilika u to vrijeme za mnoge izbjeglice bilo neostvarivo.

Nakon prvoga roka nastupila je desetogodišnja stanka, a onda je 2008., na inicijativu Srpskoga narodnog vijeća, tadašnja vlada donijela Pravilnik o postupku konvalidiranja na temelju kojega je ponovno otvoren rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ovoga puta bez vremenskoga ograničenja, koji traje i danas i vrijedi za građane koji žive izvan Hrvatske. Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju razmatralo se i u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i bio je, iako nepotrebno, jedan od političkih prioriteta pristupnoga partnerstva. Po čijemu naputku, nije jasno, ali poznavatelji dugotrajnih pregovora Hrvatske s EU tvrde da to sigurno nije bio zahtjev Bruxellesa.

Hrvatska preuzela i invalidske mirovine tzv. Sao Krajine

Čini se da će sudeći po dosadašnjim mirovinskim zahvatima dosadašnjih hrvatskih Vlada te najnovijim najavama usklađivanja i određivanja koeficijenta braniteljskih i povlaštenih mirovina, uskoro doći do toga da će aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine biti priznate invalidske mirovine za vrijeme dok su ratovali protiv svoje Domovine, što su očito predstavnici srpske manjine uspjeli progurati ispod stola tijekom posljednjih desetak godina.

Prošle godine, kad smo pisali o novome Zakonu o razdvajanju braniteljskih mirovina, već smo ustanovili da su oficiri JNA koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku izuzeti iz dijela o razdvajanju mirovina, te da je agresorima koji su otišli u mirovinu za vrijeme Domovinskoga rata priznat dvostruki radni staž te da dobivaju mirovinu od Republike Hrvatske po općim propisima. U tome napisu, Đuro Glogoški, predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida potvrdio nam je kako ima dokaze da je RH preuzela invalidske mirovine iz tzv. SAO Krajine koje su im tamo dodijeljene i da se te „četničke“ mirovine isplaćuju sada iz proračuna RH, čime i sama Hrvatska time provodi politiku izjednačavanja žrtve i agresora.

Zanimljiv je u polugodišnjemu izvješću Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje podatak da Hrvatska još uvijek plaća 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku i 7464 mirovina pripadnicima bivše JNA. Apsurd je da se isplaćuje i više od 50 tisuća mirovina Srbima iz nekadašnje RS Krajine koji žive u Srbiji, a koji su, da priča bude ironična i po hrvatskim navadama apsurdna, vodili pobunu i terorističke aktivnosti protiv iste te države Hrvatske koja im financira lagodnu starost, što im je omogućilo odobravanje zahtjeva za konvalidaciju mirovinskih prava.

S druge strane, svatko tko obrati pozornost na statističke podatke o visini mirovina u našoj zemlji, ne može se ne zapitati kako uopće preživljava najveći dio naših umirovljenika, koji čine gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva. Veliki broj naših umirovljenika ne samo da živi na rubu siromaštva, već je čak i prešao tu granicu. Treba napomenuti kako je dio spomenutih tzv. krajišnika u mirovini bio već i za vrijeme tzv. zločinačke RS Krajine, te primao mirovinu iz tamošnjega penzionog fonda. Kako je vidljivo iz podataka Ministarstva, tim je umirovljenim Krajišnicima priznata i hrvatska mirovina za to vrijeme, koju su u međuvremenu očito naplatili.

Posljednji poziv na uzbunu

Naime, koliko je novca Hrvatska potrošila od 2008. na isplatu zaostalih mirovina tzv. krajišnicima, u resornome Ministarstvu ne znaju jer ne raspolažu podatcima o isplaćenim sredstvima temeljem konvalidiranih rješenja o mirovinama ostvarenim na području penzionog fonda bivše tzv. RS Krajine. Baš kao niti broj onih koji će priznavanje krajiškoga staža tek zatražiti kad im se približi vrijeme za mirovinu te civilnim žrtvama rata o kojima Hrvatska ne raspolaže podatcima o tome tko je u tzv. Krajini bio civil, a tko nije, pogotovo jer su sve terorističke postrojbe osim JNA, nosile civilnu odjeću. Još jedna posljedica nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

S obzirom da neke procjene govore kako je na okupiranome području tih pet godina živjelo i do 250.000 osoba, jasan je broj krajiških mirovina koje bi uskoro mogle pasti na račun ionako uzdrmanog mirovinskog fonda hrvatskih građana. Kad znamo da trenutačno imamo oko 52 tisuće umirovljenih branitelja, baš koliko i umirovljenih pripadnika tzv. Krajine te da zahtjevi za konvalidaciju mirovine još stižu, čini se da će broj umirovljenih tzv. krajišnika uskoro biti veći i od broja umirovljenih branitelja.

Činjenica je da se naša osiromašena država ponaša poput pijanih milijardera isplaćujući ogromne odštete za Loru i druge slične slučajeve, a da nije dobila niti jedne kune odštete od Srbije, koja prema posljednjim računicama iznosi čak 90 milijarda eura, poziv je na uzbunu zbog skandaloznih otkrića o prijetećemu bankrotu državnog proračuna isplatom višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova.

Izvor: Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Komentari

Komentari

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje Goldsteinovskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih.Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Evo tko upada u prvih 11, a procurio je i sastav Gaučosa

Objavljeno

- datum

U adrenalinskoj noći hrvatskog nogometa protivnik je nacija za čije smo asove mnogi držali palce na svjetskim prvenstvima jer tko nije uživao u igri Maradone ili Messija, taj ovaj sport nije ni volio, ili ima vrlo specifičan ukus.

No, Hrvatska je došla po prestiž, slavu i što je daleko najvažnije – prolaz skupine. Utakmicu između Hrvatske i Argentine možete pratiti UŽIVO od 20.00 sati na portalu Sportskih novosti.

HRVATSKA – ARGENTINA

HRVATSKA: Subašić – Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić – Brozović, Rakitić, Modrić – Rebić, Perišić – Mandžukić

ARGENTINA: Caballero – Mercado, Otamendi, Tagliafico – Mascherano, Salvio, Enzo, Acuna – Meza, Messi, Aguero

17:10: Prema napisima argentinskih medija, izbornik Gaušosa Jorge Sampaoli odlučio se za tri izmjene protiv Hrvatske u odnosu na njihov okršaj protiv Islanda (1:1). Novi igrači su Gabriel Mercado u obrani, te Marco Acuna i Enzo Perez u vezi.

Očekuje se tako da će argentinska postava protiv Hrvatske biti: Caballero; Tagliafico, Otamendi, Mercado, Salvio; Acuna, Perez, Mascherano, Meza; Agüero, Messi.

15.00: Uoči utakmice oglasio se i Liverpool te Dejanu Lovrenu ‘večeras poželio sreću’. I mi Dejanu želimo isto…

12.50: Važna vijest uoči utakmice s Argentinom stiže iz tabora Vatrenih u Nižnji Novgorodu. Izbornik Zlatko Dalić odlučio je u posljednji trenuitak napraviti važnu izmjenu.

Kao što smo već pisali, iz sastava je u odnosu na utakmicu protiv Nigerije trebao ispasti Andrej Kramarić, a Rakitiću se u zadnjoj veznoj liniiji trebao priključiti Milan Badelj. Međutim, umjesto Badelja na to mjesto bi trebao uskočiti Marcelo Brozović, koji je vrlo dobro odigrao zadnjih pola sata protiv Nigerije.

Informacija je potvrđena, a sastav za Argentinu trebao bi izgledati ovako: Subašić – Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić – Brozović, Rakitić, Modrić – Rebić, Perišić – Mandžukić

———————————————————————

U adrenalinskoj noći hrvatskog nogometa protivnik je nacija za čije smo asove mnogi držali palce na svjetskim prvenstvima jer tko nije uživao u igri Maradone ili Messija, taj ovaj sport nije ni volio, ili ima vrlo specifičan ukus. No, Hrvatska je došla po prestiž, slavu i što je daleko najvažnije – prolaz skupine.

Nižni Novgorod je prijelomnica koja će Vatrene lansirati u osminu finala ili natjerati da im nokaut-faza kreće već od Islanda. A nikad Kockasti nisu “preplivali grupu” na velikom natjecanju ako to nije bilo zgotovljeno u dva kola, pokušaj vađenja u trećem redovito je završio debaklom. Koliko god tradicija u ovakvim prilikama ne mora značiti mnogo.

Argentina je najveća atrakcija Mundijala, njezine su utakmice rasprodane brže od koncerata irska rock-skupine U2, da je Hrvatska “tušira“, bila bi to bomba čija bi detonacija odjekivala danima. Međutim, Vatreni znaju kako se to radi, u zlatnoj niski “skalpiranih” svjetskih prvaka stoje Njemačka, Italija i Španjolska, jer li kucnuo čas da se pribroji i jedna južnoamerička reprezentacija? Točno 13. put na svjetskim ili europskim prvenstvima mladići u “kockicama“, počevši od 1996. staju sučelice nacionalnoj vrsti koja u vitrinama ima najvažniji FIFA-in pehar. U četiri navrata završavalo je pjesmom, dvaput protiv Njemačke, te Italije i prije dvije godine Španjolske 2:1 u Bordeauxu.

Hoće li Zlatko Dalić na izborničku listu za “muzej” na kojoj su Ćiro Blažević, Mirko Jozić, Slaven Bilić i Ante Čačić? Pritom Joziću japanski mat Azzurra u konačnici nije donio ništa.

U dva slučaja bilo je neodlučeno, s Francuzima i Talijanima, pola utakmica s najvećima zaključeno je pozitivno. Od šest poraza Brazil je zadao dva, te Njemačka, Engleska, Španjolska i upravo Argentina 1998. u skupini 1:0 po jedan. U četiri navrata presudio je jedan pogodak, u dva slučaja dva. Kad su Francuzi na tom Coupe du Mondeu dobili u polufinalu golovima Thurama tek su kročili prema svojoj tituli. U tom času je nisu imali…

Najslavnija vremena

Još od prosinačkog ždrijeba “igramo“ protiv Argentine i Messija, koji su se patili u kvalifikacijama, od muke se znojili s Islandom, ali dočepaju li se, što se očekuje, nokaut-faze, dionice će im rasti kao cijene ruskih hotela za SP. Uzdamo se u hrvatski igrački talent, u iskustvo igrača najvećih europskih klubova i nacionalni zanos koji u Rusiji počinje podsjećati na najslavnija vremena, i nimalo nije nagrižen Kalinićevim nedostatkom respekta prema izborniku i suigračima. Hrvatska je već rušila svjetske prvake, slala ih kući ili dovodila u škripac, ima na popisu žrtava i reprezentacije koje su bile najbolje “samo” u Europi, poput Danske i Nizozemske i nema se čega bojati odigra li kako mislimo da može.

TRI NAJVEĆE POBJEDE VATRENIH

SP 1998. FRANCUSKA

Hrvatska – Njemačka 3:0

Vatreni su u četvrtfinalu Svjetskog prvenstva u Lyonu napravili najveći rezultat i revanširali se za poraz dvije godine ranije. Golovima Jarnija, Vlaovića i Šukera matirali su tada aktualnog prvaka Starog kontinenta, to je još uvijek trijumf broj 1 nad svjetskim prvacima.

EP 2008. AUSTRIJA/ŠVICARSKA

Hrvatska – Njemačka 2:1

U drugom kolu skupine na Euru u Njemačkoj Vatreni su matirali Elf 2:1 i tako osigurali prolaz. Odigrao je vrlo dobro, nadahnuto, vodili 2:0 pogocima Srne i Olića, suparnik je uspio tek smanjiti preko Podolskog. Na kraju su naši stali u četvrtfinalu, a Nijemci u finalu.

EP 2016. FRANCUSKA

Hrvatska – Španjolska 2:1

Iako je bila i pobjeda nad Italijom 2002. godine, ona nije donijela prolaz skupine, dok je pad Španjolske za Hrvatsku značio prvo mjesto s kojeg je išla dalje u osminu finala. Ne i sretno jer stigao je Portugal. Zabili su Nikola Kalinić i Ivan Perišić, a Subašić obranio kazneni udarac Sergiju Ramosu.

Izvor: Sportske novosti | hu-benedikt.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno