Connect with us

Društvo

HRVATSKA ISPLAĆUJE 50.140 MIROVINA ČETNIČKIM TERORISTIMA KOJI SU SE POBUNILI I RATOVALI PROTIV HRVATSKE!

Objavljeno

- datum

Rušili i ubijali gradove i sela, a sada im Hrvatska plaća mirovine

Javnosti je nepoznato da će se u novome proračunu Plenkovićeve vlade koji mora biti dovršen do polovice prosinca naći možda i golema stavka za plaćanje mirovina aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine.

Na takvo, po Hrvatsku katastrofalno stanje, upozoravala je pod kraj mandata Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske u Vladi Tihomira Oreškovića, ali čini se da nitko nije tome pridavao važnost.

Isticala je posebno problem dvostrukih mirovina koje prijete izravnim bankrotom sljedećega državnog proračuna. No u općoj poplavi institucijske neodgovornosti, njezino upozorenje bilo je uzalud.

Naše istraživanje pokazalo je danas da problem dvostrukih mirovina predstavlja tek dio sustava golemih problema koji se valjaju prema Hrvatskoj, a posljedica su nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

Čini se da je to, između ostaloga, i djelovanje jedne „male“ srbijanske institucije u Hrvatskoj koja je dakako dio daleko većega stroja razarački usmjerenoga prema našoj državi.

Ipak, šokantan je podatak da je Hrvatska iz mirovinskoga fonda isplatila zaostale mirovine agresorima iz RS Krajine, za njih više od 46.000 u 2015.godini kojima je odobren zahtjev za konvalidaciju mirovinskih prava, a danas im isplaćuje redovne mirovine svakoga mjeseca za razdoblje iz Domovinskoga rata unatoč njihovim terorističkim aktivnostima.

Koliko će ih se još morati isplaćivati, teško je prognozirati jer zahtjevi iz Srbije zbog produženoga roka za konvalidaciju i dalje pristižu.

Najnoviji zahtjev iz Beograda iz Beograda težak 30 milijarda kuna

Prema podatcima koje nitko od vladajućih ne želi čuti, a posljedica je produljenih rokova za konvalidaciju, najnoviji je zahtjev iz Beograda prema kojemu umirovljenici iz tzv. SAO Krajine sada traže čak više od 30 milijarda kuna. Potaknuti Centrom za regionalizam iz Novoga Sada i tzv. Igmanskom inicijativom iz Beograda, čiji je dopredsjednik za Hrvatsku Zoran Pusić, Sindikat udruženja penzionera Srbije prije dvije godine pokrenuo je postupak pred Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi (ILO) ne bi li za preko 80 tisuća umirovljenika dobio navodne zaostatke mirovina koje im za razdoblje Domovinskoga rata HZMO-a nije isplaćivao do 1998. godine, premda su za to vrijeme primali mirovine preko fondova tzv. SAO Krajine.

Hrvatska im je odbila tada isplatiti dvostruke mirovine na osnovu odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Međutim, oni ne odustaju i ponovno ovih dana traže svotu koja se danas penje na cijeli godišnji hrvatski iznos za naše mirovine. Naime, njihove zahtjeve trebala je još osporiti 2015. godine Vlada Zorana Milanovića koja iz nepoznatih razloga to nije učinila, premda je imala mogućnosti na osnovu pravomoćnih presuda hrvatskih sudova i one iz Strasbourga.

Rok za odgovor Hrvatskoj prema najnovijim je zahtjevima srpskih agresorskih zahtjeva za isplatu takvih dvostrukih mirovina sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi ove godine do 31. prosinca. Međutim kako je Hrvatska ispunila do sada sve obveze i zahtjeve prema takvim tražiteljima, prema svim međunarodnim uzancama nema mogućnosti isplate ikakvih dvostrukih primanja mirovina niti ikakva prava. No srpska agresorska strana obratila se i drugim međunarodnim institucijama.

Na redu je Plenkovićeva vlada koja mora ozbiljno shvatiti problem umjesto dosadašnjih šlampavih postupaka Milanovićeve i Oreškovićeve vlade. Naime, u slučaju pozitivnoga rješenja agresorskih zahtjeva iz Beograda i Banje Luke, bio bi to put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskoga sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskoga staža, a to bi tada bio kolaps hrvatskoga financijskog sustava. Sve to bi Hrvatsku gurnulo u potpuni socijalni kaos.

Veleizdjanički potezi bivših hrvatskih vlada

U takvu situaciju dovedeni smo planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi sljedeći hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakve pravne osnove. Pritom Milanovićeva Vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

Malo je poznato zašto danas Hrvatska plaća takve konvalidirane mirovine agresorima, ali činjenica je da je svaka vlada, od Sanaderove, Milanovićeve, do Oreškovićeve stalno pomicala rokove konvalidacije. Još je manje poznato javnosti, najnovije traženje Milorada Pupovca i njegov uvjet Plenkoviću da se takve mirovine agresorima isplate za razdoblje Domovinskoga rata i onima izbjeglima u Srbiju te za radni staž ostvaren u tzv. SAO Krajini.

Ako je za glasove u Saboru na to Plenković i pristao, današnja naša država propast će, osim moralno, i financijski. Promatrajući to unatrag, takvo popuštanje agresorima na Hrvatsku i „kemijanje“ s takvim „četničkim“ mirovinama maslo je i bivših ministara Slavka Linića i Miranda Mrsića uz potporu njihove tada koalicijske partnerice Vesne Pusić i Milorada Pupovca, ali i uz dobrosusjedski stalni pritisak srpske Vlade.

Naime, Zakon o konvalidaciji (Konvalidacija je naknadno osnaženje ništavne pravne odluke ispunjenjem nekih formalnosti koje joj nedostaju.) koji je donesen još davne 1997. godine vrlo je štur i sastoji se tek od četiriju članaka u kojima se ističe da se svi akti i odluke donesene od javnih institucija na području koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju sukladno Ustavu, Ustavnome zakonu o ljudskim pravima i slobodama te ostalim zakonima RH. Taj je Zakon o konvalidaciji stalno za svake Vlade nakon 2000. produživan, premda je prvotni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ovog prava, Uredbom o provođenju ovoga zakona iz 1998. bio je određen na rok od godinu dana za njihovo podnošenje. Ovaj poziv za konvalidaciju tada imao je ne samo vremensko ograničenje, već su se na njega mogli pozvati samo građani s prebivalištem na prostoru Hrvatske, što je za srpsko stanovništvo u izbjeglištvu značilo da mogu podnijeti zahtjev za konvalidaciju ukoliko se u roku od godinu dana vrate u Hrvatsku, prijave prebivalište, dobiju domovnicu i osobnu iskaznicu, što je zbog općih društvenih i političkih prilika u to vrijeme za mnoge izbjeglice bilo neostvarivo.

Nakon prvoga roka nastupila je desetogodišnja stanka, a onda je 2008., na inicijativu Srpskoga narodnog vijeća, tadašnja vlada donijela Pravilnik o postupku konvalidiranja na temelju kojega je ponovno otvoren rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ovoga puta bez vremenskoga ograničenja, koji traje i danas i vrijedi za građane koji žive izvan Hrvatske. Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju razmatralo se i u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i bio je, iako nepotrebno, jedan od političkih prioriteta pristupnoga partnerstva. Po čijemu naputku, nije jasno, ali poznavatelji dugotrajnih pregovora Hrvatske s EU tvrde da to sigurno nije bio zahtjev Bruxellesa.

Hrvatska preuzela i invalidske mirovine tzv. Sao Krajine

Čini se da će sudeći po dosadašnjim mirovinskim zahvatima dosadašnjih hrvatskih Vlada te najnovijim najavama usklađivanja i određivanja koeficijenta braniteljskih i povlaštenih mirovina, uskoro doći do toga da će aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine biti priznate invalidske mirovine za vrijeme dok su ratovali protiv svoje Domovine, što su očito predstavnici srpske manjine uspjeli progurati ispod stola tijekom posljednjih desetak godina.

Prošle godine, kad smo pisali o novome Zakonu o razdvajanju braniteljskih mirovina, već smo ustanovili da su oficiri JNA koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku izuzeti iz dijela o razdvajanju mirovina, te da je agresorima koji su otišli u mirovinu za vrijeme Domovinskoga rata priznat dvostruki radni staž te da dobivaju mirovinu od Republike Hrvatske po općim propisima. U tome napisu, Đuro Glogoški, predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida potvrdio nam je kako ima dokaze da je RH preuzela invalidske mirovine iz tzv. SAO Krajine koje su im tamo dodijeljene i da se te „četničke“ mirovine isplaćuju sada iz proračuna RH, čime i sama Hrvatska time provodi politiku izjednačavanja žrtve i agresora.

Zanimljiv je u polugodišnjemu izvješću Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje podatak da Hrvatska još uvijek plaća 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku i 7464 mirovina pripadnicima bivše JNA. Apsurd je da se isplaćuje i više od 50 tisuća mirovina Srbima iz nekadašnje RS Krajine koji žive u Srbiji, a koji su, da priča bude ironična i po hrvatskim navadama apsurdna, vodili pobunu i terorističke aktivnosti protiv iste te države Hrvatske koja im financira lagodnu starost, što im je omogućilo odobravanje zahtjeva za konvalidaciju mirovinskih prava.

S druge strane, svatko tko obrati pozornost na statističke podatke o visini mirovina u našoj zemlji, ne može se ne zapitati kako uopće preživljava najveći dio naših umirovljenika, koji čine gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva. Veliki broj naših umirovljenika ne samo da živi na rubu siromaštva, već je čak i prešao tu granicu. Treba napomenuti kako je dio spomenutih tzv. krajišnika u mirovini bio već i za vrijeme tzv. zločinačke RS Krajine, te primao mirovinu iz tamošnjega penzionog fonda. Kako je vidljivo iz podataka Ministarstva, tim je umirovljenim Krajišnicima priznata i hrvatska mirovina za to vrijeme, koju su u međuvremenu očito naplatili.

Posljednji poziv na uzbunu

Naime, koliko je novca Hrvatska potrošila od 2008. na isplatu zaostalih mirovina tzv. krajišnicima, u resornome Ministarstvu ne znaju jer ne raspolažu podatcima o isplaćenim sredstvima temeljem konvalidiranih rješenja o mirovinama ostvarenim na području penzionog fonda bivše tzv. RS Krajine. Baš kao niti broj onih koji će priznavanje krajiškoga staža tek zatražiti kad im se približi vrijeme za mirovinu te civilnim žrtvama rata o kojima Hrvatska ne raspolaže podatcima o tome tko je u tzv. Krajini bio civil, a tko nije, pogotovo jer su sve terorističke postrojbe osim JNA, nosile civilnu odjeću. Još jedna posljedica nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

S obzirom da neke procjene govore kako je na okupiranome području tih pet godina živjelo i do 250.000 osoba, jasan je broj krajiških mirovina koje bi uskoro mogle pasti na račun ionako uzdrmanog mirovinskog fonda hrvatskih građana. Kad znamo da trenutačno imamo oko 52 tisuće umirovljenih branitelja, baš koliko i umirovljenih pripadnika tzv. Krajine te da zahtjevi za konvalidaciju mirovine još stižu, čini se da će broj umirovljenih tzv. krajišnika uskoro biti veći i od broja umirovljenih branitelja.

Činjenica je da se naša osiromašena država ponaša poput pijanih milijardera isplaćujući ogromne odštete za Loru i druge slične slučajeve, a da nije dobila niti jedne kune odštete od Srbije, koja prema posljednjim računicama iznosi čak 90 milijarda eura, poziv je na uzbunu zbog skandaloznih otkrića o prijetećemu bankrotu državnog proračuna isplatom višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova.

Izvor: Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Komentari

Komentari

Društvo

Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.