Connect with us

Društvo

HRVATSKA ISPLAĆUJE 50.140 MIROVINA ČETNIČKIM TERORISTIMA KOJI SU SE POBUNILI I RATOVALI PROTIV HRVATSKE!

Objavljeno

- datum

Rušili i ubijali gradove i sela, a sada im Hrvatska plaća mirovine

Javnosti je nepoznato da će se u novome proračunu Plenkovićeve vlade koji mora biti dovršen do polovice prosinca naći možda i golema stavka za plaćanje mirovina aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine.

Na takvo, po Hrvatsku katastrofalno stanje, upozoravala je pod kraj mandata Nada Šikić, ministrica rada i mirovinskoga sustava Republike Hrvatske u Vladi Tihomira Oreškovića, ali čini se da nitko nije tome pridavao važnost.

Isticala je posebno problem dvostrukih mirovina koje prijete izravnim bankrotom sljedećega državnog proračuna. No u općoj poplavi institucijske neodgovornosti, njezino upozorenje bilo je uzalud.

Naše istraživanje pokazalo je danas da problem dvostrukih mirovina predstavlja tek dio sustava golemih problema koji se valjaju prema Hrvatskoj, a posljedica su nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

Čini se da je to, između ostaloga, i djelovanje jedne „male“ srbijanske institucije u Hrvatskoj koja je dakako dio daleko većega stroja razarački usmjerenoga prema našoj državi.

Ipak, šokantan je podatak da je Hrvatska iz mirovinskoga fonda isplatila zaostale mirovine agresorima iz RS Krajine, za njih više od 46.000 u 2015.godini kojima je odobren zahtjev za konvalidaciju mirovinskih prava, a danas im isplaćuje redovne mirovine svakoga mjeseca za razdoblje iz Domovinskoga rata unatoč njihovim terorističkim aktivnostima.

Koliko će ih se još morati isplaćivati, teško je prognozirati jer zahtjevi iz Srbije zbog produženoga roka za konvalidaciju i dalje pristižu.

Najnoviji zahtjev iz Beograda iz Beograda težak 30 milijarda kuna

Prema podatcima koje nitko od vladajućih ne želi čuti, a posljedica je produljenih rokova za konvalidaciju, najnoviji je zahtjev iz Beograda prema kojemu umirovljenici iz tzv. SAO Krajine sada traže čak više od 30 milijarda kuna. Potaknuti Centrom za regionalizam iz Novoga Sada i tzv. Igmanskom inicijativom iz Beograda, čiji je dopredsjednik za Hrvatsku Zoran Pusić, Sindikat udruženja penzionera Srbije prije dvije godine pokrenuo je postupak pred Međunarodnom organizacijom rada u Ženevi (ILO) ne bi li za preko 80 tisuća umirovljenika dobio navodne zaostatke mirovina koje im za razdoblje Domovinskoga rata HZMO-a nije isplaćivao do 1998. godine, premda su za to vrijeme primali mirovine preko fondova tzv. SAO Krajine.

Hrvatska im je odbila tada isplatiti dvostruke mirovine na osnovu odluke Suda za ljudska prava iz Strasbourga. Međutim, oni ne odustaju i ponovno ovih dana traže svotu koja se danas penje na cijeli godišnji hrvatski iznos za naše mirovine. Naime, njihove zahtjeve trebala je još osporiti 2015. godine Vlada Zorana Milanovića koja iz nepoznatih razloga to nije učinila, premda je imala mogućnosti na osnovu pravomoćnih presuda hrvatskih sudova i one iz Strasbourga.

Rok za odgovor Hrvatskoj prema najnovijim je zahtjevima srpskih agresorskih zahtjeva za isplatu takvih dvostrukih mirovina sudu Međunarodne organizacije rada u Ženevi ove godine do 31. prosinca. Međutim kako je Hrvatska ispunila do sada sve obveze i zahtjeve prema takvim tražiteljima, prema svim međunarodnim uzancama nema mogućnosti isplate ikakvih dvostrukih primanja mirovina niti ikakva prava. No srpska agresorska strana obratila se i drugim međunarodnim institucijama.

Na redu je Plenkovićeva vlada koja mora ozbiljno shvatiti problem umjesto dosadašnjih šlampavih postupaka Milanovićeve i Oreškovićeve vlade. Naime, u slučaju pozitivnoga rješenja agresorskih zahtjeva iz Beograda i Banje Luke, bio bi to put u mogući povrat ne samo mirovina nego i kamata te drugih naknada koje proizlaze iz mirovinskoga sustava, kao i udjela u privatizaciji na temelju mirovinskoga staža, a to bi tada bio kolaps hrvatskoga financijskog sustava. Sve to bi Hrvatsku gurnulo u potpuni socijalni kaos.

Veleizdjanički potezi bivših hrvatskih vlada

U takvu situaciju dovedeni smo planskim veleizdajničkim potezima Vlade RH pod vodstvom Zorana Milanovića koja je svoj mandat, u suradnji sa svojim partnerima iz Srbije, potrošila kako bi sljedeći hrvatski državni proračun dovela do bankrota, putem isplate višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakve pravne osnove. Pritom Milanovićeva Vlada nije bila nimalo zabrinuta što o tom proračunu doslovno ovisi život milijun i pol hrvatskih građana – umirovljenika i državnih zaposlenika.

Malo je poznato zašto danas Hrvatska plaća takve konvalidirane mirovine agresorima, ali činjenica je da je svaka vlada, od Sanaderove, Milanovićeve, do Oreškovićeve stalno pomicala rokove konvalidacije. Još je manje poznato javnosti, najnovije traženje Milorada Pupovca i njegov uvjet Plenkoviću da se takve mirovine agresorima isplate za razdoblje Domovinskoga rata i onima izbjeglima u Srbiju te za radni staž ostvaren u tzv. SAO Krajini.

Ako je za glasove u Saboru na to Plenković i pristao, današnja naša država propast će, osim moralno, i financijski. Promatrajući to unatrag, takvo popuštanje agresorima na Hrvatsku i „kemijanje“ s takvim „četničkim“ mirovinama maslo je i bivših ministara Slavka Linića i Miranda Mrsića uz potporu njihove tada koalicijske partnerice Vesne Pusić i Milorada Pupovca, ali i uz dobrosusjedski stalni pritisak srpske Vlade.

Naime, Zakon o konvalidaciji (Konvalidacija je naknadno osnaženje ništavne pravne odluke ispunjenjem nekih formalnosti koje joj nedostaju.) koji je donesen još davne 1997. godine vrlo je štur i sastoji se tek od četiriju članaka u kojima se ističe da se svi akti i odluke donesene od javnih institucija na području koja su bila pod zaštitom ili upravom Ujedinjenih naroda, konvalidiraju sukladno Ustavu, Ustavnome zakonu o ljudskim pravima i slobodama te ostalim zakonima RH. Taj je Zakon o konvalidaciji stalno za svake Vlade nakon 2000. produživan, premda je prvotni rok za podnošenje zahtjeva za utvrđivanje ovog prava, Uredbom o provođenju ovoga zakona iz 1998. bio je određen na rok od godinu dana za njihovo podnošenje. Ovaj poziv za konvalidaciju tada imao je ne samo vremensko ograničenje, već su se na njega mogli pozvati samo građani s prebivalištem na prostoru Hrvatske, što je za srpsko stanovništvo u izbjeglištvu značilo da mogu podnijeti zahtjev za konvalidaciju ukoliko se u roku od godinu dana vrate u Hrvatsku, prijave prebivalište, dobiju domovnicu i osobnu iskaznicu, što je zbog općih društvenih i političkih prilika u to vrijeme za mnoge izbjeglice bilo neostvarivo.

Nakon prvoga roka nastupila je desetogodišnja stanka, a onda je 2008., na inicijativu Srpskoga narodnog vijeća, tadašnja vlada donijela Pravilnik o postupku konvalidiranja na temelju kojega je ponovno otvoren rok za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju, ovoga puta bez vremenskoga ograničenja, koji traje i danas i vrijedi za građane koji žive izvan Hrvatske. Pitanje produženja roka za podnošenje zahtjeva za konvalidaciju razmatralo se i u procesu pristupanja Hrvatske Europskoj uniji i bio je, iako nepotrebno, jedan od političkih prioriteta pristupnoga partnerstva. Po čijemu naputku, nije jasno, ali poznavatelji dugotrajnih pregovora Hrvatske s EU tvrde da to sigurno nije bio zahtjev Bruxellesa.

Hrvatska preuzela i invalidske mirovine tzv. Sao Krajine

Čini se da će sudeći po dosadašnjim mirovinskim zahvatima dosadašnjih hrvatskih Vlada te najnovijim najavama usklađivanja i određivanja koeficijenta braniteljskih i povlaštenih mirovina, uskoro doći do toga da će aboliranim agresorima na Hrvatsku, pripadnicima vojske tzv. SAO Krajine biti priznate invalidske mirovine za vrijeme dok su ratovali protiv svoje Domovine, što su očito predstavnici srpske manjine uspjeli progurati ispod stola tijekom posljednjih desetak godina.

Prošle godine, kad smo pisali o novome Zakonu o razdvajanju braniteljskih mirovina, već smo ustanovili da su oficiri JNA koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku izuzeti iz dijela o razdvajanju mirovina, te da je agresorima koji su otišli u mirovinu za vrijeme Domovinskoga rata priznat dvostruki radni staž te da dobivaju mirovinu od Republike Hrvatske po općim propisima. U tome napisu, Đuro Glogoški, predsjednik Udruge stopostotnih ratnih vojnih invalida potvrdio nam je kako ima dokaze da je RH preuzela invalidske mirovine iz tzv. SAO Krajine koje su im tamo dodijeljene i da se te „četničke“ mirovine isplaćuju sada iz proračuna RH, čime i sama Hrvatska time provodi politiku izjednačavanja žrtve i agresora.

Zanimljiv je u polugodišnjemu izvješću Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje podatak da Hrvatska još uvijek plaća 16.841 partizansku mirovinu, 7531 domobransku i 7464 mirovina pripadnicima bivše JNA. Apsurd je da se isplaćuje i više od 50 tisuća mirovina Srbima iz nekadašnje RS Krajine koji žive u Srbiji, a koji su, da priča bude ironična i po hrvatskim navadama apsurdna, vodili pobunu i terorističke aktivnosti protiv iste te države Hrvatske koja im financira lagodnu starost, što im je omogućilo odobravanje zahtjeva za konvalidaciju mirovinskih prava.

S druge strane, svatko tko obrati pozornost na statističke podatke o visini mirovina u našoj zemlji, ne može se ne zapitati kako uopće preživljava najveći dio naših umirovljenika, koji čine gotovo četvrtinu ukupnog stanovništva. Veliki broj naših umirovljenika ne samo da živi na rubu siromaštva, već je čak i prešao tu granicu. Treba napomenuti kako je dio spomenutih tzv. krajišnika u mirovini bio već i za vrijeme tzv. zločinačke RS Krajine, te primao mirovinu iz tamošnjega penzionog fonda. Kako je vidljivo iz podataka Ministarstva, tim je umirovljenim Krajišnicima priznata i hrvatska mirovina za to vrijeme, koju su u međuvremenu očito naplatili.

Posljednji poziv na uzbunu

Naime, koliko je novca Hrvatska potrošila od 2008. na isplatu zaostalih mirovina tzv. krajišnicima, u resornome Ministarstvu ne znaju jer ne raspolažu podatcima o isplaćenim sredstvima temeljem konvalidiranih rješenja o mirovinama ostvarenim na području penzionog fonda bivše tzv. RS Krajine. Baš kao niti broj onih koji će priznavanje krajiškoga staža tek zatražiti kad im se približi vrijeme za mirovinu te civilnim žrtvama rata o kojima Hrvatska ne raspolaže podatcima o tome tko je u tzv. Krajini bio civil, a tko nije, pogotovo jer su sve terorističke postrojbe osim JNA, nosile civilnu odjeću. Još jedna posljedica nerada, neznanja i neodgovornosti hrvatskoga institucijskog sustava.

S obzirom da neke procjene govore kako je na okupiranome području tih pet godina živjelo i do 250.000 osoba, jasan je broj krajiških mirovina koje bi uskoro mogle pasti na račun ionako uzdrmanog mirovinskog fonda hrvatskih građana. Kad znamo da trenutačno imamo oko 52 tisuće umirovljenih branitelja, baš koliko i umirovljenih pripadnika tzv. Krajine te da zahtjevi za konvalidaciju mirovine još stižu, čini se da će broj umirovljenih tzv. krajišnika uskoro biti veći i od broja umirovljenih branitelja.

Činjenica je da se naša osiromašena država ponaša poput pijanih milijardera isplaćujući ogromne odštete za Loru i druge slične slučajeve, a da nije dobila niti jedne kune odštete od Srbije, koja prema posljednjim računicama iznosi čak 90 milijarda eura, poziv je na uzbunu zbog skandaloznih otkrića o prijetećemu bankrotu državnog proračuna isplatom višegodišnjih dvostrukih mirovina desetinama tisuća onih koji za to nemaju nikakvog pravnog osnova.

Izvor: Tomislav Držić/Hrvatski tjednik/hkv.hr

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno