Connect with us

Društvo

Hladni rat preselio je u Hrvatsku

Objavljeno

- datum

 VREMENSKI PUTNIK IVAN PERNAR     Rado gledamo napeti triler o tome kako se neki disident u nekoj diktaturi sklanja u američko veleposlanstvo. Moraš biti lud pa pobjeći u rusku ambasadu. Kada je Ivan Pernar banuo u rusku sigurnu kuću u zagrebačkoj Bosanskoj ulici, siroti Rusi bili su šokirani.

Kako pronaći bilo što zdravo u predivnoj Lijepoj našoj, koju uporno pretvaraju u ogroman i otvoren deponij za trulu hranu, farmaceutske otrove, nuklearni otpad, krivotvorene diplome i pokvarenu stranu agenturu? Smetlište zvano Hrvatska je fenomen utoliko što tuđe smeće uredno plaća. Svaka proizvodnja donosi i smeće, pa su se Hrvati dosjetili i prelaze na konferencije, koje se ovih dana održavaju na sve strane. Fenomen je konferencija o provedenoj poreznoj reformi koja nije provedena i nije reforma. Imamo pravu bondovsku histeriju u svezi međunarodne konferencije o sigurnosti. Hrvatska je je već dugo ogromna Sigurna kuća za obavještajno smeće cijelog svijeta. Za sve novo na obavještajnom planu okvire postavlja američka filmska industrija, koja često modelira našu sveukupnu budućnost. U fimu “Safe House” s Danzelom Washingtonom imamo zanimljiv trend: pozitivac ne bježi u američku sigurnu kuću, nego je u nju pritvoren i u njoj je maltretiran. Po novome, hrvatski branitelji zapravo su protujugoslavenski teroristi. Jugoslavije prividno nema, što je direktan dokaz da je zločin počinjen. Zagrebačkoj konferenciji o sigurnosti nazočit će i gosti iz naše susjedstva, koji to mogu potvrditi. U konferenciji će sudjelovati i Damir Krstičević, koji je međunarodno zanimljiv jer njegovu fotku možemo vidjeti na potjernicama iz istog susjedstva.

Hoće li prebjeg Ivan Pernar tako završiti? Polovica nacije stekla je dojam da Pernar traži snažnu podršku neke strane obavještajne službe. Zašto isti Ivan Pernar koji je rekao to svoje zakašnjelo “da Staljinu” uporno šuti o sramotnoj činjenici da naši najljepši trgovi nose ime Tita, tog proslavljenog “protivnika” druga Staljina? Naime, u Hrvatskoj je prisutna ta nesretna mimikrija titoista, u smislu da osobe poput Milana Bandića i Davora Bernardića brane svoj titoizam pod izgovorom da je Tito rekao “ne Staljinu” i da Titovo ime na zagrebačkom Kazališnom trgu iritira Ruse. A upravo po tome Rusi zaključuju da su Hrvati glupi kao konji. Hladni rat preselio je u Hrvatsku, često protiv Hrvatske, sa obje strane Željezne zavjese. Ovdje ću pokušati skicirati zanimljiv scenarij. Kada se Ivan Pernar sklanja u rusku sigurnu kuću u zagrebačkoj Bosanskoj ulici, znaju ga zaskočiti operativci suprotne strane, koji zapravo tajno rade za Ruse. Na cijeni su trostruki agenti. Tako su neki dan u američko veleposlanstvo u Buzinu stigli Dinko Cvitan i Mladen Bajić. “Donijeli ste dokaze protiv Kalmete?” – strogo je pitala američka veleposlanica Julieta Valls Noyes. “Ne, u prtljažniku imamo Ivana Pernara” – pohvalio se Cvitan. Pernar fasuje teške batine, Ameri ga pristojno ispovijede, uredno smaknu i kremiraju, a onda Pernar nekako uskrsne u svojoj dači na Krimu, poput Tita. Ili Ameri i Rusi tajno surađuju i od svih nas rade cirkus, ili se događa neka nama nepoznata vremenska petlja? Pernar je zastupnik u Hrvatskom saboru i ima konkretne obveze glede državne politike, ako takva postoji. Bez obzira iz kojeg vremena dolazi.

Majka Rusija 

Meni osobno simpatični Ivan Pernar frapantno sliči na helenskog Perikla iz atenske demokracije, onoga poklonika umjetnosti koji je uveo umjetničku kadrovsku politiku. Dužnosnike su birali ždrijebom. Bilo bi pametno da i mi uvedemo takvu praksu, jer bi se tada dogodilo da slučajno ispliva i neka sposobna osoba. Možemo li reći da je glede Andreja Plenkovića ždrijeb bio namješten? Kao i u slučaju Kolinde Grabar Kitarović, kada je kratak ostao Ivan Sinčić. Dobro da je tako, jer hrvatska vanjska politika, ona dalje od neposrednog susjedstva, konačno ulazi u nekakve smislene okvire. Andrej Plenković opsluživao je u Europskom parlamentu linije prema Ukrajini, pa je prirodno tome Ukrajina njegova prva misija kao premijera Hrvatske. Sa Ukrajinom nas povezuje slična nesreća na kraju Drugog svjetskog rata i nakon njega. Ukrajinci su umirali u tragičnom Holodomoru, a mi na svome Križnom putu. U oba slučaja kumovi su bili Rusi. Srbijanska vladonaltrumputinagresija na RH i BiH bila je proba za rusku agresiju na Ukrajinu. Katolici Hrvati sa svojim prijateljstvom prema Ukrajincima dokazuju da nemaju ništa protiv pravoslavlja. Nezgoda ovog našeg novog približavanja Ukrajini dolazi nam od već pokrenutih procesa. Uskoro će hrvatski vojnici krenuti prema ruskoj granici, i to nije dobro. Naš Križni put u određenoj je mjeri posljedica našeg suludog uplitanja u Rusiji, pod zapovjednom linijom njemačkih nacista. Nekako smo ispustili kontinuitet na Branka Jelića, koji se uspješno oslonio na Ruse, odnosno sovjete, time i na Ukrajince. Naši susjedi Slovenci, Srbijanci i bosanski Srbi već su se ukrcali na ruski brod – taj je kanal za nas zatvoren! Nadajmo se da će Plenković pronaći konzistentan stav i glede ove nesretne izbjegličke krize.

Jeli Tomislav Karamarko izvukao kraći kraj zbog Mađara ili zbog činjenice da iza MOL-a stoji ruski kapital? Prije 13 godina Rusi su preuzeli Inu, Amerikanci su znali da se to sprema, ali nisu ništa poduzeli. Nije problem biti uz Amerikance, nego to koliko su Ameri sposobni prepoznati neke procese. Što ako je NATO nova gubitnička Osovina? Ivica Račan i Slavko Linić glatko su predali Inu majci Rusiji, za sitnu paru. Najprije su 2002. za svega 74 milijuna dolara “švicarskoj” tvrtki PBS prodali naftna polja Bijele noći, a iza PBS-a je stajao ruski Russneft. Dovoljno je reći da danas Bijele noći proizvode nafte više od Ine i MOL-a zajedno. Slijedeće 2003. Račan, Linić i Ljubo Jurčić prodali su MOL-u 25 posto + 1 dionicu Ine, uključujući financijsku kontrolu, sve za 505 milijuna dolara, a kolika je crta/provizija isplaćena nismo saznali niti do danas. Zapravo znamo koji ljudi od tada nemaju nikakvih financijskih problema. Zakulisnim igrama u svezi naše podrške “demokratskoj” revoluciji u Siriji i tome slično, Rusi su preuzeli Inine koncesije vrijedne 40 milijardi dolara. Amerikanci su to dopustili. Šutke su to promatrali i Francuzi, iako je Sirija bila tradicionalno njihova odgovornost. I još se za Siriju švercalo hrvatsko oružje, za podršku onima koji su ugrozili hrvatske koncesije. Tako su odurni korumpirani Južni Slaveni predali hrvatsku Inu i basnoslovna bogatstva Ine majci Rusiji za smiješnu siću. Staljin je 1948. jako pogriješio. Trebao je Tita jednostavno podmititi.

Tko može za sebe reći da posjeduje dovoljnu intelektualnu širinu? Pernarova sklonost Rusima ima svoje znanstveno-fantastične korijene. Napoleona i Hitlera uništila je nepregledna Rusija, pa je Pernar iz toga izvukao pogrešnu poruku. Rusi su prihvatili mladog Životu, odriješili su kesu, i eto je Živoja stjena ušla u Hrvatski sabor. “Kako ste potrošili donaciju?” – pitali su Rusi svog novog operativca. “Pa, kupili smo bicikle!” Nije pametno djecu puštati u vremeplov. Mislite li da su tek slučajno u modi filmovi i televizijske serije na temu putovanja kroz vrijeme? “Continuum”, “12 Monkeys”, “Timeless” i brojne druge. Već sam naglasio da Ameri tako modeliraju vraga koji je već pušten s lanca. Stoga sam se dao u temeljito pregledavanje povijesne građe. Možete li razumjeti moju zaprepaštenost kada sam Ivana Pernara prepoznao kao zastupnika u beogradskom parlamentu! Na fotografiji od 20. lipnja 1928. jasno se vidi da je u srbijanskom i jugoslavenskom saboru ranjen u ruku i u prsa! I u tom je parlamentu vikao: “Ovo je spilja razbojnička!” I tada se zvao Ivan Pernar! Na razini putovanja kroz vrijeme izgrađen je cijeli jedan meta jezik, pa u Jutarnjem listu možete pročitati kako su 28. lipnja 1928. ubijeni Pavo Radić i Ivan Basariček, a Stipe Radić ranjen. Kad bolje razmislim, svi su oni najprije ranjeni. Vidite, žrtve na Ovčari nisu ubijene, nego su iskrvarile, što je ovih dana Ivan Pernar korektno objasnio poštenim Srbijancima, onima koji se žele osloboditi tereta genocidne nacije. Pernar je nedavno uljudno objasnio Beograđanima da je etničko čišćenje bezazlen oblik “genocida” za lijenčine, koji se ne žele glupo opteretiti s mrtvim tjelesima. Ima nešto u tom našem Vremenku.   

Dolje Izrael 

Nimalo ne zamjeram Ivanu Pernaru što proziva HDZ, SDP i masone, sve je to prihvatljivo. Što je trenutno višak? Pa, Pernar nepotrebno čačka moćni Izrael, što nikako neće završiti kao sukob Davida i Golijata, niti uz rusku pomoć. David je bio Židov, zar ne? Dogodilo se da mladi putnik Pernar izvan zemlje ili u nekom eksteritorijalnom veleposlanstvu, poput krave repom prolije mlijeko mukotrpno namuženo u Hrvatskoj i u Hrvatskom saboru. Zašto sam posve siguran da je nas u ovome vremenu zapao onaj mladi i neiskusni Ivan Pernar? Pa, Pernar je neki dan u Beogradu pozvao u goste antisemitski eksponirane srpske nacionaliste, a ono nas Židovi već sedamdeset godina sapliću na sve strane. Bilo kako bilo, Pernar je nekako skontao da su Židovi proveli etničko čišćenje Palestinaca u Izraelu, da se isto dogodili i prije dva milenija. Hvata me strah da je upravo naš Ivan otputovao u drevnu Palestinu i plameno najavio skromnog proroka Isusa kao bespoštednog Osvetnika, pa je nesretnik razapet zbog Pernarovih antičkih zastupničkih ambicija.

Na nekom jačem studiju bilo čega Pernar bi spoznao da svaka znanost i svaka religija ima svoje početne aksiome, u odnosu na koje cijela izvedena teorija i praksa, pokusi i modeliranja moraju ostati konzistentni. Na razini politike i političara to se zove vjerodostojnost osobe i/ili političke opcije. Putovanje kroz vrijeme ima svoju maksimu: ne smije narušiti vremenski kontinuum. Da ovaj “današnji” mladi Ivan Pernar ima iskustvo 1928. ne bi mu palo na pamet ovih dana po Beogradu tragati za mirotvorcima. Ne tako davno isti se Pernar pojavio kao proizvod Facebooka. Jednoistavno je iscurio sa Interneta. Šetao je glupe Zagrepčane okolo, bez ikakvog jasnog cilja. Doktor prava iz 1928. trebao bi danas biti sveučilišni profesor, a nas je nekako zapao Pernar bez znanstvene titule. To znači da se dogodio vremenski paradoks: Pernar će otputovati u prvu Jugoslaviju tek nakon ovog današnjeg iskustva u RH, nakon što splasne i njegova nova pobuna. I navesti naivnog Stipu Radića na borbu nenasiljem. 

Prema dostupnoj dokumentaciji, nakon atentata u Beogradu otvoreno je uvedena velikosrpska diktatura, pa je zatočeni Ivan Pernar ostao tri godine u vremenskom procjepu u Srijemskoj Mitrovici. Pripadao je skupini radićevaca i mačekovaca koji su 1944. trebali poslužiti Mladenu Lorkoviću i Anti Vokiću da prebace NDH na savezničku stranu. U što god da se Ivan Pernar uključio, završavao je u pržunu, pa me danas čudi što ta opcija toliko kasni. Plan prelaska NDH na savezničku stranu inicirao je sam Ante Pavelić, ali se morao povući nakon što su Britanci sve cinkali Gestapou, godinu dana prije nego što su isti Britanci ustaše i sve Hrvate prepustili partizanskoj, orjunaškoj i sovjetskoj (dakle i ruskoj) klaonici. Svima je to poznato, svima osim samom Ivanu Pernaru, ovome koji sudeći po svemu dolazi ravno iz svog slavenskog puberteta. Ovdje ću naglasiti da se to događalo one godine kada su Ukrajinci, Bugari i Hrvati oslobodili Beograd. Mladi Pernar morao bi znati da je ruska zapovjedna linija uvijek funkcionirala, i da je Tito za pokolj kod Bleiburga i na našem Križnom putu morao dobiti dopuštenje Staljina, pa i majke Rusije. Kada gradi bilo kakve odnose s Rusima, Pernar mora imati pred očima kompleksnu matricu hrvatsko-ruskih prijepora.

Tko voli Srbe?   

“U mladosti sam mrzio Srbe!” – kuka nam prebjeg Pernar, kao da je to neki grijeh. Tko danas živi na ovome prostoru i nikada nije zamrzio Srbi i/ili Srbijance, najvjerojatnije je većinu svog bitisanja proveo drugdje, ili u nekoj izolaciji. Nije to ništa, osobno sam zamrzio i Hrvate. Neka se Pernar javi kada pronađe neku naciju koja ne mrzi Hrvate. Hrvati mrze Hrvate. Nego, što je to pronađeno u temelju te Pernarove iscrpljene mržnje? Pa, kako veli, mrzio je Srbe zbog agresije Srba i Srbije na Hrvatsku i BiH. E, baš je ameba sa širinom. Nikakvo čudo da podiže njemački natalitet. Ali, prijatelju naš naivni, svoj odnos prema Srbima, Srbijancima i srbijanskom poimanju demokracije, trebao si izgraditi prije toga, na temelju onoga što ti se dogodilo 1928. I još su ovih dana pale nove slične izjave. Eto, mladi Pernar nije znao da je za Domovinskog rata jedan Srbin u Osijeku ubijen. Kojeg li čuda! Zar nije u britanskom Midsomeru koji broji 17 duša sveukupno, u cijeloj svojoj povijesti, ubijeno čak njih 1117? Pa onda mladi Pernar očajnički spominje obitelj Zec, kao da je ta familija stradala u Hrvatskom saboru a ne u okvirima bespoštednog rata podzemlja za određene linije snabdijevanja središnje zagrebačke tržnice. Uz svu našu nacionalnu i pojedinačnu tugu za našom nevinom Aleksandrom, Pernar bi morao znati da je taj “ zločin u ratu” naručen takav da sakrije naručitelje, najgore kriminalce iz podzemlja, koji su za Domovinskog rata često uzimali braniteljsku mimikriju. Budite sigurni da je Labrador pridodao svoje. Da zaista posjeduje širinu, kako to sam kaže, mladi Pernar bi davno shvatio da se u svakoj obrani događao kriminal i da se kriminalac uvijek ugodno skrivao iza otpora prema agresoru.

Pa eto, ipak, Ivan Pernar raspetljava neke predrasude. Prepoznao je odlazak dijela Srba iz Hrvatske za Oluje kao etničko čišćenje u režiji Beograda i svetosavlja. Često pišem o tome da je Oluja pokrenuta za potrebe zaustavljanja srpskog genocida nad muslimanima BiH koliko i za utvrđivanje Republike Srpske. Pernar nešto sagleda, ali mu svejedno fali širina na koju se poziva. Pernar nije sposoban vidjeti geografsku činjenicu da bi Jasenovac postojao kao nacistički logor na polovici pruge od Zagreba do Beograda bez obzira koja je država ili paradržava formirana na ovome prostoru, unutar Trećeg Reicha, sve regulirano njemačkim rasnim zakonima. Židovi su zapravo imali sreću da je formirana NDH, jer su u susjednoj Srbiji Židovi pobijeni u nekoliko tjedana. Jedino je NDH uvela ublažavajuće anekse na Hitlerove rasne zakone. U Ustaškom pokretu bilo je mnogo Židova, kao i u administraciji NDH. Možda nam Pernar može objasniti zašto su se Židovi Trećeg Reicha sklanjali u NDH? I ti i takvi Židovi nisu protjerali Palestince, nego su to proveli oni koji su kao lažni antifašisti i lažni partizani uvježbali etničko čišćenje. Zašto Pernar šuti o tim činjenicama? Što Pernar mora progutati glede NDH da bi se usudio Židove prozvati za genocid nad Palestincima?

Pernar ne zna u kakvu se opasnu avanturu upustio. Rusi su slavenstvo, slovenstvo i pravoslavlje. Rusi imaju i Hrvatima zanimljivu kulturu. Ali, Srbijanci svako malo imaju vojne vježbe s Rusima, a Slovenija je danas u funkciji moderne varijante sovjetskog plana Polarna zvijezda, odnosno ruskog prodora do Trsta. Ne ponašaju se sve nacije podanički prema Rusima. Poljaci ovih dana ponovno otvaraju istragu o tragediji kod ruskog Smolenska, gdje je 2010. u zrakoplovnoj nesreći stradao cijeli vrh tadašnje Poljske, baš dok je letio na komemoraciju poljskim časnicima, koje su sovjeti (i Rusi) smakli u Katynskoj šumi, njih oko 20 tisuća. Podsjetit ću katolika Pernara da su “ateisti” 1945. pomakli katoličku Poljsku za stotinjak kilometara na zapad, kao što su katoličku Hrvatsku stisli iza Une, kreirajući tada i “Sovjetsku Sloveniju” – upravo je tako nazvana. Bio bi nekakav red da mladi Pernar iskoristi svoj upliv kod Rusa, i to nekako ispravi, tako da je Auschwitz u Njemačkoj, a Banja Luka i Savudrijska vala u Hrvatskoj, kamo pripadaju. Pernar se mora zapitati zašto je ta inače poželjna takozvana “financijska okupacija” provedena negativno samo za katoličke zemlje. I da u tome sudjeluje i ruski kapital.

IMPERIJ UZVRAĆA UDARAC

Putin oštro odgovorio Plenkoviću

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova je u utorak 22. studenog 2106. objavilo zabrinutost zbog činjenice da je “pri hrvatskoj vladi formirana radna skupina za suradnju s Ukrajinom koja će u svom djelokrugu imati prenošenje hrvatskog iskustva ‘mirne reintegracije okupiranih teritorija’ Kijevu, koje bi se tobože moglo primijeniti na Doneck i Luhansk”. Plenković je dan ranije u Kijevu izjavio da su i Hrvatska i Ukrajina bile žrtve brutalne vojne agresije. “Pozivamo Zagreb da se umjesto besperspektivnog savjeta za druge aktivnije pozabavi rješavanjem kroničnih unutarnjih problema u svezi s pravima Srba i drugih nacionalnih manjina u Hrvatskoj. Cijena hrvatske reintegracije svog teritorija bila je progon 250 tisuća Srba u operacijama Bljesak i Oluja.” Ne znam kako je to promaklo Ivanu Pernaru, prošle je godine isti MID objavio da je 30 tisuća Srba prešlo na katoličanstvo. Prvo, to se nije dogodilo niti bi pasalo katolicima. Katolička populacija i ovako je promašenog sastava. Drugo, zašto je tako loše kada netko dragovoljno prijeđe na katoličanstvo i posve prihvatljivo kada nekoga nasilno konvertiraju u rusko ili neko drugo pravoslavlje, odnosno određeno nacionalno zatvoreno kršćanstvo? Možda je Putin u pravu glede mirne reintegracije okupiranih dijelova našeg Podunavlja, jer nije uspjela.

Tvrtko Dolić/croative.net

Komentari

Komentari

Društvo

PONOS KATOLIČKE CRKVE U HRVATA Kako je nadbiskup pomogao u spašavanju 9633 djece Karitativna djelatnost bl. Alojzija Stepinca 

Objavljeno

- datum

Jedna od baraka u prihvatilištu za kozaračku djecu u ciglani u Donjoj Reki g. 1942., koje je zbog loših životnih uvjeta intervencijom nadbiskupa Stepinca bilo raspušteno

Preuzimamo nastavak iz feljtona Glasa Koncila, koji donosi tek manji dio, široj javnosti nepoznatih, povijesnih dokumenata o promicanju i djelatnom organiziranju karitativne djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa bl. Alojzija Stepinca, iz kojih je razvidna njegova skrb za sve potrebite i ugrožene u različitim razdobljima, bez obzira na nacionalnu, vjersku, dobnu, svjetonazorsku ili političku različitost.

Poslijeratno izvješće poznatoga hrvatskoga arhitekta i publicista dr. Marka Vidakovića, nije zgorega spomenuti – Srbina po nacionalnosti, napisano nepoznatoga datuma, te voditelja zagrebačke humanitarne udruge »Dječja akcija«, koji je bio u tijesnoj vezi s glasovitom dobrotvorkom dr. Dijanom Budisavljević, jako je i jasno svjedočanstvo o karitativnoj djelatnosti zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. Stoga ne čudi što je desetljećima bilo skrivano od očiju javnosti:

»Pa ipak, i u takovoj beznadnoj situaciji po djecu, upozoren na to od strane dr. Bogdana Stopara, a našavši oko 400 gole djece u Jeronimskoj dvorani u Zagrebu, Tomislavov trg br. 4, otišao sam gđi Dijani Budisavljević, ženi profesora dr. Julija Budisavljevića, sa prijedlogom o osnivanju jedne ‘Dječje akcije’ pod svakim uvjetom, što je i učinjeno. Akcija je osnovana, ali bez ikakovih sredstava, tek uz pomoć gradskog stanovništva koje je donašalo sitne pomoći, ili je preuzimalo po neko dijete k sebi, na svoju brigu i odgoj. Brzo smo uvidjeli da ovako nećemo moći naprijed pa sam predložio gđi Budisavljević da pođemo samom nadbiskupu dr. Stepincu, da mu stvar razložimo i zamolimo za pomoć. Nadbiskup nas je odmah primio i prihvatio naš prijedlog, uvrstivši tu akciju u ‘Caritas nadbiskupije Zagrebačke’ s time, da je ‘Dječja akcija’ slobodna u svom djelovanju, no u provedbi svoje pomoći surađivat će s ‘Caritasom’, zato, jer ova ‘Dječja akcija’ nije imala dozvolu rada od same vlasti« (»Blaženi Alojzije Stepinac – svjedok Evanđelja ljubavi«, knjiga 3., priredio dr. Juraj Batelja, Postulatura blaženoga Alojzija Stepinca, Zagreb, 2010., str. 316.).

Nadbiskupovom intervencijom pušteno 538 logoraša

»Dakle, kako se vidi, ‘Dječja akcija’ bila je brojem vrlo mala, jer su se kasnije odijelila još dva člana u drugu, iste vrste akciju, ali u času kad je nadbiskup dr. Stepinac pružio svoju pomoć, i kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla. Od 7000 registrirane djece u ‘Caritasu’, 2500 u ‘Dječjoj akciji’ i 133 djeteta sa 73 matere justificiranih očeva (vidi popis 4) sve samo s 4 promila smrtnih slučajeva, uz povratak zdrave djece roditeljima nakon rata, može se smatrati akcija ‘Caritasa’ i ‘Dječja akcija’ potpuno uspjelom.

»Kada su meni kao rukovodiocu bila uvijek otvorena vrata nadbiskupa, bila je akcija oko spašavanja djece postavljena na realnu osnovu i pokazala je velike rezultate, što inače ne bi mogla.«

Akcija spašavanja djece je krenula snažnim korakom. Ja sam kao rukovodioc ‘Dječje akcije’ bio vrlo blizu nadbiskupu dr. Stepincu, dolazeći k njemu po 2-3 puta na tjedan, tražeći od njega pomoć. On me je ovlastio, da svugda gdjegod dolazim za pomoć našoj djeci, mogu reći da sam došao u njegovo ime. Iskoristivši to, uspjelo mi je da pribavim velike količine odjevne robe i obuće iz Ministarstva Narodnog gospodarstva NDH (vidi priležeći dokument 6), koja je inače bila blokirana. Pribavio sam na ime dr. Stepinca, a putem Higijenskog zavoda u dva maha po 7000 litara prvorazrednog mlijeka iz Švicarske, dakle 14.000 litara mlijeka, i dijelio ga pomoću 32 sestre Hrv. Crvenog križa maloj djeci iz naše akcije. Pomoću direktora dr. Borčić i dr. Malojčića otvorila nam se mogućnost da dobijemo veće količine brašna, šećera, mlijeka, visokovaljanog keksa, i sve se to dijelilo majkama iz naše akcije, u mom stanu.

Međutim, broj ubačene djece sa terena u Zagreb neprestano je rastao, a sa njima i slučajevi bolesti. Intervencijom našom kod dr. Stepinca, kada je broj dostigao 1200 preseljena su sva djeca u Gluhonijemi zavod u Ilici br. 83. Sve to omogućilo mi je da se upoznam i s važnim faktorima sa protivne strane i da ih iskoristim u našu svrhu. Tako komandant njemačke pozadinske armije major Knehe, koji nije bio hitlerovac, i kapetan Kocijan pomogli su, da na naš prijedlog rasformiraju logor u Lobor-gradu i da sve logoraše (preko stotinu žena i djece), prebace vlakom u Srbiju. Zatim rasformiran je na naš prijedlog, a intervencijom dr. Stepinca i logor djece na Rijeci kod Križevaca, gdje su bila srpska djeca odgajana kao ustaše. Nadalje nam je uspjelo da intervencijom dr. Stepinca, a pristankom upravitelja njemačke radne službe dr. Pollmanna, prebacimo iz Jasenovca dana 28. II. 1945. posredstvom Hrv. Crvenog križa 538 logoraša, sa vlastitim putovnicama u Austriju. Da su ovi logoraši ostali u Jasenovcu, ne bi preživjeli konac rata« (str. 316.-317.).

Nadbiskup spašava ženu partizanskoga kapetana

»Pošto priliv djece sa terena nije prestajao, ukazala se potreba da se djeca privremeno koloniziraju. U dogovoru s nama dr. Stepinac je odredio da se to provede putem ovdašnjih sela, dakle kod seljaka, pošto je to bilo najzdravije za seljačku djecu. Tu zadaću je dobio ‘Caritas’, i za kratko vrijeme sva naša djeca su bila kolonizirana na selu, predhodno obučena i predana na brigu seljacima. Seljaci su ih rado primali, jer i malo dijete je na selu radna snaga, a ostaje u ovom slučaju i nadalje u urođenom ambijentu, što je pokazalo da je najbolje već s obzirom na 4 promila smrtnosti. Sva ta djeca, pošto su bila kod nas i u ‘Caritasu’ registrirana, vraćena su svojim roditeljima nakon povrataka iz Njemačke ili logora.

Kako smo stajali u vezi s predstavništvom Švicarskog Crvenog Križa u Zagrebu dir. Schmidlinom, dobijali smo za našu djecu velike količine hrane i vitamina. A što je najinteresantnije , ustanovila se između nas i ovoga predstavništva tzv. ‘Kumovska akcija’, koja se sastojala u tome, da je neki Švicarac uzeo pod svoje nekoje naše dijete.

Naravno, da su mnogi ljudi pitali, otkuda da baš mi imamo tako veliku mogućnost u zbrinjavanju ove djece. Ta mogućnost je nastala samo suradnjom nadbiskupa dr. Stepinca, čiji stav prema okupatoru se očitovao u njegovim propovijedima u katedrali, radi čega ga je javno napadao ministar Makanec i prijetio mu. Te propovijedi bile su pomnožavane u Odjelu kaptola ‘Naša draga svetišta’, gdje je bio upravitelj monsign. Jesih, koji je bio dva puta zatvaran od ustaša i toliko premlaćen u zatvoru, da nije mogao stajati na svojim nogama. Prilikom mog posjeta k njemu u cilju preuzimanja govora dr. Stepinca uvjerio sam se o tome.

Ovaj negativan stav prema okupatoru od strane dr. Stepinca jasno je ukazao i kod pripremanja okupatora na odlazak. U prvi čas okupator je htio Zagreb braniti, i u tu svrhu su podignuta dva bunkera s obje strane glavne pošte u Jurišićevoj ulici. Ja sam na to upozorio dr. Stepinca, i on je intervenirao protiv toga. A kada sam ga upozorio da su postavljene dvije avionske bombe u podrumu Tehničkog fakulteta od strane okupatora, i u tom smjeru je dr. Stepinac proveo svoju intervenciju i bombe su bile odstranjene.

Kad god sam došao dr. Stepincu, njegov sluga, Pero, odmah me je pripustio k njemu, bez čekanja. Jer bilo je vrlo mnogo kratkih, ali vrlo važnih intervencija, pošto se radilo o mnogim životima i egzistenciji pojedinaca. Na pr. ljudi su bježali u šumu i ostavljali žene same s djecom. Ti koji su ostali pali su pod udar vlasti i njih je trebalo spašavati. Ja sam doznavao njihove adrese i odmah, bez pitanja, uključio ih u našu akciju, bezimeno donašao im pomoć u hrani i u novcu (vidi dokument 19). Tako na pr. kapetan J. A. Miho Dorčić otišao je u šumu, i ostavio kod kuće ženu. Ja sam intervenirao kod dr. Stepinca da odmah riješi njenu molbu za rastavu braka, jer će ju inače staviti u logor ili baciti iz stana. Dr. Stepinac, uzevši tu stvar odmah u ruke, riješio je pozitivno njezinu molbu i žena je bila spašena« (str. 317.-319.) – izvor: Glas Koncila.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Plenković: Samo naivni misle da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju

Objavljeno

- datum

Samo naivni mogu misliti da Hrvatska nije izložena hibridnom medijskom djelovanju, izjavio je u petak u Bruxellesu hrvatski premijer Andrej Plenković uoči početka summita EU-a i šest zemalja Istočnog partnerstva.

– Pogledajte temu današnjeg sastanka, glavna tema sastanka Istočnog partnerstva je hibridno medijsko djelovanje. Pogledate reference na brojne izbore, referendume koji su održani u Europi. Samo naivni ljudi mogu misliti da Hrvatska nije dio toga procesa – rekao je Plenković.

Rekao je da nije detaljno upoznat s medijskim prepucavanjem u vezi s izvješćem SOA-e o mogućoj ugroženosti nacionalne sigurnosti zbog stanja u Agrokoru.

– SOA podnosi izvješća o svim pitanjima koja se releventna za Hrvatsku, bilo da je riječ o sigurnosnom aspektu u doslovnom smislu, bilo s aspekata gospodarske i financijskeu ugroze. Stanje u Agrokoru početkom godine bilo je takvo da je zahtijevalo posebni zakon i posebni angažman. Prema tome, sve što se radi u ovom trenutku jest dugoročno restrukturiranje i održivost radnih mjesta, funkcioniranje kompanija, generiranje novih prihoda i naravno nagodba s vjerovnicima, to je ono što je najbitnije – ocijenio je.

Jučerašnju raspravu na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost ocijenio je pokušajem oporbe da temu Agrokora i dalje drži u fokusu.

– Ovo je bio sastanak Odbora sazvan na inicijativu oporbenih zastupnika, gdje su htjeli malo držati temu u fokusu, kao što to i inače rade u posljednje vrijeme. Vlada, za razliku od njih, ima vrlo kontinuiran, konzistentan stav. Imali smo problem, našli smo način kako da ga rješavamo, držimo se te linije, postoje rokovi u zakonu i do tih rokova, bilo da je to u travnju ili srpnju nastajat ćemo postići nagodbu, imati održivost kompanija u budućnosti, održati radna mjesta i stabilnost hrvatske ekonomije. To je jedino zbog čega smo mi angažirani – zaključio je Plenković.

HINA | Hrsvijet | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Na ruskim zemljovidima svijeta prije velike seobe naroda u sedmom stoljeću Srba nema nigdje, dok Rusi bilježe kako su Hrvati nastanjeni diljem Europe

Objavljeno

- datum

U sažetom kartografskom prikazu devet klasificiranih zemljovida Europe ruski su znanstvenici ustvrdili kako uopće nema nikakvog traga i zapisa o postojanju naroda pod imenom Srba i sve to u vremenu što prethodi velikoj seobi naroda potkraj šestog i početkom sedmog stoljeća.

Za Srbe je ubitačna istina da te povijesne dokaze mogu čuti i vidjeti iz pera njihovih danas tako vjernih političkih saveznika Rusa. I da bi sve po Srbe bilo još šokantnije i bolnije, ruski povjesničari na, vjerojatno i najzanimljivijem zemljovidu pod brojem 6, daju prikaz ogromne rasprostranjenosti Hrvata diljem europskog kontinenta.

>> HOP.hr: Ruski institut za molekularnu genealogiju znanstvenim dokazima srušio srbske povijesne krivotvorine

Tako skupina iskusnih ruskih povjesničara kao što su E.N. Timofeev, O.N. Trubačev, V.I. Abaev i V.V. Sedov u svojim opsježnim povijesnim djelima razmatraju potanko ovu temu. Timofeev se bavi pretežito proučavanjem skupina zapadnih i istočnih Slavena i prikupljanju materijalnih ostataka iz prošlosti naroda, što je kao cjelokupni znanstveni rad objavio 1961. godine. Trubačev je u svojoj najznačajnijoj knjizi obradio najviše podrijetlo otkrivenih toponima, te je to pretočio u knjigu tiskanu 1974. godine. Abaev je 1965. godine na temelju sveobuhvatne povijesne analize pisao o granicama istočne i zapadne civilizacije u Europi, dok je u centru pozornosti znanstvenog istraživanja V.V. Sedova bila etnološka i antropološka građa uz obilje dokaza na temelju arheoloških iskopina. I sve to Sedov je detaljno opisao u dvije svoje knjige iz 1979. i 2005. godine.

Na karti broj 6 ruski povjesničari daju glavne zemljopisne odrednice prostornog naseljavanja Hrvata prije velike seobe naroda. Tako Rusi argumentirano tvrde da prije seobe na Jadran Hrvati žive podijeljeni u nekoliko velikih skupina u dijelovima Europe koji nemaju dodirnih točaka. Bijeli Hrvati bili su u istočnoj Galiciji, zapadnoj Ukrajini i na sjeveroistoku Karpata. Crveni Hrvati obitavali su u oblastima Moravske prema češkom gradu Olomoucu, te u krajevima Slovačke, posebice oko Nitre, ali i u Šleziji.

Velika je teritorijalna raširenost hrvatskog imena u Europi prije seoba naroda i to je najuočljivije na spomenutom zemljovidu. Tu vidimo da su na krajnjem zapadu Hrvati sve do rijeke Labe ili Elbe na njemačkom, onda preko Dnjestra na sjeveru, sve do blizine gornjeg sliva Odre i Visle i do graničnih crta ka istoku sve preko Dnjepra u današnjoj Ukrajini i još istočnije prema rijeci Desna i Sjevernom Dnjepru. Na jugu su Hrvati do najjužnije točke Jadrana kod ulaza u Otrant u blizini grada Valone na jugu današnje Albanije. Na ovome zemljovidu od naroda ranog srednjeg vijeka Rusi su zamijetili pored Hrvata još jedino Dulebe, koje Srbi često zovu i Duljebi. Taj je narod, gotovo izvjesno slavenskog korijena, živio u susjedstvu Hrvata u prvotnim nastambama i Rusi smještaju zonu Duleba na dva posve odvojena kraja. Jedna skupina je između Drave i Dunava, dok je druga prostorno jako udaljena i nalazi se između Visle i Dnjepra. Od Srba ni traga ni glasa da uopće postoje. To Srbima konkretno dokazuju i njihovi sada najbolji prijatelji Rusi.

Na karti broj 7 Rusi su prikazali seobu Slavena, ali je na tom zemljovidu i trostruki prikaz tri odvojene epohe različitih moćnih državnih zajednica toga doba. Najprije, tu je teritorij zapadnih Slavena od VII – IX stoljeća, onda Samovo carstvo, velika, ali kratkotrajna država vođe karantanskih Slovenaca od 623. do 658. godine, te Velikomoravsko gospodstvo stvoreno koncem devetoga stoljeća. Na kronološki prvom nastalom zemljovidu teritorij zapadnih Slavena na sjeveru prema Baltiku su Obodriti, zatim Piotiči oko današnjeg Šćećina na sjeveru Poljske, Pomorani oko Gdanjska, zapadni Mazovšani, još jedno poljsko pleme oko rijeke Bug, Polani oko grada Poznanja, Lenčani i Serazdani u središnjem dijelu Poljske, Šlezani oko Odre, a Vislani oko Krakova. I tu su prvi puta registrirani kao malena, jedva vidljiva skupina Lužički Sorabi na području oko Labe iliti Elbe. Ostaci Lužičkih Srba, nazvanih po mjestu Lužnica i danas žive tamo, ali sami i danas govore da nikakve veze sa današnjim Srbima nemaju.

Srbima niti priznanja Lužičkih Soraba nisu dostatna, te uporno šire lažne glasine da su to zapravo odnarođeni najsjeverniji Srbi u Evropi, ali ni to nije malo srpskom apetitu, te vele da su i Prusi, vrlo daleko od Labe i Lužičkih Soraba, također, listom Srbi, samo oni to ne znaju ili ne žele znati. Ali, srpski prijatelji Rusi na ozbiljan način se bave poviješću i Srbe nigdje nisu primjetili osim malu skupinu Lužičkih Soraba oko rijeke Labe.

Tu još ruski znanstvenici bilježe na jugu slavenskog prostora ponovno Dulebe, oko Vltave i Praga su Česi, dok su Crveni Hrvati u dvije velike grupe koncentrirani u Šleziji i južnije od tog poteza ima Crvenih Hrvata i u neposrednom okružju Moravaca kod Ostrave i Brna i kod Slovaka oko Bratislave. Na drugoj slici u sklopu iste karte je Samovo carstvo od 623. do 658. godine. Slovenski knez, na kojega se i Slovenci danas opravdano pozivaju na prvog vladara Velike Karantanije okrunjen je kao vrhovni knez u blizini današnjeg Klagenfurta ili na slovenskom Celoveca. Ali, nije kao što srpski povjesničari vole umanjivati i granice njegovoga carstva, bio samo vladarem prostora današnje Slovenije, točnije Koruške, Štajerske i Kranjske, pola sadašnje Austrije i rubnih dijelova Italije, nego je njegova država obuhvaćala sva područja koje su nastavali u to vrijeme i zapadnoslavenski narodi Česi, Slovaci i Moravci, ali i Lužički Sorabi ili Srbi oko Labe. Sad, ako Srbi tvrdoglavo govore da su Sorabi iz Lužnice uistinu Srbi, onda po toj logici moraju priznati da je barem dio Srba i to Lužičkih bio od 623. do 658. godine pod vlašću Samovog carstva, a Samo je bio etnički predak današnjih Slovenaca. Nije lako Srbima prihvatiti da su u sedmom stoljeću 35 godina bili pod vlašću Slovenaca. Napokon, Velikomoravsko gospodstvo na izmaku devetog stoljeća u svome sastavu je približnog omjera Samovog carstva, ali još prošireno, poglavito na jugoistoku  za Šleziju i Galiciju, prateći kretanje riječnih tokova Odre i Visle na istoku.

Na zemljovidu pod rednim brojem 8, vidimo da osim oko gore prikazane dvije velike skupine Hrvata u Moravskoj i Slovačkoj, odnosno oko Šlezije, postoji i treća velika grupa Hrvata, što s dugo etnički održala i nakon velike seobe Hrvata u pravcu Jadrana i svih kontinentalnih dijelova na jugoistoku Europe što su Hrvati poklapali poslije 626. godine. I tako su ruski povjesničari precizno locirali naseobine Hrvata i oko Visle, što znači u neposrednoj blizini Krakova, no ima Hrvata i još istočnije od te linije sve do rijeke Dnjestra, a i na ovom zemljovidu susrećemo ista poljska plemena kao i na zemljovidu broj 7, dakle Seradzane, Lenčane, Vislane, Mazovšane. No, ucrtavaju se ovdje još i narodi na širem slavenskom području, izvan poljskog etničkog prostora, tako da se mogu zamijetiti i Volnjani, Drevlani, Polani kod Kijeva, Uliči na rijeci Bug, te Tiverci između Pruta i Dnjestra u predijelu današnje Moldavije. Od rijeka Pruta i Dnjestra na istoku, odnosno do Dunava na zapadu je Bugarsko carstvo, koje je svojim obujmom toga vremena zbilja bilo veliko, moćno i opasno po susjede kao ratnički raspoloženo i željno pokoravanja drugih naroda. Na ovom zemljovidu što datira već iz devetog stoljeća, znači u doba kneza Trpimira, Hrvati su na sjeveru do Drave, na zapadu do Sutle, na istoku do Drine, a na jugu cijelim prostorom Jadranskog mora, sve od Istre na sjeveru i do juga današnje Albanije na krajnjem jugu. Tako je bilo do 822. kad je Hrvatska poslije petnaest godina dugog rata s Bizantom izgubila Ilirik, kako se tad nazivala današnja Albanija, premda Albanci dolaze puno kasnije na to područje, tek potkraj jedanaestog stoljeća. I prije Albanaca u današnjoj Albaniji živjeli su kronološkim redom najprije Hrvati, onda Grci, Bugari i napose u jednom trenutku i Srbi. I kad je Hrvatska izgubila od Bizanta 822. Ilirik, ili drukčije rečeno današnju Albaniju, malobrojni Rašani utopljeni kao sastavni dio države Hrvatske, otcijepili su svoju malenu oblast oko rijeka Tare, Lima, Ibra i Morave i priklonili se trenutačnom pobjedniku Bizantu. Ali, taj isti Bizant, duhovne preteče današnjih Grka, zajedno s Bugarima je sve od početka devetog stoljeća, pa do kraja dvanaestog vijeka i pojave Nemanjića 1189. godine, nemilice tukao daleko malobrojnije Rašane, koje je pred totalnim vojničkim rasulom i sveopćom pogibelji od naleta Bugara početkom desetog stoljeća spasio hrvatski kralj Tomislav. Za ovaj zemljovid pod oznakom 8 je bitno istaknuti činjenicu da tu po prvi puta ruski povjesničari uvrštavaju Srbe na jednoj svojoj karti kao etničku skupinu koja ima vlastiti omeđeni prostor. Doduše, on je veličinom vrlo mali, ali Rusi su Srbe točno locirali između Drine kao krajnje granice na zapadu i Morave na istoku u jednom malom međurječju. Sve između Morave i Timoka Rusi pripisuju Bugarima, jer osim Bugara i Vlaha tu nitko drugi nije ni živio. I onda su se Srbi grdno naljutili na Ruse 1877. kad su upravo Rusi na temelju povijesti kao znanosti, tražili na San – Stefanskom mirovnom sporazumu da Srbi jug Srbije predaju Bugarima, a istok Rumunjima. Uostalom, sama Pećka patrijaršija u svom maksimalnom dosegu u glavama srpskih crkvenih velikodostojnika iz 1669. sve te krajeve današnje južne i istočne Srbije pripisiuje Bugarima. Ali, samo nešto više od dva vijeka kasnije to im nije smetalo da se u bijesu okome na svoje tradicionalne saveznike Ruse. U Srbiji su zato 1878. izbili veliki proturuski prosvjedi, a kralj Milan Obrenović, kockar, prevrtljivac i vjerolomni vladar iz opakog srpskog zanata, zvanog inata, okrenuo se tad i gospodarski i politički Austriji. Milan Obrenović nastavio je tradiciju svoga pradjeda Miloša, te je postao glavnim svinjarskim trgovcem svoga doba. Zato su u Beču Srbi i danas kod obrazovanijih Bečlija poznati kao potomci svinjarskih trgovaca iz devetnaestog stoljeća. I to su Austrijanci uobličili i u formi karikatura u svojim tiskovinama kad su navijestili 1914. rat Srbiji. Srbin je na tim bečkim karikaturama predstavljen kao nerazdvojan od svoga pratitelja pajceka i u dobru i u zlu.

Konačno, na zemljovidu broj 9 vidimo Veliku Moravsku na srednjem Dunavu. U njezin sastav prema opipljivim nalazima ruskih povjesničara i dalje ulaze Crveni Hrvati, što su živjeli u oblastima današnje Mađarske, Slovačke, Češke, djelomično Poljske oko predjela Šlezije i Ukrajine. Zajednički toponimi i antroponimi kao sjećanje na nekad davnu prvotnu zajednicu slavenskih naroda, danas razasutih u pregršt država, govore o sličnosti podrijetla naroda kroz jezične sličnosti. I tako nalazimo pojmove kao što su Trnava, Trenčin, Targ, Ostrava, Tarnuv, Nitra, Tatar, Tatra, Tatur, Trpimir… Ovdje je značajno izdvojiti i pojedinost vezanu za vrijeme prije velike seobe Hrvata 626. godine u smjeru Jadrana i svih današnjih hrvatskih prostora. Ne samo ruski povjesničari, nego i pedantni češki povjesničari u svojim brižno čuvanim analima Praške nadbiskupije iz 1086. godine imaju do danas očuvane zapise da su Hrvati svojedobno vijekovima pribivali u Češkoj, Moravskoj i Slovačkoj kao skupina Crvenih Hrvata, dok su Bijeli Hrvati bili u Poljskoj i Ukrajini. Tragove o nazočnosti Hrvata u ranom srednjem vijeku čuvaju i Nijemci. U zborniku Henrika Drugog iz 1108. spominje se ime Hrvata u gradu Merezburgu. No, nije samo oblast današnjih država Češke, Slovačke, Poljske i Ukrajine bilo mjesto trajnih ognjišta Hrvata prije velike seobe.

Prema ruskim ljetopiscima, suvremenicima doba ranog srednjeg vijeka, imamo vjerodostojne podatke da Hrvati žive i u drevnom ruskom Prikarpatju. O prisustvu Hrvata tog doba na ruskom tlu, govore i brojni ruski ljetopisi i kazuju da u susjedstvu Hrvata u tom području još ima i plemena Duleba i Volnjana u gornjem Podnjestrovlju. Vrlo iscrpno o prvotnim nastambama Hrvata, kao i o potonjim seobama ka Jadranu, govori i još jedan češki povjesničar, znameniti Niederle. On veli, na temelju svoga istraživanja, kako je skupina Hrvata na Prikarpatju na tadašnjem ruskom tlu, pobjegla otuda pred naletom Avara. To se zbilo 560. godine i  Čeh Niederle tvrdi da je to prva grupa Hrvata doseljenih na Jadran, još prije velike seobe 626. godine. Osim na Jadran, ta je skupina Hrvata pošla pred pohodom Avara i na srednje Podunavlje i oko Labe. Tamo oko rijeke Labe, već je rečeno da je bila ona mala skupina Lužičkih Srba. Naravno, samo taj mali trenutak slučajnog povijesnog susreta Lužičkih Srba i samo manjeg dijela Hrvata doseljenih iz ruskog Prikarpatja, poslužio je srpskim povijesnim manipulatorima da ustvrde kako su otuda skupa Hrvati i Srbi došli na današnje prostore jugoistoka Europe. I opet su uhvaćeni u laži, jer i sami Rusi dokazuju da Lužički Srbi nikad i nigdje nisu maknuli u seobi naroda, a osim tog lokaliteta oko Labe, gdje nepomično žive Lužički Srbi od šestog stoljeća do danas, sami Rusi ne vide nigdje više spomena srpskog imena.

Otuda je logična odgonetka samo umjetne zagonetke da su preci Srba mogli doseliti na prostore današnje balkanske Srbije samo pod narodnim imenom Hrvata. Rusi su svojim istraživanjem sami nametnuli takav zaključak, jer decidirano tvrde kako Lužički Srbi nisu nikud makli tijekom Velike seobe naroda. Srbi će se sad opasno naljutiti na Ruse. Srušiše im braća po Putinu i Vučiću srbicentričnu teoriju postanka svijeta u samo jednom trenu. O svemu ovome postoji i čitava riznica arheoloških iskopina kao dodatnih dokaza. No, možda itekako bitan obol rasvjetljavanju ove teme pružaju djela hrvatskog znanstvenika Vinskog. On se u svojim djelima tiskanim od strane zagrebačkih nakladnika iz 1958. godine bavi ovom tematikom.

Najprije, Z. Vinski to objašnjava u “Nalazima šestog i sedmog stoljeća u Jugoslaviji s posebnim obzirom na arheološku ostavštinu iz vremena prvog Avarskog kaganata”, kao i u drugoj knjizi pod nazivom “Rani srednji vijek u Jugoslaviji od 400. godine do 800. godine u nakladi Vjesnika Arheološkog muzeja u Zagrebu. To su upravo oni vjekovi koje srpski povjesničari namjerno preskaču i lakonski vele da tad i “nije bilo država i naroda nigdje u Europi u današnjem smislu!?” Kad njih nitko nije ni vidio, ni čuo da uopće postoje u to vrijeme, najlakše im je izmisliti da je cijeli ljudski rod prespavao stoljeća snom medvjeda u dubokoj špilji. Od osobitog je značaja za shvaćanje ove tematike i tumačenje hrvatskog znanstvenika Vinskog da su bizantski povjesničari površno miješali pojmove Slavena u doba sučeljavanja s Avarima, te su Bizantinci kao Konstantin Porfirogenit u djelu DAI, sve Slavene zvali jednim imenom. Upravo Vinski pojašnjava kako su Hrvati u jeku vojnih sukoba s Avarima tim imenom sebe nazvali, kako bi se i rasno sasvim razlikovali od vječitih rivala na bojištu Avara. Srbi su do današnjih dana neobaviještenost Konstantina Porfirogenita uveliko zlouporabili da bi pokušali dokazati kako su se svi slavenski narodi zvali zajedničkim imenom Slaveni. I u tu glupu i prozirnu priču ubacuju i Ruse, Poljake, Čehe, Slovake, a ne samo Hrvate, negirajući svim slavenskim narodima osjećaj nacionalne pripadnosti i pojma državnosti. 

Nemaju nikakvih dokaza da su sami postojali i najlakše im je reći da nitko drugi onda isto tako nije imao nacionalne svijesti i vlastite države. Zato se i danas Srbi kao pijan plota drže onog napisanog u Porfirogenitovu DAI, jer ničim drugim ne mogu barem djelomično potkrijepiti svoje laži. Rezime bi bio nepotpun kad ne bismo spomenuli da Bijelu Hrvatsku ili Veliku Hrvatsku osim ruskih povjesničara i Čeha poput Niederlea u sjevernom Prikarpatju, još ne napominje i glasoviti poljski povjesničar Gaczynski. On se svestrano bavi hrvatskim naseobinama od petog do osmog stoljeća u oblasti Karpatskih gora do gornje Odre i do Gornjana na istoku.

I tako je zaokružena jedna velika cjelina o prvotnim naseobinama Hrvata prije velike seobe na Jadran iz kuta znanstvenika iz Rusije, Češke i Poljske. Zanimljivo, Rusi su konzultirali i srpsku literaturu posvećenu ovoj temi u “Istoriji naroda Jugoslavije” iz 1953. godine i nisu uspjeli pronaći proturječno gore iznesenom obilju znanstvenih dokaza o sveprisutnim Hrvatima diljem Europe, pa sve do Kavkaza i Azije u kontaktu s Iranom, o čemu je već ranije bilo riječi. Istodobno, Rusi niti u “Istoriji naroda Jugoslavije” tiskanoj u Beogradu 1953. ne vide nikakve dokaze o postojanju Srba u najranijem razdoblju europske civilizacije drugoga tisućljeća. Kao što smo vidjeli narodi poput Čeha i Poljaka oformili su vlastite države po imenu najbrojnijeg od više plemena. Tako su Česi i nazvani današnjim nacionalnim, ali i imenom države Češke po plemenu Čehi oko Praga, te su tu još privukli u isti etnos Moravce oko Ostrave i Brna, koji su bili zasebna etnička skupina u ono davno doba. I Poljaci od brojnih plemena nacionalno ime današnjih Poljaka vuku iz dva plemena Polana oko Poznanja, ali i oko Kijeva u današnjoj Ukrajini, gdje su u srednjem vijeku Rusi stvorili svoju prvu moćnu kneževinu s Kijevom kao glavnim gradom. Slično Česima i Poljacima i danas mnogobrojni narodi kao Nijemci ili Francuzi i brojni drugi u Evropi, narod i državu nazivaju po najbrojnijem plemenu iz davnina, što je bilo stožer okupljanja malobrojnijih.

Razvidno je iz ovih prikaza ruskih zemljovida ranog srednjeg vijeka da su Hrvati bili iznimka od toga pravila. Jer, kao što smo mogli razabrati, Hrvata je bilo toliko puno razmještenih diljem Europe, da se nitko drugi nije ni morao od manjih plemena priključivati mnogobrojnim Hrvatima u stvaranju hrvatske države na jugoistoku Europe u današnjem hrvatskom podneblju. Povrh toga, još je i nakon seoba ostalo mnogo Hrvata u Češkoj, Slovačkoj, Poljskoj, Ukrajini, Rusiji…i sve do Kavkaza i do Irana. Sudeći po konkretnim ruskim povijesnim nalazima, niti jedan drugi euopski narod nije prije velike seobe naroda bio toliko rasprostranjen u središnjem dijelu Europe kao hrvatski narod. O tome zorno svjedoče ruski, poljski, češki i bezbroj drugih povjesničara. Do zbrke i pometnje u europskim krugovima u Engleskoj i Francuskoj je došlo od 1918. godine kad su su Srbi zlonamjerno i sračunato i na Sorbonu, ali i na Oxford i Cambridge slali krivotvorenu verziju povijesti kako bi sebe nepostojeće proglasili tvorcima svijeta, a Hrvate koji pola Europe naseliše, sebe u velikoj seobi u sedmom stoljeću raseliše put Jadrana i opet opstaše i u srcu europskih zemalja, predstaviti u posve krivom svjetlu. No, prije ili kasnije, djelo je moralo izaći na vidjelo i srpske laži poslati u ropotarnicu povijesti. Za Srbe je najteže što tu spoznaju dobivaju upravo od Rusa, a istina iz pera ruskih povjesničara baš im je dobro legla kao šamar budali.

Kad se ovome svemu dodaju jos starije predkršćanske karte s hrvatskim predcima kao što su Sarmati i Alani, nečija tjeskoba stvarno može biti potpuna…

Dragan Ilić/HOP.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.