Connect with us

Zoran Čapalija-Čaplja

Haški tribunal – neprofesionalna i nesavjesna politička institucija!

Objavljeno

- datum

Duboko potreseni smrću dragog generala Slobodana Praljka ipak ne smijemo potonuti u depresiju već moramo ostati pribrani i sagledati mnoge činjenice vezane za ovaj tragičan događaj. Jasno je kako je to vrlo teško jer je bol radi ovog gubitka izuzetno traumatična no sjetimo se njegove čvrstine i sabranosti u svim trenutcima teškog i krvavog Domovinskog rata.

Sretan sam što sam imao čast upoznati ga jer je bio čovjek koji je govorio samo istinu, pošten i osjećajan no čvrst i veliki domoljub. Bio je spreman priznati svoje pogreške, saslušati svakoga i donositi vrlo teške i odgovorne odluke. To kako je bio pravi erudita govori i sama činjenica o završena tri fakulteta. Gospodin Praljak nije bio samo puko akademski obrazovana osoba već stvarni intelektualac.

Svakako odvojite malo vremena i pogledajte ovaj video:

Osobno mislim kako je on žrtva političkog sudovanja Haškog tribunala kao i neprofesionalnog te nesavjesnog postupanja te institucije što je rezultiralo njegovom smrću. Ako napravimo vrlo jednostavnu i kratku analizu uočit ćemo kako se ta neprofesionalnost i nesavjesnost očituje se u slijedećim točkama:

Povreda Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda članak 5.1 točke 3. i 5.

1. Pretres osoba lišenih slobode

Osobe lišene slobode moraju se detaljno pretresti pri dolasku u zatvorski prostor kao i pri svakom izvođenju i vračanju u zatvorsku sobu. Sve ono čime bi mogao ugroziti vlastiti ili život drugih osoba mora se izuzeti. Sigurnost “čistoće osobe i prostora“ može se i mora kontrolirati pretresom prostorije u kojoj osoba lišena slobode boravi. Očito je da je u načelu i slučaju generala Slobodana Praljka ova radnja propuštena, što se može smatrati nesavjesnim i neprofesionalnim obavljanjem službe čija je posljedica smrt osobe lišene slobode.

2. Vođenje osoba lišenih slobode

Za vođenje osoba lišenih slobode mora se osigurati onaj broj djelatnika pravosudne policije koji jamči punu sigurnost osobe koja se vodi (vanjski napad) kao i mogućnost sprječavanja bijega osobe lišene slobode. Pri izricanju presude generalu Slobodanu Praljku i ostalim okrivljenicima određen je nedovoljan broj pravosudnih policajaca koji su bili postavljeni tako da nisu mogli kontrolirati čuvane osobe, kako od pravljenja nereda i međusobnog sukoba, tako i od pokušaja suicida. Svakog okrivljenika trebala su voditi po dva pravosudna policajca , jedan s lijeve, a drugi s desne strane okrivljenika. U sudnici su trebali sjediti tako i da lijeva i desna strana završavaju pravosudnim policajcem, a između okrivljenika trebali su također sjediti pravosudni policajci.

Drugim riječima za ovo privođenje trebalo je biti osigurano 12 pravosudnih policajaca. Pri čitanju presude 7 pravosudnih policajaca sjedilo bi pored okrivljenika, dva bi stajala iza njih sa svake strane, a troje bi bilo pripravno ispred sudnice. Da je ovaj uvjet bio zadovoljen policajci bi mogli reagirati i spriječiti suicid koji se nažalost dogodio.

3. Potrebne prateće službe

Pri visoko-rizičnim suđenjima, a osobito pri izricanju presuda starijim i zdravstveno ugroženim osobama nužno je osigurati hitnu zdravstvenu službu. Kako se u ovom slučaju radilo o osobama lišenim slobode u starijoj životnoj dobi koje mogu imati određenih zdravstvenih tegoba, svakako se o tome trebalo voditi računa. Da je to učinjeno gospodinu Pralju bi se moglo odmah pružiti pomoć.

4. Davanje lažne izjave

Već nekoliko minuta nakon ispijanja otrova general Slobodan Praljak je potpuno sigurno preminuo jer je otrov bio u tekućem stanju pa je tako vrlo brzo djelovao. Jano je da djelovanje ovisi o tipu i snazi otrova. U točno neutvrđeno vrijeme, negdje oko 30 minuta nakon incidenta, jedan od djelatnika suda izvijestio je kako se poduzimaju sve potrebite mjere i kako je general Praljak živ. Ova izjava sramotna je i trebala bi biti kazneno sankcionirana.

Kola hitne pomoći došla su gotovo sat vremena nakon incidenta što je potpuno nedopustivo. U direktnom televizijskom prijenosu bilo je vidljivo kako osoblje kola hitne pomoći još dugo nakon dolaska nije postupalo. Zašto? Vjerojatno zato što je general Praljak već bio mrtav.

Ako je ova laž o stanju generala Praljka trebala poslužiti kako bi se dovršilo izricanje presude dok je on još navodno živ, onda je to stravično i to jednako tako kao i ova nakaradna politička presuda svim okrivljenima. Takav postupak ne zaslužuje samo moralnu već i vrlo strogu kaznenu odgovornost.

Povrede Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda Članak 6.1 pravo na pošteno suđenje točka 1. 3. stavak d.

5. Pravo na pravednu presudu u razumnom roku

Je li ovaj postupak morao trajati tolike godine? Sasvim sigurno nije. Duljina procesa je bitno utjecala na psihičko stanje okrivljenika, a naročito na ponos generala Slobodana Praljka, što je na koncu pokazao njegov postupak.

Ne prihvaćanjem relevantnih činjenica i izvedenih dokaza obrane od strane Tribunala rezultiralo je nepravednom presudom. Time je direktno povrijeđeno pravo na pošteno suđenje izrečeno u članku 6. točci 3. stavku d) Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Sud u presudi spominje UZP (udruženi zločinački poduhvat) koji je imao za cilj osvajanje bošnjačkog teritorija. Kolika je to neistina dokazuje činjenica kako je Hrvatska prema podacima Ureda Republike Hrvatske za prognanike i izbjeglice primila i zbrinjavala 670.000 izbjeglica i prognanika Muslimana – žena, djece i muškaraca – starijih od 55 godina. Kad se tome pridoda činjenica kao je Hrvatska obukla, opremila, naoružala bošnjačke postrojbe te izvršila njihovu obuku onda je sigurno suludo govoriti o tame kako je Hrvatska nakon sveg tog htjela i napravila sukob s Bošnjacima ili kako to tvrde neki primitivni mozgovi izvršila agresiju na BiH.

HVO je dopustio prolaz mnogih konvoja s oružjem preko svog teritorija, a i sam je naoružao dio Bošnjaka kako bi se mogli suprotstaviti srpskoj agresiji. Bilo bi dobro da taj „ČASNI „ tribunal kaže barem jedan primjer u kojem je netko naoružao svog neprijatelja pa onda krenuo u napad protiv njega. To ne može biti logično ni najvećoj budali, pa se onda s pravom pitam kako je sud mogao donijeti takav zaključak. Spada li to u postupak poštenog i pravednog sudovanja?

Gospodo iz Tribunala morat će te preuzeti odgovornost za ovu presudu, a isto tako za smrt časnog i poštenog čovjeka koji nije mogao podnijeti teret nepravde koju ste mu nanijeli.

Ponekad treba biti i malo ironičan i reći ono što se nekom ni malo neće sviđati. Ovu presudu donio je sud koji je osnovan 25. svibnja 1993. godine, a presudu generalima HV-a i HVO-a iznio 29. studenog 2017. Koje li znakovitosti???

Bez obzira na ovu lakrdijašku presudu i sramotu koja se želi nametnuti našim generalima oni će za nas i dalje biti heroji. Posebnu čast u povijesti Hrvata imati će zauvijek general Slobodan Praljak koji je odlučio radije umrijeti no nepravedno biti proglašen ratnim zločincem. Poput nepravedno osuđenog Sokrata ispio je otrov.

Imaju li i miligram takve časti svi oni zastupnici koji su nedolaskom izbjegli odavanje počasti pokojnom generalu i svim drugim u ratu stradalim hrvatskim vojnicima. To je ideološka paradigma onih koji su napustili sabornicu 25. lipnja 1991. kad je Hrvatski državni sabor usvajao povijesnu odluku o osamostaljenju Republike Hrvatske. Oni nisu zaslužili biti zastupnici Hrvatskog sabora.

Gospodo – sram vas bilo!

Zoran Čapalija Čaplja

Komentari

Oglasi
Komentari

Zoran Čapalija-Čaplja

DAN KADA JE ZAGREB PAO

Objavljeno

- datum

8. svibnja 1945.  Zagreb je prazan, ulice su puste. Strah od dobro poznate „pravde osloboditelja“ učinio je  svoje. Oni koji su ostali u gradu spustili su rolete i zaključali vrata bojeći se odmazde „osloboditelja“.

Jedinice JNA ulaze u grad. Jedna postrojba ulazi grad s istoka  a dvije s juga. Priča o tome kako su Zagrepčani s oduševljenjem dočekali „osloboditelje“ samo jedna od mnogih laži komunističke propagande. Do Zagrepčana pristigle su vijesti o tome što partizanske jedinice čine na putu prema Zagrebu pa su tako i mnogi obični građani Zagreba odlučili pobjeći iz grada.  Na Žalost mnogi od njih su ipak pobijeni na nekom od bezbroj stratišta u Sloveniji.

ZAŠTO SU LJUDI BJEŽALI ?

Odgovor na ovo pitanje nije teško pronaći. On je zapisan u Desetogodišnjem izvještaju Uprave KOS-a JNA za period od 1944. – 1955. godine. Prema navedenom izvješću organi OZN-e i I. Armije su na putu od Šida pa do Zagreba likvidirale oko 7000 osoba za koje navode da su bili ustaše, SS-ovci i Čerkezi. Dolaskom u Zagreb oficiri OZN-e II. Armije odmah su uhitili oko 300 takozvanih neprijateljskih agenata i ustaških funkcionera, oko 150 osoba za koje su tvrdili kako su ustaški doušnici no bilo je među njima i običnih građana. Uhapšeno je i ispitano oko 500 osoba iz građanstva od kojih je 100 navodno kasnije pušteno.

Od partizanske odmazde nisu bježali samo obični građani. U njihovim jedinicama bilo je sve više onih koji nisu željeli sudjelovati u zločinima koje su partizanske jedinice i OZN-a činili. Shvatili su kako to nije ono za što su se oni borili, a naročito kako sredstva kojima to žele postići ništa ne može opravdati. Bilo je sve više onih koji su se samo-ranjavali kako bi izašli iz jedinica te onih koji su napuštali položaje i dezertirali.  U prosincu 1944. iz VIII. Korpusa dezertiralo je oko 450 vojnika, a isti mjesec je iz dvije divizije X. korpusa dezertiralo 350 vojnika.  Iz IV. korpusa je u periodu od mjesec dana do 15. siječnja pobjeglo oko 627 vojnika. Bilo je toga i u svim drugim jedinicama. Naj zanimljivije su parole pod kojima su bježali, pa evo ih nekoliko : „Sačuvaj glavu – ne idi u borbu“; „Neću  Titu, neću Draži, idem u špilju pa me traži“; „U grm lezi dok ne dođu Englezi“.   Potpuno je jasno kako su završili oni koji su uhvaćeni pri pokušaju bijega kad su pogubljeni oni za koje se samo sumnjalo da će bježati.

Što su mogli Zagrepčani kao građani glavnog grada NDH očekivati od svog vjekovnog neprijatelja koji je  pogubio tisuće svojih vojnika.  Jasno je da su bježali i oni koji nisu bili vojnici i baš ništa nisu bili krivi, a to su starci, žene i djeca. Nažalost i oni su pogubljeni na mnogim komunističkim stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji  poratni zločin u Europi koji je počinila JNA pod zapovjedništvom Josipa Broza Tita. Nikom od pogubljenih nije  osigurano pravično suđenje ni dokazana bilo kakva krivnja. Bili su pobijeni jednostavno zato jer su bili Hrvati.

Tito je odmah nakon ulaska vojske u Zagreb imenovao Većeslava Holjevca zapovjednikom grada Zagreba. On vrlo brzo donosi Naredbu  prema kojoj je na svakoj kući trebao staviti popis vlasnika stanova, a na vratima stana popis osoba koje stanuju u tom stanu s naglaskom onih osoba koje nisu prijavljene u Zagrebu. Na temelju tih popisa su „osloboditelji“ oslobodili mnoge od imovine i života. U njihove stanove uselili su „osloboditelji“ koji su sa sobom donijeli i svoje civilizacijske dosege. Peći su ložili parketom, a u kadama su hranili kokoši i svinje. Jasno je kako su im bili najdraži stanovi u samom centru te u najelitnijim dijelovima grada. Njihovo prisustvo te prisustvo njihovih potomaka i danas se osjeti pri izborima i skupovima na kojima se blati sve što je hrvatsko. Svog zapovjednika nagradili su podizanjem spomenika čija je kompozicija vrlo znakovita. Njegov kip stoji u vratima okrenut prema jugu. Simboliziraju li vrata njegovu naredbu o popisima, a položaj  čekanje jedinica koje s juga dolaze „osloboditi“ grad.

SUDAR DVA RAZLIČITA SVIJETA

Zagreb je pao. Bio je to armagedonski susret zapadne civilizacije i krajnjeg barbarskog primitivizma s istoka. Nije to bio stvarni antifašistički pokret već težnja uništenja hrvatske države i svega što je hrvatsko.. Da je ona bila najbolja i najpravednija na svijetu prošla bi potpuno istu kalvariju jer nije odgovarala  veliko srpskoj ideji o restauraciji Jugoslavije, ili bolje rečeno velike Srbije na čelu sa zloglasnom komunističkom partijom.

Likvidacije neistomišljenika koje su  jedinice JNA započele nakon proboja Srijemskog fronta i činile na putu prema Zagrebu bile su sve brojnije, a svojevrsnu kulminaciju dosegle su u Zagrebu i na stratištima u Sloveniji.  Bio je to najstrašniji ratni zločin u međunarodnom pravnom sustavu poznat kao genocid. Istaknuti hrvatski povjesničar dr. prof. sc. Josip Jurčević svojevremeno je izjavio kako je na području RH do tada otkriveno oko 850 prikrivenih grobišta (stratišta), a u Zagrebu i okolici oko 120 takvih lokacija. Likvidacije su započete 8. svibnja i trajale su mjesecima. U njima se po svojoj svireposti posebno istaknula lajbek policija u Šestinama. Prema izjavi pof. Ive Banca u Zagrebu je tih dana pogubljeno oko 5000 osoba. Neki tvrde da je taj broj znatno veći no to pitanje treba prepustiti novim znanstvenim istraživanjima. Sasvim sigurno je kako  se nikada neće moći utvrditi točan broj žrtava koje je zločinački komunistički režim učinio na području bivše Jugoslavije.

ZLOČIN U ZAGREBU JE PONOVNO SLAVLJEN

Šaka moralno mentalnih invalida i ove je godine slavila taj strašni zločin počinjen u Zagrebu. Funkcionira li njihov mentalni sklop na izuzetno niskoj razini pa misle kako se to njihovo „oslobađanje“ može odvojiti od monstruoznog zločina koji je pri tome počinjen? Nažalost oni se tim zločinom i diče. Mržnja i agresivnost njihovih istupa na ovakvim skupovima na određeni način govore kako je to trebalo učiniti, a i oni sami bi to učinili pa čak možda i na još možda morbidniji način.   Okupili su se na Trgu žrtava fašizma, nekadašnjem trgu N s kojeg su njihovi idoli mjesecima autobusima odvozili neistomišljenike prema Sošicama i likvidirali ih na jami Jazovki. Kroz otvor promjera oko 7o cm pobacali su u jamu stotine i stotine nevinih ljudi (staraca žena i djece). Činili su to uvijek po

Jazovka – jama u koju su bacivane žrtve

njihovom dobro poznatom obrascu: skini žrtve do gola, likvidiraj ih bez suda, baci ih u neku jamu žive ili mrtve, odaberi mjesto na kojem se žrtve ne bi našle, ako to ne možeš  mjesto zazidaj, betoniraj ili asfaltiraj.   To skrivanje žrtava ima nekoliko osnovnih razloga. Kako bi mogli svrstati sebe u pravedni antifašistički pokret monstruozni zločini (genocid) morali su biti skriveni.  Skrivajući žrtve na mjestima koja se ne bi trebala pronaći trebalo je onemogućit okupljanja rodbine i odavanje pijeteta tim nevinim žrtvama. Žrtve su skrivali na mnogim mjestima pa ako se neka jama i pronađe u njoj neće naći broj žrtava koji bi govorio o počinjenom genocidu.  Nažalost mnoga od tih stratišta ni dan danas nisu otkrivena, a ona za koje se zna nisu rasvijetljena. To sprječavaju još uvijek živi egzekutori i djeca već pokojnih monstruma.

Slavljenički takozvani „Besmrtni partizanski odred“ putem do gornjeg grada pjevao je pjesme monstruoznih egzekutora noseći pri tome razne zastave iz zloglasnog komunističkog režima, a koliko sam vidio i jednu zastavu Republike Hrvatske. Mislim da toj zastavi tamo nije bilo mjesto.

TREBA LI NAM REVIZIJA POVJESTI?

Sasvim sigurno će me opet prozvani i svi oni koji slave desetog u povijesti mega-zločinca (J.B.T.) svrstati u revizioniste povijesti. To mi je drago jer se lažna povijest treba razotkriti i zamijeniti istinom. Do te istine neka nas dovedu znanstvena istraživanja domaćih i stranih znanstvenika pa kakva god bila da bila. Dosta je bilo laganja hrvatskog naroda i međunarodne javnosti.  Nije li sramota da je još jedino Hrvatska ostala kriva za fašizam. Oni koji su bili inicijatori tog zla oslobođeni su svih optužbi. Nažalost tu neistinitu tezu o hrvatskoj fašizaciji šire maloumni  Hrvati radi vlastitog političkog probitka ne mareći što Republiku Hrvatsku blate pred cijelim svijetom. Zamislite, za tu svoju prljavu političku igru bogato su plaćeni od te iste Hrvatske.

Istina se mora saznati. Možda će se onda gospodin Ivo Goldstein, profesor povijesti s Filozofskog fakulteta u Zagrebu , prestati koristiti argumentom sile i galame (emisija Otvoreno HTV1 – 9. svibnja 2018.) i tvrditi kako u Jasenovcu nije bio svojevrsni logor nakon 1945.  Oni kojima komunistička ideološka paradigma nije sveta pronašli su u arhivama podatak kako je osobno Josip Broz Tito 21. kolovoza 1948. potpisao dokument o zatvaranju Jasenovca. No nažalost zatvorenici su još godinama dovođeni u Jasenovac na prisilni rad. S obzirom na ovu izjavu gospodina Goldsteina mogu upitno je kakvu će novu „istinu“ donijeti njegova nova knjiga o Jasenovcu.  Još je bolnija činjenica kako se na fakultetima naših sveučilišta i dalje uči ideološki osmišljena povijest, povijest koja i nadalje  treba stigmatizirati hrvatski narod kako bi reciklirani komunisti ostali na vlasti.

ŠTO SE ČEKA?

Vrijeme nezadrživo prolazi. Svjedoka iz perioda II. Svjetskog rata je sve manje. Njihovim odlaskom bit će teže realnije rasvijetliti ratna i poratna događanja. To dakako odgovara sljedbenicima partije i tzv. „Besmrtnom partizanskom odredu“. Na taj način će se i dalje slaviti komunistički zločini a stotinama tisuća nevinih hrvatskih žrtava uskratit će se pijetet. To je upravo slučaj oko pokušaja zabrane odavanja počasti nevinim žrtvama u Bleiburgu.  Što o tome mislim saznajte iz stihova moje pjesme.

 

Bleiburg

Oj livado mukom ucviljena,

nogom bolnom ugažena,

suzom smrtnom zalivena,

krvlju hrvatskom natopljena.

Oj livado tijelom povaljana,

zloćom ljudskom ukaljana,

ispod tužnog cvijeta plava,

u njedrima tvojim Hrvat spava.

Cvijeće ga mirisom mazi,

noću ga Danica pazi,

jutrom kad zora zarudi,

slavuj ga pojem budi.

Mirno spavaj, usni san,

svanuo je i tvoj dan,

nad posteljom tvojom

hrvatski se barjak vije.

Pro Croatia parati!

Zoran Čapalija – Čaplja

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zoran Čapalija-Čaplja

MI ŽELIMO SAMO ISTINU PA KAKVA GOD ONA BILA!

Objavljeno

- datum

Predugo čekana odluka Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima došla nam je u korizmeno vrijeme. Koje li znakovitosti.

Svake godine pa tako i u ovo korizmeno vrijeme prisjećamo se muka koje je za nas podnio Gospodin Isus Krist. Pilat, poslušnik moćnih gospodara, prepušta odluku razjarenoj rulji zaslijepljenoj mržnjom do beskrajnih granica, on opra ruke od te osude no ipak svojim vojnicima dade odriješene ruke. Iako je činio samo dobro, živio i propovijedao samo ljubav, Isusa nepravedno osudiše i razapeše kako kakvog lopova.

Podsjeća li vas to na riječi našeg dragog A.G. Matoša koji u posljednjoj strofi njegove dobro poznate pjesme „1909.“ kaže:

Jer Hrvatsku mi moju objesiše,

Ko lopova, dok njeno ime briše,

Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

U MUTNOM SE RIBA LOVI!

Odavno poznata teza: „Ako nešto želiš zamagliti, jednostavno osnuj povjerenstvo“ ponovno je doživjela svoje priznanje na slučaju rasvjetljavanja „nedemokratskih“ režima. Potpuno svjestan kako je pitanje HOS-ovog pozdrava „Za Dom spremni“ izuzetno vruć krumpir koji mu u trenutnom omjeru snaga može ugroziti položaj, premijer poput Pilata pere ruke i formira Vijeće koje bi trebalo umjesto njega donijeti odluku. Je li to Vijeće radilo prema njegovim naputcima pa ako odluka prouzroči burne reakcije s bilo koje strane, on se uvijek može uplesti  i adekvatnom reakcijom gurati sve u pravcu koji bi ga zadržao na vlasti jer je on tobože „istinski pravednik“.  S današnje točke gledišta vrijeme dano za donošenje odluke nije bilo toliko dugačko kako bi se sveobuhvatnije sagledale činjenice već je imalo zadatak razvodnjavanja cjelokupnog problema.

U međuvremenu donesena je katastrofalna (čitaj protu-zakonska) odluka o premještanju HOS-ove ploče. Donesena je samo zato kako bi se zadovoljio koalicijski partner bez čije potpore daljnje vladanje ne bi bilo moguće.  Nakon toga bili ste svjedoci obilježavanja jasenovačke tragedije na kojoj ipak nisu sudjelovali oni radi kojih je ploča premještena. Nije li to vrlo znakovito. Kako je ova komemoracija bila održavana pod pokroviteljstvom vlade RH toj „gospodi“ nije odgovaralo prisustvovati jer u tom slučaju oni nisu mogli biti glavni i još jednom osramotiti Hrvate po višegodišnjem partijskom i  velikosrpskom obrascu.

 TKO SU BILI ČLANOVI VIJEĆA?

 Članovi Vijeća bili su Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, koji je i predsjednik Vijeća, Stjepan Damjanović, predsjednik Matice hrvatske, Antun Vujić, glavni ravnatelj Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Ivica Lučić, viši znanstveni suradnik u Hrvatskom institutu za povijest, Ante Nazor, ravnatelj Hrvatskog memorijalno – dokumentacijskog centra Domovinskog rata, Nataša Jovičić, bivša ravnateljica Javne ustanove Spomen područje Jasenovac, Ivo Goldstein, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Željko Tanjić, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta, Aleksandar Jakir, dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Budislav Vukas, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci, Mario Vinković, izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Sveučilišta J.J. Strossmayera u Osijeku, Nevio Šetić, redoviti profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Mladen Ančić, redoviti profesor na Odjelu za povijest Sveučilišta u Zadru, Jasna Omejec, redovita profesorica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Marta Dragičević Prtenjača, docentica na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Vanja-Ivan Savić, docent na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Nenad Zakošek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Tihomir Cipek, redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

Upitajte bilo kojeg neovisnog političkog analitičara o sastavu Vijeća s obzirom na članstvo i dobit će te jednostavan odgovor kako to Vijeće nije u stanju donijeti meritornu odluku. A kako bi to i bilo moguće kad su u njemu osobe dijametralnih ideoloških stavova te oni kojima sudjelovanje u politici osigurava jedino sukob ljevice i desnice. Sjetite se izreke oca domovine dr. Ante Starčevića „Dva Hrvata – tri stranke“. U ovom Vijeću bilo je  cca 18 članova od kojih neki čitav niz godina pokušavaju satrti hrvatski nacionalni identitet.

MOŽE LI BILO KOJE POVJERENSTVO RIJEŠTI OVAJ PROBLEM?

Ni ovo, a ni bilo koje drugo povjerenstvo, vijeće ili komisija ne mogu donijeti meritornu odluku sve dok se u potpunosti ne razjasne historiografske činjenice vezane uz naš narod. Svakodnevna nova saznanja o do sada skrivanim masovnim zločinima koje je počinio totalitarni komunistički režim u potpunosti mijenjaju nama prezentiranu sliku hrvatske povijesti. Ono što je bila povijest ex Jugoslavije pa tako i danas službena povijest Hrvata nije ništa drugo do smišljena ideološka paradigma komunističkog totalitarnog režima utemeljena na lažima.  Koristiti za totalitarni režim  izraz „nedemokratski sustav“ predstavlja pokušaj ublaživanja okrutne stvarnosti koju je proživio hrvatski narod. Pogubljenje preko 500.000 ljudi netko, tko je povjesničar ili znanstvenik nekog drugog profila, pokušava nazvati nedemokratskim. S obzirom na brojku, planiranje i način pogubljenja potpuno je jasno da se radi o najvećem mogućem ratnom i poratnom zločinu koji ima i  drugo pravo ime: GENOCID.  Da se Vijeće rukovodilo Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006., što je naša obveza jer smo potpisnici iste,  govorilo bi se o komunističkom totalitarnom režimu i  njegovoj osudi, a ne o nekakvoj ne demokraciji.  

ZAŠTO JE ODLUKA VIJEĆA KVAZI-ZNANSTVENI URADAK

Odluku Vijeća utemeljenu na lažnim povijesnim činjenicama ne mogu a ne nazvati kvazi-znanstvenim uratkom čija će bilo kakva primjena učiniti nesagledive štete i ostaviti dalekosežne posljedice. Donošenjem zaključaka i odluka na temelju neistina multiplicirat će se sijaset novih neistina koje će još dublje i pogubnije polarizirati društvo. Drugim riječima, svaki pokušaj rješavanja ovog problema bez prethodnog utvrđivanja povijesne istine ne samo da je nemoguć već je i u potpuno sulud.

KOJU ZVIJEZDU SE MOŽE SLAVITI?

Kroz povijest zadnjih sto godina Hrvati su dobro upamtili  tri zvijezde: komunističku, socijalističku i agresorsku. Ona komunistička počinila ratni i poratni zločin i genocid nad Hrvatima, socijalistička ih je 40 godina likvidirala po Domovini i u emigraciji, a agresorska je ponovno natopila naše tlo hrvatskom krvlju rušeći sve što joj se našlo na putu. Sve tri još i opljačkaše Hrvatsku. Koju od ove tri trebamo i dalje  gledati te tko su oni koji će se njome okititi.

U borbi protiv sve tri zvijezde zajedno s kokardom Hrvati su koristili stari hrvatski pozdrav „ZA Dom spremni, koji se bitno razlikuje od  pozdrava „Za Dom i poglavnika spremni“,  kompromitiranog u NDH. Iako su oba bila odgovor na velikosrpsku hegemonističku politiku, hrvatski bojovnici nikada nisu  koristili onaj s poglavnikom. Svi su oni rođeni davno poslije NDH i o njoj ne znaju gotovo ništa, a ono što im je kroz obrazovni proces servirano kao službena povijest, zasnovano je na komunističkoj  neistini.  Gospodo farizeji, pod tim znakom bojovnici HOS-a ugradili su svoje živote u temelje moderne Hrvatske države. Sjetite se, pozdrav „Za Dom spremni“ je legitimni pozdrav dijela naših oružanih snaga upisan u obilježje njihove postrojbe, prihvaćen i zakonski reguliran upravo za vrijeme vaše vladavine, koji ga sada želite ukloniti. Jeste li radi njega dobili packu od vaših ideoloških mentora te zapovijed kako ga morate maknuti pod svaku cijenu jer se ne uklapa u „Memorandum 2“.

TKO JE ZAKAZAO?

Ne mogu a ne upitati se kakve su to institucije Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Hrvatski institut za povijest, koji kroz proteklih 27 godina, a s obzirom na cijeli niz otkrivenih povijesnih neistina, nisu osjećale potrebu za rasvjetljavanjem povijesne istine te time zaštitile hrvatski nacionalni identitet i državni suverenitet. Upravo te institucije trebale su biti organizatori znanstvenog projekta u koji bi se uključile i druge relevantne institucije i znanstvene katedre te strani neovisni znanstvenici i timovi. Jedino kroz multidisciplinarni pristup moguće je doći do povijesne istine na temelju koje bi se omogućila revizija lažne povijesti.

KOJI VREMENSKI PERIOD TREBA ISTRAŽITI?

Znanstvena analiza ovih timova trebala bi  obuhvatiti vremenski period od 1918. do 1995. jer će se jedino tako moći relevantno utvrditi uzroci i posljedice društveno političkih kretanja. Svaki pravi Hrvat prihvatit će povijest utvrđenu na stvarnim povijesnim činjenicama pa kakva god ona bila.  Kao istinski katolički vjernici mi imamo duboko usađene moralne norme, spremni smo priznati svoje grijehe, zatražiti oprost a isto tako spremni smo i opraštati.  Naš vjernički moto su istina i ljubav, a ne laž, mržnja i osveta.

BUDUĆNOST SE MOŽE GRADITI SAMO NA ISTINI !

Nakon utvrđenja povijesne istine pasti će smokvin list pod kojim se Titov lažni antifašistički pokret želio svrstati u pošteni i pravedni svjetski antifašistički pokret. Istina će također raskrinkati zločinački komunistički totalitarni režim i omogućiti njegovu osudu u skladu s Rezolucijom Vijeća Europe 1481/2006. Istina će ukloniti lažne stigme koje se bacaju na hrvatski narod po političkoj potrebi tuđinskih interesnih skupina i mrzitelja Hrvata i omogućiti lustraciju toliko potrebnu ovom napaćeno narodu. Hrvatski protagonisti lažnog antifašizma vjerojatno ni tada neće shvatit kako nisu ništa drugo do korisne budale i pomoćnici veliko-srpske memorandumske politike?

To će dakako omogućiti i donošenje određenih ustavnih promjena kojima se treba jednom za uvijek jasno definirati te isto tako i zaštiti hrvatski nacionalni identitet i državni suverenitet. Upravo kroz takvu analizu potvrdit će se činjenica kako je moderna Hrvatska  država nastala voljom hrvatskog naroda izraženom na višestranačkim izborima 1990. godine i pravednom obrambenom Domovinskom ratu, a ne na lažnoj antifašističkoj borbi i drugim povijesnim neistinama. Činjenica da se u Ustavu RH o Hrvatima govori kao građanima neke „svemirske republike“ jednom zauvijek mora prestati.  Izmišljene nacionalne manjine treba nazvati pravim imenom, etničkim skupinama pa bile one veće ili manje. Konačno treba shvatiti da su svi koji žive u Hrvatskoj politički Hrvati i potpuno su jednaki pred zakonom.  

OKO ČEGA SE OKUPITI?

Još jednom se pokazalo kako je naša katolička vjera jedini preostali stup koji nas je kroz povijest držao uspravno i zaštitio od svih zala i ponora pakla u koji bi nas neki rado srušili. Odvojeno mišljenje gospodina prof. dr. sc. Željka Tanjića, rektora Hrvatskog katoličkog sveučilišta, napisano odmah nakon odluke Vijeća moralni je čin vrijedan divljenja. Jedini on nije dopustio kriminalizaciju pravednog i oslobodilačkog Domovinskog rata, jedini nije želio stati uz one koji besramno pljuju po hrvatskim braniteljima, osobito onima koji su svoje živote ugradili u temelje moderne Hrvatske države. Budimo i mi tako moralni i čvrsti i ne dopustimo blaćenje naše Hrvatske. Okupimo se poput njega oko vjere i istine i zaštitimo znak pod kojim smo pobijedili („In hoc signo vicit“).

Zoran Čapalija – Čaplja

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zoran Čapalija-Čaplja

PISMO BIVŠEM „BRATU“

Objavljeno

- datum

UŽAS – Uža Srbija… ali, komšije bi se malo protegle na tuđe…

Brakjo Vlajko!

Evo prođe stotinu godina otkad ste ti i tvoji preci doselili u moj dom, a od tada se baš ništa nije promijenilo. Jednako tako kako se tvoj i moj  pradjed nisu slagali, pa onda tvoj i moj djed, a isto i naši očevi, tako se ni ti i ja danas ne možemo složiti.

Tvoji roditelji su me uporno uvjeravali kako smo mi braća no ja sam znao kako je to nemoguće jer smo svaki imali svoje roditelje. Kad bi se ja tome usprotivio otac me molio da šutim kako ne bi došlo do svađe. Uvijek ste bili protivni svemu što kažemo ili učinimo. Moji su mislili kako će se s vremenom kultivirati taj vaš  šumski gen i kako ćete nas početi poštivati jer živite u kod nas.  Na sreću ja sam već kao mali shvatio kako je to nemoguće. Učinili smo sve kako bi vi bili zadovoljni u našem domu, a vi ste uvijek htjeli nešto novo, niste znali što, ali ste to htjeli odmah. Čak smo i svoj dom počeli uređivati po vašim željama no ni to nije bilo dovoljno.

Sjeti se naših igara kad smo bili mali. Najdraže igre bile su ti one u kojima se puca i ubija.. To je vjerojatno bilo zato što ti je otac uvijek kupovao samo pištolje i puške. Za razliku od tebe ja sam dobio violinu i mnogo knjiga. Dok sam ja svirao ili čitao ti si jurio po našem domu i igrao se rata. Ako bi se slučajno i  ja igrao rata, jer moji roditelji to nisu odobravali, onda sam ja po nekoj tvojoj logici uvijek morao biti ustaša a ti partizan. Pucao bi po meni kao mahnit i vikao mi kojekakve vrlo ružne uvrede. 

Uvijek si imitirao svog oca, oblačio njegov kožni kaput i čizme , a za pojas i stavljao njegov pištolj. Ako se dobro sjećam bio je to Makarov. Kao što je tvoj tata vezao mog tatu i  nekuda ga odvodio, tako si i ti vezao mene, uguravao me u mračnu smočnicu i glumio kako me nešto ispituješ opalivši mi pritom pokoji šamar. To bi mi toliko rasrdilo  da bih te istukao, a ti si odmah trčao tužiti me svom i mom ocu. Radi mira u kući otac me kažnjavao no potajice mi je govorio:  „Hajde sine šuti, znaš kakvi su. To će kratko trajati.“ Kad smo se igrali kaoboja i indijanaca, ja sam uvijek morao biti indijanac i po sto puta padati mrtav kako bi ti bio sretan i zadovoljan.  

Što je vrijeme sve više odmicalo sve više smo se udaljavali makar meni to nije bila namjera. Ja bi nedjeljom s roditeljima odlazio na svetu misu, a ti bi za nama  vikao kako Boga nema, ponavljajući to u beskraj. Iako su nas naši svećenici poučavali ljubavi prema svim živim bićima i opraštanju vi ste ih uvijek vrijeđali i nazivali zločincima. Najviše vas je smetalo to što nas oni uče ljubavi prema našem domu i čuvanju naše kulture i tradicijskih vrijednosti. Mi to nismo smjeli, a vi ni za sto godina ni u snu ne bi rekli kaj ili mama. Rastezali bi onu vašu čuvenu rečenicu: “Šta je bre, a majku bi zvali keva“. Uvijek sam se stidio slušajući silne psovke kojima ste okaljali moj dom. Pitao sam se kakav je to mozak koji može smisliti takve gadosti.  Još više me čudilo to što ste ti i tvoj otac ovdje rođeni i školovani, a tako se primitivno ponašate. Da ne spominjem stravičnu glazbu koju ste slušali, poput one „Igrajte deco Žikino kolo, ljubi vas Žika u dupe golo“.  A tek ta vaša kola.  Plesali bi od jutra do sutra vrteći se tamo amo i jurišali u krug kao da vam je dio mozga oduzet.

Dan za danom bili ste sve bahatiji. Oteo si mi daljinski upravljač i više nisam mogao gledati ni slušati ono što želim. No to i nije bilo tako važno jer su vaši zaposjeli TV tako da više i nije bilo naših emisija. Toliko ste se razbahatili da ste počeli upravljati našim domom. Mi smo morali samo slušati i raditi kako bi mogli sve to platili. Kad smo odlučili reći vam dosta, oni iz vašeg doma su vas poticali na pobunu. Ti si ih brajko Vlajko poslušao i zabarikadirao se u sobu. Dok sam te pokušavao odgovoriti od te gluposti pucao si na mene. Lako ti je bilo pucati po meni dok sam ja bio goloruk, a kad sam došao do puške pokazao si koliko si hrabar. Iako sam bio puno slabije naoružan uspio sam te pobijediti i prisiliti na predaju. Kako su samo zveckali opančići dok ste bili u bežaniji. Koliko ste bili naoružani pobijedili bi nas da ste samo pročitali knjigu „Družina sinjeg galeba“.

Opet, po ne znam koji put, ja sam ti oprostio, upravo onako kako mi je nalagala moja vjera koju si ti mrzio do krajnjih granica. Obnovio sam tvoju sobu i primio te natrag kao da ništa nije bilo. Nažalost nije bilo dovoljno novca  kako bi obnovio i sobe svoje djece. Iako sam ti oprostio ti me optužuješ za naš sukob, a ja sam samo branio svoj dom. Kao što si uvijek bio sklon laži tako i sada imaš svoju „istinu“ o našem sukobu.  Da si kojim slučajem pobijedio ti bi odmah moj dom pretvorio u „otađbinu“ i ostvario svoj „vekovni“ san. Kad te malo bolje pogledam u oči vidim kako u tebi i dalje živi taj tvoj suludi san.

Od kako si se vratio stalno ideš kod susjeda i ogovaraš me. Ja ti plaćam put i dajem novac koji koristiš kako bi me što gorje oblatio.  Najviše trčiš k onima koji su te nagovorili da me napadneš. Oni ti i dalje pune glavu s glupostima. Prije par dana došao si mi sa suludom idejom kako bi ti ja morao dopustiti da  iz mog doma izdvojiš sobu koju sam ti dao da u njoj živiš. Želiš mi nametnuti svoj jezik i pismo iako znaš da to neće ići. Dao sam ti slobode kakve ti meni ni u bunilu ne bi dao da živim u tvom domu. Ni to ti nije dosta. Opet bi htio upravljati svakim kutkom moga doma. A što ako ti ja to ne dopustim? Hoćeš li me opet napasti?

E pa brajko Vlajko to nebu išlo. U našoj hiži gazde možemo biti samo mi, u noj će se govoriti kako mi govorimo i pisati onako kako mi pišemo. Oni kojima to ne odgovara mogu iskoristiti slobodu kretanja i otići tamo gdje će im biti bolje. Znaš kako kaže ona poslovica: „Uzmi ili ostavi“. Mislim kako bi ti bilo pametnije da me prestaneš izazivati i počneš živjeti normalno. Zar si zaboravio kakav sam kad me se naljuti?  No znaj, unatoč tvom ponašanju ja te ni najmanje ne mrzim. To mi brani moja vjera i etika. I dalje tebi i tvojima želim sve najbolje. Ako ipak odeš neka te čuva dragi Bog i pokuša ti prosvijetliti pamet. Znam i sam da je to i za Njega gotovo nemoguća misija.

I molim te, ne govori drugima kako smo mi u stvari braća i kako imamo zajednički jezik. Znaš i sam kao je to laž. Moj materinji jezik nikada nije bio i neće biti isti kao i jezik tvoje keve, Jednako tako braća nikada nismo bili i nećemo biti.

Tvoj bivši pobratim Ante.

Zoran Čapalija  – Čaplja

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno