Connect with us

Društvo

GVOZDANSKO – HRVATSKI ALAMO ZA KOJI NE ZNAJU JEDINO HRVATI

Objavljeno

- datum

U svijetu poznato mjesto s utvrdom Zrinskih, spominje se u turskoj povijesti zbog neviđene hrabrosti i junaštva hrvatskih branitelja u Gvozdanskom koji su do posljednjeg poginuli, umrli od gladi ili se smrzli pod turskom opsadom 13. siječnja 1578. godine.

U Drugom svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima 1941. godine. Isto se ponovilo i u Domovinskom ratu 1991. godine. Gotovo isto kao i u Zrinu nedaleko od Gvozdanskog.

“Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora”

Ono što Massada predstavlja za Židove ili Alamo za Amerikance, simbol nevjerojatne žrtve i ljubavi za svoj narod i njegove vrijednosti, za Hrvate je definitivno – Gvozdansko!

U čitavom svijetu spominje se Zrin i Gvozdansko jedino su se u Hrvatskoj komunističke vlasti i mrzitelji Hrvata pobrinule da se stanovništvo na tom području istrijebi, a ovaj dio povijesti značajan za čitav stari svijet, a posebice Hrvate, potisne u zaborav.

Knjiga Damira Borovčaka “Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora” uz nekoliko knjiga o Zrinu sigurno je veliki korak prema istini o ponosnoj povijesti Hrvata i naše uloge u stvaranju svjetske kulture, kodeksa ponašanja i ratovanja.

Kaštel Gvozdansko najprije je pokušao osvojiti zloglasni poturica Malkoč-beg 1561. i to dva puta. Zatim na Gvozdansko dva puta navaljuje Ferhad-beg Sokolović i to godine 1574. i 1576. Zadnja opsada Gvozdanskog, kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, trajala je od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578.

Branitelji su odbili i zadnju ponudu da se predaju, koju im je uputio Ferhad-beg na Božić 25. prosinca 1577.

Turci su grad osvojili 13. siječnja 1578., ali tek nakon što su se branitelji smrznuli jer u gradu više nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Neki autori čak navode da su Turci bili užasnuti videći čak, mrtve vojnike koji smrznuti, stoje (!) s oružjem na bedemu… 

Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala.

Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopali po kršćanskom obredu.

Gvozdansko1

 

U nedjelju 10. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova ap. u Gvozdanskom, slavit će se misa u povodu 440. obljetnice junačke pogibije branitelja Gvozdanskog koji su izginuli 13. siječnja 1578. godine.

Misu će u 11 sati predvoditi šibenski biskup Tomislav Rogić, zajedno sa sisačkim biskupom Vladom Košićem te svećenicima i vjernim narodom. Nakon mise kod križa u središtu mjesta održat će se komemoracija za poginule mještane 1578., 1941. i 1991. godine.

Gvozdansko2

 

Mario Eržić/GrađanskaAkcija OS

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno