Connect with us

Društvo

GVOZDANSKO – HRVATSKI ALAMO ZA KOJI NE ZNAJU JEDINO HRVATI

Objavljeno

- datum

U svijetu poznato mjesto s utvrdom Zrinskih, spominje se u turskoj povijesti zbog neviđene hrabrosti i junaštva hrvatskih branitelja u Gvozdanskom koji su do posljednjeg poginuli, umrli od gladi ili se smrzli pod turskom opsadom 13. siječnja 1578. godine.

U Drugom svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima 1941. godine. Isto se ponovilo i u Domovinskom ratu 1991. godine. Gotovo isto kao i u Zrinu nedaleko od Gvozdanskog.

“Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora”

Ono što Massada predstavlja za Židove ili Alamo za Amerikance, simbol nevjerojatne žrtve i ljubavi za svoj narod i njegove vrijednosti, za Hrvate je definitivno – Gvozdansko!

U čitavom svijetu spominje se Zrin i Gvozdansko jedino su se u Hrvatskoj komunističke vlasti i mrzitelji Hrvata pobrinule da se stanovništvo na tom području istrijebi, a ovaj dio povijesti značajan za čitav stari svijet, a posebice Hrvate, potisne u zaborav.

Knjiga Damira Borovčaka “Gvozdansko – Hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora” uz nekoliko knjiga o Zrinu sigurno je veliki korak prema istini o ponosnoj povijesti Hrvata i naše uloge u stvaranju svjetske kulture, kodeksa ponašanja i ratovanja.

Kaštel Gvozdansko najprije je pokušao osvojiti zloglasni poturica Malkoč-beg 1561. i to dva puta. Zatim na Gvozdansko dva puta navaljuje Ferhad-beg Sokolović i to godine 1574. i 1576. Zadnja opsada Gvozdanskog, kojeg je branila posada od oko tri stotine branitelja, trajala je od 3. listopada 1577. do 13. siječnja 1578.

Branitelji su odbili i zadnju ponudu da se predaju, koju im je uputio Ferhad-beg na Božić 25. prosinca 1577.

Turci su grad osvojili 13. siječnja 1578., ali tek nakon što su se branitelji smrznuli jer u gradu više nije bilo ni hrane, ni vode, ni streljiva, ni ogrjeva. Neki autori čak navode da su Turci bili užasnuti videći čak, mrtve vojnike koji smrznuti, stoje (!) s oružjem na bedemu… 

Ovim prizorom bio je potresen i sam Ferhad-beg kojega je zadivila hrabrost posade koja je radije izginula, nego se predala.

Poštujući njihovo junaštvo zapovjedio je da se dovede katolički svećenik kako bi ih se pokopali po kršćanskom obredu.

Gvozdansko1

 

U nedjelju 10. siječnja u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova ap. u Gvozdanskom, slavit će se misa u povodu 440. obljetnice junačke pogibije branitelja Gvozdanskog koji su izginuli 13. siječnja 1578. godine.

Misu će u 11 sati predvoditi šibenski biskup Tomislav Rogić, zajedno sa sisačkim biskupom Vladom Košićem te svećenicima i vjernim narodom. Nakon mise kod križa u središtu mjesta održat će se komemoracija za poginule mještane 1578., 1941. i 1991. godine.

Gvozdansko2

 

Mario Eržić/GrađanskaAkcija OS

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno