Connect with us

Društvo

Gotovo je! Saudijska Arabija pred raspadom…

Objavljeno

- datum

Gotovo nikada kao danas nije važila stara maksima da imati završenu školu i steći diplomu ne znači biti i obrazovan, kao što bogatstvo neke zemlje ne mora značiti da je ona i napredna. Svijet je prepun ovakvih paradoksalnih primjera, a aktualna događanja u zaljevskim monarhijama jasno pokazuju kako završavaju one države koje nisu znale iskoristiti povijesnu priliku bogatstva i izobilja usmjeravajući ga u znanost i obrazovanje.

Sada isušene od nafte, bez realne proizvodnje i industrije, okružene opasnostima od terorizma kojeg su same financirale, vladajuće dinastije zaljevskih monarhija hvataju se međusobno za vratove, svjesne bezdana koji se otvara pod njihovim nogama. A moglo je drugačije …

Tko je u zadnjih, ne znam ni sam koliko godina i desetljeća, čuo za neku inovaciju nekog saudijskog znanstvenika, ili pak da je neki projekt saudijskih stručnjaka dobio neku nagradu zbog koristi koje pruža čovječanstvu? Trilijuni dolara koji su se slijevali u pustinjsko kraljevstvo nisu polučili gotovo nikakav napredak ili makar mali otklon od srednjovjekovnog poimanja svijeta i čovjeka u njemu, kakav susrećemo u Saudijskoj Arabiji. A nije da nije imala predispozicije ta ista Saudijska Arabija postati znanstveni centar Azije i svijeta. Mogla je biti magnet za slobodoumne ljude i načnike te financirati njihove projekte, ali ih i zapošljavati da prenose znanja na mlade arapske i muslimanske učenike i studente. Mogla je biti lider u domeni novih tehnoloških dostignuća, makar u kemijskoj i naftnoj industriji, ekologiji, novim rješenjima za navodnjavanje u poljoprivredi …

‘Posljednji tango u Rijadu’

Ali ne, kraljevska obitelj i vladajuća oligarhija su se zadovoljile pukom vlašću i ‘vjerskim turizmom’, a podanici što god budu zatucaniji to će bolje slušati vladare. Jer, ne daj Bože da se tu nađe desetak pametnih i školovanih umova, odmah će dignuti glas protiv jednoumlja i srednjovjekovnog poimanja svijeta, i eto ti belaja za kraljevsku obitelj. Držimo se provjerenog feudalizma – zdrava hrana i fizička snaga.

Paradoksalno, Arabijski poluotok i naftne monarhije s druge strane potrošile su stotine milijardi dolara plaćajući američke, njemačke, izraelske i druge stručnjake kako bi osmislili i izgradili velike infrastrukturne projekte. Zaljevski monarsi nisu ni pomišljali da profiliraju i obrazuju svoje stručnjake, ne – oni su samo znali unajmljivati ​​strane. I ne samo za gradnju, nego i za održavanje. Ogromni sustavi zahtijevaju stalni monitoring i praćenje, a sve to ovisi od stranaca.

Moglo bi se kazati da bi i sama proizvodnja nafte stala ukoliko bi zapadni stručnjaci napustili Saudijsku Arabiju i druge države jer jednostavno Arape njihovi vlastodržci drže u tamnicama neznanja. Oni vlastiti narod smatraju neprijateljem i sa njim se obračunavaju, dok s druge strane povlađuju strancima. Slično je iu sferi obrane.

Saudijska Arabija je najavila kupnju američke vojne opreme i oružja u vrijednosti od preko 300 milijardi dolara. Time se nada da će osigurati pomoć Washingtona i zaštitu u slučaju rata. Međutim, žalosna je činjenica da ni ono što su do danas kupili Saudijci jednostavno ne znaju koristiti i nemaju dovoljno školovanog kadra. Tako su za potrebe vojne intervencije u Jemenu morali uvoziti egipatske i pakistanske pilote kako bi vršili zračne udare.

Međutim, naftno bogatstvo je presušilo i zaljevske monarhije, a pogotovo Saudijska Arabija nalaze se u velikim problemima, jer osim nafte, hurmi i ideologije ništa nisu uspjeli brendirati i ponuditi kao izvozni proizvod. Već u zadnjih nekoliko godina i sami Saudijci ne mogu sakriti ogromne rupe u proračunu kraljevine. Samo u 2015. godini Saudijska Arabija je imala proračunski deficit od 98 milijardi, dok je za 2016. najavljivan deficit od 86 milijardi dolara, a oba su navodno povezana s padom cijena nafte na svjetskom tržištu. Tek 2017. i 2018. smatraju se fatalnim godinama po Saudijsku Arabiju kada će vrlo vjerojatno morati i privatizirati državnu naftnu kompaniju, ali malo vjerojatno održati i nacionalnu stabilnost.

Zvona za uzbunu doživjela su usijanje već krajem prošle godine. Bivši financijski savjetnik i saudijski ekonomist Hussein Askari izjavio je tada da je Saudijsko kraljevstvo na rubu kolapsa, potvrđujući da će ga se njegovi zapadni saveznici naposljetku odreći. Askari, koji je bio savjetnik bivšeg ministra financija Abdullaha Bin Abdul-Aziza, izjavio je da je takav scenarij neizbježan budući da je saudijsko gospodarstvo u potpunosti ovisno o prihodima od naftnih derivata, a politika upravne i političke reforme nije uspjela. U članku pod naslovom “Posljednji tango u Rijadu” objavljenom u Huffington Postu krajem prošle godine bivši financijski savjetnik napisao je da je Saudijski zamjenik krunidbenog princa Mohammed Bin Salman više puta priznao da se saudijsko gospodarstvo “temelji na slabim temeljima” i da puna i potpuna ovisnost o nafti ugrožava samo postojanje ovog entiteta i njegove budućnosti.

Askari je također podvukao izvješće koje su objavili “Reporteri bez granica”, pri čemu je Saudijska Arabija rangirana kao 165. od 180 država glede ograničenja sloboda i nametanja strožih zakona i propisa društvenim medijima. Prema izvješću, saudijske vlasti do sada su zatvorile 400 web stranica na društvenim medijima. “Mislim da im to smeta kada ih kritizira netko tko im je bio blizak. Oni smatraju da bi me strani političari, poslovni rukovoditelji, akademici i mediji mogli puno ozbiljnije shvatiti nego komentatore koji nisu općenito prihvaćeni kao poznavatelji prilika u Saudijskoj Arabiji “, rekao je Askari odgovorajući na pitanje o razlozima zbog čega je njegovu članak u Huffington Postu cenzurirala saudijska vlast.

No, bilo kako bilo, toga su svjesni iu saudijskoj vladajućoj obitelji. Jedini koji se osmjelio ponuditi bilo kakav plan reformi bio je princ Muhammed bin Salman, sin aktualnog kralja i budući prijestolonasljednik. On je naime predstavio reformsku agendu ‘Vision 2030’, međutim kako stvari stoje ona će ostati mrtvo slovo na papiru jer je Saudijska Arabija toliko uzdrmana da će svaki reformski proces vrlo vjerojatno samo ubrzati njen totalni kolaps. Reformama i modernizacijom se trebalo baviti ranije, kada se živjelo u izobilju. Trenutno stezanje remena i uvođenje poreza te privatizacija rudnika, naftne kompanije pa čak i bolnica sigurno neće proći bez reakcija radikaliziranog, neobrazovanog iu svakom segmentu unazađenog stanovništva, nesposobnog da svojim vlastitim znanstvenim i gospodarskim resursima osigura svoj opstanak i sigurnost. Moglo bi se kazati kako će saudijsku vladajuću dinastiju ugušiti upravo njen narod kojeg je držala u srednjovjekovnom mraku.

Saudijska Arabija iznutra

Da bi shvatili koliko je Saudijska Arabija daleko od univerzalnih vrijednosti koje svi spominju, dovoljno je prikazati sustav koji vlada u toj zemlji. Kraljevstvo koje se nekada zove i “Zemlja dvije svete džamije”, misleći se Mekku i Medinu, teokratska je, nedemokratska i autokratska država, tiranija za koju bi malo tko pomislio da postoji još negdje u svijetu.

Samozvani vjerski reformator Muhamed ibn Vahab (pod monitooringom Velike Britanije) udružio je polovinom 18. vijeka snage sa Muhamedom ibn-Saudom, čiji potomci i danas vladaju ovom državom te je nastalo pustinjsko kraljevstvo. Sa druge strane islam je službena i jedino dozvoljena religija, au središtu je osobeni oblik islama – vahabizam, nazvan po gorepomenutom ideologu, za koju stručnjaci kažu da je ekstremna vrsta religijskog učenja. Al-Saud dinastija danas ima potpuni monopol na vlast. Političke i sindikalne organizacije su zabranjene. Državni vrh, direktori državnih tvrtki, vojni vrh, svi su gotovo isključivo pripadnici ove dinastije. Cjelokupan javni život kontrolira religijska policija Mutavin, koja je angažirana od državnog Odbora za ‘propagiranje vrlina i sprječavanje poroka’. Oni se trude svuda promovirati ‘šerijat’, koji je zakon u ovoj zemlji i između ostalog da spriječe održavanje vjerskih službi bilo koje druge religije osim islama. Također, već treća generacija migranata u Saudijskoj Arabiji je na papiru nepostojeća, budući da nemaju pravo nikada steći državljanstvo. Ono je rezervirano samo za ‘čistokrvne Saudijce’.

Sloboda medija nema, ne toleriraju se napadi na saudijsku kraljevsku obitelj, a privatne radio i televizijske postaje ne mogu se osnovati u ovoj zemlji. Kazališta i kina su zabranjeni, jer vahabizam smatra da je to u suprotnosti sa islamom.

Većina sloboda normalnih za razvijeni svijet zabranjene su i izvornim Saudijcima, a sve što je u suprotnosti sa samovoljom vladarske obitelji praktično je stavljeno izvan zakona. Tako su mnogi Saudijski pisci morali pobjeći iz zemlje u strahu za život, jer su pisali o društvenim problemima, koji su potpuno normalni u razvijenim državama svijeta. Saudijski pisac Turki al-Hammad je čak četiri puta bio pod FATVOM i život mu je bio ugrožen, samtgbvo zato što je pisao o problemima i nedoumicama običnog čovjeka u ovoj državi u svojoj trilogiji “Fantomi napuštene doline”. Kako je jednom prilikom rekao “Gdje ja živim postoje tri tabua: religija, politika i seks”.

Unatoč svim mogućim zabranama i ponižavanjima, zbog naftnog buma u državu “blagostanja” napravljenoj na ovom prirodnom bogatstvu, veliki broj stranih radnika iz najsiromašnijih država svijeta dolazi u ovu zemlju da radi. Od oko 27 milijuna stanovnika, gotovo osam milijuna su strani radnici, najčešće iz Indije, Pakistana, Indonezije i afričkih država. Oni praktično nemaju nikakva prava.

Prilikom dolaska u Saudijsku Arabiju oduzimaju im se pasoši, zabranjeno je obavljanje religijskih obreda, ukoliko nisu muslimani. Rade u vrlo teškim uvjetima, najčešće na +50 stupnjeva Celzijusa na gradilištima, a od plaća koje su im obećane prilikom dolaska, gotovo u pravilu nema ništa, već dobivaju nekoliko puta manju sumu. Vrlo često, strani radnici postaju žrtve radne eksploatacije, seksualno i fizički su maltretirani, a nemaju kome obratiti za pomoć, jer je saudijsko društvo napravljeno tako da se tamošnji stanovnici gotovo u pravilu ne nalaze na optuženičkoj klupi zbog ponašanja prema stranim radnicima. Čak su i djeca iz Bangladeša i Indonezije žrtve trgovine ljudima, i prokrijumčareni su u Saudijsku Arabiju gdje su radili kao džokeji u utrkama kamila. Prema stranim radnicima lokalni “biznismeni” ponašaju se kao prema modernom roblju, a sve je tolerirala saudijska država. Možda je razlog i činjenica da je ropstvo u Saudijskoj Arabiji relativno skoro zabranjeno, tek prije nešto više od četiri desetljeća, a do tada su robovi činili petinu stanovništva ove države. A Saudijska Arabija je država u kojoj običaji teško odumiru.Možda najveća okrutnost saudijskog društva može vidjeti u primjeni zakona. Ovo je jedna od malog broja zemalja gdje je smrtna kazna u gotovo svakodnevnoj uporabi, a “zakonske” kazne uključuju odsijecanje glave, sječenje ruku i nogu zbog krađe, a bičevanje se koristi za “manje” prekršaje poput pijanstvo. Na sve kritike iz svijeta na surovo ponašanje vlasti, saudijski dužnosnici odgovaraju da je to “legalna tradicija još od prihvaćanja islama prije 1.400 godina” .

Smrtna kazna se vrlo često primjenjuje i to za ubojstva, silovanja, trgovinu drogom ili oružane pljačke, a godišnje se izvrši od 100 do 200 egzekucija, najčešće na jednom vrlo zlokobnom mjestu, Trgu Dira u glavnog gradu Saudijske Arabije, Rijadu. Tu se izvršavaju javne egzekucije, a svi stanovnici su pozvani da prisustvuju “događaju”, gdje egzekutor sabljom odsijeca osuđenom glavu.Dodamo li na ovakvu svakodnevnicu u Saudijskoj Arabiji već sada prisutnu ekonomsku krizu, kraj ere eksploatacije nafte te trenutne geopolitičke procese koji joj nikako ne idu na ruku, i sve to pomiješamo sa nezadovoljstvom većinskog siromašnog naroda, migranata i radnika, ali i elita koje gube moć i novac zbog krize te unutarnja previranja u dinastiji, dobit ćemo postavljenu scenu za možda i najkrvaviji raspad neke od bliskoistočnih država.

Više pročitajte OVDJE!

Komentari

Komentari

Društvo

KRAJ STANKOVIĆA? Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv jugo-novinara zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.