Connect with us

Društvo

Gotovo je! Saudijska Arabija pred raspadom…

Objavljeno

- datum

Gotovo nikada kao danas nije važila stara maksima da imati završenu školu i steći diplomu ne znači biti i obrazovan, kao što bogatstvo neke zemlje ne mora značiti da je ona i napredna. Svijet je prepun ovakvih paradoksalnih primjera, a aktualna događanja u zaljevskim monarhijama jasno pokazuju kako završavaju one države koje nisu znale iskoristiti povijesnu priliku bogatstva i izobilja usmjeravajući ga u znanost i obrazovanje.

Sada isušene od nafte, bez realne proizvodnje i industrije, okružene opasnostima od terorizma kojeg su same financirale, vladajuće dinastije zaljevskih monarhija hvataju se međusobno za vratove, svjesne bezdana koji se otvara pod njihovim nogama. A moglo je drugačije …

Tko je u zadnjih, ne znam ni sam koliko godina i desetljeća, čuo za neku inovaciju nekog saudijskog znanstvenika, ili pak da je neki projekt saudijskih stručnjaka dobio neku nagradu zbog koristi koje pruža čovječanstvu? Trilijuni dolara koji su se slijevali u pustinjsko kraljevstvo nisu polučili gotovo nikakav napredak ili makar mali otklon od srednjovjekovnog poimanja svijeta i čovjeka u njemu, kakav susrećemo u Saudijskoj Arabiji. A nije da nije imala predispozicije ta ista Saudijska Arabija postati znanstveni centar Azije i svijeta. Mogla je biti magnet za slobodoumne ljude i načnike te financirati njihove projekte, ali ih i zapošljavati da prenose znanja na mlade arapske i muslimanske učenike i studente. Mogla je biti lider u domeni novih tehnoloških dostignuća, makar u kemijskoj i naftnoj industriji, ekologiji, novim rješenjima za navodnjavanje u poljoprivredi …

‘Posljednji tango u Rijadu’

Ali ne, kraljevska obitelj i vladajuća oligarhija su se zadovoljile pukom vlašću i ‘vjerskim turizmom’, a podanici što god budu zatucaniji to će bolje slušati vladare. Jer, ne daj Bože da se tu nađe desetak pametnih i školovanih umova, odmah će dignuti glas protiv jednoumlja i srednjovjekovnog poimanja svijeta, i eto ti belaja za kraljevsku obitelj. Držimo se provjerenog feudalizma – zdrava hrana i fizička snaga.

Paradoksalno, Arabijski poluotok i naftne monarhije s druge strane potrošile su stotine milijardi dolara plaćajući američke, njemačke, izraelske i druge stručnjake kako bi osmislili i izgradili velike infrastrukturne projekte. Zaljevski monarsi nisu ni pomišljali da profiliraju i obrazuju svoje stručnjake, ne – oni su samo znali unajmljivati ​​strane. I ne samo za gradnju, nego i za održavanje. Ogromni sustavi zahtijevaju stalni monitoring i praćenje, a sve to ovisi od stranaca.

Moglo bi se kazati da bi i sama proizvodnja nafte stala ukoliko bi zapadni stručnjaci napustili Saudijsku Arabiju i druge države jer jednostavno Arape njihovi vlastodržci drže u tamnicama neznanja. Oni vlastiti narod smatraju neprijateljem i sa njim se obračunavaju, dok s druge strane povlađuju strancima. Slično je iu sferi obrane.

Saudijska Arabija je najavila kupnju američke vojne opreme i oružja u vrijednosti od preko 300 milijardi dolara. Time se nada da će osigurati pomoć Washingtona i zaštitu u slučaju rata. Međutim, žalosna je činjenica da ni ono što su do danas kupili Saudijci jednostavno ne znaju koristiti i nemaju dovoljno školovanog kadra. Tako su za potrebe vojne intervencije u Jemenu morali uvoziti egipatske i pakistanske pilote kako bi vršili zračne udare.

Međutim, naftno bogatstvo je presušilo i zaljevske monarhije, a pogotovo Saudijska Arabija nalaze se u velikim problemima, jer osim nafte, hurmi i ideologije ništa nisu uspjeli brendirati i ponuditi kao izvozni proizvod. Već u zadnjih nekoliko godina i sami Saudijci ne mogu sakriti ogromne rupe u proračunu kraljevine. Samo u 2015. godini Saudijska Arabija je imala proračunski deficit od 98 milijardi, dok je za 2016. najavljivan deficit od 86 milijardi dolara, a oba su navodno povezana s padom cijena nafte na svjetskom tržištu. Tek 2017. i 2018. smatraju se fatalnim godinama po Saudijsku Arabiju kada će vrlo vjerojatno morati i privatizirati državnu naftnu kompaniju, ali malo vjerojatno održati i nacionalnu stabilnost.

Zvona za uzbunu doživjela su usijanje već krajem prošle godine. Bivši financijski savjetnik i saudijski ekonomist Hussein Askari izjavio je tada da je Saudijsko kraljevstvo na rubu kolapsa, potvrđujući da će ga se njegovi zapadni saveznici naposljetku odreći. Askari, koji je bio savjetnik bivšeg ministra financija Abdullaha Bin Abdul-Aziza, izjavio je da je takav scenarij neizbježan budući da je saudijsko gospodarstvo u potpunosti ovisno o prihodima od naftnih derivata, a politika upravne i političke reforme nije uspjela. U članku pod naslovom “Posljednji tango u Rijadu” objavljenom u Huffington Postu krajem prošle godine bivši financijski savjetnik napisao je da je Saudijski zamjenik krunidbenog princa Mohammed Bin Salman više puta priznao da se saudijsko gospodarstvo “temelji na slabim temeljima” i da puna i potpuna ovisnost o nafti ugrožava samo postojanje ovog entiteta i njegove budućnosti.

Askari je također podvukao izvješće koje su objavili “Reporteri bez granica”, pri čemu je Saudijska Arabija rangirana kao 165. od 180 država glede ograničenja sloboda i nametanja strožih zakona i propisa društvenim medijima. Prema izvješću, saudijske vlasti do sada su zatvorile 400 web stranica na društvenim medijima. “Mislim da im to smeta kada ih kritizira netko tko im je bio blizak. Oni smatraju da bi me strani političari, poslovni rukovoditelji, akademici i mediji mogli puno ozbiljnije shvatiti nego komentatore koji nisu općenito prihvaćeni kao poznavatelji prilika u Saudijskoj Arabiji “, rekao je Askari odgovorajući na pitanje o razlozima zbog čega je njegovu članak u Huffington Postu cenzurirala saudijska vlast.

No, bilo kako bilo, toga su svjesni iu saudijskoj vladajućoj obitelji. Jedini koji se osmjelio ponuditi bilo kakav plan reformi bio je princ Muhammed bin Salman, sin aktualnog kralja i budući prijestolonasljednik. On je naime predstavio reformsku agendu ‘Vision 2030’, međutim kako stvari stoje ona će ostati mrtvo slovo na papiru jer je Saudijska Arabija toliko uzdrmana da će svaki reformski proces vrlo vjerojatno samo ubrzati njen totalni kolaps. Reformama i modernizacijom se trebalo baviti ranije, kada se živjelo u izobilju. Trenutno stezanje remena i uvođenje poreza te privatizacija rudnika, naftne kompanije pa čak i bolnica sigurno neće proći bez reakcija radikaliziranog, neobrazovanog iu svakom segmentu unazađenog stanovništva, nesposobnog da svojim vlastitim znanstvenim i gospodarskim resursima osigura svoj opstanak i sigurnost. Moglo bi se kazati kako će saudijsku vladajuću dinastiju ugušiti upravo njen narod kojeg je držala u srednjovjekovnom mraku.

Saudijska Arabija iznutra

Da bi shvatili koliko je Saudijska Arabija daleko od univerzalnih vrijednosti koje svi spominju, dovoljno je prikazati sustav koji vlada u toj zemlji. Kraljevstvo koje se nekada zove i “Zemlja dvije svete džamije”, misleći se Mekku i Medinu, teokratska je, nedemokratska i autokratska država, tiranija za koju bi malo tko pomislio da postoji još negdje u svijetu.

Samozvani vjerski reformator Muhamed ibn Vahab (pod monitooringom Velike Britanije) udružio je polovinom 18. vijeka snage sa Muhamedom ibn-Saudom, čiji potomci i danas vladaju ovom državom te je nastalo pustinjsko kraljevstvo. Sa druge strane islam je službena i jedino dozvoljena religija, au središtu je osobeni oblik islama – vahabizam, nazvan po gorepomenutom ideologu, za koju stručnjaci kažu da je ekstremna vrsta religijskog učenja. Al-Saud dinastija danas ima potpuni monopol na vlast. Političke i sindikalne organizacije su zabranjene. Državni vrh, direktori državnih tvrtki, vojni vrh, svi su gotovo isključivo pripadnici ove dinastije. Cjelokupan javni život kontrolira religijska policija Mutavin, koja je angažirana od državnog Odbora za ‘propagiranje vrlina i sprječavanje poroka’. Oni se trude svuda promovirati ‘šerijat’, koji je zakon u ovoj zemlji i između ostalog da spriječe održavanje vjerskih službi bilo koje druge religije osim islama. Također, već treća generacija migranata u Saudijskoj Arabiji je na papiru nepostojeća, budući da nemaju pravo nikada steći državljanstvo. Ono je rezervirano samo za ‘čistokrvne Saudijce’.

Sloboda medija nema, ne toleriraju se napadi na saudijsku kraljevsku obitelj, a privatne radio i televizijske postaje ne mogu se osnovati u ovoj zemlji. Kazališta i kina su zabranjeni, jer vahabizam smatra da je to u suprotnosti sa islamom.

Većina sloboda normalnih za razvijeni svijet zabranjene su i izvornim Saudijcima, a sve što je u suprotnosti sa samovoljom vladarske obitelji praktično je stavljeno izvan zakona. Tako su mnogi Saudijski pisci morali pobjeći iz zemlje u strahu za život, jer su pisali o društvenim problemima, koji su potpuno normalni u razvijenim državama svijeta. Saudijski pisac Turki al-Hammad je čak četiri puta bio pod FATVOM i život mu je bio ugrožen, samtgbvo zato što je pisao o problemima i nedoumicama običnog čovjeka u ovoj državi u svojoj trilogiji “Fantomi napuštene doline”. Kako je jednom prilikom rekao “Gdje ja živim postoje tri tabua: religija, politika i seks”.

Unatoč svim mogućim zabranama i ponižavanjima, zbog naftnog buma u državu “blagostanja” napravljenoj na ovom prirodnom bogatstvu, veliki broj stranih radnika iz najsiromašnijih država svijeta dolazi u ovu zemlju da radi. Od oko 27 milijuna stanovnika, gotovo osam milijuna su strani radnici, najčešće iz Indije, Pakistana, Indonezije i afričkih država. Oni praktično nemaju nikakva prava.

Prilikom dolaska u Saudijsku Arabiju oduzimaju im se pasoši, zabranjeno je obavljanje religijskih obreda, ukoliko nisu muslimani. Rade u vrlo teškim uvjetima, najčešće na +50 stupnjeva Celzijusa na gradilištima, a od plaća koje su im obećane prilikom dolaska, gotovo u pravilu nema ništa, već dobivaju nekoliko puta manju sumu. Vrlo često, strani radnici postaju žrtve radne eksploatacije, seksualno i fizički su maltretirani, a nemaju kome obratiti za pomoć, jer je saudijsko društvo napravljeno tako da se tamošnji stanovnici gotovo u pravilu ne nalaze na optuženičkoj klupi zbog ponašanja prema stranim radnicima. Čak su i djeca iz Bangladeša i Indonezije žrtve trgovine ljudima, i prokrijumčareni su u Saudijsku Arabiju gdje su radili kao džokeji u utrkama kamila. Prema stranim radnicima lokalni “biznismeni” ponašaju se kao prema modernom roblju, a sve je tolerirala saudijska država. Možda je razlog i činjenica da je ropstvo u Saudijskoj Arabiji relativno skoro zabranjeno, tek prije nešto više od četiri desetljeća, a do tada su robovi činili petinu stanovništva ove države. A Saudijska Arabija je država u kojoj običaji teško odumiru.Možda najveća okrutnost saudijskog društva može vidjeti u primjeni zakona. Ovo je jedna od malog broja zemalja gdje je smrtna kazna u gotovo svakodnevnoj uporabi, a “zakonske” kazne uključuju odsijecanje glave, sječenje ruku i nogu zbog krađe, a bičevanje se koristi za “manje” prekršaje poput pijanstvo. Na sve kritike iz svijeta na surovo ponašanje vlasti, saudijski dužnosnici odgovaraju da je to “legalna tradicija još od prihvaćanja islama prije 1.400 godina” .

Smrtna kazna se vrlo često primjenjuje i to za ubojstva, silovanja, trgovinu drogom ili oružane pljačke, a godišnje se izvrši od 100 do 200 egzekucija, najčešće na jednom vrlo zlokobnom mjestu, Trgu Dira u glavnog gradu Saudijske Arabije, Rijadu. Tu se izvršavaju javne egzekucije, a svi stanovnici su pozvani da prisustvuju “događaju”, gdje egzekutor sabljom odsijeca osuđenom glavu.Dodamo li na ovakvu svakodnevnicu u Saudijskoj Arabiji već sada prisutnu ekonomsku krizu, kraj ere eksploatacije nafte te trenutne geopolitičke procese koji joj nikako ne idu na ruku, i sve to pomiješamo sa nezadovoljstvom većinskog siromašnog naroda, migranata i radnika, ali i elita koje gube moć i novac zbog krize te unutarnja previranja u dinastiji, dobit ćemo postavljenu scenu za možda i najkrvaviji raspad neke od bliskoistočnih država.

Više pročitajte OVDJE!

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Hasanbegović: Salonski kvaziljevičari 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive

Objavljeno

- datum

Zlatko Hasanbegović, bivši ministar kulture, inače novi član Kazališnog vijeća HNK, nakon što je bio na premijeri predstave redatelja Olivera Frljića “Šest likova traži autora”, kaže: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

“Ima tu možda elemenata i mazohizma, a ima i veze s mojom urođenom znatiželjom. Morao sam doći pogledati”, rekao je Hasanbegović, koji je u kontekstu predstave i onih koji su se tamo našli, spominjao “wannabe zvijezde i novu socijaldemokratsku haljinu s Burberry uzorkom Milanke Opačić”.

“Bilo mi je zanimljivo vidjeti me kako izgledam sa svinjskom glavom, kako me pričešćuje s kokainom biskup Mile Bogović …”, rekao je u razgovoru za RTL i dodao: “Ja sam došao, pogledao i nisam bio šokiran”.

Osvrnuo se i na to da sada sjedi u počasnoj loži HNK-a Zagreba, rekao je: “Spletom okolnosti moram biti u loži. U ložama nisam bio nikad u životu. Zanimljivo je gledati to ozračje uvijek istih lica te naše celebrity scene. Očigledno su preplaćeni na lože i na domjenak”.

O pojmu “kvaziljevičari” koje on sam stalno spominje, objasnio je, kako on smatra: “To su klišeji koji su izgubili bilo kakvo značenje. Kad sam govorio o tome, govorio sam o salonskim kvaziljevičarima koji 24 sata na dan sjede na zagrebačkoj špici i ispijaju kave i troše novac od te “fašističke države” u kojoj žive”.

Za sebe kaže da se ne prepoznaje kao desničar i poručuje: “Ja sam čovjek širokih shvaćanja. Riječ sloboda obilježava moje političko djelovanje”.

Što se tiče zagrebačkog HNK-a, kaže: “Sve što je dobro će se pozdraviti. HNK Zagreb je stožerna kulturna ustanova i kao takva mora imati podršku od države”, istaknuo je, a komentirao je i neprofitne medije: “Ono što se naziva neprofitni mediji i što su parapolitičke i paraideološke platforme i one se ne mogu financirati iz državnog proračuna. Nema više toga da se novac dijeli političkim dekretom”.

Na opasku da je fokusiran na ideološko – kulturno – medijski prostor, ali to nije najvažnija stvar, Hasanbegović je upozorio: “Taj prostor je jako važna stvar, naša stranka je utemeljena na jasno orijentiranim vrijednostima i načelima iza kojih stojimo, ali to nisu jedina pitanja. Medije najviše zanima ovo, ali ja vas pitam zašto onda postoje toliki otpori stanovitim promjenama?”

Što se pak tiče europarlamentarnih izbora, do njih je, kaže, još mnogo vremena, ali svaka ozbiljna stranka mora sudjelovati na svim parlamentarnim izborima, a što se tiče predsjedničkih – “o tome ću pričati kad to dođe na dnevni red. Mi ćemo iznijeti svoje stajalište i naši birači će znati što činiti” – donosi Hrvatska-danas.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno