Connect with us

Igor Petrić

Globalistički prst na nuklearnom okidaču

Objavljeno

- datum

Živimo u doba koje je najbolje nazvati politikom nestrpljivog prsta na nuklearnom okidaču.

Prijetnje ratom množe se na sve strane. Lako ćemo se složiti s tezom da svjetska politička scena nikada nije bila nestabilnija nego li je to danas. Čitav svijet kao da je skrenuo s uma na stranputicu. Istinske oaze mira, stabilnosti i prosperiteta zapravo ne postoje. Svugdje vladaju kriza, nestabilnost i beznađe.

Možda su ove moje riječi preteške za nečije uši, ali mislim kako je ovo samo blagi izraz onoga što nas možda čeka u skoroj budućnosti. Ne bih želio da me se shvati kao katastrofičara i pesimista, ali objektivan promatrač mora biti zgrožen onim što vidi oko sebe. Društveni procesi koji se odvijaju u svijetu posljednjih godina navode na zaključak kako se krećemo prema provaliji. I to svi zajedno.

Ali koji su stvarni uzroci toga? Ovaj će tekst pokušati ukazati na neke dominantne tendencije koje vladaju današnjim svijetom.

Od kraja 80-tih godina prošloga stoljeća neoliberalna globalistička dogma vlada svijetom. Ona je malo po malo, milom ili silom, lomila svoje protivnike sve dok nije postala jedina opcija. Njezinu podlogu čine bezumna pljačka i bogaćenje neslućenih razmjera. Većina je svjetskih resursa dospjela u ruke malobrojne šačice enormno bogatih ljudi. Putem privatizacije državnih kompanija na Zapadu (a potom i na Istoku) opljačkana su dobra tako temeljito da je u ruke 8 najbogatijih pojedinaca dospjelo više od 50% svjetskog bogatstva. Grabež je izvedena pod devizom “Država je očajno loš poduzetnik. Privatizirajmo sve državno!” Ovim putem želim privatizaciju nazvati njezinim pravim imenom a to je – pljačka. I mi smo u Hrvatskoj bili svjedoci iste takve bezumne rabote. Njezine žalosne plodove možemo danas jasno vidjeti na primjeru Agrokora.

Ova malobrojna klika je akumulirajući svoje neslućeno bogatstvo razmjerno povećavala i svoj politički utjecaj. Kupujući medije utjecalo se na javno mnijenje a kupujući političare kreirali su se globalistički zakoni koji su pogodovali samo njima, tj. najvećima među lopovima. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Ta druga strana zove se potrošnja.

Naime, zapitajmo se koliko toga iz sfere široke potrošnje može potrošiti šačica milijunaša nasuprot milijunima dobrostojećih ljudi srednje klase? Za jedno društvo je najbolje ako su većina ljudi radno i platežno sposobni potrošači. Ali globalizacijska pljačka proizvela je na Zapadu i na Istoku gomilu sirotinje. A sirotinja kao što znamo nije nikakav potrošač. A upravo je masovna potrošnja zamašnjak svake kapitalističke privrede.

Premještajući svoje industrijske potencijale na Daleki istok u Južnu Koreju, Kinu, Indiju, Bangladeš, Vijetnam, radna snaga razvijenih zemalja ostala je masovno bez posla. Tako se potrošnja na Zapadu mogla financirati jedino zaduživanjem. Kreditna ekspanzija se pokazala kao jedini motor potrošnje. Kako svaki kredit ima i svoju kamatu globalistička elita je tu kamatu pohlepno uzimala sebi. S vremenom su shvatili kako im je puno lakše zaraditi novac špekulirajući papirima i posuđujući novac uz kamatu nego ulažući u proizvodnju. Na kraju su lihvari posve nadvladali poduzetnike.

Tako su nastali enormni dugovi i to na nekoliko nivoa. Zadužili su se pojedinci, lokalne zajednice (gradovi i općine), države, kompanije, korporacije, banke. Ovaj je mjehur dugova toliko velik da se mjeri silnim trilijunima dolara. Posve je jasno da je ovakvo stanje na duži rok neodrživo. Sve što stoji na staklenim nogama jednog dana neumitno mora pasti.

Imajući sve ovo u vidu globalistička elita, koja je u međuvremenu osjetila slast novca i enormne moći, postavila si je za cilj stvaranje svjetske vlade i uvođenje Novog svjetskog poretka. Njima je jasno kako je upravljanje stotinama marionetskih vlada mučan i mukotrpan posao u kojemu se s vremenom uvijek netko buni.

Da bi se postiglo takvo “savršeno beskonfliktno društvo” treba, po njima, izvesti nekoliko stvari:

Ukinuti nacionalne države.

Uvesti svjetsku valutu.

Uvesti svjetsku religiju.

Smanjiti svjetsku populaciju na podnošljivi nivo (tzv zlatna milijarda).

Uvesti napredni tehnološki sustav apsolutne kontrole populacije.

Ukratko, globalisti su s užasom shvatili kako im za navedene ciljeve jednostavno nedostaje vremena. Posljednja decenija je pokazala kako je osim globalističke akcije nastala i jaka antiglobalistička reakcija. Nasuprot liberalnim globalistima stali su tradicionalisti. Dok prvi zagovaraju unipolarni svijet ovi drugi žele multipolarni svijet.

I zato se svijet danas nalazi na važnoj raskrsnici. Kojim će putem krenuti?

Globalistička je logika sljedeća: ili će se igrati po našim pravilima ili igre uopće neće biti. Gledajući njihove poteze unazad tijekom posljednja dva desetljeća lako je uočiti jednu konstantu. Oni su nenadmašni majstori u stvaranju kaosa. Kombiniranim gospodarskim, obavještajnim, medijskim i vojnim aktivnostima stvaraju nestabilnosti i nerede širom svijeta.

Po svemu sudeći to više nije dovoljno. I zato se u njihovim smušenim glavama pojavila spasonosna ideja preventivnog nuklearnog udara. Tim bi se suludim potezom postiglo istinsko rušenje svijeta kakvog poznajemo. Kandidata za taj udar ima nekoliko. To su na prvom mjestu Rusija, zatim slijede Iran, Kina i Sjeverna Koreja.

U ovome tekstu nijednom nisam do sada spomenuo Sjedinjene Države. Upravo one trebaju biti te koje će preventivni nuklearni udar izvesti po nalogu globalista. Jer SAD nisu suverena zemlja. Jednako kao što to nije ni Hrvatska. I jedni i drugi su u globalističkim kandžama. Samo što je lijepa naša domovina samo nevažna mala zemlja zapadnog Balkana dok su SAD najveća svjetska velesila.

U ovome planu koji su neoliberalni globalisti skovali postoji jedna važna nepoznanica. To je eventualni vojni (nuklearni) odgovor svake od napadnutih zemalja. Po idealnom scenariju za SAD i za globaliste prvi napad bi bio toliko snažan i učinkovit da odgovora napadnute zemlje skoro ne bi ni bilo. Time bi se jednim udarcem učvrstio unipolarni poredak a tradicionalisti bi širom svijeta bili stavljeni na listu za odstrel. Put prema globalnom robovlasništvu bio bi tako posve otvoren.

Netko mudar je nedavno napisao kako su Amerikanci majstori pokera, a Rusi majstori šaha. I to pokazuje dva dominantna načina razmišljanja koji prevladavaju i kod jednih i kod drugih. Dok je za Amerikance najvažniji blef za Ruse je to objektivna analiza pozicije na ploči. Jedni vas uvjeravaju kako u rukama drže jake karte (a zapravo ih ne drže) dok drugi svoju poziciju grade postupno i strpljivo, korak po korak, potez po potez.

Ova igra živaca upravo sada je na svome vrhuncu.

Ratni huškači na nagovor globalističke elite imaju jedan, naizgled neoborivi, argument: “Protivnici nam jačaju iz dana u dan. Ako ih ne napadnemo danas u budućnosti će to biti sve teže i teže.”

Njima je sada posve jasno kako su trebali napasti i Rusiju i Sjevernu Koreju još prije nekoliko godina. Isto je i s Kinom i Iranom. Ali vrijeme ide. U ovom slučaju ono je najveći neprijatelj globalističke vrhuške.

Da je kojim slučajem pobijedila Hillary Clinton na izborima u studenome 2016 vjerojatno bismo već gledali posljedice nuklearnog napada na neku od navedenih zemalja. Donald Trump je svojom neočekivanom pobjedom unio pomutnju u redove globalista. Makar je u mnogome podlegao njihovim pritiscima i ucjenama još uvijek nije njihov 100%. Neprestano pokazuje znakove nestabilnosti i svoju krajnje prevrtljivu narav. Zbog toga ga žele na svaki mogući način ukloniti s političke pozornice. Ali za to im treba vremena, a oni ga nemaju. I zato mrze Trumpa iz dna svoje globalističke duše.

Trump je u redove američke oligarhije unio nered. Dio američkih tradicionalista naivno mu je povjerovao kao borcu za njihove tradicionalne vrijednosti. Ti isti ljudi na raznim nivoima opstruiraju globalističke planove. Ali valja iskreno reći da ih je malo i kako su međusobno nepovezani. Kada sam prije pola godine napisao tekst o Trumpu naveo sam dva najvažnija cilja koja mora postići ako misli nešto preokrenuti. Prvi je bio borba protiv medija (koju je definitivno izgubio) a drugi je dobivanje potpore u Republikanskoj stranci. Potporu kao što znamo nije dobio. Trenutni je američki predsjednik jedna žalosna i izolirana jedinka koja jedino što ima to je njegov račun na Twitteru. Eto na što je spao predsjednik Amerike, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.

Naša je jedina nada da se u redovima američke vojske, obavještajnih krugova i politike nalazi dovoljno poštenih i mudrih ljudi koji će ove sulude planove potajno opstruirati. U svemu je kao što sam to već rekao najvažnije vrijeme.

Dragi prijatelji, upravo vrijeme trenutno radi za sve nas. Ono radi kako za nas tako i za budućnost naše djece.

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Hrvatsko političko manekenstvo

Objavljeno

- datum

Ilustracija Alan Ford: Magnus/Knjizevnost u živo

Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.

Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.

Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?

Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?

Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.

Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.

Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.

Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?

Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo “socijalistička” jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.

Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem “komunističkih” opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:

 – Potkupljivost
 – Nesposobnost
 – Lijenost
 – Neodgovornost
 – Nepotizam
 – Karijerizam
 – Poltronstvo
 – Pohlepa

Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.

Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.

Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.

I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.

Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Zbogom mali Vučiću

Objavljeno

- datum

U svom posljednjem tekstu Hrvate sam podijelio u tri osnovne grupe: na prave Hrvate, poluhrvate i antihrvate. Što se Srba tiče naš ih narod dijeli u dvije osnovne skupine: na Srbe i velikosrbe. Ove potonje naši ljudi često nazivaju i četnicima.

Inače, ova je terminologija novijega porijekla jer je naš narod u donedavnoj prošlosti sve Srbe jednostavno zvao pravoslavcima. Ovo posrbljivanje hrvatskih pravoslavaca zapravo je počelo tek nastankom prve Jugoslavije. To će reći da ono traje tek jedno stoljeće.

Što se Hrvata tiče nas Srbi (osobito oni iz Srbije) zovu ustašama. Njima su riječi Hrvat i ustaša zapravo sinonimi. Za njih hrvatstvo uopće nema pravo na svoje postojanje. Jednako kao što to nema ni naša država Hrvatska. Sva naša povijest, svi naši spomenici, sva naša autohtona kultura, naša umjetnost, raskošni folklor, dijalektima bogati jezik, u njihovim očima ne znače apsolutno ništa. Mi za njih jednostavno ne postojimo. I točka.

>> Hrvati, poluhrvati i antihrvati

Najveći srpski mit u kojega vjeruje golemi dio njihove kulturne i političke elite jest onaj o njihovoj nedvojbenoj superiornosti. To je mit o Srbima kao izabranim “žandarima s Balkana”. Oni sebe u posljednjih stotinu godina doživljavaju kao jedine istinske gazde u ovome dijelu Europe. Balkanski poluotok oni vide kao svoju isključivu zonu utjecaja u kojoj vlada samo srpska šajkača.

Ovu srpsku želju za dominacijom velike su sile uspješno koristile u prošlosti da bi kontrolirale ovaj trusni i nacionalno izmiješani prostor. Njima je odgovaralo da daju Srbima pravo da upravljaju velikim dijelom Balkana samo da se oni ne moraju zamarati s ovom neugodnom “bačvom baruta”.

Srbi su prije dvije stotine godina (1815 g) osnovali državu. Najprije kneževinu, a poslije i kraljevinu Srbiju. Ovo im je dalo stanovitu prednost u odnosu na ostale narode Balkana jer su prvi ustanovili vlastitu diplomaciju, vojsku i državnu upravu. Ovu će organizacijsku prednost Srbi kapitalizirati tijekom 80 godina vladavine kroz sve tri Jugoslavije (Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju i Saveznu Republiku Jugoslaviju).

Tako je bilo nekoć, ali kakva je Srbija danas? Što je ostalo od naroda “koji ne zna ništa drugo nego da se bije”?

Republika Srbija danas je mala i slaba državica istočnog Balkana. Izolirana je i posvađana sa svim svojim susjedima. Bugari, Albanci, Hrvati, bosanski muslimani, Mađari, Crnogorci, svi su redom njihovi neprijatelji. U svima njima Srbija vidi samo prijetnju. Ovo se osobito odnosi na Albance koji su im uspjeli uz pomoć Amerikanaca preoteti Kosovo.

Geopolitički gledano oni su odvojeni od mora i bez istinskog saveznika koji bi im mogao stati u obranu. Rusija, kao njihova jedina pravoslavna nada, jako je daleko. U taj potencijalni savez ni Srbi ni Rusi ne srljaju baš previše naglo i oduševljeno. Rusima ne odgovara upetljavanje u komplicirane odnose na Balkanu, jer oni imaju i previše svojih briga (Ukrajina, Sirija). Osim toga, moderna Rusija nije bivši SSSR, ona je u međunarodnim okvirima puno suzdržanija i opreznija. Njezina je osnovna briga zaštita vlastitih granica i svojih nacionalnih interesa. Zbog svega navedenog Srbija ne može računati na otvorenu i bezrezervnu podršku Rusije.

Današnja Srbija ekonomski je slaba i vojnički nemoćna država. Njezin je natalitet nizak, a uvjeti života njezinih građana su loši. Ona je po strukturi svojega gospodarstva zaostala, mahom seljačka zemlja koju korumpirani političari vode u neminovnu propast. Kao takva ona u stvari nije ozbiljna prijetnja ni za koga. Danas su Srbi najveća prijetnja samima sebi. Oni su toliko loši da je eventualno vraćanje Kosova pod srpsku nacionalnu zastavu za njih prava znanstvena fantastika.

Zbog svega navedenog posve je jasno zašto se današnji predsjednik Republike Srbije zove Vučić. To znači – mali vuk. Mlado od vuka. Veliki vuk, zvijer velikih i opasnih očnjaka danas je kod njih potpuno nemoguć pojam. I današnja Srbija, ista ona koja je u prošlosti snivala da postane Velika Srbija, zapravo je Srbijica. Mala i politički posve nevažna zemlja s istoka Balkana.

Njihova je jedina vruća želja i vlažni san ujedinjenje s Republikom Srpskom. Da bi se to dogodilo potrebno je da se prethodno razbije Bosna i Hercegovina. Na takvo što skaču i vrište kako u Europskoj Uniji tako i u Rusiji. No čak i da se to dogodi pogledajmo što bi to Srbija dobila kad bi se ujedinila sa svojom sestrom s onu stranu rijeke Drine?

U prvom redu područje današnje Republike Srpske pasivan je i siromašan kraj. On je od matice Srbije daleko, a povezan je tek tanašnim koridorom koji prolazi uz samu hrvatsku granicu. Srbija ovako gospodarski nemoćna nije u stanju staviti sebi na grbaču još i Republiku Srpsku. Zapadna je Srbija danas puno više upućena na Zagreb i Hrvatsku nego na Beograd i Srbiju. Kad bi Hrvatska kojim slučajem uvela ekonomsku blokadu Dodikove “zapadne Srbije” ne bi joj se pisalo dobro.

I sama politička transformacija srpskoga predsjednika jako je znakovita. On je od vatrenog velikosrbina koji sanja granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag postao obični mali Vučić koji koketira s europskom idejom.

Jer ako bolje razmislite što Srbija danas ima kao opciju? Ona nije u stanju birati. Za nju je Unija jedino moguće rješenje. Srbi su danas njemački vazali koliko god to njima ružno zvučalo. Za njih doista nema alternative. Oni moraju postati dio Unije jer će inače biti slijepo crijevo Balkana. Kosovo su u svojim glavama odavno prekrižili, premda se to stide priznati. Sutra im se može dogoditi da izgube Sandžak i Vojvodinu da bi na koncu stvarno ostao samo Beogradski pašaluk.

Ono što je srpskoj inteligenciji danas najteže shvatiti jest da njihov put na tako žuđeni zapad vodi preko Zagreba i Hrvatske. I zato su njihovi suludi velikosrpski snovi najveća prepreka ostvarenju toga europskog puta. Nemoguće je zadržati prijašnju bahatost u vrijeme kad im nacionalna snaga kopni i odumire.

Što se nas Hrvata tiče mi nikad nismo imali problema s pravim Srbima. Nama su probleme stvarali isključivo velikosrbi. Oni koji su željeli prisvojiti povijesne hrvatske zemlje i osigurati kontinentalnoj Srbiji izlaz na more. Ali mi smo se u svojoj prošlosti naučili boriti za svoj dom i svoju zemlju. Iako su Srbi 1990 godine imali povijesnu priliku da silom ostvare svoje osvajačke planove takva im se prigoda više nikad neće ukazati.

Što prije to shvate to će biti bolje i za njih i za nas.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno