Connect with us

Igor Petrić

Globalistički prst na nuklearnom okidaču

Objavljeno

- datum

Živimo u doba koje je najbolje nazvati politikom nestrpljivog prsta na nuklearnom okidaču.

Prijetnje ratom množe se na sve strane. Lako ćemo se složiti s tezom da svjetska politička scena nikada nije bila nestabilnija nego li je to danas. Čitav svijet kao da je skrenuo s uma na stranputicu. Istinske oaze mira, stabilnosti i prosperiteta zapravo ne postoje. Svugdje vladaju kriza, nestabilnost i beznađe.

Možda su ove moje riječi preteške za nečije uši, ali mislim kako je ovo samo blagi izraz onoga što nas možda čeka u skoroj budućnosti. Ne bih želio da me se shvati kao katastrofičara i pesimista, ali objektivan promatrač mora biti zgrožen onim što vidi oko sebe. Društveni procesi koji se odvijaju u svijetu posljednjih godina navode na zaključak kako se krećemo prema provaliji. I to svi zajedno.

Ali koji su stvarni uzroci toga? Ovaj će tekst pokušati ukazati na neke dominantne tendencije koje vladaju današnjim svijetom.

Od kraja 80-tih godina prošloga stoljeća neoliberalna globalistička dogma vlada svijetom. Ona je malo po malo, milom ili silom, lomila svoje protivnike sve dok nije postala jedina opcija. Njezinu podlogu čine bezumna pljačka i bogaćenje neslućenih razmjera. Većina je svjetskih resursa dospjela u ruke malobrojne šačice enormno bogatih ljudi. Putem privatizacije državnih kompanija na Zapadu (a potom i na Istoku) opljačkana su dobra tako temeljito da je u ruke 8 najbogatijih pojedinaca dospjelo više od 50% svjetskog bogatstva. Grabež je izvedena pod devizom “Država je očajno loš poduzetnik. Privatizirajmo sve državno!” Ovim putem želim privatizaciju nazvati njezinim pravim imenom a to je – pljačka. I mi smo u Hrvatskoj bili svjedoci iste takve bezumne rabote. Njezine žalosne plodove možemo danas jasno vidjeti na primjeru Agrokora.

Ova malobrojna klika je akumulirajući svoje neslućeno bogatstvo razmjerno povećavala i svoj politički utjecaj. Kupujući medije utjecalo se na javno mnijenje a kupujući političare kreirali su se globalistički zakoni koji su pogodovali samo njima, tj. najvećima među lopovima. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Ta druga strana zove se potrošnja.

Naime, zapitajmo se koliko toga iz sfere široke potrošnje može potrošiti šačica milijunaša nasuprot milijunima dobrostojećih ljudi srednje klase? Za jedno društvo je najbolje ako su većina ljudi radno i platežno sposobni potrošači. Ali globalizacijska pljačka proizvela je na Zapadu i na Istoku gomilu sirotinje. A sirotinja kao što znamo nije nikakav potrošač. A upravo je masovna potrošnja zamašnjak svake kapitalističke privrede.

Premještajući svoje industrijske potencijale na Daleki istok u Južnu Koreju, Kinu, Indiju, Bangladeš, Vijetnam, radna snaga razvijenih zemalja ostala je masovno bez posla. Tako se potrošnja na Zapadu mogla financirati jedino zaduživanjem. Kreditna ekspanzija se pokazala kao jedini motor potrošnje. Kako svaki kredit ima i svoju kamatu globalistička elita je tu kamatu pohlepno uzimala sebi. S vremenom su shvatili kako im je puno lakše zaraditi novac špekulirajući papirima i posuđujući novac uz kamatu nego ulažući u proizvodnju. Na kraju su lihvari posve nadvladali poduzetnike.

Tako su nastali enormni dugovi i to na nekoliko nivoa. Zadužili su se pojedinci, lokalne zajednice (gradovi i općine), države, kompanije, korporacije, banke. Ovaj je mjehur dugova toliko velik da se mjeri silnim trilijunima dolara. Posve je jasno da je ovakvo stanje na duži rok neodrživo. Sve što stoji na staklenim nogama jednog dana neumitno mora pasti.

Imajući sve ovo u vidu globalistička elita, koja je u međuvremenu osjetila slast novca i enormne moći, postavila si je za cilj stvaranje svjetske vlade i uvođenje Novog svjetskog poretka. Njima je jasno kako je upravljanje stotinama marionetskih vlada mučan i mukotrpan posao u kojemu se s vremenom uvijek netko buni.

Da bi se postiglo takvo “savršeno beskonfliktno društvo” treba, po njima, izvesti nekoliko stvari:

Ukinuti nacionalne države.

Uvesti svjetsku valutu.

Uvesti svjetsku religiju.

Smanjiti svjetsku populaciju na podnošljivi nivo (tzv zlatna milijarda).

Uvesti napredni tehnološki sustav apsolutne kontrole populacije.

Ukratko, globalisti su s užasom shvatili kako im za navedene ciljeve jednostavno nedostaje vremena. Posljednja decenija je pokazala kako je osim globalističke akcije nastala i jaka antiglobalistička reakcija. Nasuprot liberalnim globalistima stali su tradicionalisti. Dok prvi zagovaraju unipolarni svijet ovi drugi žele multipolarni svijet.

I zato se svijet danas nalazi na važnoj raskrsnici. Kojim će putem krenuti?

Globalistička je logika sljedeća: ili će se igrati po našim pravilima ili igre uopće neće biti. Gledajući njihove poteze unazad tijekom posljednja dva desetljeća lako je uočiti jednu konstantu. Oni su nenadmašni majstori u stvaranju kaosa. Kombiniranim gospodarskim, obavještajnim, medijskim i vojnim aktivnostima stvaraju nestabilnosti i nerede širom svijeta.

Po svemu sudeći to više nije dovoljno. I zato se u njihovim smušenim glavama pojavila spasonosna ideja preventivnog nuklearnog udara. Tim bi se suludim potezom postiglo istinsko rušenje svijeta kakvog poznajemo. Kandidata za taj udar ima nekoliko. To su na prvom mjestu Rusija, zatim slijede Iran, Kina i Sjeverna Koreja.

U ovome tekstu nijednom nisam do sada spomenuo Sjedinjene Države. Upravo one trebaju biti te koje će preventivni nuklearni udar izvesti po nalogu globalista. Jer SAD nisu suverena zemlja. Jednako kao što to nije ni Hrvatska. I jedni i drugi su u globalističkim kandžama. Samo što je lijepa naša domovina samo nevažna mala zemlja zapadnog Balkana dok su SAD najveća svjetska velesila.

U ovome planu koji su neoliberalni globalisti skovali postoji jedna važna nepoznanica. To je eventualni vojni (nuklearni) odgovor svake od napadnutih zemalja. Po idealnom scenariju za SAD i za globaliste prvi napad bi bio toliko snažan i učinkovit da odgovora napadnute zemlje skoro ne bi ni bilo. Time bi se jednim udarcem učvrstio unipolarni poredak a tradicionalisti bi širom svijeta bili stavljeni na listu za odstrel. Put prema globalnom robovlasništvu bio bi tako posve otvoren.

Netko mudar je nedavno napisao kako su Amerikanci majstori pokera, a Rusi majstori šaha. I to pokazuje dva dominantna načina razmišljanja koji prevladavaju i kod jednih i kod drugih. Dok je za Amerikance najvažniji blef za Ruse je to objektivna analiza pozicije na ploči. Jedni vas uvjeravaju kako u rukama drže jake karte (a zapravo ih ne drže) dok drugi svoju poziciju grade postupno i strpljivo, korak po korak, potez po potez.

Ova igra živaca upravo sada je na svome vrhuncu.

Ratni huškači na nagovor globalističke elite imaju jedan, naizgled neoborivi, argument: “Protivnici nam jačaju iz dana u dan. Ako ih ne napadnemo danas u budućnosti će to biti sve teže i teže.”

Njima je sada posve jasno kako su trebali napasti i Rusiju i Sjevernu Koreju još prije nekoliko godina. Isto je i s Kinom i Iranom. Ali vrijeme ide. U ovom slučaju ono je najveći neprijatelj globalističke vrhuške.

Da je kojim slučajem pobijedila Hillary Clinton na izborima u studenome 2016 vjerojatno bismo već gledali posljedice nuklearnog napada na neku od navedenih zemalja. Donald Trump je svojom neočekivanom pobjedom unio pomutnju u redove globalista. Makar je u mnogome podlegao njihovim pritiscima i ucjenama još uvijek nije njihov 100%. Neprestano pokazuje znakove nestabilnosti i svoju krajnje prevrtljivu narav. Zbog toga ga žele na svaki mogući način ukloniti s političke pozornice. Ali za to im treba vremena, a oni ga nemaju. I zato mrze Trumpa iz dna svoje globalističke duše.

Trump je u redove američke oligarhije unio nered. Dio američkih tradicionalista naivno mu je povjerovao kao borcu za njihove tradicionalne vrijednosti. Ti isti ljudi na raznim nivoima opstruiraju globalističke planove. Ali valja iskreno reći da ih je malo i kako su međusobno nepovezani. Kada sam prije pola godine napisao tekst o Trumpu naveo sam dva najvažnija cilja koja mora postići ako misli nešto preokrenuti. Prvi je bio borba protiv medija (koju je definitivno izgubio) a drugi je dobivanje potpore u Republikanskoj stranci. Potporu kao što znamo nije dobio. Trenutni je američki predsjednik jedna žalosna i izolirana jedinka koja jedino što ima to je njegov račun na Twitteru. Eto na što je spao predsjednik Amerike, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.

Naša je jedina nada da se u redovima američke vojske, obavještajnih krugova i politike nalazi dovoljno poštenih i mudrih ljudi koji će ove sulude planove potajno opstruirati. U svemu je kao što sam to već rekao najvažnije vrijeme.

Dragi prijatelji, upravo vrijeme trenutno radi za sve nas. Ono radi kako za nas tako i za budućnost naše djece.

 

Komentari

Komentari

Igor Petrić

Kako su nastali ‘Lovci na tenkove’

Objavljeno

- datum

Svaka knjiga ima neki svoj put, neku svoju sudbinu. Ova je knjiga svoj početak imala još prije 20 godina u časopisu Hrvatska obzorja u izdanju Matice hrvatske u Splitu. U broju 1 iz 1997 godine objavljene su dvije moje priče pod naslovom Dvije ratne proze. Osim njih imao sam još dvije kratke priče u rukopisu. 

Kompletna novela “Bitka za Jokinu glavicu” može se skinuti ovdje:

Lovci na tenkove_izvadak.pdf

Lovci na tenkove_izvadak.epub

I tako će ostati sve do početka 2016 kada mi pod ruku dođe jedna od njih pod naslovom Uspon na Jokinu glavicu. Ta je priča govorila o dvojici hrvatskih vojnika koji se penju na kotu 570 i tamo nalaze uništeni položaj Hrvatske vojske. Kako je sama priča bila jako kratka ja sam je odlučio nastaviti. Ovaj nastavak (poslije pauze od 20 godina) donio mi je prvu novelu pod naslovom Bitka za Jokinu glavicu. U istom naletu inspiracije samo tjedan-dva kasnije nastao je i Arhanđeo Mihael.

Tada mi je već u glavi bila jasna slika knjige u kojoj ću svoje stare priče ukomponirati zajedno s novonastalim novelama. Mjesec dana kasnije već sam imao Zasjedu u šumi Striborovoj i Labirint na Dinari.

U kompoziciji same knjige držao sam se načela da ide naizmjenično dugi pa kratki tekst. Posložio sam tako niz od 4 novele i 3 priče i sve zajedno složio na 12 araka teksta, odnosno 144 stranice. Ovdje moram reći kako sam imao ideju za još najmanje dvije novele, ali ih nisam mogao staviti u knjigu jer bi mi to samo povećalo trošak tiskanja. Samo iz tog razloga knjiga je ostala tanja, a rukopis kraći od željenog.

Naslov Lovci na tenkove nastao je davno, još u doba kad sam dovršavao TG-5. Istina je da nijedna od novela u knjizi ne nosi to ime pa samim time ne postoji naslovna novela po kojoj se knjiga zove. Taj naslov je trebao biti za ratni roman koji se događao na prostoru Bosanske Posavine i govorio bi o bitci za koridor između Srbije i Republike Srpske. Sve je to ostalo samo kao nerealizirana ideja pa sam naslov upotrijebio za ovu knjigu. Doduše, u noveli Zasjeda u šumi Striborovoj doista se spominju lovci na tenkove tako da ni taj naslov nije bez osnova.

Koliko je u mojim pričama i novelama povijesne istine? 

To je pitanje koje stalno slušam od ljudi koje zanima moja knjiga. I zato ovdje želim ukratko odgovoriti na to pitanje. Lovci na tenkove su književno djelo. To će reći da spadaju u kategoriju fikcije i knjiga nije povijesni dokument. To nisu moji memoari ni moja ratna sjećanja. Ali ni jedna od ovih priča ne bi nastala da nisam na svojoj koži osjetio Domovinski rat. I svaka od njih ima neke elemente koji su istiniti i stvarni. Neki su se dogodili meni osobno, a neke sam čuo od drugih sudionika ovoga rata. Ipak valja reći kako je taj istiniti dio u manjini. Tekst je u najvećoj mjeri autorova mašta koja pokušava biti što je moguće više uvjerljiva i stvarna.

Za ilustraciju mogu navesti novelu Arhanđeo Mihael. U toj se noveli radnja zbiva na groblju, a jedan od položaja HV bio je u grobnici. To se doista dogodilo meni i mojoj postrojbi koja je držala položaj upravo na groblju. Ja sam imao položaj na rubu groblja i nisam spavao u samoj grobnici kao što su to neki moji suborci. Dakle taj je element istinit i doživljen, ali čitava je novela u najvećem dijelu fikcija, dakle književnost.

Ako bih morao navesti priču s najvećim udjelom osobnog iskustva onda bi to bila Smrt na crvenoj zemlji. U stvarnosti kraj nije bio tako tragičan kao u priči, ali samo iskustvo tenkovskog napada je posve osobno i duboko proživljeno. I to je jedan od najstrašnijih trenutaka mojega ratovanja u kojemu sam skoro izgubio prisebnost. Zahvaljujući mojim suborcima nisam napravio nikakvu nepromišljenost koja me je možda mogla stajati glave.

I tako su Lovci na tenkove izašli iz tiska točno 20 godina poslije Taktičke grupe 5. Kako je moj prvi roman govorio o tom vremenu žrtve i stradanja bio sam uvjerenja da neću trebati više pisati o samom ratu. Ali vremena poslije Domovinskog rata su me demantirala. To su bila vremena neprestanog ponižavanja i vrijeđanja svega što Domovinski rat znači za sve nas koji smo u njemu sudjelovali. Branitelje se kriminalizira, dok se čitav rat blati kako kakav zločinački pothvat. U svjetlu toga sam svjestan kako je ova knjiga moj osobni doprinos u borbi za ponos i dostojanstvo hrvatskih vojnika i časnika. Ako se ova sramotna kampanja bude nastavljala (a sve izgleda da će tako i biti)  napisati ću još jednu knjigu novela u kojoj će biti i one koje nisu mogle stati u Lovce na tenkove.  

Bitka za istinu i dostojanstvo Domovinskog rata još uvijek nije gotova. Kako sam se borio u maskirnoj odori s kalašnjikovom u ruci tako ću se boriti i za tipkovnicom. Sve do konačne pobjede. Ne smijemo nikad dopustiti lažima da nadvladaju istinu.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Promjena dresova na Bliskom istoku

Objavljeno

- datum

Je li ova karta (umjesto današnje – donje), koju je kreirao Ralph Peters 2006. (objavljenoj u Armed Forces Journal) cilj današnjih previranja na Bliskom istoku…!?

 I POČETAK PROMJENE GRANICA?    Najnestabilnije geopolitičko područje svijeta danas je svakako Bliski istok. Mnoge se sfere globalnog i regionalnog utjecaja tamo presijecaju. Središnja zemlja sukoba na Bliskom istoku je još od 2011 godine Sirija. U njoj je sukob kulminirao uspostavom Islamske države, odnosno radikalnog islamskog kalifata (ISIL-a). On je u doba svojega vrhunca zauzimao velika područja Sirije i Iraka. I sve bi to ostalo tako do dana današnjeg da se u sukob nisu umiješali Rusi.

Oni su svojim vojnim angažmanom posve preokrenuli tijek zbivanja. Sirijski predsjednik Assad bio je na rubu poraza i da nije bilo Rusa on bi morao Siriju prepustiti u ruke radikalnih islamista.

Ali ovi islamisti nisu pali u Siriju i Irak s neba. Oni su samo produžena ruka globalističke “deep state”. Ove mračne, podzemne snage organizirale su i financirale stvaranje Islamske države. Njezina je uloga bila stvaranje geopolitičkog klina posred Bliskoga istoka. Glavni financijeri i logističari nalazili su se u SAD, Izraelu, Saudijskoj Arabiji, Kataru i Turskoj. Ova sunitska veza trebala je biti okosnica u borbi protiv Iranskih Šita. Stvarni cilj bio je stvaranje uvjeta za napad na Iran.

No ni Iran nije u međuvremenu mirovao. On je svrstavajući se uz bok Rusa jačao svoj utjecaj u Siriji i Iraku prikradajući se sve bliže i bliže Izraelu. Na taj se način otvoreno suprotstavio sunitskoj osovini S. Arabija-Turska-Katar.

Vojni uspjesi Sirije, Rusije i Irana natjerali su moćnike iz “deep state” da počnu tražiti zamjenu za posrnule islamiste. Padom Alepa postalo je jasno kako su Kurdi oni kojima je namijenjena uloga onih koji će zamijeniti islamiste u Siriji i Iraku. Kad su ovoga postali svjesni u Turskoj odmah su promijenili stranu i prestali logistički podržavati ISIL. Nešto kasnije slično je postupio i Katar. Na ovaj način je logistička podrška islamista značajno oslabljena.

Na samom terenu redaju se poraz za porazom. Sirijska vojska je uz potporu ruskog zrakoplovstva polako ali sigurno napredovala. Istovremeno, dok islamska država kopni u Siriji slično se događa i u Iraku. I tamo područja pod kontrolom radikalnih islamista sve više nestaju pod naletom vladinih snaga.

I kad se čini kako će se porazom islamista izmučenom narodu Sirije i Iraka napokon vratiti mir u igru ulaze Kurdi. Oni 25.09. izvode referendum u kojemu proglašavaju nezavisnost vlastite države Kurdistan. Na ovaj politički potez oštro reagiraju Turska, Irak i Iran. Kako sve tri zemlje imaju značajnu kurdsku manjinu stvara se jaki protu-kurdski savez koji nije samo politički nego može biti i vojni.

Postavlja se pitanje zašto su Kurdi pristali baš u ovom povijesnom trenutku na pokušaj stvaranja vlastite države? Jasno je kako to nikad ne bi napravili da ih netko jak i utjecajan nije na to “nagovorio”. Kurdska je odluka iz više razloga jako riskantan potez koji ne samo da im neće donijeti državu nego će im donijeti mnogobrojna stradanja i nevolje.

Stara karta koja se prema projekcijama još od prije desetak godina – ima promijeniti…

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Nova knjiga hrvatskog književnika Igora Petrića

Objavljeno

- datum

Izišla je iz tiska nova knjiga hrvatskog autora, domoljuba i književnika Igora Petrića, koja se danas prodaje na web knjižari Redak.

Može se pronaći na ovome linku:

Knjiga je namijenjena među ostalim, i bivšim hrvatskim vojnicima iz Domovinskog rata. Važno je da oni znaju i da se podsjete… kao i svi oni koji Domovinski rat doživljavaju kao svoju borbu i svoju pobjedu. 

Portali Croative.net, kao i hu-benedikt.hr na svojim stranicama će podržati ovo vrijedno Petričevo ostvarenje.

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.