Connect with us

Društvo

GEOLOGIJA: EVOLUCIONISTIČKI AUTORITETI OTKRILI DA NASTANAK GRANITA NIJE TREBAO MILIJUNE GODINA

Objavljeno

- datum

Otkriće izvornog, trenutačno stvorenog granita (stijene iz Postanka 1,1)

U najdubljem bušenju Zemljine kore ikada izvršenom (dubine veće od 12,2 km), evolucionisti su očekivali da će biti otkriven bazalt, ali neočekivano, na iznenađenje svih, otkriven je granit.Nastanak te vrste granita, osnovne stijene naših kontinenata i središnje mase mnogih planina oduvijek je bio nepoznanica jer se nigdje u prirodi ne može vidjeti njegov nastanak, a ne može ga se proizvesti niti u laboratoriju. Već desetljećima na vrhunskim simpozijima evolucionistički geolozi otvoreno priznaju da ne znaju objasniti porijeklo toga granita.

Usprkos tome, doslovno bez ikakvih dokaza, javnosti je prezentirana priča prema kojoj je granit nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. Zato mnogi ljudi kada pomisle na nastanak našeg planeta, odmah zamišljaju usijani, kaotični planet koji se milijunima godina polako hladi.

No, nuklearni fizičar dr. Robert Gentry[1], vršeći istraživanja u Oak Ridge laboratoriju, jednom od najpoznatijih laboratorija u svijetu s područja radiokemije i geokemije, u tom je tzv. predkambrijskom granitu otkrio radioaureole polonija koji se raspada za samo par minuta, a to svjedoči da je taj granit, osnovna stijena naših kontinenata, nastao i očvrsnuo gotovo trenutačno, unutar tih par minuta, inače aureole polonija ne bi mogle ostati sačuvane. Ovo otkriće savršeno je u skladu s izvještajem o trenutačnom Božjem stvaranju Zemlje objavljenom u biblijskoj Knjizi Postanka.

Za hipoteze evolucionista po kojima je granit nastao ili kristalizacijom na velikim dubinama sporim hlađenjem ili rekristalizacijom ranije postojećih, duboko zatrpanih sedimentnih stijena – nema niti jednog izravnog dokaza.

   >>> PAD MITOLOGIJE EVOLUCIONIZMA: OTISAK STVARANJA

(Na slici: radioaureole polonija koje je u tzv. predkambrijskom granitu otkrio dr. Robert Gentry)

(Na slici: radioaureole polonija koje je u tzv. predkambrijskom granitu otkrio dr. Robert Gentry)

Također, za tzv. predkambrijski granit o kojemu govori dr. Gentry nema apsolutno nikakvih dokaza da je to magmatska stijena koja se hladila milijunima godina.

Evolucionisti su pokušali riješiti problem polonijevih aureola u granitu promoviranjem ideja dvojice amatera, vatrogasca (!) Wakefielda iz 1988. godine i Brawleya iz 1992. godine, a koje su, u nedostatku stvarnog znanstvenog odgovora, pokušali dalje širiti Collins i Bailleul.

Koliko polonijeve aureole u granitu zapravo uznemiruju evolucionističke autoritete, i koliko su evolucionistički autoriteti zapravo svjesni da Wakefield 1988. godine i Brawley 1992. godine nisu dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje polonijevih aureola, svjedoči i pismo vrhunskog evolucionističkog autoriteta, dr. Brenta Dalrymplea, koji je javno priznao da mu je otkriće dr. Gentrya misterij na koji nema odgovor. To je pismo Dalrymple, 1995. godine, uznemiren i zabrinut poslao svim članovima Američke geološke unije, napisavši: „Dragi kolege geolozi…Pokret [misli na znanstveni koncept kreacionizma] počinje utjecati na neka predavanja na koledžima, također, kada članovi ‘Klubova Postanka’ ulaze u učionice s pitanjima ometajućim i teškim za odgovoriti. Kako biste vi odgovorili studentu koji tvrdi da prisutnost polonijevih aureola u granitu pokazuje da je granit formiran trenutačno, tj. posebno stvoren?“

Da su Wakefield, 1988. godine, i Brawley, 1992. godine, zaista dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje, nikada vrhunski evolucionistički autoritet dr. Dalrymple ne bi, 1995. godine, morao ovakvim pismom javno priznati da i dalje evolucionisti nemaju valjani odgovor unutar svoje vjere u milijarde godina postupnog nastajanja Zemlje.

Neuspjeh svih evolucionističkih pokušaja pobijanja zaključaka dr. Gentrya

Neki su pokušali tvrditi da su u granitu navodno pronađeni fosili, što bi značilo da to nisu izvorno stvorene stijene, kako upućuju otkrića dr. Gentrya, već bi prema tome bile naknadno nataložene. No, kada se na terenu provjerilo te tvrdnje proučavanjem svih lokaliteta koji su u vezi toga spomenuti, za jedne je utvrđeno da se uopće ne radi o fosilima, dok su drugi ležali na granitu, a ne u granitu, što znači da su naknadno nataloženi na izvorni granit stvoren u Tjednu Stvaranja.

Kao što smo spomenuli, evolucionisti su od neugodnosti polonijevih aureola pokušali pobjeći hipotezama vatrogasca (!) Wakefielda i Collinsa, te osobito onom još jednog amatera – Brawleya (iz 1992.) koju je pokušao ponovno promovirati Bailleul, a koji su pokušali s tvrdnjom da to možda nisu radioaureole polonija već radona, a treba od pola do jedne milijarde alfa emisija da bi se proizveo svaki prsten u radioaureoli. Problem je što su njihovi tekstovi obmanjivo pisani tako da prosječan čitatelj stječe dojam da oni govore o dokazanom modelu, no čak i bolje upućeni evolucionisti otvoreno priznaju da ta priča nikada nije dokazana eksperimentom, te je nisu željeli objaviti čak niti evolucionistički stručni časopisi, tako da tu priču uglavnom potežu oni koji nisu poučeni kako razlučiti hipotezu od činjenica. Jedini medij koji je želio objaviti takve znanstveno nerealne priče jest ekstremna ateistička stranica TalkOrigins i par s njom povezanih stranica. Collins je obmanjivo tvrdio da je ispitao sve granite koje je ispitao dr. Gentry, a s obzirom na prirodu posla i svjetsku klasu instituta u kojemu je dr. Gentry vršio istraživanja, zna se da Collins nikako nije mogao doći do svih granita koje je imao dr. Gentry. Zatim, znanstvena analiza pokazala je da Collinsovom mutnom objašnjenju manjkaju detalji i mehanizmi, a ostavlja mnoga važna pitanja potpuno neriješenima. Brawleyeva priča je nevaljana jer je radon kemijski inertan i on se ne koncentrira u radiocentre da tamo počiva tako dugo dok se ne pojave svih pola milijarde do milijardu alfa emisija, tj. on ne ostaje dovoljno dugo da se formira prava radioaureola. Polonij pak pokazuje odliku brze proizvodnje radioaureola. Istraživanja objavljena 2008. godine, ponovno su potvrdila da je dr. Gentry radioaureole točno identificirao kao polonijeve.

Zato je dr. Gentry na Međunarodnom katoličkom simpoziju o Stvaranju, 2002. godine u Rimu, mogao zaključiti sljedeće: „Misterij polonijevih aureola tiho nastavlja uznemiravati dok niti jedno znanstveno pobijanje ne nadolazi.“[2]

Bajka

 

Stvarnost

Evolucionističko-uniformističke hipoteze kojima pokušavaju osporiti očito vrlo brzo stvaranje toga granita pokazale su se neuspješnima, te taj granit za evolucioniste i dalje ostaje misterij, a daje snažnu potporu biblijskoj kronologiji Knjige Postanka.

Evolucionistički autoriteti, John Clemens, Nick Petford i drugi, otkrivaju brzi, katastrofički nastanak ostalih granita

No, osim granita o kojemu govori dr. Gentry, što je s vrstama granita koji pokazuju odliku magmatskih stijena? Upućuju li oni na milijune godina postupnog nastajanja i hlađenja ili čak i oni upućuju na brzi i nagli nastanak i brzo hlađenje?

Razmotrimo formiranje toga vrlo uobičajenog tipa magmatske stijene – granita.

Iako su granitna tijela iz kojih se često uzimaju uzorci nalaze na zemljinoj površini, magma iz koje su oni formirani nastala je mnogo kilometara ispod površine.

Granitne magme su formirane više od 18 km ispod površine zemlje topljenjem stijena u dubljoj kori. Evolucionisti su vjerovali da zato što su vrele magme relativno lagane i plovne, one se lako počnu uzdizati prema gore kroz koru u masi koja ima oblik balona. Na kraju, lava se nakuplja kao veliko tijelo oko 3 do 4 km ispod zemlje gdje očvrsnjava, hladi se i kristalizira. Konačno, erozija odnosi stijene iznad granita, izlažući ga na zemljinoj površini.

Evolucionistički geolozi su uobičajeno vjerovali da je za ovaj proces formacije granita trebalo ogromno vremensko razdoblje. Za granitne magme mislilo se da su se uzdigle kroz koru u tim spomenutim ogromnim tijelima oblika balona zvanim „dijapiri“. Ovo se smatralo vrlo sporim procesom jer je magma doslovno trebala forsirati svoj put praveći si mjesta dok se pokretala prema gore.

Zbog nekih procjena, na osnovi nedokazanih vjerovanja evolucionista, vjerovali su da bi trebalo 150.000 godina da si magma napravi put iz donje kore do mjesta gdje bi se nakupila u gornjoj kori.

Jednom kada se nađe u gornjoj kori, granitna bi se magma nastavila hladiti i kristalizirati, na kraju postajući čvrsta magmatska stijena. Evolucionisti su ovo također smatrali vrlo sporim procesom. Granitna su tijela, poput onoga koji leži ispod većine jugozapadne Engleske, tako ogromna da su evolucionisti vjerovali da je moralo proći stotine tisuća ili čak milijuni godina da bi se ohladila.

Ali, tu još nije bio kraj evolucionističke priče. Jednom smješten, granit bi i dalje bio zakopan ispod 3 do 4 km stijena. Evolucionisti su vjerovali da bi trebalo bi još par milijuna godina spore i postupne erozije da bi se uklonile stijene iznad granitnog tijela prije negoli bi bilo izloženo na površini kao poznati torovi (vrhovi) koji se danas vide.

Drugim riječima, proces formiranja granita evolucionistima se činio klasičnim primjerom onoga o čemu su Hutton i Lyell govorili – o sporoj i postupnoj aktivnosti koja je trebala milijune godina.

Ali, tada je došla revolucija u našem znanstvenom razumijevanju formiranja granita.

U 1990.-ima, sami evolucionisti geolozi počeli su dovoditi u pitanje gotovo sve tvrdnje evolucionističke priče koju smo upravo ocrtali.[3]

Ovi su evolucionistički autoriteti otkrili ono što je usklađeno s predviđanjima geologa kreacionista na osnovi izvještaja biblijske Knjige Postanka o globalnom katastrofičkom Potopu.

Dakle, koliko se god činilo nevjerojatnim, u posljednja dva desetljeća dogodila se revolucija u razmišljanju geologa o granitima jer je mnogo godina postojao nepromjenjiv problem koji je uznemirujuće ušao u pozadinu razmišljanja geologa, a najbolje je sažet u izrazu „problem prostora“.[4] Sjetimo se da prema tradicionalnom evolucionističkom vjerovanju imamo vrelu rastaljenu kaplju, dijapir, taj cijeli balon rastopljenog materijala koji se navodno rastopio duboko u zemljinoj kori tijekom milijuna godina. On se nekako morao uzdići u zemljinoj kori, ali imate sve ove druge stijene iznad koje ga pritišću nadolje. Kako li će se ovaj veliki balon uzdići i odgurati u stranu sve te stijene? To je postalo poznato kao „problem prostora“. Upravo je to dovelo do novih istraživanja i novoga razmišljanja o tome kako su se ovi graniti formirali.

Geolozi su tako počeli shvaćati da su se granitne magme uzdigle vrlo brzo kroz zemljinu koru uzduž uskih pukotina što je bio proces i do milijun puta brži od ranije zamišljenog sporog uzdizanja magmi u dijapirima oblika balona.[5]

(Na slici: Čak i evolucionistički autoriteti otkrivaju da tradicionalno evolucionističko vjerovanje, prikazano na slici gore, o stotinama tisuća ili milijunima godina nakupljanja, izdizanja i hlađenja magme u obliku "balona" dijapira nije znanstveno valjano objašnjenje nastanka granita) 

(Na slici: Čak i evolucionistički autoriteti otkrivaju da tradicionalno evolucionističko vjerovanje, prikazano na slici gore, o stotinama tisuća ili milijunima godina nakupljanja, izdizanja i hlađenja magme u obliku “balona” dijapira nije znanstveno valjano objašnjenje nastanka granita)

I tada su shvatili da postoje načini po kojima se granit mogao formirati. Rastopljeni materijal bi se formirao u dubini u malim gomilama koje su se nakupile u pukotinama, a pritisak na te pukotine istisnuo bi magmu prema gore kroz pukotine.

Oni razmišljaju u okviru malih gomila rastopljene magme koja se nakuplja vrlo brzo dolazeći u te pukotine i tada zatvarajući pukotine, a rastopljeni materijal biva upumpan prema gore kroz tu pukotinu[6] kroz ono što mi zovemo „dajk“ – veliku okomitu pukotinu u kojoj postoji kanal da rastopljeni materijal može doći gore i oni sada razmišljaju u okviru, umjesto o desecima ili stotinama tisuća godina da bi se rastopljeni materijal uzdigao gore i nakupio u gornjoj kori, recimo 3 do 4.5 km ispod površine, oni govore o svega 6, 10 ili najviše 20 godina da se neka od ovih tijela nakupe.[7]

Potvrda da su se granitne magme uzdigle tako brzo kroz zemljinu koru došla je od istraživanja minerala koje nalazimo u granitima, uključujući i mineral zvan „epidot“.

Epidot je jedino stabilan na vrlo visokim pritiscima što znači da se morao formirati kada je granitna magma bila duboko ispod površine tla, a jedini način da možemo pronaći kristale epidota u granitu na površini danas jest ako su bili transportirani prema gore s magmom vrlo, vrlo brzo. U stvari, proučavanje granita u Coloradu u SAD-u koji sadrže kristale epidota upućuje da su te magme doputovale kroz zemljinu koru za manje od 50 godina.[8]

(Na slici od 1 do 6 prikazan put magme iz veće dubine kroz dajk, formiranje ploče od nakupljene magme, kristalizacija i hlađenje te granitne ploče)

(Na slici od 1 do 6 prikazan put magme iz veće dubine kroz dajk, formiranje ploče od nakupljene magme, kristalizacija i hlađenje te granitne ploče)

Ali, što je s vremenom koje bi trebalo za takva ogromna tijela granitne magme da se ohlade nakon što su bila smještena? Sigurno bi trebala milijune godina?

Većina starijih procjena vremena hlađenja bilo je utemeljeno na prijenosu topline iz granita prema stijenama koje ga okružuju, a to bi nasumnjivo bio vrlo spori proces.

Ali, geolozi su počeli uviđati da bi protjecanje vode unutar i oko tijela granita bilo vrlo učinkovito u uklanjanju topline. Ovo bi ohladilo granit puno brže nego što se ranije mislilo.[9] Oni također shvaćaju da kako se granit počinje hladiti, on ima u sebi otopljenu vodu, i ta je voda oslobođena ko ono što nazivamo hidrotermalnim fluidima ili vrelim vodama, a vidimo izvanjski rad tih vrelih voda na mjestima poput Cornwalla gdje su vrele vode nakupile metale iz granita koji se hladi i nakupile ih u pukotinama u kvarcnim žilama da bi načinile te naslage metala, kositrene rude.

Dakle, to znači da voda u granitu izlazi van dok se granit kristalizira i hladi i voda počinje potkopavati pukotine lomeći granit dok se hladi[10] i putujući van u okolnu stijenu u koju se granit bio ugurao. Para kao takva – vrela voda i para koje izlaze iz granita uzrokuju pucanje vanjskog ruba granita koji se hladi i očvršćava, a također i okolnu stijenu i dopušta da hladna voda iz okolne stijene također uđe u granit – podzemna voda. Tako se uspostavlja sustav protjecanja vode, hladne vode koja dolazeći izvana, miješajući se s vrelom vodom u granitu, te izvlači vrućinu van.

To se naziva konvektivnim hlađenjem i kada su ovi evolucionistički autoriteti počeli raditi proračune o tome krugu konvektivnog hlađenja, vremenski okviri hlađenja granita iznenada su se smanjili na dane, čak sate, tjedne i godine, umjesto desetina milijuna ili stotina milijuna godina u koje su evolucionisti tradicionalno vjerovali.

Štoviše, postalo je očito da većina granitnih tijela jesu plosnata i nedostaju im duboki korijeni.[11] Njihov oblik nalik ploči daje im vrlo veliko područje kroz koje vrelina može biti vrlo brzo izgubljena.

Tada je bilo otkriveno da kada su izvršili seizmička istraživanja iznad nekih od tih granitnih tijela, npr. u Lake District u sjevernoj Engleskoj[12], gdje su izvedene eksplozije ili udari u površinu zemlje i bilježen prolazak zvučnih valova, a zvučni valovi se, naravno, odbijaju od slojeva. Oni su zapravo pokazali da umjesto da granit na površini sada ide 1.5 km ili više u zemljinu koru ispod, oni su zapravo otkrili da je granit bio sačinjen od tankih ploča, a ovo je bilo podržano istraživanjima u Sierra Nevadi u središnjoj Kaliforniji gdje su pronašli izdanke koji su pokazali strukturu nalik pločama granitnih tijela na površini zemlje.[13]

Voda koja je protjecala i koja je pomogla da se magma ohladi, također je igrala ulogu u dovođenju granita na površinu zemlje. Vrela magma izazvala bi da se okolna podzemna voda pretvori u paru, rezultirajući silovitim eksplozijama.[14] Te eksplozije pare slomile bi stijene koje okružuju granitno tijelo i ubrzalo njihovu eroziju i uklanjanje. Na ovaj način, granitno tijelo par kilometara pod zemljom moglo je biti brzo dovedeno do površine – baš kao što se danas vidi npr. na britanskim lokalitetima poput Dartmoora i Exmoora.

(Shematski prikaz koji prikazuje kako nova geološka istraživanja snažno upućuju na vrlo kratko vrijeme kristalizacije i hlađenja granita) 

(Shematski prikaz koji prikazuje kako nova geološka istraživanja snažno upućuju na vrlo kratko vrijeme kristalizacije i hlađenja granita)

Vodeći britanski istraživač granita, geolog John Clemens, zaključuje da nastanak granita spada u sve veći broj geoloških procesa koji su „katastrofički u svojoj iznenadnosti“.[15]

Istraživanje granita se još uvijek nastavlja, ali do sada otkriveno pokazuje da nije bilo potrebno više od par tisuća godina za smještanje i hlađenje čak i najvećih granitnih tijela.[16]

Geolozi kreacionisti zaključuju da su ovi evolucionistički autoriteti, svojim otkrićem o brzim katastrofičkim procesima i ulozi snažnog djelovanja vode u nastanku i hlađenju granita, te njegovom brzom dovođenju na površinu, otkrili i opisali upravo ono što se u geologiji može očekivati na osnovi katastrofičkog globalnog Potopa iz Knjige Postanka.

Suvremena znanost potvrđuje koliko su oci i naučitelji Katoličke Crkve bili u pravu što su biblijske izvještaje Knjige Postanka nepokolebljivo držali povijesno pouzdanim dokumentima.

Tekst: Ivan Rusarin izvor: OVDJE!
[1] O otkrićima dr. Roberta Gentrya pogledajte na hrvatskom sinkronizirane dokumentarne filmove „Otisci Stvaranja“ https://www.youtube.com/watch?v=aal_rfpCiTE, te „Zemlja – mladi planet“: https://www.youtube.com/watch?v=Ly6Z9go8SA0

[2] Gentry, Robert, Geological Evidence for Young Age of the Earth, International Catholic Symposium on Creation, The Kolbe Center for the Study of Creation, 2003., str. 362.

[3] Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[4] Pitcher, W. S. 1993. The nature and origin of granite. London: Blackie Academic & Professional.

[5] Na ovu temu objavljeno je dosta stručnih radova geologa. Ovo su samo neki od njih: Petford, N., R. C. Kerr, and J. R. Lister. 1993. Dike transport of granitoid magmas. Geology 21:845–848.; Collins, W. J., and E. W. Sawyer. 1996. Pervasive granitoid magma transport through the lower-middle crust during non-coaxial compressional deformation. Journal of Metamorphic Geology 14:565–579.; Petford, N. 1996. Dykes or diapirs? Transactions of the Royal Society of Edinburgh: Earth Sciences 87:105–114.; Clemens, J. D., N. Petford, and C. K. Mawer. 1997. Ascent mechanisms of granitic magmas: Causes and consequences. In Deformation-enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 145–172. London: Chapman & Hall.; Brown, M., and G. S. Solar. 1999. The mechanism of ascent and emplacement of granite magma during transpression: A syntectonic granite paradigm. Tectonophysics 312:1–33.

[6] Brown, M., and T. Rushmer. 1997. The role of deformation in the movement of granitic melt: Views from the laboratory and the field. In Deformation—Enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 111–144. London: Chapman & Hall.

[7] Procjene vremena koje bi bilo potrebno da bi se većina takvih tvorevina mogla nakupiti na svome mjestu upućuju na to da bi se to moglo odigrati za puno manje vremena od 1000 godina, a moguće čak i za samo 40 dana – vidi: Harris, N., D. Vance, and M. Ayres. 2000. From sediment to granite: Timescales of anatexis in the upper crust. Chemical Geology 162:155–167.; Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Istraživanja upućuju da bi čak i batoliti (koji su najveći oblik eruptivnih intruzivnih stijena) od 1000 kubičnih kilometara mogli nastati za svega 1200 godina – vidi: Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems.Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[8] Brandon, A. D., T. Chacko, and R. A. Creaser. 1996. Constraints on granitic magma transport from epidote dissolution kinetics. Science 271:1845–1848.

[9] Samo neki od radova na ovu temu: Cathles, L. M. 1977. An analysis of the cooling of intrusives by ground-water convection which includes boiling. Economic Geology 72:804–826.; Cheng, P., and W. J. Minkowycz. 1977. Free convection about a vertical flat plate embedded in a porous medium with application to heat transfer from a dike. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B:2040–2044.; Hardee, H. C. 1982. Permeable convection above magma bodies.Tectonophysics 84:179–195.; Norton, D. 1978. Sourcelines, sourceregions, and pathlines for fluid in hydrothermal systems related to cooling plutons. Economic Geology 73:21–28.; Norton, D., and J. Knight. 1977. Transport phenomena in hydrothermal systems: Cooling plutons. American Journal of Science 277:937–981.; Paramentier, E. M. 1981. Numerical experiments on 18O depletion in igneous intrusions cooling by groundwater convection. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 86B:7131–7144.; Torrance, K. E., and J. P. Sheu. 1978. Heat transfer from plutons undergoing hydrothermal cooling and thermal cracking. Numerical Heat Transfer 1:147–161.; Hayba, D. O., and S. E. Ingebritsen. 1997. Multiphase groundwater flow near cooling plutons. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 102B:12235–12252.; Paramentier, E. M., A. Schedl, 1981. Thermal aureoles of igneous intrusions:some possible indications of hydrothermal convective cooling. Journal of Geology 89:1-22

[10] Knapp, R.B., and D. Norton. 1981. Preliminary numerical analysis of processes related to magma crystallization and stress evolution in cooling pluton environments. American Journal of Science 281:35–68.; Knapp, R. B., and J. E. Knight. 1977. Differential thermal expansion of pore fluids: Fracture propagation and microearthquake production in hot plutonic environments. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B: 2515–2522.; Zhao, J., and E. T. Brown. 1992. Thermal cracking induced by water flow through joints in heated granite.International Journal of Rock Mechanics 17:77–82.

[11] Od mnoštva radova na ovu temu, izdvajamo: Petford, N., and J. D. Clemens. 2000. Granites are not diapiric! Geology Today 16(5):180–184.. Dosta radova na ovu temu izdao je Journal of the Geological Society of London.

[12] Evans, D. J., W. J. Rowley, R. A. Chadwick, G. S. Kimbell, and D. Millward. 1994. Seismic reflection data and the internal structure of the Lake District batholith, Cumbria, northern England. Proceedings of the Yorkshire Geological Society 50:11–24.;

[13] Coleman, D.S., Glazner, A.F., Miller, J.S., Bradford, K.J., Frost, T.P., Joye, J.L., and Bachl, C.A., 1995, Exposure of a Late Cretaceous layered mafic-felsic magma system in the central Sierra Nevada batholith, California: Contributions to Mineralogy and Petrology, v. 120, p. 129–136.

[14] To je poznati proces, vidi npr. L.J.P. Muffler, D.E.White, A.H.Truesdell, Hydrothermal Explosion Craters in Yellowstone National Park, Geological Society of America Bulletin

[15] Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association

[16] Snelling, A.A., J.R. Baumgardner, and L. Vardiman. 2003. Abundant Po radiohalos in Phanerozoic granites and timescale implications for their formation.EOS, Transactions of the American Geophysical Union 84:46. Fall Meeting Supplement: Abstract V32C-1046.

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

24. travnja – Dan sjećanje na žrtve genocida nad Armencima

Objavljeno

- datum

Cicernakaberd – memorijalni spomenik genocida nad Armencima

Spomenički kompleks Cicernakaberd je memorijalni spomenik koji je posvećen žrtvama genocida nad Armencima 1915.-1923. god. Memorijalni spomenik i muzej kao cjelina omogućuju posjetiteljima da spoznaju tragične stranice armenske povijesti u Osmanskom Carstvu. Memorijalno središte je sagrađeno 1967. god. i smješteno u Jerevanu na brdu Cicernakaberd. Cicernakaberd u prijevodu s armenskoga znači ‘lastavičja utvrda’. S toga brda se vidi gotovo cijeli Jerevan i planina Ararat. Arhitekti projekta su Artur Tarhanjan i Sašur Kalašjan.

Kompleks se sastoji od dvanaest blokova postavljenih u krug unutar kojega u sredini na dubini od 1,5 metra gori vječna vatra. Malo dalje u nebo se uzdiže obelisk-stela visok 44 metra, obelisk koji simbolizira preporod Armenaca. On je podijeljen u dva dijela i to je simbol Armenaca u domovini i iseljeništvu. U Armeniji danas živi malo manje od 3 milijuna, a u iseljeništvu malo više od 7 milijuna Armenaca. Od kompleksa vodi park sa zidom-žalosti dugim sto metara na kojem su zapisana imena krajeva (gradova i sela) za koje se zna da su u njima izvršeni pokolji od strane osmanskih snaga tijekom Prvoga svjetskoga rata. Na području kompleksa nalazi se muzej-institut genocida nad Armencima u kojem su izložene stare fotografije, knjige, novine, časopisi, izvorne isprave, video-snimci i drugi dokumenti koji svjedoče o teškom položaju i stradavanju armenskoga naroda od osmanske vlasti.

Muzej-institut genocida nad Armencima

Muzej-institut genocida nad Armencima izgrađen je 7. ožujka 1995. god. prema odluci armenske vlade, a otvoren 24. travnja iste godine na 80-obljetnicu Dana genocida nad Armencima. Muzej-institut je dobio status znanstveno-istraživačke ustanove u sastavu Nacionalne akademije Republike Armenije. Osnovni djelokrug djelatnosti jest proučavanje povijesti genocida nad Armencima 1915. – 1923. god. u doba Osmanskoga Carstva. Težište je na znanstvenim istraživanjima i prikupljanju arhivske građe i fotografija. Muzej-institut pribavlja materijale i dokumente iz raznih međunarodnih arhiva. Muzej isto tako skuplja, klasificira i arhivira svjedočenja svjedoka genocida. Prvi ravnatelj muzeja postao je doktor povijesnih znanosti (od 1998.) Lavrentij Barcegjan, tadanji zamjenik predsjednika Nacionalne akedemije Republike Armenije.

Muzej je izgradilo poduzeće “Ajkimšin”. Izgradnju je financirala država, a financijski su potpomogli Svearmensko dobrotvorno vijeće i svearmenska zaklada “Hajastan”. Muzej su projektirali: Sašur Kalašjan i Ljudmila Mkrtčjan, a kip je izradio Ferdinand Arakeljan. Otvorenju prve izložbe muzeja prisustvovao je prvi predsjednik Armenije Levon Ter-Petrosjan i katolikos svih Armenaca Garegin I. (1933. – 1999.).

Plan izložbenoga postava muzeja razradili su poznati armenski intelektualci: slikar Grigor Handžjan, orijetalist Ruben Saakjan, povjesničar Lavrentij Barcegjan i druge osobe na čelu s predsjednikom potpovjerenstva, doktorom povijesnih znanosti, profesorom Konstantinom Hudaverdjanom.

Na dvanaest bazaltnih pilona unutarnjega muzejskoga dvorišta uklesane su riječi Henrya Morgenthaua (1856. – 1946.), Anatolea Francea (1844. – 1924.), Fridtjofa Nansena (1861. – 1930.), Jacquesa de Morgana (1857. – 1924.), Valerija Brjusova (1873. – 1924.) i drugih očevidaca tih strašnih događaja. Na zidu jedne dvorane na površini od četrdeset pet kvadratnih metara nacrtan je zemljovid zapadne Armenije na kojem su obilježena područja pokolja i deportacija. Izložbeni prostor muzeja zauzima 2.400 m2. U stalnom izložbenom postavu muzeja nalaze se tisuće fotografije tih vremena, te publikacije o genocidu na raznim jezicima. Izložbeno područje muzeja obuhvaća dvanaest dvorana. Izložbeni postav se sastoji od pedeset i dva osnovna naslova.

Muzej-institut organizira znanstvene konferencije, okrugle stolove, izdaje periodične publikacije, znanstvene zbornike, knjige i dr. Muzej-institut od 2013. god. dva puta godišnje izdaje međunarodni časopis za istraživanja genocida nad Armencima. Muzej surađuje s različitim znanstvenim ustanovama Austrije, Francuske, Italije, Njemačke, Rusije, SAD-a i drugih zemalja. Blizu muzeja je prostor gdje strani državnici, dužnosnici i crkveni poglavari sade spomen-drveće.

Mjesto susreta Armenaca diljem svijeta

Tijekom mnogih godina spomenički kompleks Cicernakaberd posjetio je veliki broj predstavnika raznih državnih ustanova, vjerskih i nevladenih organizacija, uključujući i papu Franje. Vrhovni poglavar Katoličke crkve 2016. god. je na 100. obljetnicu genocida nad Armencima posjetio Armeniju. Tijekom svojega posjeta papa Franjo je posjetio i kompleks Cicernakaberd gdje je u muzejskoj knjizi žalosti napisao: “Molim ovdje, s boli u srcu, da se nikada više ne dogode ovakve tragedije, molim da čovječanstvo ne zaboravi kako bi znalo zlo pobijediti dobrim. Neka Bog čuva sjećanje armenskoga naroda! Sjećanje se ne može zatomiti ni zaboraviti! Sjećanje je izvor mira i budućnosti!”

Svake godine 24. travnja, na Dan sjećanja genocida nad Armencima, tisuće Armenaca u domovini i iseljeništvu dolaze na Cicernakaberd. Cicernakaberd je sveto mjesto svih Armenaca. On je isto tako i simbol jedinstva svih Armenaca diljem svijeta kao planina Ararat, kao Armenska apostolska crkva, kao armensko pismo. Ljudi koji se okupljaju na Cicernakaberdu polažu cvijeće kao znak počasti Armencima koji su poginuli tijekom strašnoga pokolja.

Izvor: Muzej genocida

Pripremio: Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

JAČI OD MENTORA: “EURAFRICA” – Francuski predsjednik kaže da Europa mora prihvatiti 150 do 200 milijuna afričkih (uglavnom muslimanskih) migranata u narednih 30 godina

Objavljeno

- datum

Drugim riječima, Emmanuel Macron, kao i jedan od njegovih prethodnika, Nicolas Sarkozy, kaže kako Europa mora financirati svoj bijeli genocid zbog svoje povijesti kolonizacije. Srećom, istočno / srednjoeuropske zemlje ne sudjeluju u ovom ludilu.

Prema Breitbartu bombastičan rast stanovništva u Africi znači da Europa ulazi u “dosad neviđeno” doba masovne migracije, izjavio je Emmanuel Macron, tvrdeći da su dva kontinenata sudbinski “vezana”.

“Migratorni fenomen s kojim ćemo se suočiti bit će povijesni”, izjavio je francuski predsjednik u televizijskoj emisiji u nedjelju navečer kada je najavio da će “veliko siromaštvo”, “klimatske promjene” i “geopolitički sukobi” vidjeti Afrikance koji se slijevaju u Europu ” u mnogim godinama koje dolaze “.

PRIJETNJE POLJSKOJ SANKCIJAMA, ako odbiju primiti izbjeglice …

Da bi podupro svoje gledište, Macron je ukazao na “bombastičan” populacijski rast u kontinentu trećeg svijeta, što je, kako je dodao, “francusko-američki novinar i profesor Stephen Smith” iznimno dobro opisao “u nedavnoj knjizi.

“[Afrikanci] uglavnom se okreću Europu jer kontinent [Europe] nije otok, zbog našeg položaja i zbog toga što Europa ima svoju sudbinu vezanu uz Afriku”, izjavio je izrazito proeuropski francuz tijekom dva sata dugog razgovora.

“Francuzi moraju prihvatiti islam. Odbijanje multikulturalizma je izdaja. “Macronova prijetnja nije tako daleko od Sarkozyjevog zloglasnog govora 2008. godine u kojem je rekao francuskim narodima da su se “miješali “, živjeli zajedno sa strancima ili trpjeli posljedice od osvetničke Republike. To je bio govor o “métissage”, riječi koja prevodi “miješanje”. Za Sarkozy “métissage” bio je dužnost.
Smith, stručnjak za Afriku kojem je Macron izjavio, tijekom svog nastupa na BFMTV-u, procjenjuje da će broj Afrikanaca koji žive u Europi porasti s devet milijuna na 150 milijuna i 200 milijuna u narednih 30 godina.

U Rushu u Europi, profesor Sveučilišta Duke objavljuje masivan, dosad neviđen prijenos stanovništva još uvijek u povojima, a on objašnjava kako će – paradoksalno – biti pokrenuta u velikoj mjeri kao rezultat financiranja novca iz zapadne Afrike za putovanja migranata iz Afrike ,

“Najoptimističniji” od tih rezultata – prema Le Figaro – je “Eurafrica”, koja bi mogla vidjeti masovnu migraciju stvoriti “dobrodošlicu”, multikulturalnu Europu, koja bi “u potpunosti prihvatila da je mješovita utrka zemlja imigracije i međusobnog povezivanja. ‘”Švedska je glavni primjer toga, velika socijalna država u kombinaciji s otvorenim granicama. Zemlja je počinila demografsko samoubojstvo, a to je upravo ono što Smith želi za cijeli kontinent.

Ironično, Afrikanci imaju drugi najveći kontinent na planetu, puni resursa, sve za sebe.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOK POVIJESTI ZVONKO PAJUR IZNIO ŠOKANTNU ISTINU O JASENOVCU!

Objavljeno

- datum

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH.

Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor, objavio je Tomislav Vuković u Glasu koncila

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur.

Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

Otac je pobjegao u Argentinu

»Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, još uvijek dobroga zdravlja i bistra uma, »da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet.

Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. godine

Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.«

Istražitelji su tražili da opišem ubojstva

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

“U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik.

Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili.

Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je o n kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica. “

Još je živih logoraša

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega.

Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi.

Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu.

Svi su znali za školu

Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim. Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem.

Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.«

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Tomislav Vuković/ Glasu Koncila, kolovoz 2014. godine/Foto:arhiv

Izvor: MaxPortal | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno