Connect with us

Društvo

GEOLOGIJA: EVOLUCIONISTIČKI AUTORITETI OTKRILI DA NASTANAK GRANITA NIJE TREBAO MILIJUNE GODINA

Objavljeno

- datum

Otkriće izvornog, trenutačno stvorenog granita (stijene iz Postanka 1,1)

U najdubljem bušenju Zemljine kore ikada izvršenom (dubine veće od 12,2 km), evolucionisti su očekivali da će biti otkriven bazalt, ali neočekivano, na iznenađenje svih, otkriven je granit.Nastanak te vrste granita, osnovne stijene naših kontinenata i središnje mase mnogih planina oduvijek je bio nepoznanica jer se nigdje u prirodi ne može vidjeti njegov nastanak, a ne može ga se proizvesti niti u laboratoriju. Već desetljećima na vrhunskim simpozijima evolucionistički geolozi otvoreno priznaju da ne znaju objasniti porijeklo toga granita.

Usprkos tome, doslovno bez ikakvih dokaza, javnosti je prezentirana priča prema kojoj je granit nastao polaganim hlađenjem usijane lave tijekom više milijuna godina. Zato mnogi ljudi kada pomisle na nastanak našeg planeta, odmah zamišljaju usijani, kaotični planet koji se milijunima godina polako hladi.

No, nuklearni fizičar dr. Robert Gentry[1], vršeći istraživanja u Oak Ridge laboratoriju, jednom od najpoznatijih laboratorija u svijetu s područja radiokemije i geokemije, u tom je tzv. predkambrijskom granitu otkrio radioaureole polonija koji se raspada za samo par minuta, a to svjedoči da je taj granit, osnovna stijena naših kontinenata, nastao i očvrsnuo gotovo trenutačno, unutar tih par minuta, inače aureole polonija ne bi mogle ostati sačuvane. Ovo otkriće savršeno je u skladu s izvještajem o trenutačnom Božjem stvaranju Zemlje objavljenom u biblijskoj Knjizi Postanka.

Za hipoteze evolucionista po kojima je granit nastao ili kristalizacijom na velikim dubinama sporim hlađenjem ili rekristalizacijom ranije postojećih, duboko zatrpanih sedimentnih stijena – nema niti jednog izravnog dokaza.

   >>> PAD MITOLOGIJE EVOLUCIONIZMA: OTISAK STVARANJA

(Na slici: radioaureole polonija koje je u tzv. predkambrijskom granitu otkrio dr. Robert Gentry)

(Na slici: radioaureole polonija koje je u tzv. predkambrijskom granitu otkrio dr. Robert Gentry)

Također, za tzv. predkambrijski granit o kojemu govori dr. Gentry nema apsolutno nikakvih dokaza da je to magmatska stijena koja se hladila milijunima godina.

Evolucionisti su pokušali riješiti problem polonijevih aureola u granitu promoviranjem ideja dvojice amatera, vatrogasca (!) Wakefielda iz 1988. godine i Brawleya iz 1992. godine, a koje su, u nedostatku stvarnog znanstvenog odgovora, pokušali dalje širiti Collins i Bailleul.

Koliko polonijeve aureole u granitu zapravo uznemiruju evolucionističke autoritete, i koliko su evolucionistički autoriteti zapravo svjesni da Wakefield 1988. godine i Brawley 1992. godine nisu dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje polonijevih aureola, svjedoči i pismo vrhunskog evolucionističkog autoriteta, dr. Brenta Dalrymplea, koji je javno priznao da mu je otkriće dr. Gentrya misterij na koji nema odgovor. To je pismo Dalrymple, 1995. godine, uznemiren i zabrinut poslao svim članovima Američke geološke unije, napisavši: „Dragi kolege geolozi…Pokret [misli na znanstveni koncept kreacionizma] počinje utjecati na neka predavanja na koledžima, također, kada članovi ‘Klubova Postanka’ ulaze u učionice s pitanjima ometajućim i teškim za odgovoriti. Kako biste vi odgovorili studentu koji tvrdi da prisutnost polonijevih aureola u granitu pokazuje da je granit formiran trenutačno, tj. posebno stvoren?“

Da su Wakefield, 1988. godine, i Brawley, 1992. godine, zaista dali znanstveno valjano evolucionističko tumačenje, nikada vrhunski evolucionistički autoritet dr. Dalrymple ne bi, 1995. godine, morao ovakvim pismom javno priznati da i dalje evolucionisti nemaju valjani odgovor unutar svoje vjere u milijarde godina postupnog nastajanja Zemlje.

Neuspjeh svih evolucionističkih pokušaja pobijanja zaključaka dr. Gentrya

Neki su pokušali tvrditi da su u granitu navodno pronađeni fosili, što bi značilo da to nisu izvorno stvorene stijene, kako upućuju otkrića dr. Gentrya, već bi prema tome bile naknadno nataložene. No, kada se na terenu provjerilo te tvrdnje proučavanjem svih lokaliteta koji su u vezi toga spomenuti, za jedne je utvrđeno da se uopće ne radi o fosilima, dok su drugi ležali na granitu, a ne u granitu, što znači da su naknadno nataloženi na izvorni granit stvoren u Tjednu Stvaranja.

Kao što smo spomenuli, evolucionisti su od neugodnosti polonijevih aureola pokušali pobjeći hipotezama vatrogasca (!) Wakefielda i Collinsa, te osobito onom još jednog amatera – Brawleya (iz 1992.) koju je pokušao ponovno promovirati Bailleul, a koji su pokušali s tvrdnjom da to možda nisu radioaureole polonija već radona, a treba od pola do jedne milijarde alfa emisija da bi se proizveo svaki prsten u radioaureoli. Problem je što su njihovi tekstovi obmanjivo pisani tako da prosječan čitatelj stječe dojam da oni govore o dokazanom modelu, no čak i bolje upućeni evolucionisti otvoreno priznaju da ta priča nikada nije dokazana eksperimentom, te je nisu željeli objaviti čak niti evolucionistički stručni časopisi, tako da tu priču uglavnom potežu oni koji nisu poučeni kako razlučiti hipotezu od činjenica. Jedini medij koji je želio objaviti takve znanstveno nerealne priče jest ekstremna ateistička stranica TalkOrigins i par s njom povezanih stranica. Collins je obmanjivo tvrdio da je ispitao sve granite koje je ispitao dr. Gentry, a s obzirom na prirodu posla i svjetsku klasu instituta u kojemu je dr. Gentry vršio istraživanja, zna se da Collins nikako nije mogao doći do svih granita koje je imao dr. Gentry. Zatim, znanstvena analiza pokazala je da Collinsovom mutnom objašnjenju manjkaju detalji i mehanizmi, a ostavlja mnoga važna pitanja potpuno neriješenima. Brawleyeva priča je nevaljana jer je radon kemijski inertan i on se ne koncentrira u radiocentre da tamo počiva tako dugo dok se ne pojave svih pola milijarde do milijardu alfa emisija, tj. on ne ostaje dovoljno dugo da se formira prava radioaureola. Polonij pak pokazuje odliku brze proizvodnje radioaureola. Istraživanja objavljena 2008. godine, ponovno su potvrdila da je dr. Gentry radioaureole točno identificirao kao polonijeve.

Zato je dr. Gentry na Međunarodnom katoličkom simpoziju o Stvaranju, 2002. godine u Rimu, mogao zaključiti sljedeće: „Misterij polonijevih aureola tiho nastavlja uznemiravati dok niti jedno znanstveno pobijanje ne nadolazi.“[2]

Bajka

 

Stvarnost

Evolucionističko-uniformističke hipoteze kojima pokušavaju osporiti očito vrlo brzo stvaranje toga granita pokazale su se neuspješnima, te taj granit za evolucioniste i dalje ostaje misterij, a daje snažnu potporu biblijskoj kronologiji Knjige Postanka.

Evolucionistički autoriteti, John Clemens, Nick Petford i drugi, otkrivaju brzi, katastrofički nastanak ostalih granita

No, osim granita o kojemu govori dr. Gentry, što je s vrstama granita koji pokazuju odliku magmatskih stijena? Upućuju li oni na milijune godina postupnog nastajanja i hlađenja ili čak i oni upućuju na brzi i nagli nastanak i brzo hlađenje?

Razmotrimo formiranje toga vrlo uobičajenog tipa magmatske stijene – granita.

Iako su granitna tijela iz kojih se često uzimaju uzorci nalaze na zemljinoj površini, magma iz koje su oni formirani nastala je mnogo kilometara ispod površine.

Granitne magme su formirane više od 18 km ispod površine zemlje topljenjem stijena u dubljoj kori. Evolucionisti su vjerovali da zato što su vrele magme relativno lagane i plovne, one se lako počnu uzdizati prema gore kroz koru u masi koja ima oblik balona. Na kraju, lava se nakuplja kao veliko tijelo oko 3 do 4 km ispod zemlje gdje očvrsnjava, hladi se i kristalizira. Konačno, erozija odnosi stijene iznad granita, izlažući ga na zemljinoj površini.

Evolucionistički geolozi su uobičajeno vjerovali da je za ovaj proces formacije granita trebalo ogromno vremensko razdoblje. Za granitne magme mislilo se da su se uzdigle kroz koru u tim spomenutim ogromnim tijelima oblika balona zvanim „dijapiri“. Ovo se smatralo vrlo sporim procesom jer je magma doslovno trebala forsirati svoj put praveći si mjesta dok se pokretala prema gore.

Zbog nekih procjena, na osnovi nedokazanih vjerovanja evolucionista, vjerovali su da bi trebalo 150.000 godina da si magma napravi put iz donje kore do mjesta gdje bi se nakupila u gornjoj kori.

Jednom kada se nađe u gornjoj kori, granitna bi se magma nastavila hladiti i kristalizirati, na kraju postajući čvrsta magmatska stijena. Evolucionisti su ovo također smatrali vrlo sporim procesom. Granitna su tijela, poput onoga koji leži ispod većine jugozapadne Engleske, tako ogromna da su evolucionisti vjerovali da je moralo proći stotine tisuća ili čak milijuni godina da bi se ohladila.

Ali, tu još nije bio kraj evolucionističke priče. Jednom smješten, granit bi i dalje bio zakopan ispod 3 do 4 km stijena. Evolucionisti su vjerovali da bi trebalo bi još par milijuna godina spore i postupne erozije da bi se uklonile stijene iznad granitnog tijela prije negoli bi bilo izloženo na površini kao poznati torovi (vrhovi) koji se danas vide.

Drugim riječima, proces formiranja granita evolucionistima se činio klasičnim primjerom onoga o čemu su Hutton i Lyell govorili – o sporoj i postupnoj aktivnosti koja je trebala milijune godina.

Ali, tada je došla revolucija u našem znanstvenom razumijevanju formiranja granita.

U 1990.-ima, sami evolucionisti geolozi počeli su dovoditi u pitanje gotovo sve tvrdnje evolucionističke priče koju smo upravo ocrtali.[3]

Ovi su evolucionistički autoriteti otkrili ono što je usklađeno s predviđanjima geologa kreacionista na osnovi izvještaja biblijske Knjige Postanka o globalnom katastrofičkom Potopu.

Dakle, koliko se god činilo nevjerojatnim, u posljednja dva desetljeća dogodila se revolucija u razmišljanju geologa o granitima jer je mnogo godina postojao nepromjenjiv problem koji je uznemirujuće ušao u pozadinu razmišljanja geologa, a najbolje je sažet u izrazu „problem prostora“.[4] Sjetimo se da prema tradicionalnom evolucionističkom vjerovanju imamo vrelu rastaljenu kaplju, dijapir, taj cijeli balon rastopljenog materijala koji se navodno rastopio duboko u zemljinoj kori tijekom milijuna godina. On se nekako morao uzdići u zemljinoj kori, ali imate sve ove druge stijene iznad koje ga pritišću nadolje. Kako li će se ovaj veliki balon uzdići i odgurati u stranu sve te stijene? To je postalo poznato kao „problem prostora“. Upravo je to dovelo do novih istraživanja i novoga razmišljanja o tome kako su se ovi graniti formirali.

Geolozi su tako počeli shvaćati da su se granitne magme uzdigle vrlo brzo kroz zemljinu koru uzduž uskih pukotina što je bio proces i do milijun puta brži od ranije zamišljenog sporog uzdizanja magmi u dijapirima oblika balona.[5]

(Na slici: Čak i evolucionistički autoriteti otkrivaju da tradicionalno evolucionističko vjerovanje, prikazano na slici gore, o stotinama tisuća ili milijunima godina nakupljanja, izdizanja i hlađenja magme u obliku "balona" dijapira nije znanstveno valjano objašnjenje nastanka granita) 

(Na slici: Čak i evolucionistički autoriteti otkrivaju da tradicionalno evolucionističko vjerovanje, prikazano na slici gore, o stotinama tisuća ili milijunima godina nakupljanja, izdizanja i hlađenja magme u obliku “balona” dijapira nije znanstveno valjano objašnjenje nastanka granita)

I tada su shvatili da postoje načini po kojima se granit mogao formirati. Rastopljeni materijal bi se formirao u dubini u malim gomilama koje su se nakupile u pukotinama, a pritisak na te pukotine istisnuo bi magmu prema gore kroz pukotine.

Oni razmišljaju u okviru malih gomila rastopljene magme koja se nakuplja vrlo brzo dolazeći u te pukotine i tada zatvarajući pukotine, a rastopljeni materijal biva upumpan prema gore kroz tu pukotinu[6] kroz ono što mi zovemo „dajk“ – veliku okomitu pukotinu u kojoj postoji kanal da rastopljeni materijal može doći gore i oni sada razmišljaju u okviru, umjesto o desecima ili stotinama tisuća godina da bi se rastopljeni materijal uzdigao gore i nakupio u gornjoj kori, recimo 3 do 4.5 km ispod površine, oni govore o svega 6, 10 ili najviše 20 godina da se neka od ovih tijela nakupe.[7]

Potvrda da su se granitne magme uzdigle tako brzo kroz zemljinu koru došla je od istraživanja minerala koje nalazimo u granitima, uključujući i mineral zvan „epidot“.

Epidot je jedino stabilan na vrlo visokim pritiscima što znači da se morao formirati kada je granitna magma bila duboko ispod površine tla, a jedini način da možemo pronaći kristale epidota u granitu na površini danas jest ako su bili transportirani prema gore s magmom vrlo, vrlo brzo. U stvari, proučavanje granita u Coloradu u SAD-u koji sadrže kristale epidota upućuje da su te magme doputovale kroz zemljinu koru za manje od 50 godina.[8]

(Na slici od 1 do 6 prikazan put magme iz veće dubine kroz dajk, formiranje ploče od nakupljene magme, kristalizacija i hlađenje te granitne ploče)

(Na slici od 1 do 6 prikazan put magme iz veće dubine kroz dajk, formiranje ploče od nakupljene magme, kristalizacija i hlađenje te granitne ploče)

Ali, što je s vremenom koje bi trebalo za takva ogromna tijela granitne magme da se ohlade nakon što su bila smještena? Sigurno bi trebala milijune godina?

Većina starijih procjena vremena hlađenja bilo je utemeljeno na prijenosu topline iz granita prema stijenama koje ga okružuju, a to bi nasumnjivo bio vrlo spori proces.

Ali, geolozi su počeli uviđati da bi protjecanje vode unutar i oko tijela granita bilo vrlo učinkovito u uklanjanju topline. Ovo bi ohladilo granit puno brže nego što se ranije mislilo.[9] Oni također shvaćaju da kako se granit počinje hladiti, on ima u sebi otopljenu vodu, i ta je voda oslobođena ko ono što nazivamo hidrotermalnim fluidima ili vrelim vodama, a vidimo izvanjski rad tih vrelih voda na mjestima poput Cornwalla gdje su vrele vode nakupile metale iz granita koji se hladi i nakupile ih u pukotinama u kvarcnim žilama da bi načinile te naslage metala, kositrene rude.

Dakle, to znači da voda u granitu izlazi van dok se granit kristalizira i hladi i voda počinje potkopavati pukotine lomeći granit dok se hladi[10] i putujući van u okolnu stijenu u koju se granit bio ugurao. Para kao takva – vrela voda i para koje izlaze iz granita uzrokuju pucanje vanjskog ruba granita koji se hladi i očvršćava, a također i okolnu stijenu i dopušta da hladna voda iz okolne stijene također uđe u granit – podzemna voda. Tako se uspostavlja sustav protjecanja vode, hladne vode koja dolazeći izvana, miješajući se s vrelom vodom u granitu, te izvlači vrućinu van.

To se naziva konvektivnim hlađenjem i kada su ovi evolucionistički autoriteti počeli raditi proračune o tome krugu konvektivnog hlađenja, vremenski okviri hlađenja granita iznenada su se smanjili na dane, čak sate, tjedne i godine, umjesto desetina milijuna ili stotina milijuna godina u koje su evolucionisti tradicionalno vjerovali.

Štoviše, postalo je očito da većina granitnih tijela jesu plosnata i nedostaju im duboki korijeni.[11] Njihov oblik nalik ploči daje im vrlo veliko područje kroz koje vrelina može biti vrlo brzo izgubljena.

Tada je bilo otkriveno da kada su izvršili seizmička istraživanja iznad nekih od tih granitnih tijela, npr. u Lake District u sjevernoj Engleskoj[12], gdje su izvedene eksplozije ili udari u površinu zemlje i bilježen prolazak zvučnih valova, a zvučni valovi se, naravno, odbijaju od slojeva. Oni su zapravo pokazali da umjesto da granit na površini sada ide 1.5 km ili više u zemljinu koru ispod, oni su zapravo otkrili da je granit bio sačinjen od tankih ploča, a ovo je bilo podržano istraživanjima u Sierra Nevadi u središnjoj Kaliforniji gdje su pronašli izdanke koji su pokazali strukturu nalik pločama granitnih tijela na površini zemlje.[13]

Voda koja je protjecala i koja je pomogla da se magma ohladi, također je igrala ulogu u dovođenju granita na površinu zemlje. Vrela magma izazvala bi da se okolna podzemna voda pretvori u paru, rezultirajući silovitim eksplozijama.[14] Te eksplozije pare slomile bi stijene koje okružuju granitno tijelo i ubrzalo njihovu eroziju i uklanjanje. Na ovaj način, granitno tijelo par kilometara pod zemljom moglo je biti brzo dovedeno do površine – baš kao što se danas vidi npr. na britanskim lokalitetima poput Dartmoora i Exmoora.

(Shematski prikaz koji prikazuje kako nova geološka istraživanja snažno upućuju na vrlo kratko vrijeme kristalizacije i hlađenja granita) 

(Shematski prikaz koji prikazuje kako nova geološka istraživanja snažno upućuju na vrlo kratko vrijeme kristalizacije i hlađenja granita)

Vodeći britanski istraživač granita, geolog John Clemens, zaključuje da nastanak granita spada u sve veći broj geoloških procesa koji su „katastrofički u svojoj iznenadnosti“.[15]

Istraživanje granita se još uvijek nastavlja, ali do sada otkriveno pokazuje da nije bilo potrebno više od par tisuća godina za smještanje i hlađenje čak i najvećih granitnih tijela.[16]

Geolozi kreacionisti zaključuju da su ovi evolucionistički autoriteti, svojim otkrićem o brzim katastrofičkim procesima i ulozi snažnog djelovanja vode u nastanku i hlađenju granita, te njegovom brzom dovođenju na površinu, otkrili i opisali upravo ono što se u geologiji može očekivati na osnovi katastrofičkog globalnog Potopa iz Knjige Postanka.

Suvremena znanost potvrđuje koliko su oci i naučitelji Katoličke Crkve bili u pravu što su biblijske izvještaje Knjige Postanka nepokolebljivo držali povijesno pouzdanim dokumentima.

Tekst: Ivan Rusarin izvor: OVDJE!
[1] O otkrićima dr. Roberta Gentrya pogledajte na hrvatskom sinkronizirane dokumentarne filmove „Otisci Stvaranja“ https://www.youtube.com/watch?v=aal_rfpCiTE, te „Zemlja – mladi planet“: https://www.youtube.com/watch?v=Ly6Z9go8SA0

[2] Gentry, Robert, Geological Evidence for Young Age of the Earth, International Catholic Symposium on Creation, The Kolbe Center for the Study of Creation, 2003., str. 362.

[3] Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[4] Pitcher, W. S. 1993. The nature and origin of granite. London: Blackie Academic & Professional.

[5] Na ovu temu objavljeno je dosta stručnih radova geologa. Ovo su samo neki od njih: Petford, N., R. C. Kerr, and J. R. Lister. 1993. Dike transport of granitoid magmas. Geology 21:845–848.; Collins, W. J., and E. W. Sawyer. 1996. Pervasive granitoid magma transport through the lower-middle crust during non-coaxial compressional deformation. Journal of Metamorphic Geology 14:565–579.; Petford, N. 1996. Dykes or diapirs? Transactions of the Royal Society of Edinburgh: Earth Sciences 87:105–114.; Clemens, J. D., N. Petford, and C. K. Mawer. 1997. Ascent mechanisms of granitic magmas: Causes and consequences. In Deformation-enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 145–172. London: Chapman & Hall.; Brown, M., and G. S. Solar. 1999. The mechanism of ascent and emplacement of granite magma during transpression: A syntectonic granite paradigm. Tectonophysics 312:1–33.

[6] Brown, M., and T. Rushmer. 1997. The role of deformation in the movement of granitic melt: Views from the laboratory and the field. In Deformation—Enhanced fluid transport in the earth’s crust and mantle, ed. M. Holness, pp. 111–144. London: Chapman & Hall.

[7] Procjene vremena koje bi bilo potrebno da bi se većina takvih tvorevina mogla nakupiti na svome mjestu upućuju na to da bi se to moglo odigrati za puno manje vremena od 1000 godina, a moguće čak i za samo 40 dana – vidi: Harris, N., D. Vance, and M. Ayres. 2000. From sediment to granite: Timescales of anatexis in the upper crust. Chemical Geology 162:155–167.; Petford, N., A. R. Cruden, K. J. W. McCaffrey, and J.-L. Vigneresse. 2000. Granite magma formation, transport and emplacement in the earth’s crust. Nature408:669–673.; Istraživanja upućuju da bi čak i batoliti (koji su najveći oblik eruptivnih intruzivnih stijena) od 1000 kubičnih kilometara mogli nastati za svega 1200 godina – vidi: Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems.Proceedings of the Geologists’ Association 116:9–16.

[8] Brandon, A. D., T. Chacko, and R. A. Creaser. 1996. Constraints on granitic magma transport from epidote dissolution kinetics. Science 271:1845–1848.

[9] Samo neki od radova na ovu temu: Cathles, L. M. 1977. An analysis of the cooling of intrusives by ground-water convection which includes boiling. Economic Geology 72:804–826.; Cheng, P., and W. J. Minkowycz. 1977. Free convection about a vertical flat plate embedded in a porous medium with application to heat transfer from a dike. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B:2040–2044.; Hardee, H. C. 1982. Permeable convection above magma bodies.Tectonophysics 84:179–195.; Norton, D. 1978. Sourcelines, sourceregions, and pathlines for fluid in hydrothermal systems related to cooling plutons. Economic Geology 73:21–28.; Norton, D., and J. Knight. 1977. Transport phenomena in hydrothermal systems: Cooling plutons. American Journal of Science 277:937–981.; Paramentier, E. M. 1981. Numerical experiments on 18O depletion in igneous intrusions cooling by groundwater convection. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 86B:7131–7144.; Torrance, K. E., and J. P. Sheu. 1978. Heat transfer from plutons undergoing hydrothermal cooling and thermal cracking. Numerical Heat Transfer 1:147–161.; Hayba, D. O., and S. E. Ingebritsen. 1997. Multiphase groundwater flow near cooling plutons. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 102B:12235–12252.; Paramentier, E. M., A. Schedl, 1981. Thermal aureoles of igneous intrusions:some possible indications of hydrothermal convective cooling. Journal of Geology 89:1-22

[10] Knapp, R.B., and D. Norton. 1981. Preliminary numerical analysis of processes related to magma crystallization and stress evolution in cooling pluton environments. American Journal of Science 281:35–68.; Knapp, R. B., and J. E. Knight. 1977. Differential thermal expansion of pore fluids: Fracture propagation and microearthquake production in hot plutonic environments. Journal of Geophysical Research—Solid Earth 82B: 2515–2522.; Zhao, J., and E. T. Brown. 1992. Thermal cracking induced by water flow through joints in heated granite.International Journal of Rock Mechanics 17:77–82.

[11] Od mnoštva radova na ovu temu, izdvajamo: Petford, N., and J. D. Clemens. 2000. Granites are not diapiric! Geology Today 16(5):180–184.. Dosta radova na ovu temu izdao je Journal of the Geological Society of London.

[12] Evans, D. J., W. J. Rowley, R. A. Chadwick, G. S. Kimbell, and D. Millward. 1994. Seismic reflection data and the internal structure of the Lake District batholith, Cumbria, northern England. Proceedings of the Yorkshire Geological Society 50:11–24.;

[13] Coleman, D.S., Glazner, A.F., Miller, J.S., Bradford, K.J., Frost, T.P., Joye, J.L., and Bachl, C.A., 1995, Exposure of a Late Cretaceous layered mafic-felsic magma system in the central Sierra Nevada batholith, California: Contributions to Mineralogy and Petrology, v. 120, p. 129–136.

[14] To je poznati proces, vidi npr. L.J.P. Muffler, D.E.White, A.H.Truesdell, Hydrothermal Explosion Craters in Yellowstone National Park, Geological Society of America Bulletin

[15] Clemens, J. D. 2005. Granites and granitic magmas: Strange phenomena and new perspectives on some old problems. Proceedings of the Geologists’ Association

[16] Snelling, A.A., J.R. Baumgardner, and L. Vardiman. 2003. Abundant Po radiohalos in Phanerozoic granites and timescale implications for their formation.EOS, Transactions of the American Geophysical Union 84:46. Fall Meeting Supplement: Abstract V32C-1046.

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

TKO JE ZAUSTAVIO ULAGANJE BOEINGA U HRVATSKU? I kako je zbog Kotromanovića i Vrdoljaka država izgubila milijarde eura

Objavljeno

- datum

 NEVJEROJATNO, SULUDO …    U Hrvatskoj se ponovno vodi besmislena i banalna rasprava oko nabave vojnih zrakoplova. Jedni smatraju da su zrakoplovi bespotrebni i skupi, dok drugi vjeruju kako pod hitno trebamo obnoviti i modernizirati vojno zrakoplovstvo. Naravno, nitko ne postavlja pitanje kako smo se doveli u situaciju da nemamo borbenu sposobnost braniti hrvatsko nebo, jer se avioni koji ispravno lete, mogu izbrojiti na prste jedne ruke. Naša redakcija u posjedu je e-mailova o tajnim pregovorima Vlade s utjecajnim lobistom Matthewom Milletom.

Ovom prilikom, objavljujemo tek manji dio dostupnog materijala. Ti pregovori vođeni su tijekom 2013. i 2014. godine, dakle za vrijeme Vlade Zorana Milanovića. U jednom od mailova, Matthew Millet hrvatske partnere podsjeća na dogovor s tadašnjim ministrom obrane Antom Kotromanovićem. Millet tvrdi kako je Kotromanović obećao prodaju pet helikoptera češkoj CZE kompaniji iz Praga – donosi dnevno.hr.

Ovaj posao trebao je biti preduvjet dolaska Boeinga u Hrvatsku. U propali Zrakoplovno-tehnički centar, Boeing je imao namjere uložiti veliki kapital. Zadržali bi sve zaposlenike, ali ih i dodatno školovali te otvorili veliki broj novih radnim mjesta. Također, Hrvatska bi imala najmoderniji servisni centar zrakoplovstva u ovom dijelu Europe. Na žalost, ni ovaj projekt nikada nije realiziran. Iz nekog razloga, ministar Kotromanović ignorirao je navodni dogovor s Matthewom Milletom.

Gospodin Millet zastupao je i Cantor Fitzgerald, jednu od najmoćnijih američkih financijskih agencija koja je bila zainteresirana i za osiguranje kreditnih linija prema Agrokoru. Za hrvatsku Vladu, Millet je tada imao nekoliko ponuda velikih multinacionalih kompanija i o svemu je razgovarao s ministrom gospodarstva Ivanom Vrdoljakom. U načelu, Vrdoljak je oduševljeno pozvao Milleta da njegovi klijenti ulože u Hrvatsku, ali u praktičnom smislu, do realizacije posla nikada nije došlo. Čim bi trebalo dogovoriti konkretne detalje, Vrdoljak bi se ogradio i prebacio operativnu odgovornost na svoju zamjenicu Sabinu Škrtić. Škrtić nije imala ovlasti donijeti važne odluke, loše je vladala engleskim jezikom i vremenom je Millet potpuno izgubio strpljenje te bijesan napustio Hrvatsku.

Ne znam mogu li čitatelji dočarati kako ove situacije izgledaju u normalnom svijetu. U svakoj uređenoj državi, kada se pojave ozbiljni potencijalni ulagači u velike strateške projekte od nacionalnog interesa, odmah se osnivaju radne skupine koje svakodnevno surađuju s menadžmentom koji predstavlja investitora. Sabina Škrtić kasnije je završila u Prvom plinarskom društvu Pave Vujnovca. Zapravo, osim nevjerojatnog razvoja PPD-a, ništa bitno nije se dogodilo za vrijeme Vrdoljakovog vođenja Ministarstva gospodarstva.

Znalo se za slom Agrokora

Isto tako vrijedi napomenuti da je Franz Bucher, glavni direktor Cantor Fitzgeralda za Europu, pokazao izniman interes za posao kreditiranja i restrukturiranja Agrokora. Znači, već 2014. godine u svjetskim financijskim krugovima znalo se za budući kolaps koncerna Agrokor. Neke od tih ponuda išle su i preko nadležnih ministarstva Vlade Republike Hrvatske i opet, ne samo da nisu postignuti nikakvi konkretni dogovori, nego su potencijalni partneri i ulagači bijesni napustili Hrvatsku. Naši političari igraju neku čudnu igru. Na deklarativnoj razini zovu investitore da ulože u Hrvatsku, ali kada se ovi pojave, odjednom nastanu problemi. Pristojno ih prime, saslušaju i onda stvari stanu i ne miču se ni centimetra. Nema nikakvih pomaka.

I sada taj isti Ivan Vrdoljak, zbog kojeg je Hrvatska vjerojatno izgubila milijarde eura stranih investicija i tisuće novi radnih mjesta glavni je politički partner premijera Andreja Plenkovića. Brojne afere, od famoznih razdjelnika do bliskih veza s vlasnikom PPD-a Pavo Vujnovcem, ne treba valjda više ni spominjati. Vrdoljak je hodajuća metafora politike bez stvarnog sadržaja, s vrlo stvarnim poslovnim interesima u pozadini.

Ali vratimo se na priču o nabavi novih borbenih zrakoplova. Po svemu sudeći, Hrvatska, da je ne vode ovakvi političari, uz pomoć stranih stručnjaka, investitora i kompanija, mogla je praktički sama proizvoditi borbene zrakoplove i helikoptere te ih održavati i servisirati, oslanjajući se na svoju infrastrukturu. U jednom tekstu, nemoguće je sažeti sve grijehe pojedinog ministra, a kamoli čitavih Vlada. Poanta je u tome da se ništa bitno ne mijenja. Uhljebe i kriminalni oligarsi u političkim odijelima i dalje s ispruženom dlanom traže svoj postotak, reket ili proviziju. Pristali bi investitori i na takve ucjene kada red ne bi bio toliko dugačak. Od načelnika općina koji diže mještane na pobunu pa sve do samih ministara, svatko hoće svoj dio. Na kraju, tako su bezobrazni i oholi da ne dobiju ništa. Kako oni, tako ni Hrvatska u koju nitko donekle pošten i normalan više ne želi uložiti ni jedan cent svog kapitala.

Autor: Marin Vlahović/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

ŠTERC: Hrabre odluke, poput islandskih…

Objavljeno

- datum

Negdje tamo u vremenima nakon oslobađanja Hrvatske i brzinskog, rezolutnog i munjevitog slamanja agresorske vojske različitog sastava i teških pregovora s predstavnicima brojnih europskih i svjetskih institucija, organizacija, udruga, zadruga i slično, jedan nam je njihov uvaženi i visoki predstavnik (inače Šveđanin u OESS-u) vrlo jednostavno odgovorio na još jednostavnije pitanje. Po kojem ste kriteriju birani u diplomaciju?

Primarni je kriterij ulaska u diplomaciju u našoj zemlji lojalnost prema njoj, a tek nakon toga slijede obrazovanje (znanje plus sposobnosti), poznavanje svjetskih jezika, stručnost, komunikacijske vještine, otvorenost, elementarna hrabrost, timski rad i slična atribucijska obilježja. Ostali su sudionici razgovora samo potvrdili kako je i u njihovim zemljama isto. Lojalnost prema zemlji koju predstavljaš bila nam je tada u postolujnim pobjedničkim vremenima standardan i neupitan dio dostojanstva prema sebi i drugima, podizan i dosegnut prvenstveno velikim ratnim žrtvama i oslobađanjem zemlje. Nisu današnji pritisci na Hrvatsku izvana i iznutra ništa bitno drukčiji nego postolujni, a pogotovo haaški, samo su sudionici svih razgovora s naše strane različiti.

Zapravo, pobjednička postolujna vremena bila su po snazi posebno vanjskih pritisaka, istina postavljanih uglavnom na temelju unutrašnjih gubitničkih formacija, i formalnih čak optužaba u Haagu puno teža. Hrvatskoj se tada izravno i neizravno iz diplomatskih krugova prijetilo uvođenjem sankcija ne prihvati li, zamislite, uvjete populacije koja je izravno činila ili pomagala postupcima i razumijevanjem agresiju na Hrvatsku. Ponekad smo imali osjećaj kako smo ponovno sami kao i na početku agresije, ali nismo bili nikad, pogotovo u „oftherecord” varijanti. Zato je tada trebalo znati, ili barem procijeniti i bez visokih formalnih političkih razina, koji su i kakvi interesi zemlje koju predstavljaš i imati hrabrosti podvući crtu ispod koje Hrvatska ne može ići. Kao uostalom i u ratu kad crtu nisu smjeli probiti.

Nemojte misliti kako i tada nije bilo pritisaka s naše diplomatske razine vezanih za ustupke suprotnoj strani, od ljudi koji su još uvijek tzv. karijerni hrvatski diplomati i bez imalo neugode čuvaju isključivo vlastite financijski i statusno unosne pozicije. Na žalost. Jasan, utemeljen, razložno obrazlagan i branjen, svaki je rezolutni stav uvijek u pravilu uvažavan i nitko ga nije dodatnim pritiscima imao potrebe prelaziti od predstavnika međunarodnih institucija, organizacija i slično. Poneki nam se put činilo kako veliko dio hrvatskih karijernih (zapravo karijerističkih) diplomata, ne posjeduje niti elementarnu lojalnost prema Hrvatskoj, a nismo bili sigurni niti koju zemlju predstavljaju. Ništa nas zato danas niti ne čudi svima vidljiva sterilnost hrvatske tzv. karijerne diplomacije spram ključnih pritisaka izvana prema Hrvatskoj, kad se susjedi zažele malo našeg mora, dijela kopna ili pak strateških točaka unutar nacionalnog ili državnog prostora.

Ponavljamo, lojalnost zemlji koju predstavljaš, obrazovanost, pismenost, intelektualne pretpostavke i elementarna hrabrost, osnova su razumijevanja hrvatskih interesa za koje   ne trebaš usmenu ili pismenu potvrdu političkog, koalicijskog, nedefiniranog osrednjeg ili pak nekog drugog nadređenog miljea, kako bi pokrio vlastite slabosti i očuvao poziciju isključivim partijskim, političkim ili osobnim bezkriterijskim biranjem. Pogotovo ako si ministar ili ministarka. Hijerarhijsko traženje stavova, odluka, misli i postupaka do samog vrha, odlika je upravo neuređenog, nestabilnog i strogo centriranog sustava, kojom se po osnovnoj logici djelovanja sužava prostor, gubi širina i brzina odlučivanja i u konačnici pokazuje velika slabost, nespremnost i nepripremljenost prema pritiscima. Dostojanstvo prema zemlji i puku kojeg predstavljaš u takvom modelu funkcioniranja i odlučivanja, ponajmanja je briga uglađenih pregovaračkih salona, kao uostalom i reakcije  istog tog puka u kojima se jasno vidi nezadovoljstvo, apatija, sumnja i razočaranje. Zato im se i odlazak u novo i nepoznato, čini većim izazovom, nego ostanak, protest i čekanje promjena. Terminalna faza dostojanstva ili samo novi oblik hrvatskog podaništva?

  • Standardne hrvatske božićne slike nisu zaobišle niti Hrvatsku naših dana. Prepuna Katedrala Uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Stjepana i Ladislava i zgusnuti protokolarni prvi redovi uvijek su služili kao potvrda pripadnosti i uvažavanja tradicijskih hrvatskih katoličkih vrijednosti. Makar samo formalno. Najveći hrvatski sveti blagdan niti ovaj put nisu imali hrabrosti, volje niti želje javno uvažiti koalicijski partneri recentne hrvatske stabilnosti, pokazujući time kako im do prevladavajućeg puka u Hrvatskoj – uopće nije stalo. Nasuprot tome razdraganost različitosti u ‘Westinu’, pa i prozivke upitnih po puno toga, prema onima kojih tamo nije bilo, ponovno su Hrvatskoj poslali sliku i poruku manjinske bahatosti, koja uvijek svjesno podiže tenzije nerazumijevanja hrvatskih identitetskih realnosti. Priznavanje samog sebe i podanički odnos hrvatskih vlasti prema tome, svaki je put novi iskorak prema – terminalnoj fazi.
  • Božićne pak slike uređenih zemalja izgledaju sasvim drukčije i mogle bi nam biti uzor. Kao uostalom i zemlja iz koje dolaze. Zemlja naše zahvale i velikog uvažavanja. „Nezaposlene osobe na Islandu primaju ‘božićne bonuse’ kao i svi drugi građani. Islandsko Ministarstvo za socijalni rad priopćilo je da će nezaposlene osobe, koje su registrirane na zavodima za zapošljavanje, dobiti božićne bonuse u prosincu u iznosu od 65.162 kruna, odnosno 530 eura. Osobe s više djece će dobiti 4 posto veće bonuse u odnosu na ostale nezaposlene“. (N1, 16.12. 2017.).

Tako to rade oni koji razumiju ljude oko sebe i njihove potrebe. A Hrvatska? Otuđena po puno toga, slavi proračunski suficit: „U petak smo zaključili riznicu i platili sve uneseno u sustav. Godina 2017. je bila povijesno uspješna… možemo reći da smo u odnosu na originalni plan 5 milijardi ostvarili bolji rezultat… Posebno treba spomenuti, kada se sve zbroji u državni proračun, proračun opće države u 2017. je bio u suficitu” (Direktno, 01.01.2018.). I…?

Jeste li se uopće u suficitu sjetili istih kao i Island, ili možda svih blokiranih i ovršenih kojima ste istodobno uskratili isplatu božićnice potpisanim i odaslanim dekretom kako ne bi pritom oštetili banke, fondove i slično? Mogli ste, barem, za Božić osjetiti druge izvan postojećeg „sistemskog” svijeta kojem pripadate. Mogli ste najaviti i formiranje posebnog fonda za otkup dugova hrvatskih građana i postupno ga pretvoriti u investicijski fond kako bi zaštitili i ljude i njihove domove… Mogli ste…, ali niste! Uostalom, prava je porezna  reforma uvijek vezana za smanjivanje poreza za koje svi u Hrvatskoj znaju kako opterećuju i gospodarstvo i ulagače i stanovništvo. Usput, dostojanstvo se populacije koju vodite brani hrabrim odlukama, poput islandskih.

  • Znanstvenici, kao najamna i apologetska radna snaga političkog sustava, otužna je slika hrvatske stvarnosti, kojom se mladima koji pokušavaju ostati jasno poručuje kako i oni koji bi trebali imati jasan i znanstveno utemeljen stav, saginju glavu pred političkim diktatom stranačke hijerarhije i poslušnosti. Tko će ostati ako i mi koji postavljamo zakonitosti i logiku djelovanja u svojim predmetnim djelatnostima, nismo u stanju iza njih stati, već samo pionirski stajati dok su usmjerene kamere iza nedodirljivosti stranačkih čelnika? Još su nam uvijek pred očima slike ministra i državnog tajnika pridošlih u politički sustav s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, kada svom snagom i silinom brane postupke istog tog sustava, niti sami ne vjerujući u ono što izgovaraju… Dostojanstvo znanstvenika prenijeti na studente dok istodobno poslušno stojite iza osoba kojima su znanost i znanstvena logika daleka obala (ne mislim pritom na pravu i neponovljivu ‘Daleku obalu’ i Bana), postaje problem koji odlazeći ne žele više gledati. Zato evo malo i Njih:

„Ja bih ugledao sunce kad bih ugledao nju

ja bih imao ljepotu da je pored mene tu

ja sam znao da ću svoju ljubav pokloniti njoj

mojoj lijepoj zemlji Hrvatskoj”. 

  • Saginjanje glave pod pritiscima izvana bez rezolutnih odgovora formalnog političkog sustava, ostavlja trag nemoći u hrvatskoj javnosti i pomalo osjećaj povlačenja i nebrige za mišljenja, osjećaje i stavove. Posljedice su vidljive u odgovorima prilikom anketiranja i intervjuiranja na pitanje: Zašto želite otići iz Hrvatske? Nisu to više prevladavajući odgovori vezani za ekonomska pitanja – zaposlenost, visinu primanja i slično, nego za način upravljanja Hrvatskom, povjerenje u politički sustav, neizvjesnu budućnost u Hrvatskoj, itd. Odgovor je dužnosnika s druge strane na sve to isti. Nemojte naše postupke gledati tamnim pogledom, nego pokušajte razumjeti. Inače će vam sve objasniti momak koji „konta”.

Zapravo nam je svima lijepo. Svima koji slijede i gledaju u Sunce.
Nasuprot s osmijehom prihvaćanih vanjskih pritisaka, prema unutra treba biti čvrst prema svima, a posebno onima koji nas ne razumiju i žele nekakve promjene na bolje. Kakve promjene, kad je dobro s nama. Spremnost na unutrašnju kontrolu i rezolutnost postupanja unutar stranaka ili Hrvatske, samo je odraz formiranja stranačkih kasti i vojski za koje važi vojna hijerarhija, lako prenosiva i na ukupnu populaciju. Sve suprotno u odnosu na vanjsko djelovanje, kao potvrda isključivog čuvanja Hrvatske za sebe.

  • Vodeće stranke u svom nazivu imaju i nominalno demokratsku atribuciju, koja bi trebala podrazumijevati širinu okvirnih političkih stavova, javnu ili barem unutarstranačku raspravu o ključnim problemima suvremene Hrvatske, uvažavanje mišljenja stranačkih intelektualaca i uopće akademske zajednice, naviknutost na misaone različitosti i puno još toga. Ne, nema toga, već se stranački problem svodi na to, kontrolira li predsjednik cijelu stranku ili ne. Kakva apsolutna kontrola stranke i slični postupci u demokratskim strankama i navika sukladno tome kontrole cijelog društva? Zato i imamo razinu podaništva koja je sustavno razorila gotovo sve vrijednosti u društvu i usmjerila mlade prema van.
  • Dostojanstvo i briga prema drugima izvan stranačja? Nepoznata kategorija!
    Kontrola stranke i pojedinaca u njima, ostavljanje dojma u javnosti, vlastiti izbor kadrova, usmjeravanje energije prema političkom suparniku, negiranje logičkih zakonitosti i cijeli još spektar nepotrebnog djelovanja i gubljenja snage i vremena, ne ostavljaju baš puno mogućnosti sagledavanja i razumijevanja najvažnije problematike danas u Hrvatskoj. Još manje odlučivanja. Sasvim je sporedno što Hrvatska demografski nestaje, dok smo mi stabilni sa svojima.
  • Hrvatski interesi? Izgubljeni negdje „na putu prema dole”, kako nam pjevaju veliki ‘Pipsi’ iz Utrine i Zapruđa:

Na putu prema dole

Mornari ti mašu

Žene te vole

Na putu prema dole

Jedino što trebaš više nemaš…

Autor: Stjepan Šterc/izvor: ovdje

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Sjećanje na Gvozdansko – hrvatsku Masadu

Objavljeno

- datum

 UZ SVEČANO OBILJEŽAVANJE 440. OBLJETNICE VELEJUNAŠTVA…  Pišem ovaj tekst jer sam duboko, po neznam koji puta, razočarana u hrvatske vodeće medije, uključujući i Hrvatsku televiziju HTV, koja ni jednom riječju i slikom u petak 12. siječnja kao i u nedjelju 14. siječnja 2018. nije izvjestila o obilježavanju 440. obljetnice velejunačke obrane Gvozdanskog od osmanlijskih i vlaških osvajača.

U petak, 12. siječnja 2018. u Zagrebačkoj katedrali nakon uobičajene večernje Svete mise održan je svečani, sada već tradicionalni koncert pod nazivom „Sjećanje na Gvozdansko – 440. godina od velejunačke bitke 1578. – 2018.“ 

Tadašnji hrvatski branitelji štitili su i branili ne samo utvrdu Gvozdansko nego i ostatke ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Potrebno je također istaknuti da je papa Lav X. (Leon X.) u pismu banu i biskupu Petru Berislaviću 1519. Hrvatskom Kraljevstvu podario naslov „Antemurale Christianitatis“ – Predziđe kršćanstva. Simfonijski puhački orkestar Oružanih snaga Republike Hrvatske pod ravnanjem maestra Miroslava Vukovojca-Dugana podsjetio je sve prisutne u punoj Katedrali na junački čin branitelja Gvozdanskog i izveo program „Sjećanje Gvozdansko“ pomno izabranih skladbi prigodom 440. obljetnice slavne i junačke obrane Gvozna danskog. Producent koncerta bio je poznati orguljaš Edmund Andler Borić, a organizator obilježavanja 440. obljetnice bio je Hrvatski pokret za život i obitelj na čelu s predsjednicom Katarinom Kovačević te Damir Borovčak, koji je ujedno idejni začetnik i pokretač hodočašća u spomen žrtvama u Gvozdanskom – donosi hrvatski-fokus.hr

Uz orkestar nastupila je mlada i talentirana sopranistica Barbara Suhodolčan koja je otpjevala tri poznate pjesme: Cesar Franck – „Panis Angelicus,“ Gabriel Fauré: ‘Pie Jesu’ iz Rekvijema u D-molu, te Giuseppe Verdi: Ave Maria. Kroz program svečanog koncerta nadahnuto je vodila iskusna Ledi Oreb, koja je nakon svake izvedene skladbe tumačila potresne događaje iz hrvatske povijesti u 16. stoljeću uz ‘žive’ opise, značenja i junaštvo branitelja utvrde Gvozdansko.
 
U nedjelju 14. siječnja 2018. u župnoj crkvi Sv. Filipa i Jakova u Gvozdanskom održano je misno slavlje u spomen 440. obljetnice junačke obrane hrvatskog kaštela Gvozdansko i pogibije hrabrih branitelja utvrde u noći s 12. na 13. siječnja 1578.  Misnom slavlju nazočilo je više od 1000 hodočasnika iz cijele Hrvatske – sjevera i juga, istoka i zapada. Osim hodočasnika, misnom slavlju nazočili su i Ivica Krupić – izaslanik predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović, Tomo Medved – ministar branitelja, sisačko-moslavački župan Ivo Žinić, predsjednica Županijske skupštine Ivanka Roksandić i drugi, zatim dvanaest hrvatskih generala-članova Hrvatskog generalskog zbora koje je predvodio general zbora Pavo Miljavac, predstavnici brojnih udruga proisteklih iz Domovinskog osloboditeljskog rata, predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i drugi. Na sreću, iako je siječanj, mi hodočasnici nismo morali drhtati na velikoj hladnoći, a dobri ljudi, hrvatski branitelji / braniteljske udruge pobrinuli su se za toplu okrjepu i kuhano vino.
 
Na početku misnog slavlja sve okupljene pozdravio je biskup Košić zahvalivši svima na dolasku. Svetu Misu u sklopu 9. hodočasničkog spomen-pohoda predvodio je šibenski biskup Tomislav Rogić u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem, biskupima u miru Antom Ivasom i Milom Bogovićem, generalnim vikarom biskupije mons. Markom Cvitkušićem i domaćim župnikom Stjepanom Filipcem.
 
U homiliji je biskup Rogić rekao kako je sveti zadatak nas živih pamtiti velike dane i velike ljude iz naše povijesti: „ Pobjede i porazi dio su svakog ljudskog i narodnog života, sastavni dio življenja. Kako smo se kada ponijeli predstavlja povijest, učiteljicu života. Ono što padne u zaborav prestaje biti škola života, izvor nadahnuća, opomena ili poticaj za uzlete novih generacija. Ako zaboravimo velikane i herojstva kako ćemo danas odgojiti velikane i heroje? Kako se nositi s novim opsadama i zahtjevnostima vremena? Čime ćemo danas biti zadivljeni i što će nas nositi naprijed?“ Biskup Rogić svoju homiliju završio je riječima:
 
„Zato, s vjerom u Božju providnost i milosrđe, ne žaleći truda oko dobra svega naroda i zajedništva, ohrabreni iskustvom prevladanih nevolja, čuvajmo što nam je najsvetije. Najveća ljubav je u Bogu. On je ljubav sama koja Sina daruje za spasenje svakog čovjeka. Dati život, dati sebe za ljubav, za prijateljstvo, za istinu i vjeru, za obitelj i Domovinu ne može biti zaboravljeno. I nije život koji nestaje nego donosi svoje plodove i kad ga više ne bude. Tome nas i danas uče heroji Gvozdanskog i nakon 440 godina.“ Cijelu homiliju biskupa Rogića možete pročitati na internetskoj stranici Sisačke biskupije (www.biskupija-sisak.hr).    
 
Nakon mise slijedio je u tišini mimohod „U čast hrvatskim junacima Gvozdanskog“ do spomen-križa u središtu Gvozdanskog gdje se nalaze i spomen ploče s imenima hrvatskih žrtava pokolja 1941. i 1991. Na početku komemoracije molitvu za duše svih branitelja i žrtava Gvozdanskog iz 1578., 1941. i 1991. godine predmolio je biskup Košić, a komemoraciju je nadahnuto vodila Ledi Oreb. Vijence i svijeće kod spomen-križa položili su nazočni predstavnici vlasti, hrvatski generali Generalskog zbora, zatim braniteljskih udruga iz Domovinskog rata te predstavnici kulturnih i povijesnih udruga i hodočasnici. Na kraju komemoracije ispred samog kaštela Gvozdansko u čast žrtava zapaljen je „Plamen slobode.“
 
Gvozdansko je dugi niz desetljeća bilo osuđeno na memoricid. No, zahvaljujući neumornom istraživaču prešućivane hrvatske povijesti Damiru Borovčaku, inače inženjeru strojarstva, koji je napisao knjigu pod naslovom: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“ danas s ponosom hodočastimo u Gvozdansko i obilježavamo slavnu obranu kojoj nema premca u svijetu jer „smrznuta obrana nigdje u svijetu nije zabilježena.“ Gvozdansko je bio grad-utvrda u istoimenom selu između Gline i Dvora (na Uni), a zemljopisno pripada Pounju.
 
Gvozdansko je izgradio Nikola Šubić Zrinski III., otac Nikole Šubića Zrinskog IV., koji je 1566. obranio Siget, a time i Beč i Hrvatsku. Slavna obitelj Šubić-Zrinski osnovala je Gvozdansko zbog obrane od osmanlijskih napada na Hrvatsko Kraljevstvo i Europu koja u to vrijeme prema svim povijesnim izvorima nije previše marila za vapaje u pomoć koje su upućivali tadašnji hrvatski velikaši. Knezovi Zrinski bavili su se i rudarstvom: u okolnim šumama nalazili su se bogati izvori olova i srebra – znamenit je bio upravo njihov rudnik srebra u Gvozdanskom gdje su osnovali i kovnicu novaca, a dozvolu im je izdao kralj Ferdinand I. 18. studenog 1529. Zrinski su tako kovali čuveni srebrni novac, talire, u utvrdi Gvozdansko, a za taj su novac kupovali naoružanje i sve potrebno za obranu ostataka Hrvatskog Kraljevstva. Stoga ne čudi da se velike količine prekrasnih talira mogu naći u muzejima Budimpešte, Beča i drugdje u Europi. Naime, taliri iz Gvozdanskog privlačili su pozornost svojom ljepotom zbog iznimne kakvoće umjetničkog likovnog rješenja. 
 
Utvrda Gvozdansko u 16. stoljeću zauzimala je važno mjesto u sustavu hrvatskih pograničnih utvrda i bila je brana pred najezdom osmanlijskih osvajača i vlaških pomagača. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. poduzela četiri neuspješna pohoda na ovu velebnu i čvrstu utvrdu. Nažalost, Zrin je pao 20.12.1577.čime je bila riješena i sudbina Gvozdanskog, jer je Gvozdansko sa svih strana sada bilo okruženo turskim gradovima i njemu se niodkuda nije moglo pomoći. Neke turske čete stajale su pod utvrdom Gvozdansko još od 3. listopada 1577., a uoči Božića pred Gvozdansko dolazi Ferhat-paša Sokolović s velikom vojskom. Iz turskih povijesnih izvora saznajemo da je oko 10.000 osmanlijskih osvajača opkolilo i opsjedalo Gvozdansko, a samu utvrdu branilo je svega 300 hrvatskih momaka pod zapovjedništvom četvorice ‘kapitana’ čija imena jesu: Damjan Doktorović, Juraj Gvozdanović, Nikola Ožegović i Andrija Stipšić. Posljednja opskrba Gvozdanskog bila je u mjesecu kolovozu 1577. kada je Ignjat Moskon opskrbio grad-utvrdu na tri mjeseca. Stoga se u gradu pojavila velika bijeda, glad i žeđ: posada je redom jela svoje pse čuvare, a posljednja dva psa otrovali su im Turci.
 
Prema podatcima zima 1577./1578. bila je jako hladna – noću su od hladnoće pucala drveća, a i turski konji ugibali su od strašne zime.

Na Božić 1577. Ferhat-paša je po treći puta ponudio braniteljima Gvozdanskog predaju, ali su hrabri branitelji predaju odbili rekavši da će radije izginuti nego se osramotiti. Nakon toga, 10. siječnja 1578. uslijedio je prvi snažan juriš osmanlijskih osvajača koji su hrabri branitelji odbili. Isto tako uspješno su odbili osmanlijske juriše 11. i 12. siječnja, a nakon posljednjeg juriša u gradu je ostalo samo 25 do 30 živih branitelja koji bijahu izmučeni i glađu i žeđi, a vjerojatno bijahu mnogi i ranjeni. Ferhat-paša odredio je posljednji juriš za noć od 12. na 13. siječnja. „No, oko ponoći utrnuše u gradu svjetla i stražarske vatre, pa je Ferhat-paša stoga slutio varku i juriš odredio za jutro.“ I svanulo je jutro, ponedjeljak 13. siječnja 1578.: „Turci se spremiše na juriš te se polako približavahu gradu. No, u gradu bilo je sve tiho: niti je puška planula niti se koji branitelj pokazao na gradskom zidu. Sad su Turci razbili vrata i provalili u grad. Po dvorištu, trijemovima i odajama ležala su mrtva tjelesa hrabrih branitelja, ogrezla u krvi od zadobivenih rana. Neka opet bila su čitava, ali blijeda i suha bez daha života – smrznuli su se u studenoj noći od umora, gladi i žeđi.“
 
Turci u gradu nisu našli ni mrvicu hrane niti kap vode, nije bilo streljiva kao ni ogrjeva. Strašan prizor koji je zatekao snažno je ganuo Ferhat-pašu koji je odmah naredio da se pronađe i dovede kršćanski svećenik koji će „blagosloviti hrabre branitelje i pokopati ih po kršćanskom obredu.“ Također je naredio da se poginule ne smije pljačkati već se moraju pokopati kako su nađeni. To je bila najveća počast koju je osmanlijski osvajač odao poginulim braniteljima Gvozdanskog. I tako je nakon tromjesečne opsade Gvozdanskog pod vodstvom Ferhat-paše osmanlijska vojska ušla u grad-utvrdu, ali bitku koju su vodili nisu dobili: hrabri branitelji Gvozdanskog bili su pobjednici i u časnoj smrti.
 
Mnogi uspoređuju obranu Gvozdanskog sa židovskom utvrdom Masada i teksaškim Alamom čije se junačke obrane  i te kako pamte i ponosno obilježavaju u Izraelu odnosno SAD-u. No, Gvozdansko je primjer bez presedana u svjetskoj povijesti te nitko, nikada i nigdje nije učinio ono što je u Gvozdanskom učinio hrvatski čovjek, pobjednik i u smrti. Gvozdansko je ponos naše domovine Hrvatske! Ali nitko još nije snimio film o junačkoj obrani Gvozdanskog do posljednjeg čovjeka, dok su povijesni događaji Masade i Alama poznati diljem svijeta zahvaljujući njihovoj ekranizaciji. I samo još zapamtite riječi velikog Solženjicina:
 
„Da bi uništio jedan narod, moraš prvo sasjeći njegove korijene.“ Nažalost, stradanja Hrvata u Gvozdanskom ponovila su se 1941. i 1991. Naime, na sam Božić 1941. četnici su ubili, točnije zaklali 55 Hrvata katolika nakon Svete mise, najveću žrtvu podnijela je hrvatska katolička obitelj Grabarević jer je čak 13 članova obitelji bilo ubijeno; crkvu Sv. Filipa i Jakova tada su četnici spalili, a crkva je bila obnovljena tek 1965. Hrvatski civili u Gvozdanskom opet su bili žrtve srbočetničkog divljanja 1991. o čemu se danas malo znade jer se istina o stradanjima hrvatskog naroda u vrijeme Domovinskog osloboditeljskog rata namjerno prešućuje. A crkvu Sv. Filipa i Jakova opet su srušili četnici te krvave 1991. (crkva je obnovljena 1997.). Godine 1991. na Banovini je bilo gotovo sve isto kao i ne tako davnih 1940-ih, osobito 1945., kada su Banovinom tekli potoci krvi ubijenih Hrvata.
 
U čast svih žrtava kako Gvozdanskog, tako i Pounja, Banovine i brojnih drugih hrvatskih područja i mjesta patnje i stradanja hrvatskog naroda i naročito hrvatskih branitelja završit ću stihovima iz XXIV. pjevanja „Rat sunca sa mjesecom“ iz prešućivanog najduljeg hrvatskog epa ikada napisanog – „Gvozdansko“ čiji autor je jednako tako prešućivani hrvatski političar i književnik Ante Tresić Pavičić (1867.- 1949.):
 
„Mi smo jedin narod na tom svietu,
Koj vojuje samo da se brani;
Od Boga smo za to odabrani,
Da štitimo njegvu Pravdu svetu.
Vječnog mira mi smo temelj-kamen,
I namjera božjih ljudstvu znamen.
……..
Tu smo i mi pravde zatočnici,
Ko što uviek bjehu naši pređi;
Budmo i mi njeni mučenici
Zla i dobra na užasnoj međi.
Sva krv naša neka ovdje stine;
A za pravdu nek se Gospod brine.“
 
Napomena:
 
Za potrebe teksta korišteni su i citirani podatci iz slijedećih izvora:
Vjekoslav Klaić: Povijest Hrvata, knjiga peta;
Damir Borovčak: „Gvozdansko – hrvatsko velejunaštvo bez svjetskog uzora!“  
Ep „Gvozdansko“ sastavljen je od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja. Nažalost, ep je objavljen tek nakon šest desetljeća, 2000. godine, ali je ovo književno djelo ostalo nepoznato široj hrvatskoj javnosti zbog političkih okolnosti koje su nastupile te iste 2000. godine.  
 
Rodjena Marija Kuhar

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno