Connect with us

Ivica Ursić

EVO JAGANJCA BOŽJEGA

Objavljeno

- datum

„Postoji samo jedna učinkovita žrtva,

žrtva sebeljublja,

kako bi se napravilo mjesta za Boga.“

(Aldous Huxley)

Znate li priču o svinji i kokoši?

Sretnu svinja i kokoš siromaha, gladnog i nevoljnog. Svinja reče: „Trebali bismo nešto učiniti kako bi pomogli ovom jadničku.“ Kokoš se usuglasi i reče: „Zašto mu ne bismo pripremili za doručak… slaninu s jajima?“ Svinja se zaprepasti: „Lako je tebi tako govoriti, jer za tebe je to velikodušna gesta, ali za mene je to jako osobna žrtva.“

I svinja je u pravu. To je uistinu žrtva. A danas se nitko ne želi žrtvovati. Nitko ne želi rasti u žrtvi. Svi žele rasti u slobodi, u obilju, u znanju, ali ne i u žrtvi. Sebičnost je postala religijom našeg vremena. Njezino sveto pismo jesu promotivni prodajni katalozi, njezini hramovi su trgovački centri, a njezini svećenici su marketinški stručnjaci. Njezino vjerovanje počinje riječima: „Ugodi najprije sebi …“

Potrošački mentalitet u svojem smrtonosnom zagrljaju drži sve generacije, od one najmlađe, pa do one najstarije. Sve nas steže i sistematski nas ubija. Sve se više umjesto one „Neka bude volja Tvoja“ čuje „Neka bude volja Moja“.

Sve smo više nalik Romeu koji piše svojoj ljubljenoj Juliji:

„Ispenjati ću najviše i najsurovije planine da bih vidio sjaj očiju tvojih, preplivati ću sve vode divlje i duboke da bih te uzeo u zagrljaj svoj, ići ću kroz vatru i oluju kako bih sjeo uz noge tvoje. Tvoj zauvijek.“

P. S. „Vidimo se sutra navečer ako ne bude kišilo.“

U ovonedjeljnom čitanju Ivan Krstitelj je onaj koji prvi upoznaje ovaj naš svijet s Isusom kao Mesijom. Ivan je Isusa mogao nazvati na više načina. Mogao ga je nazvati – Mesija, Krist, Sin Božji, Spasitelj, ali ne, Ivan Isusa naziva – Jaganjac Božji.

Ivan se sigurno prisjeća riječi proroka Izaije: „Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K’o jagnje na klanje odvedoše ga;“ (Izaija 53,7)

Naziv „Jaganjac Božji“ u biti je podsjetnik da je Isus došao platiti užasnu cijenu. Cijenu našeg iskupljenja.

Božja ljubav prema čovječanstvu je čista i ona je stalna. Isus nije umro na križu kako bi natjerao Boga na ljubav prema nama ljudima, nego je umro zato što nas je Bog već volio. Križ je rezultat Božje ljubavi, a ne njezin uzrok.

Ljubav zahtjeva žrtvu. Isus podnosi najveću moguću žrtvu, jer „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.“ (Ivan 3,16)

Nasuprot dominantnoj životnoj filozofiji današnjeg čovjeka, koja se temelji na sebičnosti i sebeljublju, a koja se je nažalost pretače i na našu vjeru, vjera Isusa Krista se temelji na nesebičnoj žrtvi. Pavao piše Rimljanima, „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje.“(Rimljanima 12,1)

U bitnim životnim stvarima žrtva je neminovnost. Žrtva je u središtu poruke Evanđelja. Nažalost mi danas svjedočimo progonu pojma nesebičnog žrtvovanja iz naših međuljudskih odnosa. Mnogi se brakovi raspadaju prije nego su se i sastavili. Pred Bogom i pred ljudima mi prisežemo vjernost i u dobru i u zlu, i u zdravlju i u bolesti. To govorimo ali kako se čini to i ne mislimo. I traju brakovi dok traje dobro i dok ne dođe bolest.

Ali ako razgovarate s bilo kojim bračnim parom koji je u braku 30, 40, 50 godina, iz njihovih priča izvire uvijek jedna te ista istina. Ta istina glasi: „Bilo je teško, ali smo se odricali, međusobno smo se žrtvovali i zato smo ostali zajedno.“

Ista je stvar s našim prijateljstvima, s našom (poštenom) karijerom, s našom domovinom i s našom Crkvom. Mnogi vole čuti onu rečenicu koju je izgovori na svojoj inauguraciji JFK, „Ne pitaj što tvoja zemlja može učiniti za tebe, pitaj što ti možeš učiniti za svoju zemlju.“ Ali ovo su vremena kada je sve više onih koji se pitaju što to još ima ova naša Hrvatska, a što bi joj oni mogli oteti.

Bog nas svojom žrtvom i svojim milosrđem motivira, potiče nas na ljubav koja počiva na nesebičnom žrtvovanju, ali mnogi kršćani iz Svetog Pisma, iz vjere u Krista, parcijalno uzimaju samo ono što sa žrtvom nema nikakve poveznice.

Kažu: „Ja se ne mogu vezati.“

Ali mi se kršćani ne vezujemo. Mi se prikivamo. Prikivamo se na križ.

„Ta po Zakonu ja Zakonu umrijeh da Bogu živim. S Kristom sam razapet.“ (Galaćanima 2,19)

Jer vjera koja ništa ne čini, koja ništa ne daje, koja ništa ne stoji, koja ništa ne pati, koja nikakvu žrtvu ne podnosi – ništa ni ne vrijedi.

Veliki Michel Eyquem de Montaigne je rekao: „Lakše je žrtvovati velike stvari nego male stvari.“

Dati svoj život za Krista veličanstvena je stvar. Dati svoj život za svoga brata herojski je čin. Dati svoj život za svoju domovinu neprocjenjiva je žrtva. Ali život obično tako ne funkcionira u najvećem svojem dijelu.

Puno je lakše sagorjeti u jednom velikom herojskom činu nego živjeti svoju svakodnevnicu oponašajući Krista, blagoslivljati one koji te proklinju, činiti dobro onima koji ti nanose zlo, ići još jednu milju s nekim s kojim si već jednu milju prohodao.

Žrtva je dar.

Naši heroji Domovinskog rata nisu izgubili svoje živote nego su ih darovali. Invalidi Domovinskog rata nisu izgubili svoje udove i svoje zdravlje nego su sve to darovali nama i djeci našoj. Pitanje je samo koliko smo mi u svojoj sebičnosti uopće svjesni njihove žrtve.

Neki među nama, u svojoj sebičnosti, odustaju i od Boga i od brata svoga, pa ih zovemo kukavicama, slabićima, oportunistima, ali na našu sreću postoje oni koji daju sve što imaju i sve što jesu. Oni to u najkritičnijim povijesnim trenucima stavljaju na Božji oltar, na žrtvenik. Stavljaju kao svoju žrtvu Bogu i bližnjemu. Stavljaju kao svoj obol za neki bolji svijet, za neko bolje sutra, koje mora biti bolje, jer su takvi hodali uz nas.

Njima je uzor Isus Krist.

Jaganjac Božji.

Ivica Ursić/croative.net

Komentari

Komentari

Ivica Ursić

POVJERENJE

Objavljeno

- datum

Kome se mogu povjeriti s tajnama mojim najdubljim?

Kome se mogu povjeriti kada se svijet moj raspada?

Kada svatko laže i vara

Kome ja srce svoje povjeriti mogu?

 (Jodie Phillips)

Što je povjerenje? Kako ga definirati? Je li to uistinu koncept koji djeluje? Imaj povjerenja u ovo, budi nepovjerljiv prema onomu, ova je osoba vrijedna povjerenja, a ova ni slučajno.

Zebru koristimo kako bismo sigurno prešli neku prometnu ulicu i ta zebra je u biti povjerenje koje bi nas trebalo sigurno prevesti, odnosno provesti, kroz potencijalno nesiguran svijet. Ali koliko je vas doživjelo da ga skoro nasred zebre pokupi neki automobil? Nasred zebre povjerenja?

Čini mi se da čujem mnoštvo uzdaha. Skoro od svakog od vas. Daleko više potvrdnih nego odričnih glasova.

Pitamo se, zašto povjerenje, prije ili kasnije, ne uspije? Zašto uvijek netko iznevjeri naše povjerenje? Zašto uvijek netko izda? Malo je danas povjerenja među ljudima. Radilo se to o politici, biznisu ili medijima, čini se da nitko nije voljan ili nije u stanju bilo kome vjerovati na riječ, u nečije poštenje, u nečije domoljublje. Pa zar je onda ikome više čudno što živimo u maksimalno polariziranom ozračju, kada je atmosfera koja nas okružuje nabijena potencijalnim iskrenjem koje tjera na sukobljavanje?

Nema šanse za bilo kakvu suradnju tamo gdje ne vlada povjerenje. Nema šanse ni za kakvu zdravu diskusiju, za sučeljavanje suprotstavljenih mišljenja, među ljudima. Umjesto toga imamo skoro pa „ratno stanje“ u kojemu se svaki prljavi trik drži opravdanim.

Povjerenje, recimo u „leadershipu“ je temeljna stvar. Možda je baš zato toliko stresa na našim radnim mjestima, jer svjedoci smo da toga povjerenja ozbiljno nedostaje. Ako vođe ne vjeruju svojim podređenima, ili moraju čitav posao obavljati sami ili moraju neprestano provjeravati je li posao dobro i na vrijeme obavljen. I jedno i drugo povećava pritisak i opterećenje i lidere uvaljuje u aktivnosti na koje ne bi trebali trošiti svoje vrijeme.

Naravno podčinjeni jako brzo shvate da se u njih nema povjerenja. Ne samo što to stvara otrovnu atmosferu nego povećava pritisak također i na podređene. Šef koji vam rutinski ne vjeruje ne će vas poduprijeti ili vam doći u pomoć ako nešto krene naopako. Jedini način kako se možete zaštititi jest ne dati mu prigodu da vas uhvati u griješci.

Kako to učiniti?

Izbjegavajući rizik. Ne težiti za inovacijama. Ne iznositi svježe ideje.

Radi samo ono što ti se kaže, pa makar to bilo i krivo. Ne pokazuj inicijativu i uvijek štiti svoja leđa i to pod bilo koju cijenu.

Kažu da se povjerenje treba zaslužiti. Krivo.

Povjerenje najprije treba besplatno dati.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju čuvena je parabola o talentima.

Riječ talent ima dvojak smisao. Njezino originalno značenje na grčkom jeziku, koje pronalazimo u Novom Zavjetu, odnosi se na veliku sumu novca. Jedan talent otprilike bi odgovarao novcu kojeg bi običan radnik zaradio tijekom 15 godina svojega rada. Bilo kako bilo, ili bilo koliko bilo, riječ je o izuzetno velikoj količini novca.

Drugo značenje riječi talent proizlazi iz jedne od interpretacija ove parabole. Baš kao što gospodar povjerava svojim slugama novac, tako Bog povjerava svakome od nas određene sposobnosti. Talente. Zato i kažemo da je netko nadaren, da ima za nešto talenta.

Ali današnja parabola ne govori o novcu. Današnja parabola ne govori ni o sposobnostima. Današnja parabola govori o nečemu puno važnijem. Ona govori o povjerenju.

Priča počinje činom povjerenja. Gospodar odlazi na putovanje. Povjerava svoje bogatstvo trojici slugu. Svakome daje drugačiji iznos novca, ali svaki od njih dobiva veliki iznos. Jedan ili dva ili pet talenata. Jasno je da gospodar vjeruje svakome od svojih slugu. On im novac daje čak i bez ikakvog naputka što im je s njim činiti. Daje im ga u povjerenju da će oni sami znati što bi s tim novcem bilo najbolje učiniti.

Nakon dugog izbivanja gospodar se vraća i dok dvojica slugu udvostručuju povjerene talente, treći kaže da je zakopao novac. Razlog? Strah od gospodara. Njegovo povjerenje u gospodara ravno je nuli, pa je on sveo i svoj financijski rizik na nulu. U isto vrijeme on je reducirao na nulu i samu mogućnost bilo kakvog dobitka.

Ono što gospodar naglašava u odnosu na svoje sluge nije njihov profit nego njihova vjernost. On ne hvali više onoga slugu koji je udvostručio 5 talenata od onog koji je udvostručio 2 talenta. Svaki od njih biva jednako pohvaljen.

“Valjaš, slugo dobri i vjerni!“

I svaki dobiva isti poziv.

„U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'”

Prema trećem slugi gospodar pokazuje da bi bio spreman prihvatiti bilo što, pa čak i ulaganje novčara, što bi gospodaru donijelo barem kamate, ali to je trebalo biti učinjeno iz vjere, a ne iz straha.

Dakle gospodar vjeruje svojim slugama, a sluge, barem prva dvojica, uzvraćaju povjerenje gospodaru i djeluju iz vjere, a ne iz straha. Treći sluga želi oslikati ružnu sliku svoga gospodara. Na toj slici je gospodar pohlepan i zahtjeva isključivo uspjeh. Ono što ovaj sluga dobiva za svoj trud jest odbacivanje, a on se toga baš i boji. On je u biti uskogrudan čovjek koji ustrajava na tome da je i njegov gospodar jednako tako uskogrudan.

Ona prva dvojica slugu su prepoznala velikodušnost gospodara. Ogroman novac kojeg im je povjerio otkriva čovjeka koji je velikodušan, koji preuzima rizik, koji ih prihvaća i koji ih poštuje. Kada su sebe prepoznali kao one kojima je toliko toga povjereno oni se osjećaju snažni i spremni i sami ući u rizik s novcem. Ljubav koju im je gospodar pokazao nadjačava strah od eventualnog neuspjeha.

Oni shvaćaju da gospodar koji se na taj način odnosi prema svojim, ajde nazovimo ih tako, financijskim managerima, u biti je više zainteresiran za njih, kao osobe, nego za eventualni profit.

Ova priča u biti naglavce okreće standarde našeg svijeta. Ona nam govori da nije najgora stvar, koja nam se može dogoditi, neuspjeh. Najgora stvar koja nam se može dogoditi jest da mi Boga držimo za nekoga tko će nas odbaciti kada pogriješimo i kada nismo uspješni.

Priča nam govori da nije najgore izgubiti. Najgore je nikada ne riskirati. U Božjim očima, strah koji drži blago zakopanim u zemlji, jest u biti čisti čin nevjere. Sloboda koja stavlja to blago u rizik, koji čak može završiti gubitkom, čin je vjere.

Mi možemo učiti iz svojih neuspjeha i najčešće neuspjeh čovjeka najbolje i poduči ali strah nas nije u stanju ničemu podučiti. Sve dok ga ne ostavimo za sobom.

Radosna vijest Evanđelja daje potpuno novi smisao uspjehu i sigurnosti. Uspjeh se ne nalazi u gomilanju onoga što nikada ne ćemo moći iskoristiti, nego u sposobnosti preuzimanja rizika odgovarajući na Božji poziv.

Sigurnost se ne nalazi u potiskivanju bilo kakvog rizika nego u oslanjanju na Boga koji vjeruje više nama nego što mi sami sebi vjerujemo.

Parabola o talentima nije parabola o novcu ili o sposobnostima. To je priča o povjerenju, priča o riziku. To je priča o našem životu. Ono što je važno zapamtiti jest da Bog ne zahtjeva od nas uspješnost nego vjernost. Ono što je važno nije novac ili sposobnosti same po sebi, nego naše odluke da koristimo svoje talente na način koji pokazuje našu volju riskirati i vjerovati.

Riskirati za Boga i vjerovati Bogu.

Mi nikada nismo tako ranjivi nego kada se nekom povjerimo.

Ali paradoksalno je da ako nemamo povjerenja

mi nismo u stanju pronaći ni ljubav ni radost.

Walter Anderson

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ADIO PAMETI

Objavljeno

- datum

„Mudar čovjek uči na tuđim pogreškama,

običan čovjek uči na vlastitim,

budala ne uči ni na čijim.“

Na sjednici vlade ukaže se premijeru anđeo i reče mu da će ga, za uzvrat što je bio nesebičan i pošten političar, Bog nagraditi. Za nagradu je trebao izabrati između beskrajnog bogatstva, mudrosti ili ljepote. Bez imalo oklijevanja premijer izabere beskrajnu mudrost. „Izabrano!“ reče anđeo i nestane među oblacima. I sve se ministarske glave okrenuše prema premijeru. Nakon poduže šutnje jedan od ministara prozbori: „Reci nešto.“ Premijer ih pogleda i reče: „Trebao sam uzeti novac.“

U ovoj fantaziji postoji nesebičan i pošten političar i postoji teza da će netko izabrati mudrost umjesto novca. Zato se ovo i zove fantazija. Naravno, na kraju premijer „dolazi pameti“, sve sjeda na svoje mjesto i mi smo opet u realnosti svakodnevnice. Čovjek bira materijalno umjesto duhovnog. Postupa po mudrosti svijeta.

Koliko smo samo puta čuli: „To ti je mudar čovjek. Pametan je on. Zna.“ A s druge strane koliko smo samo puta čuli, a i sami uzviknuli: „Pa čovječe, jesi li ti normalan? Jesi li ti lud? Šta ti je?“

Mudar? Lud?

Ne treba nama ni psiholog ni psihijatar već ćemo se mi sami svrstati u jednu od ove dvije skupine ili će nas ovaj svijet pospremiti bilo među lude, bilo među mudre. Često neka naša postupanja iznenade i nas same, pa se post festum znamo lupiti šakom o čelo i s nevjericom promatrati posljedice svojih gluposti.

Dolaskom višestranačja i demokracije logično je zapitati se: „Jesu li izbori test naše mudrosti, odnosno naše ludosti? Što izbori pokazuju? Našu ludost ili možda našu mudrost?“

E sada je veliko pitanje o kojoj to mi mudrosti i o kojoj to mi ludosti uopće zborimo? Je li to uistinu lako razlikovati?

Ako „proguglate“ pojam „mudrost“ Wikipedija tvrdi:

v      Mudrost je pojam koji označava duboko znanje, uvid, dobro rasuđivanje. Ljudi koji teže mudrosti nazivaju se filozofima (gr: filia – ljubav, sofia – mudrost).

v      Onaj tko se okreće mudrosti nalazi vremena za duhovno usavršavanje, ne dopuštajući da ga “progutaju” zahtjevi praktičnog života.

v      Tradicionalna predstava mudraca po pravilu podrazumijeva stare ljude.

Moraš, dakle, imati duboko znanje, uvid (valjda u činjenice?) i moraš dobro rasuđivati, ne smiješ dopustiti da te pojede svakodnevni ritam života i trebao bi biti star. Valjda što stariji to pametniji. Odnosno mudriji.

Ali kako sve to pomiriti? Kako doći do znanja, kada je znanje moć, a moć je uvijek u rukama onih koji je nikome ne žele dati? Kako doći do uvida u potrebne činjenice, kad su svi transkripti već poodavno razdijeljeni? Kako kao starac možeš više išta? Zar ne kaže baš narodna mudrost: „Sidina u glavu, pamet u stranu.“? (Dobro, da se kosa i „piturati“)

Bog ima svoju mudrost i svijet ima svoju mudrost. Božja je mudrost jedina koju čovjek treba tražiti. Jedina. Ali pitam se tko to danas traži Božju mudrost? Rijetki, da ne kažem nitko. Svi smo navalili na ovu svjetsku i baš kao što su nekada alkemičari žarko iskali „kamen mudrosti“ (lapis philosophorum) tako i mi danas nastojimo ostvariti „veliki cilj“, a to je prelazak iz stanja „običnog čovjeka“ u stanje „čovjeka boga“. Zato nam i nije nešto napeta Božja mudrost kad već imamo svoju ljudsku.

Kada čovjek prvi put pročita ili čuje ovonedjeljno čitanje o deset djevica, od kojih pet bijaše ludih, a pet mudrih, zaboli ga glava. Promovira li ovaj tekst u biti sebičnost, jer mudre djevice glatko odbijaju posuditi svoje ulje ludim djevicama (Lude tada rekoše mudrima: ‘Dajte nam od svoga ulja, gase nam se svjetiljke!’ Mudre im odgovore: ‘Nipošto! Ne bi doteklo nama i vama. Pođite radije k prodavačima i kupite!’)?

I što je to s vratima koja se zatvaraju samo zato što je čovjek malo okasnio? A i to ulje, zašto je najedanput toliko bitno? Jer ako nemaš velike količine ulja u pričuvi … vodi brigu o ulju, to je važno … glavno da ti imaš dovoljno ulja, a za druge ne vodi brigu … ‘ko im je kriv što su ostali bez ulja … nisu oni tvoj problem … ulje … ulje i opet ulje.

Zbunjuje sve to, zar ne?!

Ispada da ova parabola stavlja na kušnju sve ono što smo do sada čitali i slušali. Ako je briga o sebi samome glavna poruka Evanđelja onda se čudo s kruhom i ribicama ne bi nikada dogodilo. Ne bi Isusu tada palo na pamet ni mrdnuti kada je vidio sav onaj silni narod kako je gladan. (A šta nisu ponijeli koji sendvič?)

Je li ovo promocija materijalizma?

Zagovara li se ovdje samo ono – imati?

Je li ovo sugestija kako mudro „proživjeti“ i „preživjeti“?

Pogledajmo možemo li se i mi sami prepoznati u ovoj paraboli.

Ima nas koji vole uvijek biti pripravni. Makar išli negdje na jedan ili dva dana, nose se stvari za tjedan dana. Makar išli u pustinju nose se skije, jer nikad se ne zna, s ovim klimatskim promjenama, kad će snijeg pasti, zar ne? Mnogi se u životu vole pripremiti za sve eventualnosti. Police osiguranja za obitelj, za kuću, za auto, za kućne ljubimce. Kontrolni pregledi svakih šest mjeseci. Mjesto u staračkom domu. Grobnica na groblju.

Sve to ovaj naš svijet naziva – mudrim.

Mi smo dio kulture koja planiranje drži nečim svetim i drži mudrim svakog onog koji je pripravan za svaku eventualnost i za sve nepoznato što bi trebalo eventualno naići na životnom putu. Zato smo i ljuti kad stvari krenu mimo naših planova. Tada sami sebi sličimo na nezrele, neodgovorne, pa čak i lude osobe, koje ne znaju što im je činiti u životu. (E da sam bio pametniji, mudriji, lukaviji, bolje pripremljen … e da sam?)

Sve to ovaj naš svijet naziva – ludim.

Ova nam je parabola zato jako bliska. Svakodnevna. Životna.

Mi baš i ne simpatiziramo onih pet mudrih djevica koje su se pojavile sa svojim pričuvnim uljem („ma šta se prave pametne“) ali istina je da smo se možda u njima prepoznali i da bi baš takvima dali svoje glasove na izborima („neka nas vode mudri i pripremljeni, ako znaju sebi znati će i nama“).

I koja je onda ovdje poruka?

Ako je to poruka o pripremljenosti onda nam je takvu poruku mogao prenijeti svaki skaut koji je savladao neko vještarstvo ili svaki agent osiguranja.  Je li uistinu to poruka?

Budi pripravan, vodi računa da ti „ne pofali ulja“ i zapamti samo budale daju drugima. Pomalo depresivno, zar ne?

Na jednom duhovnom seminaru su tumačili polaznicima što to znači biti kršćanin. Donijeli su uljnu svjetiljku, upalili je i simbolički su pokazali da je kršćanin „svjetlo svijeta“. Kako je u svjetiljci bilo jako malo ulja ona je gorjela samo nekoliko trenutaka.  Upitali su polaznike: što se događa kada ulja nestane?  Svjetiljka se ugasi i ti više nemaš što dati od sebe, a kršćanin bez ulja nikome ne može biti svjetlo, ma kako to on žarko želio.

Dakle što kršćanina napunja duhovno kada presuši? Gdje pronaći Boga kako bi se tvoja svjetiljka opet napunila i svijetlila? Jer presušio si. Dogorio si. A kada si bez ulja nikome ne možeš biti svjetlo.

Ima stvari koje čovjek može obaviti isključivo sam. Postoje neke pričuve koje jedino sami možemo stvoriti. Ne možeš posuditi nečiji mir u duši ili nečiju ljubav prema Bogu.  Ne funkcionira to. Ni slučajno. Sam to moraš ostvariti.

Moraš biti mudar i naučiti što te ispunja duhovno i onda budi siguran da to i poneseš sa sobom, i to u svakom trenutku svoga života da imaš sa sobom, jer će ti to zasigurno jako često i trebati.

I još nešto – ponestati će ti tog duhovnog goriva. Vrijeme će ti pobjeći. Biti će kasno. Oči će se sklapati.  Jer savlada nas san. Svi mi pozaspemo. I odgađamo neke stvari.

A onda čujemo viku: „ Evo ga! Dolazi!“

Vrijeme je!

A ti nisi ponio pričuvno ulje.

A već je kasno. I ne vidi se. I vrata se zatvaraju.

To je možda ono i najteže u ovoj paraboli.

Doći će vrijeme kada ćemo morati osloniti se na ulje koje smo ponijeli, koje imamo sa sobom, tu, baš tu, pri sebi. To će biti ulje koje smo mukotrpno prikupljali i čuvali. Ne ulje naših dobrih namjera i naših dobro pripremljenih dugoročnih planova nego ulje koje nas duhovno pokreću baš u ovom trenutku. Doći će od tamo gdje vidimo Boga, danas.

A gdje je to?

Pa, Isus nam sam govori gdje je.  „Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k meni.“

(Matej 25, 35-36)

Eto gdje je ulje.

Eto gdje se trebaju naše svjetiljke napuniti.

Eto gdje čovjek ispunjen Božjom mudrosti pronalazi način kako dalje.

Tu mi skupljamo plodove duha: ljubav, radost, mir, strpljenje, ljubaznost, velikodušnost, vjernost, nježnost, samo-kontrolu. Sve one stvari koje ne možemo ponijeti iz knjižnice ili koje ne možemo posuditi kod svog najbližeg susjeda.  Sve one stvari koje su baš tu za nas da ih pokupimo, a mi nikada nismo bili pripravni to učiniti.

Već su počele lagane pripreme za naredne predsjedničke i redovite parlamentarne izbore. Ne ćemo se okrenuti i već ćemo svi razglabati i razmatrati koga i zašto zaokružiti. Izbori će doći i proći. Vjerojatno će za njima uslijediti neki drugi. Treba nam mudrosti kako ne bi napravili gluposti. Treba nam mudrosti kako bi predvidjeli posljedice svojih gluposti. Ali ako nismo u stanju biti mudri u nečemu što se ponavlja kako ćemo biti mudri u nečemu što nema popravni ispit?

Zato se napunimo Božjom mudrosti, kako za naredne izbore tako i za svakodnevni svoj život, a poglavito kako bi mirni i radosni dočekali Drugi Advent.

Tako čine mudri.

A ludi?

„Ako li kome od vas nedostaje mudrosti,

neka ište u Boga koji daje svima obilato,

bez prigovora, i dati će mu se.“

(Jakovljeva poslanica 1,5)

CIJELU EMISIJU PREUZMITE OVDJE!

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

ŠUPLJE PRIČE

Objavljeno

- datum

„Bog nam je dao jedno lice, a mi smo sebi načinili drugo.“

William Shakespeare

Svakog dana tisuće ljudi putuje iz Hong Konga u mjesto Shenzhen samo kako bi posjetili na daleko čuveni Luohu Commercial City. Riječ je o ogromnom trgovačkom centru u kojem se prodavaju imitacije luksuzne robe. Sa svojih 5 etaža, 1500 prodavaonica sa 50.000 četvornih metara prodajnog prostora, Luohu Commercial City je svjetski glavni grad krivotvorene robe.

Lažni Rolexi, imitacije Guccijevih cipela, Fendi odjeće i Chanelovih torbi, za samo djelić onoga koliko inače stoji original, preveliki su mamac za tisuće koje „hodočaste“ danju i noću u taj hram potrošnje. Tu se svjetla ne gase, a obred manijačnog kupovanja se ne prekida. Iz sata u sat dolaze novi „vjernici“ kako bi osnažili svoju vjeru u neki od raznih brandova koje mogu tako povoljno dobiti na novom Olimpu.

Bitno je imati na sebi „pravu marku“, pa makar ona bila i krivotvorena. Bitno je svidjeti se svijetu, jer ako nisi „u trendu“, jer ako nisi „in“, jer ako „ne plešeš kako ovaj svijet svira“ ti ispadaš iz igre, ne igraš. Ti postaješ autsajder, a njima je mjesto na margini. Zato mi očajnički želimo biti ono što nismo, želimo biti ljepši, jači, viši, pametniji, bogatiji nego oni koji su oko nas, pa makar to sve skupa bila najobičnija laž.

Ovo naše vrijeme je vrijeme krivotvorina i krivotvoritelja. Sve je lažno. Krivotvori se prošlost, a onda i sadašnjost. Zato se ne bi trebali čuditi kakva nas onda čeka budućnost.

Čitav naš život je obična krivotvorina. Sve više živimo virtualan život između iPhonea, Pc-ja, Play station-a i Interneta. Televizija je glavna krivotvoriteljica.

Sve se krivotvori. Prije svega istina.

Okruženi smo lažnom hranom, napitcima, obućom i odjećom, lažnim tehnološkim igračkama, lažnim čudotvornim eliksirima i tretmanima, lažnim obećanjima i lažnim nadama. Krivotvore se novčanice, kartice, svjedodžbe, diplome, vozačke i lovačke dozvole, domovnice i putovnice, krivotvore se životopisi, imena i prezimena.

Okružili su nas lažni domoljubi i demokrati, lažni zastupnici i savjetnici, lažni svećenici i iscjelitelji, lažni meštri i profesori, lažni dobrotvori i prijatelji. Svi se žele predstaviti bolji nego što to u biti jesu. Mi živimo u svijetu u kojem se institucijama i pojedincima isplati stvarati bolju sliku o sebi nego što to aktualna stvarnost opravdava.

Kaže Somerset Maugham da je licemjerje najteži porok od svih poroka kojeg neki čovjek može slijediti, a i onaj koji najviše živcira. Licemjerje zahtjeva neprestanu budnost i nesvakidašnje odvajanje od duha. Licemjerje se ne može, poput preljuba ili proždrljivosti, prakticirati u trenutcima dokolice, jer je licemjerje posao, stalni posao. Posao na neodređeno vrijeme.

Licemjerje je najveće zlo našeg vremena. Ono postoji na svim razinama našeg društva. Svi smo, nažalost, upoznati s licemjerjem u politici, u sustavu naobrazbe, u sudstvu, u zdravstvu, u oglašavanju, u religiji. Licemjere neprestano pratimo kroz razne medije. Neki će plasirati poluistine, predrasude, iskrivljene izvještaje, klevete, izmišljene argumente, krivotvorene stenograme, frizirane činjenice, potpune falsifikate, praviti će se kako se zalažu za vrline, a u biti će podržavati poroke, glorificirati će izdaju i laž.

Sve je to danas postalo tako uobičajeno, pa je zato i postalo prihvatljiva metoda kojom se mnogi koriste u svojim težnjama prema uspjehu, prema usponu na vrh.

Ovonedjeljno čitanje iz Evanđelja po Mateju (23, 1-12) prepuno je Isusovih teških riječi, teških optužbi na račun pismoznanaca i farizeja. Ovo je „najoštriji“ Isus u čitavom Novom Zavjetu. Isusa je strahovito pogodilo licemjerje onih koji bi narodu trebali biti uzor. Uzor u svemu, ali ponajprije u vjeri.

Kod njih nema iskrene vjere. Kod njih ne postoji vjera koju bi Isus preporučio kao uzor. Njihova je vjera lažna. Ona je običan falsifikat. Krivotvorina. Lažna je to vjera. A lažna vjera djeluje tako stvarno i tako uvjerljivo da ju je izuzetno teško razlikovati od odistinske vjere.

Farizeji su se pretvarali da vole Boga i slagali su beskonačan niz pravila i zakona kojih su se ljudi trebali pridržavati. Sve su to činili, ne u slavu Božju, nego kako bi ispali što veći vjernici u očima drugih ljudi. Čak su svoja pravila držali jednako vrijednima kao i Božje zapovijedi. Isus ih naziva licemjerima, jer riječima časte Boga, ali njihova srca pričaju neku drugu priču.

Taj „običaj“ traje i dan danas. Mi nalikujemo na dobre kršćane, ali samo izvani. Idemo u crkvu, molimo se, odgajamo djecu po kršćanskim regulama, držimo se i sami pravila i propisa koje nam Crkva propisuje, koristimo prave riječi i to je to. Fasada je na mjestu, sva ožbukana i obojana. Sve je na svome mjestu. Ali ipak nešto nedostaje. Naše su crkve pune religioznih ljudi, ali je u njima jako malo kršćana.

Isus nam „crta“ sliku religioznog života, koji ima sve izvanjske znakove, ali je iznutra pust i prazan. Vjerske vođe izgledaju dobro, uvijek orni i ažurni u donošenju nekog novog zakona, propisa, regule, ali snaga Božje ljubavi ne pribiva u njima.

Oni ne žive ono što govore.

Gordon Allport govori kako etički zakoni, pa ma kako dobri i prihvaćeni bili, znaju biti šuplja priča ako iza njih nije nešto što ih podupire. Ako isključivo slijedimo vjerska pravila i mislimo kako je to sve što se od nas traži, onda je to kao da živimo od mirisa prazne vaze. Da, moguće je neko vrijeme živjeti i osjećati miris vaze u kojoj cvijeća nema, ali prije ili kasnije doći ćemo u situaciju kada mirisa više biti ne će ukoliko u vazu ne stavimo cvijet.

U ovonedjeljnom čitanju vidimo svu tragediju religioznosti koja se ne naslanja na djela. Vidimo religioznost koja je isključivo vanjska, manifestacijska, površna.

Postoji priča o čovjeku koji je upao u bunar. Nije znao plivati. Utapao se je i zazivao je u pomoć. Prolazila tuda dvojica. Išli na nedjeljnu misu. Zastadoše i rekoše: „Mi ti sada nikako ne možemo pomoći, jer bi okasnili na službu Božju. Ipak ćemo ti pomoći. Kada dođemo u crkvu moliti ćemo se za tebe.“

Nisu čovjeku ponudili pravu pomoć. Ponudili su mu svoje riječi, ali su mu uskratili svoja djela. Pobrkali su prioritete. A Isus je i subotom pomagao ljudima u nevolji. Ljudi koji vole sebe i samo sebe, ljudi koji vole prva mjesta u društvu, ljudi koji vole pozdrave i laskave titule, ti ljudi ponajprije vole sebe, a ne Boga. I tu je jasno da nešto, odnosno netko, nedostaje.

Ono što nedostaje je Isus Krist. On nas čini poniznima i zahvalnima. Ako je Isus Krist gospodar naših života onda ćemo se mi lako osloboditi licemjerja i lažne vjere. S Kristom se mi ne trebamo pretvarati.

Jer lako je biti lažni kršćanin.

Onoga trenutka kada prestanemo biti Božji, kada stavimo masku na svoje lice i pretvaramo se da smo nešto drugo nego Božje dijete, mi u biti počinjemo krivotvoriti svoju vjeru.

Ako naše kršćanstvo ne djeluje, ako nije djelotvorno u ovom životu, gdje ga možemo testirati, ogromna je ludost nadati se da će nas to i takvo naše kršćanstvo uspješno dovesti u vječnost, uz Boga.

Jer ako padnemo na testu biti ćemo osuđeni na vječnu patnju, na vječnu odvojenost od Boga. Današnja Hrvatska to na svom primjeru zorno pokazuje. Čini se kao da se sustavno pripremamo, već na ovome svijetu, kako u vječnosti ne biti uz Boga.

Jer jedno govorimo, a drugo činimo.

Pričamo priče.

Šuplje priče. 

CIJELU EMISIJU PREUZMI OVDJE!

„Sam prema sebi istinit budi,

Jer zatim slijedi kao noć za danom,

Da nikom lažan ne možeš biti.“

Polonijev savjet sinu Leartu („Hamlet“)

Ivica Ursić

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.