Connect with us

Igor Petrić

Europa s više brzina ili vožnja u rikverc

Objavljeno

- datum

Ako pogledate kartu koju su skrojili glavni europski strojovođe lako ćete uočiti  kako je “jedinstvena” Europa podijeljena na dva dijela. Na istočnu i zapadnu Europu. Ovdje se očito ne radi ni o kakvim principijelnim pitanjima gospodarstva ili integracije. Podjela je strogo blokovska.
Zanimljivo je i vrijeme u kojemu se sve ovo zbiva. To je doba prije izbora u Francuskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj. Sve su tri zemlje u onoj takozvanoj “bržoj” Europi.  I u sve tri postoji bojazan da će birači kazniti politiku “otvorenih granica” koju su te zemlje do sada uporno sprovodile. Osobito tome naginju Francuska i Nizozemska.

Imajmo uvijek u vidu kako su stvarni vladari Europske Unije zapravo globalističke glavešine. Njima je primarni zadatak osigurati korporacijama manevarski prostor za daljnje neslućeno bogaćenje putem totalne kontrole. Ono što im u posljednje vrijeme ne ide na ruku jesu neposlušne članice EU koje odbijaju postupati u skladu s odlukama centrale u Briselu. I zato je najbolje takve članice izolirati u nešto što se zove “Europa u nižoj brzini”. Ovo bismo najtočnije mogli nazvati “europskim političkim rascjepom”. To je pravi tektonski poremećaj Staroga kontinenta.

Dok vas koriste, dok vas pljačkaju lihvarskim kamatama, dok koriste vašu jeftinu radnu snagu, dok na vaše tržište plasiraju svoju robu i usluge, vi ste im dobri. Ali onda kad zahtijevate i privilegije koje uz to idu, e onda vas lijepo stave na mjesto kamo spadate. U države drugoga reda. U predvorje Stare Europe. U čekaonicu za sve one narode koji još nisu dovoljno sazreli da bi se podičili pravim (neoliberalnim) vrijednostima.
Gdje je Hrvatska u svemu tome

Što se Hrvatske tiče nije bilo nikakve dvojbe da ćemo se naći u društvu s bivšim državama istočnoga bloka. Jer Hrvatska doista i ima više toga zajedničkog s jednom Poljskom, Češkom ili Mađarskom, nego li s jednom Švedskom, Nizozemskom ili Njemačkom.

Kad bi se mene pitalo ova bi se takozvana “spora Europa” trebala ujediniti u nešto poput “Istočno-europske ekonomske unije”. Ta zajednica bi imala zajedničko tržište ali istovremeno i snažne nacionalne suverenitete. Na taj način bismo se svi zajedno istrgnuli iz pohlepnih kanđi globalista. U geopolitičkom smislu ova bi se politička grupacija našla između Rusije i Kine na jednoj strani, te Stare Europe na drugoj.

To bi nam omogućilo puno širi politički prostor za manevar. Tako bi i pritisci u vidu azilanata i ratnih konfrontacija bili puno teže izvedivi. Ova bi se politička grupacija trebala značajno razlikovati od projekta “uspravnica Jadran-Baltik” koji je primarno NATO-ov globalistički projekt. I čija je glavna funkcija anti-ruski vojnopolitički bedem.

U toj se grupi zemalja nalaze pribaltičke države zajedno s Ukrajinom. Sve su te zemlje izrazito anti-ruski orijentirane te su trajni izvor konflikta i nestabilnosti u bliskoj budućnosti. Zbog toga bi svaki pakt (bilo politički bilo ekonomski) potencijalno vodio u konflikt koji nikome nije potreban.
Što nosi budućnost

Sve ovo što se trenutno događa u Europskoj Uniji samo je zatišje pred buru. Sve će biti puno jasnije kad se održe izbori u Njemačkoj, Nizozemskoj i Francuskoj. Svi ćemo tada biti puno pametniji. Po onome što se već sad može naslutiti Europa prolazi svoju duboku krizu. Ona je istovremeno politička, gospodarska i psihološka. Na sva tri fronta europska ideja došla je do samoga ruba. Pitanje je samo kada će vrhuška iz Brisela morati priznati da je car gol.

Višenacionalni projekt Austro-ugarske neslavno je propao. Jednako tako propao je i projekt dvije Jugoslavije. Propala je i ideja bivšeg SSSR-a. Zbog čega bi višenacionalni projekt Europske unije prošao drugačije?

Igor Petrić/croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Zbogom mali Vučiću

Objavljeno

- datum

U svom posljednjem tekstu Hrvate sam podijelio u tri osnovne grupe: na prave Hrvate, poluhrvate i antihrvate. Što se Srba tiče naš ih narod dijeli u dvije osnovne skupine: na Srbe i velikosrbe. Ove potonje naši ljudi često nazivaju i četnicima.

Inače, ova je terminologija novijega porijekla jer je naš narod u donedavnoj prošlosti sve Srbe jednostavno zvao pravoslavcima. Ovo posrbljivanje hrvatskih pravoslavaca zapravo je počelo tek nastankom prve Jugoslavije. To će reći da ono traje tek jedno stoljeće.

Što se Hrvata tiče nas Srbi (osobito oni iz Srbije) zovu ustašama. Njima su riječi Hrvat i ustaša zapravo sinonimi. Za njih hrvatstvo uopće nema pravo na svoje postojanje. Jednako kao što to nema ni naša država Hrvatska. Sva naša povijest, svi naši spomenici, sva naša autohtona kultura, naša umjetnost, raskošni folklor, dijalektima bogati jezik, u njihovim očima ne znače apsolutno ništa. Mi za njih jednostavno ne postojimo. I točka.

>> Hrvati, poluhrvati i antihrvati

Najveći srpski mit u kojega vjeruje golemi dio njihove kulturne i političke elite jest onaj o njihovoj nedvojbenoj superiornosti. To je mit o Srbima kao izabranim “žandarima s Balkana”. Oni sebe u posljednjih stotinu godina doživljavaju kao jedine istinske gazde u ovome dijelu Europe. Balkanski poluotok oni vide kao svoju isključivu zonu utjecaja u kojoj vlada samo srpska šajkača.

Ovu srpsku želju za dominacijom velike su sile uspješno koristile u prošlosti da bi kontrolirale ovaj trusni i nacionalno izmiješani prostor. Njima je odgovaralo da daju Srbima pravo da upravljaju velikim dijelom Balkana samo da se oni ne moraju zamarati s ovom neugodnom “bačvom baruta”.

Srbi su prije dvije stotine godina (1815 g) osnovali državu. Najprije kneževinu, a poslije i kraljevinu Srbiju. Ovo im je dalo stanovitu prednost u odnosu na ostale narode Balkana jer su prvi ustanovili vlastitu diplomaciju, vojsku i državnu upravu. Ovu će organizacijsku prednost Srbi kapitalizirati tijekom 80 godina vladavine kroz sve tri Jugoslavije (Kraljevinu Jugoslaviju, komunističku Jugoslaviju i Saveznu Republiku Jugoslaviju).

Tako je bilo nekoć, ali kakva je Srbija danas? Što je ostalo od naroda “koji ne zna ništa drugo nego da se bije”?

Republika Srbija danas je mala i slaba državica istočnog Balkana. Izolirana je i posvađana sa svim svojim susjedima. Bugari, Albanci, Hrvati, bosanski muslimani, Mađari, Crnogorci, svi su redom njihovi neprijatelji. U svima njima Srbija vidi samo prijetnju. Ovo se osobito odnosi na Albance koji su im uspjeli uz pomoć Amerikanaca preoteti Kosovo.

Geopolitički gledano oni su odvojeni od mora i bez istinskog saveznika koji bi im mogao stati u obranu. Rusija, kao njihova jedina pravoslavna nada, jako je daleko. U taj potencijalni savez ni Srbi ni Rusi ne srljaju baš previše naglo i oduševljeno. Rusima ne odgovara upetljavanje u komplicirane odnose na Balkanu, jer oni imaju i previše svojih briga (Ukrajina, Sirija). Osim toga, moderna Rusija nije bivši SSSR, ona je u međunarodnim okvirima puno suzdržanija i opreznija. Njezina je osnovna briga zaštita vlastitih granica i svojih nacionalnih interesa. Zbog svega navedenog Srbija ne može računati na otvorenu i bezrezervnu podršku Rusije.

Današnja Srbija ekonomski je slaba i vojnički nemoćna država. Njezin je natalitet nizak, a uvjeti života njezinih građana su loši. Ona je po strukturi svojega gospodarstva zaostala, mahom seljačka zemlja koju korumpirani političari vode u neminovnu propast. Kao takva ona u stvari nije ozbiljna prijetnja ni za koga. Danas su Srbi najveća prijetnja samima sebi. Oni su toliko loši da je eventualno vraćanje Kosova pod srpsku nacionalnu zastavu za njih prava znanstvena fantastika.

Zbog svega navedenog posve je jasno zašto se današnji predsjednik Republike Srbije zove Vučić. To znači – mali vuk. Mlado od vuka. Veliki vuk, zvijer velikih i opasnih očnjaka danas je kod njih potpuno nemoguć pojam. I današnja Srbija, ista ona koja je u prošlosti snivala da postane Velika Srbija, zapravo je Srbijica. Mala i politički posve nevažna zemlja s istoka Balkana.

Njihova je jedina vruća želja i vlažni san ujedinjenje s Republikom Srpskom. Da bi se to dogodilo potrebno je da se prethodno razbije Bosna i Hercegovina. Na takvo što skaču i vrište kako u Europskoj Uniji tako i u Rusiji. No čak i da se to dogodi pogledajmo što bi to Srbija dobila kad bi se ujedinila sa svojom sestrom s onu stranu rijeke Drine?

U prvom redu područje današnje Republike Srpske pasivan je i siromašan kraj. On je od matice Srbije daleko, a povezan je tek tanašnim koridorom koji prolazi uz samu hrvatsku granicu. Srbija ovako gospodarski nemoćna nije u stanju staviti sebi na grbaču još i Republiku Srpsku. Zapadna je Srbija danas puno više upućena na Zagreb i Hrvatsku nego na Beograd i Srbiju. Kad bi Hrvatska kojim slučajem uvela ekonomsku blokadu Dodikove “zapadne Srbije” ne bi joj se pisalo dobro.

I sama politička transformacija srpskoga predsjednika jako je znakovita. On je od vatrenog velikosrbina koji sanja granicu Virovitica-Karlovac-Karlobag postao obični mali Vučić koji koketira s europskom idejom.

Jer ako bolje razmislite što Srbija danas ima kao opciju? Ona nije u stanju birati. Za nju je Unija jedino moguće rješenje. Srbi su danas njemački vazali koliko god to njima ružno zvučalo. Za njih doista nema alternative. Oni moraju postati dio Unije jer će inače biti slijepo crijevo Balkana. Kosovo su u svojim glavama odavno prekrižili, premda se to stide priznati. Sutra im se može dogoditi da izgube Sandžak i Vojvodinu da bi na koncu stvarno ostao samo Beogradski pašaluk.

Ono što je srpskoj inteligenciji danas najteže shvatiti jest da njihov put na tako žuđeni zapad vodi preko Zagreba i Hrvatske. I zato su njihovi suludi velikosrpski snovi najveća prepreka ostvarenju toga europskog puta. Nemoguće je zadržati prijašnju bahatost u vrijeme kad im nacionalna snaga kopni i odumire.

Što se nas Hrvata tiče mi nikad nismo imali problema s pravim Srbima. Nama su probleme stvarali isključivo velikosrbi. Oni koji su željeli prisvojiti povijesne hrvatske zemlje i osigurati kontinentalnoj Srbiji izlaz na more. Ali mi smo se u svojoj prošlosti naučili boriti za svoj dom i svoju zemlju. Iako su Srbi 1990 godine imali povijesnu priliku da silom ostvare svoje osvajačke planove takva im se prigoda više nikad neće ukazati.

Što prije to shvate to će biti bolje i za njih i za nas.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Hrvati, poluhrvati i antihrvati

Objavljeno

- datum

Ni jedan narod nije potpuno homogen. Pa tako nije ni hrvatski narod. Uvijek postoje razlike unutar nacionalnoga bića. To je osobito vidljivo u odnosu prema općemu dobru. Upravo ovaj odnos određuje pravu mjeru nečijeg hrvatstva, a ne krvna slika ili rodoslovno stablo. O nečijem domoljublju najbolje svjedoče djela. I to upravo ona koja se tiču zajednice, a ne samo pojedinca.

Da bih čitavu stvar učinio jednostavnijom ja sam sebi uzeo slobodu i puk hrvatski podijelio u tri osnovne skupine. Podijelio sam ga na prave Hrvate, antihrvate i poluhrvate. Moja je namjera pokušati razlučiti žito od kukolja. Naš narod ima, kao i svaki, i jednoga i drugoga. Pa krenimo redom. Za početak ćemo oslikati profil antihrvata.

Njihova je glavna osobina izražena mržnja prema svemu hrvatskome. Od hrvatskih nacionalnih simbola oni neizbježno dobivaju ospice. Bjesne i pjene na sve što odaje identitet i suverenitet hrvatskoga naroda. Jezik, himna, povijest, Domovinski rat crvene su krpe koje ih draže i dovode do ludila. Za njih je svako, pa i najbenignije hrvatstvo, najcrnje ustaštvo. Njima je samo mrtav Hrvat dobar Hrvat. Između republike Hrvatske i Nezavisne države Hrvatske oni ne vide značajniju razliku.

Antihrvati su mahom politički Jugoslaveni, ali često su to i globalisti, ponekad su i neprilagođeni pripadnici nacionalnih manjina. Nerijetko su po porijeklu Hrvati, ali se svojih korijena stide i rade sve ne bi li ih zanijekali. Nacionalni ponos za njih je teška bolest koju valja liječiti, a sa svojim se anacionalnim osjećajem beskrajno ponose.

Brojčano ih nema puno, ali su zato jako eksponirani. Mediji, ministarstva, državne službe, državne firme i institucije pune su antihrvata. Postotak uhljeba među njima užasno je velik. Pa tako imamo samo nama svojstven paradoks da su najveći mrzitelji ove države upravo oni koji od njezina novca najlagodnije žive. Zamislite samo kakva morate biti moralna nakaza da živite na grbači onih koje duboko prezirete?

Antihrvat živi kao i svaki petokolonaš u savezu s neprijateljima vlastite države. On će saveznika naći i u crnome vragu samo da se održi na poziciji u kojoj parazitira. Svjestan je da je strano tijelo. Dobro zna da je izdajica i pokvarenjak. U dubini duše zna da se sutra situacija može stubokom preokrenuti, a on se naći u poziciji puža golaća bez političkog zaleđa. Zbog toga je glavna emocija koja pokreće svakog antihrvata – strah. Užasni strah da će se puk hrvatski naglo probuditi i oduzeti im sve one privilegije koje trenutno uživaju.

Antihrvatu opće narodno dobro nije ni na kraj pameti. On ga spominje ponekad samo kao demagoški ukras. Antihrvat misli isključivo na sebe i nikoga više. Sposoban je uništiti sve i svakoga samo da se održi na svojoj uhljebničkoj poziciji.

Za razliku od antihrvata pravi Hrvati su u svojoj državi gurnuti na margine. Iako zamjetno brojniji njihov je utjecaj razmjerno slab. U državnoj upravi, u politici, u medijima nije uputno biti pravi Hrvat. Zbog toga je njihov glas slab, a kako vrijeme prolazi situacija je sve gora. Pravi Hrvat misli o općem dobru, ali može malo učiniti da se stvari promijene na bolje. Među pravim Hrvatima najviše je hrvatske sirotinje. Oni koji ovu zemlju najviše vole imaju od nje najmanje. Puno pravih Hrvata mora zato trbuhom za kruhom u druge zemlje kao što je to bilo i stoljećima prije. Najviše je u postotku pravih Hrvata među braniteljima iz Domovinskog rata. I njihov je utjecaj marginaliziran, a politička im je snaga nikakva.

Na svakim izborima upravo se pravim Hrvatima najviše tepa i podilazi. Poslije svakih izbora prave se Hrvate prve i prevari. Jer čim se neka stranka dočepa vlasti zaboravlja na svoja predizborna obećanja i okreće se svojim sebičnim interesima. Svaka je vlast u Hrvatskoj do sada favorizirala antihrvate na štetu pravih Hrvata. To je najčešće rađeno s namjerom dodvoravanja svjetskim i europskim centrima moći kojima je jaki hrvatskih nacionalni interes smetnja i prepreka u kontroli ovoga dijela Europe.

Za kraj su nam ostali poluhrvati. Oni nisu protiv hrvatske države. Njih ne iritiraju nacionalni simboli. Oni generalno nemaju negativan odnos prema Domovinskom ratu. Ovo se osobito odnosi na našu najmlađu generaciju koja je zaražena potrošačkim društvom i globalističkom sebičnošću.

Poluhrvat će u doba svjetskoga prvenstva staviti na glavu navijačku gljivu s kockicama. Možda će i na retrovizor navući navijačku navlaku u nacionalnim bojama. Ali u suštini poluhrvat nema osjećaja za opće dobro. Poluhrvat ne voli Hrvate u BiH. Poluhrvati nemaju osjećaj samilosti ako je Slavonija poplavljena ili Dalmacija opožarena.

Poluhrvati uglavnom misle samo o sebi i svojemu osobnom probitku. Najveća boljka poluhrvata je njihova pasivnost. Na određeni način poluhrvata iritiraju i antihrvati i pravi Hrvati. Poluhrvat misli kako pravi Hrvati pretjeruju u svojemu nacionalnom zanosu. Istovremeno, poluhrvati se ne daju navući na priču koju im serviraju antihrvati. U slučaju kakve kataklizme ili izravne vojne opasnosti veći bi dio poluhrvata ipak stao na branik domovine. Oni to ne bi napravili odmah i bez razmišljanja, ali kad bi dogorjelo do nokata ponašali bi se posve isto kao i pravi Hrvati. Ova ih osobina na koncu u očima antihrvata svrstava u njihove neprijatelje. Zato antihrvati mrze poluhrvate jer u njima vide prikrivene ustaše.

I tako je naše nacionalno biće danas raspolućeno. Jedni su puni mržnje i bijesa, a imaju pritom mnogo i novca i privilegija. Drugi su puni ljubavi i požrtvovanja, a imaju razmjerno malo. Oni pak treći misle uglavnom samo na sebe i svoje trenutne probitke. Svi zajedno smo na gubitku. I tako će biti sve dok za kormilom ove zemlje budu oni koje je ne vole i žele joj zlo.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Narodne inicijative u “demokratskom” društvu

Objavljeno

- datum

Da mi doista živimo u demokratskom društvu ovoga teksta ne bi ni bilo. Zato jer bi se svi interesi naroda jasno preslikavali, kako kroz medije tako i u politici. A odatle onda u zakone i propise. Kako se u nas predstavnička demokracija pokazala kao obična obmana narodu ne preostaje ništa drugo nego da se sam organizira.

Postoji nešto na što se svi bučno pozivaju, a to je vladavina zakona. Ali tko te zakone donosi? I po čijem nalogu? Čiji se interesi štite zakonima koje izglasava naš Sabor? Sigurno se ne štite interesi najširih narodnih masa. Provođenje tih i takvih zakona nije ništa drugo nego put u siromaštvo, zagađenje i ropstvo.

A mediji? U tri riječi: obične tvornice laži. Potpomažu gore spomenutu političku obmanu. Rade sve samo da se prava istina zamagli. Stvaraju konflikte i odvlače pažnju od bitnih stvari na one banalne i trivijalne.

Neka sistem radi svoje. Još jedna omiljena fraza naših veletrgovaca maglom (poznati Krležin izraz). Ali sistem uopće ne radi svoje. Upravo suprotno. Sve naše službe (od ministarstava na dolje) uglavnom ne rade ništa pametno osim što hrane uhljebe koji tamo sjede poput trutova.

Svaki put kad se dogodi nešto izvanredno i neočekivano taj naš “sistem” zakaže. Makar u njemu bilo na tisuće ljudi. I svi se onda čude pa redom traže smjene i promjene. Ali neće ih biti. Nećete dočekati da trutovi počnu sakupljati med. Njima to nije u prirodi. Njihova je narav štetočinska. Oni su obični paraziti. A takvih ima u ovoj zemlji na desetke tisuća. I dok se na jednoj strani mnogi krvavo trude za crkavicu od plaće na drugoj strani gomila ljudi “s debelom vezom” grije svoje mesnate stražnjice u blizini kakvog klima uređaja.

Kako dakle obraniti vlastiti interes koji je opasno ugrožen s više strana? Što preostaje ljudima koji su napokon shvatili kako je naš parlament kokošinjac i kako se tamo najmanje brine o nama i našoj sudbini?

Moramo se organizirati. Ali kako? Na kojim principima? Na koji način?

Ovaj tekst nema namjeru davati bilo kakve gotove recepte. Niti je autor ovih redaka dovoljno mudar da bi predvidio sve ono što nam život donosi. Ovdje želim potaknuti druge ljude da pokušaju sami razmisliti o ovome dajući svojoj mašti na volju.

Prva stvar koja nam je neizostavno potrebna je – osobni angažman.

Moramo se angažirati oko onoga što nas boli i pogađa. Što nas brine i vrijeđa, što nas ponižava i ugrožava. Pasivnost znači poraz i prije nego je bitka počela. Angažirati se možemo makar tako da širimo ideju ili informaciju. Za takvo što prilično je moćan internet. Neki put je i najobičniji “like” onaj koji neku stvar gura i daje joj publicitet.

Ovdje se dakako ne radi samo o materijalnim stvarima. Stvar od društvenog interesa može biti bilo što i nije na meni da određujem drugima što je ono za što se vrijedi boriti. Svatko od nas će se boriti za ono što misli da mu je vrijedno i važno.

Da bismo se oko nečega angažirali treba postojati određena organizacija. Ali ona ne mora nužno biti hijerarhijska. Netko će čitavu stvar pokrenuti, drugi će dati vlastiti doprinos, ali u svemu tome nema gazde. Nema onoga tko sa svime upravlja poput šefa ili direktora.

U ovoj organizaciji treba koristiti svu moguću tehnologiju koja nam je na raspolaganju. Jer tehnologija ima dva svoja vida: onaj koji oslobađa ili onaj koji porobljava. Ljudi su ti koji tehnologiji daju svrhu i smisao. Upregnimo zato tehnologiju u naša kola. Neka nam ona bude pomoć, a ne prepreka.

Ključno oružje u rukama vlastodržaca uvijek je bila informacija. I svaka građanska inicijativa u biti je borba informacijama. Što se više i brže šire one prave i istinite informacije to je za građansku inicijativu bolje. Jer protivnik uvijek ide na to da plasira laži želeći obmanuti javno mnijenje.

Ovdje želim spomenuti dvije nedavne inicijative koje imaju neke elemente o kojima govorim. Prva je “Ne daj se Cetino, spasimo Peruću i Cetinu od termoelektrane”, a druga je “Marjanski vepar Špiro”. Obje su ogledni primjerci angažmana ljudi koji su se aktivirali oko nečega što smatraju važnim. U prvom slučaju to je borba protiv termoelektrane na Cetini, a u drugom borba za život jedne životinje na Marjanu. Poanta je samo u tome da se ljudi povežu oko jednog cilja i djeluju u njegovu ostvarenju. Uopće nije bitno ako se nekome neka stvar čini sporedna i bezvezna.

Mislim kako valja naglasiti da se u ovom pristupu što manje treba oslanjati na već postojeće institucije. One nam se često pojavljuju kao kočnica i pune su upravo onih uhljeba o kojima sam već govorio. Uhljebi će uvijek na koncu ići uz vlast. Zato se građanske, narodne inicijative, uvijek moraju ponašati i djelovati samostalno. Ovaj amorfni pristup puno je bolji jer vlast ne zna kamo treba udariti. U borbi za život vepra Špira nalaze se ljudi koji se čak međusobno i ne poznaju, pa kako ih onda pritisnuti? Ali kad bi se za život malog vepra borile institucije vlast bi lako našla načina za dodatni pritisak i ucjene. Koliko smo puta bili svjedoci toga da su institucije poslije pomne “obrade” najednom “promijenile” kurs.

Mnoge su države destabilizirane ili čak srušene građanskim inicijativama koje se nazivaju civilnim društvom. Ali to uvezeno civilno društvo nije naše. Ono radi za strane, tuđe interese. Civilne udruge koje je osnovao Soroš rade sve u vlastitu korist, a na štetu zemlje domaćina. Kratkovidna hrvatska vlast plaća milijune kuna na račune ovih udruga koje su obični eksponenti tuđih interesa. Oni ne brinu o nama, njihovi su pravi gazde mega korporacije i bankarski karteli.

Nikad oni neće ni riječ reći za bilo koji projekt koji je važan narodu ove zemlje. Oni guraju svoj globalistički program u kojemu nema mjesta za nas. Ni za naše interese. Hoćemo li mi biti gladni, zatrovani, poniženi, uvrijeđeni, to njih ne brine. Na njima je da guraju svoju agendu i da sviraju po notama koje su im napisale njihove gazde. Ponavljam, za njih smo svi mi posve bezvrijedni i suvišni.

Valja se uzdati u sebe i u svoje snage. Svaka inicijativa treba doći odozdo. Iz istinskih potreba naroda kako na državnom tako i na lokalnom nivou. Na institucije je najbolje zaboraviti. Kroz institucije se ništa u ovoj zemlji riješilo nije.

Mnogi naši ljudi naivno misle kako samo postojanje hrvatske države automatski štiti nas i naše interese. To nije istina. Kad ste vidjeli da su kokoške nekoga obranile? Ako to ne napravimo mi sami nitko nam drugi neće pomoći.

Igor Petrić Na rubu pameti

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno