Connect with us

Igor Petrić

Etiketa kao ubojito oružje medijske hajke

Objavljeno

- datum

Diskreditacija se u današnje doba uspješno vrši upotrebom nekoliko vrištećih termina. To su etikete: “fašist”, “rasist”, “nacist” “ksenofob”, “homofob” “šovinist” “nacionalist”. Što to uopće znači i što se time želi poručiti javnosti? Zašto se toliko često upotrebljava ovaj način medijskog linča i napada na drugačije mišljenje?

Čini se kako iza svega ne stoji ništa drugo do želja da se izbjegne bilo kakva suvisla razmjena argumenata.

Etiketa je medijska naljepnica koju vam prilijepe uz osobno ime. Namjera joj je samo jedna i jedina – trenutna diskvalifikacija sugovornika. Ispadate iz utrke, izlazite iz rasprave i prije nego li je ona

Neoliberalna diktatura ima svoja vlastita kruta pravila. Ona kao i svako pravo jednoumlje uopće ne trpi drugačije mišljenje. Organski ne podnosi raspravu o bilo čemu. Alergična je na sve osim na sebe samu. Dok se s jedne strane ponosno kiti demokratskim vrijednostima u trenu će ih se odreći samo ako to donosi neku korist.

uopće i započela. Kako uopće pričati s nekim tko je fašist? Je li moguća rasprava s okorjelim nacistom? Zaslužuje li rasist uopće pravo da izloži svoje vlastito mišljenje? Treba li možda pokloniti medijsku pažnju homofobu ili ksenofobu? Naravno da ne. Neoliberalna diktatura ima svoja vlastita kruta pravila. Ona kao i svako pravo jednoumlje uopće ne trpi drugačije mišljenje. Organski ne podnosi raspravu o bilo čemu. Alergična je na sve osim na sebe samu. Dok se s jedne strane ponosno kiti demokratskim vrijednostima u trenu će ih se odreći samo ako to donosi neku korist.

Etikete se lijepe stoga da bi se što efikasnije izbjeglo iznošenje nepoželjnih stavova. Oni vam uopće nisu potrebni. Ako ste nekoga označili takvom opskurnom naljepnicom na taj ste ga način unizili i unaprijed razoružali. U današnje doba je jedino liberalni svjetonazor siguran štit od

Konzervativizam u svojoj biti nije ništa drugo do oprez. Svaki razuman čovjek je oprezan. Ali etiketa konzervativca danas zapravo znači da ste jako nazadni. A s nazadnima, zatucanim, ograničenim tipovima nema rasprave. Opet je bilo kakav razgovor u korijenu sasječen. Tako se naše bajno demokratsko doba promiče u najobičniju neoliberalnu diktaturu. U kojoj su na jednoj strani napredne

(Neo)Liberal je po definiciji uvijek u pravu. Uz njega stalno stoji pričvršćena ona moćna riječ – “napredno”. A sve što je napredno je po logici stvari dobro i poželjno. Ako ste vi napredni svi oni koji ne misle kao vi su očito – kočničari tog istog napretka. I stoga zaslužuju svoju ružnu medijsku etiketu. Koja će ih u trenu javno razotkriti i stigmatizirati.

demokratske snage (je li vam ovo poznato iz nekih drugih vremena?) a na drugoj su svi ostali. I svaki je pluralizam, začudo, netragom nestao. Živimo u doba čeličnoga jednoumlja. Htjeli mi to priznati ili ne. svega zla ovoga svijeta. Liberal (odnosno da budemo precizniji – neoliberal) je po definiciji uvijek u pravu. Uz njega stalno stoji pričvršćena ona moćna riječ – “napredno”. A sve što je napredno je po logici stvari dobro i poželjno. Ako ste vi napredni svi oni koji ne misle kao vi su očito – kočničari tog istog napretka. I stoga zaslužuju svoju ružnu medijsku etiketu. Koja će ih u trenu javno razotkriti i stigmatizirati. 

Dijeljenje etiketa danas je prilično unosna rabota. A rizik je nikakav. Važno je samo da na svojoj strani imate medijsku mašineriju. Možete biti i posljednji zvekan uz podršku medija postajete nepobjedivi autoritet u bilo kakvoj polemici. Zapravo, istinske polemike, ponovimo opet, nema. Zvekan uvijek udara prvi i lijepi uz ime svog protivnika mrsku etiketu. Zatim je mediji zborno prihvaćaju ponavljajući je nebrojeno puta. Napadnutome ne preostaje drugo nego da se pokrije ušima. Njegove slabašne pokušaje obrane ionako nitko neće ni primijetiti. 

Ako je žrtva tvrdoglava i duže se opire, usuđujući se čak i proturječiti napadaču, slijedi druga faza medijske obrade. Slijedi napad takozvanih medijskih hijena. Napadaju u čoporu. Usta su im puna pjene i gore navedenih etiketa koje ponavljaju kao sumanuti. Fašist, fašist, rasist, rasist… Javnost se bombardira u namjeri da se medijski okrivljenik pokaže maloumnim i zaostalim. Usporedo s etiketiranjem ide i omalovažavanje. Napadnuta osoba izvrgava se ruglu, a njezini argumenti su posve gurnuti u stranu. Opet se postiže željeno premještanje s predmeta rasprave (spora, polemike) na osobu. A ona je kao što znamo unaprijed označena kao moralno nepodobna. 

Svaki bi medijski klinč u svojoj biti trebao biti vođen oko nekog spora u kojemu svaka od strana zastupa određeno mišljenje ili predlaže određeno rješenje problema. Same osobe koje sudjeluju u raspravi trebale bi biti posve sporedne. Ono što bi trebalo biti jedino važno je ponuđeni odgovor. Javnost bi trebala na osnovu argumenata pristati uz jedno ili drugo rješenje. Ali ovakav sokratovski pristup rješenju problema treba izbjeći pod svaku cijenu. Jer u diktaturi se ne smije dogoditi da ljudi upotrebljavaju svoju glavu za bilo što drugo osim za nošenje šešira. 

Osoba u polemici (sporu, raspravi) bi morala biti na neki način u pozadini. U prvom planu valjalo  bi isticati mišljenje samo. Uvijek postoji mogućnost da ćemo se s nekim ljudima u ponekim stvarima razilaziti dok ćemo se u drugima slagati. U životu je jednostavno tako. Ali u igri po pravilima medijskoga linča radi se upravo obratno. Predmet spora najmanje je bitan. On čak može biti i nešto skroz banalno i suvišno. Zato je najvažnije žestoko napasti osobu i nasrnuti bijesno na njezin integritet. 

U publici koja sve promatra sa strane nastoji se proizvesti samo jedno duševno stanje. To je stanje potpunoga beznađa. Osjećaj bespomoćnosti koji proizlazi kao posljedica besmislenosti bilo kakve rasprave. Jer čemu uopće rasprave kad one uvijek završavaju valjanjem nečijeg dostojanstva po medijskom blatu? Što uopće znači sloboda medija i javnog izjašnjavanja ako se bojite da će vas na koncu prozvati rasistom i ksenofobom? Zato će mnogi, koji bi inače imali štošta pametnog za reći, jednostavno ustuknuti i povući se u strahu od moguće medijske torture. Na ovaj način na poprištu iznošenja vlastitog stava ostaju samo kolumnisti strvinari i gore spomenuti zvekani.

Jedini pravi pobjednici ovoga “demokratskog” igrokaza su neoliberalne glavešine. Vlasnici medijskih lanaca i novinskih kuća. To su upravo oni likovi kojima je do naše slobode najmanje stalo.

Igor Petrić/Croative.net 

Komentari

Komentari

Igor Petrić

Što nam to poručuje katalonska kriza

Objavljeno

- datum

Katalonski referendum o samostalnosti uzburkao je duhove na Pirinejskom poluotoku. Ali ne samo tamo. Implikacije katalonskog prevrata puno su šire i dublje od same krize koja je regionalnih razmjera. Katalonska težnja za neovisnošću preteča je možda nečega puno većeg i važnijeg. Katalonci su naime prvi otvorili pukotinu u globalističkom bloku koji je izgledao tako čvrst i nesalomljiv. Taj je stari narod možda pokrenuo anti-globalističku lavinu širokih razmjera.

Više od dva desetljeća traje globalistička diktatura u kojoj korporacije i banke uništavaju nacionalne države. U državama su mahom uspostavljeni ne-narodni marionetski režimi koji rade sve protiv naroda koji ih je izabrao. Mediji su skoro 100% kontrolirani iz centara moći čiji su vlasnici isti oni koji imaju novac i posuđuju nam ga uz kamatu. Na jednoj strani se tako našla prezadužena sirotinja, a na drugoj super bogati moćnici koji žele krojiti sudbinu čitave jedne planete. Ovaj je jaz golem i nepremostiv.

Šačica bogatuna uz potporu kupljenih izdajica radi sve da bi uspostavila Svjetsku vladu. Ona to namjerava napraviti na ruševinama nacionalnih država. Taj se proces jednostavno zove uspostava Novoga svjetskog poretka.

Nacionalno uvijek znači dvije stvari: identitet i suverenitet, a globalisti žele iskorijeniti i jedno i drugo. Države više ne postoje da bi štitile vlastitu proizvodnju, one su tu da bi posve otvorile vrata krupnom kapitalu koji uništava sve pred sobom. Države više ne skrbe o vlastitim građanima nego ih se pljačka porezima, ovrhama i globama. U državama njezini državljani postaju građani drugoga reda dok se došljacima, imigrantima i teroristima otvaraju sva vrata i daju sve privilegije. Države čine sve da bi uništile vlastite obitelji, i financijski i psihološki. Države danas rade sve da bi zatrovale vodu, zrak i tlo. Države truju svoje vlastite građane. Države su danas samo najobičnije sredstvo prisile u rukama malobrojne globalističke elite.

Demokracija u stvarnosti ne postoji. Niti u tragovima. Ona je svedena na sramnu prijevaru, medijsku laž i podlu obmanu. Političari su beskrupulozni lašci i pohlepni prodavači magle. Oni gaze sva svoja obećanja čim zasjednu na stolice za kojima tako žarko žude. Njihovo je da slušaju Svjetsku vladu, a na nama je da pokorno izvršavamo sve njihove naloge.

Ključne figure u Katalonskom guranju neovisnosti i jasno, oponenti… izvor slike: European Data News Hub

U što su naivni Katalonci povjerovali? Da mogu o nečemu odlučivati? Da mogu donijeti odluku o vlastitoj sudbini? Povjerovali su u bajku o demokraciji i pravu naroda na samoodređenje. I onda su naletjeli na zid. Odmah su počele prijetnje i ucjene sa svih strana. Odmah je na katalonsko grlo zasjela španjolska militaristička čizma. Jer kad narod nešto hoće treba ga zgaziti. Narod je samo glupo stado koje nema ni pamet ni pravo na odlučivanje.

I što je Španjolska kao država napravila u katalonskoj krizi? Je li možda pregovarala, tražila najbolje, najpravednije rješenje? Je li slušala želje naroda Katalonije? Ne, ništa od toga. Španjolska je posegnula za represivnim aparatom. Jer ne zna drugačije. Današnje države postoje samo zato da bi kažnjavale vlastiti narod. One su se izopačile u sredstvo prisile i tlake kojima se vlastito stanovništvo drži u robovlasničkom položaju.

Sad će neki reći kako pretjerujem, a ja ih pozivam da pokušaju provesti bilo kakvu narodnu volju koja nije po volji glavešinama iz Svjetske vlade. Pa ćete vidjeti kako brzo sjeda policijska čizma na vratove drskih prosvjednika. Pri tome uopće nije važno koliko je to što želimo promijeniti veliko ili malo. Poanta je u tome da ništa ne smijemo mijenjati. Ništa! Samo je potpuna pokornost dozvoljena.

Katalonci jednostavno žele proširiti autonomiju koju već imaju. Što uključuje i odvajanje od Španjolske. Posve prirodan i legitiman zahtjev. Na to represivni aparat Španjolske države reagira ukidanjem te iste autonomije. E, nećete majci! Sad će braća da vas biju! Nama Hrvatima ova priča mora zvučati jako poznato. Jer i mi smo u određenom povijesnom trenutku rekli da želimo izaći iz federativne Jugoslavije. A na to smo imali puno pravo po Ustavu te nesretne zemlje. I onda se na naš referendum o samostalnosti krenulo silom. Gola vojna sila krenula je na razoružani hrvatski narod koji je samo želio napustiti jednu državnu zajednicu. I ništa više.

Iz svega proizlazi da ako Katalonci žele samostalnost jednako tako žarko kao što smo to željeli i mi onda će se za tu svoju samostalnost morati i izboriti. Jesu li oni na to spremni? Jesu li spremni na velike žrtve i grozna razaranja?

Mi smo svoju samostalnost platili životom 16 000 mahom mladih ljudi. Nama je u Domovinskom ratu ranjeno 40 000 vojnika i civila. I dan danas 22 godine poslije rata mi nemamo posmrtne ostatke više od 1000 naših ljudi. Ovim brojkama valja dodati i stradanja naših ljudi u BiH (poginulo 5000 vojnika i 2500 civila). Sloboda se nikada ne dobiva na poklon. Sloboda se osvaja.

Zapitajmo se zašto je katalonski primjer toliko bitan za globalističku vrhušku? Važan je stoga jer primjer Katalonaca sutra mogu slijediti drugi. Baski, Flamanci, Korzikanci, Škoti, svi oni čekaju kao zapete puške. Sve ovo može se na koncu izroditi u geopolitički požar velikih razmjera. Jer kretanje prema razbijanju velikih marionetskih država je upravo suprotno od onoga što globalisti žele. I zato je katalonska priča važna pukotina u globalističkom bloku.

Kako smo već rekli slobodu valja izboriti. Čak i po cijenu velikih žrtava. Mi smo Hrvati jako žalosni kad vidimo u što se izrodila država za koju smo žrtvovali toliko mnogo. Živimo u zemlji koja je iz dana u dan sve manje naša. Potezi naših vlastodržaca i njihovih slugu ne mogu se nazvati drugačije nego sramnima. Devedesetih godina smo naivno mislili kako će uspostavom vlastite države napokon zaštititi svoje nacionalne interese i osigurati budućnost svojoj djeci. Nažalost, ništa od toga se nije dogodilo. U nas su na vlasti tašte neznalice koje su došle i slijeva i zdesna. Bez obzira u kakvim dresovima nastupaju oni uvijek igraju protiv nas.

I zato između Katalonaca i Hrvata uistinu nema neke velike razlike. I jedni i drugi su podstanari u vlastitoj državi. Ako želimo slobodu morat ćemo se za nju opet izboriti. Jednako kao što smo to napravili 90-tih godina. Nama su našu Hrvatsku o kojoj smo sanjali u međuvremenu ukrali. Vrijeme je da je vratimo natrag u svoje ruke.

Igor Petrić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Globalistički prst na nuklearnom okidaču

Objavljeno

- datum

Živimo u doba koje je najbolje nazvati politikom nestrpljivog prsta na nuklearnom okidaču.

Prijetnje ratom množe se na sve strane. Lako ćemo se složiti s tezom da svjetska politička scena nikada nije bila nestabilnija nego li je to danas. Čitav svijet kao da je skrenuo s uma na stranputicu. Istinske oaze mira, stabilnosti i prosperiteta zapravo ne postoje. Svugdje vladaju kriza, nestabilnost i beznađe.

Možda su ove moje riječi preteške za nečije uši, ali mislim kako je ovo samo blagi izraz onoga što nas možda čeka u skoroj budućnosti. Ne bih želio da me se shvati kao katastrofičara i pesimista, ali objektivan promatrač mora biti zgrožen onim što vidi oko sebe. Društveni procesi koji se odvijaju u svijetu posljednjih godina navode na zaključak kako se krećemo prema provaliji. I to svi zajedno.

Ali koji su stvarni uzroci toga? Ovaj će tekst pokušati ukazati na neke dominantne tendencije koje vladaju današnjim svijetom.

Od kraja 80-tih godina prošloga stoljeća neoliberalna globalistička dogma vlada svijetom. Ona je malo po malo, milom ili silom, lomila svoje protivnike sve dok nije postala jedina opcija. Njezinu podlogu čine bezumna pljačka i bogaćenje neslućenih razmjera. Većina je svjetskih resursa dospjela u ruke malobrojne šačice enormno bogatih ljudi. Putem privatizacije državnih kompanija na Zapadu (a potom i na Istoku) opljačkana su dobra tako temeljito da je u ruke 8 najbogatijih pojedinaca dospjelo više od 50% svjetskog bogatstva. Grabež je izvedena pod devizom “Država je očajno loš poduzetnik. Privatizirajmo sve državno!” Ovim putem želim privatizaciju nazvati njezinim pravim imenom a to je – pljačka. I mi smo u Hrvatskoj bili svjedoci iste takve bezumne rabote. Njezine žalosne plodove možemo danas jasno vidjeti na primjeru Agrokora.

Ova malobrojna klika je akumulirajući svoje neslućeno bogatstvo razmjerno povećavala i svoj politički utjecaj. Kupujući medije utjecalo se na javno mnijenje a kupujući političare kreirali su se globalistički zakoni koji su pogodovali samo njima, tj. najvećima među lopovima. Ali svaka medalja ima i svoju drugu stranu. Ta druga strana zove se potrošnja.

Naime, zapitajmo se koliko toga iz sfere široke potrošnje može potrošiti šačica milijunaša nasuprot milijunima dobrostojećih ljudi srednje klase? Za jedno društvo je najbolje ako su većina ljudi radno i platežno sposobni potrošači. Ali globalizacijska pljačka proizvela je na Zapadu i na Istoku gomilu sirotinje. A sirotinja kao što znamo nije nikakav potrošač. A upravo je masovna potrošnja zamašnjak svake kapitalističke privrede.

Premještajući svoje industrijske potencijale na Daleki istok u Južnu Koreju, Kinu, Indiju, Bangladeš, Vijetnam, radna snaga razvijenih zemalja ostala je masovno bez posla. Tako se potrošnja na Zapadu mogla financirati jedino zaduživanjem. Kreditna ekspanzija se pokazala kao jedini motor potrošnje. Kako svaki kredit ima i svoju kamatu globalistička elita je tu kamatu pohlepno uzimala sebi. S vremenom su shvatili kako im je puno lakše zaraditi novac špekulirajući papirima i posuđujući novac uz kamatu nego ulažući u proizvodnju. Na kraju su lihvari posve nadvladali poduzetnike.

Tako su nastali enormni dugovi i to na nekoliko nivoa. Zadužili su se pojedinci, lokalne zajednice (gradovi i općine), države, kompanije, korporacije, banke. Ovaj je mjehur dugova toliko velik da se mjeri silnim trilijunima dolara. Posve je jasno da je ovakvo stanje na duži rok neodrživo. Sve što stoji na staklenim nogama jednog dana neumitno mora pasti.

Imajući sve ovo u vidu globalistička elita, koja je u međuvremenu osjetila slast novca i enormne moći, postavila si je za cilj stvaranje svjetske vlade i uvođenje Novog svjetskog poretka. Njima je jasno kako je upravljanje stotinama marionetskih vlada mučan i mukotrpan posao u kojemu se s vremenom uvijek netko buni.

Da bi se postiglo takvo “savršeno beskonfliktno društvo” treba, po njima, izvesti nekoliko stvari:

Ukinuti nacionalne države.

Uvesti svjetsku valutu.

Uvesti svjetsku religiju.

Smanjiti svjetsku populaciju na podnošljivi nivo (tzv zlatna milijarda).

Uvesti napredni tehnološki sustav apsolutne kontrole populacije.

Ukratko, globalisti su s užasom shvatili kako im za navedene ciljeve jednostavno nedostaje vremena. Posljednja decenija je pokazala kako je osim globalističke akcije nastala i jaka antiglobalistička reakcija. Nasuprot liberalnim globalistima stali su tradicionalisti. Dok prvi zagovaraju unipolarni svijet ovi drugi žele multipolarni svijet.

I zato se svijet danas nalazi na važnoj raskrsnici. Kojim će putem krenuti?

Globalistička je logika sljedeća: ili će se igrati po našim pravilima ili igre uopće neće biti. Gledajući njihove poteze unazad tijekom posljednja dva desetljeća lako je uočiti jednu konstantu. Oni su nenadmašni majstori u stvaranju kaosa. Kombiniranim gospodarskim, obavještajnim, medijskim i vojnim aktivnostima stvaraju nestabilnosti i nerede širom svijeta.

Po svemu sudeći to više nije dovoljno. I zato se u njihovim smušenim glavama pojavila spasonosna ideja preventivnog nuklearnog udara. Tim bi se suludim potezom postiglo istinsko rušenje svijeta kakvog poznajemo. Kandidata za taj udar ima nekoliko. To su na prvom mjestu Rusija, zatim slijede Iran, Kina i Sjeverna Koreja.

U ovome tekstu nijednom nisam do sada spomenuo Sjedinjene Države. Upravo one trebaju biti te koje će preventivni nuklearni udar izvesti po nalogu globalista. Jer SAD nisu suverena zemlja. Jednako kao što to nije ni Hrvatska. I jedni i drugi su u globalističkim kandžama. Samo što je lijepa naša domovina samo nevažna mala zemlja zapadnog Balkana dok su SAD najveća svjetska velesila.

U ovome planu koji su neoliberalni globalisti skovali postoji jedna važna nepoznanica. To je eventualni vojni (nuklearni) odgovor svake od napadnutih zemalja. Po idealnom scenariju za SAD i za globaliste prvi napad bi bio toliko snažan i učinkovit da odgovora napadnute zemlje skoro ne bi ni bilo. Time bi se jednim udarcem učvrstio unipolarni poredak a tradicionalisti bi širom svijeta bili stavljeni na listu za odstrel. Put prema globalnom robovlasništvu bio bi tako posve otvoren.

Netko mudar je nedavno napisao kako su Amerikanci majstori pokera, a Rusi majstori šaha. I to pokazuje dva dominantna načina razmišljanja koji prevladavaju i kod jednih i kod drugih. Dok je za Amerikance najvažniji blef za Ruse je to objektivna analiza pozicije na ploči. Jedni vas uvjeravaju kako u rukama drže jake karte (a zapravo ih ne drže) dok drugi svoju poziciju grade postupno i strpljivo, korak po korak, potez po potez.

Ova igra živaca upravo sada je na svome vrhuncu.

Ratni huškači na nagovor globalističke elite imaju jedan, naizgled neoborivi, argument: “Protivnici nam jačaju iz dana u dan. Ako ih ne napadnemo danas u budućnosti će to biti sve teže i teže.”

Njima je sada posve jasno kako su trebali napasti i Rusiju i Sjevernu Koreju još prije nekoliko godina. Isto je i s Kinom i Iranom. Ali vrijeme ide. U ovom slučaju ono je najveći neprijatelj globalističke vrhuške.

Da je kojim slučajem pobijedila Hillary Clinton na izborima u studenome 2016 vjerojatno bismo već gledali posljedice nuklearnog napada na neku od navedenih zemalja. Donald Trump je svojom neočekivanom pobjedom unio pomutnju u redove globalista. Makar je u mnogome podlegao njihovim pritiscima i ucjenama još uvijek nije njihov 100%. Neprestano pokazuje znakove nestabilnosti i svoju krajnje prevrtljivu narav. Zbog toga ga žele na svaki mogući način ukloniti s političke pozornice. Ali za to im treba vremena, a oni ga nemaju. I zato mrze Trumpa iz dna svoje globalističke duše.

Trump je u redove američke oligarhije unio nered. Dio američkih tradicionalista naivno mu je povjerovao kao borcu za njihove tradicionalne vrijednosti. Ti isti ljudi na raznim nivoima opstruiraju globalističke planove. Ali valja iskreno reći da ih je malo i kako su međusobno nepovezani. Kada sam prije pola godine napisao tekst o Trumpu naveo sam dva najvažnija cilja koja mora postići ako misli nešto preokrenuti. Prvi je bio borba protiv medija (koju je definitivno izgubio) a drugi je dobivanje potpore u Republikanskoj stranci. Potporu kao što znamo nije dobio. Trenutni je američki predsjednik jedna žalosna i izolirana jedinka koja jedino što ima to je njegov račun na Twitteru. Eto na što je spao predsjednik Amerike, nekoć jedan od najmoćnijih ljudi svijeta.

Naša je jedina nada da se u redovima američke vojske, obavještajnih krugova i politike nalazi dovoljno poštenih i mudrih ljudi koji će ove sulude planove potajno opstruirati. U svemu je kao što sam to već rekao najvažnije vrijeme.

Dragi prijatelji, upravo vrijeme trenutno radi za sve nas. Ono radi kako za nas tako i za budućnost naše djece.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.