Connect with us

Igor Petrić

Etiketa kao ubojito oružje medijske hajke

Objavljeno

- datum

Diskreditacija se u današnje doba uspješno vrši upotrebom nekoliko vrištećih termina. To su etikete: “fašist”, “rasist”, “nacist” “ksenofob”, “homofob” “šovinist” “nacionalist”. Što to uopće znači i što se time želi poručiti javnosti? Zašto se toliko često upotrebljava ovaj način medijskog linča i napada na drugačije mišljenje?

Čini se kako iza svega ne stoji ništa drugo do želja da se izbjegne bilo kakva suvisla razmjena argumenata.

Etiketa je medijska naljepnica koju vam prilijepe uz osobno ime. Namjera joj je samo jedna i jedina – trenutna diskvalifikacija sugovornika. Ispadate iz utrke, izlazite iz rasprave i prije nego li je ona

Neoliberalna diktatura ima svoja vlastita kruta pravila. Ona kao i svako pravo jednoumlje uopće ne trpi drugačije mišljenje. Organski ne podnosi raspravu o bilo čemu. Alergična je na sve osim na sebe samu. Dok se s jedne strane ponosno kiti demokratskim vrijednostima u trenu će ih se odreći samo ako to donosi neku korist.

uopće i započela. Kako uopće pričati s nekim tko je fašist? Je li moguća rasprava s okorjelim nacistom? Zaslužuje li rasist uopće pravo da izloži svoje vlastito mišljenje? Treba li možda pokloniti medijsku pažnju homofobu ili ksenofobu? Naravno da ne. Neoliberalna diktatura ima svoja vlastita kruta pravila. Ona kao i svako pravo jednoumlje uopće ne trpi drugačije mišljenje. Organski ne podnosi raspravu o bilo čemu. Alergična je na sve osim na sebe samu. Dok se s jedne strane ponosno kiti demokratskim vrijednostima u trenu će ih se odreći samo ako to donosi neku korist.

Etikete se lijepe stoga da bi se što efikasnije izbjeglo iznošenje nepoželjnih stavova. Oni vam uopće nisu potrebni. Ako ste nekoga označili takvom opskurnom naljepnicom na taj ste ga način unizili i unaprijed razoružali. U današnje doba je jedino liberalni svjetonazor siguran štit od

Konzervativizam u svojoj biti nije ništa drugo do oprez. Svaki razuman čovjek je oprezan. Ali etiketa konzervativca danas zapravo znači da ste jako nazadni. A s nazadnima, zatucanim, ograničenim tipovima nema rasprave. Opet je bilo kakav razgovor u korijenu sasječen. Tako se naše bajno demokratsko doba promiče u najobičniju neoliberalnu diktaturu. U kojoj su na jednoj strani napredne

(Neo)Liberal je po definiciji uvijek u pravu. Uz njega stalno stoji pričvršćena ona moćna riječ – “napredno”. A sve što je napredno je po logici stvari dobro i poželjno. Ako ste vi napredni svi oni koji ne misle kao vi su očito – kočničari tog istog napretka. I stoga zaslužuju svoju ružnu medijsku etiketu. Koja će ih u trenu javno razotkriti i stigmatizirati.

demokratske snage (je li vam ovo poznato iz nekih drugih vremena?) a na drugoj su svi ostali. I svaki je pluralizam, začudo, netragom nestao. Živimo u doba čeličnoga jednoumlja. Htjeli mi to priznati ili ne. svega zla ovoga svijeta. Liberal (odnosno da budemo precizniji – neoliberal) je po definiciji uvijek u pravu. Uz njega stalno stoji pričvršćena ona moćna riječ – “napredno”. A sve što je napredno je po logici stvari dobro i poželjno. Ako ste vi napredni svi oni koji ne misle kao vi su očito – kočničari tog istog napretka. I stoga zaslužuju svoju ružnu medijsku etiketu. Koja će ih u trenu javno razotkriti i stigmatizirati. 

Dijeljenje etiketa danas je prilično unosna rabota. A rizik je nikakav. Važno je samo da na svojoj strani imate medijsku mašineriju. Možete biti i posljednji zvekan uz podršku medija postajete nepobjedivi autoritet u bilo kakvoj polemici. Zapravo, istinske polemike, ponovimo opet, nema. Zvekan uvijek udara prvi i lijepi uz ime svog protivnika mrsku etiketu. Zatim je mediji zborno prihvaćaju ponavljajući je nebrojeno puta. Napadnutome ne preostaje drugo nego da se pokrije ušima. Njegove slabašne pokušaje obrane ionako nitko neće ni primijetiti. 

Ako je žrtva tvrdoglava i duže se opire, usuđujući se čak i proturječiti napadaču, slijedi druga faza medijske obrade. Slijedi napad takozvanih medijskih hijena. Napadaju u čoporu. Usta su im puna pjene i gore navedenih etiketa koje ponavljaju kao sumanuti. Fašist, fašist, rasist, rasist… Javnost se bombardira u namjeri da se medijski okrivljenik pokaže maloumnim i zaostalim. Usporedo s etiketiranjem ide i omalovažavanje. Napadnuta osoba izvrgava se ruglu, a njezini argumenti su posve gurnuti u stranu. Opet se postiže željeno premještanje s predmeta rasprave (spora, polemike) na osobu. A ona je kao što znamo unaprijed označena kao moralno nepodobna. 

Svaki bi medijski klinč u svojoj biti trebao biti vođen oko nekog spora u kojemu svaka od strana zastupa određeno mišljenje ili predlaže određeno rješenje problema. Same osobe koje sudjeluju u raspravi trebale bi biti posve sporedne. Ono što bi trebalo biti jedino važno je ponuđeni odgovor. Javnost bi trebala na osnovu argumenata pristati uz jedno ili drugo rješenje. Ali ovakav sokratovski pristup rješenju problema treba izbjeći pod svaku cijenu. Jer u diktaturi se ne smije dogoditi da ljudi upotrebljavaju svoju glavu za bilo što drugo osim za nošenje šešira. 

Osoba u polemici (sporu, raspravi) bi morala biti na neki način u pozadini. U prvom planu valjalo  bi isticati mišljenje samo. Uvijek postoji mogućnost da ćemo se s nekim ljudima u ponekim stvarima razilaziti dok ćemo se u drugima slagati. U životu je jednostavno tako. Ali u igri po pravilima medijskoga linča radi se upravo obratno. Predmet spora najmanje je bitan. On čak može biti i nešto skroz banalno i suvišno. Zato je najvažnije žestoko napasti osobu i nasrnuti bijesno na njezin integritet. 

U publici koja sve promatra sa strane nastoji se proizvesti samo jedno duševno stanje. To je stanje potpunoga beznađa. Osjećaj bespomoćnosti koji proizlazi kao posljedica besmislenosti bilo kakve rasprave. Jer čemu uopće rasprave kad one uvijek završavaju valjanjem nečijeg dostojanstva po medijskom blatu? Što uopće znači sloboda medija i javnog izjašnjavanja ako se bojite da će vas na koncu prozvati rasistom i ksenofobom? Zato će mnogi, koji bi inače imali štošta pametnog za reći, jednostavno ustuknuti i povući se u strahu od moguće medijske torture. Na ovaj način na poprištu iznošenja vlastitog stava ostaju samo kolumnisti strvinari i gore spomenuti zvekani.

Jedini pravi pobjednici ovoga “demokratskog” igrokaza su neoliberalne glavešine. Vlasnici medijskih lanaca i novinskih kuća. To su upravo oni likovi kojima je do naše slobode najmanje stalo.

Igor Petrić/Croative.net 

Komentari

Oglasi
Komentari

Igor Petrić

Strašna istina o rodnoj ideologiji

Objavljeno

- datum

Puno se priča posljednjih dana o Instanbulskoj konvenciji i rodnoj ideologiji kao njezinom važnom dijelu. Mnoga se koplja lome i puno se teških riječi poteže u borbi za i protiv rodne ideologije.

Ovaj tekst ima namjeru otići jedan korak dalje. Željeli bismo čitavu priču o rodnoj ideologiji staviti u drugačiji kontekst. Da bismo to ostvarili moramo najprije odgovoriti na pitanje zbog čega se sve ovo događa? Zašto se sve to donosi i kamo nas sve to vodi?

Rodna ideologija se ne smije promatrati izdvojeno od ostalih tendencija u modernom zapadnom društvu. Ovdje će nam od velike pomoći biti futurologija, znanost o budućnosti.

Zašto baš futurologija? Jer je rodna ideologija jedna od važnih postaja na putu u budućnost koju kreiraju isti oni koji su naredili našoj vladi da poslušno prihvati sve direktive iz Brisela.

Pa dobro kakav nam to svijet budućnosti kreiraju prebogate glavešine i stvarni vladari današnjeg svijeta?

Kreiraju nam tkz transhumano društvo. To je društvo u kojemu će ljudska jedinka biti “”dorađena” i “unaprijeđena”. Ljudi budućnosti bit će jednostavno rečeno genetski modificirani.

Rodovi se uvode jer će budućnost koju nam kreiraju sadržavati:

– robote
– umjetnu inteligenciju
– hibridna bića ljudi i životinja
– hibridna bića ljudi i strojeva
– klonove svih vrsta
– osobe s ugrađenim životinjskim organima
– obične ljude

Nisu slučajno ljudi na posljednjem mjestu. Oni su tu zato što su nas tamo smjestili oni koji kreiraju zajedničku budućnost. Ljudi su za njih samo izvor problema i pobune. Zato će se svim dostupnim sredstvima broj ljudi smanjivati dok će se ostali rodovi brojno povećavati.

Prvi cilj rodne ideologije jest napad na suštinsku podjelu – muško i žensko. Za to se najprije koriste transrodne osobe, LGBT grupe, feminizam i slični pokreti kojima je cilj uništiti tradicionalni nazor koji još uvijek dijeli ogroman broj ljudi današnjice.

Izbacuju se prisilno iz upotrebe pojmovi: žena i muškarac, otac i majka, gospodin i gospođa, muž i žena. Sve se radi s namjerom da se potpuno uništi identitet ljudske jedinke. Na taj se način priprema teren za kreature koje će doći u budućnosti. To su novi rodovi koji se spremaju u tajnim laboratorijima diljem svijeta.

Pred nama je jedna užasna dehumanizirajuća budućnost. Dolazi vrijeme u kojemu ćemo imati GMO ljudske jedinke. Na ljudima će se raditi posve isti zahvati kao što se danas rade na kukuruzu ili soji. Eksperimenti kojima su u prošlosti bili izloženi laboratorijski bijeli miševi dječja su igra prema onome što smjeraju znanstvenici budućnosti.

Budućnost uvijek započinje razaranjem sadašnjosti. I upravo je u tome osnovna namjera rodne ideologije. Ona želi razoriti temelje na kojima počiva čitava ljudska civilizacija da bi je potom zamijenila “posthumanističkom” civilizacijom.

Ovo će se razaranje najprije izvesti uništavanjem tradicionalnoga odgoja djece. Cilj je stvoriti ljude budućnosti koji će biti spolno dezorijentirani i u stalnom konfliktu sa svojom istinskom prirodom.

Muškarci ne smiju biti muškarci, žene ne smiju biti žene. Takve bolesne individue jednostavno neće moći ni uspostaviti ni održavati elementarne obiteljske veze. Sve će veze među generacijama biti pokidane.

Ako današnje obitelji shvatimo kao zajednice koje tendiraju konfliktima i raspadu one će u budućnosti biti još daleko gore. Obitelj u bliskoj budućnosti jednostavno neće ni postojati. Jednakim društvenim inženjeringom bit će razorena i nacija.

Destrukcijom naše ljudske civilizacije želi se napraviti prostor za konstrukciju globalističke civilizacije budućnosti. One koja će biti seksualno pluralna i transhumana.

Jedino će gazde ostati iste. Bit će to potomci istih ovih glavešina koji danas naređuju marionetskim vladama poput naše.

Mala povlaštena manjina upravljat će centralistički i autokratski svim društvenim procesima primjenom gole sile. Degenerirane ljudske jedinke budućnosti neće im se biti sposobne suprotstaviti.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Hrvatsko političko manekenstvo

Objavljeno

- datum

Ilustracija Alan Ford: Magnus/Knjizevnost u živo

Osnovni problem koji muči današnjeg hrvatskog čovjeka je kako razlučiti suštinsko od perifernog. Mi živimo u doba nesmiljenog marketinga i neprestane medijske obmane. Zato nam je ponekad teško prepoznati ono što je to važno, a što posve nevažno.

Da bismo razriješili ovu dilemu uvijek moramo svoju pažnju usmjeriti prema djelima, a zanemariti riječi. Mnogi ljudi jedno govore, a drugo rade. Zato naša prosudba nečijega rada uvijek se mora temeljiti na postignućima, a ne na šupljoj priči. Masu je lako zaslijepiti režiranim igrokazom. Trivijalne stvari tako postaju bitne dok se ono važno krije ispod površine.

Nedavni posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj najbolji je primjer ovoga o čemu govorimo. Ako ćemo svoju pažnju usmjeriti na ono izvanjsko, protokolarno, onda ćemo zaključiti kako među nama vlada poštovanje i sklad. No je li uistinu tako? Što se to doista krije ispod površine?

Hrvatska ima elegantno odjevenu Predsjednicu. Naša Predsjednica na fotografijama izgleda jako dotjerano i fotogenično, ali to je samo ambalaža. Što se krije ispod celofana? Ista je stvar i s Andrejom Plenkovićem. Naš predsjednik Vlade izgleda kao pravi elegantni gospodin. On se ponaša uglavnom uglađeno, zna biti odmjeren i pristojan. Što mi od tog njegovog nastupa kao država imamo?

Kad skrenemo svoju pažnju s blještave ambalaže na sadržaj situacija više nije tako sjajna. Najednom ne možemo ne zamijetiti kako u našoj zemlji na svim razinama vlada popuno rasulo. Mi smo kao zemlja strukturalno skoro uništeni. Izvana sve djeluje lijepo i sređeno, ali unutra je sve pokvareno. Nešto je trulo u državi Hrvatskoj.

Kako sam na početku teksta obećao progovoriti o suštini tako ću odmah reći ono najvažnije. SR Hrvatska nikad nije prestala postojati. Ta bivša jugoslavenska republika nastavila je svoju egzistenciju do dana današnjeg. Ja time želim reći da demokratska Hrvatska uopće ne postoji. I nikad nije ni postojala. Postoje doduše njeni izvanjski simboli, postoji hrvatski celofan, ali ispod njega krije se nešto drugo.

Drage moje prijateljice i dragi moji prijatelji komunistička Hrvatska i dalje postoji. I neka vas ne čudi što nam opet spremaju novu Jugoslaviju. U duhovnom smislu mi nikad nismo izašli ni iz komunizma ni iz Jugoslavije.

Ali mi smo imali demokratske izbore, reći će neki. Točno. Ali pitam ja vas što se to u našoj zemlji suštinski promijenilo od tada? Koje su to korjenite promjene nastale nastankom naše samostalne države?

Nema ih. Socijalistička Republika Hrvatska i dalje stanuje ovdje. I neka vas ne zavara ovo “socijalistička” jer to nikako ne znači da smo mi socijalistička zemlja. Ne. Mi smo zemlja beskrupuloznog totalitarnog nepotizma. Kod nas su se sve strukture iz komunističke Hrvatske jednostavno zaogrnule nacionalnim simbolima. Sve drugo ostalo je isto.

Duboko u našemu nacionalnom biću rovari na desetke tisuća komunističkih termita. Kad kažem “komunističkih” opet ne mislim ideološki koliko mislim duhovno. To su ljudi koje karakterizira nekoliko izrazito negativnih osobina:

 – Potkupljivost
 – Nesposobnost
 – Lijenost
 – Neodgovornost
 – Nepotizam
 – Karijerizam
 – Poltronstvo
 – Pohlepa

Bez obzira na navedene mane ti ljudi drže svoje pozicije isključivo zbog političke volje koja im drži leđa. Oni su tu gdje jesu došli preko veze. Bila ona rodbinska ili stranačka. I jedino su lojalni tom klanu ili tom lobiju koji ih je doveo tamo gdje jesu. Organizacija našega društva je uglavnom plemenska, rodovska i klanska. To su, priznat ćete, prilično primitivni oblici društvene organizacije.

Kad smo izlazili iz Jugoslavije mislili smo da će napokon oni najsposobniji među nama dobiti priliku pokazati što znaju. No to se nije dogodilo. Lijeni i pohlepni uhljebi posve su okupirali našu zemlju. Sve državne službe prepune su ljudi koji nisu ništa drugo nego običan društveni balast.

Hrvatska je nesretna zemlja koja je od komunizma uzela nerad i totalitarnu svijest, a od kapitalizma pohlepu i zagađenje. Zato smo tamo gdje jesmo. Zaglibili smo duboko u blatu, a svi se ovi nepovoljni procesi po inerciji jednostavno nastavljaju.

I zato neka vas ne zavaravaju slatkim riječima i skupocjenim odijelima. Ispod te blještave ambalaže krije se nešto drugo. Turobna i mračna strana Hrvatske.

Iz svega navedenog nameće se samo jedno moguće rješenje. Lustracija. Pitanje je samo tko će je sprovesti? Koje su to društvene i političke snage u našoj zemlji koje mogu sprovesti lustraciju?

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Igor Petrić

Što je to loše rekao admiral Domazet-Lošo?

Objavljeno

- datum

Zašto je predsjednica smijenila admirala? Zar samo zato što je ovaj izjavio nešto što joj nije bilo po volji? Ili zato što je rekao nešto što se kosilo s politikom države Hrvatske? Podsjeća li ovaj događaj na onaj iz 2000-te godine kad je Mesić smijenio sedmoricu generala?

Što je dakle grijeh admirala Domazeta-Loše? Mislio je svojom glavom. I zato je dobio pedalu.

U današnjoj Hrvatskoj upotreba vlastite glave nikako nije preporučljiva. Razmišljanje, analiza i stvaranje vlastitoga stava posve su nepoželjne aktivnosti. Idealni Hrvat danas je poslušan, priglup, pasivan i krotak poput ovce. Ali zato rado ide na šišanje kad se to gospodaru prohtije.

Mi bismo svi zajedno žarko željeli vidjeti kako naša vlast skače u obranu nacionalnoga interesa. Ali to nećemo dočekati. Ne postoji danas hrvatski nacionalni interes. Postoje privatni interesi, postoje međunarodni interesi, ali hrvatski nacionalni interes se negdje zagubio. Čak ga ni naša predsjednica nije u stanju pronaći, ma kako se ona navodno trudila.

Kad treba podići narodu harač naša vlast je spretna i poletna. Kad treba podilaziti Europi ili susjedima ona je poduzetna i vrijedna. Kad se treba slizati s manjinama koje mrze našu državu ona ne čeka ni časka. Ali kad treba nagaziti vlastiti narod onda je brza i puna elana. I to je navodno ta naša, hrvatska vlast?

Ali vratimo se na našu priču o admiralu i predsjednici. Najprije valja reći ono najvažnije, a to je da su Slovenci prvi zaoštrili situaciju spominjući vojsku u vezi arbitraže o granici s Hrvatskom. U Sloveniji su na sjednici parlamentarnog odbora za obranu tražili izvanrednu sjednicu na kojoj se trebalo raspravljati o spremnosti slovenske vojske za slučaj zaoštravanja spora s Hrvatskom. Dakle, ponavljam još jednom za sve one tvrde na ušima, slovenska je strana prva priprijetila vojnom silom!

Što je drugo admiral Hrvatske vojske i bivši načelnik Glavnog stožera na to trebao reći? Da se slaže i neka Slovenci lijepo demonstriraju vojnu silu, a mi ćemo se po dobrom starom običaju pokriti ušima? Ali ne, admiral je rekao ono što misli svaki hrvatski časnik i vojnik. Slovenska je vojska živa smijurija, njihov je desetodnevni rat bio obična lakrdija, a naša bi ih vojska pregazila za dva dana. I to je to. Vojničkim rječnikom rečeno jasno i glasno. Na slovensko zveckanje oružjem to je posve primjeren odgovor.

No, ne lezi vraže. Skočiše mnogi iz žbunja da bi iz zasjede mučki napali našega admirala. Koji bi kao zametao kavgu i vodio naokolo krvave, osvajačke ratove. Ali ti slinavi kvazipacifisti nisu skočili na slovensku provokaciju. Ne. Skočili su na svoje krive, dlakave stražnje noge samo da bi napali admiralov odgovor na slovensku provokaciju.

I sad u čitavu priču uskače naša vrla Predsjednica. Odjevena skladno i prikladno s puno ukusa jedna je od najzgodnijih političarki Europe. Ali izgled vam u politici malo vrijedi. Ono po čemu će vas pokoljenja pamtiti jesu politički potezi. A potez koji je Kolinda Grabar Kitarović povukla posve je isti kao i onaj Stjepana Mesića prije 17 godina. Kad visoki vojni dužnosnik misli svojom glavom valja ga primjerno kazniti. I Mesić i Grabar Kitarović posve su po tom pitanju jednaki. Jednostavno, njihovi potezi ne štite ni nacionalni interes ni dostojanstvo.

Admirala Domateza-Lošu smijenilo se jednostavno zato što je dugoročni cilj hrvatske politike prihvatiti arbitražu na nagovor Europe. Jednako kao što je dugoročni cilj uvesti porez na nekretnine ma koliko se pravili da to neće sprovesti.

Kad su naši političari u pitanju jako je lako predvidjeti sve njihove buduće poteze. Oni će uvijek, bez iznimke, biti na našu štetu. Bit će tu doduše muljanja, prenemaganja, odugovlačenja, ali mi kao narod na kraju uvijek ispadamo magarci.

U svemu ovome meni je drago kad vidim kako naš admiral ne dopušta da se od njega pravi magarac. Nije on slučajno postao admiral pobjedničke vojske.

Igor Petrić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno