Connect with us

Kultura i vjera

EGZORCIST POSLAO VAŽNO UPOZORENJE!

Objavljeno

- datum

Postoji demon koji je specijalist za napadanje obitelji, kaže egzorcist Cesar Truqui, svećenik koji je 2015. sudjelovao na seminaru o egzorcizmu koji je održan u Rimu.

Fr.Truqui upozorio je da sve što šteti obitelji, uključujući razvod, veseli đavla.

Govoreći za the Italian Weekly, 2015., rekao  je da se o  demonu koji napada obitelj također govori u  Starom Zavjetu, u Knjizi o Tobiji. Taj đavao se zove „Asmodej“ (Tob 3, 17). Ovaj demon je poznat po tome što je ubio sedam Sarinih muževa,  a okovao ga je  i otjerao u pustinju arkanđeo Rafael. Isto tako – prisutan je u mnogim egzorcizmima, kaže fr.Trugui.

Svećenik je podsjetio na  svoj  susret s demonom tijekom jednog  egzorcizma…

„Bilo je tijekom egzorcizma koje su vodili  fr.Gabriele Amorth i Father Francisco Bamonte, kojima  sam asistirao“. Pokojni fr.Amorth bio je čuveni  egzorcist u Rimu, i izveo je oko 70.000 egzorcizama tijekom 29 godina. Izvođenje egzorcizma kadkada zahtijeva višekratne obrede i svaki put kad se izvodi računa se kao poseban slučaj.

„Sjećam se mladog para, veoma skladnog,  koji se želio vjenčati, a ipak, žena se morala podvrći egzorcizmu da bi se posve oslobodila!“, rekao je Fr.Truqui.

Tijekom egzorcizma „demon je bio bijesan i uplašio  je FR.Amorth-a. Da bi spriječio ženidbu – zaprijetio je  da će ubiti mladu djevojku. Očito, bila  je to prijetnja Oca Laži, koja se u stvari nije dogodila“.

Zauzvrat, dodao je svećenik, đavao traži načine kako nauditi obitelji, i napada je  kroz životne stilove i ideologije, ali,  također i preko individualnog razmišljanja o razvodu.

Bračni parovi, ili jedno od supružnika misli: “Ako više ne volim svoga muža (svoju ženu), bolje je da se razvedemo!“, ali pri tom zaboravljaju kakve posljedice ima razvod na djecu i društvo u cjelini rekao je, i dodao:

„Ovaj mentalitet koji radi  protiv obitelji veoma se sviđa đavlu. On zna da se s čovjekom, koji je sam, nesiguran i  isključen iz obiteljsih  veza lakše može manipulirati.“

„Čak i danas, a ja sam preko 50 godina star,  mislim da se moja majka i otac vole zauvijek , i tu nalazim utjehu i hrabrost. Naprotiv, djeca razvedenih roditelja su krhkija, nestalnija i kolebljivija,“, rekao je fr.Truqui.

Papa Franjo je 2014.godine, kad se obraćao članovima karizmatske obnove, istaknuo da đavao traži načine kako da razori obitelji, jer  tamo gdje Isus raste, raste i međusobna  ljubav  između supružnika, te između supružnika i njihove djece i između djece.“

„Isus raste u međusobnoj  ljubavi supružnika. On raste u životima djece. I zato neprijatelj tako žestoko napada obitelj. Đavao ne voli obitelj. On traži način na koji će ju razoriti, on želi eliminirati ljubav iz svake obitelji.“ upozorio je Papa sudionike koji su se okupili na Olimpijskom stadionu u Rimu u impozantnom broju – bilo je 52.000 sudionika različitih karizmatskih pokreta.

Tom prigodom papa Franjo je podsjetio da su „obitelji kućne crkve. Supružnici su grješnici, poput svakoga od nas, ali oni žele napredovati u vjeri, u svojoj plodnosti, u  svojoj djeci i vjeri svoje djece“.

I zato je molio Božji blagoslov za svaku obitelj „da ju učini snažnom u ovoj krizi u kojoj je đavao svakako želi razoriti.“

Izvor: medjugorje-info

Komentari

Komentari

Istaknuto

SENZACIONALNO: U moćnoj Bibliji pronašao recepte za izlječenje svih bolesti! Rak je za njega poput prehlade, a može izliječiti čak i AIDS!

Objavljeno

- datum

Autor

LIJEČNIK ODUŠEVIO SVIJET       A što je sа rаkom, bolestimа srcа, dijаbetesom, Pаrkinsonovom bolešću…? – Vjerujte mi dа se spomenute bolesti rješаvаju brzo, kаo prehlаdа, sаmo аko je pаcijent discipliniran i hoće surađivati. Dr. Richard Schulze postаo je svjetski poznаt liječnik primjenom drevnih i jednostаvnih tehnikа liječenjа koji su još prije 3.500 godinа zаpisаni u Bibliji. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) Mlada Časna odgovorila Dječacima

Objavljeno

- datum

Kontroverzni splitski sastav “Dječaci” naišao je na snažnu prepreku. “Dječaci” su poznati po kontroverznim, uvredljivim i izrugujućim tekstovima koji su prožeti uvredama prema svemu što je domoljubno i religiozno.

Ovog puta na meti našli su se redovnici, točnije časne sestre, kojima su posvetili pjesmu “Mlada časna” i u maniri, pravih “tolerantno-liberalno-urbano-potpuno-politički-neovisnih sastava” napisali prilično degutantan tekst.

No, nisu se nadali da će im “Mlada časna” odgovorit.
Pročitajte prvo tekst Dječaka, a potom odgovor Mlade časne.

Dječaci – Mlada časna:
u razredu si mogla imat bilo koga
treći srednje si izabrala boga
MLADA ČASNA
reću ti nešto šta si već i sama znala
crno ti lijepo stoji al si pretjerala
mlada časna
mateuška je puna al tebe nije briga
jer svaku noć te čeka opet ista stara knjiga
MLADA ČASNA
mlada časna reci mi šta će ti to
mlada časna još nije gotovo
mlada časna ajde s nama van
pusti popa pusti samostan
skini cvike i crnu odoru
nemoj živit život u zatvoru
ti oćeš pomoć ljudima, ti oćeš molit boga
ti oćeš ić u španjolsku i živit bosonoga
MLADA ČASNA
posljednja večera baš je bila slasna
ali ko će oprat suđe, ko će drugi nego časna
MLADA ČASNA
situacija za stolom još je uvik ista
na svetoj stolici za sestru nema mista
YOUNG SISTAA
na zidu imaš sliku na ivana pavla
noćima se budiš opet sanjala si đavla
MLADA ČASNA
kažeš da si dobila poziv prošlo ljeto
zvali su te mnogi al je bilo zauzeto
MLADA ČASNA
srea sam te jutros kad išla si na misu
pita sam te di si, ti si rekla hvaljen Isus
MLADA ČASNA

Odgovor “Mlade časne” Dječacima:

Ej Dječaci Evo i od mene za vas par beatova
Nadam se da neću zasjenit rimu vaših hitova
Ne, neću vas vrijeđat, ne to nije moj đir
Samo vam želim reći da moj poziv nije hir
Pomalo vas žalim jer ne kužite stvar
Da ste u krivu da ću vam argumanata par
Prije nego izabrah Boga, izabra On mene
A kada slijediš svoje srce, sve samo od sebe krene
Žalim svakoga koji misli da u zatvoru živim
Ali ne, zato vas ja ni malo ne krivim
Pitam se ʹko je zarobljen – vi ili ja
Dovoljno se vidi iz pogleda – je li prazan ili sja
Može li se usporedit pijanka i mamurluk sutra
Sa duhovnim bogatstvom što ga primam svakog jutra
Daaa, iz te iste Knjige koja tolʹku snagu ima
Što usporedit se ne može s dva đojina dima
Heeej Dječaci odrastite…
Moʹš odmahnit rukom i reć da nisam normalna da moj pozdrav za tebe je samo fraza formalna Možda koju noć kad zaspim i uspijem sanjat
Ako prestanete vrištat, beštimat i po getu se ganjat
Itekako me za vas sve na Matejuški briga
Boli me kad čujem da vas stišće oko srca veriga
Kad đoja izgori, piće se popije, a šminka razmulja
Pitam se jeste lʹ sretni ilʹ iznutra vas nešto žulja
Spominješ posljednju večeru kažeš da je bila slasna
Zar je nečijim svetinjama rugat se postala baza masna
Lako meni oprat suđe al me brine savjest tvoja
Hoćeš li ikad osjetit nešto od svetoga spokoja
Cili Split je na Lovrincu ali tamo nije kraj
Ima nešto nakon smrti ili propast ili raj
Mogu skinit cvike posudim ti da istinu vidiš
Tad bi promislio dvaput da se sutra ne sitidiš
Samog sebe kad shvatiš da je takav život isprazan
Uvidjet ćeš da je život Božji dar famozan
Zato nemoj ga na ispraznosti tratit
Da ne bi bilo prekasno a lipo si sve moga shvatit
Da si htio da si samo zastao na tren
Pitao sam sebe jesi lʹ prazan i izmoren
Heeej Dječaci odrastite…
Ne, niʹko me ne drži da bi me pustiti trebao
Ljubav me drži, ne našʹo se ko me pokolebao
Znaš li što je Ljubav, ona iskrena prava
S kojom ne može se mirit ni ta tvoja trava
Za ljubavlju čezneš ali na krivom mjestu tražiš
Zašto se konačno zavirit u sebe ne odvažiš
Ti pozivaš mene da izađem van
A ja te izazivam u svoju nutrinu uđi sam
Heeej Dječaci odrastite…
Odoh sad na molitvu – za tebe ću je namjenit
Nadam se da ćeš i ti s Njim koju riječ izmijenit
Ako ti još štogod nije ostalo jasno
Možda se opet sretnemo – zar to ne bi bilo krasno
Prepoznat ćeš me po bilin starkama i monturi
Guštan pričat s Bogom hodajućʹ po balaturi
Heeej Dječaci odrastite…

Pitali smo osobu blisku Mladoj časni, što je ponukalo na ovakav odgovor:

“Dakle, mlada časna je, vidjevši link pjesme na fejsu uz vrlo degutantne i sarkastične komentare, odlučila poslušati o čemu je zapravo riječ… kada ju je poslušala, osjećala je silnu potrebu reći Dječacima kako im nije neka fora u stihove slagat ono što zapravo ne poznaju, a još manje razumiju. Misli da bi im veći izazov bio susret se s kojim mladom časnom te uz kavicu porazgovarat o njezinu odabiru i načinu života, nego napisat nekakav pjesmuljak s vrlo provokativnim idejama koje temelje na nekakvim izvanjskim i posve krivim predodžbama o takvom načinu životu!

Možda je mlada časna nekoć bila dio takva njihova svijeta te uvidjela ispraznost takva načina življenja i onda može govoriti na temelju vlasitita iskustva, ali Dječaci nisu iskusili nešto od duhovnog (za koji ne moraš biti svećenik/časna) života te ne mogu govoriti na temelju toga već samo na temelju vlastitih predrasuda…

Mlada Časna to opisuje riječima Sassje & Remi:

Ne znam šta dalje, pa lijepim i lijepim
i ne znam se izrazit, pa lijepim i lijepim
ni u nečem ostvarit, pa lijepim i lijepim
pa izgradim po’ svijeta od lažnih etiketa“

Zapitajmo se – DO KAD ĆEMO OVO FINANCIRAT?

Veliko hvala Mladoj časni, jer je obranila ono što živi, dala nama primjer i pokazala pravu stranu tolerancije

Napisao/la izvorni članak: J.B.

izvor: gradjanska-akcija-official.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Dostojevski i sotona: Kako su se junaci ruskog pisca borili s đavlom

Objavljeno

- datum

Autor

PROBLEM ZLA I ZLOGA  –  Veliki ruski pisac bio je opsjednut problemom zla u svijetu, ali i ulogom Zloga u životu čovjeka i čovječanstva, piše hrvatski dominikanac, esejist i pjesnik Rajmund Kupareo (1914.-1996.) u ovom prekrasnom tekstu.

Mnogo puta smo čitali i slušali da je F. M. Dostojevskoga strahovito mučio problem zla u svijetu. To je točno. Ali njega je također mučio problem i uloga Zloga (vraga) u životu pojedinog čovjeka i cijelog društva. Nije naša nakana raspravljati u ovom članku o postojanju i naravi vraga. Neka o tome raspravljaju teolozi! Uostalom, za katolike je u tom pogledu važna nauka Crkve, izložena na koncilima, napose na Lateranskom (DS 800) i Tridentinskom (DS 1694, 1611), a da ne spominjemo izjave papa, kao Lava Velikog (DS 291), Inocenta XI. (DS 2241), itd. Sadašnji Sveti Otac već je pet puta govorio o sotoni i njegovu utjecaju u svijetu i Crkvi (osobito u nagovoru od 29. VI. 1972.). Crkva spominje vraga, kao osobu i u svojoj liturgijskoj praksi, napose u obredu krštenja:»Odričete li se sotone i svih njegovih djela… Odričete li se sotone, začetnika i vođe grijeha?« Nema »starog«, klasičnog teologa koji nije smatrao vraga, otpalog anđela, osobom. Dosta je prolistati Index Thomisticus[1] po koje­mu se termin »diabolus« (usp. nr. 24671) nalazi 1281 puta u djelima Tome Akvinskoga. Celestin Tomić napisao je u Bogoslovskoj smotri (1976., br. 3) članak »Zlo, demoni, sotona« i naveo najvažniju suvremenu literaturu. Poznata francuska revija Lumiere et vie posvetila je čitav broj 78. (1966.) problemu pod naslovom »Satan«. Tu su ukratko izneseni svi oblici demonološke problematike: filozofsko-teološki, biblijski, umjetnički (vrag u literaturi, filmu, glazbi), povijesni itd. Kao kuriozitet naveo bih esej književnika Danijela Dragojevića »Druga strana svjetlosti«[2], koji također govori o ulozi vraga u ljudskom životu. Da zlodusi postoje kao zasebna individualna bića, za kršćane je objavljena istina, koja se prihvaća ili ne prihvaća. U ovom članku nastojat ćemo iznijeti mnijenje genijalnog ruskog pisca o tom problemu. On doduše nije napisao nikakvu raspravu o demonologiji, ali osobe njegovih romana izražavaju, bez sumnje, njegovu misao.[3

Govoreći o palom anđelu, najradije se služimo izrazom »vrag«, iako u hrvatskom jeziku imamo sinonime »đavao«, »demon« i »sotona«. Riječ »vrag«, po etimologijskom rječniku Petra Skoka, dolazi od »baltoslav., sveslav. i praslav. ‘vorgr’, danas ‘diabolus’. Prvobitno je značenje u staroslav. = neprijatelj koji ubija«.[4] A to odgovara Kristovim riječima kad kaže za palog anđela da »on bijaše ubojica ljudi od početka« (Iv 8, 44). Termin »sotona« ili »satana« hebrejskog je podrijetla (haschatan), a znači protivnik, dok je »demon« grčkog izvora ehthros (έχϑρός). Demon je u najstarijim vjerovanjima svako nadljudsko biće koje se pojavljuje nenadano čovjeku, u snu ili u pustom predjelu, i straši ga. On je fantastična predodžba iracionalnoga, tjeskobnoga, nepredvidljivoga. Kod starih Grka on označuje genij (duh), dobar ili zao. Razlika između dobrih i zlih demona napuštena je u kršćanskih pisaca prvih vjekova i termin diabolos (διάβολος) ulazi umjesto termina daimonion (δαιμόνιον). Đavao nije više dvoznačan pojam; on je isključivo neprijatelj Božji ili biće koje želi zlo i smrt, to jest uništenje svega što postoji (»duh samouništenja i nepostojanja«, nazvao ga je Dostojevski u Velikom inkvizitoru). Demon ili đavao ima u biblijskoj predaji svoje mjesto u ljestvici bića i povijesti stvaranja, a nije samo neka sila, zla kob, usud, bijes (furor) koji ovlada čovjekom, kao što je to bilo u grčkoj predaji.[5] U Grčko-hrvatskom rječniku Stjepana Senca za glagol diaballo (διαβάλλω) nalazimo sljedeća značenja: potvarati, tužiti, mraziti, razdvajati, varati.[6] Vrag je opisan u Bibliji i kao napasnik, napose u Kristovoj kušnji u pustinji (Lk 4, 1 – 12). Ukratko: vrag ili đavao je onaj koji ubija, razdvaja, napastuje, izvanjski obuzima nekoga, ali ne može ući u skrovište ljudske duše. Toma Akvinski odlučno brani čovjekovu slobodu: »Vrag ne može nikako (nullo modo) navesti čovjeka da nužno griješi.«[7] »Vrag nije uzrok grijeha na izravan i dovoljan način, nego samo ukoliko nago­vara i predlaže nešto poželjno.«[8]»Cijelo unutrašnje djelovanje vraga iz­gleda da se svodi na fantaziju i osjetni nagon.«[9] Moramo dopustiti vragu bar ono što dopuštamo čovjeku: da nagovara, predlaže, vara; da tjelesno i psihički nekoga svlada i muči; da utječe na mišljenje, volju i čuvstva; da napastuje. Doduše, vrag to čini na podmukliji i savršeniji način nego čovjek. Pogledi Dostojevskoga na djelovanje vraga u ljudskom životu imaju mnogo dodirnih točaka s demonološkom mišlju Tome Akvinskoga, kako ćemo vidjeti u ovom članku.

U ovom ćemo se prilogu osvrnuti na tri, po općem mnijenju, najuspjelija romana F. M. Dostojevskoga: Zločin i kazna, Bjesovi i Braća Karamazovi. No to ne znači da i u njegovim drugim romanima i pripovijetkama nema aluzija na djelovanje Zloga, kao što je očigledno npr. u djelima: Zapisi iz mrtvog doma, Poniženi i uvrijeđeni, a napose u pripovijetki Gazdarica. Za našu svrhu, koja se sastoji u tome da pokažemo prisutnost kršćanskog poimanja vraga u spisima F. M. Dostojevskoga, najbolje odgovaraju tri spomenuta romana.

Toma Akvinski kaže: »Vlastita zadaća vraga jest da napastuje.«[10] Njegova je taktika, kao, uostalom, i kod ljudi, da iznese »uvjerljivije« motive, dokaze da bi se počinio neki grešni čin.[11] Ti motivi »ne mogu nužno prisiliti volju na pristanak, ali je mogu prikloniti«.[12] Potrebno je, dakle, usuditi se, odvažiti, pokušati!

– Dokučio sam onda, Sonja – nastavi Raskoljnikov zanosno – da vlast zadobiva samo onaj koji se usudi da se sagne i da je uzme. Radi se samo o jednom: treba se samo usuditi! U meni se onda pojavila jedna misao, prvi put u životu, a tu misao nije nitko nikad zamislio prije mene! Nitko! Sinulo mi je odjedanput, jasno kao sunce, kako se još nitko nije dosad usudio i ne usuđuje se da prolazeći kraj sve te besmislice, zgrabi naprosto sve za rep i strese do đavola! Ja… ja sam jedino želio da se odvažim (podcrtano u prijevodu!) i ubio sam… ja sam jedino želio da se odvažim. Sonja, to je razlog svemu!

– Oh, šutite, šutite! – cikne Sonja i pljesne rukama. – Vi ste otpali od Boga i Bog vas je pokarao, predao vas đavlu!

– Zbilja, Sonja, kad sam ležao u mraku i kad mi se pričinjalo, onda me je đavao smućivao. A?

– Šutite, ne podrugivajte se, bogohulniče, ništa vi ne razumijete, ništa!

– Šuti, Sonja, ja se i ne podrugujem, ta i ja sam znam da je đavao mene vukao. Šuti, Sonja, šuti! – ponovi on mračno i odlučno… Drugo mi je bilo potrebno da doznam, drugo me je guralo naprijed; morao sam da doznam tada, i to što brže da doznam, jesam li ja uš, kao svi, ili čovjek? Hoću li biti sposoban da počinim zločin ili neću? Hoću li se odvažiti da se sagnem i uzmem ili neću? Jesam li stvor koji strepi ili imam pravo…

– Da ubijate? Imate li pravo da ubijate? – pljesnu Sonja rukama.

– E-eh, Sonja! – klikne on razdražen i htjede joj nešto odvratiti, ali prezirno zašuti. – Ne prekidaj me, Sonja! Htio sam da ti kažem samo jedno: da je mene đavo navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo, jer sam i ja baš onakva uš kao i svi ostali. Narugao se meni, pa sam, eto, i došao tebi sada! Primi gosta! Da nisam uš, zar bih i došao tebi? Slušaj: kad sam ono išao babi, samo sam dolazio da pokušam (podcrtano u prijevodu!). Znaj, dakle!

– A kako sam ubio? Zar se tako ubija? Zar tako idu da ubijaju kako sam krenuo ja? Pripovjedit ću ti jednom kako sam pošao! Zar sam ja ubio babu? Sebe sam ubio, a nisam babu! Odmah sam tu i sebe umlatio na sve vijeke! A tu je babu ubio đavao, nisam ja… Mani se mene, Sonja, mani se! Okani me se! – zaviče on naglo u grčevitom jadu. – Okani me se!

– Ljute li muke! – otrgne se Sonji bolan vapaj.

– Pa što sada da radim, govori! – zapita Raskoljnikov, naglo digne glavu i zagleda se u Sonju, dok mu je lice bilo grdno iznakaženo u očajanju.

– Otiđi odmah, ovog časa, stani na raskršću, pokloni se, poljubi najprije zemlju, koju si oskvrnuo, a onda se pokloni cijelom svijetu, na sve četiri strane, i reci svima naglas: »Ja sam ubio!« Onda će ti Bog opet dati život. Hoćeš li otići? Hoćeš li otići? – zapitkivala ga je, sva dršćući, stisnula i zagledala se žarkim pogledom u njega.

– Zar da se prijavim? – zapita on mrko.

– Da primiš patnju na sebe i da se njom iskupiš, eto, to treba.[13]

Čitatelji zacijelo znaju rasplet ovog potresnog prizora i utjecaj Sonje Semjonovne na odluku jadnog Raskoljnikova. Ona je preuzela na sebe dio njegove patnje i pošla za njim u Sibir da dijeli njegovu sudbinu i da ga, pročišćenog patnjom, dovede do pravog kršćanskog smisla života.

Dostojevski prikazuje vraga kao dobrog poznavaoca ljudske duše: »Đavao me je navukao, a tek nakon toga mi je objasnio da nisam imao pravo odlaziti onamo… Narugao se on meni…« Krist kaže za vraga:»Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži” (Iv 8, 44). Zanimljivo je upozoriti da baš u ovom romanu nalazimo novi »cogito«, temeljen na laži: »Laganje je jedina čovječja povlastica koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.«[14] Jedino Sonja, siromašna djevojka s ulice, ima snage da reče istinu, jer ona istinski ljubi, mada ta istina razdire dušu i prouzrokuje bol.

Dostojevski ni u kojem svojem djelu ne upotrebljava toliko uzvika: »Do đavola!; đavao vas sve odnio!; đavao ga znao!; vrag ga odnio! – i slično, kao u ovom romanu. Kao da je čitava atmosfera zasićena prisutnošću zloduha!

Dostojevski nije bez razloga stavio kao »moto« na početku romana Bjesovi citat iz Evanđelja po Luki (Lk 8, 32-37), koji se odnosi na zgodu kad je »Isus dopustio ‘bjesovima’ (‘zlim duhovima’, prevodi naša Biblija od 1968.) da uđu u svinje i sruče se niz ostrmak u jezero i utope se. A čovjek, iz kog Isus bijaše istjerao bjesove, sjedaše do Isusovih nogu zdrave pameti. Oni koji bijahu sve vidjeli, ispripovjediše žiteljima kako ozdravi bjesomučni.«

To znači da Bog može dopustiti vragu da »napastuje ljude duševno i da ih zlostavlja tjelesno«.[15] A zašto mu ne bi dopustio ono što dopušta čovjeku?

Pa ipak u ovom složenom i misaonom djelu čitatelj ne vidi da su »bjesovi« izišli iz čovjeka i da se on smirio. Naprotiv, »bjesovi« proždiru svoje žrtve psihički, a ponekad i fizički.

U ovom romanu Dostojevski nije opisao samo političko-društvene, vjerske i ideološke probleme svoga doba, nego je proročanski predvidio i teoretsku i praktičnu dramu naših vremena, jer »bjesovi«, nažalost, nisu nestali s naše planete. Većina »aktera« ovoga romana opsjednuta je fiksnim idejama. Na prvi pogled čini se da ih progoni misao o društvenoj preobrazbi svijeta, ali to je tek pokretni zaslon, iza kojeg se krije vlastiti »bijes« ili zloduh. Dobro kaže isti pisac na drugom mjestu: »Tajna čovječjeg života nije u tome da samo živi (pa ni u najpravednijem društvu), već u tome zašto živi.«[16]

U galeriji bjesomučnih, koje je Dostojevski iznio u ovom romanu, zaustavit ćemo se – zbog ograničenosti prostora – samo na Kirilovu, jer nam se čini da on najbolje oličava »bijes« suvremenog čovjeka koji svojim pogrešno shvaćenim humanizmom želi nadomjestiti metafizički apsolut, bez kojeg život nema smisla. U Kirilovu se odvija filogeneza ljudske težnje da se izjednači s Bogom. »Onog dana kad budete jeli sa stabla što je na­sred vrta, otvorit će vam se oči i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo« (Post 3, 5). To su riječi vraga. Kirilova upravo progoni ista misao: kako postati Bog? On to želi postići samouništenjem. Kirilov je idejni preteča J. P. Sartrea, koji u knjizi L’Existencialisme est un Humanisme (Pariz, 1946.) želi dokazati da je postojanje Boga nespojivo s ljudskom slobodom. Samo što Sartre nije dosljedan svojoj misli, jer, ako je »besmisao što smo se rodili, što živimo i što ćemo umrijeti«, onda je samoubojstvo logičan zaključak takvog shvaćanja života. Kirilov počinja samoubojstvo. Stisnuo ga je u škripac Vrhovenski, vidljiv izvršitelj nauma zloduha. Vrhovenski nestaje nekažnjen s pozornice događaja, kao što se to po nekom zagonetnom pravilu događa u povijesti čovječanstva. Kirilov uviđa da smisao života nije ni u blagostanju, ni u novcu, ni u nasladama, ni u ljubavi. Čovjeku se ovdje spontano nameće usporedba s Tominom raspravom o zadnjem cilju ljudskog života (I – II, q.2). Ali Kirilov nije uvidio u čemu je taj cilj.

– Ja samo tražim uzroke – kaže Kirilov svome posjetiocu – zbog kojih se ljudi ne usuđuju ubiti same sebe; to je sve.

– Vrlo malo.

– Mislite li zaista tako?.. . Zbog čega se, po vašem mišljenju, ljudi sustežu izvršiti samoubojstvo?

– Dvije predrasude ih sprečavaju, okolnosti dvije; svega dvije; jedna je vrlo malena, druga vrlo velika. Ali i malena je vrlo velika.

– A koja je malena?

– Bol.

– A koji je onaj drugi, veliki razlog?

– Onaj svijet.

– Mislite time kaznu?

– Svejedno. Onaj svijet; naprosto onaj svijet.

– A zar nema i takvih ateista koji uopće ne vjeruju u onaj svijet? Kirilov je šutio.

– Možda vi sudite po samome sebi?

– Svatko može suditi po sebi jedino – izreče on i pocrvenje. – Sloboda će potpuna nastupiti kad bude svejedno da li živiš ili ne živiš. Eto, to je jedini cilj.

– Cilj? Pa onda možda i nitko ne bi htio više živjeti?

– Ne bi, nitko! Čovjek se boji smrti zato što voli život, i takav je zakon prirode. To je podlo, i cijela obmana je baš u tome!. .. Danas čovjek još nije pravi čovjek. A bit će jednom neki novi čovjek, sretan i po­nosan. Onaj, kome bude svejedno da li će živjeti ili neće; on će postati novi čovjek. Tko nadvlada bol i strah, taj će postati Bogom. A ovoga Boga više neće biti.

– On ne postoji,on jest. Svaki onaj koji želi potpunu slobodu mora imati snage da sam sebe ubije. Tko se usudi sam sebe ubiti, taj je Bog. Sad svatko može učiniti da Boga ne bude i ničega da ne bude. Ali nitko to još nije učinio.

– Pa već je bilo samoubojica na milijune.

– Ali su se ubili zbog nečeg drugog. Da bi strah ubili, zato se nisu ubili. Tko se ubije jedino zbog toga da bi ubio strah, taj će odmah po­stati Bogom.«[17]

Sartre kaže: »Moja je sloboda jedini temelj vrednota i ništa me, apsolutno ništa, ne opravdava da odaberem ovu ili onu ljestvicu vrednota.«[18] Nadalje:»Treba, dakle, priznati da je uništavanje bitno ljudska činjenica.«[19] Kirilov je to još jasnije izložio:

– Ako Bog jest, sva je volja njegova, i ja ne mogu ništa mimo volje njegove. Ako ga nema, sva je volja moja, i ja svoju volju moram objaviti… Moram se ustrijeliti zato što je najpotpuniji oblik volje – samoubojstvo.

– Pa vi niste jedini koji se ubijate; ima mnogo samoubojica.

– Ali svi imaju neki razlog, ali bez ikakvih razloga, radi svoje volje – samo sam ja… Ne shvaćam kako je do sada ateist znao da ne­ma Boga, a ipak se nije odmah ubio… Obilježje moga božanstva je moja volja! To je sve čime mogu u potpunosti pokazati svoju neovisnost i groznu slobodu svoju novu. Jer ona jest grozna. Ubit ću se da bih dokazao neovisnost i novu svoju groznu slobodu.[20]

Čini se kao da čitamo Caligulu A. Camusa, kad govori o »užasnoj slobodi« (liberte epouvantable).[21] Ali sve to nije ništa novo. »Nakana je vraga da odvrati razumnog stvora od Boga. A to odvraćanje od Boga prikazuje se pod vidom određene svrhe ukoliko se ta traži kao oblik slobode«[22], rekao je već davno Toma Akvinski.

To je »bijes« Kirilova. Za ostale sudionike ove tragedije mogli bi­smo primijeniti ono što autor kaže za Liputina: »Bijes je prekipio u nje­mu, osjećao se kao da ga je netko zgrabio i sad ga nekamo odnosi.«[23]Radi li se ovdje o nekom opsjednuću o kojem govori Evanđelje, a koje autor navodi na početku knjige? Mislim da je odgovor dao otac Tihon u razgovoru s glavnim nosiocem »bjesova«, Stavroginom. On priča ocu Tihonu kako ga, »osobito noću, opsjedaju nekakva priviđenja, kako po­nekad vidi ili osjeća pokraj sebe neko opako biće, podrugljivo i ‘razbo­rito’, različitih običaja i likova, ali uvijek jedno te isto«. Kad mu otac Tihon u vezi s tim postavlja radoznala pitanja, Stavrogin odgovara:

– Nije moguće da vi nikako ne možete zamisliti da bi to zaista mogao biti pravi bijes!

– To je najvjerojatnije bolest (odgovara otac Tihon), iako…

– Iako, što?

– Bjesovi zacijelo postoje, ali ih se može različito tumačiti.[24]

To »različito tumačenje« odnosi se osobito na posljednji roman F. M. Dostojevskoga Braća Karamazovi, u kojem idejni krivac ubojstva starog Fjodora Karamazova, njegov sin Ivan, »vidi« vraga gdje sjedi njemu nasuprot, na divanu, u obliku nekakva ruskog džentlmena. Ivan »razgovara« s vragom, iako i sam »zna« da to nije stvarnost:

– Ti si moja halucinacija. Ti si utjelovljenje mene samoga, ali, uostalom, tek jedne moje strane… mojih misli i osjećaja, ali samo najgadnijih i najglupljih. .. Ti si – ja, ja sam, tek drukčije njuške. Ti govoriš baš ono što ja mislim. . . i ne možeš mi kazati ništa novo.[25]

Halucinacije ne proizlaze iz stvarnog zamjećivanja, nego su unutrašnje tvorevine ukorijenjene u dubinama pamćenja i mašte. Ti mašto­viti događaji ili zamjedbe uvijek su u vezi s nekim duševnim potresom, »šokom«. Nas, u ovom prikazu, ne zanima pitanje da li su to halucinacije ili nisu, nego nas zanimaju misaoni ili doktrinarni sadržaji Ivanovih izjava. Kad on kaže za vraga da je »utjelovljenje njega samoga«, onda time kaže zapravo isto što i poznati demonolog iz srednjeg vijeka: »Sva utjelovljenja vraga nisu istinska, nego prividna«, a »to se događa pod utjecajem na maštu čovjeka tako da nešto izgleda drukčije nego što stvarno jest.«[26] Džentlmen s kime »razgovara« Ivan opisuje sama sebe ovako: »Obično se drži u društvu kao aksiom da sam pali anđeo… Bogami, ne mogu sebi predočiti, kako sam nekada mogao biti anđeo… Moj je najmiliji san da se utjelovim, ali jednom zauvijek i nepovratno.«[27]Razumije se, međutim, da se to ne događa, jer: »Vrag spada među anđele, a anđeo je po naravi neki um, odnosno duh.«[28]

Ivan je posjetio slugu Smerdjakova, u koga nitko nije sumnjao da je ubojica, ali se Ivan poslije dugog ispitivanja i razgovora s njime uvjerio da je baš on ubio starog Fjodora Karamazova. Smerdjakov za sve okrivljuje Ivana, jer je govorio »da je sve dopušteno. Tako ste me zaista učili i onda mi štošta slično govorili: jer ako nema Boga, onda nema ni vrlina, onda ih uopće i ne treba.«[29]Ali Ivan nije znao da se Smerdjakov objesio, njegovom je smrću uništen jedini dokaz za nedužnost Mitje. Ivan je daleko od Smerdjakova stana; ništa ne zna o njegovoj smrti. Ali kad ga je posjetio najmlađi brat, Aljoša, on mu priča svoju borbu s vragom i nadodaje:

– A ja sam znao da se on objesio.

– Od koga? – pita Aljoša.

– Ne znam od koga. . . jest, on mi je rekao. Malo prije mi je rekao.

– Tko je to on? (podcrtano u prijevodu!)

– Strugnuo je. .. Tebe se prepao, tebe, dragoga… To nije bio san. On je bio ovdje, sjedio je ondje, na onom divanu. On je glup, Aljoša, strašno glup.

– Tko je glup?

– Đavao.

– I ti si čvrsto uvjeren da je netko ovdje sjedio? – zapita Aljoša.

– Eno, ondje na divanu, u kutu… Znaš, Aljoša, neobično bih želio da je on zbilja on, a ne ja.

– On te je izmučio.

– Dražio me je. I, znaš, vješto:»Savjest! Što je savjest? Ja sam stvaram savjest. Zašto se mučim? Iz navike. Iz općečovječanske navike koja je stara tisuću godina. Dakle, odviknimo se, i bit ćemo bogovi.« To je on rekao.

– Brate, kako ti je on mogao govoriti o Smerdjakovoj smrti kad još nitko nije znao za nju, a nije bilo ni vremena da tko za nju sazna?

– On mi je govorio — reče Ivan.[30]

Telepatija? Biološka radio-veza? Možda, ali Aljoša više nije pitao, jer je bio uvjeren u istinitost Ivanova iskaza. Zašto ne bismo i mi? Ivan će spomenuti »repatoga« i na sudu da dokaže nedužnost svoga brata Mitje, iako zna da »to neće biti po propisu. Diable n’ existe point!«[31]

Zanimljivo je usporediti utjecaj vraga na čovjeka u djelima F. M. Dostojevskoga i G. Bernanosa. Bernanos (1888-1948.), francuski romanopisac, rodio se sedam godina poslije smrti Dostojevskoga (1821-1881.). I njega je zaokupljala tajna Zloga u životu pojedinca i društva, i to gotovo u svim djelima, napose u romanu Sons le soleil de Satan (1926.). Čini nam se ipak da je lik vraga u Dostojevskoga više biblijskog i patrističkog karaktera, dok je onaj u Bernanosa psihoanalitički obilježen. Vrag je, po Ivanovu iskazu, nešto izvan njega, dok je u iskazu siromašnog kapelana Donissana vrag njegov »dvojnik«:»Kapelan vidje nenadano pred sobom dvojnika, sličnost tako savršenu, tako fino iz- djelanu, da bi se to moglo usporediti manje sa slikom odraženom u ogledalu nego sa osebujnom, s jedinom i dubokom mišlju što je svatko gaji u samome sebi… Vidio je svojim tjelesnim očima što ostaje sakriveno najpronicavijem čovjeku: čovječju savjest. Svatko mora sići u sama sebe, i što dalje silazi, to se više tmine zgušnjuju sve do naslaga mračnog ne­propusnog kamena, u dubokom ‘ja’, gdje se vrzaju sjene predaka, gdje muče nagon, kao voda pod zemljom.«[32]Bernanos je pisac dvadesetog stoljeća: odražava naše brige i napetosti, kao što je Dostojevski to činio za ljude svoga doba, ali jedan i drugi iznose izvoran kršćanski pogled na djelovanje vraga.

Dostojevski vjeruje ne samo u postojanje vraga nego i u postojanje anđela čuvara. Ne budimo naivni demitologizatori, već pokušajmo ozbiljno shvatiti glas velikog pisca! Nesretni Mitja uvjerava suce da on nije ubio svoga oca, a kao dokaz navodi: »Po mom mišljenju, gospodo, po mome, eto kako je bilo: ili su bile nečije suze, ili je moja pokojna mati molila Boga, ili me je svijetli duh poljubio u tom trenutku – ne znam, ali davao bi pobijeđen. Ne samo da sam htio (ubiti oca), nego sam ga i mogao ubiti… Ali ga nisam ubio; mene je spasio moj anđeo čuvar — a to vi niste uzeli u obzir. «[33] Da bismo ovo donekle shvatili, možda bi bilo uputno da razmislimo i o ovoj jednostavnoj tvrdnji Tome Akvinskoga:

»Kao što se ljudima koji hodaju po nesigurnom putu daju čuvari, tako je svakome čovjeku dodijeljen anđeo čuvar dok je putnik na zemlji.«[34]

Dostojevski se i o paklu izražava kršćanski:

– Što je pakao? – Patnja što čovjek ne može više voljeti… Govore da postoji stvarni pakleni plamen: neću da istražujem tu tajnu i bojim se toga, ali, mislim, kad bi postojao stvarni plamen, da bismo mu se zaista obradovali, jer bi u stvarnoj muci, makar za trenutak, zaboravili najstrašniju duševnu muku. Pa i nemoguće Je osloboditi se te duševne muke, jer to nije patnja izvanjska, već unutrašnja.[35]

Nije ovdje mjesto da raspravljamo o razlici takozvane »kazne osu­de« (poena damni) ili »odijeljenosti od Boga«[36] i »sjetilne kazne« (poena sensus), ali Dostojevski je to na svoj način točno opisao.

Pitanje: postoji li Bog? – često susrećemo u djelima F. M. Dostojevskoga, ali i pitanje: postoji li vrag? U tom je pogledu zanimljiv razgovor između starog Fjodora Karamazova i njegovih sinova Ivana i Aljoše. Pošto je Ivan zanijekao Boga i besmrtnost, a Aljoša ih potvrdio (»u Bogu i jest besmrtnost«), stari Fjodor opet pita Ivana:

– Ivane, pitam te posljednji put i odlučno: postoji li Bog ili ne postoji? Posljednji put pitam.

– I po posljednji put, ne postoji.

– Tko se ruga ljudima, Ivane?

– Sigurno đavao — osmjehnu se Ivan Fjodorovič.

– Ne, ni đavao ne postoji.

– Šteta. Đavo neka zna što bih ja poslije svega ovog uradio s onim koji je prvi izmislio Boga. Objesio bih ga o gorku jasiku.[37]

Ivan, u jednom kasnijem razgovoru s Aljošom, nastavlja istu temu:

– Ja mislim – kaže Ivan – ako đavo ne postoji, i ako ga je dakle čovjek stvorio, onda ga je stvorio na svoju sliku i priliku.

– Dakle, isto kao i Boga – kaže Aljoša.

– Začudo, kako ti umiješ da izvrćeš riječi, kako veli Polonije u Hamletu – nasmija se Ivan. – Uhvatio si me u riječi; pa neka, milo mi je. Lijep li je tvoj Bog, ako ga je stvorio čovjek na svoju sliku i priliku.[38]

Možda najstariji brat, nesretni Mitja, najbolje izražava tu duševnu borbu, dok u tamnici govori Aljoši:»Brat Ivan je sfinga… A mene muči misao o Bogu. Samo me to i muči. A što onda ako Bog ne postoji? Što onda… ako je to umjetna ideja čovječanstva? Ako on ne postoji, onda je čovjek vladar zemlje, svemira. Veličanstveno! Ali kako će postojati vrline bez Boga? Jedno pitanje! Ja neprestano o tome mislim. Jer koga će onda voljeti čovjek? Kome će biti zahvalan, kome himnu pjevati Rakitin kaže da se čovječanstvo može voljeti i bez Boga. Ali takvo što može tvrditi samo slinavi balonja… Ivan nema Boga. On ima ideju.[39]

I da pocmetnja bude još veća, sam džentlmen (vrag) ruga se bole­snom Ivanu: »Napokon, ako je dokazano da postoji đavo, ali još se ne zna da postoji Bog.«[40] Toliko nereda, bijede, nepravde ima na svijetu da je lakše vjerovati da postoji vrag negoli Bog.

Naposljetku, mi kršćani moramo se iskreno zamisliti nad riječima bolesnog oca Zosime: »Od grijeha i od đavola nećeš se, ne samo u svijetu nego ni u crkvi obraniti, pa ne treba, dakle, grijehu gledati kroz prste. «[41]

Ima, doduše, još mnogo stranica u djelima Dostojevskoga, napose u poglavlju o Velikom Inkvizitoru, gdje se govori o djelovanju vraga u svijetu, ali smatramo da je dovoljno i ovo što smo iznijeli u članku da se uvidi aktualna i potresna misao ruskog pisca.

Zaključimo ovom zagonetnom zgodom:

1945. g. Bernanos je zapitao Malrauxa koji je glavni događaj naših vremena. Malraux je odgovorio: »Povratak vraga.« Iste godine Bernanos je ustvrdio da »biti kršćanin ne znači samo vjerovati u Boga, što je lako, nego vjerovati i u vraga, što je teže«. Današnji korizmeni propovjednik u Notre-Dame u Parizu, Bernard Bro, dominikanac, koji iznosi ovu zgodu, dodaje da danas »poslije trideset godina to nije manje istinito.«[42]

Rajmund Kupareo

Izvor: bitno.net

[1] ROBERTUS BUSA SJ, Index Thomisticus, Froramann — Holzboog KG, Stuttgart 1974—1976.

[2] DANIJEL DRAGOJEVIĆ, Četvrta životinja, izd. Naprijed 1972. Navodim nekoliko misli: »Suviše je dugo davao bio pratilac čovjeku da bi se moglo i posumnjati da je nestao… Kad smo mu oduzeli mjesta stanovanja, kad smo povjerovali da smo osvijetlili rupe i druge mrakove, đavla smo skrili i zadržali u nama samima. Tamo je sada njegovo prebivalište. On od tamo, dok mi o tome i ne vodimo računa, radi i provodi svoj bogati život… Ova mehanička svjetlost elektrike i prosvjetiteljstva koju smo dobili uz napomenu da đavla nema, i koja skriva punu istinu, sve nas to upućuje, đavolske je djelo. Sada je on nevidljiv, nepodoban za razgovor i egzor­cizam, a što za njega može biti bolje?« (str. 49, 53 i 54).

[3] Svi navodi u ovom članku uzeti su iz Djela F. M. Dostojevskoga, izd. Znanje/Zora, Zagreb 1975

[4] PETAR SKOK, Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika, III, izd. JAZU, Zagreb 1973, str. 617.

[5] Usp. Enciclopedia Filosofica, ed. G. C. Sansoni, Firenze 1967, vol. II, str. 341-342.

[6] STJEPAN SENC, Grčko-hrvatski rječnik za škole, Zagreb 1910, str. 193.

[7] Summa Theol, I-II, 80, 3 c.

[8] Isto, a. 1. c. et ad 3.

[9] Isto, a. 2. ad 3.

[10] Summa Theol, I, 114, 2. c.

[11] Isto, I-II, 80, 3. c.

[12] Isto, I, 114, 2. ad 3.

[13] M. DOSTOJEVSKI, Zločin i kazna, nav. izd., str. 374 – 377. (passim).

[14] Zločin i kazna, str. 180.

[15] Summa Theol, III, 49, 2. ad 2.

[16]Braća Karamazovi, nav. izd., sv. I, str. 281.

[17] Bjesovi, nav. izd., sv. I, str. 116 —119. (passim).

[18] J. P. SARTRE, L’Être et le Néant, Paris, N. R. F., «1955, str. 76.

[19] Isto, str. 43.

[20] Bjesovi, sv. II, str. 226-228. (passim)

[21] A. CAMUS, Caligula, 1. čin, prizor 9.

[22] Summa Theol., III, 8, 7. C.

[23] Bjesovi, nav. izd., sv. II, str. 166.

[24] Isto, str. 12. i 13.

[25] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II, str. 344-345.

[26] Summa Theol., I., 114, 4. Ad 2.

[27] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II., str 346.

[28] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II, str. 346.

[29] Isto, str. 399.

[30] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. II., str. 361-365 (passim).

[31] Isto, str 399.

[32] BERNANOS, Pod suncem sotone, (Vrhbosna, Sarajevo, 129-30). Šteta da ovaj prijevod nije kasnije pretiskan u zasebnu knjigu!

[33] Braća Karamazovi,nav. izd., sv. I. str. 355-356.

[34] Summa Theol, I, 113, 4 c.

[35] Braća Karamazovi, nav. izd., L, str. 356.

[36] Summa Theol, I-II, 68, 6 c.

[37] Braća Karamazovi, nav. izd., sv. I., str. 152.

[38] Isto, str. 264.

[39] Isto, str. 344.

[40] Isto, sv. II., str. 296.

[41] Isto, sv. I., str. 177.

[42] BERNARD BRO, Le pouvoir du mal. Ed. Cerf, Paris 1976, str. 12.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno