Connect with us

Društvo

Dr. Gorana Grgić: Možda jedini ozbiljan komentar Kolindinog posjeta SAD-u

Objavljeno

- datum

 OZBILJNA ANALIZA IZ AUSTRALIJE  U mnoštvu neozbiljnih (i podlih) komentara, obrana i napada zbog putovanja predsjednice Kolide Grabar Kitarović SAD-u, (među kojima su i tri prijave Povjerenstvu za sprečavanje sukoba interesa), ozbiljnošću i stručnošću izdvaja se komentar dr. Gorana Grgić, profesorice međunarodnih odnosa, američke unutarnje i vanjske politike na Sveučilištu u Sydneyu, objavljen natportalu pod naslovom:  Ako nisi za stolom, možda si na meniju 

“Netom završeni posjet Kolinde Grabar Kitarović Sjedinjenim Državama podignuo je podosta medijske prašine, ponajviše zbog inicijalne šturosti oko glavnog motiva i aktera s kojima će se hrvatska predsjednica susresti. No bitno je sagledati i kontekst posjeta jer se odvio u vrlo turbulentnom razdoblju predsjedničke tranzicije u SAD-u. 

Naime, baš kao i cijela američka predizborna kampanja i sami izbori, postizborno razdoblje vrvi presedanima i nimalo ne sliči na tranzicije vlasti u modernoj američkoj povijesti. Novoizabrani predsjednik Donald J. Trump, koji još nije inauguriran, ne prestaje iznenađivati i šokirati svojim izjavama koje uglavnom odašilje s Twittera

Hrvatska predsjednica nije prva koja je pohitala sastati se s članovima i ljudima bliskim budućoj američkoj administraciji. Japanski premijer Shinzo Abe preusmjerio je svoj put u Peru na sastanak zemalja APEC-a kako bi se u New Yorku sastao s Trumpom samo tjedan dana nakon američkih predsjedničkih izbora.

S obzirom na neizvjesnost koju nosi nadolazeća administracija, mnogi čelnici država, ponajprije oni iz zemalja saveznica, pokušavaju ostaviti pozitivan dojam na Trumpa. Svima im je zajednička zabrinutost da bi u suprotnom mogli snositi ozbiljne posljedice u idućim  godinama, posebno ako Trump zaista ostane dosljedan kad je riječ o nekim obećanjima glede smjera američke vanjske politike.

Trump i nadolazeća administracija

Bez daljnjeg komentara na dojam i transparentnost posjeta Predsjednice SAD-u, valja se prije svega zapitati kolike su mogućnosti da ova agenda-setting vježba uspije. Naime, u obrazloženju razloga posjeta Predsjednica je navela da je motivirana postavljanjem Hrvatske kao jednog od čimbenika u kreiranju američke vanjske politike. No, koliko je to zaista moguće s obzirom na Trumpova uvjerenja glede uloge američke vanjske politike, dosadašnja imenovanja ključnih ljudi u administraciji, ali i birokratsku inerciju i trendove vezane uz regiju u kojoj se Hrvatska nalazi?

Ako se usredotočimo ponajprije na (rijetke) konzistentnosti u Trumpovoj unutarnjoj i vanjskoj politici, prilike nisu obećavajuće. Naime, populistička politika ‘America First’ signalizira da 45. američki predsjednik planira najveće napore uložiti u oživljavanje američke proizvodne industrije, prekrajanje sporazuma o slobodnoj trgovini, fiskalni stimulus kroz rezanje poreza i javna ulaganja. Glede vanjske politike, kao najveći kontrast dosadašnjoj administraciji, Trump nagovještava normalizaciju odnosa s Rusijom jer nije tajna kako se u mnogočemu divi Vladimiru Putinu. Isto tako, u apsolutnom prekidu tradicije američke vanjske politike od kraja Drugog svjetskog rata naovamo, ne vidi koja je svrha ključnih međunarodnih institucija, tradicionalnih saveza i partnerstava.

Stvari dodatno kompliciraju Trumpovi najbliži suradnici i kandidati koje je nominirao za čelna mjesta glavnih ministarstava i agencija. Naime, postoji jasna podjela između onih koji su vrlo bliski ruskoj administraciji i onih koji su javno izrazili protivljenje ruskoj vanjskoj politici. Primjerice, savjetnik za nacionalnu sigurnost, koji ne treba biti potvrđen od strane Senata, je general Michael Flynn koji je rado viđen gost u Kremlju, dok je nominirani za mjesto državnog tajnika (ekvivalent ministru vanjskih poslova) Rex Tillerson, donedavno izvršni direktor ExxonMobila i dobitnik najvišeg odlikovanja ruskog predsjednika. S druge strane, nominirani za ministra obrane, generalJames Mattis, ministra domovinske sigurnosti, general John Kelly, i direktora CIA-e, Michael Pompeo, u nekoliko su navrata izrazili negodovanje zbog ruske intervencije na Krimu i u Donbasu, kao i kibernetičkih napada na SAD. Pitanje je hoće li potonji kamp uspjeti uvjeriti Trumpa da promijeni mišljenje o Rusiji. To je, naravno, važno jer bi se jedino tako Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a, u ovakvom timu mogla profilirati kao partner.

Nadalje, lobiranje zakonodavne vlasti, to jest senatora i predstavnika u Kongresu, bila bi možda dobra strategija da se radi o konvencionalnoj administraciji u okolnostima kad ista stranka drži zakonodavnu i izvršnu vlast. No, kao što smo mogli vidjeti prošli tjedan na primjeru neuspjelog pokušaja ukidanja ureda za etiku, republikanci u Kongresu svega nekoliko dana nakon što su počeli sa zasjedanjem otkrivaju da neće moći jednostrano diktirati agendu. Trump je još uvijek puno uspješniji u uvjeravanju republikanskog biračkog tijela i bilježi znatno veću popularnost od republikanskog establishmenta na Capitol Hillu. Ne treba zaboraviti da su mnogi od njih Trumpovi ljuti protivnici iz kampanje, pa je teško vjerovati da će ga moći kontrolirati jednom kad stigne u Bijelu kuću.

Što Hrvatska nudi?

Ključno je pitanje što Hrvatska nudi zauzvrat? Trump je nebrojeno puta pokazao da na vanjsku politiku gleda kao na skup transnacionalnih odnosa, po principu quid pro quo.

Neke od izjava koje ukazuju na to uključivale su dovođenje u pitanje članak 5. NATO-ove povelje ako se utvrdi da napadnuta zemlja članica ne izdvaja dovoljno za obranu ili propitivanje što zaista SAD dobiva garantiranjem obrane zemalja saveznica.

Stoga, ako Hrvatska želi biti čimbenik u kreiranju američke vanjske politike, bilo bi uputno da u sklopu lobiranja na ovako visokoj razini ima jasnu indikaciju što to nudi. Mali saveznici mogu utjecati na velikog saveznika, ali pod uvjetom da imaju nešto što ovom većem treba ili da se jako dobro snalaze u bespućima washingtonske birokracije.

U konačnici, američke administracije od 11. rujna 2001. naovamo pokazale su uglavnom smanjen interes za regiju, ponajviše zbog promjene vanjskopolitičkih prioriteta i uvjerenja da bi EU trebala puno aktivnije sudjelovati u njezinoj stabilizaciji i razvoju. Neki od posljednjih susreta na vrhu između visokih predstavnika američke izvršne vlasti i hrvatskih vlasti isticali su rad na daljnjoj demokratizaciji regije, ekonomskom razvoju i energetskoj sigurnosti, kao i borbi protiv ekstremizma i malignog ruskog utjecaja.

Da je Hillary Clinton, koja je s gotovo tri milijuna glasova prednosti prevagnula u zbroju ukupnog broja glasova, postala američka predsjednica, bilo bi puno lakše njezinoj hipotetskoj administraciji objasniti zašto Hrvatska i regija u kojoj se nalazi trebaju biti na listi prioriteta. No, kako to podastrijeti administraciji koja mnoge od dosad navedenih ciljeva američke vanjske politike prema Zapadnom Balkanu ne smatra bitnima ili se s njima uopće ne slaže?

“Ako nisi za stolom, možda si na meniju”

Kaže se: ako nisi za stolom, možda si na meniju. Nema sumnje da Hrvatska kao geografski i vojno mala sila mora biti pragmatična u vođenju vanjske politike. No, nije li jedna od bitnih poruka proteklih parlamentarnih izbora bila ona o vjerodostojnosti? Koliko je vjerodostojno da se u svega nekoliko mjeseci Hrvatska prvo predstavlja kao principijelna članica EU-a i NATO-a koja može ponuditi putokaz za mirnu reintegraciju Ukrajine, a nakon toga potiho nalazi načina za suradnju s nadolazećom američkom administracijom koja najavljuje zbližavanje s Rusijom?

Realisti bi rekli da Hrvatska nema luksuz koji je rezerviran za velike sile poput Njemačke i Francuske, čiji su čelnici odaslali kondicionalne čestitke Trumpu. No, ako trenutno promišlja o redefiniranju vanjske politike, treba voditi računa o tome kakve poruke šalje ovakvim potezima.”

O autorici
Dr. Gorana Grgić predaje međunarodne odnose, američku unutarnju i vanjsku politiku na Sveučilištu u Sydneyju (United States Studies Centre i Department of Government and International Relations). Redovita je medijska komentatorica na australskom ABC-u i Sky Newsu, kao i nizu australskih i međunarodnih portala.

AUTOR: Dr. Gorana Grgas/tportal

Komentari

Oglasi
Komentari

Društvo

Isus Srbima: Neka prvi baci kamen onaj tko je bez ratnog zločina

Objavljeno

- datum

Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, prilikom svog posjeta Jasenovcu jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi”.

 

Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao. Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih” profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.

Možda je vrijeme za nekakav modificirani fejs. Kao što ga imaju Kina ili Sjeverna Koreja. Čim ga ujutro otvorim odmah naiđem na plitke ognjištarske provokacije. Danas čitam: “Zašto ljevičari i njihove udruge ne organiziraju referendume? Zato jer u Hrvatskoj imaju sve što zažele!” “Moš’ mislit’!” vrisnula bi Tanja Torbarina. Da stvarno imaju što žele onda se ne bi svake godine slinilo i slavilo 5. kolovoza 1995., Maršal bi i dalje imao svoj trg u centru Zagreba, gdje uostalom žive njegovi najvjerniji navijači, mrsko i genocidno slovo U bilo bi preko noći zamijenjeno s ne kompromitiranim slovom Y itd. Da je do ljevičara bili se itko usudio u ime Zagrebačkog sveučilišta dodijeliti počasni doktorat Draganu Čoviću usprkos činjenici da nije ljevičar i kolumnist Jutarnjeg lista? Takvo nepoštivanje partijske procedure nagnalo je splitskog liliputanca Juricu Pavičića da je on, htio ne htio, morao zgroženoj lijevoj falangi objaviti: “Zašto mi više ne treba doktorat”. Dobro, ljevičari i ne znaju kamo će s toliko doktorata. Tvrde mi, iako im ne vjerujem, da u Zagrebu živi zaslužni drug koji je u ona idilična vremena doktorirao na temi “Seksualni život konjske muhe u petogodišnjem planu Ukrajine”. U stilu dr. Franje Tuđmana koji je prilikom ponovnog povratka Bana Jelačića na trg uzviknuo: “Evo vam ga!”, Jurica je nježno stisnuo doktorat koji mu više ne treba i procijedio: “Vraćam vam ga!”

Desničari su izgleda, kao u UFC-u, uhvatili poštene i naivne ljevičare u tzv. giljotinu i ne daju “poštenoj inteligenciji” disati. Sjetite se kad je “rigidna desničarka ” Ivana Petrović dobila nagradu HND što je djelovalo tako stresno na “slobodoumne” novinare tipa Vojislav Mazzaocco, Dragu Pilsela, Ivana Kralja, Zrinku Badrić, Ljubicu Letinić, Ernesta Marinkovića, Anu Benačić, Jerka Bakotina, Borisa Pavelića i Hrvoja Šimčevića da su svi do jednog, usprkos svog raskošnog antitalenta, odmah vratili svoje nagrade koje su zaslužili braneći “istinu”.

U Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a  “zdravim snagama” Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Sjetih se sjajnih vremena kad su u SSSR-u osjetili da je statika Berlinskog zida sve slabija. Odmah su nobelovca Aleksandra Solženjicina šupirali na truli zapad. Na prvoj ili drugoj konferenciji za tisak novinari, kvalitete ovih gore navedenih, ulizivački su ga hvalili kako je u svojim djelima uvijek branio istinu. Na što im je veliki Rus otresito i ljutito odgovorio: “Braniti istinu nije ništa. Za istinu morate sjediti u zatvoru”. I tako u Lijevoj njihovoj novinari vraćaju nagrade koje su dobili po prirodi stvari, Yugo Jurica vraća doktorat, ako Bernardić smjesta ne prepusti mjesto predsjednika SDP-a  “zdravim snagama” Ante Tomić vratit će čin podoficira JNA, možda i Aleksandru Vulinu itd. Takvih pseudo intelektualnih ekshibicija uvjeren sam da nije bilo ni u grčkim tragedijama ni u američkim plovećim kazalištima.

Gledam na jednoj lokalnoj TV astrologinju kako najavljuje: “Djevicama će ova godina biti plodna.”

Sudeći po raspletu događaja oko Martine Dalić i Agrokora čini mi se da je Hrvatska politička elita upravo ušla u menopauzu. Grčevit trud da se cjepidlakama u javnosti dokaže da je bivša ministrica dobro radila i obavila ogroman posao… a ona podnosi ostavku. Nema ni dvoličnog nagovaranja da istu povuče nakon rudarskog posla koji je obavila spašavajući nas od grčkog scenarija. Martina je ušla u HDZ-ovu Vladu nakon što je jasno otkrila svoj svjetonazor. Naime, u vrijeme prošlih izbora padao je povremeno snijeg. Naravno, ne da prekrije brijeg nego da svaka zvjerka… itd. Tako se pojavila u Splitu ultra lijeva stranka sa skromnim i samo zatajenim imenom “Pametno”. Osnovao ju je bračni par koji jobovski strpljivo uvjerava sve nas kako smo postali od majmuna. Klasika. Naučiš napamet par fraza iz “Teorije evolucije”, odbaciš “na” iz riječi “napamet” i ostatak pretvoriš u pametno te tako postaješ prototip lijevog intelektualca. I Martina je bila pomalo zabezeknuta genijalnom jednostavnošću supružnika Puljak. Koji Louis Pasteur, Max Planck, Ruđer Bošković, Gregor Mendel, Andre-Marie Ampere, Abert Einstien… Prisjetih se prepametnog Ivice Puljka kad je rekao: “Marina Dalić nas je donirala jer je prepoznala naš program…” Sada se javila jača polovica, Marijana Puljak: “Vrijeme je da hobotnici nemorala odsiječemo glavu i sve njene krakove!” Stara “biblijska”, tko tebe kruhom ti njega kamenom.

Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage” shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolman i poziv je opozvan. Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića.

Sad postavljam pitanje, a gdje je istina o Domovinskom ratu koji se sve više izjednačava sa fašizmom i nacizmom. Možda da se plaćenim oglasom zapita: Dragi branitelji, Hrvatice i Hrvati, domoljubi, sjećate li se vi možda tko je izvršio agresiju na Hrvatsku? Kako će na svečanosti u Sarajevu Hasanbegovića vjerojatno zamijeniti notorni Ivan Komšić pade mi na pamet jedna istinita anegdota o sukobu Staljina s Nadeždom Krupskajom, Lenjinovom udovicom. Krupskaja baš nije Lenjinovu smrt primila posve racionalno pa je dolazila na sastanke Politbiroa i dijelila savjete Staljinu i drugovima. To je tako trajalo sve dok jednog dana takvo zanovijetanje drugarice Kupskaje nije Staljinu diglo tlak pa se fino i diplomatski obratio udovici: “Draga drugarice Krupskaja! Ako ćete vi i ubuduće opstruirati rad Politbiroa onda će Politbiro imenovati novu udovicu Vladimira Iliča Lenjina. Zato malo razmislite o vašem destruktivnom ponašanju”. Nagradno pitanje: Je li drugarica Nadežda i dalje dolazila na sastanke Polibiroa?Još bizarniju sudbinu doživio je ovih dana Zlatko Hasanbegović. Već je znano da su Hasanbegovićev djed i rođaci spasili za vrijeme Drugog svjetskog rata židovsku djevojčicu. I Zlatko Hasnbegović je, uz ostale rođake, dobio poziv od izraelskog veleposlanstva i Židovske općine u Sarajevu. Naknadno su “zdrave snage” shvatile da Hasanbegović nije osobno spasio malu Nadu Kolak i poziv je opozvan. Ne bi se onesvijestio od čuda da se do kraja svibnja opozove i Zlatkov djed jer su malu Kolmanicu možda spasili djedovi Ante Tomića i Olivera Frljića. Javio se i odmah proslavio dugogodišnji predsjednik Jevrejske općine Sarajevo – Boris Kožemjakin.  “Ja sam tražio zabranu za Hasanbegovića jer je pozitivan prema NDH”. Ma bravo Borise! Svaka ti dala, rekli bi na Braču. Ako je Hasanbegović bio pozitivan prema “NDH”-u onda što reći za “oca domovine” dr. Franju Tuđmana koji je na prvom Općem saboru HDZ-jasno i glasno rekao kako “NDH nije bila samo kvislinška tvorevina i fašistički zločin nego i izraz težnji hrvatskog naroda za svojom državom”. Ako je Hasanbegović revizionist onda je to i Tuđman. Ali te nijanse nisu impresionirale pravolinijskog Kožemjakina. On vjeruje srbijanskom “oporbenom” političaru Nenadu Čanku za kojeg su hrvatski ljevičarski mediji uvijek otvoreni. Jer je otvoren i istinoljubiv. Evo što nam poručuje srpski oporbenjak: “Tokom Drugog svetskog rata od strane najcrnjeg nacističkog ustaškog režima i svega što se je tu dogodilo, gde je samo na jednom jezičku Save pronašla komisija Ujedinjenih nacija kada je radila 60-tih godina iskopavanja, 780 hiljada leševa. Tako da se mi odmah razumemo oko cifara…” Kad ovako laže “oporbeni” političar pogodite kako se oko” cifara razume” Vulin, Dačić i ekipa. Kad je samo u jednom “jezičku” Save pronađeno 780 hiljada leševa postavlja se pitanje da li se mi uopće možemo pomaknuti s ove točke na kojoj se sada nalazimo. Ako je u Jasenovcu bilo poubijano 780 tisuća ljudi, kako to tvrdi Čanak, zašto onda nema njihovih potomaka na komemoraciji? Po zdravoj matematičkoj logici tamo bi svake godine trebalo biti najmanje milijun ljudi. Gdje su ti ljudi? Skupi se šačica Srba, nešto jugo Hrvata i dalmatinskih orijunaša.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: “Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči”, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.” Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić?

Zlobnici pričaju kako se navodno Isus jednom ukazao Srbima koji su htjeli kamenovati Vožda, rekavši im: “Neka prvi baci kamen onaj tko je bez (ratnog) zločina!” Na to su se navodno svi ljudi postiđeno razišli, a Voždu pade veliki kamen sa srca.

Čitam u nedjeljnom Večernjaku Davora Ivankovića: “Oprez! Vojska Srbije pjeva četničke i slavi Dražu, a Hrvatskoj najavljuje drugo poluvrijeme”. Službena delegacija vojske Srbije položila je nedavno vijenac na spomenik “Čiči”, Draži Mihajloviću na čijoj je karti velike Srbije čitava BiH i 60 posto Hrvatske u sastavu Srbije. Krasna je to vijest koja budi hrvatski “optimizam.”

Pitam se znaju li za taj (ne)očekivani događaj na primjer hrvatska ministrica vanjskih poslova Marija Pejčinović-Burić? Čitam u Jutarnjem: “Učinit ćemo sve da ostale zemlje u Europi ratificiraju Istanbulsku”. Koliko ste puta do sada pročitali sličnu izjavu kao na primjer: “Učinit ćemo sve da naši susjedi uđu što brže u EU”. Znači sve ćemo učiniti i za BiH, usprkos Komšiću i Izetbegoviću, bez obzira na njihov arogantan stav o gradnji Pelješkog mosta na hrvatskom teritoriju.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava. Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”.

Kako je moguće da na svečanosti kopnene vojske Srbije njen zapovjednik general Mislav Simović pjeva četničku pjesmu “Planino moja, planino”, i da to nikog u Hrvatskoj ni malo ne uzbuđuje. Srbi očito nemaju svoj Buzin. Da jedan od zapovjednika Hrvatske vojske zapjeva Juru i Bobana nastao bi potres od 7,5 Richtera. Čitav Buzin preselio bi se na Markov trg. Za to vrijeme Hrvatska se hvali kako će posebnu pažnju pokloniti zaštiti ljudskih prava. Simović u zboru pjeva četničke pjesme, vojska službeno slavi Dražu, a mi dobivamo po turu iz Vijeća Europe zbog “eskalacije rasističkog govora mržnje prema Srbima, Romima i LGBT osobama”.

Romi su naravno jeftin alibi da lakše prođu Srbi i LGBT. I na kraju, što ako se zaista dogodi drugo poluvrijeme? Hoće li se opet igrati “sudačka nadoknada”? Koji je to na kraju krajeva strateški interes RH da se svi još jednom nađemo u zajedničkoj državi? Što su sve Slovenci iskamčili od nas da nam dadu zeleno svijetlo za ulazak na EU-Titanik. Naši poltroni bi mogli predložiti da Slovenija još jednom uđe u EU pa da povede sa 2:1. Onda će neki novi Račan napokon podvući zajednički nazivnik za Savudrijsku valu i postat ćemo prva zemlja na svijetu koja ima kopno, ali bez mora koje ga oplahuje.

Bojim se da sve to našu političku nomenklaturu ne zanima previše. Agrokor, INA, ljudska prava. Bloger Krule, inače moj prezimenjak, danas na fejsu daje sjajne simetrije. “Njihova djeca idu studirati u London, a naša na rad u Irsku…” U ured mi neki dan dođe umirovljenik s 1.260 kuna mirovine. Gdje su njegova ljudska prava? I na kraju, da se ne zavaravamo plitkim floskulama kao “bit ćemo svi pod kapom NATO-a pa nas onda neki novi Draža i general Simović neće smjeti napasti”. Ha.ha.. I Turska i Grčka su bile članice NATO-a. Znamo da je Cipar prvotno bio Grčki. Preko noći ga je Turska prepolovila i anektirala. Što je tada učinio NATO? Ništa! Danas svih 27 članica moraju konsenzusom odobriti bilo kakvu akciju NATO-a. Naravno, tada bi Turska uložila veto. Eto toliko o Hrvatskoj kao “lokomotivi” koja vuče zaostale Balkance u EU-raj. U Buzinu nam ipak nisu otkrili da je ta lokomotiva na dizel i da će brzo na otpad i u staro željezo.

Predsjednica RH je navodno izjavila da još nije došlo vrijeme za skraćenje vojnog roka. Naime, neprijatelj još uvijek može roknuti.

“Narod odlučuje” će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to

“Narod odlučuje” će omogućiti narodu da stvarno sam odluči ako im to dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje?

dozvoli riječki Kim Jong Obersnel. Neće oni skupljati subverzivne potpise na riječkim javnim površinama. Beljak otkriva da Hrvati nisu ni postojali u 15.stoljeću. Evo konkurencije Hrvoju Klasiću. Razlika je jedino u tome što Klasić navodno misli da su Hrvati niža vrsta Srba. Ako je to mogao zaključiti Tomaš Masaryk, češki političar, filozof i sociolog zašto ne bi i naš Hrvoje? Inače ima jedna povijesna kontroverza u koju nikada nisu zagrizli povjesničari tipa Klasića, Jakovine, Markovine, Goldsteina i sličnih. Zašto Tito nikada nije posjetio Jasenovac? Muk… nije, pa što onda? To je objasnio 15. lipnja 1996.g. Tuđman prilikom svog posjeta Jasenovcu. Do tada je godinama živio mit da ni Tito ni Tuđman nikada nisu bili u Jasenovcu. Naravno, bio je to onaj lažni ljevičarski mit. Tada je Tuđman, i sam povijesni praktičar i teoretičar, jasno je i glasno rekao: “Tito nikada nije posjetio Jasenovac jer je znao da ne može pobjeći od odgovornosti i zato što je od 1945.g. do 1948.g. na tom mjestu bio i komunistički logor u kojem su također ubijani ljudi”. Tuđman je to znao i Tuđman je to javno i rekao. Znaju to i Klasić i Jakovina i ostali partijski diverzanti ubačeni pod krinkom “progresivnih” profesora na Filozofskim fakultetima u RH. Ali šute i čekaju da svoju šutnju jednog dana naplate.

Za poštara godine u RH izabran je nedavno poštar koji nosi najveće mirovine.

Foto: Stoning to the Death

izvor: Projekt Velebit | 7Dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Begović jasno odgovorila Bijelić u Temi dana: ‘Ne znam kakve veze ima fašizam s pravom na život nerođenog djeteta’

Objavljeno

- datum

U Temi dana HRT je ugostio glavnu koordinatoricu Inicijative “Hod za život” Hajdi Begović te Marijanu Bijelić iz Platforme za reproduktivna prava.

Hajdi Begović izjavila je kako joj nisu jasne poruke iz Platforme te da joj je žao što u medijima njihovih nekoliko prosvjednika dobiju puno više prostora nego 15 do 20 tisuća građana iz Hoda za život. Kaže kako nema ništa protiv njih, svatko može raditi što hoće. “Samo ne vidim zašto uvijek koriste naše skupove za svoje poruke. Zašto se sami ne organiziraju?”, upitala je Begović.

Bijelić je podsjetila kako su na 8. mart organizirali paradu za reproduktivna prava žena. “Ali imamo potrebu i danas reagirati”, izjavila je Bijelić.

Begović opovrgava kako svojim porukama ženama uskraćuju pravo izbora. “Sa današnjih skupova slali smo afirmativne poruke. Mi hodamo za život, ne hodamo protiv pobačaja. Ono što je bitno je da žene saznaju da djetetu kuca srce već sa 18 danom trudnoće”, izjavila je Begović.

Na pitanje hoće li se Platforma za reproduktivna prava žena uključiti u raspravu o pobačaju, Bijelić je rekla kako bi se trebalo pitati sve udruge koje se bave nasiljem nad ženama i pravima žena. “O tome nikako ne bi smjele odlučivati organizacije u kojima je hijerarhija isključivo muška i u kojima žene zapravo nemaju pravo glasa”, istaknula je Bijelić.

Na ovu izjavu Begović je reagirala rekavši da nisu nikakvi fašisti kao što ih se danas s transparenata protuprosvjednika nazivalo. “I ne znam kakve veze ima fašizam i nasilje nad ženama s pravom na život nerođenog djeteta”, naglasila je Begović.

Izvor: hrt

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

TKO JE NARUČITELJ (NE)HRVATSKE POLITIKE

Objavljeno

- datum

„Ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda“

Bože, kako ovo neugodno zvuči! Ove Stepinčeve riječi mogle bi jako boljeti ovih dana. Iako, ne bi tako trebalo biti. Naprotiv, ovo bi morao biti stalni refren svakodnevnog političkog promišljanja i djelovanja, iznad svih briselskih, njujorških, beogradskih, ili sorošovskih (ili zastupničko-manjinskih), i bili čijih drugih nalogodavanja – piše pater Mandurić na svom fb profilu.

Ponekad je, valja priznati, to bilo naroda teško osjetiti i znati što bi narod; što mu je na duši. No, postoje i situacije u kojima je, čak ako ste i duhovno pomalo tupi, da ne kažem anemični, nemoguće ne osjetiti to bilo. Primjerice, u vremenu nedavnog nametanja Istanbulske, ili u vrijeme krvave borbe naroda oko promjene izbornog sustava prije četiri godine, kad je bilo naroda progovaralo i preko radnika, i branitelja i studenta, i seljaka, i preko klera; i kad nas je vodstvo HDZ-a doslovno izdalo držeći svijeću SDP-u koji je narodu otimao pravedno izboreni referendum… s tim da je pojam držanja svijeće pomalo podcjenjivački spram svih aktivnosti koje je ondašnji opozicijski HDZ poduzimao kako bi spriječio vlastite glasače i sami narod da govore što misle (baš ovako kako to danas čini opozicijski SDP). I onda su, kao i danas, i SDP i HDZ opstruirali prikupljanje potpisa na sve znane i neznane načine da ti pamet stane.

Važno je, radi istine, kome milo – kome drago, pošteno se prisjetiti kako je u tome prednjačio upravo ondašnji predsjednik stranke g. Karamarko – kako ne bi pomislili da se to događa samo s ovim predsjednikom HDZ-a. Nije, nego je to HDZ-ova tradicija u cijelom posttuđmanovskom periodu, nakon što su narodu stranačke garniture otele stranku, te sada ona služi tome da drži narod daleko od svakog utjecaja i zaglušuje njegov glas dok vlast prima naloge od raznih svjetskih kriminalaca i bandi za koje provode antihrvatsku politiku, posve se oglušujući na bilo naroda, upravo na način koji je pokojni Stepinac tako prezirao: ono, ništarijski; bez sluha i bilo kakvo poštovanja za ono što narod osjeća i hoće, posve ga razvlašćujući, ušutkujući ga, potvarajući na njega, klevećući vlastiti narod, gazeći ga doslovno. Uh, kako mi se to gadi!

Tajna o „ništarijama“ koje ne osjećaju bilo naroda:

Iako to stvarno vrijeđa da gore ne može, pustimo na trenutak osjećaje po strani, pa probajmo uočiti jedan vrlo znakovit fenomen: vlasti ne znaju pretpostaviti ništa drugo nego da Vi koji nešto hoćete i tražite referendume, i ovaj o Istanbulskoj i ovaj o izbornom zakonu,, tek slijepo slušate nekoga tko vama manipulira. Pitate li se, otkuda im takva pomisao? Ne radi li se možda o tome da – budući da većina njih; i „lijevih“ i „desnih“ ne znaju drugo doli provoditi poslove za neke naručitelje – naravno, ni ne mogu zamisliti nekakvo drugačije funkcioniranje nego ono svojstveno njima – poslušničko i nevjerno. Posve okrenuti od vlastitog naroda, ne shvaćaju kako narod jednostavno ne može odustati od toga da Hrvatska bude „ponosna i lijepa k’o u snovima“, za kakvu se umiralo, jer sve što je manje od toga, od zloga je. Ta misao naroda i ono što im je pri srcu, nije pri srcu i političkim vrhuškama. Oni se naprotiv, noći prevrću u postelji ne bi li dokučili neke želje briselske, kao što su nekada beogradske, berlinske, bečke, budimpeštanske … a svijet je velik, i naručitelja će uvijek biti.

Tako blizu a tako daleko.

Vrlo je bolna i tako žalosna i pomisao da, istovremeno, postoji jedan drugi „naručitelj“ nekog političkog programa, a koji je jači i dugotrajniji od svih kojima se klanjaju; posve je čist, moralan i pravedan. Taj naručitelj je njihov vlastiti narod, koji zdušno, ustrajno i nepokolebljivo svo vrijeme pokušava „naručiti„ provođenje domoljubne politike u interesu naroda. No, on desetljećima nije uspio ni doprijeti ni do jedne posttuđmanovske vlasti, iako je stalno dozivao; preko prosvjeda za generale, preko šatora u Savskoj, preko kolone sjecanja u Vukovaru; hoda za život, referenduma o braku, preko prosvjeda za haške uznike, prosvjeda za progonjene Hrvate u BiH…

Gospodo, svo ovo vrijeme u svim tim dozivanjima jedino što je narod tražio jest da vlast koju vam je povjerio, koristite za to da zastupate Hrvatsku, i njezine interese.

Ali niste čuli.

Ništa čuli ni vapaje naroda da se zaštiti dignitet Domovinskog rata, naš narod u BiH kojeg ste ostavili na milost i nemilost … vi uopće nemate pojma koliko narod glasno i bolno viče i maše vam pred očima… Vaše su uši i oči već desetljećima preljubnički odsutne, pa ni ne znate da je narod srcem ovdje, i koliko mu je do svega stalo. A osobito ne znate i pojma nemate kako to sve boli hrvatsku napaćenu dušu, koja nikako odustati ne može.

Možda vam se, u vašem preljubničkom zanosu, učinilo da Hrvatska više ni ne diše i ne osjeća ništa, da ste je dokrajčili. No, ja se bojim da bi se sve lako moglo okrenuti, i da će narod zatražiti račun. Jer on ima pravo znati što se radilo od njegove domovine, i za koga, i za što, i kako, i tko, i kada…

I to vrlo konkretno:

• Tko je naručitelj stalnog obezvrjeđivanja Domovinskog rata?

• Tko je naručitelj usvajanja Istambulske konvencije i nametanje rodne ideologije??

• Tko je i za koju uslugu naručitelj obezvrjeđivanja hrvatskog gospodarstva?

• Tko je naručitelj projugoslavenskog kadroviranje vanjske politike?

• Tko je bio naručitelj razaranje instituta braka kao zajednice žene i muškarca,

• Tko je naručitelj opstruiranja istrage hrvatskih grobišta i logora Jasenovac?

• Tko je stvarni naručitelj devijantne kurikularne reforme i njezine hitne provedbe?

• Tko je naručio nemar i nehaj oko Hrvata Herceg Bosne?

• Tko je naručio da se glasačka moć od milijun glasova dijaspore svede na samo tri zastupnika?

• Tko je naručitelj marginaliziranja Vukovara; nemara oko ovčare, nemara oko promocije vitezova Domovinskog rata, populariziranje i rehabilitiranje četništva, progona Thompsona; nebrige oko haške šestorke, zaborava pokojnog Praljka; prodaje Hrvatskih medija; monopola Deutsche telekoma i njegovog planetarnog kriminala; korumpiranost sudstva; kadroviranje ustavnog suda, instaliranja destruktivnih državnih odvjetnika…

Netko je – a mi nismo. Pa moramo znati tko je?

Budući da nam ne želite reći, ne preostaje nam ništa drugo nego pobijediti na referendumu, i izabrati u sabor ljude koji osjećaju bilo naroda – koji nisu „ništarije“, i koji su spremni biti mučenici za svoj narod, za njega sve izgubiti, pa i život ako treba, kao Blago Zadro, i tisuće drugih, i kako je svjedočio sveti Stepinac.

Netko tko se zove hrvatski političar, ispod toga ne smije ići.

Referendum, gospodo – nema druge!

Pater Ike

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno