Connect with us

Društvo

DONOSIMO KAKO JE TEŽAK ŽIVOT IMAO JEDAN OD NAJMOĆNIJIH LJUDI NA SVIJETU!

Objavljeno

- datum

Koliko na nas utječe naše podrijetlo, naš genetski kod? Koliko na nas, kao osobu, utječu naš odgoj i okolina? Beskrajna je to rasprava među filozofima, psiholozima, psihijatrima i neurolozima. Ozbiljni ljudi s po nekoliko titula znaju se okrenuti psovkama tijekom rasprava o utjecaju prirode i odgoja na razvoj pojedinca. Svi imaju svoje argumente, tomove istraživačkih radova i desetke knjiga, ali rasprava nikad neće biti dovršena. Možda je ovo malo neobičan uvod u priču o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, ali on je jedan od najboljih dokaza da čovjeka ponekad ne može ograničiti ni rođenje ni okoliš u kojem je odrastao.

Kako to piše Steven Lee Myers u novoj Putinovoj biografiji “Novi car”, Putinov otac dobio je pravo na jednu sobu – 16 četvornih metara – u oronulom komunalnom stanu na petom katu nekoć elegantne stambene zgrade iz 19. stoljeća, u Ulici Baskov na broju 12, nedaleko od lenjingradske središnje avenije, Nevskog prospekta i kanala Gribojedova, prenosi Express.hr.

Stan nije imao toplu vodu niti kadu

Putinovi su se ondje uselili 1944. godine, a nakon rata taj su skučeni prostor morali dijeliti s još dvjema obiteljima. Ondje će živjeti više od dva desetljeća. Stan nije imao toplu vodu niti kadu. Hodnik bez prozora služio je kao komunalna kuhinja, s jednim plinskim plamenikom nasuprot sudoperu. Zahod se nalazio u ormaru koji je bio uglavljen ispod stubišta. Stan je grijala peć na drva. U takvim uvjetima proveo je djetinjstvo, riječima stručnjaka, svoje formativne godine, tajni agent, političar, premijer i predsjednik.

Običnom smrtniku bila bi dovoljna samo jedna od tih titula, a Putin se može podičiti svima njima. A nekad davno nije izgledalo da će mršavi dječačić iz ruševina postići išta u životu osim života sitnog kriminalca, buntovnika na ulicama Lenjingrada.

“Oduvijek je bio mršav dječak. Jedno od njegovih najranijih sjećanja o pokušajima odvažnog bijega iz zatvorenog djetinjstva dogodilo se 1. svibnja 1959., možda, ili 1960. Sasvim se prestrašio gužve na ‘velikom uglu’ u Ulici Majakovskoga. Nekoliko godina poslije on i njegovi prijatelji putničkim su se vlakom zaputili u nepoznat predio grada u potrazi za avanturom. Bilo je hladno i nisu imali što jesti, a iako su potpalili vatru kako bi se ugrijali, vratili su se obeshrabreni, nakon čega ga je stariji Putin za kaznu istukao remenom”, piše Myers u knjizi.

Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom

Međutim, sudbonosni susret, susret koji će obilježiti tijek ruske, a možda čak i svjetske povijesti, odigrao se tamo negdje 1965. godine. Dok je Drugi vatikanski sabor raspravljao o tome jesu li svi Židovi krivi za razapinjanje Isusa, dok je Winston Churchill izdisao svoj posljednji dah, mladi Vladimir razmišljao je o odlasku s ulice izravno u teretanu. Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom, iako je mršavi dječak brzo odustao kad mu je, kako je rekao, udarac slomio nos. Umjesto toga okrenuo se borilačkim vještinama, očito, kako piše Myers, protivno željama roditelja, počevši vježbati sambo, sovjetski stil koji je kombinirao džudo i hrvanje te koji je bio prikladniji njegovu niskom stasu i “ratobornoj prirodi”.

Jedan od njegovih trenera bio je presudni utjecaj u njegovu životu. Anatolij Rahlin radio je u klubu Trud, nedaleko od Ulice Baskov, a 1965. Putin, koji je tad bio u petom razredu, odlučio se ondje učlaniti. Rahlin je morao uvjeriti Vladimirove roditelje da ne uče djecu ništa loše. Disciplina i strogost samba, a poslije i džuda, zaintrigirala je dječaka kao ništa dotad.

Borilačke vještine promijenile su mu život pružajući mu sredstvo da se suprotstavi većim, jačim mladićima.

Također su mu donijele novi krug prijatelja, posebno dvojicu braće, Arkadija i Borisa Rotenberga, koji će ostati uz njega ostatak života. Prijateljstvo s Putinom isplatilo se Rotenbergu i tijekom devedesetih, kad je dobio kontrolu nad Rosspiritpromom, tvrtkom za proizvodnju alkoholnih pića. Ali kad je Putin smijenio vodstvo Gazproma, Rotenbergu su procvjetale ruže. Na svakom koraku je Gazprom trošio više nego što je trebalo, a često su Arkadij i Boris Rotenberg basnoslovno zarađivali.

Braća su ulagala novac u kompanije koje se nisu bavile proizvodnjom i preradom crnog zlata, ali su zato imali praktički monopol na potrebne materijale. Koliko im se to isplatilo najbolje govori primjer eksploatacije nafte na jednom polju u Arktičkom krugu 2007. godine. Gazprom je odbacio dugogodišnji uvriježeni plan o gradnji kratkog naftovoda od petstotinjak kilometara i spajanju na postojeću infrastrukturu.

Godinama uspješno penjao političkom ljestvicom

Umjesto toga, odlučili su graditi naftovod dug gotovo 2500 kilometara po cijeni od 44 milijarde dolara što je bilo tri puta više od uobičajene cijene gradnje naftovoda. Sve uz, barem implicitno, odobrenje Vladimira Vladimiroviča. Šira javnost je prvi put vidjela Putina na Staru godinu 1999., kad je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u Dresdenu, relativnoj zabiti Istočne Njemačke.

Međutim, Putin se već godinama uspješno penjao političkom ljestvicom. Devedesete godine i pad komunizma dočekao je na mjestu savjetnika za međunarodne odnose gradonačelnika rodnog Lenjingrada. Kraj devedesetih dočekao je kao jedan od najmoćnijih ljudi Rusije. “U svibnju 1998. prihvatio je već treći posao u Kremlju u manje od dvije godine. Nikad nije bio blizak Jeljcinu, a tad još nije bio dovoljno moćan da bi igrao ulogu u njegovim spletkama. Ovoga ga je puta Jeljcin postavio na mjesto prvog zamjenika direktora predsjedničke administracije zaduživši ga za odnose s 89 državnih regija. Taj je posao bio prirodni nastavak njegova rada u Glavnoj kontrolnoj upravi gdje je gomilao datoteke s informacijama o korupciji i malverzaciji regionalnih službenika”, piše Myers u Putinovoj biografiji.

Šetao se Putin godinama po raznim funkcijama u Moskvi. Od šefa tajne službe, pomoćnika, savjetnika, osobe od povjerenja, dok ga Jeljcin nije jednog kolovoškog dana pozvao na sastanak izvan Moskve. “Donio sam odluku, Vladimire Vladimiroviču, i želio bih ti ponuditi mjesto premijera”, rekao mu je Jeljcin. Putin je neobično mnogo promišljao u tišini. Njegovo je tiho ponašanje privuklo Jeljcina, no sad je izgledalo kao oklijevanje. “Ne volim predizborne kampanje”, napokon je rekao. Jeljcin ga je uvjerio da neće sam morati voditi kampanju. Taktike kampanje bile su mu najmanja briga. Stručnjaci mogu svladati političku tehnologiju. On jednostavno mora pokazati ono što Jeljcinu više nije uspijevalo: samouvjerenost, autoritet, vojno držanje za kojim je, kako je vjerovao, država žudjela.

Jeljcin ga je predlagao za svog nasljednika

U tom očaju posljednje je najviše zaokupljalo Jeljcinov um. Putin je odgovorio s “vojnom sažetosti”, prisjeća se. “Radit ću ondje gdje me postavite.” Jeljcinovo sljedeće pitanje svejedno ga je iznenadilo. “A na najvišem položaju?” Prvi je put, Jeljcin je rekao, Putin uistinu shvatio punu namjeru njegova plana.

Nije mu nudio žrtveni položaj kao prethodnim trima premijerima koji su potrajali tek nekoliko mjeseci u uredu. Jeljcin ga je predlagao za svojega nasljednika na mjestu predsjednika, što je bila potvrda kakva je umakla tako velikom broju Jeljcinovih starijih pomoćnika. Tek nekoliko dana kasnije Jeljcin je govorio svojim sugrađanima da sprema najopsežnije moguće promjene. “Odlučio sam imenovati osobu koja, po mojem mišljenju, može ujediniti društvo”, rekao je Jeljcin u televizijskom govoru 9. kolovoza. “Oslanjajući se na najšire političke moći, osigurat će nastavak reformi u Rusiji.”

Jeljcin nije eksplicitno imenovao Putina svojim nasljednikom, no spomenuo je izbore koji su bili zakazani za lipanj 2000. izrazivši želju da glasači također pronađu povjerenje za toga neobično malenog, relativno neiskušanog vođu. “Mislim da ima dovoljno vremena da pokaže svoju vrijednost.”

Russia's President Putin addresses the media in Sochi | Autor: MAXIM SHEMETOVfoto: MAXIM SHEMETOV

Bilo je to u vrijeme kad je rat u Čečeniji prešao i u susjedni Dagestan. Vrijeme kad je rusko gospodarstvo bilo na koljenima.

Putin se činio kao prijelazno rješenje do novih predsjedničkih izbora, kad će napokon Jeljcina maknuti iz Kremlja te dovesti pogodnije i podobnije ljude na čelo izvršne vlasti. Barem su se tako nadali ruski parlamentarci. Odlučni Putin uložio je golemi napor da bi natjerao vojsku na djelovanje, a jednom kad mu je to uspjelo, politički put do vrha mu je bio gotovo zajamčen. Sam Myers priznaje u knjizi da je Putinov nastup u Dagestanu nakon pobjede nad čečenskim pobunjenicima bio gotovo amaterski.

Samo je trebao pokazati da nije Jeljcin

Ali Putin je samo trebao pokazati da nije Jeljcin.  Da nije starac sklon ponekoj kapljici, a često i ponekoj litri više. Rusiju su, nekoliko dana nakon slavodobitne konferencije za medije u srcu pobune na Kavkazu, potresle eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji. Tijekom 12 dana tog krvavog rujna u Rusiji je ubijeno tristotinjak civila u četiri napada.

Putin je okrivio Čečene, ali ostala su brojna pitanja o mogućoj upletenosti najvišeg ešelona tajnih službi Rusije. Još stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti. Kakav god odgovor bio na ta pitanja, teško je i zamisliti da bi Rusija danas bila takva kakva jest da Putin nije preuzeo vlast. Upravo zbog svih tih glasina, doista je neobično da jako malo ljudi izvan Rusije raspravlja o tim događajima.

Postoje glasine da je nekoliko obavještajnih agencija provelo vlastite istrage zbog eksplozije, ali nitko nije javno objavio rezultate istrage. Možda i najneobičnije od svega je što jako malo američkih parlamentaraca želi pričati o tim događajima. Godine 2003. je John McCain rekao da postoje realne optužbe da FSB, nasljednica zloglasnog KGB-a, stoji iza tih napada.

Međutim, američke vlasti ni američki mediji nisu previše pričali o napadima u Rusiji. Ruski mediji jedan po jedan su odustajali od praćenja ili istraživanja bombaških napada. Oni rijetki koji su odlučili istraživati na svoju ruku često su umrli pod ne baš potpuno razjašnjenim okolnostima. Ubijena su čak i dvojica parlamentaraca koji su sjedili u odboru za istraživanje napada. Uskoro je počela i invazija na Čečeniju te je Rusija dobila svojega anđela osvetnika u liku omanjeg bivšeg tajnog agenta.

Mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu

Tisuće vojnika prešli su u Čečeniju i odlučno započeli drugi rat protiv separatista. Rat se, pod ovim premijerom, činio drukčijim. Politička je elita, iščekujući nadolazeće izbore, strahovala od posljedica rata, no sad se činilo da i obični Rusi poput Putina žele “ubiti boga u tim banditima”.

Russian President Vladimir Putin rests after swimming during the hunting and fishing trip which took place on August 1-3 in the republic of Tyva in southern Siberia | Autor: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELLfoto: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL

U kolovozu, kad je došao na mjesto premjera, samo 2 posto ispitanika favoriziralo je Putina kao mogućeg predsjedničkog kandidata. Do listopada taj se broj popeo na 27. Proljeće iduće godine dočekao je na mjestu vršitelja dužnosti predsjednika, a koliko su mu kampanje mrske pokazuje i činjenica da je jedina platforma bila dokument objavljen na stranicama ruske vlade. Dokument je pripremio Centar za strateški razvoj, savjetodavna organizacija koju je osnovao German Gref, ekonomist iz redova Sobčakove uprave, Putinov bivši kolega i hrvatskoj javnosti iznimno poznati šef Sberbanka koji ovih dana Agrokor drži u šaci. Na kraju je Vladimir Vladimirovič osvojio 53% glasova birača i time je započela nova era u Rusiji.

Era koju je obilježio Vladimir Putin. Imao je on i svojih skandala, ali uhodana mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu.

Izvor: 24sata

Komentari

Komentari

Društvo

KRAJ STANKOVIĆA? Marko Ljubić zahtjeva od rukovodstva HRT-a stegovni postupak protiv jugo-novinara zbog teških profesionalnih pogrešaka

Objavljeno

- datum

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,

u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić.

Izvor: narod.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Zašto je Bakir Izetbegović započeo politički džihad

Objavljeno

- datum

 SULUDE PORUKE     U svom političkom džihadu kojeg je otpočeo u za BiH predizbornoj godini bez vlasti, Bakir Izetbegović svakim danom šalje sve više huškačkih poruka, a sve u svrhu udaljavanja BiH od euroatlantske politike i integracija prema euroazijskoj politici turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana.

I dok je otac Izetbegović rat pokušao izbjeći nadajući se kako će ostati neokrznut ratnim vihorom u BiH, sin Izetbegović rat zaziva. Bakir Izetbegović zna da bez poziva na nacionalne sukobe u politički najkompliciranijoj zemlji Europe i jednoj od najsiromašnijih, on ne može ostati na vlasti.

Tako je među ostalim Izetbegović na obilježavanju obljetnice 4. Korpusa Armije BiH u Mostaru rekao: ““Ako prijete ustavnom poretku, teritorijalnom integritetu zemlje, ako misle da mogu dijeliti Mostar i druga mjesta, onda ću ponoviti da će dobiti rat! Neka ne prijete i mi nećemo prijetiti. Nećemo dopustiti da se revidira povijest”, rekao je Izetbegović.

Takve izjave i poruke koje šalje prema svojim susjedima Hrvatskoj i Srbiji, potpisnicama Daytonskog sporazuma, pokazatelj je sve veće Izetbegovićeve nervoze, političke nemoći i nesposobnosti da vodi državničku politikum, kako za svoj narod i druge konstitutivne narode BiH tako i prema susjedima s kojima sve češće vodi političke ratove. 

Svojom huškačkom politikom Izetbegović pokušava sebe prikazati kao jedinog zaštitnika Bošnjaka u BiH te konsolidirati biračko tijelo. Osoba koja rata nije vidjela i koja ga je uspješno izbjegla sada na njega poziva. Nije ni čudo što ga je njegov konkurent za mjesto bošnjačkog vođe Fahrudin Radončić nazvao kukavicom i lažovom. Tako je Radončić u Mostaru podsjetio na ulogu Izetbegovićeve obitelji tijekom rata u BiH te je rekao kako je Izetbegović kukavica i kako je tijekom rata bio u trezoru centralne banke gdje mu atomska bomba ništa nije mogla. Dodao je kako je sva Izetbegovićeva obitelj bila u inozemstvu gdje su se bavili tzv. logistikom.

Bakir je prvo zaoštrio retoriku prema Hrvatskoj oko Pelješkog mosta gdje je izgubio prije nego je uopće krenuo u bitku. Zbog svog političkog tržišta i sitnih političkih bodova zaratio je i s EU, a sada je krenuo i u politički rat sa Srbijom zbog priznanja Kosova.

Sve ovo pokazuje kako je Izetbegović postao nervozan pred izbore jer stranka koju je osnovao njegov otac i koji je ostao zapamćen po rečenici kako rat u BiH nije njegov rat, polako, ali sigurno gubi biračku bazu zbog optužbi o korumpiranosti stranačkih vođa i njihove nesposobnosti da provedu ili nametnu bilo kakve reforme u toj politički kaotičnoj zemlji ili bar povede dijalog o suradnji s drugim konstitutivnim narodima. 

Uloga Hrvatskog narodnog sabora  u hrvatskom narodu sve više jača, a Izetbegovićevo djelovanje dodatno radikalizira već napetu političku scenu koju ionako radi svojih političkih probitaka dodatno opterećuje Milorad Dodik. Huškanje i pozivanje na Tursku Izetbegoviću će na kraće vrijeme možda i donijeti određeni broj glasova više, međutim politički smjer u kojem vodi vlastiti narod odvest će ga u političku izolaciju i staviti ga u istu liniju s Miloradom Dodikom kojeg nitko u Europi ne želi za sugovornika. 

Put prema nekim euroazijskim savezništvima Izetbegovića će koštati više nego što je toga sam svjestan. U globalnom svijetu ideologije jesu bitne, ali samo ako su potpomognute tržištem. I tu Izetbegović gubi korak jer Hrvatska, pa čak i Srbija, već dugo vremena imaju jako dobre trgovačke i gospodarske odnose s Turskom. Turska je uložila više novca u Hrvatsku nego u BiH, a Erdogan već duže vrijeme pokušava razvijati dobre gospodarske odnose i sa Srbijom.

Bakir Izetbegović svjestan svega toga odlučio je od uloge žrtve preuzeti ulogu mangupa, jer smatra da jedino tako može postati relevantan sugovornik, a čini to samo radi sebe i svoje fotelje. Hrvati u BiH kao najstariji konstitutivni narod ne trebaju reagirati na ovakve provokacije već odmjerenim izjavama trebaju još jednom pokazati europskoj zajednici da su u ovoj shizofrenoj situaciji jedini partner EU i zapada te nositelj stabilnosti u BiH. 
Autor Marijan Opačak/ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

FAUST VRANČIĆ: Hrvatski genij znanosti i jezikoslovlja

Objavljeno

- datum

 ‘RENESANSNI FAUSTUS VERANTIUS’    U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”

 
Polihistor, kozmopolit, izumitelj, jezikoslovac i biskup Faust Vrančić među onim je renesansnim duhovima koji su zlatnim slovima upisali hrvatski jezik, kulturu i znanost u svjetsku povijest.

U povodu 400. obljetnice Vrančićeve smrti, a u želji da hrvatsku i svjetsku javnost podsjeti na velika ostvarenja tog genijalnog znanstvenika i poliglota u rangu najvećih izumitelja svih vremena koji je i u mehanici i u leksiografiji bio stoljećima ispred svog vremena poput Leonarda da Vincija ili Michelangela – Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, u sklopu Mjeseca hrvatske knjige organizirala je prigodnu izložbu koja dočarava Vrančićeva postignuća kojima se taj senzibilni Šibenčanin, tajnik najvećeg europskog cara Rudolfa II., upisao među besmrtnike, učinivši zauvijek poznatima jednu malu kulturu i jezik, uvijek na rubovima velikih carstava, uvijek pred ratnim opasnostima i mogućnošću ičeznuća. Vrančić je proslavio sebe, istovremeno upisavši Šibenik i Hrvatsku u temelje europske kulture.

U predvorju knjižnice izložene su preslike naslovnica najvrjednijih Vrančićevih djela koja u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu – “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmatiae et Ungaricae,” Venecija, 1595. i “Machinae novae”, Venecija, 1615./1616., a mogu se digitalizirana u cijelosti pogledati u središnjem dijelu izložbe u sklopu portala Digitalne zbirke Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

Predstavljen je i prikaz odabranih digitalnih preslika rukopisne ostavštine Vrančićeve obitelji koju u svojem fondu čuva Zbirka rukopisa i starih knjiga, dok su s razdobljima u životu i radu Fausta Vrančića povezane preslike stare građe iz fonda ostalih zbirki građe posebne vrste NSK, odnosno Grafičke zbirke i Zbirke zemljovida i atlasa. Za ostvarenje ove izvanredne izložbe Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu dobila je pokroviteljsku potporu UNESCO-a prilikom prijave na njihov natječaj značajnih svjetskih obljetnica 2016. – 2017..

Stručna recenzentica izložbe je dr. Marijana Borić, znanstvena suradnica na Odsjeku za povijest prirodnih i matematičkih znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a suradnici u pripremi izložbe su Sandi Antonac, Tamara Ilić-Olujić, Maja Karić, dr. Ivan Kosić dr. Sofija Klarin-Zadravec, Mara Marijanović, dr. Tatjana Mihalić, dr. Mira Miletić-Drder, Ana-MarijaTkalčić, Vesna Vlašić i Jasenka Zajec.

Izložene preslike bogate građe popraćene su detaljima iz Vrančićeva životopisa – pa je izložba ujedno i opsežan prikaz jedne od najvažnijih renesansnih europskih biografija.

Carski tajnik Rudolfa II.

Vrančić je rođen 1. siječnja 1551. godine u Šibeniku, u uglednoj plemićkoj obitelji, rodbinskim vezama povezanoj s hrvatskim banom Petrom Berislavićem i biskupom Ivanom Statilićem, diplomatom i uglednim pravnim stručnjakom, uključenim u brakorazvodnu parnicu Henrika VIII. i Katarine Aragonske. Dio obiteljske tradicije bila je i briga za školovanje nadarenih članova.

O Faustovu obrazovanju brinuo se njegov stric Antun Vrančić, ugledni diplomat, crkveni velikodostojnik, primas Ugarske i kraljev namjesnik. Obrazovanje je započeo u rodnome Šibeniku, zatim se sedam godina školovao u Ugarskoj.

Nakon Ugarske je otišao u Padovu, gdje je od 1568. do 1572. godine studirao pravo i filozofiju. Nakon smrti Antuna Vrančića 1573. godine nekoliko sljedećih godina Faustova života slabo su poznate. Pretpostavlja se da je boravio u Italiji i dopunjavao svoja znanja. Vjerojatno se kretao u društvu hrvatskih intelektualaca i uglednika jer je 1. siječnja 1575. godine primljen u članstvo hrvatske bratovštine sv. Jeronima u Rimu. Šibenčanin Božo Bonifačić, ugledni bakrorezac i kartograf koji je 1583./84. bio kamerlengo bratovštine, izradio je bakrorez sv. Jeronima, na čijim se uglovima nalaze četiri grba hrvatskih pokrajina iz kojih su Hrvati imali pravo na članstvo u bratovštini, i to hrvatski, dalmatinski, slavonski i bosanski, te ga posvetio Faustu Vrančiću. Godine 1579. postao je vojni zapovjednik grada Veszpréma i upravitelj tamošnjih biskupskih imanja, a tamo je stekao i prva tehnička znanja.

Nakon dvije godine službe u Veszprému postao je tajnik rimsko-njemačkoga cara i ugarsko-hrvatskoga kralja Rudolfa II.Habsburgovca koji je od Praga stvorio intelektualni centar Europe. Na carskome dvoru kretao se u krugu europske intelektualne elite, među kojom su bili uključeni istaknuti astronomi Tyho Brache i Johan Kepler, ugledni inženjer i graditelj Adrian de Vries, konstruktor Jacopo de Strada, filozof i alkemičar John Dee, slikar Giuseppe Arcimboldi i Giordano Bruno. Vrančić se u Pragu bavio i različitim intelektualnim interesima. Prikupljao je jezičnu građu za svoj petojezični rječnik te je dovršio u rukopisu djelo “Život nikoliko izabranih divic” – posvećeno opatici i redovnicama samostana sv. Spasa u Šibeniku.

Osim toga, dok je bio tajnik Rudolfa II., bavio se i tehničkim projektima o čemu svjedoče dokumenti o patentima koje je u to vrijeme tražio ili dobio za pojedine izume, te potvrđuju kako je tehnika bila područje kojim se neprekidno bavio najveći dio života. Nakon smrti supruge Marije 1594. godine napustio je Prag, posjetio je Dalmaciju i vratio se u Italiju, gdje je u Veneciji 1595. dovršio i objavio kapitalni “Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, Latinae, Italicae, Germanicae, Dalmaticae et Ungaricae – Rječnik pet najuglednijih europskih jezika, latinskoga, talijanskoga, njemačkoga, dalmatinskoga/hrvatskoga i mađarskoga”, prvi cjeloviti rječnik hrvatskoga jezika i prvi veći rječnik mađarskoga, koji je temelj hrvatske leksikografije. Mnogi su se leksikografi koristili Vrančićevim rječnikom ne samo kao modelom za vlastite nove rječnike nego su sastavljali i svoja djela, preuzimajući njegovu jezičnu građu.

U njem je Vrančić uvrstio dalmatinski (hrvatski) jezik u društvo pet najuglednijih jezika Europe. Premda je u svojem rječniku koristio pridjev Dalmati[c]ae, u rječničkome materijalu njegova drugog izdanja kojega je uz Vrančićevo odobrenje priredio Peter Loderecker u Pragu 1605. godine, proširivši ga stupcima češkoga i poljskoga jezika, riječi Dalmata, Dalmatia, Dalmatice doslovno su se prevele kao Harvat, Harvatska zemlja, harvatski, što potvrđuje da je Vrančićevo djelo rječnik hrvatskoga jezika. Vrančićev Dictionarium neprijeporno je pridonio ugledu i potvrdi hrvatskoga jezika, koji je 1599. godine izabran kao najprikladniji od slavenskih jezika za poučavanje u isusovačkim kolegijima, te se tada utemeljila Akademija hrvatskoga jezika u Rimu, na kojoj se, u sklopu Rimskoga kolegija, predavao hrvatski jezik.

Borac za katoličku obnovu

Godine 1598. vratio se u službu Rudolfa II., kada ga je car imenovao naslovnim biskupom Csanáda te kancelarom za Ugarsku i Transilvaniju. Stekavši novi položaj, pisao je poslanice o tamošnjim društvenim i vjerskim prilikama.

Bio je dosljedan borac za katoličku obnovu i protivnik reformacije, kao i religijske podjele u sklopu Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, svjestan, između ostaloga, i podatka kako je prevlast protestantizma tijekom 16. stoljeća znatno umanjila potporu katoličkih zemalja u borbi protiv Turaka. O radu Fausta Vrančića u tome razdoblju svjedoče riječi Vrančićeva štićenika, književnika i povjesničara te naslovnoga biskupa bosanskoga Ivana Tomka Mrnavića koji je zapisao: „Doveo je pastire duša i učitelje među narod koji je do tada bio pritisnut vječnom tiranijom osvajača krivovjernika. Sam je svojom pastirskom riječju zbog nedovoljnog broja katoličkih svećenika obilazio narod, gradove i sela svoga svećeništva i neprestano govorio prema svojoj dužnosti.“

Svjetovni je život napustio 1605. godine, kada se preselio u Rim. Živio je u kući španjolskoga plemića Ivana Krstitelja Vivesa, u blizini trga Piazza del Popolo. Sklopio je prijateljstva s uglednim barnabitima, među kojima je i Giovanni Ambrogio Mazenta, priređivač zbirke tehničkih crteža Leonarda da Vincija. To je prijateljstvo imalo odlučujućega utjecaja na Vrančićev daljnji život i rad. Vrančić se, uz preporuke Mazente, odlučio pridružiti redu sv. Pavla, tzv. barnabita, te je, odrekavši se biskupske časti, u novicijat stupio 1608. godine u mjestu Zagarolo, u okolici Rima, i u njem boravio do 1609. godine. Posljednjih desetak godina Vrančićeva života bilo je vrlo plodonosno razdoblje, u kojem je napisao ili dovršio najveći broj svojih djela. U Rimu je 1606. godine tiskao djelo “Život nikoliko izabranih divic”, koje je dovršeno dvadesetak godina prije. U njegovu opusu ističe se kao jedino djelo koje je napisao hrvatskim jezikom. Pišući štivo na hrvatskome jeziku, jedinome na kojem su redovnice znale čitati, Vrančić se pokazao s religiozne i duhovne strane kao osoba koja doprinosi obnovi vjerskoga života. Knjiga govori o životima dvanaest ranokršćanskih mučenica te se može smatrati svojevrsnom antologijom svetačkih životopisa.

U Rimu je Vrančić pripremio i tehnički priručnik “Machinae novae” (Venecija, 1615./1616.), jedno od najistaknutijih djela iz područja europske tehničke literature na prijelazu iz 16. u 17. stoljeće. U njem je pojedinim projektima vizionarski predviđao daljnji razvoj tehnike. Djelo sadrži 49 različitih slika velikoga formata. Potom slijede komentari na latinskome, talijanskome, španjolskome, francuskome i njemačkome jeziku, kojima je opisao 56 različitih uređaja i tehničkih konstrukcija. Svi ti projekti nisu bili novi, ali su mnogi bili izvorno Vrančićevi, te su predstavljali veliko obogaćenje dotada poznatih tehničkih oblika i konstrukcija. Među brojnim vrijednim projektima mlinova, mostova te različitim napravama, ističu se kao prve u povijesti tehnike njegove ideje žičare, amortizera, mosta od metala, kao i mosta ovješenoga o lance, dok je projektom Homo volans (Leteći čovjek), prvom konstrukcijom modernoga padobrana, postigao i svjetsku slavu.

Premda su se prije Vrančića i drugi autori kao Leonardo da Vinci bavili idejom takve naprave, on je prvi dao konstrukciju koja sadrži sve elemente suvremenoga padobrana te omogućuje sigurno spuštanje s velikih visina. Vrančić, kao ni drugi tadašnji autori, nije mogao riješiti sve probleme kojima se bavio, već ih je tumačio i opisivao fenomenološki. Kao rješenje tih problema bila su potrebna matematička, fizikalna i tehnička znanja koja su upoznata tek u 18. stoljeću i poslije. Međutim, dalekovidni projekti koje je Vrančić osmislio, premda su nadmašivali mogućnosti koje su mu bile na raspolaganju, pokazali su koliko je bio daleko ispred svojega vremena. Mnoge Vrančićeve zamisli zaživjele su u praksi stoljeće i više nakon što su otisnute u djelu “Machinae novae”, a neke od njegovih izvanrednih ideja koriste se širom svijeta i danas, puna četiri stoljeća od njihova objavljivanja.

Oboljevši 1615. godine, Vrančić se odlučio iz Rima vratiti u rodni zavičaj. Na putu se zaustavio u Veneciji, gdje se zadržao kako bi priredio i tiskao svoja filozofska djela i “Machinae novae”. Nakon što je objavio prvo izdanje djela “Logica suis ipsius instrumentis formata” (Justus Verax Sicenus, Rim, 1608.), molio je logičare da ocijene njegovo djelo u kojem je odstupio od dotadašnje aristotelovske logike. Mišljenje o Vrančićevoj logici dao je filozof, fizičar i matematičar, splitski nadbiskup Marko Antun de Dominis, zastupajući tradicionalno, aristotelovsko poimanje logike. Vrančić je potom djelomično izmijenio i proširio tekst svoje Logike iz 1608. godine te ga objavio 1616. u Veneciji pod naslovom “Logica nova suis ipsius instrumentis formata et recognita (Nova logika oblikovana i objašnjena vlastitim oruđima)”, u istome svesku zajedno s neizmijenjenim tekstom djela “Ethicae christianae”, koje je tada potpisao pravim imenom. Vrančićeva Etika, premda je opsegom kratko djelo, sadržajem je vrlo bogato. U njem je promišljao o načinu i smislu ljudskoga života na putu konačnoga ostvarenja. Vrančić se u Veneciji zadržao više od planiranoga. Nakon što su djela objavljena, iscrpljen bolešću, više nije imao snage za povratak. U Veneciji ga je zatekla smrt. Preminuo je 20. siječnja 1617. godine, u kući Jeronima Jubetea, svećenika župne crkve S. Provolo, u predjelu Castello. Prema vlastitoj želji, izraženoj u dodatku oporuke načinjenome neposredno prije smrti, njegovo je mrtvo tijelo zajedno s djelima prevezeno brodom te pokopano u župnoj crkvi sv. Marije u Luci na otoku Prviću. Posmrtni govor za njega održao je 22. veljače 1617. godine u šibenskoj katedrali Ivan Tomko Mrnavić.

Autor: Marina Tenžera/ izvor: ovdje

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.