Connect with us

Društvo

DONOSIMO KAKO JE TEŽAK ŽIVOT IMAO JEDAN OD NAJMOĆNIJIH LJUDI NA SVIJETU!

Objavljeno

- datum

Koliko na nas utječe naše podrijetlo, naš genetski kod? Koliko na nas, kao osobu, utječu naš odgoj i okolina? Beskrajna je to rasprava među filozofima, psiholozima, psihijatrima i neurolozima. Ozbiljni ljudi s po nekoliko titula znaju se okrenuti psovkama tijekom rasprava o utjecaju prirode i odgoja na razvoj pojedinca. Svi imaju svoje argumente, tomove istraživačkih radova i desetke knjiga, ali rasprava nikad neće biti dovršena. Možda je ovo malo neobičan uvod u priču o Vladimiru Vladimiroviču Putinu, ali on je jedan od najboljih dokaza da čovjeka ponekad ne može ograničiti ni rođenje ni okoliš u kojem je odrastao.

Kako to piše Steven Lee Myers u novoj Putinovoj biografiji “Novi car”, Putinov otac dobio je pravo na jednu sobu – 16 četvornih metara – u oronulom komunalnom stanu na petom katu nekoć elegantne stambene zgrade iz 19. stoljeća, u Ulici Baskov na broju 12, nedaleko od lenjingradske središnje avenije, Nevskog prospekta i kanala Gribojedova, prenosi Express.hr.

Stan nije imao toplu vodu niti kadu

Putinovi su se ondje uselili 1944. godine, a nakon rata taj su skučeni prostor morali dijeliti s još dvjema obiteljima. Ondje će živjeti više od dva desetljeća. Stan nije imao toplu vodu niti kadu. Hodnik bez prozora služio je kao komunalna kuhinja, s jednim plinskim plamenikom nasuprot sudoperu. Zahod se nalazio u ormaru koji je bio uglavljen ispod stubišta. Stan je grijala peć na drva. U takvim uvjetima proveo je djetinjstvo, riječima stručnjaka, svoje formativne godine, tajni agent, političar, premijer i predsjednik.

Običnom smrtniku bila bi dovoljna samo jedna od tih titula, a Putin se može podičiti svima njima. A nekad davno nije izgledalo da će mršavi dječačić iz ruševina postići išta u životu osim života sitnog kriminalca, buntovnika na ulicama Lenjingrada.

“Oduvijek je bio mršav dječak. Jedno od njegovih najranijih sjećanja o pokušajima odvažnog bijega iz zatvorenog djetinjstva dogodilo se 1. svibnja 1959., možda, ili 1960. Sasvim se prestrašio gužve na ‘velikom uglu’ u Ulici Majakovskoga. Nekoliko godina poslije on i njegovi prijatelji putničkim su se vlakom zaputili u nepoznat predio grada u potrazi za avanturom. Bilo je hladno i nisu imali što jesti, a iako su potpalili vatru kako bi se ugrijali, vratili su se obeshrabreni, nakon čega ga je stariji Putin za kaznu istukao remenom”, piše Myers u knjizi.

Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom

Međutim, sudbonosni susret, susret koji će obilježiti tijek ruske, a možda čak i svjetske povijesti, odigrao se tamo negdje 1965. godine. Dok je Drugi vatikanski sabor raspravljao o tome jesu li svi Židovi krivi za razapinjanje Isusa, dok je Winston Churchill izdisao svoj posljednji dah, mladi Vladimir razmišljao je o odlasku s ulice izravno u teretanu. Otac ga je pritisnuo da se počne baviti boksom, iako je mršavi dječak brzo odustao kad mu je, kako je rekao, udarac slomio nos. Umjesto toga okrenuo se borilačkim vještinama, očito, kako piše Myers, protivno željama roditelja, počevši vježbati sambo, sovjetski stil koji je kombinirao džudo i hrvanje te koji je bio prikladniji njegovu niskom stasu i “ratobornoj prirodi”.

Jedan od njegovih trenera bio je presudni utjecaj u njegovu životu. Anatolij Rahlin radio je u klubu Trud, nedaleko od Ulice Baskov, a 1965. Putin, koji je tad bio u petom razredu, odlučio se ondje učlaniti. Rahlin je morao uvjeriti Vladimirove roditelje da ne uče djecu ništa loše. Disciplina i strogost samba, a poslije i džuda, zaintrigirala je dječaka kao ništa dotad.

Borilačke vještine promijenile su mu život pružajući mu sredstvo da se suprotstavi većim, jačim mladićima.

Također su mu donijele novi krug prijatelja, posebno dvojicu braće, Arkadija i Borisa Rotenberga, koji će ostati uz njega ostatak života. Prijateljstvo s Putinom isplatilo se Rotenbergu i tijekom devedesetih, kad je dobio kontrolu nad Rosspiritpromom, tvrtkom za proizvodnju alkoholnih pića. Ali kad je Putin smijenio vodstvo Gazproma, Rotenbergu su procvjetale ruže. Na svakom koraku je Gazprom trošio više nego što je trebalo, a često su Arkadij i Boris Rotenberg basnoslovno zarađivali.

Braća su ulagala novac u kompanije koje se nisu bavile proizvodnjom i preradom crnog zlata, ali su zato imali praktički monopol na potrebne materijale. Koliko im se to isplatilo najbolje govori primjer eksploatacije nafte na jednom polju u Arktičkom krugu 2007. godine. Gazprom je odbacio dugogodišnji uvriježeni plan o gradnji kratkog naftovoda od petstotinjak kilometara i spajanju na postojeću infrastrukturu.

Godinama uspješno penjao političkom ljestvicom

Umjesto toga, odlučili su graditi naftovod dug gotovo 2500 kilometara po cijeni od 44 milijarde dolara što je bilo tri puta više od uobičajene cijene gradnje naftovoda. Sve uz, barem implicitno, odobrenje Vladimira Vladimiroviča. Šira javnost je prvi put vidjela Putina na Staru godinu 1999., kad je Boris Jeljcin predao vlast mladom i energičnom premijeru Putinu. Njih dvojica nisu mogli biti više različiti. Dok je Jeljcin bio visok i glasan bivši član Politbiroa, Putin je bio oniži, tihi pukovnik KGB-a. Iako je Putin radio u inozemstvu, bilo je to u Dresdenu, relativnoj zabiti Istočne Njemačke.

Međutim, Putin se već godinama uspješno penjao političkom ljestvicom. Devedesete godine i pad komunizma dočekao je na mjestu savjetnika za međunarodne odnose gradonačelnika rodnog Lenjingrada. Kraj devedesetih dočekao je kao jedan od najmoćnijih ljudi Rusije. “U svibnju 1998. prihvatio je već treći posao u Kremlju u manje od dvije godine. Nikad nije bio blizak Jeljcinu, a tad još nije bio dovoljno moćan da bi igrao ulogu u njegovim spletkama. Ovoga ga je puta Jeljcin postavio na mjesto prvog zamjenika direktora predsjedničke administracije zaduživši ga za odnose s 89 državnih regija. Taj je posao bio prirodni nastavak njegova rada u Glavnoj kontrolnoj upravi gdje je gomilao datoteke s informacijama o korupciji i malverzaciji regionalnih službenika”, piše Myers u Putinovoj biografiji.

Šetao se Putin godinama po raznim funkcijama u Moskvi. Od šefa tajne službe, pomoćnika, savjetnika, osobe od povjerenja, dok ga Jeljcin nije jednog kolovoškog dana pozvao na sastanak izvan Moskve. “Donio sam odluku, Vladimire Vladimiroviču, i želio bih ti ponuditi mjesto premijera”, rekao mu je Jeljcin. Putin je neobično mnogo promišljao u tišini. Njegovo je tiho ponašanje privuklo Jeljcina, no sad je izgledalo kao oklijevanje. “Ne volim predizborne kampanje”, napokon je rekao. Jeljcin ga je uvjerio da neće sam morati voditi kampanju. Taktike kampanje bile su mu najmanja briga. Stručnjaci mogu svladati političku tehnologiju. On jednostavno mora pokazati ono što Jeljcinu više nije uspijevalo: samouvjerenost, autoritet, vojno držanje za kojim je, kako je vjerovao, država žudjela.

Jeljcin ga je predlagao za svog nasljednika

U tom očaju posljednje je najviše zaokupljalo Jeljcinov um. Putin je odgovorio s “vojnom sažetosti”, prisjeća se. “Radit ću ondje gdje me postavite.” Jeljcinovo sljedeće pitanje svejedno ga je iznenadilo. “A na najvišem položaju?” Prvi je put, Jeljcin je rekao, Putin uistinu shvatio punu namjeru njegova plana.

Nije mu nudio žrtveni položaj kao prethodnim trima premijerima koji su potrajali tek nekoliko mjeseci u uredu. Jeljcin ga je predlagao za svojega nasljednika na mjestu predsjednika, što je bila potvrda kakva je umakla tako velikom broju Jeljcinovih starijih pomoćnika. Tek nekoliko dana kasnije Jeljcin je govorio svojim sugrađanima da sprema najopsežnije moguće promjene. “Odlučio sam imenovati osobu koja, po mojem mišljenju, može ujediniti društvo”, rekao je Jeljcin u televizijskom govoru 9. kolovoza. “Oslanjajući se na najšire političke moći, osigurat će nastavak reformi u Rusiji.”

Jeljcin nije eksplicitno imenovao Putina svojim nasljednikom, no spomenuo je izbore koji su bili zakazani za lipanj 2000. izrazivši želju da glasači također pronađu povjerenje za toga neobično malenog, relativno neiskušanog vođu. “Mislim da ima dovoljno vremena da pokaže svoju vrijednost.”

Russia's President Putin addresses the media in Sochi | Autor: MAXIM SHEMETOVfoto: MAXIM SHEMETOV

Bilo je to u vrijeme kad je rat u Čečeniji prešao i u susjedni Dagestan. Vrijeme kad je rusko gospodarstvo bilo na koljenima.

Putin se činio kao prijelazno rješenje do novih predsjedničkih izbora, kad će napokon Jeljcina maknuti iz Kremlja te dovesti pogodnije i podobnije ljude na čelo izvršne vlasti. Barem su se tako nadali ruski parlamentarci. Odlučni Putin uložio je golemi napor da bi natjerao vojsku na djelovanje, a jednom kad mu je to uspjelo, politički put do vrha mu je bio gotovo zajamčen. Sam Myers priznaje u knjizi da je Putinov nastup u Dagestanu nakon pobjede nad čečenskim pobunjenicima bio gotovo amaterski.

Samo je trebao pokazati da nije Jeljcin

Ali Putin je samo trebao pokazati da nije Jeljcin.  Da nije starac sklon ponekoj kapljici, a često i ponekoj litri više. Rusiju su, nekoliko dana nakon slavodobitne konferencije za medije u srcu pobune na Kavkazu, potresle eksplozije. Točno u 5 sati i 3 minute 13. rujna 1999. godine eksplodirala je bomba u podrumu deveterokatnice na adresi 6/3 Kaširskoja autocesta. Umrla je 121 osoba, a bila je to treća u nizu eksplozija stambenih zgrada tog krvavog rujna u Rusiji. Tijekom 12 dana tog krvavog rujna u Rusiji je ubijeno tristotinjak civila u četiri napada.

Putin je okrivio Čečene, ali ostala su brojna pitanja o mogućoj upletenosti najvišeg ešelona tajnih službi Rusije. Još stoji veliko pitanje je li netko blizak Putinu postavio bombe, je li ruska tajna policija ubila stotine sugrađana samo kako bi jedan njihov završio na vlasti. Kakav god odgovor bio na ta pitanja, teško je i zamisliti da bi Rusija danas bila takva kakva jest da Putin nije preuzeo vlast. Upravo zbog svih tih glasina, doista je neobično da jako malo ljudi izvan Rusije raspravlja o tim događajima.

Postoje glasine da je nekoliko obavještajnih agencija provelo vlastite istrage zbog eksplozije, ali nitko nije javno objavio rezultate istrage. Možda i najneobičnije od svega je što jako malo američkih parlamentaraca želi pričati o tim događajima. Godine 2003. je John McCain rekao da postoje realne optužbe da FSB, nasljednica zloglasnog KGB-a, stoji iza tih napada.

Međutim, američke vlasti ni američki mediji nisu previše pričali o napadima u Rusiji. Ruski mediji jedan po jedan su odustajali od praćenja ili istraživanja bombaških napada. Oni rijetki koji su odlučili istraživati na svoju ruku često su umrli pod ne baš potpuno razjašnjenim okolnostima. Ubijena su čak i dvojica parlamentaraca koji su sjedili u odboru za istraživanje napada. Uskoro je počela i invazija na Čečeniju te je Rusija dobila svojega anđela osvetnika u liku omanjeg bivšeg tajnog agenta.

Mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu

Tisuće vojnika prešli su u Čečeniju i odlučno započeli drugi rat protiv separatista. Rat se, pod ovim premijerom, činio drukčijim. Politička je elita, iščekujući nadolazeće izbore, strahovala od posljedica rata, no sad se činilo da i obični Rusi poput Putina žele “ubiti boga u tim banditima”.

Russian President Vladimir Putin rests after swimming during the hunting and fishing trip which took place on August 1-3 in the republic of Tyva in southern Siberia | Autor: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELLfoto: SPUTNIK/REUTERS/PIXSELL/REUTERS/PIXSELL

U kolovozu, kad je došao na mjesto premjera, samo 2 posto ispitanika favoriziralo je Putina kao mogućeg predsjedničkog kandidata. Do listopada taj se broj popeo na 27. Proljeće iduće godine dočekao je na mjestu vršitelja dužnosti predsjednika, a koliko su mu kampanje mrske pokazuje i činjenica da je jedina platforma bila dokument objavljen na stranicama ruske vlade. Dokument je pripremio Centar za strateški razvoj, savjetodavna organizacija koju je osnovao German Gref, ekonomist iz redova Sobčakove uprave, Putinov bivši kolega i hrvatskoj javnosti iznimno poznati šef Sberbanka koji ovih dana Agrokor drži u šaci. Na kraju je Vladimir Vladimirovič osvojio 53% glasova birača i time je započela nova era u Rusiji.

Era koju je obilježio Vladimir Putin. Imao je on i svojih skandala, ali uhodana mašinerija je pazila da neugodna pitanja ubrzo nestanu.

Izvor: 24sata

Komentari

Komentari

Društvo

Rakitić napisao svoju životnu priču koja će mnoge raznježiti, a emotivniji bi mogli i zaplakati

Objavljeno

- datum

”Trenutak kad ih je moj otac izvadio iz paketa, moj brat i ja smo znali… Nikad ih više nećemo skinuti.”  Tako je Ivan Rakitić za The Players’ Tribune započeo svoju životnu priču.

Pekrasna priču o odrastanju u Švicarskoj, odluci da nastupa pod hrvatskom zastavom, što je to značilo njegovom ocu i jednom posebnom dresu, najvažnijem u njegovu životu, mnoge će raznježiti, a one emotivnije čak i rasplakati.

“Paket je to koji je bio stigao na našu adresu u Švicarskoj, nismo znali što je točno unutra, no na njemu je stajala povratna adresa u Hrvatskoj. Bilo je to mjesto koje smo smatrali domom, no isto tako bilo je to mjesto u kojem ni moj brat, a ni ja nismo nikad prije bili.

U našem domu pričao se hrvatski, a u našem gradu u Švicarskoj bilo je jako puno Hrvata. No Hrvatska je za nas i dalje bila nešto daleko. Moja obitelj Hrvatsku je napustila početkom rata 1991. godine i nikada se nije vratila. Moj brat Dejan i ja rođeni smo u Švicarskoj, a Hrvatsku smo poznavali samo s TV-a i fotografija koje su nam naši roditelji pokazivali.

Bilo nam je teško shvatiti što se točno događa na Balkanu, bili smo djeca. Roditelji nam nikad nisu pričali o ratu, razumljivo, nisu htjeli pričati o tome. Sjećam se trenutaka kako su plakali razgovarajući na telefon s ljudima iz Hrvatske.

Ne znam kako bih napisao kako sam se u tim trenucima osjećao. Možda kao da je to grozan san? Imali smo sreće. Bili smo daleko od svega toga pa nismo ni vidjeli što se zapravo događalo. Ali to je nekako uvijek bilo u mislima mojih roditelja, ipak im je puno prijatelja i obitelji ostalo u Hrvatskoj, a moji roditelji su za vrijeme rata izgubili puno dragih ljudi.

Sjećam se kad sam imao četiri ili pet godina, gledao sam na TV-u vijesti, vidio sam snimke i fotografije rata i pomislio: “Ovo je nemoguće, kako se ovo može događati?”

Prije nego što je Hrvatska službeno proglasila neovisnost, naša reprezentacija je već odigrala utakmicu. To vam može opisati koliko nam nogomet znači, našoj državi i ljudima, bez obzira na to gdje žive. Kad je tata uzeo nož i otvorio taj paket i izvukao dva hrvatska dresa, bilo je jako emotivno, brat i ja smo dobili dresove, pomislili smo nešto kao, o, da, mi smo također dio toga.

Čak smo spavali u tim dresovima, nosili smo ih sljedeći dan u školu i dan poslije. Jednostavno ih nismo htjeli skinuti. Vau, mi imamo hrvatske dresove bez imena na leđima. Htjeli smo ih imati deset jer nismo htjeli odjenuti ništa drugo osim njih, bili su posebni.

Da budem iskren, kad sam tek počeo igrati, nisam nosio hrvatski dres. Nosio sam dres moje druge domovine Švicarske. Ljudima sam govorio da sam Švicarac, to je izgledalo pomalo čudno, no ja sam rođen i odrastao u Švicarskoj, išao sam tamo u školu, a moji prijatelji su Švicarci…

Bio sam ponosan što sam nosio dres Švicarske u mlađim kategorijama. No najveći dio mog srca pripada Hrvatskoj, uvijek je to bilo tako.

Nekoliko godina poslije rata, moja obitelj je napokon mogla posjetiti Hrvatsku. Kad smo došli, nitko još nije mogao pričati o ratu, kao da su svi razmišljali: “Moramo to što prije zaboraviti.”

Prvi posjet Hrvatskoj podsjetio me na moj Möhlin u Švicarskoj. Puno se Hrvata preselilo u taj grad pa je tamo bilo jako puno hrvatskih restorana. Kad je Hrvatska igrala na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bilo je jako puno zastava na kućama i prozorima stanova. To Svjetsko prvenstvo brat i ja smo gledali kod kuće s tatom, u svojim dresovima, i nismo smjeli pričati. Jedino važno je bilo to što je na TV-u. Tata bi nam rekao: “Možemo pričati poslije. Sada samo gledajte utakmicu.”

Pitajte bilo kojeg Hrvata i sjetit će se četvrtfinala protiv Njemačke, to je nemoguće zaboraviti. Priznati smo tek 1992., a šest godina kasnije igrali smo četvrtfinale SP-a protiv Njemačke.

Mislim da nitko nije bio toliko zaluđen nogometom kao moj otac Luka. A to vam kaže čovjek koji igra u Barceloni. Moj otac se počeo baviti građevinom kad se preselio u Švicarsku, a kad je bio mlad igrao je nogomet, bio je defenzivni vezni i nosio je broj 4.

Nakon što smo pobijedili Njemačku, letio je…

Često se osjećam kao da živim njegov i svoj san. Igrao je na velikom nivou u BiH prije preseljenja u Švicarsku. Kad je prestao igrati, napravio je sve što je mogao da bi gledao moje utakmice. Nogomet i Hrvatska mu doista znače jako puno.

Kad je došao trenutak da odlučim za koga ću igrati, Hrvatsku ili Švicarsku, znao sam da on pokraj vrata prisluškuje moj razgovor sa švicarskim trenerom. Iskreno, bilo je trenutaka kad sam mislio da neću igrati ni za koga drugog osim Švicarske. Igrao sam za Švicarsku, bila je to moja momčad. No prije deset godina Slaven Bilić i predsjednik HNS-a došli su me gledati u Basel, a nakon toga smo popričali.

Biti u istoj sobi sa Slavenom… Mogao je reći što je htio, ja bih mu odgovorio: “U redu, idem s tobom.” Bio je moj heroj, nije postavljao pred mene pritisak, samo mi je rekao svoje planove i kako želi da ja budem dio reprezentacije Hrvatske koju je on vodio.

”Dođi sa mnom”, rekao je. ”Dođi igrati za svoju domovinu.”

Croatian national soccer team head coach Slaven Bilic (C) hugs his player Ivan Rakitic (R) after the EURO 2008 preliminary round group B soccer match between Croatia and Germany at the Woerthersee stadium in Klagenfurt, Austria, 12 June 2008. Croatia won 2-1. EPA/KERIM OKTEN

Mislio sam si: Tu sam, idem s tobom. Napunio me samopouzdanjem.

Što mogu reći o Slavenu? On je jedan od najvažnijih ljudi u mojoj karijeri. Ne samo kao trener nego i kao osoba. On je čovjek za kojeg odmah želite zaigrati, sutra, i opet, i opet, i opet… I uvijek će iz vas izvući ono najbolje. Pomislit ćete: Je*ote, ovaj čovjek će dati sve za mene.

Čak i sjedeći preko puta Slavena i slušajući što ima za reći, znao sam da ne mogu odlučiti odmah tada. Švicarska mi je puno dala, stoga sam uzeo vremena da razmislim. Sezona u Baselu mi je završila i došao sam nakratko kući, prije odlaska u Njemačku da igram za Schalke. A odluka za koju ću reprezentaciju nastupati dugo me opterećivala. Morao sam to riješiti prije odlaska u Njemačku, da u novom klubu počnem čiste glave.

Sjedio sam sam u sobi i nisam znao što da napravim. Šetao sam i razmišljao o svemu. A onda sam pomislio samo na ono što mi je u srcu. Uzeo sam telefon i počeo nazivati.

Prvo sam nazvao švicarskog izbornika. Cijelu sam karijeru igrao za Švicarsku, zato mi je bilo važno da prvo njega nazovem i objasnim mu da ću igrati za Hrvatsku. Rekao sam mu da to nije odluka protiv Švicarske, nego za Hrvatsku.

Nazvao sam Slavena.

“S vama sam, želim biti dio toga.”

A Slaven mi je rekao:

“Svi će ljudi u Hrvatskoj biti ponosni što si s nama, nemoj razmišljati ni o čemu drugom, samo uživaj u nogometu.”

Razgovori nisu dugo trajali, a ja sam čuo oca kako stoji ispred vrata moje sobe. Kad sam napokon otvorio vrata, samo je stao i gledao me.

Nisam mu rekao što sam odlučio, a on mi je rekao da će me podržati što god ja odlučim. Bio je to golem trenutak za nas. Pa sam se odlučio našaliti s njim.

“Igrat ću i dalje za Švicarsku”, rekao sam mu, a njegova reakcija je bila:

“Oh… U redu…”

Počeo sam se smijati.

”Ne, ne, igrat ću za Hrvatsku!”

Počeo je plakati… Kad god dođem igrati za Hrvatsku, sjetim se oca i razmišljam o tom trenutku. Znam da bi on volio biti na mom mjestu, znam i da bi toliki Hrvati to htjeli, da mogu igrati za domovinu… Nema riječi da se to opiše.

Ljudi iz Hrvatske su posebni, kad sam s momčadi pred navijačima… Poželim da utakmica nikad ne završi! Kao da… ne znam… jednostavno želim zagrliti sve njih. Ne želiš otići, želiš svaki dan igrati pred njima.

Zanimljivo, puno sam stariji nego kad mi je taj paket stigao kući, ali i dalje ne želim svući taj dres.

Uvijek postoji pritisak kad ga nosite ali to je pozitivan pritisak. želiš pokazati svijetu što Hrvatska može, želiš nastaviti putem Slavena i Davora Šukera.

Mislim da i dalje pokazujemo svijetu što možemo. Kvalifikacijska utakmica protiv Grčke bila nam je najbolja utakmica u zadnjih pet-šest godina. Rekao sam dečkima u svlačionici:

“Idemo nastaviti ovako!”

Luka Modrić i ja smo se pogledali “Zašto to nismo i dosad radili?”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

SVJEDOČENJE OČEVIDCA: Ponavljanje partizanskih laži o Brezovici, nikad ne će postati istina!

Objavljeno

- datum

 DATUM KOJI NEMA VEZE S HRVATSKOM    Devedeset mi je godina života pa je ovo, nakon nekoliko neuspješnih članaka u tisku, posljednji moj zov hrvatskoj javnosti da se konačno napusti obilježavati i proslavljati 22. lipnja lažni Dan antifašističke borbe.

Toga dana, 22. lipnja 1941. godine, dvojica istaknutih europskih zločinaca, Hitler i Staljin, prekršili su neki svoj sporazum i zaratili, što nema nikakve veze s Hrvatskom niti postoji neki razlog da mi taj datum još i danas obilježavamo i proslavljamo.

U Hrvatskoj se za komunističke vladavine proširila jedna laž, da je tobože 22. lipnja 1941. godine u šumi Brezovica kod Siska osnovan prvi partizanski odred protiv fašizma, što nije istina. Ta je laž ušla i u priznate povijesne knjige, pa ona u knjizi povjesničara Ive Goldsteina „Hrvatska 1918.-2008.“ na str. 79. glasi: „22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovan je Sisački partizanski odred pod zapovjedništvom Vlade Janića – Cape i Marijana Cvetkovića sa 77 boraca, a već sutradan je odred minirao prugu Sisak-Sunja kod Blinjskog Kuta“. Od kuda Goldsteinu ova očita laž? Pa prepisuje ju od onih koji su ju izmislili.

Osjećam se pozvanim prije smrti pozvati hrvatsku javnost da konačno odbaci komunističke laži o tobožnjem sisačkom partizanskom odredu i da o događajma oko Siska, u mjesecima lipanj-rujan 1941. godine, usvoji istinu. Nakon što preko 20 godina živimo u neovisnoj Hrvatskoj državi, imamo pravo odbaciti laži i živjeti u istini. Dužni smo to učiniti i prema današnjim i budućim naraštajima. Od kuda meni pravo da upravo ja, nepoznato ime u javnosti, upućujem ovaj poziv hrvatskoj javnosti. Pa otuda što sam ja možda još jedini živi svjedok, koji sam imao čast o ondašnjim zbivanjima razgovarati upravo s Vladom Janićem, komu se pripisuje osnivanje partizanskoga odreda.

Bilo je to daleke 1955. godine, sastao sam se s Vladom Janićem u Sisku u kući njegove sestre i zeta mu zvanoga Panča na jednom podužem razgovoru. Bili smo trojica, Nikola Zečić. tada student šumarstva, Vlado i ja, a razgovor je uz kavicu nešto duže potrajao. Vlado Janić nam je tada ispričao punu istinu o onim danima: travanja – rujan 1941. godine. Prvih dana travnja 1941. srušen je noću u Sisku spomenik kralja Petra Karađorđevića. Za taj su čin osumnjičeni sisački komunisti i tako zvani „frankovci“ (kasnije su se prozvali ustašama), jer su im ciljevi bili podjednaki u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju. Na kratko su se našli zajedno u zatvoru. Zbog toga a i radi toga što su Hitler i Staljin potpisali neki svoj sporazum, u vremenu travanj – lipanj između sisačkih komunista i ustaša nije bilo nekih većih problema. Međutim, problemi su nastali, i to veoma ozbiljni, kad je Hitler prekršio sporazum sa Staljinom i 22. lipnja 1941. napao Sovjetski savez. Isti taj dan je Janić pošao u Petrinju i to, kako nam je rekao, partijskim biciklom, da se s tamošnjim komunistima dogovori o povlačenju u ilegalnost. Marijan Cvetković je po istom zadatku pošao vlakom u Sunju i Kostajnicu. U večer istoga dana, i Janić i Cvetković, našli su se u selu Žabno kod Siska, kod partijskih drugova Ive Lovrekovića i Jose Lasića. Uz još po nekoga člana partije, koji se tu zatekao, odlučeno je da se viđeniji komunisti povuku u ilegalnost i u prvo vrijeme da to bude Žabenska šuma. Ilegalcima treba odmah dopremiti oružje, koje su komunisti u svoje vrijeme spremili na tavan kapele svetoga Fabijana u selu Vurot. Tu u Žabnu su Janić i Cvetković i prespavali. Kao što se vidi, nema toga, dana 22. lipnja 1941., nikakve Brezovice i nikakvoga odreda.

Sljedećih dana, pričao nam je Janić, tražili su i našli pogodna skloništa za svoje baze u Žabenskoj šumi. Jedno su sklonište nazvali „Šikara“, a drugo, 500 metara dalje, „Mali kolićevac“. U Šikaru se smjestio Janić i Cvetković, a nekoliko dana im se pridružila i Nada Dimić. U Kolićevac su se počeli okupljati sljedećih dana, na čelu s Mikom Špiljakom, pa ih se za mjesec dana skupilo desetak ustanika. Međutim, tu su nakon mjesec dana bili otkriveni, pa ih je 22. srpnja napala hrvatska vojska. Sklonište Šikara nije otkriveno, ali je otkriven Mali kolićevac, kojom su prilikom dvojica ustanika poginula, a ostali se povukli i Gornju Posavinu. Janić nam reče i da im je u Žabensku šumu na četiri dana došao iz Zagreba Ivan Rukavina, koji je govorio da bi trebalo osnovati neku vojnu postrojbu, međutim tada nije za tako nešto još bilo uvjeta.

Odmah drugi dan, nakon vojne akcije na Žabensku šumu, Janić je poslao Cvetkovića na Banovinu da tamo pronađe sigurnije sklonište, jer ovdje blizu grada nisu sigurni. A Nadu Dimić je poslao u Sisak da izvidi tamošnju situaciju i da vidi zašto su im iz Žabna prestali donositi hranu. Nadu su tom prilikom uhitili, ali je ona uspjela pobjeći i to na karlovačko područje i nije se više vraćala Janiću. Tako je Janić nekoliko dana ostao sam samcat u Žabenskoj šumi bez hrane, vode i veze sa selom Žabno. Konačno je i on napustio Žabensku šumu, vratio se u Sisak i mjesec dana, kako nam reče, skrivao se po savskim vrbacima. Koncem kolovoza je saznao da su se neki ustanici počeli okupljati u šumi Brezovici, pa je uspio i on doći do njih. Sredinom rujna su iz Brezovice uspjeli izvesti i neke diverzije, čime su i tu bili otkriveni. Predusreli su hrvatsku vojsku, koja je oko 20 rujna krenula na Brezovicu, oni su dan ranije u Crncu prešli Savu i preselili se na Banovinu. Tamo ih je dočekao četnički vođa Vasilj Gaćeša, s kojim je Janić prvi dan došao u sukob, napustivši Banovinu i skupinu ustanika koju je tamo doveo.To mi je u grubo ispričao Vlado Janić – Capo, komu se pripisuje da je 22. lipnja 1941. u šumi Brezovica osnovao Prvi partizanski odred u Jugoslaviji.

Navodim ovdje i literaturu, svakomu dostupnu, koja djelomično ili potpuno potvrđuje istinu, koju mi je ispričao Janić. Iako je literatura iz komunističkog vremena, pa se pokušava spominjeti neki odred, ona je ipak u svojoj osnovi istinita. U njoj nema Brezovice ni odreda, koji da je tamo osnovan.

l. Miroslav Matovina i Dragan Božić „Prvi partizanski odred“, Zagreb 1981. Sisački novinari Matovina i Božić razgovarali su s Vladom Janićem i drugim sisačkim prvoborcima pa im je knjiga gotovo u cijelosti istinita.U knjizi se opisuje stanje oko Siska od lipnja do rujna 1941. Dana 22. lipnja 1941. se spominje samo Sisak – Petrinja – Sunja – Kostajnica – Žabno. Zatim mjesec dana Žabenska šuma, mjesec dana potpuno zatišje i mjesec dana Brezovica, u koju je Janić došao tek koncem kolovoza.

2. Muzej Sisak i Turistička zajednica Sisak izdali su letak „Sisak-Brezovica, spomenik Prvom partizanskom odredu“, Turistkomerc Zagreb 1981. U letku ima istine ali i neistine ili laži. Istina je da se sisački komunisti u lipnju i srpnju 1941. nisu okupljali u Brezovici nego u Žabenskoj šumi. A laž je da su u nekoj šumi Šikara 22. lipnja 1941. osnovali partizanski odred.

3. Dragan Božić, „Žabenska šuma“ članak u časopisu „Forum“ 1985. i pretiskan u Božićevoj knizi „Povijest rijetke ptice“, Sisak 2009. str. 5-36. Božić kao novinar a pomalo i kao književnik, nakon što je detaljno razgovarao sa sisačkim prvoborcima, jednako je tako detaljno opisao što se je događalo 22. lipnja 1941. i sljedećih dana u Sisku, Petrinji, Sunji, Kostajnici, Žabnu i Žabenskoj šumi. Bitno je da u tom detaljnom opisu na 30 stranica nema nikakve Brezovice niti partizanskoga odreda.

4. Konačno, uredniku Novog sisačkog tjednika od 24. lipnja 2010., Željku Maljevcu, dala je veliki intervju na cijeloj stranici Ljubica Čulig, bivša partizanka iz sela Žabno. Ona za sebe tvrdi da je 1941. godine, kao 19 godišnja djevojka, bila komunistička aktivistkinja i da je usko surađivala s vodećim komunistima u Žabnu, Ivom Lovrekovićem i Josom Tuškancem. Poznato joj je da su 22. lipnja 1941. u Žabno došli Vlado Janić i Marijan Cvetković i da su se sljedećih mjesec dana, do 22. srpnja, s još nekoliko drugova, skrivali u Žabenskoj šumi. Ona je svakodnevno po selu skupljala hranu i druge potrebštine, koje su nošene drugovima u Žabensku šumu. Iako je bila veoma aktivno uključena u tadašnja zbivanja, ona tvrdi da tada, u to vrijeme, nije čula za nikakvo osnivanje partizanskoga odreda.

Kad sve ovo znademo, obvezni smo, dužnost nam je, odbaciti do sada nam nametane laži i usvojiti istinu. Obveza nam je to prema Europi, čiji smo član, prema RH, u kojoj živimo već preko 20 godina, ali i prema današnjim i budućim naraštajima, koji imaju pravo živjeti u istini. Ne postoji nikakav razlog da laži, koje nam je nametala komunistička vlast, još i dalje podržavamo u državi, koja je osudila zločine komunističkog poretka. Zločine komunističkog poretka je osudila i Europa. Deklaracija Europskog parlamenta od 23. kolovoza 2008. je proglasila 23. kolovoza Danom europskog sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, što je potvrđeno i Rezolucijom Europskog parlamenta od 2. travnja 2009.. Konačno, Hrvatski je sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1999. (NN,76/2006.), u kojoj je navedeno da je totalni komunistički režim bio, bez iznimke, označen masovnim povredama ljudskih prava.

Na kraju, pozivam sve mjerodavna i konačno Hrvatski sabor da se iz naših kalendara, naših glava i naših sjećanja briše lažni Dan antifašističke borbe 22. lipnja i usvoji istiniti Dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima – nacizma, fašizma i komunizma 23. kolovoza. Točan naziv praznika i njegov datum neka se odrede prema našim prilikama.

Lojzo Buturac, Sisak

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

(VIDEO) Tito je Hitleru 1943. nudio zajedničku borbu protiv zapadnih antifašista

Objavljeno

- datum

Istraživač povijesnih arhiva u Moskvi i Beogradu, Pero Simić, iznosi povijesne činjenice koje pokazuju kako je Tito 1943. godine, po svojim pregovaračima, Hitlerovim nacistima iskazao spremnost da se partizani bore protiv zapadnih antifašističkih saveznika u slučaju njihovog iskrcavanja na jadranskoj obali, te nacistima ponudio sporazum o međusobnom nenapadanju koji je bio po Titovoj zapovijedi i proveden na par mjeseci. Ove informacije pokazuju da je Tito bio beskrupulozan čovjek spreman na sve samo da bi se domogao vlasti.

Dio u kojemu Simić govori o Titovim ponudama Hitlerovim nacistima pogledajte od 28. minute do 31:20 minute njegovog intervjua.

Nacija.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno