Connect with us

Kultura i vjera

DON MARINKO MLAKIĆ: Isus je Put, Istina i Život

Objavljeno

- datum

Strepnja, nesigurnost, uznemirenost, tjeskoba, strah… – sve su to iskustva koja duboko prožimaju naše ljudsko postojanje. Strepimo pred budućnošću. Tjeskobni smo pred izazovima i zahtjevima vremena koji nas nemilo pritišću. Strah nas je bolesti, nemoći, siromaštva, rata…

Roditelji su zabrinuti za budućnost svoje djece. Muči nas neizvjesnost oko radnog mjesta, uspjeha u poslu. Nerazumijevanje i nepovjerenje u međuljudskim odnosima čine nas nesigurnima. Strah je očito jedno od osnovnih obilježja čovjekova življenja. Strah pak izaziva nemir i tjeskobu. Stručnjaci govore o vrlo znakovitom porastu depresije i anksioznosti u razvijenim zemljama svijeta.

Zašto je to tako? Sasvim je očito da ništa prolazno, nikakvo vremenito blagostanje i sigurnost ne pružaju čovjeku dovoljno dobar lijek i utjehu u njegovoj egzistencijalnoj uznemirenosti pred tajnom života i smrti. Mogu mu samo utoliko pomoći da manje misli na strah, da ga lakše izbjegava tako što lakše pobjegne u određenu iluziju, u zabludu. Međutim, zabluda, koliko god moćna bila, ima ograničen vijek trajanja. A ljudsko biće duboko u sebi treba i traži potpunu sigurnost. Čezne za životom punine. Treba istinu koja će mu smislom rasvijetliti cijeli njegov život, pa i smrt. Traži put koji ga vodi k toj punini života. Svjestan je duboko u sebi kako njegove sile i sposobnosti nisu dostatne da bi odgovorile na tu najdublju potrebu njegova bića.

Danas nam evanđelje donosi jedan od najupečatljivijih izričaja kojim se Isus objavljuje i kojim nam sugerira potreban odnos što bi ga prema njemu trebali zauzeti njegovi nasljedovatelji. Dio je to oproštajnog govora učenicima na posljednjoj večeri u kojem im na vrlo iskren i topao način govori o nebeskom Ocu i sebi, o njegovoj volji, o svojoj smrti i odlasku, ali i o ponovnom dolasku… „Ja sam put, istina i život“, kaže Isus, „nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“

Kao uvod u ovu objavu, Isus se osvrće upravo na naš duboki strah i uznemirenost pred smrću. „Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! U domu Oca mojega ima mnogo stanova. Da nema, zar bih vam rekao: ‘Idem pripraviti vam mjesto’? Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.“

Isus je Put. Čovjek je putnik. Naš zemaljski život dugo je, naporno i neizvjesno putovanje. Putovanja nose sa sobom izazove i za tijelo i za dušu. Traže izdržljivost, strpljivost, snalažljivost, jasan cilj i njegovu opravdanost… Na putu kojim prvi put ide, putnik uvijek treba nekoga tko pozna put, tko je već bio tamo kamo on ide. Odnos koji treba vladati između voditelja i vođenog jest povjerenje.

Najsigurniji smo onda kada nam netko kaže: Idi za mnom! Ja znam kamo trebaš ići i ja ću ti pokazati. Isus je upravo zato došao. On zna da nismo zadovoljni s ovim mjestom ovdje. Zna također kamo trebamo stići i kako možemo stići. On ide ispred nas. Pozvani smo da ga slijedimo.

Isus je Istina. Mi istinu obično shvaćamo kao razumsku očitost u nekoj stvari. Međutim, kako naš razum nije moćan razumjeti cjelovito stvarnost, često se ne slažemo oko nje. Pristajemo na takve apsurde i polu-istine da tvrdimo kako postoji više istina ili da ona uopće ne postoji kao sigurna stvarnost u koju bismo se mogli pouzdati. Sve je to, čini se, opet zbog straha i nedostatka volje da prihvatimo istinu kakva ona uistinu jest i sa svim zahtjevima koje ona pred nas stavlja. Mi, dok možemo, radije stvarnost života svodimo na nekakve svoje mjere, na svoje ”istine”.

Isus nam istinu ne daje kao formulu koju bismo trebali ili mogli razumjeli, kao nekakav diktat koji bi nam nametao. Ona nije nikakav zadatak koji treba riješiti, zagonetka koju trebamo dešifrirati. Istina je kod Isusa ponajprije ponuda prijateljstva. Istina je on sam. Njegova riječ je istina. On istinitost svojih riječi ne jamči toliko razumskim argumentima, nego svojom osobom, svojim životom, svojom ljubavlju koja se žrtvuje do kraja. U nju je potrebno imati povjerenja. Kada je prihvatimo s povjerenjem i živimo, onda je počinjemo pravo i razumijevati.

Isus je Život. Mi obično mislimo da posjedujemo život u sebi i da ga samo trebamo održavati. Ako malo bolje promislimo, uvidjet ćemo da je život ipak nešto što niti razumijemo niti stvarno posjedujemo, nego smo u stalnom naprezanju da ga dohvatimo i u strahu da ga ne izgubimo. I kad pomislimo da smo ga dohvatili, on nam izmiče. Život je stvarnost koju živimo, ali nekako kao da je stalno moramo odnekud crpsti, uzimati, krasti i otimati. Tijelo treba zdravlje i snagu, osjećaji trebaju sigurnost, razum treba smislenost. Cijelo naše biće treba život.

Život od Boga dolazi i u Bogu se nalazi… I samo kad smo s Bogom, mi istinski živimo. Isus je zato došao. On nam taj božanski život objavljuje i daruje u izobilju. Sada doduše sakramentalno, u znakovima, a kada budemo potpuno oslobođeni od ne-života, od grijeha i smrti, onda će nam se život do kraja očitovati. On je došao upravo zato da mi imamo život, u izobilju da ga imamo.

Don Marinko Mlakić

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

(VIDEO) Velečasni Zlatko Sudac: Molitva i blagoslov za Vatrene – kad bi se političari ugledali na njih

Objavljeno

- datum

Velečasni Zlatko Sudac ekskluzivno je u emisiji Bujica izgovorio je molitvu za Vatrene, zahvalio im na svemu što su napravili na Svjetskom prvenstvu u Rusiji  i pozvao političare da se ugledaju na njih.

“Ljubljeni Isuse, blagoslovi ovaj narod i sve sportaše, posebno sada našu reprezentaciju. Ma što god bilo oni su već sada vratili naš hrvatski ponos. Neka idu dalje i nek’ ih tvoja ruka vodi. Blagoslovi svaki korak njihov korak, njihove obitelji, njihovo junačko srce.

Bože dragi, hvala ti za sve uspjehe dosad i za ono što će dogoditi.  Tebi predajem njih, Dalića, sve njih, junačka srca njihova.

Isuse,  hvala ti na radosti  koja si ovome narodu dao. Moja dragi Bože, gospo moja Međugorska, Fatimska, Lurdska, Guadalupska, tebi zagovaram

O kad bi se političari malo ugledali na njihov trud, o kad bilo malo poštenja više među saborskim zastupnicima.

Isuse moj, tebi sada predajem sve. Ti nas sada vodi i  ti nam povrati dostojanstvo i nacionalni ponos koji nam toliko treba. O tako nam treba.

I tako su lijepi u tom crnom dresu. Za dom, Za dom, dečki moji., a mi vas tako radosno očekujemo, spremni dođite nam s medaljom. Volimo vas dečki moji, nek’ mi vas Bog, nebo i anđeli čuvaju

Sretni s blagoslovom, blagoslovio vas nebo – U ime Oca i sina i duha svetoga. Amen!

 

TV Z1 Gordan Matković/foto. Screenshot

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Svećenici: ratnici za hrvatsku grudu i katoličku vjeru

Objavljeno

- datum

Osim svećeničkog poziva ovi su hrabri ljudi poveli hrvatski katolički puk u borbu protiv višestruko  brojnije i jače turske vojske, ali danas se o njima relativno malo zna, uči i govori.

Zanimljivo je koji su svećenici i biskupi u hrvatskoj povijesti bili narodne vođe i „ratnici“. Istaknuto mjesto među takvima pripada Petru Berislaviću rođenom 1475. godine u Trogiru. Bio je hrvatski ban i biskup iz roda Berislavića Trogirskih. Istakao se po tome što je nakon poraza na Krbavskom polju uspio okupiti ostatke vojski hrvatskih velikaša i ponovno napasti Turke unatoč brojčanoj slabosti. U zapisima stoji da je zemlja tada bila opustošena a narod u zbjegu pred turskim osvajačima. On je 1514. godine postao hrvatski ban, preuzimajući tada ulogu čuvara naših granica od Jajačke banovine pa sve do južnih granica zaleđa Dalmacije. Budući je to bio veliki zadatak, trebao je podosta novčanih sredstava koje nije uspio dobiti od Venecije, niti od Karla Petog, te je rasprodao svoju imovinu kako bi namaknuo sredstva za obranu od turske najezde. Ipak je bio poštovan i cijenjen od pape Lava X koji mu šalje pomoć u opremi i zlatu te isti Lav X Hrvatsko kraljevstvo proglašava kao „Antemurale Christianitatis“. Ban Berislavić je porazio Turke u više borbi, kod Dubice i tri puta prilikom opsade Jajca kada je uspio razbiti tursku opsadu natjeravši osvajače u bijeg. Poznat je govor bana i biskupa Petra berislavića koji je održao ratnicima uoči bitke protiv Turaka.

„Plemeniti ljudi, neka vas nimalo ne plaši brojnost ili ime Turaka, jer oni su lopovi i razbojnici, dolaze u velikom broju i izjeda ih pohlepa, ne da se bore za čast, već da dopune svoj jad, otmu ponešto i pobjegnu. Mi se borimo kao plemeniti i slobodni ljudi za domovinu, za čast i za spasenje vas. Naš je, dakle, cilj viši od njihovog“.

U ovom nizu hrabrih i časnih svećenika neizostavno je ime franjevca sv. Ivana Kapistrana koji je u svojem vojnom pohodu 22. srpnja 1456. godine oslobodio Beograd od turskog jarma. Za njega je zapisano da je bio jedan od najvećih propovjednika u katoličkoj crkvi. Rođeni je Talijan, ali je dugo boravio na našim prostorima, te je i umro i pokopan u Iloku iste godine nakon bitke za Beograd. Kao glasoviti propovjednik putovao je diljem srednje Europe propovijedajući, te su zabilježena i neka čudesna ozdravljenja kod polaganja križa na bolesnike. Danas se u Iloku nalazi crkva sv. Ivana Kapistrana.

Za svećenika Marka Mesića nema dovoljno podataka, ali se zna da je poveo ustanak protiv Turaka, te je u borbama s svojom vojskom oslobodio Liku i Krbavu. Rođen je u Karlobagu 1640. godine a umro 1713, ali porijeklom je bio iz brinjskog kraja i po nekim zapisima plemićkoga roda. Zašto o ovome časnome svećeniku nema dovoljno podataka nije jasno.

Svećenik koji je vodio borbu sa Turcima je bio i korčulanski arhiđakon Antun Rozanović. On je godine 1571. pred blagdan Velike Gospe, bio upozoren od južno dalmatinskih uskoka da je Ulcinj pod turskom opsadom sa kopna i mora, te su ugroženi i ostali gradovi do Boke Kotorske. Tada je Korčula bila pod Venecijom, a u gradu je vladao tek dva mjeseca mladi i neiskusni knez namjesnik. Po približavanju turske flote od dvadesetak brodova, korčulanski knez je pobjegao noću prema Zadru i ostavio grad i puk na milost i nemilost alžirskom potkralju „Uluz Aliju“. Točno na dan „Vele Gospe“ tursko se brodovlje obrušilo na grad u kojem su Antun Rozanović i brat mu Vicko organizirali obranu uz pomoć Korčulana i brojnih mještana iz okolnih sela. U gradu je zavladala panika i plač, a hrabri branitelji su boreći se iz sve snage odolijevali brojnijem i jačem neprijatelju. Ubrzo se tog jutra iz pravca Pelješca digla olujna bura koja je turskim gusarima zadala velike probleme, te su morali odustati od opsade. Bura je tog dana bila toliko snažna da je potopila i nekoliko turskih galija, nakon čega se Uluz Ali sa preostalim brodovljem sklonio prema zapadnome dijelu grada u uvalu Svetoga Nikole. Tamo se nalazio dominikanski samostan koji su Turci opljačkali i spalili, ali obranu Korčule nisu uspjeli probiti ni sa te strane. Nakon toga neuspjeha gusari su odustali od opsade i nastavili pljačkaške pohode prema Hvaru i srednjo dalmatinskim otocima. I danas se u Korčuli ovaj dan na Veliku Gospu osobito slavi, te je u spomen na govor Antuna Rozanovića kojim je ohrabrio Korčulane sagrađena zavjetna kapelica na samom ulazu u grad.

Danas smo svjedoci da se ovi hrabri svećenici i ratnici za hrvatsku grudu ne bilježe niti opisuju dovoljno u udžbenicima niti bivše, a ni ove države Hrvatske što je doista nedopustivo i tendenciozno. Naime nekoliko je razloga zašto se od vremena prije nametanja prve Jugoslavije prikriveno provodi pretjerana politička korektnost prema islamskoj manjini na ovim prostorima. To svojevrsno pretjerivanje proizlazi iz temeljne slobodno zidarske doktrine koja naglašava jedinstvo svih nacija i okupljanje u zajedničkim ložama ma koje vjere bili. Stoga nije teško zaključiti da se taj duh pretakao i na društveno političke i etničke odnose na prostorima tadašnje Srbije. Budući znamo da su ta tajna društva stoljećima inscenirali i nametali ratove, revolucije i osvajanja, njima je bilo i prihvatljivo da se narodi zatečeni u mirnodopskom stanju unutar neke države tako u masonskom duhu i ponašaju. Ti „nametljivci“ to rade uvijek i svugdje, pa smo mi u Hrvatskoj to doživjeli devedesetih u vidu „Mirne reintegracije“. Početak takvog ponašanja unutar srpskog naroda dogodio se 1790.  godine još za vladavine turskog sultana Selima III kada je u Beogradu djelovala tursko-srpska loža u kojoj su bili i Židovi. Malo je podataka iz toga vremena, ali srpski arhivi bilježe da je tada član te lože bio i mitropolit beogradski Petar Ičko. Razumljivo je da se  takav duh „tolerancije“ prema osvajačima poticao i crpio svoju snagu iz velike masonske lože u Istanbulu koja je stoljećima na neki način preko židovskih trgovaca i masona financirala turske pohode na ovome dijelu Balkana. Glavni čin te „politike“ tzv. meke islamizacije dogodio se osnivanjem SHS i kasnije Kraljevinom SHS kada je 1919. godine osnovana loža „Jugoslavija“. Tada je navedena doktrina bila cementirana kao neprekinuta nit kod višestoljetnih srpskih i drugih loža diljem ovih prostora. Naravno da se u novije doba ni Tito koji je bio masoniziran nastavio tako ponašati pa je Jugoslavija potencirala i gajila posebnu politiku prema nacionalnim manjinama, a Tuđmanu je kao čelniku najratobornijeg naroda protiv Turaka i inih osvajača nametnuta bila kao uvjet priznanju još jača politika tzv. poštivanja i politiziranja manjina. To je Hrvatskoj po ulasku u EU uvjetovano u još većem obimu pa danas imamo ono što je svima poznato kao „pozitivna diskriminacija“, mada niti jedna veća država nema tako ispolitizirane manjine unutar svog političkog sustava. Danas se ta svojevrsna „meka Islamizacija“ događa potaknuta putem istih masonskih struktura, a na vrijeme i godinama prije su snimljene i turske sapunice koje se moraju kupovati i prikazivati kako bi se omekšala snošljivost prema izbjeglicama koje ozbiljno prijete europskom tlu već dugi niz godina. Znano je da ta slobodno zidarska bratija ne odustaje nikada i plan se provodi pojačano čemu smo najbolje svjedoci i danas kada Hrvatska opet nema svoju politiku zaštite svojih teritorija. Zato smo prisiljeni oslanjati se na suradnju s europskim državama koje niti u povijesti nisu željele pomoći gore navedenim hrvatskim svećenicima i biskupima u obrani protiv Turaka.

Tekst: Smiljan Strihić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

TRIDESETODNEVNICA ZA HRVATSKI NAROD i za našu domovinu Hrvatsku

Objavljeno

- datum

Pozivamo vas da se pridružite u molitvi i sudjelovanju na 30 sv. misa za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Tridesetodnevnica počine u petak, 6. 7. i završava 4. 8. 2018. – javljaju iz Inicijative/MZ Obnova u Duhu Svetom ZG nadbiskupije.

Dragi prijatelji,

Obnova u Duhu Svetom pokrenula je 2015. godine tridesetodnevnicu za hrvatski narod i za našu domovinu Hrvatsku uoči Dana domovinske zahvalnosti. Pozivamo vas da nam se ponovno pridružite u sudjelovanju na trideset sv. misa na tu nakanu. Tridesetodnevnica počinje u petak, 6. srpnja 2018. i završava u subotu, 4. kolovoza 2018.

U ovoj godini molit ćemo za novu Pedesetnicu, za novo izlijevanje Duha Svetoga u našem narodu i našoj domovini Hrvatskoj, da se obnovi lice naše zemlje.

Potičemo vas da sudjelujete najviše što možete i na način na koji možete. Oni koji nisu u mogućnosti sudjelovati na misi, mogu tih 30 dana moliti krunicu ili neku drugu pobožnost, ili izmoliti Slava Ocu ili Očenaš, ili prikazati post ili neko drugo odricanje na tu nakanu. Svaka, i najmanja molitva iznimno je važna i predragocjen prinos Bogu za sve nas.
Želja nam je da se zajedno, kao narod, u sili i snazi Duha Svetoga združimo u molitvi i zajedno prinesemo sve sv. mise, molitve, post, žrtve, hodočašća i zavjete na zajedničku nakanu za hrvatski narod u Hrvatskoj i u cijelom svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

S pouzdanjem da će Bog „učiniti puno izobilnije negoli mi možemo moliti ili zamisliti” (Ef 3, 20), neka se po ovoj tridesetodnevnici otvore nebeske brane i izliju slapovi milosti Duha Svetoga na naš narod i našu domovinu Hrvatsku! Obnova u Duhu Svetom, Molitvene zajednice

Nakana za misu (izmoliti prije početka mise):

Oče, prikazujemo Ti ovu misnu žrtvu (ili ovu molitvu) za naš hrvatski narod u domovini i u svijetu i za našu domovinu Hrvatsku.

Oče, molimo Te za novu Pedesetnicu u našem narodu, za novo izlijevanje Tvojega Svetoga Duha na sve nas, da se obnovi naša zemlja i naš narod u sili i snazi Tvojega Duha.

Oče, neka nas ljubav Tvojega Svetoga Duha ujedini, da nestanu sve podijeljenosti među nama i da budemo narod jedne misli, jednoga srca, u zajedništvu s Tobom; da svima bude znano da smo mi Tvoj narod, a Ti naš Bog, i da ni jedno oružje skovano protiv Tvojega naroda ne će uspjeti, jer Ti si s nama i Ti nas vodiš.

Duše Sveti, od Oca poslan, dođi s vatrom i sažeži sva utemeljenja zla koja se dižu protiv našega naroda i naše domovine Hrvatske, da procvjeta ova naša zemlja i naš hrvatski narod.

Oče, podigni vođe po svojem srcu u našem narodu, da nas vode i zastupaju u sili i snazi Tvojega Duha, na dobro našega naroda i naše domovine Hrvatske.

Oče, u sili i snazi svojega Duha, daj nam sa svom smjelošću navješćivati Tvoju riječ! Pruži ruku svoju da bude ozdravljenja, znamenja i čudesa po imenu Tvojega Sina Isusa Krista.

Oče, molimo Te, izlij svojega Svetoga Duha i na sve Hrvate koji ne žive na svojoj djedovini, koji su rasuti po svijetu, kojima je Hrvatska duboko u srcu; preobrazi njihove živote i obitelji, a sve one koji se trebaju vratiti, Duše Sveti, potakni da se vrate.

Oče, molimo Te i za sve one koji su otišli ispred nas – za sve pokojne branitelje i duše u čistilištu hrvatskoga roda, uvedi ih u Svoje kraljevstvo.

Oče, molimo Te i za sve one kojima je Hrvatska druga domovina, da žive u miru i blagoslovu s hrvatskim narodom.
Marijo, Majko naša i Kraljice Hrvata, Zaručnice Duha Svetoga, moli zajedno s nama za sve ove nakane i trajno budi naša zagovornica pred Prijestoljem Nebeskim. Tako neka bude.
Amen.

(Ovu molitvu nakane također možete moliti i prije bilo koje druge pobožnosti ili posta.)

Sve informacije i obavijesti o tridesetodnevnici možete dobiti na: www.obnovauduhu.hr
e-mail: [email protected]
Damir Zukan – mob. 098/773329, e-mail:[email protected]
Kata Čulo – mob. 098/9213497; e-mail: [email protected]

Pozdrav i Božji blagoslov svima

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno