Connect with us

Dr. Marko Jukić

Domovinski rat (1991-1995.) u udžbenicima povijesti: ZAŠTO ‘POVJESNIČARIMA’ DOPUŠTAMO ZLONAMJERNE PODVALE!?

Objavljeno

- datum

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren)…

Osvrt na dva udžbenika povijesti za osmi razred osnovne škole. Udžbenike je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske 15. svibnja 2014. godine. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio je Željko Jovanović a premijer Zoran Milanović.

Prvi udžbenik je od  Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića: Tragom prošlosti, udžbenik povijesti u osmom razredu osnovne škole, izdavač Školska knjiga, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 1.).

Drugi udžbenik je od  Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole, izdavač: Profil Klett, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 2. ).

Klio, grčka muza povijesti, je trebala voditi učenike kroz povijest (piše na početku udžbenika 1.)  ali ih ne vodi Klio već loši povjesničari, politikanti i diletanti (posebno u udžbeniku 2.).

Domovinskog rata u Udžbeniku 1.

O Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini autori pišu na 12 stranica ( 213. – 225.), prikaz ima 42 fotografija i jedan zemljovid koji pokazuje pravce operacije Oluja.

Sukob u Pakracu (str. 214.)  bez pojašnjenja što se dogodilo? Zašto? Kako će učenik znati?

Raketiranje banskih dvora 7. listopada 1991. je spomenuto ali bez pojašnjenja tko je raketirao i zašto, što se time htjelo postići.

Spominje se Škabrnja stranica 219., fotografija spomenika poginulima u Škabrnji  je na stranici 224. i to je sve. To je premalo za taj masovni ratni zločin.

Spomenut je zločin na Ovčari ali bez spomena mučenja zarobljenika u hangaru što je ozbiljan propust! O zločinima na Sajmištu i Borovu ni slova. Logori u Srbiji spomenuti i ništa više!?  

Razaranje Dubrovnika, fotografija  (str. 215.) je neprimjerena jer ne pokazuje razaranje Dubrovnika!  

Slika razorenog Dubrovnika iz 1991. godine (1 i 2)

U masovnim zločinima agresora diljem Hrvatske nema konkretnih navoda.

Prikaz Domovinskog rata u udžbeniku 1. je nepotpun i nedorečen. Je li to zbog kriterija, preporuka, koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije mi poznato ali je moguće jer se ista pitanja za učenike nalaze u oba udžbenika, broj stranica je isti.

Domovinski rat u udžbeniku 2.

Pod brojem 9.2. Domovinski rat  do sklapanja primirja od str. 282. do 287. , priloženo je 9 fotografija te pod brojem 9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje od stranice 288. do 292. priloženo 7 fotografija i 1 zemljovid.

Dakle, čak 12 stranica je posvećeno Domovinskom ratu! Na tih 12 stranica je Domovinski rat prikazan nestručno, tendeciozno i politikanski. Na strani 284. i 285. te dio stranice 286.  pod naslovom Cijena rata autorica citira zapise dvaju stranih novinara, zapis britanskog novinara Marcus Tannera i francuskog novinara Yvesa Hellera, te izvadak iz govora Vlade Gotovca (str. 284.). Njihova osobna zapažanja nisu za udžbenik povijesti! Njihovi tekstovi su njihov osobni, subjektivni, doživljaj zbivanja u Hrvatskoj 1991. godine o kojoj mnogo toga nisu znali. Spomenuti tekstovi ne mogu biti u udžbeniku, eventualno mogu biti u nekom radnom dodatku, nekoj čitanci a nikako u udžbeniku povijesti!

Zločin u Borovu selu je spomenut ali se ne spominje masakriranje ubijenih i ranjenih policajaca!? Zašto nije navedena činjenica da su ranjeni i zarobljeni kao i ubijeni policajci iznakaženi?

Str. 283 piše: „U proljeće 1991.  izbili su prvi oružani sukobi između hrvatskih vlasti i dijela pobunjenog srpskog stanovništva u Pakracu te na Plitvicama, gdje su pale prve žrtve.“

Autorica Koren je zaboravila napisati da su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. godine, razoružali hrvatske policajce, podijelili oružje srpskim civilima te skinuli hrvatsku zastavu i stavili srpsku! Zaboravila je napisati da su pobunjeni Srbi i četnici zauzeli Plitvice i da je nakon tih događaja uslijedila akcija hrvatske policije. Zaboravila je napisati da je JNA štitila pobunjenike i teroriste u Pakracu i na Plitvicama.

U udžbeniku 2. se ne spominje raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. godine!? Zašto nema činjenice da je agresor (Srbija) pokušala ubiti dr. Franju Tuđmana i njegove suradnike u centru Zagreba?

Zločini su spomenuti usputno (piše, npr. Dalj, Škabrnja, Lovas, Voćin i mnoga druga -str. 286.) bez konkretnih navoda što se dogodilo i koliko je bilo žrtava. Nažalost, autorica svojim pristupom prikriva strašne zločine agresora, pobunjenih Srba i četnika (npr. da su Hrvati iz Lovasa natjerano u minsko polje)! Zašto autorica „udžbenika“ prešućuje istine o zločinima agresora u Hrvatskoj?

Spominje se razaranje Dubrovnika i postavi se fotografija koja ne pokazuje razaranje Dubrovnika (kao i udžbeniku 1.), na fotografiji je strojnica na Žarkovici! Zar nema fotografija spaljenog Straduna, uništenog hotela Imperijal i mnogih drugih. Stradanja Vukovara i Dubrovnika 1991. godine su usputno spomenuta bez navoda žrtava, štete i neljudskosti agresora. Razaranje Petrinje, Slunja, Turnja, Crnoga, Gospića, Pakraca, mnogih mjesta u istočnoj Slavoniji se ne navode!?

Spominje se grobnica na Ovčari ali se ne spominje mučenje ranjenika u hangaru, ne spominje se 16 godišnje dijete koje je tu mučeno, ne spominje se mrcvarenja francuskog dragovoljca Jeana-Michel Nicoliera!

Spomen dom Ovčara (1 i 2)

Fotografija razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji na strani 284.? (na fotografiji je samo jedno selo, nije navedeno koje, moguće da je hrvatsko jer uglavnom su hrvatska sela bila razorena i spaljena, posebno ona iz kojih su Srbi otišli dragovoljno na nagovor političara)!? Kakvu poruku autorica šalje ovom fotografijom i tekstom ispod nje?

Nije spomenut niti jedan heroja Domovinskog rata!?

Raketiranje Zagreba, Karlovca, Kutine, Siska nakon Bljeska je samo spomenuto, nigdje se ne kaže da je to ratni zločin, da su stradali nevini ljudi (7 mrtvih i 194-ro ranjenih).

Pitanje učenicima (dva puta je postavljeno!): Zašto je Hrvatska postala samostalnom državom? Autorica se ne može načuditi da je Hrvatska postala samostalnom državom pa dva puta postavlja to pitanje.

9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje, str. 288-293.

Na strani 289. piše da su hrvatske snage srušile Stari most u Mostaru u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru. Taj navod je netočan ili upitan pa je nekorektno to napisati, tvrditi. To je još jedan pokazatelj nestručnosti i pristranosti autorice.

Na strani 291. je pitanje: Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu (fotografija srpskih izbjeglica nakon Oluje i doček hrvatskih vojnika nakon operacije Oluja)? Kakvo je to pitanje?   Kako učenici mogu raspravljati o događajima o kojima ništa ne znaju jer u „udžbeniku“ ništa ne piše o okupaciji, etničkom čišćenju i ubojstvima civila na okupiranom području (koja su bila pod nadzorom UNPROFOR-a)?

Te dvije fotografije učeniku koji ne zna ništa o ratu od 1991. do 1995. godine ne govore ništa pa je pitanje promašeno kao i cijeli prikaz Domovinskog rata. Pitanje i te fotografije govore o nestručnosti i tendencioznosti autorice koja je zaboravila okupaciju trećine Hrvatske, ubojstva, spaljena hrvatska sela, pljačku sela, granatiranje hrvatskih gradova, etničko čišćenje na okupiranim područjima. Sinovi Oluje su oslobodili svoja sela a oni koji su dragovoljno otišli su bili sudionici pobune, jedan dio njih je ubija i mučio zarobljenike, pljačkao i palio hrvatska sela. Što je uzrok ratnih događanja a što posljedica tih događanja to autorica nije pojasnila. Treba spomenuti da većina onih koji su otišli nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi!

Na strani 292. piše „ Dio srpskih izbjeglica slijedećih se godina vratio u svoje domove, no njihov je povratak bio usporavan ili sprječavan“. Tvrdnja je dvojbena, o povratku hrvatskih izbjeglica na svoja ognjišta (npr. u Posavinu) ni slova!?

Prikaz Domovinskog rata je nestručan, tendenciozan, površan i antihrvatski.

Recenzent tog smeća od udžbenika je Tvrtko Jakovina!

Zašto u udžbenicima nema slijedećih činjenica

U oba udžbenika se ne spominje razoružanje hrvatske teritorijalne obrane od strane JNA (svibanj 1990.)! To je  važan podatak jer time započinje priprema agresije na RH i hrvatski narod. Nedopustiv je takav propust!

U udžbenicima nema spomena zločina, ubojstva promatrača EU misije,  u Podrutu kraj Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine. Helikopter vojnih promatrača EU je srušio srpski zrakoplov MIG-21. Poginula su 4 talijanska i jedan francuski vojnik: Enzo Venturini, Marco Matta, Silvano Natale, Fiorenzo Ramacci i Jean Loup Eychenne, članovi mirovne misije koji su se vraćali iz Mađarske u Hrvatsku.

Snage UN-a se spominju ali se ne spominje da su omogućile etničko čišćenje okupiranih teritorija, da su dozvolile granatiranje hrvatskih gradova s okupiranih područja pod njihovim nadzorom da su omogućile nekažnjeno ubojstvo više od 400 ljudi u UNPA zonama!

U Hrvatskoj ima 76 spomen obilježja – golubica, za 122 masovne grobnice, u udžbenicima nema fotografije spomen obilježja-golubice, ni spomena mnogobrojnih masovnih grobnica!?  

Spomen obilježje-golubica

Masovni zločini (dio popisa zločina) nad Hrvatima (civilima) 1991. godine 

O značenju Oluje za Bihać ni slova!

O ubojstvima novinara i snimatelja od strane agresora također ni slova!

 Na istom broju stranica se mogao mnogo bolje prikazati Domovinski rat i rat u BiH. Umjesto fotografija koje ne pokazuju ratna razaranja, umjesto zapisa novinara s dvije tablice se moglo pokazati razmjere zločina.

Nažalost, u Hrvatskoj politika određuje što je udžbenik a što nije,  pa se tako nestručne, tendeciozne, politikanske knjige odobravaju kao udžbenici (npr. udžbenik 2.).  Postoje međunarodni dokumenti u kojima je jasno napisano tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, da se nije radilo o građanskom ratu već o agresiji!

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole) pa je nužno da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta povuče dato odobrenje od 15. svibnja 2014. godine.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

 

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

DA SE NE ZABORAVI: Dr. Franjo Tuđman, tvorac samostalne Hrvatske

Objavljeno

- datum

Autor

Dr. Franjo Tuđman je bio: vojnik, povjesničar, akademik HAZU, političar, državnik, prvi predsjednik suverene i samostalne Hrvatske, vrhovnik Hrvatske vojske. Voljom naroda bio je Predsjednik Republike Hrvatske od 30. svibnja 1990. do 10. prosinca 1999. godine.

Borba dr. Tuđmana za samostalnu Hrvatsku započela je šezdesetih godina prošlog stoljeća kada je u svojim djelima počeo rušiti jugoslavenske i srpske mitove i laži o Drugom svjetskom ratu i o Hrvatima. Zbog svojih domoljubnih stavova je bio proganjan i zatvaran (1972., 1981., 1982. i 1984. g.).

Godine 1989. je utemeljio stranku (nacionalni pokret) Hrvatsku demokratsku zajednicu s kojom je pobjedio na prvim višestranačkim izborima 1990. godine te bio izabran za predsjednika Predsjedništva socijalističke Republike Hrvatske. Našao je načina da u složenim društveno-političkim okolnostima u međunarodnoj zajednici proglasi a kasnije i ostvari samostalnu Republiku Hrvatsku. Državnik i Vrhovnik Hrvatske vojske dr. Franjo Tuđman i hrvatski branitelji su najzaslužniji za stvaranje neovisne Republike Hrvatske jer je mudrim vođenjem na diplomatskom i vojnom planu polučio međunarodno priznanje Hrvatske i pobjedu u Domovinskom ratu.

Dr. Franjo Tuđman je okupio Hrvate u domovini i u iseljeništvu, podigao nacionalnu svijest, okupio domoljube i branitelje koji su goloruku stali pred tenkove, transportere i agresorske strojnice. Prekinuo je hrvatsku šutnju i organizirao političko-nacionalni pokret za samostalnu Hrvatsku. Njegova želja bila je ujedinjenje, pomirba svih Hrvata u domovini i izvan domovine s ciljem stvaranja neovisne Hrvatske, reafirmacija tradicionalnih pozitivnih hrvatskih vrijednosti koje su bile potiskivane desetljećima (hrvatski jezik, kultura, vjera), demokratizacija društva, tržišna ekonomija i otkrivanje istine o Drugom svjetskom ratu i poraću. Želio je da Hrvatska bude moderna srednjoeuropska država, da se domovina Hrvatska poveže s iseljenom hrvatskom zajednicom širom svijeta.

Bio je realan političar i svoj cilj stvaranja samostalne Hrvatske je ostvarivao korak po korak. Međunarodna zajednica je bila za očuvanje Jugoslavije kao jedinstvene države. Kada je bilo jasno da je Jugoslavija bankrotirala i da njen opstanak pod patronatom Saveza komunista Jugoslavije više nije moguć dr. Tuđman je zagovarao miran razlaz i preustroj Jugoslavije u konfederaciju, savez suverenih država što su Srbi odbili i nakon toga je bilo jasno da opstanak u zajedničkoj državi nije moguć pa počinju pripreme za jačanje obrambene sposobnosti razoružane Hrvatske. Prema tadašnjem zakonu Hrvatske nije mogla imati vojsku pa se jača obrambena sposobnost hrvatske policije.

Srbi su htjeli samo jedno, htjeli su stvaranje velike Srbije i nametanje srpske vlasti drugim narodima. Budući da narodi unutar Jugoslavije nisu željeli srpsku vlast došlo je do raspada komunističke Jugoslavije tim više jer je Jugoslavija bankrotirala. Slom komunističke diktature u Europi, raspad Sovjetskog saveza je omogućio ujedinjenje Njemačke, oslobađanje europskih država od sovjetskog diktata i stvaranje novih država. Tu situaciju je trebalo iskoristiti za stvaranje samostalne Hrvatske i to je dr. Franjo Tuđman uspio ostvariti unatoč protivljenju međunarodne zajednice koja je željela sačuvati Jugoslaviju kao državu.

Agresija ne Republiku Hrvatsku (1990. – 1991.) je pripremljena osamdesetih godina prošlog stoljeća (Branko Mamula) a ostvarenje plana agresije (stvaranje velike Srbije) započinje „Balvan revolucijom“ u kolovozu 1990. godine (dakle prije donošenja Božićnog ustava, prije razdruživanja) sve je bilo planirano i pripremljeno za porobljavanje Hrvata.

Političari, analitičari se slažu da je dr. Franjo Tuđman briljantno, kao vrhovnik, odgovorio na agresiju na Hrvatsku te oslobađanje okupiranih područja Hrvatske. Nije dao povoda agresoru, nije dao povoda JNA da okupira Hrvatsku u vrijeme kada je Hrvatska bila bez oružja i kada međunarodna zajednica nije bila spremna prihvatiti činjenicu da je Jugoslavija kao država mrtva. Kritičari dr. Tuđmana nisu bili dorasli razumijevanju situacije a neki su bili i petokolonaši (suradnici UDBE i KOS-a). Napad na vojarne u lipnju 1991. godine bi bio sukob unutar Jugoslavije, pobuna koju bi vojska mogla ugušiti bez da itko mrdne prstom.

Krajem siječnja 1991. godine kada je JNA sve pripremila za vojni udar te uklanjanje hrvatskog rukovodstva dr. Tuđman odlazi u Beograd i brani pravo hrvatskog naroda na obranu, traži razoružavanje paravojnih srpskih postrojbi u Hrvatskoj. Tim hrabrim činom je dr. Tuđman pokolebao vodstvo JNA i nije došlo do vojnog udara i uklanjanja legalno izabranog hrvatskog vodstva.

Međunarodna zajednica je političkim i gospodarskim pritiskom mogla spriječiti rat, mogla izolirati agresora ali ona to nije učinila jer su pojedine moćne države međunarodne zajednice imale svoje strateške ciljeve, željele su opstanak Jugoslavije pod srpskom dominacijom. Ujedinjeni narodi su svojom odlukom o embargu na oružje dali odriješene ruke agresoru jer su mislili da će agresor brzo pokoriti Hrvatsku. Agresor je dobio 6 mjeseci za porobljavanje Hrvatske ali nije uspio. Međunarodna zajednica je mudrovala, davala izjave i isprazne prijetnje dok je Hrvatska mladost ginula i krvarila, dok je razaran barokni Vukovar, dok je razaran Dubrovnik (grad pod zaštitom UNESCO-a), dok je agresor rušio hrvatske gradove i sela, dok je ubijao i protjerivao Hrvate.

Dr. Franjo Tuđman je uporno radio na diplomatskom planu i krajem 1991. godine uspio dobiti potporu Njemačke, Austrije, Svete Stolice i još nekoliko država za međunarodno priznanje pa je 15. siječnja 1992. godine uslijedilo skupno priznanje Europske Zajednice i drugih država te prijam u organizaciju UN-a. (22. svibnja 1992. g.). Nakon prijma u organizaciju UN-a dr. Tuđman je izjavio: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo!” Dakle, ako želimo da Hrvatska bude pravna, demokratska, napredna država to moramo učiniti sami, nitko drugi već mi sami!

Također se dr. Tuđman izborio za primirje (Sarajevski sporazum), za slanje snaga UNPROFOR-a u Hrvatsku koje su trebale spriječiti agresora i osigurati uspostavu ustavnopravnog poretka. Nažalost snage UNPROFOR-a nisu ispunile svoju zadaću, a u nekim sektorima su bili na usluzi agresoru pa su Hrvatska vojska i policija bile primorane izvesti oslobodilačke akcije.

Optužbe KOS-ovaca, UDBA-ša, Petokolonaša i međunarodnih spletkaroša o dogovoru rata i podjeli Bosne i Hercegovine s Miloševićem su plod zločinačkog plana rušenja hrvatske vlasti. Besmislice su da Tuđman dogovara rat a narod je goloruk (s čime bi ratovao), a podjela BiH je zločinačka podvala s ciljem blaćenja dr. Tuđmana u međunarodnoj zajednici te stvaranja podjela u hrvatskom društvu. Slobodan Milošević želi stvoriti veliku Srbiju, ima vojsku, oružje i streljivo, ima pobunjene i naoružane Srbe u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini i on navodno dogovara podjelu Bosne!? U takav scenarij mogu vjerovati samo poluidioti i idioti. Podjela Bosne između Hrvatske i Srbije isključuje stvaranje velike Srbije, a to je bio glavni cilj Slobodana Miloševića! Dakle, radi se o zločinačkoj podvali neprijatelja Hrvatske! Razgovori s Miloševićem su Tuđmanu služili da dobije na vremenu, da uspori srpsku agresiju na Hrvatsku a Miloševiću su poslužili da se prikaže kao mirotvorac koji je spreman za razgovore. Nakon razgovora Tuđmana s Miloševićem se agresija na Hrvatsku pojačala pa je to još jedan dokaz o besmislenoj tvrdnji o dogovoru i dijeljenju BiH.

Sukob Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini je potaknut i vođen izvana s ciljem rušenja novonastale države Hrvatske. Strane tajne vojnoobavještajne i civilne službe su bile one koje su izazvale i poticale sukob.

Međunarodna zajednica nije znala kako rješiti pitanje raspada Jugoslavije. Neke zemlje su poticale opstanak Jugoslavije i srpsku dominaciju, odobravale su krvavu agresiju Srbije. To što je u siječnju 1992. godine EZ priznala Hrvatsku ne bi značilo ništa da Hrvatska vojska i Policija nisu oslobodile okupirana područja Hrvatske. Da su institucije međunarodne zajednice nesposobne i nepravedne vidljivo je iz današnjeg stanja u BiH. Tuđmana nema 18 godina a stanje se nije promijenilo, BiH ne funkcionira kao država, nema demokracije, nema tržišne ekonomije, nema ravnopravnosti naroda što je još jedan dokaz da dr. Tuđman nema nikakve veze sa stvarnom podjelom Bosne i Hercegovine.

Bilo je razgovora o Bosni i Hercegovini u diplomatskim krugovima. Razgovori koji su vođeni o statusu BiH nakon raspada Jugoslavije su posebna priča jer je međunarodna zajednica donosila prijedloge (bilo je više prijedloga: Cutilerov prijedlog, Vance-Owenov plan, Owen-Stoltenbergov plan, prijedlog Kontaktne skupine) s kojima se ni sama nije slagala tako da je najveći krivac za stanje u BiH tijekom rata kao i danas međunarodna zajednica. Republika Hrvatska (politika dr. Franje Tuđmana) je očuvala Bosnu i Hercegovinu, priznala Bosnu i Hercegovinu i najzaslužnija je za njen opstanak. Hrvatska je pomogla pri obrani hrvatskog naroda u BiH što joj je bila dužnost, što bi napravila svaka država koja drži do sebe. Hrvatska nije napravila nikakvu agresiju na BiH već je branila svoj teritorij, branila Hrvate u BiH a time i opstojnost BiH.

Međunarodna zajednica je bila protiv neovisne, samostalne Hrvatske tijekom Domovinskog rata, tijekom mirne reintegracije Podunavlja i kasnije (presude Haškog suda i drugo). Daytonski sporazum (studeni 1995.) je također pokazatelj antihrvatskog stava jer je agresor tim sporazumom nagrađen.

Nakon uvođenja višestranačja 1990. godine dr. Tuđman je pozvao strane ulagače u Hrvatsku ali nitko nije došao, niti jedna banka nije htjela dati kredit jer je bilo očito da slijedi raspad Jugoslavije i da će izbiti rat.

Dr. Tuđmana prozivaju zbog pretvorbe, dr. Tuđman se nije bavio pretvorbom već državničkim poslovima, obranom, oslobađanjem zemlje i međunarodnim statusom Hrvatske. Privatizaciju su izvršili komunistički kadrovi koji su ušli u HDZ i oni izvan HDZ-a i oni su pri tome vodili računa o svojim interesima. S druge strane zaostala tehnologija, loša organizacija rada i samoupravljanje više nisu mogli opstati u novim tržišnim svjetskim odnosima. Niti u jednoj komunističkoj zemlji privatizacija nije bila dobra ni pravedna. Situacija u Hrvatskoj je bila specifična jer se Hrvatska grčevito branila od agresora, 25% Hrvatske je bilo okupirano, Hrvatska je skrbila za 550.000 izbjeglica (kraće vrijeme 800.000 izbjeglica) pa je privatizacija bila u drugom planu što su ratni profiteri iskoristili. Treba podsjetiti da su komunisti privatizirali ono što je bilo vrijedno prije nastupa Tuđmanove vlasti (Zagrebačka banka i Tvornica duhana Rovinj).

Budući da UNPROFOR nije izvršio svoje zadaće dr. Franjo Tuđman je kao Vrhovnik Hrvatske vojske odobrio oslobađajuće akcije: deblokada Dubrovnika, akciju Miljevci, VRO Maslenica, akciju Peruća, VRO Bljesak, VRO Oluja i druge. Nakon svake akcije je trebalo voditi borbu na diplomatskom polju, odgovoriti na diplomatske pritiske i prijetnje što je hrvatska diplomacija pod vodstvom dr. Tuđmana uspješno odradila.

Velika diplomatska pobjeda dr. Tuđmana je bilo zaključivanje mandata UNPROFOR-a (31. ožujka 1995. g.) te promjenu njegove uloge jer je tom pobjedom omogućeno izvođenje oslobodilačkih akcija Hrvatske vojske 1995. godine.

Uspostava povjerenja između Hrvatske i SAD-a (za što velike zasluge ima ratni ministar obrane Gojko Šušak) omogućila je mirnu reintegraciju hrvatskog Podunavlja jer je američka administracija vjerovala dr. Tuđmanu i udovoljila zahtjevu da na čelu Prijelazne uprave UN-a u istočnoj Slavoniji (UNTAES) bude američki general Jacques Paul Klein. Nažalost, dr. Tuđman je morao popustiti silnim pritiscima međunarodne zajednice i načinjen je Erdutski sporazum koji je bio nepovoljan za R. Hrvatsku. Mirna reintegracija je imala (ima i danas) negativne učinke za Republiku Hrvatsku ali Hrvatske nije imala izbora nego prihvatiti diktat nepravedne međunarodne zajednice (UN-a). Mirnom reintegracijom je oslobođeno hrvatsko Podunavlje, spriječen je nastavak rata i gubitak ljudskih života.

Dr. Franjo Tuđman je bio uz svoj narod i nije se bojao otići na prvu crtu bojišnice: Kostajnica, Petrinja, selo Pecki, Sisak (25. kolovoza 1991.), aerodrom Zadar (18. srpnja 1993. g.), Maslinica (30 siječnja 1993.; Pontonski most 18. srpnja 1993.; Knin (6. kolovoza 1995. g.), dvadeset dana nakon VRO Oluja je „Vlakom slobode“ (26. kolovoza 1995.) došao u Split, za vrijeme okupacije Podunavlja „Vlakom mira“ (8. lipnja 1997.) je došao u Vukovar u kojem su još bili četnici. Dr. Tuđman je postavio kamen temeljac za tunel Sveti Rok (16. kolovoza 1993. godine) i prošao kroz tunel 16. listopada 1999. godine iako je bio bolestan.

Tvorac je izmjena Ustava Republike Hrvatske (1997.) kojom se priječi stvaranje nove jugoslavenske zajednice bez volje naroda! Da nije bilo te izmjene Ustava Ivica Račan i drugi izdajnici bi odmah krenuli u udruživanje u region jer je Europska unija htjela udruživanje u Zapadni Balkan. Europska unija je planirala da Hrvatska postane članicom EU zajedno s Albanijom i državama bivše Jugoslavije bez Slovenije.

 

Dr. Franjo Tuđman je potaknuo osnivanje Haaškog suda koji se pod utjecajem moćnih država pretvorio u ruglo međunarodnog prava. Zločinački sud u Haagu nije optužio niti osudio agresora, nije uspostavio povjerenje niti je žrtvama dao pravnu zadovoljštinu.

U doba Tuđmanove vlasti je bilo više demokracije, manje cenzure nego danas! Neprijatelji hrvatske države i hrvatskog naroda su slobodno pisali, blatili Tuđmana i njegovu vlast, oni koji ne vjeruju neka pogledaju novine, tjednike, tv. emisije iz tog vremena. Komunističko-udbaška propaganda je plasirala laži, podvale i blatila Tuđmanovu vlast.

Dr. Franjo Tuđman je ostvario tisućljetni san Hrvata za ponovnom uspostavom samostalne i slobodne hrvatske države. Zahvaljujući dr. Franji Tuđmanu Sava je potekla uzvodno i Hrvatska je postala samostalna i priznata država.

 

Henry Kissinger je kazao: „Gospodine predsjedniče, kao i svi veliki ljudi za života nećete dočekati pravilno tumačenje Vaših zasluga za narod, to će učiniti tek buduća pokoljenja, ali vjerujte učinit će. Vi ćete biti veliki čovjek hrvatske povijesti, ali ne za života, već kada ocjene budu donesene hladnom glavom.“

 

Hvala dr. Franji Tuđmanu za ostvarenje vjekovnog sna, za samostalnu Hrvatsku.

Počivao u miru Božjem!

 

Dr. Marko Jukić (hrvatski domoljub i branitelj)

FOTO: braniteljski.hr, Knin-hrhb.info

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

“Pripada li vlast narodu i tko nam krade referendum?” – Tribina GI “Narod odlučuje” u Splitu

Objavljeno

- datum

Na tribini su sudjelovali i izlagali: dr. Natalija Kanački, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, dr. sc. Sanja Bilač, članica Organizacijskog odbora GI Narod odlučuje, Miljenko Marić, prof., koordinator GI Narod odlučuje za Cetinski kraj.

Cilj tribine bio je upoznati građanstvo o rezultatima prikupljanja potpisa za izmjenu izbornog zakona te o manipulacijama vladajuće garniture koja ne želi referendum. Građanska inicijativa »Narod odlučuje« je prikupljala potpise za referendum o izmjenama izbornog zakona jer je postojeći izborni zakon nakaradan. Postojeći izborni zakon omogućuje da narod predstavljaju zastupnici s malim brojem glasova, da manjine imaju 8 zagarantiranih mjesta u Saboru i da sudjeluju u odlučivanju o pitanjima koja nisu manjinska. Postojeći izborni sustav je omogućio diskriminaciju većine hrvatskih građana, omogućio političku trgovinu i korupciju o čemu postoje mnogobrojni dokazi. Postojeći sustav omogućava političku trgovinu, prelazak iz stranke u stranku, stvaranje nelogičnih antinarodnih koalicija i tako izigravanje volje birača. Postojeći sustav omogućava takozvanim manjinskim predstavnicima zastupnički mandat u Saboru bez obzira na broj glasova. Jedino u Hrvatskoj manjinci imaju 8 predstavnika u parlamentu, samo tri zemlje EU imaju jednog do dva zastupnika manjinaca, a ostale zemlje EU nemaju predstavnike manjina u parlamentu.

Od samog početka inicijative započela su komunističko-četnička podmetanja kojima se blatilo organizatore inicijative. Prikupljanje potpisa je također bilo ometano, u nekim gradovima se plaćalo za postavljanje štandova kao da je to nečije privatno vlasništvo, bilo je fizičkih nasrtaja a cijelo vrijeme su komunističko-četnički mediji napadali inicijativu i davali netočna tumačenja ciljeva inicijative. Trebalo je skupiti 374.740 potpisa. Potpisi su prikupljeni i predani u Sabor 13. 6. 2018. godine. Prebrojavanje i provjera potpisa je napravljena s vremenskom zadrškom od 3 mjeseca!? Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ je onemogućeno da njeni predstavnici budu nazočni kod prebrojavanja i provjere potpisa te je očito da se radi o manipulaciji i krađi. Drug Kuščević se vodio onom komunističkom: „Nije važno tko glasa već tko broji glasove“

Tvrtka APIS je izvršila prebrojavanje i provjeru potpisa prema nalogu druga Kuščevića. Prije nego su službeni rezultati objavljeni u medijima je bila objava njihovih rezultata što je neprihvatljivo i sramotno. To je bio još jedan pokazatelj koliko je cijeli postupak kompromitiran i kako vladajuća garnitura čini sve da do referenduma ne dođe. Provjera po nalogu druga Kuščevića i njegova šefa ima niz manjkavosti: neuvažavanje nečitkih potpisa unatoč točnog OIB-a, nadopunjavanje ili nepotpuni podatci. Takvi slučajevi se mogu lako provjeriti i potpis se može uvažiti ili odbiti ali drug Kuščević ne dozvoljava ispravljanje dokazane grješke. To je demokracija po Kuščeviću i Plenkoviću.

Građanska inicijativa “Narod odlučuje” je prikupila dovoljan broj potpisa ali to minister Kuščević ne želi priznati već drug priča o 10% navodno nevažećih potpisa bez mogućnosti stvarne provjere i bez mogućnosti uvažavanja ispravnih potpisa.

Građanskoj inicijativi “Narod odlučuje” ne treba 10% navodno nevažećih potpisa (40.875 navodno nevažećih potpisa) da bi rezultat inicijative bio pozitivan već 0,8%  a to je 2.990 potpisa za jedno pitanje i 2,02% (7.571potpis) za druga pitanje. Dakle treba provjeriti koliko je važećih potpisa od navedenih 30.726 navodno nevažećih potpisa, kako kaže drug Kuščević.

Drug Kuščević pravi cirkus i ne dozvoljava stvarnu provjeru potpisa već pod uvjetima koje je on odredio. A kada se pokaže da je potpis važeći nije ga moguće pribrojiti ostalim važećim potpisima! Logično je da Građanska inicijativa “Narod odlučuje” nije pristala na komunistički igrokaz druga Kuščevića jer ljudi iz Građanske inicijative imaju svoje dostojanstvo.

Još jednom treba istaknuti da Građanskoj inicijativi „Narod odlučuje“ ne nedostaje 10% potpisa (cca 40.000) već 0,8% (2.990) za jedno pitanje a za drugo pitanje 2,02% (7.571.) i zato je važno provjeriti cca 30.000 navodno nevažećih potpisa a to drug Kuščević ne dozvoljava već pravi cirkus (propisuje svoje uvjete provjere).

U izvješću o prebrojavanju i provjeri potpisa nema točne specifikacije zašto su potpisi nevažeći pa je to još jedan povod za tvrdnju da se radi o gruboj manipulaciji, krađi. Predstavnicima Građanske inicijative (koji imaju ime i prezime i koji preuzimaju odgovornost za tajnost podataka) nije dozvoljen pristup Registru birača i to je pokazatelj diskriminirajućeg odnosa (jedni mogu a drugi ne mogu!).

Cilj Građanske inicijative “Narod odlučuje” nije ukidanje manjinskih ili drugih prava već je cilj omogućiti svim državljanima Hrvatske da glasuju (elektronsko glasovanje, i dovoljan broj mjesta za glasovanje što sada nije slučaj), preferencijalno glasovanje i poštivanje izbornih rezultata. Pravednijim izbornim sustavom bi se izbjegli slučajevi da osobe s 808 preferencijalnih glasova budu ne čelu Sabora ili s 432 glasa da bude ministar. Sadašnji izborni sustav negira volju naroda pa se postavlja pitanje čemu izbori. Narod ima legalno prvo da traži odgovorno ponašanje druga Kuščevića, druga Plenkovića, druga Jandrokovića i drugih. Stvaranje neprirodnih, antinarodnih postizbornih koalicija a naročito s dokazanim antihrvatskim strankama, dokazanim klijentelističkim strankama je nedopustiv i nije odraz demokracije već diktature političkih  nazovi elita.

Sramotno je da vlast ignorira volju naroda, da ignorira 400.000 građana Hrvatske (13%) (400.000 potpisa prikupljenih u dva tjedna unatoč postavljenim preprekama).

Tko su, danas, koalicijski partneri HDZ-a? To je stranka SDSS koja širi mržnju (pogledaj „Novosti“), koja VRO „Oluju“ proglašava zločinačkom operacijom!? Drugi stranka je HNS, koja na izborima dobiva 1,5% glasova, koja je poznata po dugogodišnjoj protuhrvatskoj aktivnosti, trgovini zastupničkim mandatima, kriminalu (kvadrat stana u Gunji je narod platio 1700 eura), uhljebljenju njihovih članova u nadzorne odbore itd. HNS poziva na eliminaciju (valjda misle fizičku kao i 1945. g.) svih onih koji ne misle kao oni!?

Za navedene koalicije narod nije glasovao pa je jasno da se radi o grubim manipulacijama vladajuće garniture a ne o poštivanju izbornih rezultata. Sadašnji izborni sustav omogućava uhljebljenje, kriminal, korupciju, stvaranje neprirodnih antinarodnih koalicija. Sadašnji izborni sustav diskriminira građane Hrvatske koji se nalaze izvan Hrvatske (nemogućnost glasovanja)!

Zašto se drug Kuščević (kao ministar državne uprave) nije pobrinuo da se pitanje referenduma pravno uredi kao u civiliziranim zemljama s dugogodišnjom demokracijom. Zašto se ne uvede elektronsko glasovanje i ne omogući da državljani Hrvatske mogu glasovati na primjerenom broju mjesta a ne da moraju do birališta ići i po 200 kilometara. Također bi drug Kuščević (kao ministar državne uprave) trebao očistiti Registar birača jer demografi kažu da u Hrvatskoj ima 3,2 do 3,4 milijuna građana s pravom glasa. Ako se sjetimo manipulacije druga Bauka po pitanju broja birača možemo zaključiti da su drug Kuščević i drug Bauk na istoj, antinarodnoj strani.

Građani Hrvatske imaju pravo, građansku dužnost, da kažu dosta (legalnim sredstvima) antinarodnim zastupnicima, uhljebima, koji ne poštuju volju naroda, koji ne poštuju izborne rezultate. Naša je građanska dužnost da tražimo izmjenu izbornog sustava ako želimo prosperitet Hrvatske i ako želimo dobro svojoj djeci i svojim unucima. Zbog nakaradnog izbornog sustava, zbog političke trgovine takozvanih političkih elita Republika Hrvatska je pri vrhu ljestvice najkorumpiranijih zemalja svijeta, na dnu ljestvice po konkurentnosti. To su pokazatelji uspješnosti druga Kuščevića i druga Plenkovića.

Građani Hrvatske, ako želimo naprednu, demokratsku Republika Hrvatska moramo se aktivno uključiti i takozvanim političkim elitama (manipulatorima) uskratiti povjerenje te se izboriti za izmjenu izbornog sustava, ako treba i mirnim prosvjedima koji su legalan oblik borbe za stvarnu demokraciju. Vrijeme je da kažemo dosta, da tražimo odgovornost za sve državne i lokalne dužnosnike, da tražimo da poštuju volju naroda (izborne rezultate)!

Po Ustavu RH vlast pripada narodu a takozvane političke elite (izdajnici nacionalnih interesa) su nam ukrale referendum!

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

O knjizi Matka Marušića „MI HRVATI“

Objavljeno

- datum

Sveučilišni profesor, profesor emeritus, Matko Marušić je napisao a Medicinska naklada je objavila njegovu novu knjigu, „Mi Hrvati“ kojom daje osvrt na svoj život u komunizmu, na ljude i doživljaje. Profesor Marušić u 15 poglavlja svoje knjige piše o: domu, ljudima, društvenoj zajednici, domoljublju, demokraciji, ljubavi, vjeri, školi, poslu, umjetnosti, športu, slobodnom vremenu, glazbi i smrti.

U predgovoru knjige profesor Marušić je pojasnio razloge za pisanje knjige o svojim sjećanjima, shvaćanjima, zabludama, željama i očekivanjima. Životna priča je ispričana na 610 stranica knjige gdje je 115 pripovijetki u kojima je opisano vrijeme u kojem je autor živio.

Intelektualac Matko Marušić nam kroz pripovijetke priča o obitelji, susjedima, kolegama o životu u komunističkoj (socijalističkoj) Jugoslaviji, o svom političkom progonu, o borbi za hrvatski jezik i za državu Hrvatsku.

Vrijeme u kojem je autor knjige živio je vrijeme siromaštva, patrijahalnih odnosa u obitelji, vrijeme poštivanje vjere i tradicije, vrijeme borbe za preživljenje, vrijeme progona domoljuba i vrijeme negacije hrvatskog jezika.

Autor opisuje vrijeme komunističke diktature kada je komunistička vlast (ideologija) bila u svim porama društva. Komunistička vlast je o svemu odlučivala, sve kontrolirala te oblikovala odnose u društvu. Autor objašnjava svoje i opće svjetske zablude glede komunizma, liberalizma i konzervatizma te daje definicije i pojašnjenja što je komunizam, socijalizam, liberalizam i konzervatizam. U pripovjetkama daje plastičan opis kako komunisti sve prate preko onih koji su prihvatili komunističku ideologiju, bez obzira na razlog prihvaćanja ideologije (posao, karijera, napredovanje, želja za vlašću). Autor priznaje da je bio naivan i da je vjerovao svojim učiteljima, profesorima i komunističkim medijima tijekom školovanja te mislio da njegov otac pretjeruje (kada ga je upozoravao da je istina drugačija ali je ne smije reći). Tijekom vremena je počeo otkrivati istinu, otkrivati kako su obrazovni sustav i komunistički mediji širili laži i skrivali istinu, pa je počeo istraživati, zapitkivati, što se događalo i što se oko njega događa te je počeo slagati mozaik o svijetu u kojem živi. Otkrio je laži o Drugom svjetskom ratu, otkrio je dio istine o partizanskim zločinima te istinu o komunističkoj vladavini.

Autor je obiteljski čovjek, on voli svoju obitelj i promiče obitelj kao zajednicu u kojoj se ljubi, pati, dijeli, žrtvuje za druge. Obitelj je izvor njegova nadahnuća, najčešće spominje svog oca i zamjera sebi što ga više nije slušao i poštovao prije nego naknadno zbog svoje samouvjerenosti. Mladi najčešće ne shvaćaju da narodna mudrost i iskustvo igraju veliku ulogu u životu, obično to prekasno shvate kada se više grješka ne može ispraviti. To je takozvani „sukob generacija“ koji je uvijek postojao, postoji i postojat će.

Matko Marušić je domoljub i ponosan je da je naša generacija obnovila hrvatsku državu, za sebe kaže da je Tuđmanov vojnik što je točno. Opisuje kakvih sve Hrvata ima („mali“, „veliki“, posrbice…), opisuje svoje doživljaje s pokvarenim kolegicama i kolegama, uhljebima i karijeristima. On nikoga ne mrzi, on na svijet gleda pozitivno, ne osuđuje ali daje kritiku bez zle namjere. Priznaje da je bio naivan i da su ga prevarili, ali to je život. Lijepo je priznati svoju zabludu, to mogu samo snažni karakteri. Slabići to ne mogu.

Autor na stvari, ljude i događaje gleda iz svoje pozicije znanstvenika, sveučilišnog profesora koji je kroz pripovijetke obradio važne životne teme. Da bi se razumjeli pojedini dijelovi knjige, treba poznavati burnu hrvatsku povijest.

Autor je dao točne i sažete definicije socijalizma, komunizma, konzervatizma, liberalizma itd. Neka mišljenja će biti citirana u ovom osvrtu. Knjiga je jako dobra, lako se čita ali je preobimna i ne može se pročitati u jednom dahu, što nije ni potrebno. Knjigu treba čitati polako i pažljivo jer svako poglavlje ima poruku za čitatelja. Poglavlja se ne moraju čitati redosljedom kako su posložena u knjizi.

U predgovoru autor je konstantirao žalosnu istinu: „Hrvatska povijest se zna, ali nije poznata. Gdje je istinita, krije se, a gdje nije, promiče se…..“

Također je napisao: „Prijevaru sam naslutio u ranoj mladosti, ali nisam odmah shvatio njezine razmjere…“ Prijevaru se teško moglo otkriti, a bilo je i po život opasno.

Autor je u djetinjstvu pročitao Nazorovu Zvonimirovu lađu (vidi predgovor) i ona ga je progonila tijekom odrastanja i života. Mnogo godina kasnije lađa je zaplovila i autor je napisao:

„Nismo potonuli, naša lađa nije propala. Dočekali smo povijesni trenutak da je uspravimo i razvijemo joj jedra. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje. Nazor je ispjevao hrvatsku istinu o patnji i nadi, a mi pjevamo pjesme o pobjedi. Izašli smo iz sjene u sjaj nove povijesti.

No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. I da je opet moramo slušati. Zato su stihovi „Zvonimirove lađe“ dragocjeni i danas, i zauvijek. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja ‘Zvonimirova lađa’.“

Autor opisuje svoju naivnost u svezi komunizma, on je vjerovao svojim učiteljima, profesorima a oni su ga prevarili jer ga nisu učili istini već su mu prenosili komunističke laži. Mislio je da u radničkom samoupravljanju odlučuje radnici a ne komunistička partija. Mnogi su bili lakovjerni pa i autor knjige, bili su zaslijepljeni komunističkim lažima: „Komunisti su o svemu lagali jer se njihova izobličena ideologija odnosila na sve aspekte ljudskih života, a nekomunisti  jer nisu smjeli otkriti ni jednu istinu o svojim lažnim životima…“ (str. 2.).

„Toga ja uopće nisam bio svjestan! U školi, gdje mi je bilo najljepše i najdraže, gdje sam se osjećao ravnopravnim i poštovanim, učili su me da bi moj narod bio zločinački da ga komunizam nije spasio, da moji svećenici pod „mantijom“ kriju noževe za klanje, da su moji roditelji simpatični ali neuki i da sam ja siromašak kojega samo prosvijetljenost može spasiti. Podmetnuli su mi tuđe pisce pod moje, a moje su zatajilii zabranili, izmijenili su ime mojeg materinja jezika i zabranili dio riječi koje mi je majka govorila. „

 

U prvom poglavlju, Godine začađenog stakla, autor piše o socijalizmu i komunizmu (Pospani Sotona, str. 39.):

„Bijeda, nepravda i iskorištavanje slabijih dobro su uočeni, ali ideja da se oni mogu iskorijeniti silom sasvim je luda. Komunistička ideja je na katoličku tradiciju brige za siromašne nakalemila lenjinsku nemilosrdnu borba za vlast i, prije svega, zatiranje Kristova učenja o sućuti, oprostu, pomoći i uzdanju u ono Božje u čovjeku, koje ipak daje nadu, čak i racionalnu. Tako se u komunističkoj misli bez napora miješa ljubav prema bližnjima i spremnost na masovna ubojstva, briga za siromašne i zatiranje bogatih, fanatična odanost vođama i izdaja braće i roditelja, iskrena ljubav prema revoluciji i laži najgore vrste, krivotvorenje povijesti, nadmoćni prijezir prema znanosti i bolesna mržnja prema vjeri, poniznost prema jačima i okrutnost prema slabijima, ispovijedanje i denunciranje i, naposljetku, forma bez sadržaja i sadržaj bez forme.“

Autor pojašnjava što je komunizam, socijalizam, liberalizam i konzervatizam. Jako dobro opisuje kako komunisti sve prate preko onih koji su prihvatili komunističku ideologiju. Postoje različiti razlozi prihvaćanja komunističke ideologije: posao, napredak u karijeri, dobivanje stana, vlast i ostalo.

Profesor Marušić priznaje svoju naivnost, svoje lakovjerje iako ga je njegov otac upozoravao da nije tako kako ga uče. Otac ga je htio zaštititi i nije mu htio kazati istinu o komunističkoj vlasti, komunističkim zločinima i načinu vladanja. Tijekom vremena autor otkriva malo pomalo istinu i shvaća koliko je otac bio u pravu, povezuje fragmente i dolazi do tužne istine o zločinačkoj ideologiji.

Lijepo je kada čovjek javno prizna svoje zablude i kada se potrudi doći barem do dijela istine o zločinačkoj ideologiji. Evo nekoliko citata iz knjige:

„Ni u snu nisam sanjao da je bilo pobijeno nekoliko generacija domoljuba, sposobnih i učenih ljudi, i da se u gradovima rađaju djeca komunističkih pobjednika i njihovih pristaša koja me u masi zanemarenih i neukih poput mene privlače za igru i druženje. Oni malobrojni iz kulturnih, ali obilježenih obitelji nisu se otkrivali zato što su im kod kuće istinu tajili ili su ih ustrašili da će nastradati ako progovore. Tko je preživio nije o svojemu životu pričao, a za one koji su umrli i najdraži su tajili kako su i zašto su umrli. Za prvu osviještenost trebalo više od dvadeset, a za potpuno i više od trideset godina..“ (str. 2-3.)

 

„Publicirao sam komplicirane stvari u svjetskim znanstvenim časopisima, a nisam znao kako je pobijena hrvatska vojska, što je Križni put ili kako su umrli Ivo Pilar, svećenik Juraj Gospodnetić i književnik Mile Budak.

Polako sam sastavljao slagalicu, zapravo mi se ona više sastavljala sama, na rubovima svijesti, na prepoznavanju laži i kontradikcija, nelogičnosti i preskakanja objašnjenja, ali nikad mi se strahota prevare nije dokraja i naglo otvorila. „ (str. 2.)

„Nikad se nisam pomiriti sa smrću milijuna Ukrajinaca koji su u vlastitim domovima umirali od gladi gledajući svoju djecu kako umiru od gladi, ni sa smrću dvjesto tisuća hrvatskih vojnika nakon što su se predali. I još toliko civila! Ni sa smrću, ni sa životom Olge Hebrang. ..“(str. 3.)

„Mi mlađi nismo ni znali što je demokracija; mislili smo da je to ono što mi živimo. U neznanju nam nije nedostajala sloboda govora, jer nismo shvaćali da ona podrazumijeva slobodu političke misli i povijesne istine; bila nam je slobodno govoriti o nogometu, a nešto poslije i o djevojkama; o  nogometu otvoreno a o djevojkama potajno..“ (str. 7.)

 „Danas se sve to čini nemogućim i smiješnim, toliko da oni koji komunistički socijalizam nisu živjeli misle da radi o šali. Teror koji se zbio ne mogu ni zamisliti, a nisu iskusili ni koliko lako siromašni i umorni prihvaćaju zamisao o jednakosti i pravu na bolji život, jer im se čini da ona govori upravo o njima. Dovoljna je i jedna ljudska slabost, jad poniženih, lijenost neukih, oholost glupih, ali i neodlučnost poštenih, da pred nejasnom nadom imaginarne političke slobode postanu nevažne i vlast se preda u ruke onima koji tvrde da će biti zajednička.“ (str. 10.)

 

Autor opisuje svoja sijećanja na pojavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika (1967. godine). Opisuje neugodnosti zbog svojih natpisa i izričaja. Autor nam, također, opisuje borbu za očuvanje hrvatskog književnog jezika 1989. godine:

Godina 1967. bila je jedna od stotine izgubljenih bitaka za hrvyatski jezik, a upravo je bitka za hrvatski jezik povijesna majka svih hrvatskih domovinskih bitaka, ustrajnost čežnje i otpora, izražaj ukorijenjenosti kulture u hrvatskom biću i jezika u njegovoj kulturi. Bitka 1967. je izgubljena, ali samo taj čas, samo tih nekoliko godina. ..“ (str. 17.).

Matka posjećuje kolega s posla, komunistički aktivist pa mu kaže: „Napisao si ustašku riječ „izbivati“ Ja je nikad nisam čuo . Nitko je ne upotrebljava. Otkud ti? Iz emigrantske literature? Čak mu citira kompromitirajuću rečenicu, napisao si:  „Putovanje je izbivanje iz vlastitog života“. (str. 20.).

Novi nasrtaj na hrvatski književni jezik 1989. godine kada se poistovjećuje hrvatski sa srpskim jezikom pa se traži da se hrvatski književni jezik definira kao „hrvatski ili srpski“.(str. 21.).

„Pritisak na hrvatski jezik s vremenom nije slabio, nego jačao. Negdje 1989.

partijski intelektualci, čiji se sastav razumije sam po sebi, su došli na ideju da se ustavna definicija hrvatskoga književnoga jezika kao službenoga u Hrvatskoj zamijeni definicijom „hrvatski ili srpski“. Hrvati su pružili otpor, ali on je bio preslab da išta promijeni. Prijedlog je upućen Saboru na glasovanje i raspravu.“

„Dan prije glasovanja u Zagreb je doputovao srpski predsjednik Milošević i na odgovarajućim mjestima i na televiziji tražio da se prihvati prijedlog koji smo mi po kavanama nazivali „hrvatski ali srpski“. Nitko mu se nije usprotivio…“ (str. 21.)

„Sedam se puta glasovalo o promjeni naziva službenog jezika u Republici Hrvatskoj i nije se moglo postići većina potrebna za promjenu…“, pa prijedlog nije prošao.

Bezobrazno i hladnokrvno srpski je jezik osvajao naše knjige, domove, škole, politiku i kulturu, napose kulturu. Kulturu je lako silovati jer se može oprijeti samo riječima, a riječi je lako zametnuti i krivotvoriti. Kultura je napučena ambicioznim i nadarenim ljudima, nesigurnima jer ne znaju koliki im je dar i nepouzdanima, jer sanjaju o osobnoj slavi. A slava je skliska mjera uspjeha zato što je varljiva i lažljiv, nevjerna i razmažena, na kupnju i na prodaju, licemjerna i nemjerljiva. Netko je znao da će nas pobijediti ako izdamo vlastiti jezik i vlastitu kulturu.“ ( Str. 17.).

„Samo u borbi za hrvatski jezik hrvatski se intelektualci nisu popustili ni u jednom miru, ni onda kad im je mir bio nametnut ratom. Oni se dijele na desne i lijeve, a srednjih je toliko malo da nisu ni bitni. Desni su potisnuti u provincijske gimnazije, male knjižnice i pismohrane; oni ne čitaju trendovske knjige, a bili su isključeni iz politike, pa ih nije bilo, a ni danas ih nema, u medijima, u javnim raspravama ni među nagrađenima, ali su brojniji i zaštićeni u sjeni zanemarenosti, prezira i progona i tamo onda mirno čuvaju blago hrvatskoga jezika. Lijevi su uspješniji, glasniji i vidljiviji, na boljim poslovima i u trendu suvremenosti koja se svodi na ljevičarenje. Nagrade daju jedni drugima i jedni drugima pišu panegirike, politika ih citira i stvara se privid da su oni ta sol narodne kulture.“ (str. 17-18.)

Autor dalje piše o studentskoj buni u Beogradu 1968. godine koja se proširila i na Zagreb. Radilo se o srpskom pokušaju nametanja srpske hegemonije. Piše o prevrtljivosti ljudi koji su preko noći promijenili mišljenje (str. 26.). Također malo piše o Hrvatskom proljeću 1971. godine (str. 29.): „Nije bilo teško znati da će propasti, ali smetalo me je što se u propast srlja i što se ne misli što će se raditi kada dođe protuudar. A tko nije znao da će protuudar doći, nije se tada niti ikada politikom trebao baviti.

Prof. Marušić opisuje svoj politički progon koji pokazuje kako kolege, ljudi u akademskoj zajednici, mogu biti jadni: „Možda su najzanimljiviji bili članovi Savjeta Fakulteta, čiju su većinu činili ugledni profesori, listom pristojni fini ljudi, nekomunisti, neki čak i antikomunisti. I oni su glasovali protiv potvrde mojeg izbora. Ipak, Studij je bio spašen i dobio je novoga voditelja, koji ništa nije radio, ali jest podržavao opstanak  Studija. Nije mi bilo žao što nisam postao prodekan, a jest me mučilo što sam naučio o ljudima.“ (str. 37.).

Autor je obiteljski čovjek i kroz cijelu knjigu se provlače priče o događajima u obitelji, „sukob generacija“ koji je neminovan u svakoj obitelji: Mladi su obično puni sebe, samouvjereni a često i nezahvalni. Mladi ne shvaćaju, ne prihvaćaju narodnu mudrost koja se prenosila s koljeno na koljeno. Često se grješke ne mogu ispraviti jer roditelji umru i ostaje žal što smo bili svojeglavi.

Domoljublje autora se također provlači kroz cijelu knjigu. Profesor Marušić je ponosan na činjenicu da je naša generacija, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, uspjela obnoviti hrvatsku državu, za sebe kaže da je Tuđmanov vojnik, što je točno.

Autor opisuje kakvih sve Hrvata ima po pitanju domoljublja, pa navodi: „mali Hrvati“, „veliki Hrvati“, „nikakvi“, „posrbice“…

Autor opisuje neke životne situacije, odnose s kolegama tijeko studija, za vrijeme rada na fakultetu, u vrijeme kada je bio dekan medicinskog fakulteta. Opisuje neodgovorne kolege, uhljebe i karijeriste. Nema jala, nema mržnje već autor gleda pozitivno na ljude i događaje (rekao bih naivno). Istina daje kritiku kroz priču, humor, nema zle namjere.

U drugom poglavlje, Naši ljudi, autor piše o značenju pojma čovjek, o Zemljacima, Konzervativcima, Liberalima, Srbima, Domoljubima, Ustašama, Komunistima i Nepoznatim. Evo nekoliko citata:

„Svi ljudi jesu ljudi, ali to nije dokaz da je i svaki čovjek – čovjek. Čovjekom se ne postaje samim rođenjem, nego još nečim, čovječnim, čovječjim. U našoj je kulturi riječ „čovjek“ titula, a ne obilježje. To je nešto više, mnogo više, od jedne taksonomske razine u razumijevanju biologije živoga svijeta.

Razliku sam vidio svojim očima i čini mi se da je dobro to istaknuti i posvjedočiti“. (str. 46.)

Čovjek: „Premda čovjek nije savršen, pače je i na svašta spreman i svašta zna činiti, pod pojmom čovjeka misli na najviše ljudske vrline, koje čovjeka čine bitno različitim od životinje, a onda i stvorenjem kojemu je Bog udahnuo svoj duh uzvišenosti, spoznaje, savjesti, časti, milosrđa i žrtvovanja. Jako je važno da čovjek bude čovjek, ne samo po obličju, nego i po duši i djelima.“ Str. 47.)

O novcu:

„Možda je najzanimljiviji novac. Nikad nisam uspio do kraja razumjeti važnost novca u ljudskim odnosima jer sam prednost u odlučivanju davao časti i poštenju, a onda objektivnosti i logici. No, novac je jači od svih njih. Jednom sam bio u situaciji da šezdeset uglednih ljudi glasuje o mojoj krivnji, a ja sam dokazao da te krivnje nema i da je sve rečeno protiv mene konstrukcija i laž.

Prije glasovanja je lagala jedna dobra kolegica, znanstvenica i kršćanka, meni u lice i svima koji su slušali, a od kojih je barem njih četrdeset znalo da laže. Poslije glasovanja, dokumente koji su dokazivali laž sakrila je jedna druga kolegica, kršćanka, znanstvenica i prijateljica. Svi osim jednoga glasovali su protiv mene, a ja nikako nisam mogao dokučiti zašto. Pripisivao sam to strahu od vlasti koja me progonila, a poslije sam otkrio da se radilo o novcu, o velikim i stabilnim sumama koje su dugo dolazile bez ikakvih ulaganja i rizika.“ (str. 58.)

O liberalima:

„Liberali su obično bivši komunisti.“; „Nije liberal liberal zato što je liberalan, nego da sebi ugodi.“;

Ni demokratski izabrana većina ne smije odlučivati bez manjine. To bi bila diskriminacija manjine. Zato je nužna liberalna demokracija. (str. 60.)

„Svako opiranje liberalizmu nazadno je, a nazadnost automatski vodi u fašizam, samo što se sada zove neofašizam, jer je stari fašizam poražen.“ „Neofašizam je kad većina polaže pravo da donosi odluke koje ne odgovaraju manjini, pa manjini treba zaštititi ljudska prava.“(str. 60.)

„Danas se liberali predstavljaju kao progonjeni borci protiv tlačenja građana od strane države, a onda pišu zakone, tuže i sude, i još se nazivaju stupovima demokracije i zaštitnicima ljudskih prava.

Onoga tko im se usprotivi čeka izopćenje iz društva naprednih i uglednih, dakle sa sveučilišta, javnoga života i spominjanja. Blaža kazna, više neformalna, je nepodnošljiva lakoća proglašavanja ljudi fašistima i talibanima, s hrvatskim jezičnim novotarijama klerofašizma i katolibanstva. Odrastao sam i živim u kraju gdje se puno i maštovito psuje, ali tako teških izmišljenih riječi nikad nisam čuo. Najblaža kazna je uklanjanje iz javnog života, što je lako, jer liberali neometano vladaju medijima, sveučilištima i izdavačkim kućama.“ (str. 62.)

Treba pročitati autorove poruke i dobro razmisliti o njima da izbjegnemo nove pogrješke u životu.

U poglavlju o vjeri (treće poglavlje) istaknuo bih:

„Ukratko, ako Boga ima, i znanost je od njega, a ako ga nema, religijske su zakone izmislili ljudi na sliku i priliku svojega iskustva koje uključuje i znanstvenoistraživačke spoznaje, ovisne o danom stupnju razvoja znanosti i tehnologije. I sada se, tisućama godina poslije, nađe neki pametnjaković koji sasvim uvjereno kaže „Nema Boga, sve je to izmišljeno i služi kao opijum za narod“. I pritom se poziva na znanost, ne shvaćajući ni znanost, niti da tako sâm sebe proglašava pametnijim od svih mudraca i znanstvenika svjetske povijesti.  A onda nudi marihuanu.“ (str. 95.)

Život

„Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života. Ne znam baš vrijedi li to kao prirodni zakon, za svu povijest i sve narode, ali za Hrvate je to živa istina koju svjedočimo i danas. Ta se tvrdnja mnogima ne će svidjeti, ali ja je moram izreći. Ako je točna jako je važna, a točna je ako sam u onom malom isječku hrvatske povijesti koju sam živio išta vidio u svjetlu istine i iskrenosti i zaključio nezavisno, bez pritiska, dugova, prijetnje i licemjerja. Možda to mišljenje nije važno za nove generacije i za novi svijet, ali za mene jest, jer mi objašnjava zašto sam takav kakav sam. A to je svakom čovjeku ipak najvažnije, premda je čovjek malokad svjestan što je za njega najvažnije.“(str. 123-4.)

Autor piše (četvrto poglavlje) o domoljublju i shvaćanju domoljublja od pojedinaca, skupina Hrvata.

Priča o ustašama je bila propagandnog karaktera jer u Hrvatskoj nije bilo ustaša kada je autor živio, uglavnom su ubijeni na Blajburgu i na Križnim putovima, a malo ih je izbjeglo u inozemstvo. Komunistima su ustaše trebale da bi pisali lažne optužnice i micali neistomišljenike. Autor je htio upoznati te krvoločne ustaše ali je imao poteškoća jer ih nije bilo već su samo bile priče rodbine o njima.

Autor razlikuje više vrta domoljubnih Hrvata: žestoki Hrvati, veliki Hrvati (kojih je malo jer su uglavniom izginuli, nestali). Slijedi pripovijetka o jednom, takvom Hrvatu koji je od Staljingrada došao pješice nazad kući.  Autor želi saznati istinu o Drugom svjetskom ratu ali nailazi na poteškoće jer nema izvornih sugovornika, ljudi se boje kazati istinu o tome što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije tijekom komunističke diktature.

Tko su pravi Hrvati? Za neke su to bili mačekovci. Banovina Hrvatska unutar Jugoslavije je utopija.

Autor nam pripovijeda dvije tužne priče o stradanju domobrana koji nisu ništa loše uradili a partizanština ih je ubila. Jedna je skupina mala a druga o dvista mladića

 

Autor piše o slabim Hrvatima, posrbicama:

„Samo su posrbice ostali to što su bili i u Jugoslaviji: Jugoslaven . Vidjevši da ih je malo, a da ih inozemstvo voli, okrenuli se učenju engleskoga nastojeći postati prevoditelji inozemnim mirotvorcima koji su se naselili po obroncima Medvednice. Ni jedan nije poginuo, ni od neprijateljske, niti od naše ruke. Tako im se udio u ukupnoj poslijeratnoj populaciji povisio, a dojam njihove rasprostranjenosti pojačava njihova sklonost glasnoći, napose u medijima, u koje prodiru metodom osnivanja nevladinih organizacija za bilo koji oblik ljudskih, životinjskih i biljnih prava.“(str. 154.)

„Posrbice su se preobrazili u demokrate, zamijenivši komuniste koji su otišli u diplomaciju, a Srbi su se podijelili u dvije nejednake skupine: školovane građane koje zanimaju samo mir i ljudska prava i ratnike protiv hrvatske države koji su opet neuvjerljivo glumili partizane.“  (str. 155.)

Profesor Marušić piše o hrvatkom jeziku (Zašto volimo Hrvatsku):

„Hrvatski je jezik potiskivan, iznakaživan i progonjen srpskim imperijalizmom sto pedeset godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da se više ne može vratiti točno na svoje prave korijene. No može se bitno popraviti i očuvati, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Jezik nije politika, nego znanost. Nemam ambiciju ni popravljati niti stvarati hrvatski jezik, ali ustrajem da se politika , napose ona koja se već u toj temi pokazala kao nasilna i neprijateljska, ne miješa u znanost o jeziku .“(Str. 135-6.).

„Jezik je osnova kulture, kultura temelj identiteta, a identitet jamstvo opstanka.“(str. 136.)

Prof. Marušić piše o kući (5. pogl.) On voli svoj dom, svoju obitelj i u poglavlju Dom opisuje filozofiju članova šire obitelji po pitanju nasljedstva, načina i mjesta života. Opisuje siromaštvo i teške prilike koje ljude čine gorima nego što bi mogli biti. Svađanje oko djedovine, golog kamena, je uobičajeno, to je dio životne filozofije našeg čovjeka gledajući racionalno sve je to bespotrebno. Također je opisao neslaganje unutar obitelji gdje više članova ne želi živjeti zajedno. Autor je opisao stambene prilike svoje obitelji, kako su živjeli skromno ali složno, kako su pomagali svojoj rodbini koja je dolazila u Split. Pričao o dodijeljenom stanu njegovu ocu je priča o otkrivanju istine, tko upravlja u poduzeću (društvu) Autor je opisao kako se djedovina dijelila i kako se oko kamenjara vode duge i bespotrebne rasprave. Opisao je kako su podigli svoju kući, kako su je nadograđivali i kako su bili sretni na svome.

Matko Marušić lijepo piše o školi (6 poglavlje), važnosti škole za sticanje znanja, ljubavi prema školi ali spominje i svoje razočarenje školom, svojim profesorima koji su nam prenosili komunističke laži, koji su nam skrivali istinu o domovini i važnim sinovima domovine. Citat:

„Da, lagali su mi u školi, puno i sustavno. Kad o tome mislim općenito, načelno, budem ogorčen, ali i zbunjen: tko je toliko nečovjek da to djeci radi, i to profesionalno, za plaću, poziciju, društveni ugled i, naposljetku, a to sam tek mnogo kasnije shvatio, i za političku moć, bijednu moć koja se ne može izraziti nego bijedno većom mjesečnom plaćom?“(str. 202.)

Tužna vrba

Priča o komunistički indoktriniranom školstvu (Tužna vrba), četvrti razred gimnazije:

„I tako jednog dana, na jednom popodnevnom satu, dok se neopravdano splitsko nebo smrkavalo zbog oblaka i zbog istjecanja dana, profesor je došetao pred ploču i napisao (imao je sitan, ali lijep i čitak rukopis) „Srbe na vrbe“….Zatim je polako, šutke napravio krug po učionici i nehajno sjeo u zadnju klupu…“ (str. 220-1.)

Autor, učenici šute i pitaju se: Što je profesor htio?

„Profesor nije ni očekivao da nešto kažemo; vješto (nadareno, rekoh) je odredio vrijeme intervencije, ustao, došao do ploče i ispod te rečenice dopisao: Alojzije Stepinac

Tako su oni podučavali učenike!

Međutim, „Iznenada se, međutim, takoreći niotkud, pojavila jedna američka povjesničarka,

inače Židovka iz Sarajeva, tvrdeći da je upravo ona osobno našla da je taj isti Alojzije Stepinac učinio toliko dobrih djela, i u Drugom svjetskom ratu spasio toliko Srba i naravno Židova da je stvarno svet čovjek, svetac.“ (str. 223.)

Evo nekoliko citata iz knjige, o ambiciji, o znanosti:

Ljudi u znanosti traže tri stvari: slavu, novac, ili sklanjanje u zavjetrinu ugodnoga nerada koju neznanstveno okružje ne prepoznaje, pa život bude prazan, ali ugodan i siguran. Prazninu mnogi ne prepoznaju, ili im odgovara. A neki se ambiciji odaju bez razuma i mjere, misle samo na slavu ili novac i grabe bez suzdržavanja. Znanstvena ambicija treba uključivati slavu, novac i ugodu, ali s mjerom. Treba uravnotežiti ambicioznost i sposobnost.“( str. 227.)

Visoko znanje

„U svojemu učenju neprimjetno sam dospio do točke na kojoj sam osjetio da što više znam to manje znam. Što su drugi više cijenili moje znanje, to sam ga ja cijenio manje. To nije bila skromnost, ni prava niti lažna. Bila je to procjena znanja s pomoću velikoga znanja, gdje se jasno vidjelo koliko bih puno morao znati, a koliko malo od toga znam, a i ono što znam dijelom je prazno znanje, a dijelom neznanje.“ (str. 235.)

U sedmom poglavlje profesor Marušić piše o poslu od kojega čovjek živi:

„Tako oko posla, kao i oko ljubavi, vlada kaos nedorečenih stavova, želja i informacija, a napose životne prakse koja poslenike ne usrećuje. Ljudi se znaju hvaliti da imaju dobar posao, kadšto i dobro plaćen, ali svejedno na posao odlaze stisnutih zubi, previše vole praznike, blagdane i bilo kakva skraćivanja radnoga vremena, toliko da ga često i sami skraćuju, s objašnjenjem ili bez njega.“(str. 243.)

„S padom komunizma radna se etika nije popravila, jer se nije popravila ekonomija, a kako bi se i popravila kad je tradicija posao učinila nužnim zlom. Sloboda govora probleme je samo zakomplicirala, jer više nije bilo Partije da kontrolira sindikate i narod, pa se nerad branio, i odgovornost prebacivala na državu žešće nego prije. Začarani krug reagiranja slabim radom na slabe plaće nije dopuštao oporavak gospodarstva, ali nitko se nije usuđivao izreći istinu.

Komunistički ideološki pristup postao je smiješan i samim komunistima, a okrutni kapitalistički sustav objektivnoga plaćanja za učinjeni rad, čak i ne računajući eksploataciju čovjeka po čovjeku, nije se smio ni spomenuti, jer to načelo gotovo nikome nije odgovaralo. Rijetke uspješne ljude smatralo se kradljivcima, što često i nije bilo daleko od istine, a radnička prava su proširena, za svrhu privlačenja glasača. No prava nisu mogla povećati plaće, nego su dodatno olakšala nerad, iako to nije smanjilo umaranje na poslu.“ (str. 245.)

Pripovijetka Dobar posao:

„Dok nisam postao dekan, ljudi su mislili da imam loš posao, a kad sam to postao procijenili su da sam se napokon dokopao dobroga posla. Na kraju se hoće pokazati da to jest dobar posao, ali do te je točke bio dugačak, vijugav i bolan put. Za tu bol sam najvećim dijelom kriv upravo ja, prije svega zbog zanemarivanja drevne mudrosti da čovjek ne bi trebao učiti na svojim nego na tuđim iskustvima. Str. 257.

– Napisao si „tko radi ne treba se ničega bojati“. Jesi li ti lud?

„Zapravo jesam, tako što sam se, privatno i ne imenujući nikoga, potužio rektoru na veći broj takvih i sličnih slučajeva i pitao ga za savjet.

Pusti im to. To ti je mali novac, a oni su navikli na takve beneficije. Budeš li u to dirao svi će se okrenuti protiv tebe. Pritisni ministarstvo da ti dade više novca. Nađi neku vezu u Zagrebu ako treba, doktor si. A svoje ljude ne diraj. Na kraju krajeva oni glasuju za tebe.“

(str. 260.)

– Svi koji rade na klinici i na fakultetu dobivaju dvije božićnice! Kakav si ti dekan ako to ne znaš? Naš sindikat se je davno izborio za to. Ali ne zovem te radi toga; božićnicu mi moraš isplatiti, ali zovem te jer sam čuo da si odlučio isplatiti svima istu božićnicu. Ne mogu svi dobiti istu božićnicu, čistačice i profesori, to je apsurd. Božićnica se isplaćuje kao postotak plaće. Ako to napraviš, naš sindikat će te tužit’! (str. 261.)

Rektor je kolegi dao riječ, a on je svojim poznatim šarmom, lijepim i jasnim glasom i neprirodno jakim darom za uvjerljivo laganje, po čemu će u hrvatskoj javnosti postati legendaran kad se popne do ministra a ne skine se s televizije, rekao:

– Kolega Marušić je u pravu, ali i mi moramo odnekud zaraditi novac za naš fakultet.“

(str. 263.)

Tako se to radi u Hrvatskoj. Autor opisuje apsurdne protuzakonite zahtjeve. Ne zaboravimo da protuzakonite zahtjeve imaju intelektualci, znanstvenici na fakultetu! Citat str. 264-265.:

„Međutim, na sjednicama velikog broja ljudi koji o sebi misle visoko, demokracija i poštenje se ne slažu dobro. I za tu sam se lokaciju zarekao da ću biti koncilijantan, pun razumijevanja i tolerancije i promišljen, tako da vijeće radi učinkovito, na dobro fakulteta, a da se nitko ne ljuti, napose ne ja.“

Str. 265. „– Ne možemo se ugledati ni u koga, nego u zakon – kažem ja, savršeno koncilijantan, pun razumijevanja i tolerancije – na kraju ja potpisujem isplate i odgovornost je na meni.

– Onda predlažem da glasujemo – reagira kolega koji vodi tu fakultetsku aktivnost. Dobiva aplauz.

To je prokušani postupak hrvatske akademske zajednice, provjeren i dokazan u bezbroj primjera: dekan doista potpisuje sve odluke i isplate, ali ako ih provuče kroz glasovanje na vijeću, nestaje svaka nelegalnost, apsurd ili šteta, jer iza odluke tada stoji nekoliko desetaka uglednih ljudi za koje se ni pojedinačno, a navlastito ne skupno, ni pomisliti ne bi moglo da rade išta štetno, glupo ili nelegalno. Sustav glasovanja na vijeću srčika je zaštite hrvatske akademske korupcije. Zato se ne dam na lijepak i kažem:

Dok sam ja dekan, na ovom se vijeću ne će glasovati o poštovanju državnih zakona. O tome se glasuje na Saboru, a ne na fakultetskom vijeću.“

Citat, str. 267.:

„– Ali mi imamo pravo na dekanski rok.

– Prvo, nemate pravo, jer on nije predviđen ni u statutu sveučilišta niti u statutu fakulteta. Drugo, ako je to dekanski rok, to znači da ga daje dekan, a vaš ga dekan ne daje nego poštuje zakon. To sam, naime, ja.“

Str. 268. „Dok sam ja dekan, na ovom se vijeću ne će glasovati o poštovanju državnih zakona.“ Izjava da će studenti dobiti dekanski rok samo preko mojega mrtvoga tijela nije imala nikakav štetan učinak, jer ga nakon mene ni jedan dekan nije propustio dati, pa nije bilo potrebe za nasiljem.“

Autor u osmom poglavlje piše o slobodnom vrijemenu, 6 pripovjedaka. Opisuje kako su ljudi imali svoju jednostavnu i jeftinu zabavu igranja: briškule, trešete i drugih kartaških igara. Autor opisuje kako se igra i kakav je tko bio igrač.

Gosti obitelji su također uključeni u igru što igri daje posebnu draž.

Pišući o ljubavi (9 poglavlje) autor navodi opis Svetoga Pavla:

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva i ne zavidi; ljubav se ne hvasta i ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (str.314.)

Evo autorovih navoda o umjetnosti

„Zloporaba najviše dolazi iz politike i ekonomije, ali ni sama umjetnost nije nevina. Ima bezbroj načina na koje politika može zlorabiti umjetnost, ponajprije da je stavi u svoju službu. A samo je jedan način da to učini ekonomija, tako da se vrijednost umjetnosti precijeni i onda se ona prodaje kao lažna roba. Tu nije važan gubitak onih koji plate previsoke cijene, nego to što lažne vrijednosti kvare ukus i izobličuju svetost ljepote.

Najviše zla umjetnost nanosi sama sebi, zbog taštine i ambicije. Obje postoje i u svim drugim oblicima čovjekova života, ali u umjetnosti su opasnije zbog subjektivnosti kriterija. Taština i ambicija u umjetnost guraju djela koja nisu dovoljno vrsna umjetnost ili djeluju iskrivljujući kriterije, šaljući nečasne poruke i zlorabeći ljepotu za zadobivanje moći. Najnetočnija i najštetnija tvrdnja je ona da je zadatak umjetnosti da provocira! Ne, zadatak umjetnosti je da svijet i život naprave ljepšim i plemenitijim. To ne znači da umjetnost ne treba propitivati i ružne i tužne strane svijeta i života, ali ne vidim kako bi ih mogla mijenjati nabolje time što ih izobličuje na gore.“ (str. 374.)

U devetom poglavlju Matko piše o športu i šahu.

Šport nekritično promiču bezbrojni javni radnici, svi psiholozi, sociolozi, mladi i stari, crni i crveni, a napose zeleni i nutricionisti, ali nikad za tu promidžbu ne navedu onaj pravi razlog, nego samo krive. Šport je navodno jako zdrav, pa se ne spominju posljedice koje ga prate. Škola strada u svakom slučaju. Djeca imaju nježna tijela koja rastu i razvijaju se i po njima ne bi trebalo mlatiti niti ih ičim previše opterećivati. Izlika da se svime treba baviti umjereno mogla je doći samo i upravo od ljudi koji se ne bave športom. Šport je ipak u svojoj prirodi natjecanje, a natjecanjem se čovjek (normalan čovjek) ne može baviti umjereno.“ (str. 443.)

„Šport nas najranije, najbolje, najmanje bolno i s najmanje posljedica uči podnijeti poraz i pobjedu. Ah, kako je teško podnijeti poraz!“(str. 443.)

„Trijumf nad pobijeđenim gori je od tuge pobijeđenoga. Ako si ponizio protivnika, nikad ti ne će oprostiti, a ako si mu se rugao, naći će priliku da ti vrati i u stvarima koje bole više nego športske. Ako si ukrao uvijek će te krađa gristi, ne zato što ćeš u pakao (hoćeš, svi

će, osim Bibe), nego što nisi pobijedio, a moraš tvrditi da jesi, i još se time ponositi. Naposljetku, mnogo godina poslije, neki će ti bijedni civil reći „pa njih nije ni bilo teško pobijediti, zapravo su bili jako slabi“ i – propade i časna i čista pobjeda.“ (str. 443-4.)

Navod iz pripovijetka Igranje vatrom:

„Vojo je bio iz Beograda, sin vojnoga lica (vrlo visoki čin), ljepuškast i mio, obrazovan i kulturan, s djevojkom iz Dalmacije, isto obrazovanom i kulturnom, Hrvaticom, a jako antifašistički osviještenom. S vremenom je čovjek mogao prepoznati da je Vojo aktivni komunist i politički jako naklonjen Beogradu; tada je to značilo da je na jedan nemarno zakrinkan način veličao druga Tita i Komunističku partiju Jugoslavije i da je načelno mrzio sve nacionaliste, ali navlastito hrvatske, a od njih najviše svećenike Katoličke Crkve i ljude iz krajeva koji su bili zaostali i ostali u katoličanstvu i nacionalizmu, u pritajenoj kontrarevoluciji koja nije bila dotučena i koja je samo čekala svoju priliku.

Ovako ili onako, zbog mojega rado isticanog podrijetla iz tih zapuštenih krajeva, gorljivog pristajanja uz Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku, ili što me dobronamjerno neoprezno kritizirao neki od mojih prijatelja komunista, Vojo je bio siguran da sam ja hrvatski nacionalist, dakle ustaša. (str. 488.)

„I moji najbliži prijatelji Hrvati komunisti smatrali su me nacionalistom, za što nisu imali ni jednog dokaza osim što su osjećali moju žestinu. Oprez u riječima tu nije mogao prikriti plamen u duši. No oni me nisu progonili, barem ne tako da bih toga bio svjestan. Vojo je bio drukčiji od njih i nije ni glumio argumente, nego je odmah udarao na moje prisebno dozirano ali uporno zagovaranje hrvatske povijesti, jezika i prava. Drugi su me samo ismijavali ili ulazili u blage svađe, a on je sva moja stajališta odmah ocjenjivao kao ustaška i time kao najveću opasnost kvaliteti života u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji, za koju su svi oni smatrali da je vječna. I meni se činila neuništivom, barem našim slabim hrvatskim snagama, ali nekako sam se nejasno nadao da će se nešto dogoditi i svoju sam strategiju političkoga preživljavanja sveo na opstanak, a da tu nadu ne izdam. Bio je to kao neki neprijatan san a bez buđenja i bez plana, s nadom koja je bila prkos i ljubavlju koja je bila očaj. Ništa više od toga, ništa pametnije od toga.“ (str. 488.)“

„Moji tekstovi na ekavici i ćirilici – ja to ne ću dopustiti. Ili skidajte ili ne ću doći na doček!“

„Uvjeravale su me da živimo u jednoj državi, da u njoj vlada bratstvo i jedinstvo, da je to jedan te isti jezik (to mi je dodatno palilo živce), da smo ćirilicu učili od prvoga razreda osnovne, da je Vojo iz Beograda i ima pravo pisati kako piše, da je to moj nacionalizam, znam li ja što su ustaše radile u Jasenovcu, znam li ja koliko je nacionalizam opasan i neljudski, znam li ja što je radnički internacionalizam i savez radnika i seljaka, drug Tito je Hrvat...(str. 489.)

„Ljubio si djevojku a nisi joj smio reći istinu o sebi, prijatelju si povjerio sve tajne, a to nisi, bio si pripit i pjevao si, ali trudio si se da ne pogriješiš i zapjevaš nešto što se nije smjelo pjevati...“(str. 489.)

Bila su to olovna vremena!

U zadnjem poglavlju (15. poglavlje) Predmet smrti i zaborava  autor piše, str. 570.:

„Ima toliko stvari koje bi čovjek htio zaboraviti, toliko sjećanja koja su teška kao bolest, zastrašujuća kao smrt. Ne mogu se zaboraviti, zatrti, izbrisati, nego se stalno vraćaju, polako, nehajno, nesustavno, iznenada, i kada najteže padnu.“

„Pogrješka se može okajati , kazna podnijeti, stid potisnuti i sramota zaboraviti, ali oni nesporazumi i potisnuća ispod najniže slike o sebi ostaju nezaliječeni. Bolnija su sijećanja o zlu i jadu koje smo nanijeli drugima, nego ona koja su drugi učinili nama.“

Grijeh se ne može zaboraviti i zato je nužno što manje grješiti, nužno je spriječiti zlo jer kajanje nije dostatno za iskupljenje. Čovjek koji ima savjesti mora sam sa sobom raščistiti o oprostu, kazni i iskupljenju, nitko drugi to ne može napraviti umjesto njega (bez obzira je li dobio odriješenje).

Ukupno je 115 poučnih priča s porukom pa ih treba pažljivo pročitati.

Knjigu iskreno preporučam, to je životni mozaik jednog svijeta koji nestaje. Autor će sigurno izaziva reakciju čitatelja, potaknuti ga na traženje više informacija o spomenutim događajima ili će pak potaknuti čitatelja na razmišljanje o temama koje su u knjizi opisane. Rečenice su lijepo stilski oblikovane, izražavaju mudre poruke o kojima vrijedi razmisliti i usvojiti ih. Knjiga je prepuna i smijeha i suza, mudrosti i ironije, domoljublja i vjere, a nema mržnje ni jala! Lako se čita ali ju treba polako čitati.

Na kraju: Kakvi smo mi Hrvati izbliza?

Hrvati su radišni, domoljubi, vjernici, znalci, pošteni, karakterni, postojani, ponizni, ponosni i dostojantveni. Ali medalja ima i drugu stranu!

Druga strana medalje je da su lijeni, indiferentni ili protiv svoje domovine, nevjernici ili loši vjernici, nestručni, loših karaktera, sitne duše, bez ponosa i dostojanstva.

Hrvati su ljudi kao i svi ostali u svijetu sa svojim vrlinama i manama. Nisu ništa gori, niti bolji od drugih (Talijana, Francuza, Engleza, Njemaca, Danaca itd.) to nam pokazuju događaji iz povijesti (imperijalistički ratovi, logori, kolaboracija s agresorom itd.). Oni imaju bolje organiziranu državu i to im omogućuje bolje ponašanje ili onemogućuje loše ponašanje.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno