Connect with us

Ivica Ursić

DOBRO VAM DOŠLA CVJETNICA! Hosana Davidovu sinu!

Objavljeno

- datum

Ulazimo u Veliki Tjedan. Ulazimo u Nedjelju Muke. I ove Cvjetnice mašemo palminim i maslinovim grančicama. Prašnjavi put prekrivamo haljinama svojim. I kličemo iza svega glasa.

„Hosana Davidovu sinu!“

Ali već kroz nekoliko dana palme i masline zamijeniti će udarci i psovke.

Najprije ćemo ga izdati, pa locirati, pa identificirati, pa uhititi i konačno transferirati. I vikati ćemo iza svega glasa.

„Neka se razapne!“

I onda ćemo ga razapeti.

I ubiti.

Octavio Ocampo, meksički umjetnik, stvara čudesne kombinacije na svojim slikama i muralima. Slike u slici posebnost su njegovog opusa. Ljudi stoje pred njegovim djelima i pitaju se tko je sve na njima.

„Tko je ovaj čovjek?“

Ovo je pitanje zasigurno bilo na mnogim usnama te prve Cvjetnice.

Očekivanja su bila prisutna. Očekivanja od čarobnjaka do osloboditelja.

Na mnogim licima prevladavali su razočaranje i nevjerica kada je Isus ujahao na magaretu, a u njegovoj pratnji su bili djeca, žene, ribari, carinici, prostitutke. Dakle sve sami griješnici – ljudi s margine.

Logično je da su bili u Isusovoj pratnji, pa on se je čitavo vrijeme samo i družio s njima i njima sličnima.

„Tko je ovaj čovjek?“

Kako onda tako i danas ljudi postavljaju ovo isto pitanje. Neki stari odgovori, koji su nas nekada zadovoljavali u našoj površnosti, danas više „ne drže vodu“. Nismo mi prestali vjerovati, ali mi se čini da su neke naše osobne doktrine i neke naše izvjesnosti, na neki način, Krista pretvorile u običan kliše.

Potrebno je dobro promotriti (baš kao i Ocampovu sliku) i pokušati vidjeti ono što do sada nismo vidjeli, jer nismo dovoljno pozorno promatrali ili nas jednostavno nije bilo briga.

Trebali bi prikupiti dovoljno hrabrosti i ponovno pogledati na sve ono što nam se čini tako poznatim. Doduše mi jednostavno ne želimo na to gubiti vrijeme (jer sve mi znamo, zar ne?!) ali možda nas ipak iznenadi – čovjek na magaretu.

„Bog dopušta sebi biti izdvojen iz svijeta i prikovan na križ i to je način, to je jedini način, na koji Bog može biti s nama i pomoći nam … samo Bog koji pati može pomoći.“ (Dietrich Bonhoeffer)

„Tko je ovaj čovjek?“

Tko je ovaj čovjek na magaretu?

Ovo je pitanje toliko staro, a kao da ga postavljamo prvi put.

Ustvari mi njega uvijek i postavljamo po prvi put, jer mi nismo oni isti ljudi koji smo bili prije godinu dana, na ovaj isti dan. Isus ove godine ulazi u naš grad, koji je drugačiji nego što je bio lani, ulazi u definitivno drugačiju Hrvatsku nego onu lanjsku, ulazi u drugačiji svijet.

Isus ulazi u drugačiji svijet, zemlju, grad, tebe, mene, ali on ne dolazi ograničen vremenom i okretanjem stranica kalendara.

Isus ove godine dolazi, po ne znam koji put, dolazi kao Bog koji radi nas pati.

Dolazi usred svih naših patnji, svih naših boli i svih naših tuga.

Dolazi, jer nikad nije ni otišao.

Samo Bog koji pati može nam pomoći.

Sve naše boli, patnje i jade ne uzrokuje Bog.

Njih nam uzrokuje ovaj svijet ili ih uzrokujemo mi sami sebi.

Ali zato Bog stoji uz nas.

Stoji u našoj muci.

Ulazi u naš život jašući na magaretu.

Ali mi i ovaj naš svijet to ne očekujemo.

Mi smo razočarani, jer očekujemo čarobnjaka i vidovnjaka.

Očekujemo sastavljača natalnih horoskopa, očekujemo velikog vrača i čitača tarot karata. Očekujemo hiromanta i vanzemaljca.

Očekujemo visokog predsjednika Europske komisije i predstavnika MMF-a.

Zato se i danas, kao i onda, svijet sa čuđenjem pita.

„Tko je ovaj čovjek?“

Mi ne slušamo.

Mi neke stvari ne želimo čuti.

Mi i zaboravljamo.

Na putu u Jeruzalem Isus će svojim zbunjenim učenicima, ne jednom, nego tri puta, reći zašto ide u Jeruzalem.

Isus ide u Jeruzalem gdje će biti LOCIRAN u Getsemanskom vrtu, IDENTIFICIRAN Judinim poljupcem, UHIĆEN od strane Rimske kohorte i njihovog zapovjednika, te stražara židovskih i od istih će biti TRANSFERIRAN ponajprije Ani, pa Kaifi, koji će kao veliki svećenik one godine, dati Židovima savjet kojeg se držahu slabići i kukavice kroz čitavu povijest.

BOLJE JE DA JEDAN ČOVJEK

UMRE UMJESTO NARODA!

Oni će poslušati njegov savjet i Isusa će suditi, osuditi i razapeti. I ubiti.

Jesmo li mi danas uistinu gluhi i ništa nismo razumjeli?

Koje savjete mi danas slušamo, kojih i čijih se savjeta pridržavamo?

Pitamo li se mi uopće tko to nama danas dijeli savjete „šakom i kapom“?

Isus je ušao usred ljudske patnje, ujahao je na magaretu i bio je razapet na gomilama smeća iznad Jeruzalema. Bog kojeg mi susrećemo u Kristu nikada nije promatrač koji stoji na sigurnoj udaljenosti.

„Tko je ovaj čovjek?“

On je Emanuel.

Bog s nama.

Bog s nama usred naših patnji i boli.

Bog s nama usred svih naših razočaranja i suza.

Bog s nama u prostorima i trenucima prepunim straha.

Bog s nama usred svih lažnih obećanja kojima su nas obasipali.

Bog s nama kada su nas lažno optužili, kada su nas nepravedno osudili.

Razočaranje znači da u našem životu više nema lažnih prosudbi.

Mnoge ružne stvari u našem životu rezultat su činjenice da mi patimo od iluzija.

Mi nismo iskreni jedni s drugima. Mi smo iskreni jedino prema idejama koje nas ni na što ne obvezuju. Sve je ili predivno i prekrasno ili je sve loše i zločesto – ovisno o ideji koja mi trenutačno odgovara.

Razočaranje koje dolazi od ljudi ostavlja nas ciničnima u međusobnim odnosima, dok nas razočaranje koje dolazi od Boga dovodi u stanje kada smo u stanju vidjeti ljude uistinu onakvima kakvi oni jesu.

Ako mi volimo čovjeka, a ne volimo Boga, onda mi od čovjeka zahtijevamo svo moguće savršenstvo, a kada ga ne dobijemo postajemo okrutni i osvetoljubivi. Tražimo od čovjeka ono što nam čovjek nije u stanju dati.

Samo je Bog u stanju ispuniti i najdublji ponor, bezdan u našem srcu.

Zato svi mi koji se ovih dana osjećamo razočarani, izdani, iznevjereni, morali bi konačno shvatiti da smo, po ne znam koji put, sva svoja nadanja položili u krive ruke. U ruke ovom nevjernom, lažnom, prevrtljivom i bešćutnom svijetu.

Je li konačno došlo vrijeme okrenuti se onom koji nam je jasno i glasno dao svoju riječ i koju je zapečatio svojom mukom i smrću na drvu križa –

„Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Matej 28, 20)

Je li konačno došlo vrijeme prestati pitati se …

„Tko je ovaj čovjek?“

CIJELU EMISIJU POTRAŽITE OVDJE!

Autor: Ivica Ursić/Croative.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

KRISTOVI SVJEDOCI

Objavljeno

- datum

Nevjerojatna smo bića mi ljudi.

Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.

Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.

Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši. 

Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.

Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.

Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.

Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.

Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.

Zadivljen.

Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da je nikada ni vidio nije. Veo zaborava, nebrige, ravnodušnosti tako često čovjek prebacuje preko Božjih čuda koja nas okružuju.

Kao da se bojimo ljepote. Kao da nas je strah njezinog dodira.

Da, takvi smo mi ljudi.

Takav je čovjek.

Sve blagdane, ako ih uopće i živimo, živimo jedan dan. I nakon toga zaboravimo na njih, kao da ih nikada ni bilo nije. Zaboravimo na njih sve do iduće godine i do tada na pamet nam ne padnu.

Rođendani, imendani, obljetnice, Božić, Uskrs.

Sve to nama dođe i prođe.

Pa opet dođe.

I opet prođe.

O državnim blagdanima nema smisla zboriti, jer u državi, koja se još samo Hrvatskom zove, oni više skoro i da ne postoje.

Politika je učinila sve što je mogla, a mogla je puno, kako bi kod naroda stvorila zbrku i tako ubila volju i spomen na blagdane koji su obilježili stvaranje moderne Hrvatske države. Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu čiji narod pojma nema što i kada slaviti kada su u pitanju nacionalni  blagdani.

A blagdani služe kako bi se podsjetili da u životu postoje stvari koje su vrijedne našeg pamćenja, stvari koje su iznad onog uobičajenog i svakodnevnog, stvari koje bi nas trebale uvijek i iznova oduševljavati.

Ali nas su istrenirali kao cirkuskog medu da nam je blagdan samo jedan radni dan manje, jedan dan spavanja više i malo bogatija trpeza. I to je to.

„Koji je blagdan?“

„A što to sad ima veze? Neki sigurno jest. Pa objesili su zastave.“

Zašto ovom svijetu, zašto ovoj kulturi nije u interesu da se mi ljudi oduševljavamo, zadivljujemo?

Zašto?

Zato jer zadivljen čovjek, čovjek dotaknut nečim veličanstvenim, taj čovjek se je u stanju mijenjati. I ne ostati isti.

I ako je to točno, a točno je, onda našim gospodarima nije po volji da se mi nešto mijenjamo. Toliko su truda uložili da im budemo „po mjeri“, da nas ukalupe, da nas poslože po odgovarajućim ladicama, a sada bi se mi kao nešto mijenjali. Taman posla.

Kaže Blaise Pascal da se mi uvijek divimo onome što stvarno ne razumijemo. Zato mi užasno lako predajemo zaboravu ono čega nismo gospodari, a s druge strane ako se prepustimo tom čudu onda se moramo mijenjati kako bi ga barem pokušali razumjeti.

Ovonedjeljno čitanje Lukina je priča o onome što se događalo one uskršnje večeri. Dakle još smo u Uskrsu. Iako smo mi na Uskrs odavno zaboravili. Možda je ostalo još koje nepojedeno obojano jaje. Ili čokoladni zec. I to je to. Uskrs je tek dogodine, mislimo mi.

U društvu smo učenika koji su u strahu, zaključani, i koji diskutiraju o onome što su ona dvojica učenika doživjela na putu za Emaus. I dok se oni premišljaju hoće li njihovu priču proglasiti još jednom „brbljarijom“, kao što su već proglasili priču žena koje su našle prazan grob, Isus se pojavi među njima.

Apostoli su zbunjeni i prestrašeni.

Misle da vide duha.

Nakon što ih je Isus razuvjerio oni od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili. Bili su zadivljeni.

Fascinantno je to što se zbiva kada doživimo nešto što iz temelja mijenja naše uobičajene kategorije razmišljanja, kada nam se nešto dramatično dogodi ili se stavi na kušnju naš dosadašnji način razmišljanja. Mi ili okrenemo glavu ili se mijenjamo. Nema sredine.

Dok je Isus te večeri stajao među učenicima, Luka nam govori, da im je „otvorio pamet da razumiju Pisma“. Nazvao ih je svjedocima. Iako nije zapovjedio, bio je više nego jasan kada im je rekao neka „propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha, po svim narodima počevši od Jeruzalema.“

Pred učenicima je izbor. Što će učiniti?

Hoće li okrenuti glavu, ostati zaključani i zaboraviti na sve, pravdajući se da oni to ne razumiju ili će dopustiti uskrslom Kristu da ih povede prema vječnosti?

Umjesto da nastave skrivati se učenici biraju biti svjedocima. Počinju naviještati. Ta sposobnost temeljila se na njihovoj zadivljenosti kada su susreli uskrsloga Krista koji stoji među njima, razgovara s njima, dodiruje ih i koji jede s njima.

Zadaća koju je Isus povjerio učenicima dana je i nama – biti mu svjedoci. Mi trebamo pričati svijetu priču, ali ne kao priču iz „druge ruke“, ne kao priču „rekla-kazala“, nego kao priču našeg osobnog iskustva kada nas je susret s uskrslim Kristom zadivio i mi nismo više mogli nastaviti po starom. Nismo mogli ostati isti. Tu priču možemo pričati riječima, ali isto tako možemo je pričati svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim životom.

Kaže Barbara Taylor: „Kada svijet traži unaokolo uskrsloga Krista, kada želi znati što to znači, onda smo mi oni na koje ovaj svijet gleda. Ne naša lijepa lica i naše iskrene oči, nego naše ruke i noge. Gleda što smo učinili s njima i kamo smo hodili s njima.“

Bog je uistinu učinio nešto zadivljujuće u Isusovom uskrsnuću kada je Isus stao ispred učenika i kada je iskoračio izvan i iznad svih do tada poznatih kategorija ljudskog razumijevanja.

Ali Bog se tu nije zaustavio.

Bog i dalje nastavlja činiti novo i to svaki put kada mi iskusimo uskrslog Krista u svojim životima. To je priča koja zadivljuje svaki put ispočetka.

Rođenje djeteta. Suza majke. Briga oca.

Ruka neznanca. Bezuvjetna ljubav.

Žrtva za Domovinu.

Za bližnjega.

Za život.

Isus ne želi da mi budemo samo još jedno ime na popisu kršćana, još jedan vjernik iz običaja ili navike.

Isus nas želi kao svoje svjedoke.

Kao svjedoke koji možda i ne razumiju u cijelosti sav misterij Božje ljubavi i života u vječnosti, ali koji se zadivljeni mijenjaju.

Jer možda jedini Uskrs kojeg neki ljudi ikada budu vidjeli bude Uskrs kojeg vide u vama i meni.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OŽILJCI NADE

Objavljeno

- datum

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i mrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

IZDAJA KOJA TRAJE

Objavljeno

- datum

„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,

počeo je rat za ovaj svijet.

Poljupcem.“

 NEDJELJA PALMI – CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.

Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.

Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.

Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.

Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.

Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.

Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.

„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“

Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.

Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.

Izdaja.

„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“

I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.

Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.

I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.

„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.

Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?

Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.

Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.

Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.

Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.

Ne, oni su djelovali užasno nasilno.

Zašto?

Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?

Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?

Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.

U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.

 

Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.

Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.

Ni jedan od onih kojima je oprostio.

Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.

Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.

Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.

Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

Na kraju ostajemo sami.

Ostavljeni i odbačeni.

Baš onako kako smo i mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.

 

„Isprazan razgovor i šuplja obećanja.

Izdajničke Jude i sumnjičave Tome.

Ne stojte samo tu i ne vičite samo.

Učinite nešto.“

 „Judas“ Depeche Mode

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno