Poveži se

Društvo

U demokraciji, makar i hibridnoj, teško je preko noći postati sultanom ili autokratom!

Objavljeno

- datum

Strahovi demokratskog svijeta su postali zbilja: turski referendum o proširenju ovlasti predsjednika otvorio je vrata ka puno snažnijem autoritarizmu T. Erdogana. Koje su daljnje turske perspektive i hoće li za turskog (nanovo pečenog) moćnika sve biti glatko? Teško.

Piše: Branimir Vidmarović

Pogledajmo na ono bitno. Prvi indikator problema je sam rezultat referenduma – 51,4 posto glasova za i 48,6 posto protiv uvođenja novih ovlasti govori o dubokoj polarizaciji društva i snažnom otporu. S takvim rezultatom Erdogan ne može biti ni miran, ni zadovoljan budući da je legitimizacija predsjedničkih promjena vrlo labava. Osim slabe premoći, indikativna je i geografija referenduma. Birači Ankare, Istanbula i Izmira – gradova s najvećih financijskim, političkim i turističkim značajem glasali su protiv novih ovlasti. Čak ni u svjetlu novijih događaja vezanih za pokušaj državnog udara, Erdogan nije smogao propagandom i odlučnim djelovanjem na svoju stranu pridobiti upečatljivu većinu glasača. Revanšističkim govorima i okrutnim uhićenjima i čistkama srednjeg obrazovanog sloja turski predsjednik je izgubio dio „kredita suosjećanja“ koje je potencijalno imao odmah nakon pokušaja puča. Štoviše, Erdogan je „izgubio“ Ankaru koja je na predsjedničkim izborima 2014. većinski glasala za njega.

Drugi indikator problema je iznimno visoka izlaznost, čak 85 posto. Naravno, Turska je jedna od nekolicine zemalja s obaveznom glasačkom participacijom koja je uvedena davne 1983. Stoga ne možemo raditi zaključke o osviještenosti birača ili o biračkoj aktivnosti/apatiji. Za dvije godine, 2019., u Turskoj će se istovremeno odviti čak tri izbora: lokalni, parlamentarni i predsjednički. Velika polarizacija društva i rezultat sadašnjeg referenduma ne mogu Erdoganu uliti stopostotno povjerenje u njegov sutrašnji opstanak. Što ako sve nove ovlasti preuzme netko drugi, a ne on?

Važno je znati da za hibridne i poluautoritarne države visoka izlaznost dilema koja nosi više nevolja nego pogodnosti. S jedne strane, kod visoke izlaznosti udio „naštimanih“ glasova se razvodnjava i teže je uočljiv. S druge strane, visoka izlaznost stvara poteškoće za predsjednika (ili stranku) – falsifikatora jer ga primorava da uloži puno više truda i resursa kako bi smanjio potencijalne neugodnosti. Stoga autoritarni sustavi naginju ka stvaranju biračke apatije kako bi minimizirali neočekivanosti. U svjetlu rečenog, logično bi bilo očekivati da Erdogan inzistira na liberalizaciji glasačkog zakona i ukine obavezno glasovanje a onda putem propagandnih kanala stimulira društveni pesimizam i razgovore o nemogućnosti promjena. No opet ostaje pitanje koliko je obavezno glasovanje razvilo „strast“ birača ka participaciji u političkom životu zemlje.

Osim dvaju navedenih problema tu su i drugi problemi s kojima će se Erdogan sada morati nositi s puno više osobnog angažmana, što bi mu se u konačnici moglo obiti o glavu. Prvi je Turska ekonomska kriza. Prema rezultatima Bloombergovog istraživanja investitora krajem 2016., Turska je jedna od najneomiljenijih investicijskih destinacija. Agencije S&P, Moody’s i Fitch drže turski kreditni rejting u „junk“ zoni. Tu je još i ranjivost turske Lire. No, najveći je problem politizacija kompletnog turskog socijalnog i gospodarskog života, što vrlo negativno utječe na gospodarske prognoze. Analitičari (npr. Financial Times) upozoravaju i na mogućnost bijega kapitala dok Erdogan maligno inzistira da u zemlji djeluje lobi visokih stavaka kredita.

Nadalje, ne smijemo izostaviti ni Turski vojni angažman u Siriji i borbu protiv Kurda. Osim ekonomskih implikacija, odnosno masivnog trošenja proračunskih sredstava, upitan je politički učinak i rezultat. Zbog (za sada nekritičkih) nesuglasica sa SAD-om oko uloge i djelovanja Kurda u Siriji, te opće kaotičnosti, ne nazire se logičan završetak Turske vojne akcije, a ni njeni ciljevi. Dugotrajni ratovi na stranom terenu, poput Vijetnama ili Afganistana stvaraju društveno nezadovoljstvo i mogu biti katalizator želje za unutarnjim promjenama.

Zasebni problem predstavljaju i odnosi s EU-om. Čini se da je neostvareno članstvo u EU Erdogan spreman pretvoriti u retoriku „kiselog grožđa“, no 48,6% birača na svježem referendumu najvjerojatnije drže do europskog smjera turskog razvoja pa će zaokret od Europe stvoriti dodatne frustracije. Što se NATO-a tiče za sada ne postoje indikacije da Turskoj prijete značajne sankcije ali će nova situacija svakako stvoriti čitav set pitanja unutar demokratskog dijela Saveza.

Bilo kako bilo, izvjesno je da će za sve uspjehe i neuspjehe Erdogan sada snositi puno više osobne odgovornosti što će mu zadati dodatne neugodnosti. U hibridnoj demokraciji, čak u onoj koja ima osobine „fasadnosti“, vrlo je teško preko noći postati diktator ili sultan. Svojim referendumom, Erdogan nije riješio srž problema već se postavio u poziciju aktivnog sudionika svih problema.

Autor je dr.sc. Branimir Vidmarović, stručnjak za kinesko-japanske odnose i sigurnost u Istočnoj Aziji. Diplomirao i doktorirao međunarodne odnose i diplomaciju na Moskovskom državnom institutu za međunarodne odnose.  Aktivno se bavi istraživanjem različitih područja kineske vanjske politike i problema sigurnosti u Istočnoj Aziji.

Izvor: energypress.net

Komentari

Komentari

Društvo

Objašnjenje na koji način upravlja vlada…

Objavljeno

- datum

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Društvo

Donosimo zabranjeni video: Pogledajte kako Amerikanci slave Hitlera!

Objavljeno

- datum

Povijest nikad nije crno-bijela i ove snimke zorni su dokaz toga

Godine 1939. German American Bund, organizacija Nijemaca u SAD-u, organizirao je skup na 20.000 nacističkih pristaša u Madison Square Gardenu u New Yorku. Kad je Marshall Curry, autor dokumentaraca nominiran za Oscara, naišao na snimku događaja u povijesnim arhivama, bio je zapanjen. Zajedno s Field of Vision, odlučio je prikazati snimke kao opomenu Amerikancima. Kratki film, Noć u vrtu, možete pogledati na kraju članka

“Prva stvar koja mi je pogodila je da se takav događaj može organizirati u srcu New Yorka”, rekao je Curry za The Atlantic. “Osjećao sam se kao da gledam epizodu Zone sumraka u kojoj je povijest imala drukčiji put. Ali to nije bila znanstvena fantastika – bile su to prave, povijesne snimke.”

Umjesto da ga izmijeni u standardni povijesni dokumentarac s pripovijedanjem, Curry je odlučio “čuvati ga čistim i neposrednim, kao kao da ste tamo, promatrate i borite se s onime što vidite.”

“Snimke su toliko snažne, čini se iznenađujuće da nije dio programa povijesti svake srednje škole. Ali mislim da je skup skliznuo iz naše kolektivne svijesti dijelom jer je zastrašujuć i neugodan. Govori o našoj zemlji koju bismo zaboravili. Željeli bismo pomisliti kako su se, kad su se pojavili naciti, svi Amerikanci odmah usprotivili. Ali dok je velika većina Amerikanaca bila zapanjena nacistima, postojala je i značajna skupina koji su gajili nekakve simpatije prema rasističkoj i antisemitskoj poruci. Kada vidite da se 20.000 Amerikanaca okupilo u Madison Square Gardenu, možete biti sigurni da su bili mnogi koji su ih pasivno podržavali”, nastavlja Curry.

“U dijelu govora Fritza Kuhna koji nije u filmu, Kuhn pozdravlja oca Coughlina, čije radio emisije hvale Hitlera i Mussolinija, a imale su doseg od 30 milijuna slušatelja. Henry Ford i Charles Lindberg izrazili su antisemitska uvjerenja. I magnat William Randolph Hearst izjavio je: “Kad god čujete istaknutog Amerikanca kojeg nazivaju fašistom, obično se možete uvjeriti da je čovjek jednostavno odani državljanin koji podržava američki način života.” To su bile ideje koje su, ako ne i univerzalno prihvaćene, smatrane legitimnim stavovima. No, dvije godine nakon ovog skupljanja, Japan je napao Pearl Harbor i Njemačka je proglasila rat protiv SAD-a, a tada je takva vrsta filozofije postala neprihvatljiva. Kad su nacisti počeli ubijati američke vojnike, počeli smo uklanjati činjenicu da su Amerikanci ikada dijelili njihovu filozofiju. Na kraju, Amerika se udaljila od nacista, ali ovaj je skup podsjetnik da stvari nisu morale tako završiti. Da Roosevelt nije bio predsjednik, da Japan nije napao, moguće je da bismo prošli bez ulaska u rat. A da nacisti nisu ubijali američke vojnike, je li moguće da njihova filozofija ne bi postala takav tabu?”, dovršava Curry.

Izvor: Express.hr

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Društvo

EKSKLUZIVNO: Tajni govor Ante Josipovića 30. studenog 1971. pred Titom u Karađorđevu

Objavljeno

- datum

IVO JOSIPOVIĆ više puta je izjavio da mu se otac Ante Josipović 1971. godine povukao iz politike. Ivan Zvonimir Čičak često je podsjećao da je Ante Josipović 1971./1972. naglo počeo napredovati u karijeri što govori o njegovu političkom opredjeljenju i povjerenju tadašnje komunističke vlasti u njega samoga.

Čičak je dvaput osjetio moć Ante Josipovića. Kao studenski vođa Hrvatskog proljeća završio je na robiji, a jedna od važnih figura u njegovom progonu bio je Ante Josipović. Drugi put dogodilo se to 2010. godine. U Jutarnjem listu dobio jeotkaz nakon što je napisao da je otac aktualnog predsjednika 1972. progonio pripadnike Hrvatskog proljeća.ante-josipović-150x150[1]

Otkaz je dobio jer je napisao da se Ante Josipović “kao predstavnik Partije nalazio na čelu Komisije koja je provodila u djelo liste za odstrel koje je radio Bakarić”.
U kolumni objavljenoj  6. veljače 2010. govoreći o olovnim vremenima 1972. Čičak je ustvrdio: ‘U prvih šest mjeseci 1972. iz Saveza komunista je isključeno oko 1150 članova. Glavni naredbodavac je bio Vladimir Bakarić, a glavni egzekutor za izbacivanja, hapšenja i pripreme optužnica bio je Ante Josipović, otac novog predsjednika Ive Josipovića.

Ante Josipović je bio kadrovik za izbacivanje, hapšenje i optužnice protiv proljećara. Inače, to je bilo vrijeme općeg progona prohrvatskih kadrova, a tim je progonom 3200 ljudi završilo u komunističkim zatvorima, a preko 200 tisuća protjerano je s posla.“

Prof. dr. Zdravko Tomac više puta je naglasio da je Ante Josipović  bio vrlo važna osoba u Karađorđevu na sastanku Tita s tadašnjim hrvatskim političkim vodstvom. Tomac kaže da je „Ante Josipović otišao u Karađorđevo kao Hrvat, a vratio se kao Jugoslaven“.

Na sjednici u Karađorđevu omjer pristalica za Savku bio 12 prema 8. U vlaku od Karađorđeva do Zagreba, Ante Josipović je promijenio svoje mišljenje i stao protiv Savke. Tada je Ante Josipović ispred Izvršnog biroa CK SKH imenovan na čelo „Kordinacione radne grupe” kojoj je zadatak bio ispravno informirati javnost o tijeku i činjenicama karaktera istraga i pripremanju suđenja “proljećarima”.

Redakcija Maxportala u posjedu je govora koji je Ante Josipović, otac Ive Josipovića, održao u Karađorđevu na sastanku tadašnjeg hrvatskog političkog vodstva (Sabor, Vlada, CK SKH) s Josipom Brzom Titom i njegovim suradnicima iz političkog, vojnog i obavještajnog vrha.ANTE 1 - odrezano

U Zagrebu je Ante Josipović na čelu Ideološke komisije CK SKH. Među proljećarima se počelo se govoriti o „Josipovićevom popisu“. Ako se netko se netko našao u njegovoj bilježnici značilo je to praćenje, istragu, optužnicu, suđenje i progon. Gubitak posla, zatvor, i, kao krajnja mjera, egzekucija.

Deset mjeseci nakon govora Ante Josipovića pred Titom u Karađorđevu Stjepan Ševo, supruga mu Tatjana i devetogodišnja kći Rosemarie okrutno su ubijeni kraj Venecije 24. kolovoza 1972. godine. To ubojstvo predmet je istraga pravosuđa dvije europske države, a kao mogući naredbodavac ubojstva spominje se Ante Josipović, tadašnji čelnik Ideološke komisije CK SKH.

Pogledajte što je Ante Josipović rekao Titu:

 

Izvor: MaxPortal/D. Lukić

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.