Connect with us

Dr. Marko Jukić

Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske (28. svibnja)

Objavljeno

- datum

Treba podsjetiti na povijesne dane domoljublja, dane kada je stvarana Hrvatska vojska 1991. godine. Bili su to dani ponosa, prkosa, odricanja i stradanja hrvatskih domoljuba koji su goloruki stali pred vojne transportere, tenkove i puščane cijevi.

Iz tog domoljubnog zanosa stvorena je Hrvatska vojska, stvorena je demokratska Republika Hrvatska. Stvaranje vojne sile u ratu, u vrijeme kada Hrvatsku kao državu nitko nije želio niti podržavao, je ostvarenje nemoguće misije koju su ostvarili hrvatski branitelji pod vodstvom dr. Franje Tuđmana.

Preteča Hrvatske vojske bio je Zbor narodne garde koji je formiran odlukom Predsjednika dr. Franje Tuđmana 20. travnja 1991. godine (Odluka o ustrojstvu Zbora narodne garde). Hrvatsku Teritorijalnu obranu su razoružali komunisti, Ivica Račan i drugovi, jer su oružje TO dali Jugoslavenskoj narodnoj armiji koja je to oružje dala pobunjenim Srbima koji su izvršili oružanu pobunu i okupirali 26% teritorija RH.  Nakon razoružavanja Teritorijalne obrane u Hrvatskoj je formiran Zbor narodne garde (ZNG) s ciljem obrane teritorijalnog integriteta RH. Zbor narodne garde je bio pod zapovjedništvom Ministarstva obrane a u okviru Ministarstva unutarnjih poslova.

Zadaće ZNG-a bile su zaštita državne granice i teritorijalnog integriteta RH te zaštita od narušavanja javnog reda i mira, zaštita od terorističkih prijetnji i djelovanja.

Prva smotra postrojbi Zbora narodne garde održana je 28. svibnja 1991. godine na stadionu NK“Zagreb“ u Zagrebu. Na smotri su dodijeljene zastave brigadama i položena je svečana prisega. Danas taj datum slavimo kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske. 

 

Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak Predsjedniku.

“Vi ste danas položili prisegu i preuzeli veliku i plemenitu obvezu”, rekao je gardistima prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i dodao:

“Nadam se da ćemo demokratskim putem spriječiti one koji nam žele raditi o glavi. Ali, bude li potrebno branit ćemo svi skupa, do posljednjeg, svoju slobodu i suverenost.”

Ispred Predsjednika bili su postrojeni i Združeni odred policije, Mornarička brigada ZNG-a, plave beretke, diverzanti, padobranci i pripadnici motoriziranih, zračnih, te protuoklopnih i protuzračnih jedinica. Također, uz puno simbolike, nazočni su bili i sinjski alkari.

Poslije svečane prisege domovini, predsjednik Tuđman predao je zastave zapovjednicima postrojenih brigada, a potom odaslao glavne poruke:

“Mi smo miroljubiv narod, no moramo stvoriti silu jer ima onih, koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija, imat ćemo onoliko, koliko je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda.”

Sustav vođenja i zapovijedanja, u početku, nije bio jasno definiran pa su nastajali nesporazumi oko nadležnosti. ZNG je tako bio pod dvojnom nadležnosti, MUP-a i Ministarstva obrane. Lokalni krizni štabovi su također bili uključeni u zapovijedanje iako nisu imali vojničkih znanja osim onih pojedinaca koji su prije bili profesionalni vojnici ili su prošli obuku za vrijeme služenja vojnoga roka. 

Oznaka HOS-a iz 1991.

Hrvatska stranka prava organizirala je svoje oružane odrede, Hrvatske obrambene snage (HOS), koje su bile privatno naoružane, razmjerno dobro obučene i uvježbane na taktičkoj razini te raspoređene na kritična mjesta na bojištima. Krajem 1991.  i početkom 1992. godine su jedinice HOS-a postale sastavni dio Hrvatske vojske. 

 

       

 

U rujnu 1991. godine se oružana snage organiziraju u jedinstvenu Hrvatsku vojsku a 21. rujna 1991. godine se uspostavlja Glavni stožer Hrvatske vojske. Dana 3. studenoga 1991. godine su jedinice ZNG-a formalno preimenovane u Hrvatsku vojsku.

Ratna zastava HOS-a

Udarnu snagu Kopnene vojske činile su gardijske postrojbe oslonjene na profesionalni kadar; važan doprinos sposobnosti oružane sile davala je i Specijalna policija RH. Pored Kopnene vojske organizirao je Hrvatsko ratno zrakoplovstvo i Hrvatska ratna mornarica. Svi rodovi vojske su dali svoj doprinos očuvanju RH a kasnije i oslobađanju okupiranih područja.

Oružane snage Republike Hrvatske bile su u ratnom ustroju sve do 12. ožujka 1996., kad su odlukom predsjednika RH Franje Tuđmana prešle na mirnodopski ustroj.

Oružane snage Republike Hrvatske danas

„Oružane snage Republike Hrvatske (kratica OSRH) službeni je naziv za Hrvatsku vojsku. Oružane snage štite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske te brane njezinu teritorijalnu cjelovitost, što im je glavna zadaća. Pored toga, OSRH sudjeluju u međunarodnim mirovnim, humanitarnim i drugim operacijama i misijama, obavljaju određene zadatke u stanju neposredne ugroženosti te pružaju pomoć institucijama civilne vlasti i stanovništvu u slučaju prirodnih, tehničko-tehnoloških i ekoloških nesreća.“

Republika Hrvatska je 2009. godina postala članica NATO saveza.

Pripadnici Oružanih snaga sudjeluju u mirovnim misijama (prva misija – 1999. Sierra Leone) UN-a, NATO-ovim misijama i misijama EU sudjelovalo je više od 5000 pripadnika Oružanih snaga.

Odlukom ministra obrane Damira Krstičevića u Vukovar, Sinj, Varaždin i Ploče vraćaju se djelatne postrojbe hrvatskih Oružanih snaga.

Godine 2007. donešena je Odluka o nepozivanju novaka na obvezu služenja vojnog roka, što je predstavljao bitan korak ka profesionalizaciji OSRH koja podrazumijeva ukidanje obveznog i uvođenje dragovoljnog služenja vojnog roka. Prvi naraštaj dragovoljnih ročnika započeo je služenje u studenom 2008. godine.

S obzirom na današnje globalne prilike i lokalne ugroze nužno je ponovno uvesti obvezno služenje vojnoga roka u trajanju od 3 mjeseca tako da se ročnici upoznaju s vojnim ustrojem, da se upoznaju s lakim naoružanjem i ponašanjem u slučaju ugroze. 

Obilježavajući Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske moramo se sjetiti teških i slavnih dana Domovinskog rata, dana domoljublja, ponosa i prkosa. Sjetimo se svih onih koji su dali svoj život u borbi za slobodnu i neovisnu Republiku Hrvatsku, zapalimo svijeće i položimo vijence kao znak zahvalnosti, sjećanja i pažnje. Zahvalimo se braniteljima koji su ostvarili nemoguću misiju stvaranja slobodne Hrvatske. Sjetimo se predsjednika dr. Franje Tuđmana i njegovih suradnika koji su zaslužni za stvaranje i razvoj Oružanih snaga RH.  

 

Svim pripadnicima Oružanih snaga Republike Hrvatske čestitamo Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske.

Dr. Marko Jukić

Komentari

Oglasi
Komentari

Dr. Marko Jukić

Povodom 100-te godišnjice Medicinskog fakulteta u Zagrebu

Objavljeno

- datum

Foto 1. 100 godina Medicinskog fakulteta

Moderno Hrvatsko sveučilište u Zagrebu je otvorio ban Ivan Mažuranić 19. listopada 1874. godine. Sastavnice tadašnjeg sveučilišta bila su 4 fakulteta:   Bogoslovni, Pravno-državoslovni, Mudroslovni i Liječnički fakultet (u osnivanju) koji će započeti s radom 40 godina kasnije (1917. godine). Hrvatskom saboru je prijedlog za osnivanje medicinskog fakulteta podnio narodni zastupnik Milan Rojc 25. siječnja 1917.,  a odluku o osnivanju medicinskog fakulteta Hrvatski sabor je donio 13. studenog 1917. godine.

Utemeljitelji fakulteta bili su  dr. Teodor Wickerhauser, dr. Miroslav plem. Čačković i dr. Dragutin Mašek. Danas,  17. prosinca slavim kao Dan Medicinskog fakulteta, na taj dan je Odjel za bogoštovlje i nastavu odredio saziv prve konferencije nastavnika u vezi s predavanjima za prvi semestar nastave na Medicinskom fakultetu u Zagrebu. Dana 20. prosinca 1917. održana  je prva sjednica nastavnika a prvo predavanje održao je 12. siječnja 1918. godine dr. Drago Perović. Za prvog dekana Medicinskog fakulteta izabran je prof. dr. Miroslav plem. Čačković. Tijekom godina popunjene su katedre i osnovane fakultetske klinike:  Interna klinika (1920), Klinika za ženske bolesti i porode (1920), Neuropsihijatrijska klinika (1921), Klinika za bolesti uha, nosa i grla (1921), Klinika za dječje bolesti (1922), Klinika za kožne i spolne bolesti (1922), Klinika za ortopediju (1922), Klinika za bolesti usta, zubi i čeljusti (1922), Zavod za rentgenologiju i radnu terapiju (1922).

Katolička crkva je dala svoje zgrade i zemlju na Šalati za izgradnju zavoda medicinskog fakulteta. U zgradi bivšega plemićkog konvikta na Šalati počeo je djelovati Patološko-anatomski zavod Medicinskog fakulteta 1918. godine  a 1922. dovršena je gradnja Patološko-anatomskog instituta. Kirurška klinika je utemeljena u bolnici u Draškovićevoj ulici 1920. godine. Klinička nastava se održavala u zagrebačkim bolnicama na Svetom Duhu, u bolnici u Vinogradskoj, Petrovoj, Šalati.  Gradnja Zakladne bolnice na Rebru započela je 1936. godine, uspostavom NDH je gradnja ubrzana i dovršena. Bolnica je svečano otvorena na Uskrs 12. travnja 1942. godine (neke činjenice se prešućuju kada se piše o Zakladnoj bolnici Rebro) a 1965. godine, postaje dijelom Kliničkog bolničkog centra Zagreb koji danas predstavlja najveću bolničku ustanovu u Hrvatskoj i jedinu bolnicu nulte kategorije s titulom Središnje nacionalne bolnice.

Slika 2.Spomen ploča Milanu Rojcu

Slika 3. Spomen bista Miroslava Čačkovića

Slika 4. Spomen bista Drage Perovića

Slika 5. Spomen bista Ante Šercera

Slika 6. Stara zgrada uprave fakulteta

Središnja zgrada, tj. dekanat Medicinskog fakulteta u Zagrebu nalazi se na Šalati, u novoj zgradi koja je otvorena 25. 5. 1981. godine. Na Šalati su smješteni zavodi općeobrazovnih i temeljnih medicinskih predmeta, te nekih pretkliničkih predmeta. Također je otvorena nova predavaonica, knjižnica, restoran i prostor za studente.

Slika 7. i 8. Nova zgrada Medicinskog fakulteta

U klinikama Kliničkog bolničkog centra Zagreb, kliničkoj bolnici „Sestre milosrdnice“, „Merkur“, „Dubrava“, Klinici za infektivne bolesti, Klinici za plućne bolesti, Školi narodnog zdravlja „Andrija Štampar“ i drugim ustanovama se provodi klinička nastava. 

Značenje Medicinskog fakulteta u Zagrebu je od neprocjenjive važnosti za hrvatski narod, zdravstveni sustav Republike Hrvatske. Medicinski fakultet je osnovao sve medicinske fakultete u državi (Rijeka, Split i Osijek), fakultet u Mostaru i pomogao osnivanje fakulteta u Sarajevu i Skoplju.  

Sjećanje na studij medicine

Studij medicine u Zagrebu sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bio lak zbog trčanja s jednog brda na drugo brdo (Rebro, Merkur, Petrova, Vinogradska, Zvijezda). Studentski restoran je bio u Studentskom centru, a veći broj studenata je stanovao u studentskim domovima (Cvijetno, Šarengradska, Sava, Laščina). Studenti su koristili čitaonice u Studentskom centru, Nacionalnoj knjižnici na Marulićevu trgu (danas Državni arhiv) na klinikama i na fakultetu.  Današnjim studentima je lakše jer imaju restoran u sklopu fakulteta na Šalati, knjižnicu i uvjeti studiranja su bolji. Ono što je teže to je povećani obim znanja.

Imali smo dobre profesore, neki su bili sjajni, koji su nam prenosili znanje i iskustvo. Nažalost neki nisu bili na visini zadatka, oni su došli putem neke veze (najčešće političke) na fakultet, kliniku ali toga ima i danas i uvijek će biti.  Studenti su bili aktivno uključivani u nastavu, održavanje seminara i prikaza kliničkih slučajeva. Sjećam se da sam na Rebru pred nastavnicima i studentima Interne klinike imao prikaz slučaja sklerodermije kod jednog bolesnika.

Bili smo puni entuzijazma, energije, volje i željeli smo djelovati. Našu studentsku generaciju su obilježile prilike Hrvatskog proljeća, bili smo dio Pokreta hrvatskih sveučilištaraca koji se zalagao za društvene promjene, ravnopravniji položaj Hrvata u Jugoslaviji a nadasve gospodarske reforme da se našim novcem ne gradi pruga Beograd-Bar, Genex i Index. Bilo je to burno i teško vrijeme. Moja generacija se ponosi da smo mi dali svoj doprinos borbi hrvatskoga naroda. Cijena je bila velika a rezultat je bio ustav iz 1974. godine koji nam je kasnije omogućio raspisivanje referenduma i osamostaljenje, izdvajanje iz Jugoslavije. Naš poziv je medicina, mi smo se školovali da liječimo narod ali isto tako kao pripadnici naroda naša je dužnost da djelujemo u društvu promicanjem istine i naprednih ideja koje su važne za održanje i napredak.

Neki naši profesori su na naše zborove gledali blagonaklono, potiho su nas podržavali. Javno podržavanje nekih događaja moglo je rezultirati gubitkom posla, ugrožavanjem egzistencije. Partija je sve kontrolirala, među profesorima je bilo onih koji su bili protiv demokratskih promjena. Nakon jednog burnog studentskog zbora na fakultetu jedan profesor (koji je bio protiv promjena) je pokušao provocirati studente pa je kazao da je ono jučer bila samo dimna zavjesa (zalaganje studenata za čiste račune). Jedna kolegica ga je „srezala“ kazavši da se u dvorani pušilo, da je zaista bilo mnogo duhanskog dima pa se tako stvorila dimna zavjesa. 

Na slici su neke od knjiga kojima smo se služili početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Interna medicina od prof. Ivana Botterija je već odavno muzejski primjerak udžbenika. Pristup literaturi je bio otežan, nije bilo dovoljno domaćih udžbenika i nije bilo interneta. Danas studenti lakše dolaze do informacija, članaka, udžbenika nego što smo mi. Silni napredak prirodnih znanosti, tehnologije, tehničkih pomagala u medicini je omogućio nova znanja, otkrivanje novih mogućnosti dijagnostike i liječenja ali nažalost imamo i slučajeve dehumanizacije medicine.

Udžbenici iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća

Hrvatski institut za istraživanje mozga

Čestitam svim djelatnicima Medicinskog fakulteta u Zagrebu stotu godišnjicu djelovanja i želimo da i ubuduće Medicinski fakultet u Zagrebu bude perjanica hrvatske medicine i da služi svom narodu.

Doc. dr. sc. Marko Jukić

Bivši student  

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Sutra u Split predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”

Objavljeno

- datum

U četvrtak, 7. prosinca 2017., s početkom u 18 sati u dvorani Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, Matice hrvatske 15, održat će se predstavljanje monografije “Specijalna policija u Domovinskom ratu”.

Monografiju će predstaviti umirovljeni general HV-a Mladen Markač, povjesničar doc. dr. sc. Ante Nazor i fra Žarko Relota.

Udruga veterana specijalne policije “BATT” Split

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Haški sud za bivšu Jugoslaviju je međunarodna sramota

Objavljeno

- datum

Konačna presuda Haškog suda bosanskohercegovačkim Hrvatima – bez obzira kakva će ona u konačnici biti treba podsjetiti da je Haški sud koji je sudio za zločine na području bivše države Jugoslavije međunarodna pravna sramota.

To je bio (završava s radom ali njegovi zločini ostaju) politički sud koji je prihvaćao nevjerodostojne svjedoke, podmetanja obavještajne zajednice, ucjene nekih država a često nije tražio ili prihvaćao svjedoke i dokumente koji otkrivaju istine. Nakon 24 godine od osnutka suda situacija na području nekadašnje države Jugoslavije nije bolja nego je gora. Zanemarivanjem činjenica, zanemarivanjem srpskih zločina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (evo nekih Škabrnja, Lovas, Vukovar-Sajmište, Bugojno, Travnik, Lašvanska dolina, Busovača  i druga) neprimjerene kazne za ratni zločin (npr. Šljivančanin), izjednjačavanje žrtve s agresorom, otezanjem sudskih postupaka, misteriozne smrti u zatvoru sve su to dokazi o sramotnoj ulozi suda a posebno haškoga tužiteljstva koje je zatiralo istinu a širilo laži, progonilo novinare i druge koji su dokumentirano dokazivali što se dogodilo.

Haško tužiteljstvo (Carla del Ponte) je progonila hrvatske novinare (Margetić, Jović, Marijančić, Rebić) zbog navodnog otkrivanja zaštićenog svjedoka, a zaštićeni svjedok Mesić se sam hvalio svojim svjedočenjem, svojom izdajničkom aktivnošću. Sve što su hrvatski novinari objavili je već bilo objavljeno u novinama i medijima izvan Hrvatske. Tužilaštvo je svojim postupkom htjelo zabraniti objavljivanje istine o svjedočenju Mesića i drugih.

Haški sud je osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a koje bi trebalo braniti pravo naroda na opstojnost, braniti demokraciju, spriječiti agresiju. Nažalost to Vijeće je stavilo embargo na naoružavanje nenaoružanom narodu (25. rujna 1991. godine) i omogućilo strašnu agresiju na Republiku Hrvatsku (1991. godine) za koju su samo malobrojni akteri odgovarali. Glavni injicijatori projekta velike Srbije (kompletno srpsko vodstvo, JNA, vojska Srbije)  nisu ni optuženi, ni kažnjeni već su amnestirani sramotnim postupcima tužilaštva i suda u cjelini.

Ono što u međunarodnom pravu vrijedi za druge države i narode ne vrijedi za Hrvatsku. Prema Haškom sudu Hrvatska nema pravo na samostalnost (izraženu voljom naroda na referendumu), nema pravo na obranu (embargo na uvoz oružja), nema pravo na oslobađanje svojih okupiranih područja (Oluja 95.), nema pravo na pravedno suđenje (tužilaštvo je dovodilo svjedoke koji lažu, svjedoke koji su krivotvorili dokumente, tužilaštvo nije tužilo počinitelje zločina nad Hrvatima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini),  nema pravo na iznošenje istine (suđenje hrvatskim novinarima u Haagu). Ti postupci su sramota za međunarodnu zajednicu i  međunarodno pravo?

Haški sud je ucjenjivao Republiku Hrvatsku (otvaranje nekih poglavlja za pristup EU), prijetio Republici Hrvatskoj, sramotio Republiku Hrvatsku putem medija a sve protivno običajnom i međunarodnom pravu, iznošenjem laži, krivotvorenjem dokumenata, zanemarivanjem dokumenata, blokadom pristupa dokumentima agresora Srbije.

Haškom sudu u njihovoj nečasnoj raboti su pomogli i ljudi iz Hrvatske, glavni protagonisti bili su Stjepan Mesić, Ivica Račan, Ivo Sanader i mnogi drugi.

Patološka mržnja prema Hrvatskoj i dr. Franji Tuđmanu (ocu nove Hrvatske države) se pokazala u nizu postupaka na Haškom sudu. Haško tužiteljstvo je uz pomoć Stjepana Mesića, Ivice Račana i ostalih željelo pokazati da je postojao „udruženi zločinački pothvat“ pa je nudilo oslobađajuću presudu Dariju Kordiću (Haški sud nije ništa dokazao u slučaju Kordić) ako optuži dr. Franju Tuđmana i Gojka Šuška za zločinački pothvat. Časni Dario Kordić je to odbio!

O modelu po kojem se sudi Hrvatima u Hagu pisao je Hrvoje Marković (Hrvatski list 26. travnja 2007.), to je „model parnjaka“. Po tom modelu jedan Hrvat je dobar a drugi je zao, evo nekoliko „suprostavljenih parnjaka“: Blaškić-Kordić; Stipetić-Bobetko; Ademi-Norac; Mesić-Tuđman.

„Model parnjaka“, dobrih i loših Hrvata je smišljen u Londonu i Beogradu s ciljem dokazivanja da je Hrvatska rezultat „udruženog zločinačkog pothvata“. U tom projektu su sudjelovali mnogi a glavni akteri su bili nosioci projekta detuđmanizacije: Mesić, Račan i Sanader. Tim projektom su takozvani dobri Hrvati trebali svjedočiti protiv zlih Hrvata koji su provodili takozvani „udruženi zločinački pothvat“. Sanader je javno pozvao generala Gotovinu da se preda i da dokazuje nevinost u Hagu! Dokazuje se krivnja a ne nevinost, to će Sanader sam iskusiti nekoliko godina kasnije!

Zločinački sud u Haagu

Nemoralna tužiteljica Carla del Ponte je bila lutka na koncu svjetskih moćnika ali je pokazala i svoju pristranost, zloću i licemjerje. Ona je glavni krivac za iskrivljene optužnice, zanemarivanje srpskih zločina u Hrvatskoj, podmetanje, pritiske i ucjene. Ta spodoba je trijumfalno otišla u Beograd objaviti da je uhićen Ante Gotovina!? To je bio još jedan dokaz njenog sudjelovanja u zločinačkom pothvatu svjetskih moćnika i nekih država protiv hrvatskog naroda i hrvatske države.  Tražila je zapovjednu odgovornost za hrvatsko vodstvo i vojne zapovjednike a odbacila je zapovjedne odgovornosti za Kadijevića, Adžića, Mrkšića, Radića, Halilovića! To vrijedi samo za hrvatske zapovjednike i hrvatsko političko vodstvo! Jadno i sramotno ponašanje tužiteljice i Haškog suda koji je njeno ponašanje prihvatio.

Međunarodni sud za ratne zločine u bivšoj Jugoslaviji (ICTY) je amnestirao Srbiju za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu jer nije dozvolio otvaranje arhiva JNA i vojske Srbije, nije sudio glavnim akterima agresije (političko i vojno vodstvo Srbije, JNA), glavnim planerima zločina (velika Srbija, crta Virovitica-Karlovac-Karlobag). Haški sud je postupkom izjednjačavanja žrtve i agresora amnestirao srpsko vodstvo, amnestirao JNA, amnestirao vojsku Srbije za zločine u Hrvatskoj i BiH i time pokazao da je politički sud koji ne poštuje međunarodne zakone i konvencije.

Optužiti rukovodstvo jedne države zbog oslobađanja svojih okupiranih područja je suludo i nema nikakve veze s međunarodnim pravom. Obveza je državnog vodstva da oslobodi svoja okupirana područja i da povrati svoje stanovništvo na njihova ognjišta i njihove domove! Formulacija zajednički zločinački pothvat je bolesna konstrukcija Carle del Ponte koja je izišla iz nekih međunarodnih zločinačkih laboratorija. Nažalost u tom zločinačkom projektu Carle del Ponte su sudjelovali i izdajnici iz hrvatskog naroda: političari, novinari i građani. Bolesni um Carle de Ponte se nije pomaknuo naprijed od vremena kada je istraživala i tužila mafijaše pa je mislila da ima posla s mafijom a ne  s časnim vojnim zapovjednicima i državnicima. Pokazala je svoju nekompetentnost, aroganciju, zloću i podložnost pritiscima moćnika (država, političara).   

Haški sud je temeljem lažnih svjedočanstava a bez stvarnih dokaza osudio pojedince (Blaškić, Kordić). Na istom tom sudu je tužilaštvo odustalo od svjedočenja lažnog svjedoka Mesića  u slučaju Praljak, Prlić i ostali jer je procijenilo da ne će biti od koristi. Zbog Mesićevih laži i podmetanja ljudi su u zatvoru iako su obrane optuženih i osuđenih dokazale da se ne radi o dokazima već o lažima.

Haški sud je izmislio zapovjednu odgovornost ali samo za Hrvate tijekom Domovinskog rata 1991-1995. A što je sa zapovjednom odgovornosti zapovjednika UNPA zona odgovornosti, protjerivanje nesrpskog stanovništva i više od 400 ubijenih za vrijeme njihova mandata? Za te zločine nije nitko optužen niti osuđen! Da se ne govori o sramotnim postupcima pojedinih zapovjednika u UNPA sektorima.

Haški sud nije pravio razliku između agresorskog i obrambenog rata pa je time prekršio Rimski statut (članak5), Londonski statut (članak 6-1945), Kodeks protiv mira i sigurnosti čovječanstva (članak 16), Rezoluciju 3314 Opće skupštine OUN a iz 1974. godine.

Rasizam suda u Haagu

Međunarodna zajednica je saučesnik u agresije na Hrvatsku, saučesnik u zločinu nad Hrvatima jer nije spriječila agresiju (a mogla je), nije osudila i kaznila zločine nad Hrvatima (haške presude).  Oni koji su planirali (vlada Srbije, JNA) i izvršili agresiju na Hrvatsku su amnestirani, njihovi arhivi su nedostupni (blokirani) odlukom tužiteljice i suda!

Tužiteljstvo Haškog suda je tražilo topničke dnevnike, transkripte, dokumente bez izuzetka od Hrvatske ali to isto nije vrijedilo za Srbiju i BiH. Takva zloća i pristranost ostat će zapisana kao dokaz o nepravdi prema Hrvatima i njihovoj domovini.

Haško tužiteljstvo je optužilo HV zbog navodnog prekomjernog granatiranja Knina, ali to isto tužiteljstvo nije optužilo agresora Srbiju za razaranje Vukovara, Turnja, Crnog, Dubrovnika, Zadra, za rušenje katoličkih crkava, krađu umjetnima, prometnu blokadu itd. 

U postupcima protiv Hrvata i hrvatske države tužiteljstvo Haškoga suda se postavilo iznad suda, međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Obrana nije bila u ravnopravnom položaju jer su se dokazi obrane odbacivali, izvrtali i minorizirali tako da suđenja nisu bila pravedna ni poštena. Carle del Ponte je bila arogantna, bezobrazna, bolesno pristrana i sve to uz podršku moćnih država koje su bile protiv osamostaljenje Hrvatske. General Ante Gotovina je odbio razgovor s bezobraznom tužiteljicom, papa je također nije htio primiti ali su je primali hrvatski političari (izdajnici) i bespogovorno slušali. Ruanda je tražila i dobila njen opoziv! Sramotna je uloga Carle del Ponte jer nije htjela podići optužnicu (tvrdnja bivšeg suradnik ICTY-a Attila Hoare), iako je imala dokaze, protiv osoba koje su činile “udruženi zločinački pothvat” a to su: Slobodan Milošević, Veljko Kadijević, Blagoje Adžić, Borisav Jović, Branko Kostić, Momir Bulatović i drugih. Ona je inzistirala na optužnici samo za Slobodana Miloševića i zbog toga zločinci koji su planirali i provodili zločinački pothvat Srbije (Memorandum SANU) u Hrvatskoj  nisu optuženi  iako je postojao udruženi zločinački pothvat  i čitav zapovjedni lanac. Pojedini zapovjednici JNA ili vojske Srbije nisu vodili privatni rat već su izvršavali planove i zapovijedi svojih nalogodavaca koji su im davali oružje, opremu i svu moguću podršku pri izvršenju agresije i zločina. Prekršene su međunarodne konvencije i negirano međunarodno pravo s ciljem postizanja političkih ciljeva nekih europskih država, proširenje njihove zone utjecaja i interesa.  Kratko rečeno: Sramotno ponašanje Haškog suda za bivšu Jugoslaviju koji nije povezao uzrok i posljedicu te kaznio agresora!

Sramotno ponašanje pojedinih sudaca koji nisu sudili po zakonu, međunarodnom pravu već prema svojim simpatijama i političkom diktatu. Dobro je da taj politički sud prestaje s radom jer predstavlja primjer nepravde, nemorala i političke trgovine. Također,  treba navesti nepoštivanje hrvatskog književnog jezika od strane suda.

Bosna i Hercegovina danas postoji samo zahvaljujući Hrvatima jer su Hrvati obranili BiH (dolina Neretve 1992., Livanjsko područje 1992., Bihaćka enklava 1995). Što bi se zbilo u Bihaću da ga nije deblokirala hrvatska vojska!? Hrvati su u BiH konstitutivan narod a Haški sud i njegovi nalogodavci su se trudili uništiti Hrvate u BiH. Današnja Bosna i Hercegovina je bure baruta zahvaljujući međunarodnoj zajednici, zahvaljujući nekim državama. Sud nije doveo do pomirenja već je napravio nove podjele pa, nažalost, haške presude mogu biti uzrok novoga rata na području Bosne i Hercegovine. Dobro je da Haški sud za bivšu Jugoslaviju završava rad tako da ne pravi dodatne zločine svojim odlukama, presudama, oslobađanjima zločinaca i izvrtanjem činjenica prema političkom diktatu moćnika. 

Florence Hartmann: Mir i kazna

O Haškom sudu i njegovom radu može se pročitati u knjigama akademika Josipa Pečarića: Zločinački sud u Haagu (2008. g.) i Rasizam suda u Haagu (2011. g), također svjedočanstvo Florence Hartmann (glasnogovornice Carle del Ponte): Mir i kazna (2007. g.) te u tekstovima Višnje Starješine koja je pratila rad međunarodnog suda od početka njegova rada te mnoge druge napise, svjedočanstva.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno