Connect with us

Kultura i vjera

ČUDO

Objavljeno

- datum

Bilo je točno deset sati kada se autobus “Panturista” zastavio na zagrebačkom kolodvoru. Ukočenog tijela, gospođa srednjih godina, profesorica hrvatskog jezika u jednoj osječkoj srednjoj školi, nije ni pomišljala da sjedne u taksi ili u tramvaj, krenula je u grad pješice osjećajući užitak u svakom sporom koraku. Nakon četiri sata i petnaest minuta vožnje od Osijeka, stisnuta u uskom sjedalu uz mladoliku časnu sestru (koja je cijelo vrijeme prebirala prstićem po zaslonu mobitela), godila joj je šetnja u to sunčano prijepodne posljednjeg dana travnja. Voljela je dolaziti u grad u kojemu je svojedobno studirala, ali godine su učinile svoje i ona bi nakon obavljenog posla hitala na prvi vlak ili autobus kojim će se, nakon puta koji će opet trajati četiri ili pet sati, vratiti u 280 kilometara udaljen zavičaj, što je mutilo svaku radost putovanja i duljeg boravka u gradu.

Ovaj put došla je kao spisateljica ženskog pisma u jednu zagrebačku srednju školu odazvavši se molbi da kao književnica održi sat lektire govoreći o tome kako nastaje priča. Rado se odazvala pozivu, bio joj je izazov, a opet, danima se mučila što reći a da ne upadne u zamku teoretiziranja (o tipovima kratke priče, o dužini, o tome je li kratka priča muški ili ženski žanr, o kompoziciji, o poanti/obratu, čemu je sklona…). Još nije odlučila na kojoj će pripovijetki pokušati objasniti poetiku svoje priče, stvaralački čin od ideje do realizacije, ne zato što bi morala razotkriti intimni i tajanstveni proces njezina nastajanja, nego stoga što se danima mučila s pitanjem hoće li uspjeti uvjerljivo protumačiti bljesak rađanja priče, onu eksploziju duhovne energije, onu tajnu posla koji ne poštuje zakone uma, nego čaroliju nagona, jer je objašnjenje izmicalo svakom racionalnom tumačenju.

Nije književna radionica stolarska radionica!

Na željezničkom kolodvoru kupila je kartu za povratak i uputila se prema Zrinjevcu. Pogledom je tražila bife u koji bi ušla i popila prvu jutarnju kavu. Nedostajala joj je. Zakoračila je preko široke zebre, ali nije načinila ni desetak koraka kad se gotovo sudarila s mladićem koji je ukočeno stajao u mjestu. Ispriječio se ispred nje kao da je želi zaustaviti i ona je zastala. Ne zbog riječi “Udijelite, gospođo, kunu”, koje je izgovorio kao mehanička lutka, nego zbog onoga što je ugledala: mladić nije imao ruke do ramena, što ni u prosjaka nije česta slika.

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?, iz sjećanja joj izrone stihovi Silvija Strahimira koje je tumačila srednjoškolcima. Nekoliko prolaznika zaobišlo ga je i ne osvrnuvši se na njegove molbe, ona nije. Napipala je na dnu torbice kovanicu, valjda od pet kuna, i kada ga je htjela, u neprilici, upitati gdje da je stavi, uoči na mladićevim prsima platnenu vrećicu s otvorom na gornjem dijelu.

– Je l’ tu?

On kimne glavom. Žena koja se sažalila nad njegovom invalidnošću ubaci novčić u vrećicu ispod njegova vrata, kao u zobnicu.

– Hvala vam! – čula ga je. Hitro je krenula dalje, ali zaustavila se već nakon nekoliko koraka. Uoči putovanja u Zagreb kupila je, da bi prekratila vrijeme na putu, za stotinjak kuna novina i časopisa, kroasan s marmeladom, štrudlu s jabukom, mineralnu vodu, što li sve ne, a sada se tog jadnika riješila s nekoliko kuna. Vratila se i posegnula rukom u torbicu, za novčanikom, uzela je iz njega pedeset kuna i ugurala ih u vrećicu koja mu je visjela o vratu.
– Hvala na pomoći – izgovori on ozarena lica. Vidjelo se da je bio ozaren, dugo nije vidio novčanicu od pedeset kuna.
– Tebi zaista treba pomoći – rekla mu je. – A pomažu li ti?
Pogledala je pažljivije njegovo gotovo dječačko lice posuto tamnim mrljama, kao lišajem, oči u kojima se ogledao umor, prugastu ne baš čistu majicu kratkih rukava iz kojih nisu izvirivale ruke.
– Pomažu – odgovori prosjak. …Dobri ljudi dadu tralja, opet Silvije.
– Što ti se dogodilo, jesi li stradao u ratu?
Mladić se izmaknuo grupici veselih djevojčica koje su nahrupile i sjeo na najbližu klupu. Nije znala izbjegava li njezino neugodno pitanje ili se uklonio djevojčicama koje su naišle. I ona se povuče ustranu, ali ostade stajati uz njega, još uvijek joj nije bilo do sjedenja.
– Dodirnuo sam električni vod pod visokim naponom i gotovo me ubila struja.
Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo; Tu izgubih obje ruke; sad sam ‘vako, što bih drugo!
Znala je napamet stihove koje je tumačila učenicima. Da je pokazao zlovolju ili netrpeljivost, da joj nije odgovorio, da se okrenuo i udaljio, shvatila bi, ali on je ostao sjediti na klupi, a ona nije odlazila i nije imala osjećaj da je s pedeset kuna kupila njegovu strpljivost.
– Nisi dobio nikakvu naknadu, mirovinu od firme u kojoj si radio?
Odmahnuo je glavom.
Penzijice imam nešto…, rekao je Kranjčevićev čovo, naš ni to.
– To se dogodilo još u djetinjstvu… Igrao sam se s dečkima na krovu željezničkog vagona i slučajno dotaknuo žicu koja je bila pod naponom… Osvijestio sam se tek u bolnici.
– I nisu ti mogli spasiti ruke?
Istog trena shvati besmislenost svog pitanja. Bilo je očito da nisu.
– Spasili su što su mogli – on ravnodušno slegne mršavim ramenima.
– Boli li te? – ote joj se opet neprilično pitanje.
– Trgaju me ramena za svake promjene vremena, zimi neprestano. Bole me ruke kojih nemam.
– Tebi zaista samo Bog može pomoći – prošaputala je sućutno.
– Pa i pomogao je.
– Ta jest. Mogao si ostati na mjestu mrtav.
– Ne meni – dodao je. – Pomogao je mojoj mami.
Nije ga shvatila: pomogao joj je time što joj je ostavio sakatog sina za kojeg se vjerojatno ni ona ni drugi ne mogu brinuti. Vidjelo se po njegovu izgledu da ne mogu. Ta prosi.
– Pomogao je tvojoj majci?
Kimnuo je potvrdno glavom. – Dok sam ležao u bolnici, svakodnevno me posjećivala čekajući ispred portirnice da je puste k meni, sjela bi na klupicu u parku i molila da se dogodi čudo… Molila je krunicu.
– Krunicu?
Nerijetko je spisateljica dolazila u bolnicu, ali ondje nikad nije vidjela ženu s krunicom u rukama. One koje su molile ispred vukovarske bolnice vidjela je samo na televiziji.
– Da.
– Nosila ju je sa sobom u torbici i…
– Ne – bio je iznenađujuće strpljiv sa znatiželjnom ženom – molila je na prste… Ona je iz vrlo pobožne obitelji i u djetinjstvu je često molila krunicu, ali krunica je dan i noć bila u bakinim rukama pa bi mojoj mami rekla – neka moli na prste, pa je nikada neće zaboljeti. I djevojčica je molila radosne, žalosne, kakve li sve ne, prebirući nakon svake Zdravomarije po svojim prstima umjesto po zrncima krunice.
Čovjek se otvorio. Tko zna zašto, ali otvorio se, pripovijedao je svoju intimnu obiteljsku priču ljubopitljivoj i nepoznatoj ženi kao prijateljici. Možda se osjećao dužnim zbog papirnate novčanice koju mu je darovala, možda je osjetio potrebu da govori, možda mu je godilo da ga netko uopće sluša.
– Tih riječi sjetila se kada su joj prsti doista oboljeli: nije ih mogla savinuti, trnuli su, oticali su joj zglobovi bolni na dodir, jedva je držala u šaci kuhaču, lonac nije mogla podići. Već je imala uputnicu za operaciju kad se požalila jednoj susjedi, a ona joj je odgovorila da je takvu operaciju i sama obavila i da joj je mjesecima bilo dobro, ali tada se bolna ukočenost vratila i ponovno su joj liječnici predlagali operaciju jer trajnog izlječenja nema. Mama je oklijevala, ali bol je bila neprebolna i morala je pod nož. Nije i otišla jer se tada meni dogodilo ovo.
– O, Bože – zajauče žena – nije mogla držati ni kuhaču, kako li je tebe njegovala… – Danima se molila očekujući čudo – kao da je nije čuo.
– A čudo se nije dogodilo.
Nesretni mladić veselo se osmjehnuo.
– O, jest… Mamu odonda više nisu boljeli prsti. Mogla ih je savinuti, zglobovi su splasnuli, iz šake joj nisu ispadali lonci…
……….
Stajala je šutke još nekoliko trenutaka a onda mahne nepoznatom mladiću na pozdrav i žurno krene naprijed. Osjetila je neobično olakšanje, gotovo radost – pripovijedat će srednjoškolcima o priči koju će tek napisati.

Stjepan Tomaš/Vecernji

Napomena VL-a: 

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964.godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Kardinal Bozanić izdao je jasne upute za borbu protiv Đavla: Ovo svi moraju znati!

Objavljeno

- datum

 10 PRAVILA ZA BITKU    Nemoj zaboraviti da Đavao postoji..

Svaki katolik koji svoju vjeru živi s neprestanom čežnjom za posvećivanjem svjestan je stvarnosti duhovnog svijeta i bitke u kojoj sudjelujemo od trenutka kad smo krenuli za Kristom.

Mons. Josip Bozanić, zagrebački nadbiskup, na jedan blagdan Cvjetnice, istaknuo je da valja svjesno, slobodno i odgovorno nastaviti životnu borbu, pa je iznio deset pravila za borbu protiv napasnika, Đavla:

1. Nemoj zaboraviti da Đavao postoji On ‘je lažac i otac laži’ (Iv 8,44). Prva laž kojom nas želi obmanuti jest da nas uvjeri da ne postoji.

2. Nemoj zaboraviti da je Đavao napasnik. On je napastovao Adama, Izraela i samog Isusa. On napastuje, stavlja na kušnju i potiče na zlo svakog čovjeka. Nemoj si umišljati da ćeš biti pošteđen ili da si neranjiv.

3. Nemoj zaboraviti da je Đavao veoma lukav i domišljat. On stalno vreba i postavlja zamamljive zamke, kao što je to učinio i prvom čovjeku, Adamu, kojemu je pokazao zavodljive strane zabranjenog voća koje je ‘dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno’ (Post 3,6).

4. Bdij: u očima i u srcu. I budi čvrst: u duhu i životu. Prvi papa, sveti Petar, potiče nas: ‘Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, Đavao, kao ričuči lav obilazi tražeći koga da proždre’ (1 Pt 5,8). A apostol Pavao kaže: ‘Jačajte se u Gospodinu i u silnoj snazi njegovoj. Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima Đavolovim. Jer nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnoga svijeta, protiv zlih duhova po nebesima. Zbog toga posegnite za svom opremom Božjom da uzmognete odoljeti u dan zli i održati se kada sve nadvladate’ (Ef 6,10- 13).

5. Čvrsto vjeruj u Kristovu pobjedu nad napasnikom. Ta te vjera čini sigurnim i nepokoljebljivim nasuprot svim napastima. Krist je najjači. On je rekao: ‘Ako Ja po Duhu Božjem izgonim đavle, zbilja je došlo k vama Kraljevstvo Božje’ (Mt 12,28)

6. Imaj uvijek na pameti da te Krist čini dionikom svoje pobjede. Kao što je učio sv. Ćiril Jeruzalemski: ‘Krv žrtvovanog jaganjca, Krist Isus je snaga koja tjera demone’ .
To je milost sakramenta, posebno Euharistije. To je milost koju nam pruža Crkva i u blagoslovinama, kao stoje to blagoslovljena ili sveta voda.

7. Slušaj Riječ Božju. Sveti Petar nasuprot Đavlu kao ‘ričučem lavu’ potiče nas: ‘Oprite mu se stameni u vjeri’ (1 Pt 5,9). Vjera se rađa i hrani u slušanju Riječi Božje, koja je ‘nozi mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi’ (Ps 119,105).

8. Budi ponizan i svjestan svoje krhkosti S pouzdanjem se trebamo predavati Gospodinu koji je za nas molio ovako: ‘Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga’ (Iv 17,15)

9. Uvijek moli, bez prestanka moli. Borba i pobjeda u napasti moguća je samo pomoću molitve. Isus u molitvi pobjeđuje napasnika. On nam govori: ‘Bdijete i molite da ne padnete u napast! Duh je, istina, voljan, no tijelo je slabo’ (Mt 26,41).

10. Klanjaj se Gospodinu, Bogu svome, njega jedinoga časti i njemu jedinome služi tamo gdje raste dobro, slabi zlo; to je načelo i naravnog zakona. Sredina u kojoj je dobro u cijeni, u kojoj se o dobrim stvarima govori, u kojoj se dobra djela opaža i dobre vijesti prenose, slabi privlačnost zla. na taj stil života potiče nas Isus kada kaže: ‘Gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce’ (Mt 6,21).”

“Svi zajedno više gajimo pobožnost Duhu Svetomu. Razvrat je kao prije općeg potopa. Neprijatelji pripravljaju novi Veliki petak. Bog mora biti ubijen. Ne napadaju samo neke članke vjere ili pojedine moralne zasade, već se sve napada. Izvanredna vremena traže izvanredna sredstva, a to je Duh Sveti sa sedam svojih darova.” (Blaženi kardinal Alojzije Stepinac, 16. prosinca 1958.g.)

Objavljeno u enciklopedijskom priručniku pobožnosti Katoličke Crkve  foto: Pinterest

izvor: Vjera

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) O OVOME BRUJI CIJELI SVIJET: Iz Isusovog groba…

Objavljeno

- datum

 Ljudi bruje, nitko ne zna što se zapravo događa…   Na snimci koja ovih dana obilazi svijet, i koju su prenijeli vodeći svjetski mediji prikazan je kamen pomazanja u Jeruzalemu s crvenim mrljama na sebi. Riječ je o kamenu za koji se vjeruje da je na njemu Isus pomazan i pripremljen za ukop.

Video se proširio nevjerojatnom brzinom, a objavio ga je Galilejac Nicola Kanaan koji je rekao da je on bio prisutan kad je krv, odnosno crvena tekućina bila procurila s ploče. Dodao je i da je izraelska policija nakon događaja osigurala to područje. Događaj se navodno, kako on tvrdi, dogodio prije pravoslavnog Uskrsa, dakle prošli tjedan u crkvi svetog Groba, najsvetijem mjestu kršćanstva.

Na tisuće i tisuće ljudi pregledalo je ovu snimku i mišljenja su razna.

Problem je u tome što je slična snimka objavljena još 2015. godine na izraelskom.

Međutim, ni tada nije otkriveno jesu li crvene mrlje na ploči krv ili nešto drugo. Iako o snimci priča cijeli svijet, već tjedan dana, tek u ovaj petak snimke su objavili i Daily Mail i The Sun  što bi značilo da rasprava, kao i pitanja diljem svijeta ne prestaju, unatoč tome što takav video već postoji.

Jedni tvrde da je sve istina, a drugi da je laž, postoje i oni koji tvrde da se sve namjerno skriva i da ploča uistinu krvari.

Pogledajte snimku koja je izazvala pravu pomutnju ovih dana u kršćanskom svijetu:

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Nadnaravni susret muslimana s Isusom Kristom u bolnici: Evo što se dogodilo!

Objavljeno

- datum

Dr. Nasir Saddiki je bio musliman do mističnog susreta s Gospodinom Isusom Kristom. Nakon što je hitno prevezen u bolnicu jer mu se iznenada pojavila neka smrtonosna bolest nalik gubi, dobio je visoku temperaturu a neki od organa počeli su otkazivati. Liječnici su predvidjeli da će biti mrtav do jutra. No, te noći u njegovu sobu došao je Isus i rekao: “Ja sam Bog kršćana. Ja sam Bog Abrahamov, Bog Jakovljev, Bog Izakov.”
Bolest se počela povlačiti već istoga trena, a on je postao kršćanin.

Izvor: novizivot.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno