Poveži se

Kultura i vjera

ČUDO

Objavljeno

- datum

Bilo je točno deset sati kada se autobus “Panturista” zastavio na zagrebačkom kolodvoru. Ukočenog tijela, gospođa srednjih godina, profesorica hrvatskog jezika u jednoj osječkoj srednjoj školi, nije ni pomišljala da sjedne u taksi ili u tramvaj, krenula je u grad pješice osjećajući užitak u svakom sporom koraku. Nakon četiri sata i petnaest minuta vožnje od Osijeka, stisnuta u uskom sjedalu uz mladoliku časnu sestru (koja je cijelo vrijeme prebirala prstićem po zaslonu mobitela), godila joj je šetnja u to sunčano prijepodne posljednjeg dana travnja. Voljela je dolaziti u grad u kojemu je svojedobno studirala, ali godine su učinile svoje i ona bi nakon obavljenog posla hitala na prvi vlak ili autobus kojim će se, nakon puta koji će opet trajati četiri ili pet sati, vratiti u 280 kilometara udaljen zavičaj, što je mutilo svaku radost putovanja i duljeg boravka u gradu.

Ovaj put došla je kao spisateljica ženskog pisma u jednu zagrebačku srednju školu odazvavši se molbi da kao književnica održi sat lektire govoreći o tome kako nastaje priča. Rado se odazvala pozivu, bio joj je izazov, a opet, danima se mučila što reći a da ne upadne u zamku teoretiziranja (o tipovima kratke priče, o dužini, o tome je li kratka priča muški ili ženski žanr, o kompoziciji, o poanti/obratu, čemu je sklona…). Još nije odlučila na kojoj će pripovijetki pokušati objasniti poetiku svoje priče, stvaralački čin od ideje do realizacije, ne zato što bi morala razotkriti intimni i tajanstveni proces njezina nastajanja, nego stoga što se danima mučila s pitanjem hoće li uspjeti uvjerljivo protumačiti bljesak rađanja priče, onu eksploziju duhovne energije, onu tajnu posla koji ne poštuje zakone uma, nego čaroliju nagona, jer je objašnjenje izmicalo svakom racionalnom tumačenju.

Nije književna radionica stolarska radionica!

Na željezničkom kolodvoru kupila je kartu za povratak i uputila se prema Zrinjevcu. Pogledom je tražila bife u koji bi ušla i popila prvu jutarnju kavu. Nedostajala joj je. Zakoračila je preko široke zebre, ali nije načinila ni desetak koraka kad se gotovo sudarila s mladićem koji je ukočeno stajao u mjestu. Ispriječio se ispred nje kao da je želi zaustaviti i ona je zastala. Ne zbog riječi “Udijelite, gospođo, kunu”, koje je izgovorio kao mehanička lutka, nego zbog onoga što je ugledala: mladić nije imao ruke do ramena, što ni u prosjaka nije česta slika.

Otkad tebi, moj prosjače, ti rukavi prazno vise?, iz sjećanja joj izrone stihovi Silvija Strahimira koje je tumačila srednjoškolcima. Nekoliko prolaznika zaobišlo ga je i ne osvrnuvši se na njegove molbe, ona nije. Napipala je na dnu torbice kovanicu, valjda od pet kuna, i kada ga je htjela, u neprilici, upitati gdje da je stavi, uoči na mladićevim prsima platnenu vrećicu s otvorom na gornjem dijelu.

– Je l’ tu?

On kimne glavom. Žena koja se sažalila nad njegovom invalidnošću ubaci novčić u vrećicu ispod njegova vrata, kao u zobnicu.

– Hvala vam! – čula ga je. Hitro je krenula dalje, ali zaustavila se već nakon nekoliko koraka. Uoči putovanja u Zagreb kupila je, da bi prekratila vrijeme na putu, za stotinjak kuna novina i časopisa, kroasan s marmeladom, štrudlu s jabukom, mineralnu vodu, što li sve ne, a sada se tog jadnika riješila s nekoliko kuna. Vratila se i posegnula rukom u torbicu, za novčanikom, uzela je iz njega pedeset kuna i ugurala ih u vrećicu koja mu je visjela o vratu.
– Hvala na pomoći – izgovori on ozarena lica. Vidjelo se da je bio ozaren, dugo nije vidio novčanicu od pedeset kuna.
– Tebi zaista treba pomoći – rekla mu je. – A pomažu li ti?
Pogledala je pažljivije njegovo gotovo dječačko lice posuto tamnim mrljama, kao lišajem, oči u kojima se ogledao umor, prugastu ne baš čistu majicu kratkih rukava iz kojih nisu izvirivale ruke.
– Pomažu – odgovori prosjak. …Dobri ljudi dadu tralja, opet Silvije.
– Što ti se dogodilo, jesi li stradao u ratu?
Mladić se izmaknuo grupici veselih djevojčica koje su nahrupile i sjeo na najbližu klupu. Nije znala izbjegava li njezino neugodno pitanje ili se uklonio djevojčicama koje su naišle. I ona se povuče ustranu, ali ostade stajati uz njega, još uvijek joj nije bilo do sjedenja.
– Dodirnuo sam električni vod pod visokim naponom i gotovo me ubila struja.
Što je dalje bilo, ne znam; tek bilo je dugo, dugo; Tu izgubih obje ruke; sad sam ‘vako, što bih drugo!
Znala je napamet stihove koje je tumačila učenicima. Da je pokazao zlovolju ili netrpeljivost, da joj nije odgovorio, da se okrenuo i udaljio, shvatila bi, ali on je ostao sjediti na klupi, a ona nije odlazila i nije imala osjećaj da je s pedeset kuna kupila njegovu strpljivost.
– Nisi dobio nikakvu naknadu, mirovinu od firme u kojoj si radio?
Odmahnuo je glavom.
Penzijice imam nešto…, rekao je Kranjčevićev čovo, naš ni to.
– To se dogodilo još u djetinjstvu… Igrao sam se s dečkima na krovu željezničkog vagona i slučajno dotaknuo žicu koja je bila pod naponom… Osvijestio sam se tek u bolnici.
– I nisu ti mogli spasiti ruke?
Istog trena shvati besmislenost svog pitanja. Bilo je očito da nisu.
– Spasili su što su mogli – on ravnodušno slegne mršavim ramenima.
– Boli li te? – ote joj se opet neprilično pitanje.
– Trgaju me ramena za svake promjene vremena, zimi neprestano. Bole me ruke kojih nemam.
– Tebi zaista samo Bog može pomoći – prošaputala je sućutno.
– Pa i pomogao je.
– Ta jest. Mogao si ostati na mjestu mrtav.
– Ne meni – dodao je. – Pomogao je mojoj mami.
Nije ga shvatila: pomogao joj je time što joj je ostavio sakatog sina za kojeg se vjerojatno ni ona ni drugi ne mogu brinuti. Vidjelo se po njegovu izgledu da ne mogu. Ta prosi.
– Pomogao je tvojoj majci?
Kimnuo je potvrdno glavom. – Dok sam ležao u bolnici, svakodnevno me posjećivala čekajući ispred portirnice da je puste k meni, sjela bi na klupicu u parku i molila da se dogodi čudo… Molila je krunicu.
– Krunicu?
Nerijetko je spisateljica dolazila u bolnicu, ali ondje nikad nije vidjela ženu s krunicom u rukama. One koje su molile ispred vukovarske bolnice vidjela je samo na televiziji.
– Da.
– Nosila ju je sa sobom u torbici i…
– Ne – bio je iznenađujuće strpljiv sa znatiželjnom ženom – molila je na prste… Ona je iz vrlo pobožne obitelji i u djetinjstvu je često molila krunicu, ali krunica je dan i noć bila u bakinim rukama pa bi mojoj mami rekla – neka moli na prste, pa je nikada neće zaboljeti. I djevojčica je molila radosne, žalosne, kakve li sve ne, prebirući nakon svake Zdravomarije po svojim prstima umjesto po zrncima krunice.
Čovjek se otvorio. Tko zna zašto, ali otvorio se, pripovijedao je svoju intimnu obiteljsku priču ljubopitljivoj i nepoznatoj ženi kao prijateljici. Možda se osjećao dužnim zbog papirnate novčanice koju mu je darovala, možda je osjetio potrebu da govori, možda mu je godilo da ga netko uopće sluša.
– Tih riječi sjetila se kada su joj prsti doista oboljeli: nije ih mogla savinuti, trnuli su, oticali su joj zglobovi bolni na dodir, jedva je držala u šaci kuhaču, lonac nije mogla podići. Već je imala uputnicu za operaciju kad se požalila jednoj susjedi, a ona joj je odgovorila da je takvu operaciju i sama obavila i da joj je mjesecima bilo dobro, ali tada se bolna ukočenost vratila i ponovno su joj liječnici predlagali operaciju jer trajnog izlječenja nema. Mama je oklijevala, ali bol je bila neprebolna i morala je pod nož. Nije i otišla jer se tada meni dogodilo ovo.
– O, Bože – zajauče žena – nije mogla držati ni kuhaču, kako li je tebe njegovala… – Danima se molila očekujući čudo – kao da je nije čuo.
– A čudo se nije dogodilo.
Nesretni mladić veselo se osmjehnuo.
– O, jest… Mamu odonda više nisu boljeli prsti. Mogla ih je savinuti, zglobovi su splasnuli, iz šake joj nisu ispadali lonci…
……….
Stajala je šutke još nekoliko trenutaka a onda mahne nepoznatom mladiću na pozdrav i žurno krene naprijed. Osjetila je neobično olakšanje, gotovo radost – pripovijedat će srednjoškolcima o priči koju će tek napisati.

Stjepan Tomaš/Vecernji

Napomena VL-a: 

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964.godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

Žestoka molitva protiv Zloduha koja nam je itekako i danas potrebna!

Objavljeno

- datum

Napisao je papa Leon XIII. nakon viđenja tijekom Svete Mise

Jednoga dana u mjesecu prosincu 1884., ili u siječnju 1885., u Vatikanu, u privatnoj kapelici Pape Leona XIII dogodilo se nešto izvanredno. Nakon što je papa Leon XIII završio svoju Misu, ostao je u kapelici, da prisustvuje još jednoj Misi, što je uvijek običavao. Na kraju, opazili su kako je najednom podigao glavu i nepomično gledao prema Oltaru, iznad Tabernakula.

Lice Leona XIII poblijedilo je od nekakvog straha. Papa je ustao i još pod šokom od intenzivne uzbuđenosti, požurio je prema svojoj radnoj sobi. Jedan od njegovih suradnika se uznemirio i upitao ga: “Sveti Oče, izgledate mi vrlo umorno? Da li vam treba nešto?” Leon XIII mu je odgovorio: “Ne trebam ništa…”

I Papa je ušao u svoju radnu sobu, zatvorio se, te nakon pola sata pozvao tajnika Kongregacije za Obrede, pružio mu list papira te mu rekao da odmah napisani tekst otisne i pošalje svim biskupima širom svijeta. Što bijaše napisano na tom listu papiru, koji je Papa dao da se smjesta tiska i pošalje svim biskupima svijeta? To bijaše molitva Svetom Mihaelu Arhanđelu, koju je Papa osobno sastavio i zahtijevao da je svi svećenici sa svojim vjernicima mole nakon svake Mise na podnožju Oltara nakon molitve “Zdravo Kraljice”, koju je propisao već Papa Pijo IX.

Leon XIII povjerio je kasnije jednom od svojih tajnika, Mons. Rinaldo Angeliu, kako je za vrijeme Mise vidio oblak – mnoštvo demona, vrlo razdraženih, nad Vječnim gradom. Odatle odluka Papina, da se zove u pomoć Sveti Mihael Arhanđeo i sva vojska nebeskih duhova za obranu Crkve protiv Sotone i njegove paklene vojske.

Ta molitva Sv. Mihaelu Arkanđelu prestala se moliti nakon nedavne liturgijske obnove. Neki misle da bi ta molitva trebala biti ponovno uvedena, jer govori o dobrim i zlim anđelima, pa bilo to u liturgiji, Bogoštovlju časova, bilo u molitvi vjernika u sv. Misi.

Ivan Pavao II: u Svetištu Sv. Mihaela Arhanđela na Brdu Gargano, 24. svibnja 1987. rekao je: “Demon je još uvijek živ i djeluje u svijetu”. Sotonska mržnja nije prestala, oružje sotonsko nije demobilizirano. Dakle, molitva protiv Zloduha uvijek je potrebna.

Evo molitve:


Latinski:

Sancte Michael Archangele,
defende nos in proelio;
contra nequitiam et insidias diaboli esto praesidium.

Imperet illi Deus, supplices deprecamur:
tuque, Princeps militiae Caelestis,
Satanam aliosque spiritus malignos,
qui ad perditionem animarum pervagantur in mundo,
divina virtute, in infernum detrude.
Amen.

Hrvatski:
Sveti Mihaele arkanđele,
brani nas u boju;
protiv pakosti i zasjedama đavolskih budi nam zaklon.

Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge duhove zlobne,
koji svijetom obilaze na propast duša,
Božanskom krepošću i jakošću u pakao strovali.
Amen.

Rastimo u vjeri

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Kultura i vjera

AKADEMIK ČIĆ: ‘Svi elementi Antikristovog državnog uređenja počeli su se ostvarivati – vlast je pala u ruke Sotone!’

Objavljeno

- datum

‘USPON I PAD ZAPADA’: PRESUDNA VREMENA ZA HRVATSKU    Ovako prezentiranu istinu o svijetu, teško ćete čuti igdje drugdje!  (više…)

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) Karolina Vidović Krišto o velikom molitvenom događaju u Poljskoj, “Krunici na granicama”

Objavljeno

- datum

Karolina Vidović Krišto o velikom molitvenom događaju u Poljskoj, “Krunici na granicama“, koji je okupio na stotine tisuća poljskih katolika, a mnogi tvrde da ih je bilo više od milijun. Molili su krunicu duž cijele poljske granice duge čak 3500 km, u 4000 molitvenih zona i u 320 crkava u blizini poljske granice.

Akcija je održana 7. listopada, na blagdan Blažene Djevice Marije od krunice (u nekim ga krajevima nazivaju i blagdanom Gospe od Ružarija), te na dan sjećanje na bitku kod Lepanta, koja se odigrala 1571. g.

U toj najkrvavijoj pomorskoj bitki u povijesti, kršćanski su se ratnici iz cijele Europe (ujedinjeni u Svetu ligu u kojoj je bio i velik broj Hrvata), borili protiv Osmanskog carstva i pobijedili! Kako je Osmansko carstvo tijekom 16. stoljeća ozbiljno ugrožavalo cijelo sredozemlju, 1569. g., papa Pio 5. pozvao je cijeli kršćanski svijet na molitvu svete krunice kako bi vjernici i na taj način pomogli svojim braniteljima.

Blagdan Blažene Djevice Marije od Krunice nastao je upravo kao spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad daleko nadmoćnijom turskom koja je uslijedila 1571., spasivši tako Europu od Islama, istaknula je Vidović Krišto. Glavni organizatori su laici okupljeni u Zakladu “Solo Dios basta” (Samo je Bog dostatan), a sponzorirale su ih i mnoge državne tvrtke. Mnogi su main-stream-mediji pokušali ovaj događaj umanjiti, govoreći o desecima tisućama vjernika umjesto o stotinama tisuća, te su Poljsku zbog ove velike molitve optuživali za islamofobiju. Ipak, glavna poruka odjeknula je jasno i glasno – u Poljskoj se molilo ne samo za domovinu i za poljski narod, već i za sve druge europske narode, da se vrate kršćanskim korijenima – kako bi Europa ostala Europa, naglasila je Vidović Krišto. Tako se evangelizira! Pogledajte video – palac gore za HRT.

Komentari

Pročitaj cijeli članak

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.