Connect with us

Dr. Marko Jukić

CRVENO PLEMSTVO I NJIHOVI NASLJEDNICI: Komunistička pljačka 1945-1990.

Objavljeno

- datum

            Mnogi ne znaju ništa o komunističkoj ideologiji, komunističkim zločinima i pljački, to su bile zabranjene teme, pa misle kako je nekada bilo poštenije i pravednije. Kada se spomene pljačka u Hrvatskoj oni misle na pljačku tijekom privatizacije (1990. i poslije) ne znajući da je pljačka počela 50 godina prije po komunističkim zakonima. Treba pročitati komunističke zakone, sudske spise, treba prelistati komunistički tisak i pametnom će biti sve jasno. Evo nekoliko napomena po tom pitanju.

Komunisti su tijekom (i nakon) 1945. godine uspostavili komunističku diktaturu i izvršili otimačinu imovine. Otimačina je napravljena temeljem komunističkih zakona:

·         Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945. godine,

·         Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945.,


movie_commie·         “Odluka o prijelazu u državno vlasništvo neprijateljske imovine, o državnoj upravi nad imovinom neprisutnih osoba i o sekvestru nad imovinom koju su okupatorske vlasti prisilno otuđile”, Službeni list DFJ, br. 2, 6. II. 1945.

·         Zakonu o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća iz 1946. i izmjenama istog iz 1948. godine,

·         Zakonu o eksproprijaciji iz 1947.,

·         Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine i

·         nacionalizacije građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera (1968. godine)

>>  AKO IM SE SUPROSTAVIŠ IDE OVAKO – MUP dovršio istragu: JOSIP MANOLIĆ zarobljenicima REZAO UŠI, NOSEVE I PRSTE te ih ubijao?

Otuđenje imovine je imalo više oblika:

1. konfiskacija (oduzimanje dijela ili cjelokupne imovine bez naknade a u korist države),

2. eksproprijacija (dobivala se simbolična naknada prema odluci države) i

3. nacionalizacija (podruštvoljenje bez ili sa simboličnom naknadom).

Odluka o oduzimanju privatne imovine i imovine nekih organizacija je obuhvaćala slijedeću imovinu:

·      sva imovina njemačkog Reicha i njegovih državljana koja se nalazila na teritoriju Jugoslavije;

·         sva imovina osoba njemačke narodnosti, osim imovine Nijemaca koji su se borili u redovima Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda u Jugoslaviji ili su podanici neutralnih država a nisu se držali neprijateljski za vrijeme okupacije;

·         sva imovina ratnih zločinaca i njihovih pomagača, kao i imovina lica koja su presudom građanskih ili vojnih sudova bila osuđena na gubitak imovine u korist države, bez obzira na njihovo državljanstvo, tako da je i imovina jugoslavenskih državljana potpadala pod udar Odluke.

„Imovinom su u smislu Odluke smatrana nepokretna dobra, pokretna dobra, zemljišni posjedi, kuće, namještaj, šume, rudarska prava, poduzeća sa svim društvima, udruženja svake vrste, fondovi, prava uživanja, razna platežna sredstva, potraživanja, sudjelovanja u poduzećima i radnjama, autorska prava, prava industrijskog vlasništva. Ovako široko određenje onoga što se smatra imovinom nije moglo mimoići niti jedan oblik vlasništva“ pa je omogućen veliki broj zlouporaba. .

 

„Agrarnom se reformom iz 1945. propisalo zavisno od kvalitete zemljišta, zemljišni maksimum od 25 do 35 hektara, a nacionalizacijom u zemljišne fondove dospijeva 390.510 ha (odnosno 7,5% hrvatskoga teritorija) od toga 160.960 hektara šume. U nacionaliziranim površinama sudjeluju s 31% konfiscirana njemačka imanja, 14,1% zemljišta u vlasništvu banaka i udruga kapitala, 13% veleposjednička imanja i 12,4% crkveni posjedi. Najviše je zemljišta nacionalizirano na području oko Osijeka i Slavonskog Broda. U državnom vlasništvu od ukupne količine nacionaliziranog zemljišta ostaje 61,7% uključivo gotovo sve šumske površine, 24,1% prelazi u ruke lokalnog stanovništva, 12,1% se podijelio kolonistima koji su uglavnom preuzimali napuštena imanja Nijemaca“

Ograničavanje veličine privatnoga posjeda na maksimalno 10 do 20 hektara je dovelo do uništavanja sela i vlasnika poljoprivrednoga zemljišta.

Prema Odluci o zaštiti nacionalne časti Hrvata i Srba u Hrvatskoj (travanj 1945. godine) zločinom i prijestupom smatrali su se sljedeći postupci, u vezi s privrednom problematikom:

“Svaka suradnja s okupatorom ili njegovim pomagačima, sudjelovanje u akcijama i propagandi u korist okupatora ili njegovih pomagača širenjem nacionalne, vjerske ili rasne netrpeljivosti i unošenjem defetizma u narodne redove, kako prije sloma Jugoslavije u cilju ubrzanja kapitulacije tako i poslije njega u svrhu slabljenja otporne snage naroda u narodno oslobodilačkoj borbi, svako održavanje prisnih i prijateljskih odnosa sa pripadnicima okupatorske vojske i vlasti, izravno ili neizravno razgrabljivanje imovine osoba progonjenih po okupatoru i njegovim pomagačima, služenje u činovničkom aparatu na mjestu naročito važnom za okupatora ili njegove pomagače, kao i istodobno vršenje više javnih ili privatnih službi naročitim pogodovanjem u bilo kom obliku, dobrovoljno privredno pomaganje okupatora i njegovih pomagača, svako djelovanje, koje je išlo za tim.”.

Imovina se oduzimala pod izgovorom suradnje s okupatorom, a zakoni doneseni u tu svrhu pružali su mogućnost najšire interpretacije tog termina. Temeljem komunističkih zakona krpaši koji su podržavali komunističku ideologiju (proleteri bez igdje ičega) su postali novi vlasnici i nova komunistička kasta koja je provodila teror nad narodom.

 

U Jugoslaviji su u razdoblju od 1946. do 1968. godine provedene tri nacionalizacije:

·         prva nacionalizacija provedena je na osnovi Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 5. prosinca 1946. godine i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća od 29. travnja 1948. godine.

·         drugom nacionalizacijom smatra se Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine, a

·         trećom nacionalizacijom 1968. godine došlo je do nacionalizacije građevinskog zemljišta u gradovima i naseljima gradskog karaktera.

Zakon o nacionalizaciji privatnih privrednih poduzeća, „Službeni list FNRJ“, br. 98, 6. XII. 1946.

Zakon o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, („Sl listu FNRJ“, br. 52/58, 3/59, 24/59 i 24/61)

I. OPŠTE ODREDBE

Član 1.

Nacionalizuju se i postaju društvena svojina najamne stambene zgrade i najamne zgrade.

U gradovima i naseljima gradskog karaktera nacionalizuju se i postaju društvena svojina i građevinska zemljišta .

Član 2.

Građani mogu na teritoriji Jugoslavije sticati i imati u svojini:

– porodičnu stambenu zgradu, tj. zgradu sa dva stana ili sa tri manja stana, ili

– najviše dva stana kao posebne delove zgrade, ili

– dve porodične stambene zgrade sa najviše dva stana i trećim manjim stanom ili

– jednu porodičnu stambenu zgradu i jedan stan kao posebni deo zgrade.

Član 4.

Ako građani, građanska pravna lica, društvene organizacije i druga udruženja građana imaju ili steknu više zgrada i posebnih delova zgrada nego što po odredbama ovog zakona mogu imati u svojini, taj višak postaje društvena svojina.

III. NAKNADA ZA NACIONALIZOVANE NEPOKRETNOSTI

Član 42.

Za nacionalizovanu zgradu ili posebni deo zgrade, zajedno sa zemljištem koje pokriva zgrada i zemljištem koje služi za redovnu upotrebu te zgrade, ranijem sopstveniku daje se naknada koja iznosi 10% od stanarine koja se plaća za tu zgradu ili deo zgrade na dan stupanja na snagu ovog zakona – za vreme od 50 godina.

Visina naknade utvrđuje se u jednom ukupnom iznosu, koji će se isplaćivati u jednakim mesečnim obrocima za vreme od 50 godina, počev od 1. januara 1959. godine.

Član 57.

Protiv rešenja komisije za nacionalizaciju ne može se voditi upravni spor.

Član 60.

Protiv rešenja o naknadi ne može se izjaviti žalba niti se može voditi upravni spor…..

Tako je radila komunistička vlast!

Nakon osamostaljenja Hrvatske, 1991. godine, mnogi su zatražili povrat oduzete imovine pa su doneseni zakoni o povratu ili naknadi otuđene imovine ali nepravda nikada ne će biti ispravljena. Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine stupio na snagu u siječnju 1997. godine: NN 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02.

Komunistički teror i otimačina privatnog vlasništva su uništili mnogobrojne obitelji i pojedince, osiromašili državu (uništenjem njemačke manjine), uništili selo i poljoprivredu. Zahvaljujući pomoći izvana, geostrateškim i političkim okolnostima komunistička vlast se održala 45 godina. Nažalost i danas (2016. godine) osjećamo posljedice komunističke vladavine. Pravna država nije zaživila, komunistički zločini nisu kažnjeni a komunistički pljačkaši su „ugledni građani“. Dodatni primjer pljačke je prodaja otete imovine, koju je partija posvojila, od strane sljedbenika bivše partije.

Prije nego se piše kako je nekada bilo bolje bilo bi dobro pogledati dokumente i činjenice! Bilo bi dobro znati da je država plaćala (1965/66. godine) metar građevinskog zemljišta u gradu Splitu 4 (četri) jugoslavenska dinara!

I moja obitelj je bila žrtva komunističke pljačke i komunističkih zakona.

A Evo kako to na mala vrata i na mekši način (uspavljivanjem), danas rade Americi.

obama-communism

Dr. Marko Jukić

Komentari

Komentari

Dr. Marko Jukić

Izložba ratnih fotografija s livanjskog područja u Kaštel Kambelovcu

Objavljeno

- datum

Hrvatska udruga Benedikt je u suradnji s Mjesnim odborom Kaštel Kambelovca i Livanjskom zajednicom Kaštela organizirala izložbu ratnih fotografija (1992-1995.) s livanjskog područja. O ratu na livanjskom području svjedočili su umirovljeni časnici HV-a i HVO-a, pukovnik Ivan Pelivan i bojnik Jure Granić. Skup je pozdravio satnik Mario Nadž.

Mjesni odbor Kaštel Kambelovca pod vodstvom gospođe Doris Grgurin je  u dvorani Bratske kuće na Brcu u Kaštel Kambelovcu postavio izložbu ratnih fotografija s livanjskog područja (1992-1995.). Također je prikazan kratki film s livanjske bojišnice.  U ime Hrvatske udruge Benedikt skupu se obratio dr. Marko Jukić koji je naglasio važnost promicanja istine o Domovinskom ratu.

“Livanjska bojišnica u Domovinskom ratu”

Umirovljeni pukovnik Ivan Pelivan je govorio o značenju  livanjske bojišnice za obranu Dalmacije i Republike Hrvatske. Umirovljeni bojnik Jure Granić je kronološkim redom naveo zbivanja na livanjskoj bojišnici. Naglasio je ulogu Hrvata s područja Livna u obrani Republike Hrvatske u Domovinskom ratu te ulogu Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i Hrvatskih oružanih snaga (HOS)  u obrani livanjskog područja od 1992. do 1995. godine. Posebno se osvrnuo na krvavu obranu Livna 23. travnja 1992. godine.   Agresor je nakon silne topničke pripreme krenuo u napad tenkovima i pješaštvom.  Situacija je bila kritična jer branitelji nisu imali mogućnost adekvatnog odgovora, također nisu imali iskustva u borbi s oklopom pa su se povlačili. Crne Mambe (pripadnici druge gardijske brigade) su pritekli u pomoć, zarobile jedan tenk, uništili tenk T-84 i  oklopni transporter M 60. Agresor se povukao i Donje Rujane su bile obranjene.

Uloga livanjskog bojišta u proljeće 1992. bila je od velikog strateškog značaja jer se tu branila Dalmacija i Republika Hrvatska. Crta razdvajanja na području Livna uspostavljena je u proljeće 1992. godine i ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Oslobodilačke akcije („Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“, „Skok 2“, „Ljeto 95“, „Oluja“, „Maestral“ i „Južni potez“) su krenule s livanjske bojišnice i s Dinare  Rat u Hrvatskoj i BiH se mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište.

Ukupno je 325 hrvatskih vitezova svoje je živote položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici. Na livanjskoj bojišnici je ukupno poginulo 89 branitelja iz cijele Splitsko-dalmatinske županije, među njima i 21 Kaštelanin.   Upravo je krvava obrana Livna 23. travnja 1992. obilježena izgradnjom zavjetne crkve svetog Jure na prvoj crti bojišnice.

Program je uveličao školski zbor Osnovne škole kneza Trpimira iz Kaštel Gomilice koji je otpjevao nekoliko pjesama.

Izložba će biti otvorena i u ponedjeljak 20. studenog 2017. za organizirane posjete školske djece.

Hrvatska udruga  Benedikt

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Napad na Split, 15. studenoga 1991. godine

Objavljeno

- datum

 STUDENI, 1991. GODINE      U studenom 1991. godine agresor (Srbija) i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj vrše napade na svim bojištima (slavonskom, gospićkom, dalmatinskom). U studenom 1991. godine vodile su se teške borbe za deblokadu Vukovara ali bez značajnijeg uspjeha, početkom studenoga  hrvatske snage su preuzele Jamadol u Karlovcu, skladišta oružja u Delnicama i time došle u posjed značajnih količina oružja.

Desetog studenog srpski agresor je okupirao i razrušio Bogdanovce, a 12. studenoga su agresorske srpske postrojbe zauzele vukovarsko naselje Lužac pa je daljnja obrana Vukovara bila nemoguća s obzirom na kompletno okruženje. Srpski agresor je 12. studenoga 1991. godine okupirao i razorio Saborsko u Lici. Borbe kod Petrinje (13. 11. 1991. ), okupacija mjesta u istočnoj Slavoniji (Lipovca, Podgrađe i Apševce), Srijemu, okupacija Slunja, okupacija razorenog Vukovara, Škabrnje, Nadina i drugih mjesta. To je slika krvavog studenog 1991. godine. Hrvatske snage su uspjele osigurati vitalnu komunikaciju Karlovac-Brinje-Senj, jedinu vezu s Dalmacijom .

Blokada dalmatinskih luka

Blokada hrvatskih luka na Jadranu je započela 3. listopada 1991. godine. „Jugoslavenska ratna mornarica“ (Jugoslavija više nije postojala!) je blokirala najveće hrvatske primorske gradove, kanale, luke i hrvatske otoke. Kopnene komunikacije su bile presječene, uzdužobalni i međuotočni plovni putovi su bili blokirani i pod nadzorom agresora (jugomornarice).

Agresor je prije doživio poraze i izgubio pomorsku bazu u Pločama (rujan 1991. ), obalne topničke bitnice na Žirju, Smokvici, Zečevu, Šolti i Korčuli pa je imao manji manevarski prostor ali je i dalje razarao i prijetio. Hrvatska ratna mornarica je preuzela brodove iz Mornaričkog remontnog zavoda u Šibeniku (koji su bili bez naoružanja), osvojila skladište podvodnih mina u uvali Tatinje, ustrojila snage za minsko djelovanje (postavljanje mina ispred ratne luke Lora i u Splitskim vratima), formiran je odred pomorskih diverzanata. U listopadu 1991. su bile formirane postrojbe obalnog topništva (Žirje, Zečevo, Smokvica, Šolta, Brač, Split, Pelješac i Korčula) pa je tako sužen prostor djelovanja agresorske jugomornarice.  Onemogućena je opskrba brodova jugomornarice i nalazile su se u dometu obalnog topništva pa je tako sužen prostor njihova djelovanja unatoč blokade s mora i kopna. Tijekom napada na Split se pokazala učinkovitost Hrvatske ratne mornarice.

Boj u Splitskom kanalu se zbio 14-15. studenoga 1991. godine. 14. studenoga je HRM pogodila i teško oštetila PČ-176. Tijekom noći 14 na 15 studenog agresor je gađao Brač i Šoltu, a rano ujutro 15. studenoga 1991. godine napadnut je grad Split s mora i kopna. Topničke bitnice hrvatske vojske su branile grad i nanijele gubitke agresoru koji se 15. studenoga povukao iz Splitskog kanala.

Pri napadu na Split gađana je zgrada Općine Split (ured za obranu), vila Dalmacija (jedinica specijalne policije), zgrada Policijske uprave, i mnogo civilnih ciljeva. U splitskoj luci su pogođeni trajekti Bartol Kašić i Vladimir Nazor. Na trajektu Vladimir Nazor su smrtno stradali vođa stroja Jure Kalpić i upravitelj stroja Dinko Maras, a kormilar Ante Vidović je bio ranjen. Također je bilo ranjeno još 6 civilnih osoba.

Shematski prikaz Boja u Splitskom kanalu 14. i 15. studenog 1991. (foto s izložbe u državnom arhivu)

Sjećanje na 15. studenoga 1991.

Radio Split je pratio događanja i izvještavao građanstvo tijekom 24 sata. Koliko se sjećam noćni program vodio je Jadran Marinković. Očekivao se napad na Split (navečer 14. studenoga 1991. godine), tijekom noći su se čule udaljene detonacije, djelovanje agresora po mjestima na Braču i Šolti. Oko šest sati započeo je napad na Split, iznad kuća u Mejama su letjeli projektili.  Brzo sam probudio cure i odveo ih u podrum (kao najsigurnije mjesto). Kada se situacija smirila po balkonu sam skupljao gelere i zemlju, kuća 50 metara dalje je imala oštećenja. Supruga je bila dežurna u ljekarni (blizu zgrade Policijske uprave) na Radničkom šetalištu, tamo su se čule jake detonacije i zvala je telefonom da čuje što se događa u Mejama. Kada se situacija primirila iza 7,30 sati supruga se vratila s dežurstva i preuzela djecu a ja sam pješice krenuo u bolnicu na radno mjesto. Grad je bio pust, na putu od Meja do bolnice nisam sreo više od 50 ljudi. Grad je još bio pod uzbunom, na ulici su bili rijetki prolaznici, policajci i ljudi gradskih službi. Kod prijašnjih uzbuna (napad na Kaštela) mnoštvo ljudi je bilo na ulici, balkonima ali sada to više nije bilo tako. Na nekoliko mjesta su bila oštećenja od topničkih projektila…..

Topničke bitnice na Šolti, Braču i u Splitu su odigrale ključnu ulogu, nanijele su gubitke agresoru i odvratile ga od daljnjih djelovanja. 

Neprijatelj je napao i iz zraka sa šest zrakoplova tipa Jastreb. Protuzračna obrana HRM-a je oborila dva aviona i tako dala do znanja agresoru da neće dobro proći. Neprijatelj je nakon 8 sati 15. studenoga prestao s napadom na Split i tijekom dana je povukao sve brodove iz Splitskog kanala.

Bitka HRM s agresorskom jugomornaricom u Splitskom i Korčulanskom kanalu je rezultirala deblokadom hrvatskih obalnih luka (osim Dubrovnika). 

Kvazi povjesničari (Jakovina, Markovina, Klasić, Goldstein, političarka Pusić i kompanija govore o građanskon ratu. Sramotno je da ti tipovi predaju povijest na našim fakultetima, to je sramota za našu državu! Pobunjeni „građani“ (Srbi i četnici iz Srbije) su iz svojih drvarnica i garaža izvukli ‘lično naoružanje’ pa udarili po susjedima. ‘Lično naoružanje’ sačinjavale su strojnice, tenkovi T-55 i T-84, migovi 21, haubice 152 i 155 milimetara, minobacači 80 i 120 mm, topovnjače, torpedni čamci, višecjevni bacači raketa i drugo oružje te streljivo. Oni su ubijali nenaoružane civile, mučili i ubijali zarobljene vojnike i policajce, razarali sela i gradove. Radilo se o agresiji Srbije na Republiku Hrvatsku a ne o građanskom ratu o čemu svjedoče tisuće dokumenata te je nedopustivo da nam kvazi povjesničari i pokvareni političari nameću tezu građanskog rata.

Vrijeme je da se u udžbenicima povijesti napiše istina o hrvatskom Domovinskom ratu  1991.-1995. Povijest ne smiju predavati komunističko-četnički kadrovi koji negiraju agresiju na RH, koji negiraju ili prešućuju činjenice.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Dr. Marko Jukić

Domovinski rat (1991-1995.) u udžbenicima povijesti: ZAŠTO ‘POVJESNIČARIMA’ DOPUŠTAMO ZLONAMJERNE PODVALE!?

Objavljeno

- datum

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren)…

Osvrt na dva udžbenika povijesti za osmi razred osnovne škole. Udžbenike je odobrilo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske 15. svibnja 2014. godine. Ministar znanosti, obrazovanja i sporta bio je Željko Jovanović a premijer Zoran Milanović.

Prvi udžbenik je od  Krešimira Erdelje i Igora Stojakovića: Tragom prošlosti, udžbenik povijesti u osmom razredu osnovne škole, izdavač Školska knjiga, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 1.).

Drugi udžbenik je od  Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole, izdavač: Profil Klett, Zagreb 2015. godine (u daljnjem tekstu Udžbenik 2. ).

Klio, grčka muza povijesti, je trebala voditi učenike kroz povijest (piše na početku udžbenika 1.)  ali ih ne vodi Klio već loši povjesničari, politikanti i diletanti (posebno u udžbeniku 2.).

Domovinskog rata u Udžbeniku 1.

O Domovinskom ratu i ratu u Bosni i Hercegovini autori pišu na 12 stranica ( 213. – 225.), prikaz ima 42 fotografija i jedan zemljovid koji pokazuje pravce operacije Oluja.

Sukob u Pakracu (str. 214.)  bez pojašnjenja što se dogodilo? Zašto? Kako će učenik znati?

Raketiranje banskih dvora 7. listopada 1991. je spomenuto ali bez pojašnjenja tko je raketirao i zašto, što se time htjelo postići.

Spominje se Škabrnja stranica 219., fotografija spomenika poginulima u Škabrnji  je na stranici 224. i to je sve. To je premalo za taj masovni ratni zločin.

Spomenut je zločin na Ovčari ali bez spomena mučenja zarobljenika u hangaru što je ozbiljan propust! O zločinima na Sajmištu i Borovu ni slova. Logori u Srbiji spomenuti i ništa više!?  

Razaranje Dubrovnika, fotografija  (str. 215.) je neprimjerena jer ne pokazuje razaranje Dubrovnika!  

Slika razorenog Dubrovnika iz 1991. godine (1 i 2)

U masovnim zločinima agresora diljem Hrvatske nema konkretnih navoda.

Prikaz Domovinskog rata u udžbeniku 1. je nepotpun i nedorečen. Je li to zbog kriterija, preporuka, koje je propisalo Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta nije mi poznato ali je moguće jer se ista pitanja za učenike nalaze u oba udžbenika, broj stranica je isti.

Domovinski rat u udžbeniku 2.

Pod brojem 9.2. Domovinski rat  do sklapanja primirja od str. 282. do 287. , priloženo je 9 fotografija te pod brojem 9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje od stranice 288. do 292. priloženo 7 fotografija i 1 zemljovid.

Dakle, čak 12 stranica je posvećeno Domovinskom ratu! Na tih 12 stranica je Domovinski rat prikazan nestručno, tendeciozno i politikanski. Na strani 284. i 285. te dio stranice 286.  pod naslovom Cijena rata autorica citira zapise dvaju stranih novinara, zapis britanskog novinara Marcus Tannera i francuskog novinara Yvesa Hellera, te izvadak iz govora Vlade Gotovca (str. 284.). Njihova osobna zapažanja nisu za udžbenik povijesti! Njihovi tekstovi su njihov osobni, subjektivni, doživljaj zbivanja u Hrvatskoj 1991. godine o kojoj mnogo toga nisu znali. Spomenuti tekstovi ne mogu biti u udžbeniku, eventualno mogu biti u nekom radnom dodatku, nekoj čitanci a nikako u udžbeniku povijesti!

Zločin u Borovu selu je spomenut ali se ne spominje masakriranje ubijenih i ranjenih policajaca!? Zašto nije navedena činjenica da su ranjeni i zarobljeni kao i ubijeni policajci iznakaženi?

Str. 283 piše: „U proljeće 1991.  izbili su prvi oružani sukobi između hrvatskih vlasti i dijela pobunjenog srpskog stanovništva u Pakracu te na Plitvicama, gdje su pale prve žrtve.“

Autorica Koren je zaboravila napisati da su pobunjeni Srbi zauzeli policijsku postaju 1. ožujka 1991. godine, razoružali hrvatske policajce, podijelili oružje srpskim civilima te skinuli hrvatsku zastavu i stavili srpsku! Zaboravila je napisati da su pobunjeni Srbi i četnici zauzeli Plitvice i da je nakon tih događaja uslijedila akcija hrvatske policije. Zaboravila je napisati da je JNA štitila pobunjenike i teroriste u Pakracu i na Plitvicama.

U udžbeniku 2. se ne spominje raketiranje Banskih dvora 7. listopada 1991. godine!? Zašto nema činjenice da je agresor (Srbija) pokušala ubiti dr. Franju Tuđmana i njegove suradnike u centru Zagreba?

Zločini su spomenuti usputno (piše, npr. Dalj, Škabrnja, Lovas, Voćin i mnoga druga -str. 286.) bez konkretnih navoda što se dogodilo i koliko je bilo žrtava. Nažalost, autorica svojim pristupom prikriva strašne zločine agresora, pobunjenih Srba i četnika (npr. da su Hrvati iz Lovasa natjerano u minsko polje)! Zašto autorica „udžbenika“ prešućuje istine o zločinima agresora u Hrvatskoj?

Spominje se razaranje Dubrovnika i postavi se fotografija koja ne pokazuje razaranje Dubrovnika (kao i udžbeniku 1.), na fotografiji je strojnica na Žarkovici! Zar nema fotografija spaljenog Straduna, uništenog hotela Imperijal i mnogih drugih. Stradanja Vukovara i Dubrovnika 1991. godine su usputno spomenuta bez navoda žrtava, štete i neljudskosti agresora. Razaranje Petrinje, Slunja, Turnja, Crnoga, Gospića, Pakraca, mnogih mjesta u istočnoj Slavoniji se ne navode!?

Spominje se grobnica na Ovčari ali se ne spominje mučenje ranjenika u hangaru, ne spominje se 16 godišnje dijete koje je tu mučeno, ne spominje se mrcvarenja francuskog dragovoljca Jeana-Michel Nicoliera!

Spomen dom Ovčara (1 i 2)

Fotografija razorenih srpskih sela u Zapadnoj Slavoniji na strani 284.? (na fotografiji je samo jedno selo, nije navedeno koje, moguće da je hrvatsko jer uglavnom su hrvatska sela bila razorena i spaljena, posebno ona iz kojih su Srbi otišli dragovoljno na nagovor političara)!? Kakvu poruku autorica šalje ovom fotografijom i tekstom ispod nje?

Nije spomenut niti jedan heroja Domovinskog rata!?

Raketiranje Zagreba, Karlovca, Kutine, Siska nakon Bljeska je samo spomenuto, nigdje se ne kaže da je to ratni zločin, da su stradali nevini ljudi (7 mrtvih i 194-ro ranjenih).

Pitanje učenicima (dva puta je postavljeno!): Zašto je Hrvatska postala samostalnom državom? Autorica se ne može načuditi da je Hrvatska postala samostalnom državom pa dva puta postavlja to pitanje.

9.3. Kraj rata i poslijeratno razdoblje, str. 288-293.

Na strani 289. piše da su hrvatske snage srušile Stari most u Mostaru u doba hrvatsko-bošnjačkog sukoba u Mostaru. Taj navod je netočan ili upitan pa je nekorektno to napisati, tvrditi. To je još jedan pokazatelj nestručnosti i pristranosti autorice.

Na strani 291. je pitanje: Što ti ove dvije fotografije govore o različitim iskustvima ljudi u ratu (fotografija srpskih izbjeglica nakon Oluje i doček hrvatskih vojnika nakon operacije Oluja)? Kakvo je to pitanje?   Kako učenici mogu raspravljati o događajima o kojima ništa ne znaju jer u „udžbeniku“ ništa ne piše o okupaciji, etničkom čišćenju i ubojstvima civila na okupiranom području (koja su bila pod nadzorom UNPROFOR-a)?

Te dvije fotografije učeniku koji ne zna ništa o ratu od 1991. do 1995. godine ne govore ništa pa je pitanje promašeno kao i cijeli prikaz Domovinskog rata. Pitanje i te fotografije govore o nestručnosti i tendencioznosti autorice koja je zaboravila okupaciju trećine Hrvatske, ubojstva, spaljena hrvatska sela, pljačku sela, granatiranje hrvatskih gradova, etničko čišćenje na okupiranim područjima. Sinovi Oluje su oslobodili svoja sela a oni koji su dragovoljno otišli su bili sudionici pobune, jedan dio njih je ubija i mučio zarobljenike, pljačkao i palio hrvatska sela. Što je uzrok ratnih događanja a što posljedica tih događanja to autorica nije pojasnila. Treba spomenuti da većina onih koji su otišli nisu željeli živjeti u hrvatskoj državi!

Na strani 292. piše „ Dio srpskih izbjeglica slijedećih se godina vratio u svoje domove, no njihov je povratak bio usporavan ili sprječavan“. Tvrdnja je dvojbena, o povratku hrvatskih izbjeglica na svoja ognjišta (npr. u Posavinu) ni slova!?

Prikaz Domovinskog rata je nestručan, tendenciozan, površan i antihrvatski.

Recenzent tog smeća od udžbenika je Tvrtko Jakovina!

Zašto u udžbenicima nema slijedećih činjenica

U oba udžbenika se ne spominje razoružanje hrvatske teritorijalne obrane od strane JNA (svibanj 1990.)! To je  važan podatak jer time započinje priprema agresije na RH i hrvatski narod. Nedopustiv je takav propust!

U udžbenicima nema spomena zločina, ubojstva promatrača EU misije,  u Podrutu kraj Novog Marofa 7. siječnja 1992. godine. Helikopter vojnih promatrača EU je srušio srpski zrakoplov MIG-21. Poginula su 4 talijanska i jedan francuski vojnik: Enzo Venturini, Marco Matta, Silvano Natale, Fiorenzo Ramacci i Jean Loup Eychenne, članovi mirovne misije koji su se vraćali iz Mađarske u Hrvatsku.

Snage UN-a se spominju ali se ne spominje da su omogućile etničko čišćenje okupiranih teritorija, da su dozvolile granatiranje hrvatskih gradova s okupiranih područja pod njihovim nadzorom da su omogućile nekažnjeno ubojstvo više od 400 ljudi u UNPA zonama!

U Hrvatskoj ima 76 spomen obilježja – golubica, za 122 masovne grobnice, u udžbenicima nema fotografije spomen obilježja-golubice, ni spomena mnogobrojnih masovnih grobnica!?  

Spomen obilježje-golubica

Masovni zločini (dio popisa zločina) nad Hrvatima (civilima) 1991. godine 

O značenju Oluje za Bihać ni slova!

O ubojstvima novinara i snimatelja od strane agresora također ni slova!

 Na istom broju stranica se mogao mnogo bolje prikazati Domovinski rat i rat u BiH. Umjesto fotografija koje ne pokazuju ratna razaranja, umjesto zapisa novinara s dvije tablice se moglo pokazati razmjere zločina.

Nažalost, u Hrvatskoj politika određuje što je udžbenik a što nije,  pa se tako nestručne, tendeciozne, politikanske knjige odobravaju kao udžbenici (npr. udžbenik 2.).  Postoje međunarodni dokumenti u kojima je jasno napisano tko je bio agresor na Republiku Hrvatsku, da se nije radilo o građanskom ratu već o agresiji!

Negiranje činjenica, prešućivanje zločina, izjednjačavanje krivnje agresora i žrtve u Domovinskom ratu su odlike udžbeniku povijesti za učenike osmih razreda (Snježane Koren: Povijest, udžbenik povijesti za osmi razred osnovne škole) pa je nužno da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta povuče dato odobrenje od 15. svibnja 2014. godine.

Dr. Marko Jukić

Hrvatski branitelj

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.