Connect with us

Povijest

Čovjek koji je preživio pakao Golog otoka: Prošao sam stravične torture, batinanje i elektroškove, a i danas ima onih koji bi me zatvorili. Ti i sada žive svoju Jugoslaviju

Objavljeno

- datum

Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je milicija 25. svibnja 1978. iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu, gdje je bio ilegalac u sobi, odvela u Petrinjsku na ispitivanje i zatim zatvorila.

Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!

Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, gdje će biti i vodič posjetiteljima.

Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!

Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.

Verbalni delikt

– Od kraja drugog svjetskog rata pa sve do 1988. godine mogli ste biti krivi ako ste govorili ili pjevali što se komunističkim vlastima nije sviđalo ili ste nekome dali na čitanje novine koje je pisala naša hrvatska emigracija i iseljenici.

Takva djela su se dokazivala iskazima svjedoka i mogli ste biti osuđeni na do pet godina Lepoglave, Stare Gradiške ili Golog otoka. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava nam Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.

U RH je doduše, kao politički zatvorenik, dobio odštetu u visini 54 kune po danu, za vrijeme provedeno u zatvoru, a ako dočeka mirovinu, ona će mu biti uvećana za zatvorske dane. A dotad, treba preživjeti!

– Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio – pojašnjava Rojnica, kojem je, kaže, nakon zatvora bilo još gore, tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo tretiran kao “neprijatelj države i sistema”.

Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila.

– To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju.

Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.

Spašen život

– Što bih ja imao od toga da ih prozivam kad sve ionako dođe na naplatu – kaže Rojnica.

Dok su drugi zatvorenici tražili cigarete, on je tražio Bibliju.

U istražnom zatvoru u Zagrebu se htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.

U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.

– Istina, Kospić koji je na Golom otoku bio jer je dvojicu ubio, a trećega učinio doživotnim invalidom, spasio mi je život. U zatvoru ste uvijek u lošem društvu, gdje god da krenete. Do vas je kome ćete se pridružiti i nikad niste sigurni da ste pogodili. Ja sam pogodio – kaže Rojnica.

Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.

Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori samo u prvih osam godina, kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.

– Da nitko nije govorio, pisao i suprotstavio se komunističkom totalitarizmu, bio zatvaran i ubijan, zar mislite da bismo imali slobodu, samostalnost, državu?!

Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo patriotistima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi – zaključuje Rojnica.

Iako ovo nije Hrvatska o kojoj je sanjao, sretan je, kaže, što je imamo.

 

Štrajk glađu

Štrajkao je glađu kad je doznao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić, za kojeg su ga optužili da s njime surađujete na stvaranju Hrvatske:

– Ubojstvo Bruna me toliko emocionalno dotuklo da sam bio očajan…

Što mu je bilo najgore? Odvođenje, suđenje i osuda nije najgore. Najgore je ono što se događa između i poslije.

– Bog mi je sačuvao razum i zdravlje duše i pored “liječenja elektrošokom”. Sam po sebi ja sam vrlo slab kao i svatko od nas kad dođemo do zida i ne vidimo ni izlaz ni kraj. Ne znam za druge, ali mene je vjera spasila…

Crne elektrode

“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!

Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!

Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…

Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.

Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”

Tako Rojnica opisuje “terapiju” elektrošokom tijekom istrage.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Oglasi
Komentari

Povijest

ZABORAVLJENI HEROJ: ON JE TRPINJSKU PRETVORIO U ‘GROBLJE TENKOVA’

Objavljeno

- datum

Marko Babić odbio je predsjedničku mirovinu. Umro je 05.07. 2007. godine u Zagrebu od moždanog udara. Na njegov sprovod došlo je više od 5.000 ljudi. Vukovar još čeka na njegovu ulicu, šetalište ili trg…

Hrvatski heroj Domovinskog rata Marko Babić, umro je 05.07. 2007. godine u Zagrebu od moždanog udara. Na njegov sprovod došlo je više od 5.000 ljudi. Evo zašto…

“Markova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća.  Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da gađa tenkove kao da su obične limenke. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa”, i dan – danas svjedoče suborci jednog od najvećih hrvatskih ratnika, Marka Babića.

Rođen je 16. veljače 1965. u Vukovaru. Bio je najmlađi od troje djece Ive i Stipana koji su 1958. doselili u Vukovar iz mjesta Potravlje kod Sinja. Po završetku osnovne i srednje škole, nekoliko godina proveo je na privremenom radu u Švicarskoj. U travnju 1991. vraća se u Vukovar i priključuje braniteljima na Trpinjskoj cesti:

– Bio je opak borac. Tu njegovu karakteristiku pojačavao je i markantan izgled pa je sve skupa odavao dojam spretne, odlučne i sposobne osobe koju treba slijediti. I slijedili smo ga – kazao nam je Tomislav Orešković, pripadnik “Žutih mrava”, Markov suborac i prijatelj iz djetinjstva.

– Držao je Trpinjsku cestu i organizirao akcije zajedno sa Blagom Zadrom. Bio je neumoran i vrlo precizan u uništavanju tenkova. U svega tri, četiri dana uništio ih je 14, međutim, ja sam siguran da ih je uništio više, barem još pet. Ali, Marko je brojao samo one koji su bili neprepoznatljivi! Nije imao potrebu veličati stvari, jednostavno je ratovao i to shvaćao vrlo ozbiljno. Nikad se ni na što nije žalio – doznajemo od hrvatskog branitelja i dragovoljca Tomislava Oreškovića koji nam je pojasnio što misli kada kaže da je Babić bio “opak”:

– Sjećam se kad mi je prišao i rekao da ima samo dvije rakete… Tenkovi su bili utihnuli, a Marko mi je zabrinuto rekao “ako nastave, morat ćemo se povući”. Međutim, kod Babića koji je naslijedio Blagu Zadru nakon njegove pogibije, nije bilo govora o odustajanju i povlačenju. Poslao nas je kod Jastreba po rakete, a kad smo rekli da ni tamo nema, izobličio se i nešto promrmljao. Sjećam se, te večeri je negdje otišao i nije ga bilo cijelu noć, a mi smo ujutro vidjeli poslagane rakete. Ni dan danas ne znam gdje je bio i otkud ih je donio! U svakom slučaju, upotrijebio ih je na najbolji mogući način – kaže Orešković.

Marko Babić je uspio preživjeti rat i to bez ranjavanja. Ponosan i “opak” ostao je i u miru u kojem mu se štošta toga nije sviđalo. Odbio je predsjedničku mirovinu govoreći da on nije ratovao za mirovinu, nego za slobodnu Hrvatsku. Učinio je sve da priča o herojskom Vukovaru ne zamre i glavni je inicijator snimanja serijala “Heroji Vukovara”.  Nije dočekao početak emitiranja tih emisija. Pozlilo mu je na sprovodu jednog suborca i 05.07.2007. je umro u Kliničkoj bolnici Rebro. Vukovar još čeka na njegovu ulicu, šetalište ili trg…

Autor: Snježana Vučković/dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

UDBA VRŠILA TERORISTIČKE NAPADE SA NAJPOZNATIJIM TERORISTOM NA SVIJETU KOJI JE LIKVIDIRAO OKO 2.000 LJUDI

Objavljeno

- datum

Carlos Šakal

 

DA LI ĆE BITI POKRENUT NOVI SUDSKI POSTUPAK PROTIV UDBINIH AGENATA KOJI SU ZAJEDNO SA TERORISTOM ŠAKALOM UBIJALI FRANCUSKE I NJEMAČKE CIVILE

a1c36ad2d483c1c5be4c
Terorist Carlos – Šakal

   Carlos Šakal ili pravim imenom Ilich Ramirez Sanchez  jedan je od najpoznatijih terorista na svijetu. Pod njegovom koordinacijom izvedeno je više od stotinu terorističkih napada.

Sanchez, sin poznatog marksističkog odvjetnika iz Venezuele, obrazovao se u Moskvi, a krajem šezdesetih pristupio je PLO-u (Palestinskoj oslobodilačkoj organizaciji). Sredinom sedamdesetih, 1975. godine prebacio se na islam.

Iste godine svijet je čuo za njegovo ime kada je organizirao spektakularnu otmicu i s grupom istomišljenika oteo sedamdeset ljudi na susretu ministara Organizacije zemalja izvoznica nafte (OPEC) u Beču. Ta teroristička akcija rezultirala je smrću troje ljudi.

Posebna Karlosova “slabost” bili su vlakovi i željezničke postaje. Na željezničku postaju Sen Šarl u Marseju i brzi vlak na liniji Pariz-Marsej izvršio je terorističke napade posljednjeg dana 1983. godine. Pet osoba je poginulo, dok je 45 bilo povrijeđeno.

 

 

No, tu nije kraj njegovih ubilačkih pothvata. U Francuskoj je 1982. i 1983. organizirao bombaške atentate u kojima je poginulo 11 ljudi, a čak stotinu ih je ranjeno. Tužitelji su na njegovom suđenju tvrdili da je 1982., dva napada izveo kako bi pritisnuo francusku vladu da oslobodi njegovu djevojku Magdalenu Kopp i Bruna Bregueta, koji su uhićeni u Parizu zbog neuspješnog miniranja nuklearne elektrane Superfeniks. Šakal se kasnije vjenčao s Kopp i dobili su sina.

Sanchez nikad nije bježao od činjenica o svojim ubojstvima. Štoviše, 2011., kada mu je počelo suđenje na antiterorističkom sudu u Parizu otkrio je koliko su njegovi napadi bili “uspješni”.

“Izračunao sam da je bilo jako malo civila. U napadima koje sam vodio bilo je od 1500 do 2000 mrtvih, a među njima nije bilo više od 200 civila – pohvalio se najpoznatiji terorist na svijetu i izazvao zgražanje javnosti”. 

Carlos Šakal je prvu osudu dočekao tek 1997.,  jer je čak 20 godina bježao i bio na listi najtraženijih svjetskih bjegunaca. Napokon su ga uhvatili u Sudanu 1994. godine, strpali u vreću i prebacili ga u Pariz. Sud u Francuskoj ga je osudio na doživotnu kaznu.

Sanchez nije pokazao ni trunku kajanja na suđenju na pariškom antiterorističkom sudu i još je uložio i žalbu. Kada su ga upitali je li učinio kakvu pogrešku, odgovorio je kako je kubanski predsjednik Fidel Castro pobio više ljudi od njega.

Carlos Sanchez se prilikom svojih zatvorskih dana posvetio i pisanju. U svojoj autobiografiji je otkrio kako mu je tajna služba omogućila nesmetani boravak u Jugoslaviji, a on je zauzvrat za nju radio poslove kao što je kontrola hrvatske migracije za vrijeme zimskih Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Također, otkrio je detalje o vezama i suradnji s tajnom službom bivše Jugoslavije, ali i Josipom Brozom Titom.

Uživao sam u odmoru u Dubrovniku, Splitu i Zagrebu dok njemački doušnici i Francuzi nisu saznali gdje se nalazim. Počeli su vršiti pritisak na Jugoslaviju pa su me uhitili u zagrebačkom hotelu Esplanade s lažnom alžirskom putovnicom. Kada je Tito je čuo da su me uhvatili odmah je naredio da me puste i omogućio mi bijeg u zemlju po mom izboru. Njemačka i Francuska su pritiskale Tita, ali on nikada nije priznao da sam bio u Jugoslaviji, a svi dokumenti povezani uz moj slučaj bili su uništeni – napisao je nekadašnji zloglasni terorist.

No, u njegovoj autobiografiji se saznaje da je Šakal terorističke akcije u Marseilleu, Bonnu i Parizu izveo uz pomoć jugoslavenske tajne službe, zloglasne Udbe.

Dana 25. kolovoza 1983. uz pomoć jugoslavenske tajne službe, podmetnuo sam eksploziv u rezidenciju francuskog konzula u Bonnu. Zatim sam prešao, s jemenskom putovnicom, iz Istočnog u Zapadni Berlin u kolima jugoslavenske registracije s vozačem Bojanom – zapisao je Šakal.

Inače, Sanchez je dobio nadimak Šakal nakon što su agenti među njegovim stvarima pronašli roman Fredericka Forsytha “Operacija šakal” o propalom atentatu na francuskog predsjednika Charlesa De Gaullea. U međuvremenu se uspio i razvesti od supruge Magdalene Kopp, a žena mu je postala njegova braniteljica Isabelle Coutant-Peyre. Šakal trenutno služi doživotnu kaznu u najstrožije čuvanom pariškom zatvoru La Sante.

Autor: Vedran.P / komunistickizlocini.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

ZANIMLJIVO: Mit o Jugoslaviji razbijen od strane liberala!

Objavljeno

- datum

Ovih dana, a zapravo konstantno, neke se pojave „analiziraju“ uz otvorenu ili manje otvorenu nostalgiju za navodno ružičastom prošlošću. U tekstu namijenjenom generacijama koje se ne sjećaju života u Jugoslaviji, probat ću pobrojati i demantirati neke mitove o ne tako davnoj prošlosti koje ste vjerojatno čuli iz okoline ili medija. Jedan od ključnih načina da nam bude bolje je da prošlost prestanemo idealizirati i priznamo da je i tih 45 godina nenadoknadiva crna rupa i uteg, a ne nešto čemu bismo trebali težiti. Ključni problem Hrvatske je što se premalo, a ne previše odmakla od jugosocijalizma i paradigmi naučenih u 20. stoljeću.

Pa ajmo redom.

Da, nismo imali školski vjeronauk, na vjeronauk su išli samo pravi vjernici, najviše četvrtina populacije, a ne kao danas, djeca čije roditelje je strah da ne budu dio mainstreama. To nije isključivo plod utjecaja Crkve već je dobar dio ljudi 1990. shvatio da je došla nova državna ideologija i pavlovljevim refleksom naučenim u SFRJ krenuo je slijepo slijediti. U Jugi smo imali ideološki brainwashing u apsolutno svim predmetima, zatim Marksizam, Teoriju i praksu socijalističkog samoupravljanja, Obranu i zaštitu, beskrajna zatupljivanja pričama o siromašnom Titu koji se prejeo svinjske glave i hrabrim pionirima Mirku i Slavku te smo filani mržnjom kakvu vi srećom ne možete niti zamisliti. Kao djecu u osnovnoj školi vodili su nas da gledamo Zafranovićeve filmove u kojima ustaše noževima ženama režu dojke. Ti su filmovi neprikladni i za odrasle, a kamoli za pretpubertetsku djecu. Očito krasna inspiracija za zločinačke idiote u ratovima 90-ih koji, gle čuda, nakon 45 godina loše propagande nisu naučili da ljude druge nacije nije uputno klati.

Ne, nismo gledali totalne gluposti na Youtoubeu i trošili toliko vremena na starlete, šund i petparačku glazbu. Ali zato je većina medijskog sadržaja bila ideološki obojena. Od malih nogu ispirali su nam mozak Partijom, kongresima, konferencijama, prijenosima štafeta i sletova. Vodili su nas gledat neke bezvezne zgrade gdje su Tito i ekipa imali sastanke Komunističke partije. Zamislite da danas sjedite u smrdljivoj baraci gdje je osnivan HDZ. Sjećam se kada se moja mlađa sestra nije mogla sjetiti imena škole Sedam sekretara SKOJ-a, pa je tati rekla da utakmicu igra u školi Sedam mrtvih sekretarica. Naime, 365 dana u godini bili smo maltretirani mrtvima, strijeljanima i mučenima. Nedavni incident u kojem katehet djecu fila mržnjom i poziva na ubijanje ideoloških neprijatelja, u Jugi bi bio samo jedan uobičajeni školski sat.

Ne, nije postojalo sto i kusur bezveznih stranaka niti besmislenih udruga ljubitelja tratinčica za cijeđenje javnih para zato jer nije postojala sloboda udruživanja. Svaka organizacija, udruga, grupa ljudi, mogla je legalno djelovati samo u sklopu Socijalističkog saveza. Identično kao što Hitlerovoj Njemačkoj sve bilo ustrojeno kroz Hitler Jugend. Navodno antifašistička Jugoslavija bila je kopija drugih totalitarnih država. Slika Hitlera s djecom u smeđim košuljama identična je slici Tita s djecom u bijelim košuljama. Pogađate, razlika između satrapija uvijek je u nebitnim detaljima.

Da, nismo bili tako razmaženi jer nas se odgajalo kao kotačiće u stroju samoupravnog socijalizma i hrabre borce protiv sveprijeteće agresije. Pojedinac je bio sveden na žohara. Od malih nogu zatirali su individualizam, a sve ste morali raditi grupno. Kada je umro Tito bio sam prvi osnovne. Taj dan moja učiteljica pred nama je plakala i naricala valjda tri sata uz kadrove državne propagande s crno-bijelog televizora. I mi smo morali žaliti s njom. U dobi kada je djetetu smrt potpuno apstraktna, taman da umre netko njemu vrlo blizak, morali smo žaliti za nekim nepoznatim popišanim starcem. Fizičko kažnjavanje u školi bila je svakodnevica.

Ne, nekada nije bilo toliko droge, ali alkohol se lokalo neusporedivo više nego danas. Kada biste prolazili kraj nekog tvorničkog pogona, recimo pokraj Tvornice autobusa u Dubravi, radnici bi vas baš svaki puta žicali da im kupite neku žesticu i dodate je preko ograde. Popodne bi se masu likova teturalo kućama jedva stojeći na nogama i tako baš svaki dan. Danas se takve scene ne viđaju, većina poslodavaca ipak ne tolerira da su im radnici mrtvi pijani. Studirao je rijetko tko, a završavao faks nije gotovo nitko, u 45 godina Jugovine udio visokoobrazovanih jedva da se povećao. Ideal je bio završiti neku lijevu srednju i biti pomoćni alatničar. U biti, ne raditi ništa.

Da, tolerancija prema drugim nacijama površno je gledano bila veća, ali sve je to bilo utemeljeno na strahu da ne stradaš ako kažeš nešto krivo, a ne u iskrenoj toleranciji. Mržnja je samo gurnuta pod tepih što se jasno vidjelo u kasnijim ratovima. S druge strane, netolerancija se itekako poticala. Mogao si pričat najružnije stvari o “Šiptarima”, “Švabama”, “buržoaziji” i drugim neprijateljima Jugoslavije i dapače, mrziti ih otvoreno. Nacionalizam je itekako postojao, samo je bio jugoslavenski, što je vrh idiotizma, biti nacionalist nepostojeće nacije. Mržnja i prezir prema homoseksualcima mogli su se pak rezati nožem. Oni su bili untermenschi najgore kategorije. Jer peder ni pušku ne može nositi u obrani tekovina revolucije. Društvo je bilo do kraja militarizirano, odlazak u vojsku bio je pitanje nekakve izmišljene časti. Vrlo brzo smo doznali da je i ta vojska tigar od papira kojeg na uzici vode nesposobnjakovići i sadisti.

Ne, nismo imali iPhone i laptop, nismo igrali igrice po cijele dane, ali zapravo nismo imali ništa. Sjećam se oduševljenja kada bi mi starci iz Graza donijeli običnu konzervu Fante. To si vi ne možete zamisliti. Dobar dio mog djetinjstva nije bilo čokolade nego smo jeli neke odvratne šećerne table jer Juga nije imala para za uvoz kakaovca, a u planskoj ekonomiji sirovine je nabavljala država. Zamislite djetinjstvo bez prave čokolade, zamislite da vam mama mora čekati u redu da kupi deterdžent i opere vam odjeću, zamislite tatu koji ide u Trst da bi kupio običnu kavu, a pritom još mora paziti na datum zbog restrikcija goriva. Od tada vam je mnogo te malograđanske gladi za materijalnim koja je moju generaciju, a one starije pogotovo, učinila pohlepnim lopinama koje su vam ukrale budućnost.

Izvor: Thomas Bauer/liberal

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno