Connect with us

Povijest

Čovjek koji je preživio pakao Golog otoka: Prošao sam stravične torture, batinanje i elektroškove, a i danas ima onih koji bi me zatvorili. Ti i sada žive svoju Jugoslaviju

Objavljeno

- datum

Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je milicija 25. svibnja 1978. iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu, gdje je bio ilegalac u sobi, odvela u Petrinjsku na ispitivanje i zatim zatvorila.

Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!

Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, gdje će biti i vodič posjetiteljima.

Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!

Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.

Verbalni delikt

– Od kraja drugog svjetskog rata pa sve do 1988. godine mogli ste biti krivi ako ste govorili ili pjevali što se komunističkim vlastima nije sviđalo ili ste nekome dali na čitanje novine koje je pisala naša hrvatska emigracija i iseljenici.

Takva djela su se dokazivala iskazima svjedoka i mogli ste biti osuđeni na do pet godina Lepoglave, Stare Gradiške ili Golog otoka. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava nam Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.

U RH je doduše, kao politički zatvorenik, dobio odštetu u visini 54 kune po danu, za vrijeme provedeno u zatvoru, a ako dočeka mirovinu, ona će mu biti uvećana za zatvorske dane. A dotad, treba preživjeti!

– Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio – pojašnjava Rojnica, kojem je, kaže, nakon zatvora bilo još gore, tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo tretiran kao “neprijatelj države i sistema”.

Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila.

– To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju.

Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.

Spašen život

– Što bih ja imao od toga da ih prozivam kad sve ionako dođe na naplatu – kaže Rojnica.

Dok su drugi zatvorenici tražili cigarete, on je tražio Bibliju.

U istražnom zatvoru u Zagrebu se htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.

U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.

– Istina, Kospić koji je na Golom otoku bio jer je dvojicu ubio, a trećega učinio doživotnim invalidom, spasio mi je život. U zatvoru ste uvijek u lošem društvu, gdje god da krenete. Do vas je kome ćete se pridružiti i nikad niste sigurni da ste pogodili. Ja sam pogodio – kaže Rojnica.

Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.

Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori samo u prvih osam godina, kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.

– Da nitko nije govorio, pisao i suprotstavio se komunističkom totalitarizmu, bio zatvaran i ubijan, zar mislite da bismo imali slobodu, samostalnost, državu?!

Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo patriotistima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi – zaključuje Rojnica.

Iako ovo nije Hrvatska o kojoj je sanjao, sretan je, kaže, što je imamo.

 

Štrajk glađu

Štrajkao je glađu kad je doznao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić, za kojeg su ga optužili da s njime surađujete na stvaranju Hrvatske:

– Ubojstvo Bruna me toliko emocionalno dotuklo da sam bio očajan…

Što mu je bilo najgore? Odvođenje, suđenje i osuda nije najgore. Najgore je ono što se događa između i poslije.

– Bog mi je sačuvao razum i zdravlje duše i pored “liječenja elektrošokom”. Sam po sebi ja sam vrlo slab kao i svatko od nas kad dođemo do zida i ne vidimo ni izlaz ni kraj. Ne znam za druge, ali mene je vjera spasila…

Crne elektrode

“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!

Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!

Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…

Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.

Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”

Tako Rojnica opisuje “terapiju” elektrošokom tijekom istrage.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Komentari

Povijest

U trenu sudbe, Re’d Italia je slomljene kičme tonula, bitka kod Visa bila je dobivena, a legenda o zlatu rođena

Objavljeno

- datum

Kraj je travnja 2005. godine i upravo je objavljeno kako je kod Visa otkrivena olupina Re’d Italije, talijanske oklopnjače čije je potapanje označilo vrhunac bitke kod Visa koje je tog 20. svibnja 1866. godine odlučila o sudbini istočne obale Jadrana.

Otkriće olupine odmah je pokrenulo val medijskih objava koje su u centru izvještavanja govorile o postojanju blaga vrijednog milijune, a koje je navodno potonulo zajedno s oklopnjačom.

Oklopnjača Re d’Italia

Neki, poput ronioca iz Rogoznice Lorenza Marovića bili su toliko uvjereni u postojanje blaga da su tužili sada bivšeg ministra kulture Jasena Mesića. Marović je tvrdio ako je on pronašao olupinu, a ne Jasen Mesić kao član francusko – hrvatske ekspedicije.

Odlukom Županijskog suda u Splitu, 2012. godine pravomoćno je odbijena tužba ronioca Lorenza Marovića za pravo priznavanja prvonalaska broda “Re d’Italia” kod otoka Visa krajem travnja 2005. godine.

Upravo je ta tužba zainteresirala javnost jer bi pravo prvonalaska značilo da nalaznik ima pravo na nalazninu u visini 10 posto od vrijednosti nađenog blaga. Dokaza o blagu nema do danas, i ono nas vodi u 1866. godinu, kada Jadranom bijesni rat.

Tren potonuća oklopnjače Re d’Italia

Kod Visa su se sukobile  mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Bitka je završila pobjedom habsburške mornarice, a bila je dijelom austro-pruskog rata. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske.

Talijanski interes je bio zauzimanje bivših mletačkih posjeda koji su mirom u Campo Formiju 1797. godine pripali Habsburškoj Monarhiji. Cilj pomorskog pohoda bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.

Ovo je bila prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Austrijska flota u donjem dijelu fotografije u formaciji siječe rasutu talijansku liniju

Talijani su bili premoćni kad je riječ o naoružanju i silovitosti svoje flote. Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova je bila brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova. Austrijske snage su također značajno bile malobrojnije u puškama (276 prema 121) i ukupnoj kovinskoj tonaži (53.236 t prema 23.538 t).

Re’d Italia sve do malo pred bitku bila je zapovjedni brod talijanske flote, no u metežu bitke potopio ju je smjeli austrougarski zapovjednik rodom iz Maribora, Wilhelm Tegethoff. Prisjetivši se rimskih i antičkih bitaka zapovijedio je svojim zgranutim mornarima da se kljunom broda punom parom zabiju u bok snažne Re’d Italie.

Metaž bitke nakon proboja linije

Bilo je to sigurno posljednje što su Talijani očekivali, ali upalilo je. Drski je kapetan uspio toliko oštetiti oklopnjaču da se ona, vođena nesposobnim talijanskim kapetanom koji je u potpunosti izgubio komunikaciju s ostalim brodovima svoje flote, uskoro zauvijek spustila na morsko dno.

U tom trenu, bitka čiji će pravi povijesni značaj biti poznat tek sa današnjeg gledišta, rođena je legenda o blagu koje je Re’d Italija prevozila. U stvarnosti, riječ je bila o teretu zlatnika ili srebrnih lira za koji se vjeruje kako se nalazio na oklopnjači a svrha mu je bila financirati uspostavu talijanske vlasti u Dalmaciji da je operacija uspjela.

Lokalno stanovništvo već od trenutka potonuća bilo je uvjereno da je talijanska oklopnjača prevozila velike količine zlata i kojekakvog blaga. Mnoge su se knjige i članci, ali i potihi razgovori, bavili tom temom.

Blago, naravno, nikad nije pronađeno u službenim istraživanjima olupine. Je li doista postojalo pa ga je netko uspio izvući i na njemu ostvariti svoj životni uspjeh, nije vrlo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. O tome svjedoči i nekoliko knjiga objavljenih o Viškom boju koje sve redom navode postojanje blaga ne samo kao legendu, već kao činjenicu koju treba istražiti.

Jedan od njih je i pučki učitelj, pisac, pjesnik, putopisac i prevoditelj Petar Kuničić, autor knjige Viški boj objavljene 1892.  odnosno 26 godina nakon bitke.

Knjiga Viški boj / Blaga & misterije

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i legenda o blagu bila sve jača, pojačana činjenicom kako je Vis zbog prisutnosti vojske dugo godina bio nedostupan.

Bitka kod Visa bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru.

Talijanska flota nakon bitke na sidrištu u Anconi

Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Blago, bilo ono pronađeno ili ne, ono ostaje legenda koju svi rado spominju.

Oštećeni brod koji je probio oklopnjaču Re d’Italia, SMS Kaiser,

Tako i mještani s kojima smo razgovarali te zimske noći u restoranu hotela Vis u centru mjesta. Ne jednom zidu, nalazi se velika slika Bitka kod Visa, i na pitanje ima li u tome istine, jedan od njih kratko je i tajanstveno odgovorio.

-Vidite, moguće da je nešto kovčega isplivalo, jer nitko do kraja ne može objasniti kako to da se neposredno nakon bitke nekoliko obitelji toliko obogatilo da su uspjeli kupiti pola otoka – rekao je i pružio knjigu koja sadrži svjedočansto učitelja, svjedoka bitke koji je sudbonosni događaj promatrao s tvrđave Fort George.

Ljubaznošću portala Blagamisterije

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

(18+) ZASTRAŠUJUĆI DOKUMENTARAC: Ovako su Srbi htjeli istrijebiti Bošnjake i Hrvate iz Banja Luke!

Objavljeno

- datum

Zaboravnima da ne zaborave. Budućim generacijama da se nauče. Onima koji su spremni halaliti – opomena : “Naša zemlja i naš narod bili su osuđeni na uništenje. Sam naš opstanak je naša POBJEDA !”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

EKSKLUZIVAN DOKUMENT IZ TAJNOGA ARHIVA CK KP SSSR: Znate li kakvu je Moskva odigrala ulogu u Domovinskom ratu?

Objavljeno

- datum

Portal Dnevno.hr u posjedu je dokumenata iz arhive Centralnog komiteta Komunističke partije Sovjetskog Saveza koji do danas nisu nigdje objavljeni, a dokazuju kako je upravo tadašnje vodstvo Sovjetskog saveza zaustavilo planiranu ofanzivu JNA na Zagreb!

 Mihaile Sergejeviču,

Vaše obraćanje jugoslavenskom rukovodstvu i višoj komandi JNA u ime hrvatskih vođa je bilo efektno. Bombardiranje Zagreba jučer ujutro nije se dogodilo. Prema priopćenju sovjetskog veleposlanika, bez obzira na dugotrajne sukobe, opsežna ofenziva u Hrvatskoj spriječena je…

 Pozvati predsjednika Srbije Slobodana Miloševića i predsjednika Hrvatske Franju Tuđmana u Moskvu kako bismo ovdje organizirali sastanak uz posredništvo sovjetske strane. Svoju spremnost na dolazak u Moskvu oba su predsjednika izrazila više puta. Ako se pojave prepreke u organizaciji takvog zajedničkog sastanka, možemo im organizirati posjet Moskvi kako bismo im odvojeno organizirali sastanke sa sovjetskim rukovodstvom….’ – stoji, između ostalog, u dosad nepoznatom izvješću prvog zamjenika ministra vanjskih poslova SSSR-a Anatolija Kovaljeva predsjedniku SSSR-a Mihailu Gorbačovu.

To je izvješće na stol prvog čovjeka SSSR-a stiglo 7. listopada 1991. godine, no istog su dana, nekoliko sati kasnije, zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore. Iako je, nedavno, general Ljubomir Bajić, tadašnji načelnik ratnog zrakoplovstva 5. Korpusa JNA, izjavio kako je taj napad zapovijedio on osobno, bez ikakvih konzultacija s Beogradom, dosta je indicija da je taj pokušaj atentata na predsjednika Tuđmana koji je u to vrijeme ručao s Antom Markovićem i Stipom Mesićem, zapravo bio pokušaj vojnog vrha JNA da spriječi osamostaljivanje Hrvatske.

Prema dokumentima iz arhiva do kojih smo došli, u izvješću Gorbačovu sastavljenom pet dana ranije, 2. listopada 1991. godine, u kojem se predsjednika SSSR-a informira o prihvaćanju dolaska u Moskvu hrvatskog i srpskog predsjednika, vidljivo je kako je, za razliku od Slobodana Miloševića, dr. Franjo Tuđman bio spreman na zajednički sastanak i pregovore o mirnom rješavanju krize u bivšoj SFRJ. To izvješće ne ide u prilog naših domaćih mrzitelja prvog hrvatskog predsjednika koji i danas tvrde kako je ‘Tuđman  želio rat’:

‘PREDSJEDNIKU SSSR-A M.S. GORBAČOVU

O primanju predsjednika Srbije i Hrvatske u SSSR-u

Predsjednik Srbije Slobodan Milošević i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman prihvatili su poziv u Moskvu, na sastanak vezan za regulaciju jugoslavenske krize.

Milošević se nije htio sastati u Moskvi s Tuđmanom, a potonji je izrazio spremnost i na zajednički sastanak i na pojedinačne sastanke. Obojici predsjednika predložena je za posjet prva polovica idućeg tjedna. Oni bi se također htjeli sastati s Borisom Jeljcinom.

Mogli bismo dogovoriti zasebne sastanke s Miloševićem i Tuđmanom (npr. 15. ili 16. listopada), ne isključujući mogućnost zajedničkog susreta u finalnoj fazi posjeta. Ova je inicijativa izazvala veliki interes u svijetu i smatra se važnim posredničkim korakom Moskve u razrješenju sve dubljeg konflikta u Jugoslaviji. Molim Vas da ovo razmotrite.’, stoji u izvješću zavedenom u arhivi CK KP SSSR-a pod brojem 17071/OS-ns.

Dan nakon raketiranja Banskih dvora Hrvatski je sabor jednoglasno donio Odluku o raskidu državnopravnih sveza RH s ostalim republikama i pokrajinama SFRJ. Sabor je pritom utvrdio da Republika Hrvatska više ne smatra legitimnim i legalnim ni jedno tijelo dotadašnje SFRJ te da ne priznaje valjanim niti jedan pravni akt bilo kojeg tijela koje nastupa u ime bivše federacije, koja više kao takva ne postoji. Unatoč tome, predsjednik Tuđman je otputovao u Moskvu, a o tom posjetu Kremlju šturo izvješćuje HINA:

15. listopada 1991., Moskva – Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman i srpski predsjednik Slobodan Milošević potpisali su, uz posredovanje sovjetskog predsjednika Mihaila Gorbačova, memorandom od tri točke.. U prvoj točci potpisnici objavljuju “nužnim prekinuti sve oružane sukobe” u Jugoslaviji. Prema drugoj točci, srpski i hrvatski predsjednik moraju “unutar roka od mjesec dana, započeti proces pregovora za rješavanje svih svojih nesporazuma”. Ti pregovori moraju se voditi “u interesu naroda Jugoslavije, uz veliko poštivanje prava i suverenosti republika kako bi se uspostavili dobrosusjedski i miroljubivi odnosi”. U trećoj točci, Milošević i Tuđman “traže od SSSR-a, Sjedinjenih Država i Europske zajednice da pruže svoje dobre usluge za organizaciju procesa pregovora”.

No niti nakon potpisivanja ‘Moskovskog memoranduma’, velikosrpska agresija nije se zaustavila. Niti Sovjetski Savez nije više imao snage i autoriteta spriječiti je – ulazio je u terminalnu, završnu fazu i raspast će se dva mjeseca kasnije, a Mihail Gorbačov će na Božić, 25. prosinca 1991. godine podnijeti ostavku i vlast predati prvom predsjedniku Ruske federacije Borisu Jeljcinu.

Ali, tada još uvijek prvi čovjek SSSR-a, dan nakon moskovskih pregovora Tuđmana i Miloševića dobio je na stol sljedeće izvješće:

Mihaile Sergejeviču,

Po prvim ocjenama Vaših pregovora s predsjednicima Srbije i Hrvatske prevladava mišljenje o uspješno provedenoj krajnje teškoj misiji posredovanja.

Pozitivne se reakcije temelje na sljedećim premisama:

 Predsjednici sukobljenih jugoslavenskih republika utemeljeno su se oslonili na međunarodni autoritet i iskustvo u pregovorima predsjednika SSSR-a, zbog čega su se odazvali na poziv u Moskvu u novom nastojanju pronalaska mirnoga rješenja sukoba. Sastanak u Moskvi s obzirom na nastavak i povećani intenzitet sukoba sam po sebi predstavlja veliki uspjeh.

 Kao rezultat pregovora uspjeli smo ne samo organizirati susret predsjednika Srbije i Hrvatske, nego i sastaviti zajednički dokument informativnog karaktera koji odražava rastuće nastojanje strana da se okončaju vojni sukobi i da se pojača intenzitet pregovora. Osobitu nadu pobuđuje činjenica da su predsjednici dviju republika usuglasili tijekom mjeseca pokretanje direktnih pregovora prema uvjetima dogovorenima u Moskvi….

… Zasluge sovjetskog predsjednika istaknuli su i sami jugoslavenski sudionici pregovora. Po riječima Slobodana Miloševića, nastojanja Mihaila Gorbačova važnija su od sličnih postupaka predstavnika zapadnoeuropskih država, jer sovjetski vođa „pokazuje bolje razumijevanje situacije u Jugoslaviji“. Pritom je korisno njegovo iskustvo u analizi sličnih sukoba. Po ocjeni predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana, samo uz pomoć Mihaila Gorbačova možemo se nadati prestanku vojnih sukoba u Jugoslaviji i pokrenuti produktivne pregovore…

…Ipak, bez obzira na uspješno dovršene pregovore u Moskvi, i dalje postoji opasnost daljnjeg razvoja sukoba u Jugoslaviji. Te se sumnje ne temelje na karakteru našeg posredovanja, nego na neuvjerenosti u snagu riječi koje su uputili jugoslavenski vođe, koji su već više puta prekršili uvjete na koje su se obvezali. U državama Europske zajednice javnost ne pokazuje vjeru u to da će se predsjednici Srbije i Hrvatske pridržavati duha moskovskih dogovora. S obzirom na iskustvo u pregovaranju s njima, lord Carrington zamjećuje osobito da je slabo vjerojatno da su se obje jugoslavenske države sada spremne čvrsto pridržavati dogovora iz Haaga i Moskve.

Kada se sve uzme u obzir, prema prvim ocjenama međunarodne zajednice, u Moskvi su jugoslavenske strane dobile jedinstvenu šansu da napokon stanu na put konkretne regulacije mirnim putem, osigurani su im svi uvjeti i dobili su solidnu diplomatsku podršku s ciljem skorog prekidanja vojnih sukoba. Ipak, daljnji će tijek razvoja situacije po mišljenju većine rukovodstava država prije svega ovisiti o samim jugoslavenskim liderima.

16. listopada 1991. godine

U tom izvješću je prvi zamjenik ministra vanjskih poslova prilično točno predvidio kako će se stvari na prostorima bivše države razvijati, a nekoliko dana kasnije, u izvješću koje je napisao Gorbačovu, opisuje i kako su ‘Moskovski pregovori’ različito interpretirani od dvije strane. U njemu naglašava Miloševićevo izvrtanje uloge Moskve te činjenicu da dr. Franjo Tuđman nije vjerovao u Miloševićeve ‘dobre namjere’ da se rat spriječi:

‘……Nije prošlo i bez pokušaja lidera Srbije i Hrvatske (osobito Slobodana Miloševića) da moskovske pregovore okrenu u svoju korist. U Hrvatskoj se sovjetska linija priznavala kao izbalansirana, što se svejedno smatralo kao otklon od prethodnih navoda prosrpskih pozicija. U svojim istupanjima po povratku u Zagreb sam je Franjo Tuđman dodatno isticao da u Kremlju ne bi trebali vjerovati srpskom lideru koji bi mogao prekršiti moskovske dogovore. Slobodan Milošević je, naprotiv, otvoreno nastojao predstaviti situaciju kao da sovjetsko rukovodstvo u potpunosti dijeli njegove stavove i posve podržava stranu Srbije u konfliktu. Još je aktivnije nastavio isticati podršku „srpskog djela“ od strane predsjednika RSFSR-a, pozivajući se na prijedlog Rusije za osnivanje ekonomskog saveza (iako je isti prijedlog ukazan i Franji Tuđmanu)….

PRVI ZAMJENIK MINISTRA VANJSKIH POSLOVA SSSR-a

ANATOLIJ KOVALJEV

20. listopada 1991. godine

Razdoblje je to u kojem se rat u Hrvatskoj rasplamsao, Vukovar je u potpunom okruženju tada već potpuno srpske JNA, Dubrovnik gori, formira se paradržava tzv. ‘Republika Srpska Krajina’, lokalni Srbi uz potporu JNA okupiraju dijelove Hrvatske…, a Sovjetski Savez, koji je, prema ovim izvješćima, za razliku od SAD-a i Europe bio za spriječavanje rata, raspada se.

Nepuna dva mjeseca kasnije, 17. veljače 1992. novonastala država Ruska Federacija priznaje Republiku Hrvatsku. Dva mjeseca nakon toga RH priznale su napokon i Sjedinjene Američke Države.

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno