Connect with us

Povijest

Čovjek koji je preživio pakao Golog otoka: Prošao sam stravične torture, batinanje i elektroškove, a i danas ima onih koji bi me zatvorili. Ti i sada žive svoju Jugoslaviju

Objavljeno

- datum

Jakoslav Rojnica iz Ciste Velike imao je samo 22 godine kad ga je milicija 25. svibnja 1978. iz Studentskog doma ‘Stjepan Radić’ na Savi u Zagrebu, gdje je bio ilegalac u sobi, odvela u Petrinjsku na ispitivanje i zatim zatvorila.

Studirao je pravo i taman počeo uživati u prvim simpatijama kad ga je Udba optužila za neprijateljsku djelatnost, rušenje SFRJ i odcjepljenje Hrvatske. Osuđen je na tri godine zatvora koje je odslužio na Golom otoku!

Gotovo 40 godina nakon robijanja, napisao je knjigu “Ja sam 6387” o zatvorskim mukama, a predstavit će je u srijedu na Golom otoku, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, fašizma, nacizma i komunizma, gdje će biti i vodič posjetiteljima.

Što je bila njegova krivnja zbog koje je dobio tri godine Golog otoka? Samo to što je dvojici prijatelja ili poznanika, koji su poslije na sudu bili svjedoci, jedanput dao nekoliko brojeva lista “Nova Hrvatska” (NH), a jednome i knjigu Ive Rojnice!

Kakva je to “slobodna i demokratska” država Jugoslavija bila kad se u njoj nije smjelo ni novine čitati, a kamoli knjige, osim one koje je režim pisao, vidi se najbolje iz presude Rojnici i grupi hrvatskih studenata koji su osuđeni na tri i pet godina zatvora.

Verbalni delikt

– Od kraja drugog svjetskog rata pa sve do 1988. godine mogli ste biti krivi ako ste govorili ili pjevali što se komunističkim vlastima nije sviđalo ili ste nekome dali na čitanje novine koje je pisala naša hrvatska emigracija i iseljenici.

Takva djela su se dokazivala iskazima svjedoka i mogli ste biti osuđeni na do pet godina Lepoglave, Stare Gradiške ili Golog otoka. To je tzv. verbalni delikt – pojašnjava nam Rojnica “svoju krivnju” koja je uvelike obilježila cijeli njegov život ne samo u bivšoj državi, nego i u hrvatskoj državi, jer nigdje nije mogao dobiti posao, osim u Matici hrvatskoj.

U RH je doduše, kao politički zatvorenik, dobio odštetu u visini 54 kune po danu, za vrijeme provedeno u zatvoru, a ako dočeka mirovinu, ona će mu biti uvećana za zatvorske dane. A dotad, treba preživjeti!

– Kad sam preživio zatvorske dane, onda mogu sve. Ma kolika to trauma bila, za mene je to i velika škola života. Samo sam molio Boga da mi dade snage da živ i zdrav dočekam kraj kazne. I Bog me je uslišio – pojašnjava Rojnica, kojem je, kaže, nakon zatvora bilo još gore, tijekom služenja vojnog roka u JNA, jer je tamo tretiran kao “neprijatelj države i sistema”.

Svjestan je da i danas u Hrvatskoj, kao nekad u Jugoslaviji, ima onih koji bi mu zamjerili čitanje “Nove Hrvatske” kad bi ona izlazila.

– To je dobar dio ljevičara koji nisu imali nikakvih poteškoća u prošlosti jer im Bog, narod, domovina, samostalnost, hrvatska državotvornost nisu značili ništa ili malo, ali, nažalost, ni danas. Njima je i danas dobro, oni u Hrvatskoj žive svoju Jugoslaviju.

Knjigu je napisao u trećem licu jer mu je tako bilo lakše govoriti o svemu. Negativcima nije naveo prava imena, a pozitivcima jest. Nije se, kaže, želio ni s kim obračunavati. Svjedocima koji su ga teretili na sudu je oprostio, jer su ionako govorili istinu, a imena im je izmijenio.

Spašen život

– Što bih ja imao od toga da ih prozivam kad sve ionako dođe na naplatu – kaže Rojnica.

Dok su drugi zatvorenici tražili cigarete, on je tražio Bibliju.

U istražnom zatvoru u Zagrebu se htio ubiti, ali kad mu je njegov odvjetnik dr. Lav Znidarčić posvijestio Božju zapovijed “Ne ubij!”, odustao je.

U zatvoru je morao nositi titovku, kao dio obvezne odore, a da bi preživio, u zatvoru su mu ubojice postali zaštitnici i saveznici kojima je, kao osuđenik koji je studirao pravo, pisao pritužbe, molbe i žalbe.

– Istina, Kospić koji je na Golom otoku bio jer je dvojicu ubio, a trećega učinio doživotnim invalidom, spasio mi je život. U zatvoru ste uvijek u lošem društvu, gdje god da krenete. Do vas je kome ćete se pridružiti i nikad niste sigurni da ste pogodili. Ja sam pogodio – kaže Rojnica.

Najteže mu je padalo ustajanje u 4.20, ali gorim smatra vrijeme istrage u kojem je prošao užasne torture, batinanje, “liječenje” lijekovima i elektrošok.

Iako je zloglasni zatvor na Golom otoku bio otvoren od 1948. do 1988., kada je, službeno, robijalo više od 16.000 zatvorenika, od čega ih je više od 400 ubijeno, ipak se o njemu više govori samo u prvih osam godina, kada su u nj dolazili informbiroovci nedovoljno vjerni Titu, a o godinama poslije, kada su u nj stizali i hrvatski domoljubi, uglavnom se šuti.

– Da nitko nije govorio, pisao i suprotstavio se komunističkom totalitarizmu, bio zatvaran i ubijan, zar mislite da bismo imali slobodu, samostalnost, državu?!

Nezahvalni smo kao zajednica, vlast i narod. Meni je nagrada što moja djeca žive u svojoj domovini i državi. Žao mi je što nas naša vlast ne zna organizirati tako da svi od svog poštenog rada živimo. Goli otok treba dati na upravljanje i koncesiju bivšim političkim zatvorenicima bez obzira gdje su robijali, ali samo patriotistima jer po informbiroovcima – ljevičarima nikada ne bi bilo hrvatske države, vlasti ni demokracije! I dalje bismo bili u Jugi – zaključuje Rojnica.

Iako ovo nije Hrvatska o kojoj je sanjao, sretan je, kaže, što je imamo.

 

Štrajk glađu

Štrajkao je glađu kad je doznao da je u Parizu ubijen Bruno Bušić, za kojeg su ga optužili da s njime surađujete na stvaranju Hrvatske:

– Ubojstvo Bruna me toliko emocionalno dotuklo da sam bio očajan…

Što mu je bilo najgore? Odvođenje, suđenje i osuda nije najgore. Najgore je ono što se događa između i poslije.

– Bog mi je sačuvao razum i zdravlje duše i pored “liječenja elektrošokom”. Sam po sebi ja sam vrlo slab kao i svatko od nas kad dođemo do zida i ne vidimo ni izlaz ni kraj. Ne znam za druge, ali mene je vjera spasila…

Crne elektrode

“U trenu ga okrenuše tako da je leđima bio na stolu. Gurnuše mu krpu u usta da ne pregrize jezik, a zatim staviše elektrode na sljepoočnice. Nedugo zatim, glavom i tijelom potekla je struja. Koliko dugo i koje snage je bila struja, znaju samo oni koji su to pripremili i učinili!

Skinuše ga sa stola i posadiše na stolicu. Zalijevali su ga mlijekom dok mu se nije počelo prelijevati niz usta po prsima. Pidžama mu je bila gotovo otkopčana. Hlače pidžame je oko struka nekoliko puta zavrnuo da ih ne bi izgubio!

Gubio je kilograme iz dana u dan. Kosa mu je narasla, lice požutjelo. Gledao je tupo kroz zid, kroz ljude. Zaboravio je misliti, čuti, gledati, govoriti! Zaboravio je da Bog postoji i Bog je zaboravio njega. Umirao je…

Na stolici je izgledao kao drvo života kojem su svi izdanci otkinuti i koje se polako i stalno suši voljom onih koji su ga držali za neprijatelja komunističkog režima i Partije.

Nije mogao stajati na nogama pa ga dvojica odvedoše do kreveta.”

Tako Rojnica opisuje “terapiju” elektrošokom tijekom istrage.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Komentari

Komentari

Povijest

Slovenski partizan na samrti priznao monstruozni zločin

Objavljeno

- datum

Zvjerski zločini partizana

Slovenski partizan na smrtni postelji: “Dekle smo posilili, ubili, iz nje skuhali ‘golaž’ in jo pojedli!” (Demokracija, Ljubljana, 27. veljače 2018.)

Dan prije nego što će Plenkovićevo Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima objaviti svoj sramotni zaključak u kojem se rehabilitiraju partizani i Komunistička partija Jugoslavije i Hrvatske, kao i njezini strašni zločini u ratu i poraću, slovenski nezavisni tjednik “Demokracija”, objavio je šokantnu vijest o ispovijedi prije same smrti jednog slovenskog partizana.

Ovdje u slobodnom prijevodu prenosim samo naslov te vijesti:

“Slovenski partizan na smrtnoj postelji: “Djevojku smo silovali, ubili, od nje skuhali gulaš i pojeli ju”.

Nemojmo zaboraviti da su slovenski partizani bili u cijelosti sastavni dio cijelog jugoslavenskog partizanskog pokreta. Dakle, radili su isto ono (zvjerske zločine) što su radili njihovi partizanski drugovi u Hrvatskoj i ostalim dijelovima bivše Titove zločinačke Jugoslavije.

Moje pitanje premijeru Plenkoviću, predsjednici Grabar-Kitarović i akedemiku Kustiću, kao i svim članovima Vijeća:
“Je li to prošlost koju trebamo zaboraviti, i je li Vijeće na temelju takvih strašnih i bezbrojnih zločina komunista i Titovih partizana, došlo do zaključka da su se partizani i komunisti za vrijeme Drugog svjetskog rata borili za pravdu i demokraciju? A što tek reći za strašne pokolje hrvatskih civila na Bleiburgu, te diljem Slovenije (Huda jama) i diljem Hrvatske (Jazovka itd.)?

Jučer je bio najcrniji i najžalosniji dan od uspostave samostalne hrvatske države 1991. Ni velikosrpska vojna agresija nije u toliko mjeri nanijela udarac dostojanstvu hrvatskog naroda.

mr. sc. Antun Babić / HKV

PRILOG: Monstruozna priča iz okoline Bleiburga, svibanj 1945.

Ovih dana opet su aktualni bolni i nikad zaboravljivi događaji na Bleiburgu i pokolju koji se tamo dogodio u svibnju 1945. i nekoliko slijedećih mjeseci. I dok se većina s pijetetom i dostojanstvom prisjeća žrtava iz vlastite obitelji, ali i ostalih nepoznatih sunarodnjaka, postoje mnogi, koji i pored činjenica i zdrave pameti imaju „razumijevanja“ i čak opravdanja za sve one masovne zločine koji su se dogodili nakon kapitulacije Hrvatskih oružanih snaga 15. svibnja 1945. godine, potpisane u dvorcu u blizini donjokoruškog gradića Pliberka – Bleiburga.

Zahvaljujući ponajprije slovensko-hrvatskom publicistu Romanu Leljaku, jedan po jedan grozni zločin izlazi na vidjelo, jedan šokantniji od drugog. Hrvatske vlasti su eklatantno nezainteresirane za rasvjetljavanje ovoga neviđenog sustavnog zločina, očito do u najsitnije detalje pomno isplaniranog i „savršeno“ sprovedenog u djelo. „Huda jama“ je postao sinonim za monstruoznost partizanskog zločinstva, a vlast se očito grozi otkrivanja cjelovite istine o počiniteljima, imajući valjda u vidu reperkusije koje bi istina imala na sljednike i nasljednike nositelja boljševičke ideologije koji su bili u stanju počiniti takve grozote! Za svaku pohvalu je činjenica što je i hrvatska državna televizija HRT, konačno, i to u dva navrata, donijela vrlo dobre i objektivne dokumentarne priloge o bleiburškim događajima.

Baveći se ovom tematikom intenzivno već godinama, čovjek bi pomislio da je vrhunac zla što je ljudski zloum u stanju uraditi već vidio, da goreg nema i ne može biti! Nažalost, tome nije tako! Na stolu je dokument, koji ledi krv u žilama. Dugo sam se dvoumio, objaviti ovu priču ili ne, posebice nakon što sam se posavjetovao s jednim prijateljem iz redovničkih krugova, koji me upozorio da to ipak ne činim. Ovdje se naime radi o odavanju ispovjedne tajne! Zbog istine i opomene svima koji opravdavaju gnjusne zločine Titova režima, ali i zločina svih drugih totalitarnih ideologija, odlučio sam ipak objaviti ovaj tekst.

Pismo bez pošiljatelja

Železna Kapla / Eisenkappel, 16. travnja 1985. godine, utorak, oko podneva. Gospođa Marija Paulitsch i sin Anton upravo su pri ručku, u vlastitoj gostionici, kada u lokal uđe poštar Ignaz Illgoutz, i donese pismo adresirano na nju – Mariju. Okrenu ga u ruci gledajući tko je pošiljatelj, i u oči joj padne pečat na markici: pismo je predano dva dana ranije, u Klagenfurtu, i to na kolodvorskoj Pošti, koja jedina u širem kraju i nedjeljom otprema poštanske pošiljke. Očito je pošiljatelju bilo stalo do toga da se ne zna odakle dolazi, pa je otputovao u Klagenfurt i tamo ubacio pismo u poštanski sanduk na kolodvoru. Na kuverti nema imena pošiljatelja. Gospođa Marija sumnjičavo otvori pismo pisano pisaćim strojem, i počne ga čitati. I zamukne! Nijemo zureći u sina, problijedjela, daje pismo Antonu. Na pomalo manjkavom *), ali ipak dobro razgovjetnom njemačkom jeziku, u pismu stoji:

„P.T. (pleno titulo – punonaslovni, op. aut.)

1984. godine pozvan sam k bivšemu partizanu, koji bijaše na samrti, i tijekom njegove posljednje ispovijedi, ispovijedio mi je jezovit događaj. Ja ne smijem otkriti svoj identitet, zato što bih riskirao jako strogu crkvenu kaznu, zbog povrede ispovjedne tajne. On je morao olakšati svoju savjest prije nego što umre, rekao je. Ispovijedio je da je na kraju rata, zajedno s drugih 44 partizana imao zarobljenu izvjesnu gospođicu Paulitsch (Pavlič). Odbila je poslušnost partizanima. Potom je nastala svađa, djevojku su proglasili špijunom, i silovalo ju je 42 partizana., a potom ju je on odveo u šumu i ubio. Samo još jedan drug je znao da je njezino tijelo isječeno, i od nje su napravili gulaš kojeg su servirali partizanima, jako začinjen solju, paprom i paprikom da ne bi što primijetili. To se dogodilo negdje u Donjoj Koruškoj, a točno mjesto više nije znao reći.

Možda je Vama kao poslovnoj ženi poznata neka Paulitsch, tako da se ova tajna rasvijetli. (…) Možda će te štogod doznati, tko je bila ova ubijena osoba. Toliko na znanje! Počinitelj je bio Slovenac, prepoznao sam to po jeziku. Ja ne želim doći pod udar Papinskoga suda, ali (…). P.K.“

Friede
Friede Paulitsch

Četrdeset godina nakon nestanka tada 17-godišnje kćeri Friede, netko nepoznat joj javlja što se sa njom dogodilo! Velečasni P. K. uopće nije znao da je pismo poslao upravo majci mučene djevojke, koja je okončala na takav bestijalan način. Gospođu Mariju Paulitsch odabrao je samo zbog istog prezimena (vjerojatno listajući telefonske imenike), u nadi da će se tajna nestanka nesretne djevojke tako rasvijetliti. Nemoguće je i samo približno shvatiti kako se osjećala majka Marija, koja je možda još gajila tračak nade da će se kći Frieda odnekud javiti, doći, kada je doznala koju groznu sudbinu je doživjela njena nedužna, maloljetna kći.

*) Velečasni P. K. je bio slovenski izbjeglica iz 1945.g.

I u Koruškoj – Titovi partizani

Slučaj nesretne djevojke Friede Paulitsch je samo jedan od stotina drugih partizanskih zločina, počinjenih na austrijskom tlu tijekom svibnja 1945. godine. Zauzimanje dijelova Južne Koruške sve do Klagenfurta / Celovca, za (jugo)slovenske partizane značilo je ostvarenje sna o pripajanju ovoga teritorija Jugoslaviji, tj. Sloveniji. Po gradu su odmah polijepili Proglas na njemačkom jeziku u kojemu pučanstvo obavještavaju da je tu sada „Jugoslavija“, i kako će sada napokon biti slobodni i sretni. Edvard Kardelj je hitno odletio k Staljinu, tražeći da „blagoslovi“ aneksiju dijela Koruške, što je generalisimus na Kardeljevo zaprepaštenje odbio. Staljin je naime bio liga iznad Tita i ostalih lokalnih partijskih vođa, i sve je već ranije dogovorio na Jalti sa Roosweltom i Churchillom. Umjesto aneksije, britanske snage su partizanima naredile napuštanje austrijskog teritorija, u slučaju odbijanja prijetio je i oružani sukob između partizana i savezničke vojske. Titova vojska se ipak povukla, ali nije otišla praznih ruku, Britanci su im kao „otpremninu“ dali stotine tisuća, ponajviše hrvatskih ratnih izbjeglica, vojske i civila, čiju sudbinu upravo komemoriramo. Tijekom nekoliko tjedana okupacije Koruške, partizani su uhitili stotine austrijskih civila, odveli ih u Sloveniju i tamo, zajedno sa Hrvatima, Slovencima i ostalima masakrirali u napuštenim rudarskim oknima!

U prilično kompliciranoj etničkoj situaciji u Koruškoj, posebice u pograničnom području, bilo je sukoba i zločina na svim stranama. Hitlerovi fašisti su počinili brojne zločine nad etničkim Slovencima, a vrhunac je bilo masovno protjerivanje. S druge strane, koruški partizani, osim na Austrijance, posebno su se grozili na malu etničku zajednicu Vindiše / die Windischen, koji su doduše njegovali slovenski jezik, ali su se kulturno-politički opredijelili za austrijsku stranu. Partizani su ih smatrali izdajicama. Toj etničkoj skupini pripadala je i nesretna djevojka Frieda Paulitsch, a njeni ubojice su bili pripadnici koruške Osvodibilne Fronte (OF), koja ni danas ne može prežaliti neuspjeh pokušaja anektiranja dijela teritorija „Velikoj Sloveniji“! Nakon rata razne udruge potpomognute Udbom i Partijom iz Slovenije, neprekidno su „rovarile“ po Koruškoj, a vrhunac je bio 70-ih godina prošlog stoljeća kada su počinili desetine terorističkih napada na državne institucije. Najpoznatiji takav čin je onaj od rujna 1979. godine kada je dvoje udbaša prilikom atentata na Zavičajni muzej u Völkermarktu teško nastradalo, jer su eksplozivne naprave koje su tamo htjeli deponirati prerano eksplodirale! Udba je upravo u Koruškoj, sigurno ne slučajno!, imala najjaču infrastrukturu i najbrojniju mrežu agenata izvan Jugoslavije. Međutim, zbog specifične situacije u kojoj se u to hladnoratovsko vrijeme nalazila politički i vojno neutralna Republika Austrija, ovi ekscesi i teror su uglavnom gurani „pod tepih“, tako da je Udba u Koruškoj imala skoro odriješene ruke, a bila je infiltrirana u sve pore austrijskog društva, od carine do vojske, preko suda i policije, pa sve do sveučilišta…

Potomci i sljednici upravo tih frustriranih partizana i udbaša, danas su u Koruškoj i Sloveniji najgrlatiji „antife“ i protivnici održavanja komemoracija hrvatskim žrtvama na Bleiburškom polju!

Piskernik

Ottilie Piskernik, civil, Vindiše iz mjesta Eisenkappel / Železna Kapla.

Partizani su je 25. ožujka 1944. godine mučili, silovali i usmrtili.

Operian

Therese Operian, civil, koruška Vindiše iz Saagerberg-a,

općina Miklautzhof – danas općina Sittersdorf.

Titovi partizani su je bestijalno ubili 1. svibnja 1943. godine.

Lass

Vallentin Lausegger, civil, Vindiš, seljak iz Bodental-a (općina Ferlach).

7. svibnja 1945. godine Titovi partizani su ga bestijalno usmrtili u njegovoj šumi.

Ladislav Tomkin
komunistickizlocini.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Istaknuto

HRVATSKI RATNICI U NAPOLEONOVOJ VOJSCI

Objavljeno

- datum

Autor

MILITARY DOSSIER    ” La Croatie militaire” (izd. Paris-Nnacy, 1900), zbornik o nastanku, djelovanju i razvojačenju “hrvatskih regimenti” u Napoleonovoj vojsci.

(više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Povijest

U trenu sudbe, Re’d Italia je slomljene kičme tonula, bitka kod Visa bila je dobivena, a legenda o zlatu rođena

Objavljeno

- datum

Kraj je travnja 2005. godine i upravo je objavljeno kako je kod Visa otkrivena olupina Re’d Italije, talijanske oklopnjače čije je potapanje označilo vrhunac bitke kod Visa koje je tog 20. svibnja 1866. godine odlučila o sudbini istočne obale Jadrana.

Otkriće olupine odmah je pokrenulo val medijskih objava koje su u centru izvještavanja govorile o postojanju blaga vrijednog milijune, a koje je navodno potonulo zajedno s oklopnjačom.

Oklopnjača Re d’Italia

Neki, poput ronioca iz Rogoznice Lorenza Marovića bili su toliko uvjereni u postojanje blaga da su tužili sada bivšeg ministra kulture Jasena Mesića. Marović je tvrdio ako je on pronašao olupinu, a ne Jasen Mesić kao član francusko – hrvatske ekspedicije.

Odlukom Županijskog suda u Splitu, 2012. godine pravomoćno je odbijena tužba ronioca Lorenza Marovića za pravo priznavanja prvonalaska broda “Re d’Italia” kod otoka Visa krajem travnja 2005. godine.

Upravo je ta tužba zainteresirala javnost jer bi pravo prvonalaska značilo da nalaznik ima pravo na nalazninu u visini 10 posto od vrijednosti nađenog blaga. Dokaza o blagu nema do danas, i ono nas vodi u 1866. godinu, kada Jadranom bijesni rat.

Tren potonuća oklopnjače Re d’Italia

Kod Visa su se sukobile  mornarice Habsburške Monarhije i Kraljevine Italije. Bitka je završila pobjedom habsburške mornarice, a bila je dijelom austro-pruskog rata. U tom ratnom sukobu Kraljevina Italija bila je saveznica Pruske.

Talijanski interes je bio zauzimanje bivših mletačkih posjeda koji su mirom u Campo Formiju 1797. godine pripali Habsburškoj Monarhiji. Cilj pomorskog pohoda bilo je zauzimanje istočnojadranske obale.

Ovo je bila prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru. Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Austrijska flota u donjem dijelu fotografije u formaciji siječe rasutu talijansku liniju

Talijani su bili premoćni kad je riječ o naoružanju i silovitosti svoje flote. Talijanska flota od 12 oklopnjača i 17 neoklopljenih brodova je bila brojnija od austrijske, koju je činilo 7 oklopnjača i 11 neoklopljenih brodova. Austrijske snage su također značajno bile malobrojnije u puškama (276 prema 121) i ukupnoj kovinskoj tonaži (53.236 t prema 23.538 t).

Re’d Italia sve do malo pred bitku bila je zapovjedni brod talijanske flote, no u metežu bitke potopio ju je smjeli austrougarski zapovjednik rodom iz Maribora, Wilhelm Tegethoff. Prisjetivši se rimskih i antičkih bitaka zapovijedio je svojim zgranutim mornarima da se kljunom broda punom parom zabiju u bok snažne Re’d Italie.

Metaž bitke nakon proboja linije

Bilo je to sigurno posljednje što su Talijani očekivali, ali upalilo je. Drski je kapetan uspio toliko oštetiti oklopnjaču da se ona, vođena nesposobnim talijanskim kapetanom koji je u potpunosti izgubio komunikaciju s ostalim brodovima svoje flote, uskoro zauvijek spustila na morsko dno.

U tom trenu, bitka čiji će pravi povijesni značaj biti poznat tek sa današnjeg gledišta, rođena je legenda o blagu koje je Re’d Italija prevozila. U stvarnosti, riječ je bila o teretu zlatnika ili srebrnih lira za koji se vjeruje kako se nalazio na oklopnjači a svrha mu je bila financirati uspostavu talijanske vlasti u Dalmaciji da je operacija uspjela.

Lokalno stanovništvo već od trenutka potonuća bilo je uvjereno da je talijanska oklopnjača prevozila velike količine zlata i kojekakvog blaga. Mnoge su se knjige i članci, ali i potihi razgovori, bavili tom temom.

Blago, naravno, nikad nije pronađeno u službenim istraživanjima olupine. Je li doista postojalo pa ga je netko uspio izvući i na njemu ostvariti svoj životni uspjeh, nije vrlo vjerojatno, ali nije ni nemoguće. O tome svjedoči i nekoliko knjiga objavljenih o Viškom boju koje sve redom navode postojanje blaga ne samo kao legendu, već kao činjenicu koju treba istražiti.

Jedan od njih je i pučki učitelj, pisac, pjesnik, putopisac i prevoditelj Petar Kuničić, autor knjige Viški boj objavljene 1892.  odnosno 26 godina nakon bitke.

Knjiga Viški boj / Blaga & misterije

Kako je vrijeme prolazilo, tako je i legenda o blagu bila sve jača, pojačana činjenicom kako je Vis zbog prisutnosti vojske dugo godina bio nedostupan.

Bitka kod Visa bila je prva velika pomorska bitka u kojoj su sudjelovali oklopljeni brodovi i brodovi na parni pogon. Također, to je i prva bitka u svjetskoj povijesti u kojoj su se dvije oklopljene flote sukobile na otvorenom moru.

Talijanska flota nakon bitke na sidrištu u Anconi

Jednako tako, bila je jedna od zadnjih, ako ne i zadnja bitka, koja je koristila probijanje broda kljunom kao ratnu taktiku, tehniku koja se koristila još u doba Ilira, u ranom starom vijeku.

Budući da su na austrijskoj strani sudjelovali brojni hrvatski mornari, važna posljedica austrijske pobjede pod Visom bilo je odbacivanje naklonosti prema Italiji i buđenje hrvatske nacionalne svijesti u Dalmaciji. Blago, bilo ono pronađeno ili ne, ono ostaje legenda koju svi rado spominju.

Oštećeni brod koji je probio oklopnjaču Re d’Italia, SMS Kaiser,

Tako i mještani s kojima smo razgovarali te zimske noći u restoranu hotela Vis u centru mjesta. Ne jednom zidu, nalazi se velika slika Bitka kod Visa, i na pitanje ima li u tome istine, jedan od njih kratko je i tajanstveno odgovorio.

-Vidite, moguće da je nešto kovčega isplivalo, jer nitko do kraja ne može objasniti kako to da se neposredno nakon bitke nekoliko obitelji toliko obogatilo da su uspjeli kupiti pola otoka – rekao je i pružio knjigu koja sadrži svjedočansto učitelja, svjedoka bitke koji je sudbonosni događaj promatrao s tvrđave Fort George.

Ljubaznošću portala Blagamisterije

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno