Connect with us

Kultura i vjera

Bujica zabluda i stranputica!

Objavljeno

- datum

 Lustracija od “katoličkih” zastupnika u Saboru RH do  ubojica u Macelju   “Da, itekako postoje zakašnjele, pozne Mudrosti s “Istoka”, one krvave osvete vremena, onoga raskrižja sudbinskog, kad smrtnik providi svoju šupljinu, usidri svoje bivše neznanje u rupama prošlosti a precijeni svoj trenutak uhljebljenja.

Eto zato, morat ćete čekati, desetljeća i više vremena dočekati da uzmognete kazati: “Bili smo u zabludi! Bili smo prevareni! Nas su sve prevarili!” Ta će daleka, zakašnjela, pozna Mudrost s “Istoka” stići jednoga dana da nas kazni prije same smrti, za čitav jedan životni vijek zabluda i propusta, za vremena kad ste se svi pitali: “Mi bismo, kao, nešto trebali?”… Čas istine i kazne će doći. Sve će biti golo, sve će biti jasno, ali kasno! (Vlč. Zlatko Sudac hu-benedikt.hr, 3. siječnja 2017.)

Da, bit će golo i jasno, jednoga dana, kako smo bili(većina) prevareni da netko ima zakonsko pravo ubiti svoje nerođeno dijete, a u đavolsko-drakonskoj zabludi da se nekoga, ginekologa , može zakonski natjerati da ubije beskrajno nemoćno nevinašce u majčinoj utrobi. Zamislite da netko ili neka manjina krene izvikivati svoje pravo na eutanaziju ili pak na likvidaciju u najbližoj policijskoj postaji, jer zapravo ima “pravo na samoubojstvo” a koje nije vješt obaviti vješanjem ili iskakanjem kroz prozor sa 20. kata svoga stana! Ludo ili priglupo, za početak!. Da li se netko sijeća kako je krenulo s “pravom na pobačaj odnosno pravo na ubojstvo nerođenog dijeteta” i to na nekoj klinici da ga (po zakonu) ubije onaj koji je prisegao liječiti a ne ubijati? A krenulo je s nekakvom filozofijom “prava na izbor žena” hoće li začeto, u svojoj utrobi, roditi ili pobaciti(ubiti). Već sam pisao kako svaki čovjek ima pravo na izbor dobra ili zla, a to je ostavština Adama i Eve, ali ne zaboraviti kako to ima i svoje posljedice. Ubiti nekoga je zlo i za posljedicu slijedi kazna. Adam i Eva su kažnjeni nakon izbora, tj. iskorištenog prava na izbor, jer su jeli sa stabla spoznaje(jabuku) iako im je zapovjeđeno da ne jedu upravo zbog kazne smrću ako to urade. Ali, za teologe i druge iz područja filozofije, uvijek ostaje visiti nepoznanica koliko su oni imali pravo na to? Ali ne bi imali nikada potpun odgovor što je sa slobodom čovjeka ako nema pravo na izbor. No, utvrđeno je, baš u samom početku u Edenu(rajskom vrtu) kako je to pravo vezano za posljedice na koje su isti upozoreni i iste su se neminovno i dogodile; a one su: istjerivanje iz raja(Edena) i zemaljska smrt Adama i Eve. I kad feministkinje izvikuju svoja “prava na izbor” onda su u pravu, ali neka ne zaborave da su ona vezana i na prava s posljedicama, tj. ako ubiju da budu kažnjene, jer je ubistvo zlo koje se kažnjava, a upravo je to bilo izabrano od one koja je abortirala i onoga tko je učestvoao u abortusu-ubojstvu.

“Na Macelju je ubijeno između 12 i 13 tisuća Hrvata. Godine 1991. kardinal Franjo Kuharić tamo je održao prvu misu zadušnicu. Misa je služena na poziciji Lepe Bukve, mjestu gdje se nalazi jama 4D. U njoj je nađen 21 svećenik i još 60 časnika hrvatske vojske. Godine 1992. donijeta je odluka o osnivanju Komisije za istraživanje komunističkih zločina. U Macelju je započelo iskapanje. Obrađene su 23 jame iz kojih je izvađeno 1163 zemna ostatka. Na Maceljskoj gori ima još više od 100 jama koje su neistražene. ’92. godine iskapanja su zaustavljena…”(Bujica na Z1, maxportal.hr, 2.sije-čnja 2017.)

Kakav je ovo sada skok s jedne teme na drugu, tj. od ubojstva pobačajem pa do masovno ubije-nih na Macelju? Pa zbog spominjanja, blagopokojnog, kardinala Kuharića koji je 1991. godine održao misu zadušnicu za ubijene na Macelju, kao paralela sada živućem kardinalu u SAD-ma  Timothy Dolanu koji je predmolio masovno okupljenim na “Hodu za život” u Washingtonu na koj-jem je prisustvovao potpredsjednik SAD-a Mike Pence i Kellyanne Conway, viša savjetnica Donalda Trumpa. A sam Trump iskazuje apsolutnu podršku “Hodu za život”. Isto je učinio i papa Franjo. Kod nas, u Zagrebu, prošle godine bio je “Hod za život” ali mu nije predmolio kardinal ili koji nad/biskup, a od vrhovnih vlasti ne vidjesmo visoko izaslanstvo osim ako se prisjetimo na-ših vrhovnika dok su iznijeli svoje stavove o pobačaju, kao prmijer Plenković, pred Božić, kako kod nas postoji pozitivni zakonski okvir(onaj iz 1978., ex Jugosl.) i da se zabranom ne postiže ne-što bolje, a slično je predsjednica gospođa Kolinda Grabar Kitarović izgovarala u vrijeme svoje predizborne kampanje, kao i na jednom mediu predsjednik Sabora Petrov. A jučer, na festi sv. Vlaha u Dubrovniku, rečena predsjednica i predsjednik, inače ekskomunicirani iz Katoličke crkve, jer su podržavatelji pobačaja, i to na najvišem(zakonskom) nivou su primili Pričest na misnoj Eu-haristiji. Mnoge će ovo”zaprepastiti” što napisah. Ali, dragi i poštovani, i ja sam bio ekskomuni-ciran do ispred zadnjih izbora, jer sam sve do tada glasovao za “svoj” HDZ, ali kad sam ispred Božića čuo što Plenković govori o pobačaju kod nas u Hrvatskoj, doista, otvorile su mi se oči du-še i uma i glasovao sam za Obiteljsku stranku. Da, da i biskupi i svećenici koji su glasovali za Plenkovićev HDZ su ekkomunicirani kao i neki članovi moje obitelji odnosno svi deklarirani kato-lici. Ovdje mogu dodati onu latinsku: Fiat iustitia pereat mundus! (neka se vrši pravda ma i svijet da propane). Kažu da tako piše pri kripti(grobu) jednom od austrijskih careva(Ferdinand ili..?   – Laudato.hr

Opet, i ponovo, se moram osvrnuti na onaj pojam ili paradigmu: zabraniti pobačaj. Kakva podva-la ona riječ zabraniti! Ta može li se zabraniti pljačka banke nekoj(nepoznatoj) bandi, ili prostitu-cija, razbojstva i silovanja svake vrste? Po čemu “zabranitelj”, država, kroz svoj parlament može znati da će netko u ponoć i 7 minuta upasti u kuću i silovati majku i kćer? Ali, postoji kazneni za-kon koji kažnjava počinitelje kaznenih djela. Dakle, sve nabrajano se ne može zabraniti ali može kazniti. Dakle namjerni pobačaj(ubojstvo nerođenog djeteta) ne može se zabraniti ali može kaz-niti. I, molim lijepo, sadašnji zastupnici, a deklarirani katolici su ekskomunicirani iz katoličke Crkve jer još uvijek zastupaju onaj jugoslavenski zakon iz 1978. po kome se ubijaju nerođena djeca po našim bolničkim klinikama. I, prema tome, neka odatle krene lustracija pa prema Macelju i drugim stratištima iz prošlosti. Tu je riječ o jamama i raznim iskopima, rudnicima, rovovima a sada je riječ o majčinskim utrobama po kojima zakonito i plaćenički ubijaju bijeli dželati po re-čenim klinikama ili u privatnim ordinacijama. Nazire se ovdje i ona Iustitia Dei, tj. kako Bog ili kako od Boga možemo očekivati da nam krene lustracija za zločince iz prošlosti i to nekim zako-nom ili uredbom iz Sabora odnosno Vlade, ako u vrhu istih leži odnosno zadržava se status- za- kon po kojem više se ubija nerođenih, nekoliko desetaka puta više, od ubijenih od zločinaca u prošlim ratovima? Poštovani, zastupnici, zamislite da ste smrtnici i da koliko tolike možete pro-viditi svoje šupljine iz prošlosti i neka vas ne ponese uhljebljenje da doista ne bude kasno a postane golo i jasno! Sva je mudrost oko namjernog pobačaja: derogirati postojeći zakon a re-čeni pobačaj tretirati postojećim Kaznenim zakonom. To je sadašnja i najjednostavnija mudrost. A naši, kardinal i nad/biskupi, neka krenu jednim “Hodočašćem za život” od Zagreba do Marije Bistrice na čelu svoga puka, u što većem broju i neka makar proglase godinu kampanje za nero-đenu djecu kojoj prijeti ubojstvo pobačajem! Ako i to nije moguće, zar je za očekivati da bi mog-lo biti drukčije od onog KASNO! Kasno za one koji ne provide ili mahnu rukom na sve ovo! Nad-am se da će se naći ne/ki/tko tko će stati na čelo svoga puka i krenuti u “Hod za život” kako bi smo izišli iz bujice zabluda i stranputica na koje nas navode razni pokreti i udruge sa “svojim gr-ađanskim pravima i slobodama” plaćeni iz fondova masona i drugih financijskih izvora. Bujica kao tv emisija koju uređuje Velimir Bujanec, doista buji i bukti serijalima istinitih događaja, svjedočenja, analiza, dokumenta, argumenta, dokaza iz bliže i dalje prošlosti pa je za očekivati da će isti posvetiti koju emisiju i na temu pobačaja. Ako ne, eto i tu podbačaja od Velimira…..!? Ne vjerujem tako što! Ekskomuniciranima iz katoličke Crkve preporučam lijepu ispovijed!

Nikola Bašić

Komentari

Oglasi
Komentari

Kultura i vjera

Louis Pasteur i krunica

Objavljeno

- datum

U malome sveučilišnom francuskom gradu, mladić je ušao u vlak. Tinta na njegovoj diplomi se još nije niti osušila.

Dok je vlak pojurio prema Parizu, zauzeo je mjesto blizu starijeg gospodina za kojeg se činilo kako drijema. Kada je vlak naglo zateturao, ispala je krunica iz njegovih ruku na pod. Mladić je podigao krunicu i vratio je gospodinu uz pitanje, “Gospodine, pretpostavljam da se molite?”

“U pravu ste, molio sam se.”

“Iznenađen sam”, odgovori mladić, “da u ovo današnje vrijeme postoji netko tko je još uvijek toliko zaostao i praznovjeran. Naši profesori na sveučilištu ne vjeruju u takve stvari.” Zatim je nastavio sa “prosvijetljivanjem” svojeg postarijeg suputnika.

Starac je izrazio svoje iznenađenje i čuđenje.

“Da,” nastavio je mladić, “danas prosvijetljeni ljudi ne vjeruju u takve gluposti.”

“Ma nemojte reći!” odgovori starac.

“Da, gospodine, i ako želite, mogu vam poslati neke poučne knjige.”

“Pa može,” odgovori starac, pripremajući se da napusti vlak na stanici. “Pošaljite ih na ovu adresu.” Pružio je mladiću posjetnicu na kojoj je pisalo: Louis Pasteur, Ravnatelj Instituta Znanstvenih Istraživanja – Pariz

Dodajem: Kad su ga jednom pitali kako može tako čvrsto vjerovati, odgovorio je: Budući da sam mnogo proučavao, imam vjeru kao Bretonac, a da sam još više mogao proučavati, imao bih vjeru poput Bretonke.

Bretonci su, naime, poznati u Francuskoj po svojoj vjeri.

Pripremio: sr. Klaudija Duran

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(TRAILER) Libera Nos – novi dokumentarni film o egzorcizmu

Objavljeno

- datum

Postoji mnogo filmova o egzorcizmu, na primjer The Exorcist (1973) i The Exorcism of Emily Rose (2005); ali pomalo iznenađujuće, malo je dokumentaraca snimljeno o toj temi. Ipak, nedavno je na festivalskoj sceni prikazan novi film Libera Nostalijanskog redatelja Federica Di Giacoma.

Libera Nos prati svakodnevnu službu sicilijanskog egzorcista vlč. Catalda Migliazze. Naravno, egzorcizam je dio crkvenog poslanja i službe. Zbog činjenica da je donekle bio zaboravljen i potiskivan, uz to i besramno korišten u Hollywoodu za kojekakve scenarije horor filmova, ostao je misterij za većinu vjernika. Vidjeti ga, dakle, u “stvarnom vremenu” na velikome platnu u kinima, ne predstavlja samo šok već i neočekivano otkrivenje.

Kroz cijeli film ton je korektan: trijezan, umjeren, otvoren. Redatelj snima protagoniste filma – i egzorciste i one koji traže oslobođenje – na način koji je sasvim prikladan.

Film jednostavno i vjerno bilježi što se događa. To dopušta vlč. Migliazzou da objasni stvari onako kako ih on vidi. Omogućuje onima koji traže pomoć da sami govore o sebi. U nekim je slučajevima to bolno pokazivanje dna na koji su ti ljudi pali. Njihovo traženje pomoći od lokalnog egzorciste očito je posljednja nada, a filmska ekipa nam dopušta da vidimo i pozadinu njihove priče. Na isti način, film omogućuje egzorcistu da vrši obrede bez ikakve uredničke intervencije. Promatrajući postupak, dobivamo jasan osjećaj što egzorcizam podrazumijeva, kako u ljudskom tako i u nadnaravnom aspektu.

Odlomak iz recenzije objavljene u Catholic World Report | quovadiscroatia

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Sveti Antun Pustinjak i nastanak redovništva

Objavljeno

- datum

17. siječnja Crkva časti sv. Antuna Opata, pustinjaka, kojega se u narodu naziva “Zimski sv. Anto”, i ne smije ga se miješati sa sv. Antunom Padovanskim, kojega slavimo 13. lipnja. Sveti Antun Pustinjak se još naziva i Antun Egipatski, a riječ je o svecu koji je živio u 3./4. st. i koji se povukao u pustinju kako bi u samoći, molitvi i žrtvi slavio Boga.

Budući da je volio životinje i one su tom svecu bili stalni prijatelji, obično se u ikonografiji prikazuje s njima, a zbog toga je sv. Antun i proglašen zaštitnikom životinja, te uz to još i uzgajatelja svih vrsta životinja, prodavača svinja, mesara, trgovaca tekstilom, zemljoradnika i kožnih i veneričnih bolesti.

Iako se današnjem čovjeku povlačenje u pustinju i prakticiranje strogog asketskog načina života, kakvoga su prakticirali stari isposnici, najčešće čini besmislenim i bezvrijednim, on je, bez sumnje, bio znak snage Duha Svetoga i izniman poticaj ljudima onoga vremena da se i oni vježbaju u krepostima i na takav način napreduju u vlastitom kršćanstvu. Primjerice, dok su se mnogi u vremenima prvih progona Crkve obraćali na kršćanstvo zato jer su bili očarani hrabrošću kršćana i njihovom spremnošću i umrijeti za Krista, poslije progona mnoge su očaravali pustinjaci i razni askete, koji su za današnja vremena nepojmljivim oblicima trapljenja krotili svoje požude i nastojali biti u punom smislu riječi Božja djeca.
 
U tom su poticajnom smislu odigrali značajnu ulogu prvi pustinjaci (anahoreti ili eremiti), posebno sv. Pavao Pustinjak, sv. Antun Pustinjak i sv. Pahomije.

Prvi čovjek za kojega znamo da se povukao od drugih ljudi i posvetio Bogu bio je Pavao Pustinjak (Tebejski), rođen oko 235. godine. On je kao mladić živio u gradu Tebi u Egiptu, a da bi se sakrio pred progonima cara Decija, pobjegao je u pustinju. Nakon progona je ostao u samačkom molitveno-asketskom životu. Tako je proveo 98 godina – do smrti, a pred kraj mu se života, pridružio najpoznatiji pustinjak u povijesti – Antun Pustinjak.

Antun Pustinjak (ili Antun Opat) je rođen 250. god. u selu Kome (danas Keman), u srednjem Egiptu, kod grada Herakleopolisa, u bogatoj kršćanskoj obitelji. Roditelji su mu, za koje je bio prilično vezan, rano umrli, a on je ostao sam s malom sestrom. Nije bio pismen, ali je rado odlazio na kršćanske euharistijske sastanke i rado slušao čitanje Svetog pisma.

Upravo su neki tekstovi Novog zavjeta odredili tijek njegova daljnjeg života. Tako je jednom prilikom na euharistijskom sastanku čuo odlomak iz Djela apostolskih (4, 34), koji govori o tome kako je prvim kršćanima bilo sve zajedničko i kako su bogati svoje imanje prodavali i davali siromasima. U njemu se počela javljati misao da učini isto.

Kada je drugom prilikom čuo Isusove riječi zapisane u Matejevu evanđelju (19, 21), upućene bogatom mladiću da proda sve što ima i podijeli siromasima, pa će tako imati blago na nebu i bit će savršen, definitivno se odlučio kako će sam poći tim putem. Prodao je sve što je imao (bio je bogat!), dio novca dao ustanovi kršćanskih djevica za uzdržavanje njegove male sestre gdje ju je smjestio, a ostalo podijelio siromasima.

Sam se povukao u samoću i počeo provoditi asketski život. Najprije je živio u blizini svog rodnog mjesta, a zatim otišao dublje u pustinju. Pri tome se, prema zapisima koji su sačuvani, veoma teško trapio: znao je po dva dana ne jesti, a jelo mu je bilo kruh, malo soli i voda, spavao je na goloj zemlji, i to veoma malo. Mislio je da ni to nije dovoljno da se postigne duhovna savršenost, pa se nastanio u jednom grobu, gdje je proveo petnaest godina. Jedan mu je poznanik donosio kroz to vrijeme hranu.

Budući da su ga mnogi posjećivali i onemogućavali pravu samoću, odlučio je otići u teško dostupan brdovit kraj na drugoj strani Nila. Nastavio je živjeti u maloj kolibici, i to tako da je zazidao ulaz. Dva puta godišnje mu je dolazio prijatelj i spuštao mu hranu i vodu kroz krov. Tako je proveo dvadeset godina.

Kad su nakon tog vremena došli drugi askete i otvorili zazidani ulaz, vidjeli su radosnog Antuna, te ih je to očaralo toliko da su se odlučili nastaniti u blizini. Tako je nastalo zajedničko obitavalište samotnjaka pustinjaka, tzv. monaha. Naziv im dolazi od grč. monos, što znači jedan, sam. Oni, nekada i danas, većinu vremena provode sami, posvećeni molitvi i vlastitim zaduženjima, a sastaju se s drugima uglavnom samo na molitvu i objed.

U svojoj 90. godini Antun je otišao da živi s pustinjakom Pavlom, a nakon njegove se smrti vratio nazad, gdje je i umro u 105. godini života, 365. godine. Njegov će način života – monaštvo – još više proširiti pustinjak Pahomije.

Slično poput Pavla i Antuna, i Pahomije je najprije bio pustinjak. Rođen je u Esnehu u gornjem Egiptu oko 286. godine. Roditelji mu nisu bili kršćani. Poslali su ga da postane rimski vojnik. U Aleksandriji je, kao vojnik, upoznao kršćane, odnosno vidio kako ih progone, a oni to dostojanstveno podnose. Osim toga, začudio se kako se oni međusobno brinu jedni za druge, posebno kako se brinu za siromahe i bolesne, a da ne traže ništa zauzvrat. To, naime, nigdje nije vidio.

Zato se oduševio za kršćanstvo, dao se krstiti, te je uskoro, kako je to već bio običaj, otišao među anahorete. Njegov ga je učitelj odgajao veoma strogo: tražio je od njega da često posti, mnogo moli, naporno radi, malo spava i slično. Nakon tri godine takva života Pahomije je napustio učitelja siguran da takav osamljenički život nije za njega. Zato je okupljao oko sebe druge eremite i, kad ih je bilo stotinu, osnovao 320. godine na obali Nila, u napuštenom mjestu Tabennisi, prvu zajednicu kršćanskih asketa pustinjaka.

Sagradili su svoj zajednički stan, tzv. monasterion, odnosno manastir ili samostan, koji se sastojao od nekoliko zgrada opkoljenih zidom. Međutim, okupljeni eremiti su se navikli na samački život, pa nisu mogli prihvatiti ovakav zajednički. Zato su se počeli vraćati u osamu. Pahomije je zato počeo okupljati one kršćane koji su se tek odlučili za asketski život. Oni su bili spremniji na život u zajednici. Budući da oni više nisu oni koji žive sami, od tada se nazivaju cenobiti ili kenobiti, što se može prevesti sa zajedničari (od. grč. koinos – zajednički i bios – život). Ipak, mnogi su ih i dalje nazivali monasi. Danas se oni obično nazivaju redovnici.

Takav je način života prihvaćao sve veći broj asketa, tako da je za vrijeme svog života Pahomije osnovao devet muških (s oko devet tisuća cenobita) i dva ženska samostana. Uskoro su se takvi samostani osnivali i izvan Egipta.

Dok su monasi živjeli sami u pustinji i mogli su si organizirati život kako su htjeli, sada je trebalo organizirati život u zajednici kako bi se izbjegle nepotrebne poteškoće. Zato je Pahomije donio neke propise kojih se trebaju pridržavati redovnici. Ti se propisi nazivaju Pravilo ili Regula. I kasniji su osnivači različitih redovničkih zajednica donosili svoje Pravilo kojega se članovi moraju pridržavati.

Pahomije je od svojih redovnika, koji su se međusobno nazivali samo brat, zahtijevao da prihvate neženstvo (celibat), siromaštvo i poslušnost, te da uz pokorničke vježbe i zajednički rad nastoje ostvariti što veću savršenost. Obdržavanje celibata, siromaštva i poslušnosti poglavaru kasnije će zahtijevati gotovo sve redovničke zajednice.

U početku među braćom nije bilo svećenika. Neki su od njih došli tek kasnije. Vlast nad svim samostanima ima vrhovni poglavar, tzv. opat. Na čelu svakog samostana je samostanski poglavar. Sam je samostan bio ograđen zidom unutar kojega su se nalazile 40 kuća, a svaka je od kuća imala i do 40 ćelija u kojima su braća stanovala i radila. Osim ćelija, imali su zajedničku crkvu, blagovaonicu, kuhinju, prostoriju za sastanke, bolnicu i spremište.

Sastajali su se pet puta dnevno na molitvu, poglavar ih je preko tjedna poučavao u vjeri, a dva put dnevno su slavili euharistiju. Svi su morali znati čitati i pisati, jer su morali čitati Sveto pismo i moliti Psalme. Štoviše, za ono su vrijeme bili daleko obrazovaniji od drugih ljudi.

Sva su braća, i poglavari, morala raditi. Najprije su se bavili pletenjem košara i tkanjem sagova, a kasnije su se bavili i obrtom, odnosno imali su krojače, ratare, ribare, kožare, prepisivače, pisare…

Način života je bio prilično strog. Dva put dnevno su jeli, i to kruh, sir, povrće i voće. Meso i vino su davali samo bolesnicima. Redovito su postili srijedom i petkom, a ponekad i češće, no poglavar je vodio računa o tome da se ne iscrpljuje previše postom kako ne bi izgubili potrebnu snagu za rad.

Skromno su se odijevali. Imali su na sebi lanenu tuniku kratkih rukava koju su vezali pojasom (pojas je znak obdržavanja redovničke obveze), krzno od pleća do koljena, naplećnjak i kukuljicu na kojoj je bilo označeno kojoj kući pripadaju. Na temelju te Pahomijeve redovničke zajednice nastale su mnoge druge diljem Crkve, a njegovo je Pravilo bilo uzor svim budućim (Vjera i djela).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno