Connect with us

Magazin

Ne će biti zajedničkog tržišta, zajedničkog jezika, zajedničke „narodnosti“…

Objavljeno

- datum

Berlinski zid nije okrečen, nije redizajniran i nije preinačen; on je srušen. Suprotiva postmodernističkim glupostima – odstustvo nije prisutstvo – a isto je s Jugoslavijom: nje nema i ne će je više nikad biti.

Na središnjem bi Dnevniku nakon 27 godina to trebalo nedvosmisleno reći, ili pak dvosmisleno. Krist je govorio u prispodobama. Obraćao se ribarima, poljodjelcima, težacima, carinicima, kljastima, uzetima; obraćao se nepismenima. Ezop je mogao pisati samo one posljednje rečenice – pouke basne – ali ipak, trudio se osmisliti prethodeći im narativ sa životinjskim likovima (prispodobu); pisao je za puk (nepismene).

Tijekom II. svjetskog rata drumsko-šumski su razbojnici pobili sve što se pobiti dalo. Na Bleiburgu je pobijeno pola milijuna, najviše Hrvata, Slovenaca, Nijemaca, Talijana, Srba i t.d. “U Titovoj državi između dva popisa (1941. i 1953.) nestalo je 500.000 Nijemaca. Preostalo ih je samo nekoliko tisuća.“ (D. Kuljiš, Jutarnji list, mrežno izdanje, 08. svibnja 2015.)

Isto su doživjeli Talijani Istre, Kvarnera i Dalmacije, između 200 i 300 tisuća ubijenih i protjeranih. Tito šalje 180 000 srpskih (!) mladića pred kraj rata na srijemski front, uzalud; većina gine, a Srbija ostaje bez rojalista i svega što je u njoj bilo građansko. Masovna ubojstva Albanaca, Makedonaca i Crnogoraca na jugu, tijekom i poslije rata. Ispražnjene građanske stanove Zagreba, Beograda, Ljubljane i Sarajeva zauzimaju „antifašisti“ – partijski egzekutori i „secikese“. Kako se onda djeca te unuci takvih poslije ’90-te godine proglašavaju progresivcima, naprednjacima, intelektualcima i inim epitetima.

‘Prof.’ Ante Barišić s FFZg-a je 70-ih i 80-ih toliko isljeđivao da se njegove žrtve i danas od straha boje izaći u javnost. Isto je činio „prosvijećeni“ Đilas, Dedijer, Planinc i sva sila „komunističkih intelektualaca“.

Djeca komunizma odlaze na prestižna sveučilišta: Oxford, Cambridge, Yale, Zürich i dalje redom, no, sve te silne diplome ih ne čine ni humanistima ni „građanskim“ slojem. Do 1980. beziznimno je svaki Fulbrightov stipendist iz Jugoslavije suradnik KOS-a koji je te stipendije dogovarao s CIA-om. Dakle, ti šumski razbojnici koji otimaju ognjišta pobijenog i protjeranog građanskog sloja priskrbljuju svojoj djeci obrazovanje ne znajući da je razbojnički, zločinački mentalitet nasljedan. Predak nepismen, potomak nepismen, ma s koliko se stranih diploma to pokušalo promijeniti. Isto je s ljevicom u državama koje nisu prošle socijalističku anarhiju. Uzmimo, od Sartrea preko Blocha, Lévi-Straussa, Marcusea, Habermasa do Chomskog – sve nepismen do nepismenoga. Staljin ih je zvao „korisnim budalama“. Ipak, mediji i novac čine čuda. Soroseve, Clintonove, Rotschieldove zaklade financiraju i eto sve sile „prosvijećenih“ u borbi za prava homoseksualaca, žena, pedofila, životinja i migranata…

No, vratimo se domaćim komunističkim „obraćenicima“; njima je potrebno u prispodobama rastumačiti da Jugoslavije nema, Berlinskog zida nema, lažnog bravara nema, parole „Smrt rješava sve probleme“ također nema… Međutim, samoupravna uobrazilja ne jenjava. Uz blagoslov nekih većih sila, treća Jugoslavija je u pripremi. Kažu u narodu: treći put Bog pomaže. Mladoga Židova, koji se osamostaljuje, njegova zajednica pomaže do tri puta. Srednjovjekovni, legendarni engleski strijelci su natezali tetivu luka s 3 prsta (palcem, kažiprstom i srednjim prstom). Ipak, u Stogodišnjem ratu, Francuzi su Englezima pokazivali srednji prst što je značilo da će im ova dva odrezati. Za dvije će godine biti stotinu godina od prve Jugoslavije (Kraljevstvo SHS). Dvije su Jugoslavije „odrezane“.

1944. godine Britanci (Churchill) osmišljavaju državu koju bi činile: Bavarska, Austrija, Mađarska, Hrvatska i Slovenija – po ključu katoličanstva. Nažalost, ideja nije zaživjela. Kao što ne će zaživjeti Jugoslavija po treći put uz treću sreću. U odsutstvu prispodobe moramo to tako sročiti. Ne će biti zajedničkog tržišta, ne će biti zajedničkog jezika, zajedničke „narodnosti“. Za pedeset godina ne će biti emisije „TV kalendar“ u kojoj će se kazati: „Rođen Ivo Josipović, jugoslavenski političar“ ili „Rođen Tvrtko Jakovina, jugoslavenski povjesničar“ ili pak: „Rođen Boris Jokić, jugoslavenski reformator školstva“.
Ovo je, valjda, svima uprispodobivo…

Josip Gajski/hrsvijet.net

Komentari

Oglasi
Komentari

Magazin

BBC svijetu predstavio dalmatinsku fjaku

Objavljeno

- datum

NA NASLOVNICI BBC-ja danas je osvanuo tekst o dalmatinskoj fjaki – “sublimnom stanju uma koje karakterizira težnja ni za čime.”

Autorica teksta Kristin Vuković, Amerikanka s korijenima iz Karlovca, nakon nekoliko posjeta Dalmaciji upoznala se s konceptom fjake, no priznaje da joj je trebalo neko vrijeme da ga shvati.

Prvi s fjakom se susrela još 2004. godine kad je u Dubrovniku, puno prije Igre prijestolja, učila hrvatski jezik. Čekala je prijatelja koji je kasnio, a konobar joj je rekao kako ga je valjda “uhvatila fjaka” – prenosi index.hr.

Nakon toga zainteresirala se za koncept, a lokalci su joj objasnili da je fjaka nešto što se ne može naučiti, već je čovjek mora iskusiti sam.

Napominje u tekstu autorica i kako fjaka, kao i brojne druge riječi, dolazi iz talijanskog jezika, od fiacca (umor), no dodaje kako je riječ o potpuno drugačijem značenju s obzirom na to kako “fjaka nije lijenost već uzvišeno stanje uma.”

O tome je pisao i hrvatski pjesnik Jakša Fiamengo koji je fjaku objasnio kao specifično stanje uma i tijela u kojem osoba izgubi smisao za vrijeme; “kad si nigdje i svugdje, kad lebdiš između svega i ničega”.

Tijekom godina i brojnih posjeta Hrvatskoj, autorica kaže kako je naučila cijeniti sporiji način života u Dalmaciji. U Dubrovniku se naposljetku i vjenčala odnosno “predala fjaki pod čarolijom snažnog dalmatinskog sunca”.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Ponašanje muškaraca i žena je biološki definirano

Objavljeno

- datum

U forsiranju iluzorne jednakosti i promicanju rodne neutralnosti, u određenim društvenim krugovima, posebno na Zapadu, postalo je popularno odgajati djecu na „rodno neutralan“ način; poticanje da se igraju sa rodno neutralnim igračkama, oblačeći ih u rodno neutralnu odjeću, pa čak u nekim slučajevima, neotkrivanje djetetovog spola pri rođenju.

No, znanstvena realnost jest ta da je uzaludno promatrati i tretirati djecu kao prazne kalupe bez predodređenih i urođenih karakteristika.

Mnoštvo istraživanja pokazalo je da su dječje preferencije urođene, a ne uvjetovane okolinom ili odgojem.

Većina djevojčica gravitira prema društveno zanimljivim igračkama, poput lutaka, koje pomažu u razvoju društvenih i govornih sposobnosti. Većina dječaka gravitira prema igračkama koje su mehanički zanimljive, poput automobila, koje doprinose razvoju snalaženja u prostoru.

Nedavna studija pokazala je da se te preferencije pojavljuju već sa devet mjeseci starosti, prije nego djeca uopće počinju biti svijesna rodnih razlika, što se događa sa oko 18 mjeseci.

Vrijedno je spomenuti istraživanje koje se bavilo djevojčicama koje su u majčinoj utrobi bili izložene visokim razinama testosterona, u slučajevima kongenitalne hiperplazije. Te djevojčice, za razliku od ostalih vršnjakinja, pokazuju veći interes za igračke tipične za dječake, čak i kad ih roditelji nagovaraju da se igraju s igračkama za djevojčice. To dovoljno govori o važnosti hormona u razvoju rodnih preferencija i razlika u ponašanju među spolovima.

Neurološka istraživanja ukazala su na razlike u mozgu među spolovima. Meta-analiza 126 istraživanja otkrilo je da muškraci imaju volumno veći mozak od žena. Muškarci imaju bolju povezanost moždanih stanica između prednjeg i stražnjeg dijela mogza, dok žene imaju bolju povezanost između dviju moždanih polutki.

Znanstvenici su analizom utvrdili da je u prosječno 73 posto slučajeva moguće točno odrediti jeli mozak muški ili ženski. (Tribun.hr)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Pokušati ponovno znači maknuti se sebi s puta!

Objavljeno

- datum

Do promjene života ne dijele nas uvijek neka fascinantna i drugačija saznanja, gigantski napori, promjene naših najtvrđih navika, do promjene života ponekad nas dijeli samo jedan udah i odluka da ćemo pokušati ponovo.

Pokušati ponovno, lako je to reći ali nije lako ostvariti. Pokušati ponovno znači zaboraviti na poraze koje smo prošli i dati sebi šansu da se drugačije misli, drugačije osjeća, i da se drugačiji čini – piše M. Žuvela na Savjetniku uspjeha.

Pokušati ponovno ne znači očekivati nastavak puta bez prepreka i poteškoća, to znači dublje i ozbiljnije računati na njih. Jer to što se trenutno suočavate s teškoćama u životu ne mora biti nikakav znak da radite pogrešne stvari već to može biti znak da radite prave stvari. Pokušati ponovno znači prestati se žaliti za stvari koje možete svladati i bez da oko njih stvorite neku nepotrebnu dramu koja vam ništa dobra ne može donijeti.

Pokušati ponovno znači maknuti se sebi s puta. Ponekad smo sami sebi najveće zapreke da idemo naprijed, da rastemo, da širimo granice svoga svijeta, a onda kada prepoznamo lice najveće zapreke znamo što trebamo učiniti, promijeniti stav i krenuti dalje. Pokušati ponovno znači prihvatiti lekcije koje ne bismo htjeli, jer život nas ne uči uvijek s knjigama i predavanjima, već povredama, ranama i ožiljcima koje dobivamo.

Prekratak je život da bismo ga odlučili provesti u predajama i odustajanjima, prekratak da ga gledamo kao neku tragediju, a možemo se dobro nasmijati sebi i svim problemima koje imamo, možemo ga iskoristiti da pokušamo ponovno u onome što je pošlo u krivo, a ostalo nije na nama. U konačnici život ne prestaje kada dođe trenutak našeg posljednjeg izdaha, život prestaje kada pomislimo da nemamo više snage da pokušamo ponovno.

Mario Žuvela

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno