Connect with us

Zlatko Pinter

BIJELI KRIŽEVI

Objavljeno

- datum

Bijeli križevi traže istinu. I čekaju…

Njihova duboka šutnja govori o patnji. O patnji Vukovaraca. O hrvatskoj patnji. Svaki Križ jedan život, jedna sudbina, jedna patnja, jedna duša…I trobojnica koja lagano leluja na vjetru u dnu Križa. Kao znak da pripadaju svima nama. Oni kojima ne znamo počivališta. Niti kako su okončali svoj ovozemaljski put. Samo znamo da nisu među nama. Osjećamo prazninu i sjećamo se njihovih rođendana, navika, osmjeha, riječi, pogleda, likova…

Mnogi između njih imali bi sad već odraslu djecu, unuke…

Njima palimo svijeće kod zajedničkog Križa. Tamo nisu sami jer stotine je takvih sudbina, svaka različita, a opet iste ili barem sasvim nalik jedna drugoj. Nema ih, to im je zajedničko.

Jesu li jako patili? Jesu li trpjeli studen? Što su im bile zadnje riječi? Na kojem su to strašnom mjestu usmrćeni i kud su njihova beživotna tijela bacili oni kojima ništa nije sveto? Oni koji nemaju Boga. Jer, da ga imaju rekli bi istinu. Koliko tvrda moraju biti srca koja kriju ove tajne pred crnim maramama, usahlim očima i molećivim pogledima očajnika čiji se život pretvorio u traganje, traganje za kostima…?

Nema veće boli i teže sudbine od one što je u sebi i sa sobom nose naši mučenici koji traže svoje drage kojima se ne zna za grobišta. Ni za sudbine. Pamte posljednje susrete, slike koje ostaju jedini fragmenti njihovih prekinutih života i ta zrnca sjećanja su sve što imaju. Obilaze mjesta masovnih grobnica, okupljaju se i raspituju, mole, traže, traže…i žive u nadi da će jednom doznati istinu i zapaliti svijeću na mjestu posljednjeg počivališta. I tako pronaći mir. I jedni i drugi. I oni koji traže i oni koji su traženi.

Ne može čovjek nestati tek tako, bez traga i glasa. Netko mora znati. Uvijek netko vidi i zna. Ali zašto taj netko šuti? Imaju li duše i savjesti? Znaju li što znači tragati iz dana u dan, očekivati, osluškivati, ne imati mira, ne moći usnuti, buditi se u tmini i gledati u prazninu noći, trpjeti bol koja kida grudi i para dušu?

Agonija je to koja crpi tijelo i slama srce. Suze su već odavno presahle, snage je sve manje, ali tinja nada, nada koju daje vjera u Boga Svemogućeg.

On jedini zna odgovor na pitanje: ZAŠTO?

Bože, zašto si im dodijelio taj teški i preteški Križ? Do kada će to iskušenje trajati? Znaš li Bože da su mnogi preslabi i da ga na svojim plećima sve teže nose? I da gube nadu? Umiru a nisu priveli kraju svoje traganje. Znaš li to? I znaš li Bože kako je bolno uvijek se iznova vraćati na onaj trenutak koji se tako živ, stvaran i urezan u sjećanje opire zaboravu? Na tren rastanka kratak kao treptaj oka, za koji se ni slutilo nije da je zadnji i konačan? Posljednji osmijeh, riječ ili dvije, zadnje mahanje rukom ili nijemi pogled prožet očajom i nadom. U sjećanjima koja se ne daju izbrisati i za koja ne postoje tjedni, mjeseci, godine ima mjesta samo za uspomene. Tu vrijeme staje poput prekinute niti u trenutku rastanka. I život koji se nastavlja – ako se to uopće može zvati životom, sastoji se od traganja, čekanja, patnje, neizvjesnosti sjećanja i nade.

Kad nas jednom više ne bude, nastavljamo živjeti u sjećanjima svojih bližnjih. Sjećanje je jedino što nam ostaje. Nakon svega. I svijeća, molitva, cvijeće na grobu…

Ali, oni Bože nemaju grobova. Ne zna se gdje im je počivalište. Jesu li se njihove duše smirile u Kraljevstvu Tvome ili još uvijek lutaju i traže smiraj?

Bože, Ti znaš što je patnja. Dao si svoga Sina jedinca. Za nas ljude. Za naše spasenje. Mučili su ga i razapeli. Zbog naših grijeha i opačina.

U vrtu Getsemanskom, posljednje večeri uoči svoje muke i On se pokolebao i molio Te: „Oče moj, ako je moguće neka me mimoiđe ovaj kalež. Ali neka ne bude moja, nego Tvoja volja.“

I mi kažemo isto.

Oprosti nam na slabostima našim.

I neka bude volja Tvoja.

Ti jedini znaš zašto je to tako.

Zlatko Pinter

 

Komentari

Zlatko Pinter

JESU LI TITO, MAO I STALJIN MANJI ZLOČINCI SAMO ZATO ŠTO IM NIJE SUĐENO?

Objavljeno

- datum

(Izvori za foto: Telegraf.rs, Kickassfact)

Nema niti jedne jedine rang-liste najvećih zločinaca XX stoljeća, a da na njoj nije vođa jugoslavenskog komunističkog pokreta i doživotni predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito. Na većini njih smješten je među prvih 10, uz napomenu da je kriv za smrt između 750 tisuća i milijun ljudi, a nalazi se u društvu Mao Ze Donga, Staljina, Hitlera, Lenjina, Pol Pota…

Također je vrlo zanimljiva okolnost da vođe Ustaškog pokreta Ante Pavelića nema ni među prvih 30 mega-zločinaca XX stoljeća, mada velikosrpska i komunistička propaganda od njega i ustaša prave strašilo i ispredaju crne legende već 70 i više godina.

To je samo još jedan dokaz kako je cijela današnja povijest ovih “naših prostora” (kako se to obično kaže) izokrenuta. Mi smo se odgajali uz te laži, učili smo ih u školama, ispiran nam je desetljećima mozak, pa se, nažalost, niti danas, 28 godina od stjecanja samostalnosti Republike Hrvatske, nismo u stanju mentalno od nje odmaknuti u mjeri u kojoj bi to morali.

I još jedna ne tako nevažna okolnost: među mega-zločincima XX stoljeća koji zauzimaju 10 prvih mjesta, njih 7 ili 8 su komunisti (počevši od Mao Ze Donga – 50 milijuna žrtava i Josifa Visarionoviča Staljina – 23 do 40 milijuna žrtava, do Vladimira Iljiča Lenjina, Kim Il Sunga, Pol Pota…)

Tito se obično svrstava iza kambodžanskog krvnika Pol Pota koji je izvršio genocid nad vlastitim narodom u Kambodži (1,7 milijuna žrtava).

Piere Scaruffi, profesor američkog sveučilišta Stanford, Tita je uvrstio među 15 najvećih zločinaca XX stoljeća u svome popisu (The Worst Genocides of the 20th Century, 2008.) i pripisuje mu 570.000 žrtava.

Njemački profesor Gunnar Heinsohn, sa sveučilišta u Bremenu, u svome Leksikonu genocida (Lexikon der Völkermorde, 1998.) također ga tretira kao jednoga od najvećih zločinaca prošlog stoljeća.

Britanski Daily Mail Tita je stavio na 13. mjesto svoje liste, uz navod kako je odgovoran za smrt 570 tisuća ljudi, dok ga najtiražniji njemački dnevni list Bild na svojoj “top listi” smješta među prvih 10.

Sudeći prema najnovijim podacima iz beogradskog arhiva – što ih posljednjih mjeseci javnosti prezentira Roman Leljak, komunistički zločinac Josip Broz Tito odgovoran je za smrt preko 600 tisuća ljudi koji su pobijeni samo u svibnju 1945. godine, po svršetku Drugoga svjetskog rata. Uzme li se u obzir da on i njegovi komunisti (partizani) nisu ubijali samo u Sloveniji i Hrvatskoj, te da je masovnih zločina bilo i u Srbiji, Makedoniji, Crnoj Gori, na Kosovu, u Bosni i Hercegovini, Vojvodini, brojka žrtava je daleko veća od 600 tisuća i približava se onoj od jedan milijun žrtava – koliko mu se najčešće i pripisuje.

Unatoč svemu tomu, naši neokomunisti i čuvari komunističkih i velikosrpskih mitova još uvijek slave ovog zločinca i njegov zločinački sustav, skrivajući se iza “antifašizma”.

Mao Ze Dongu, Staljinu, Lenjinu i Hitleru nikad nije suđeno – pa se postavlja pitanje: Jesu li oni zbog toga manji zločinci? Jesu li sudski postupci i formalno izricanje kazne ono što određuje zločin?

Ova pitanja utoliko su umjesnija, što se danas ne rijetko srećemo s pojavom da se onima koji su branili Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu od agresije (bilo kao pripadnici HV-a ili HVO-a) prije izgovaranja imena i prezimena izriče sintagma “osuđeni ratni zločinac” – što se naročito primjenjuje u slučaju Glavaša, Norca, Praljka, Kordića. To, nažalost, možemo čuti i na našoj “javnoj” televiziji.

Jesu li Glavaš, Norac, Praljak, Kordić i drugi naši osuđeni branitelji zločinci koji su pobili desetke ili stotine tisuća ljudi, pa da ih se ovako “titulira” i javno blati, dok se u isto vrijeme pravi mega-zločinci, krvnici ovog naroda u pravom smislu te riječi, slijede kao idoli i uzori!? U kakvom mi to perverznom svijetu živimo!? Najveći zločinci dobivaju biste i spomenike, a oni koji su branili Hrvatsku od njihove kamarile žig zločinaca!

Uzmemo li formalno izricanje pravomoćne presude kao jedino mjerilo, dolazimo u apsurdnu situaciju, jer prema primjeni tog kriterija zločinci nisu ni Mao, ni Staljin, ni Tito, pa shodno tomu ni Hitler, Milošević i svi drugi koji nisu završili na optuženičkoj klupi.

Primjena dvostrukih mjerila stara je praksa naših “antifašista” koji svoju zločinačku boljševičku ideologiju i Staljinovog šegrta Tita brižno čuvaju.

Dakako, ne radi njih samih, nego radi sebe. Jer, njihova ideologija bi bez lažnog “antifašizma” (koji se naslanja na naslijeđe komunističkog zločinačkog sustava) bila mjehur od sapunice.

Zato se – na sramotu cijelog civiliziranog svijeta – još uvijek ignoriraju sve deklaracije i rezolucije koje Europa donosi vezano za osudu komunističkog totalitarizma i distanciranje od njegovog naslijeđa.

Republika Hrvatska je, nažalost, bastion neokomunizma kojemu nema ravnog u Europi i tu ne pomažu nikakve floskule niti dreka koju dižu oko “ustašluka”.

“Hrvatska vidje svakojakih čuda, al’ ne nađe štrika za toliko juda” – reče jednom davno veliki Antun Gustav Matoš, vjerojatno ni ne sanjajući kako će te “jude” preživjeti do dana današnjeg i poput nametnika i dalje crpiti životnu snagu ovom narodu…

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

PODSJETNIK ZA LORU VIDOVIĆ: USTAV REPUBLIKE HRVATSKE NE MOŽE SE TUMAČITI JEDNOSTRANO

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: Vjera i djela)

Kod nas je već uobičajeno da mnoga gospoda koja zauzimaju važna mjesta u državnoj upravi i “kroje” nam život svagdanji zakone Republike Hrvatske, pa i sam Ustav tumače kako im se prohtije.

Tako i naš ombudsman iliti pučka pravobraniteljica gospođa Lora Vidović. Ili gospođa ne zna kako glase odredbe Ustava ili svjesno zanemaruje ono što joj s obzirom na njezin svjetonazor i političko opredjeljenje ne ide na ruku.

Upravo nas je nedavno u svome izvješću podsjetila kako se “diljem Hrvatske nailazi na ustaško slovo U”, na pozdrav “Za dom spremni” i njegovu skraćenicu “ZDS”, te iz toga izvlači zaključak da „Relativizacija zločina NDH narušava temeljne vrijednosti Ustava, a izostanak reakcija otvara prostor mržnji“ (Vidi: Ombudsman, str. 2, odjeljak 1., URL; pristupljeno: 25/11/2018; Opširnije: https://kamenjar.com/ustastvo-diljem-hrvatske/).

Pa kad je već tako, kao građanin Republike Hrvatske kojemu je iskreno stalo do mira u ovoj zemlji i kao netko tko ne pripada (svjetonazorski, politički, mentalno niti u bilo kojem drugom smislu) ni “ustaškom” ni “komunističkom” taboru najprije kažem kako pravobraniteljica u svome izvješću laže, odnosno, krajnje neistinito,  zlonamjerno i tendenciozno prikazuje stanje u našoj domovini Republici Hrvatskoj. Ne znam gdje ona viđa to o čemu piše i u kojoj zemlji živi, ali ja ne nailazim ni na kakvo “ustaško slovo ‘U’ diljem Hrvatske”, niti čujem kako bilo tko viče “Za dom spremni”. I smijem se kladiti (mada prebrojavao nisam), da pro-četničkih parola i grafita ima više nego pro-ustaških (samo što ovo prvo, kako se vidi, pravobraniteljici očito ne smeta).

>> Drugarica pučka pravobraniteljica nije ništa naučila ni shvatila, ili… u ime koga i zašto je protiv – istine?

I kad sam već počeo, koristim priliku upitati našu pravobraniteljicu Loru Vidović:

1.     Smeta li Vam (možda) to što je cijela Republika Hrvatska u doslovnom smislu premrežena zločinačkom zvijezdom “petokrakom”, simbolom pod kojim su nakon Drugoga svjetskog rata počinjeni najgori masovni zločini koje hrvatski narod pamti u svojoj novijoj povijesti? Znate li da su kosti komunističkih žrtava razbacane diljem Slovenije i Hrvatske u preko 1.600 masovnih grobišta, da su te žrtve pogubljene bez suda i protivno svim međunarodnim zakonima i da su ubijani ne samo vojnici poražene vojske (ustaše i domobrani), nego i žene, djeca, starci – dakle, civilno stanovništvo? Ista ta “petokraka” zajedno je s četničkom “kokardom” žarila je, palila, rušila i ubijala po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini 90-ih godina prošlog stoljeća, kad su četnici i “JNA” (u savezu) počinili brojne i okrutne masovne zločine genocida, etničkog čišćenja i zločina protiv čovječnosti – što je u mnogim slučajevima utvrđeno i presudama međunarodnih sudova. Ni u jednom slučaju ja ne znam niti se sjećam da su zločinci nosili ustaška obilježja (slovo “U” ili što slično), niti da su izvikivali “Za dom spremni”;

2.     Smeta li Vam (možda) to što se i danas u Republici Hrvatskoj na brojnim mjestima (od vukovarsko-borovskog područja, preko Banovine i Korduna do Like i sjeverne Dalmacije) nailazi na četničke grafite, pa i to što se sljedbenici zločinačke paravojske nekadašnje “SAO Krajine” čak okupljaju na zajedničkim svečanostima u svojim odorama i pod četničkim znakovljem – primjerice, na Petrovoj gori i Banovini, ili to što u Borovu Selu i okolici ni jedan srpski crkveni blagdan ne može proći bez četničkih provokacija, uvijek uz isticanje četničkih obilježja i najčešće uz pucnjavu, dok se u isto vrijeme oskvrnjuju spomenici našim braniteljima i žrtvama (spomenik dvanaestorici redarstvenika pobijenih u zasjedi u Borovu Selu, spomenik vukovarskom heroju Velimiru Đereku Sokolu itd.)? Znate li koje znakovlje i kakvi natpisi stoje na spomenicima zločincima Vukašinu Šoškoćaninu, Vojislavu Miliću i drugima? Četničko znakovlje gospođo Vidović i natpisi koji veličaju krvnike i agresora! Ali, to Vas očito ne brine! To ne vidite i ne znate da se događa!? na području Vukovara i Borova Sela i danas srpska mladež na koncertima i utakmicama skandira: “Ubi, ubi ustašu!”, “Nož, žica, Srebrenica!”, “Ovo je Srbija”, itd., itd. Ne smeta Vam to!? Za to ne znate da se događa!?

3.     Zanima li Vas gospođo pravobraniteljice možda to što Republika Hrvatska već više od 12 godina (i više od 5 godina kao članica EU!) odbija provesti u život europske rezolucije o osudi i odbacivanju komunističkog totalitarizma (Rezolucija Vijeća Europe 1481 (2006) o potrebi međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima; Rezolucija Europskog parlamenta od 2. travnja 2009. o europskoj savjesti i totalitarizmu), kao i “Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990. godine” što ju je donio Hrvatski Sabor 30. lipnja 2006. godine?

4.     Vaše izmišljanje masovnog “ustašluka” u Hrvatskoj je jedna bezočna, bezobrazna i besramna kampanja koju vodite s pozicije osobe koja bi morala zastupati interese građana ove zemlje! Imamo li mi koji smo 90-ih godina doživjeli veliko zlo od onih koji su na glavama nosili “kokarde” i “petokrake” pravo biti povrijeđeni i tko će nas zaštititi?

 

I na kraju, gospođo pravobraniteljice, izvolite pročitati dio Izvorišnih osnova Ustava Republike Hrvatske i uvjeriti se kako je naša današnja država nastala na jednakom odmaku od ustaške NDH, ali i od komunističke Jugoslavije.

Izvolite kao državni službenik zauzeti jednak stav prema svakom od totalitarnih režima – jer to ste obvezni po Ustavu ove zemlje!

Ne može se, niti smije Ustav tumačiti selektivno, a pogotovu to Vi sa svoje pozicije ne biste smjeli činiti!

Vi ste plaćeni od poreznih obveznika za korektno obavljanje posla, a ne politiziranje i lažno prikazivanje stanja.

 

 

“USTAV REPUBLIKE HRVATSKE
(pročišćeni tekst)

I. IZVORIŠNE OSNOVE

Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:

– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;

– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;

– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;

– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;

– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;

– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;

– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;

– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;

– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;

– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;

– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.”

(Izvor: Narodne novine; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

 

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

BOROVO NASELJE, VUKOVAR, VELEPROMET, OVČARA –  DANAS JOŠ VIŠE BOLE NEGO JUČER

Objavljeno

- datum

Borovo Selo, Lužac, Mitnica, Velepromet, Sajmište, Borovo Naselje, Ovčara…Vukovarsko-borovsko područje zaliveno je krvlju. Krvlju nevinih. Krvlju onih koji su branili svoje kuće, djecu, braću sestre, obitelji…

Na tom je prostoru izvršen nezapamćeni zločin, nešto što se u Europi nije dogodilo od Drugoga svjetskog rata i s pravom sablaznilo civilizirani svijet. Sustavno ubijanje i destrukcija nezabilježeni u bilo kojemu ratu prije ovoga kojeg su izazvali i pokrenuli neljudi, barbari s Istoka, zločinačka banda žedna krvi, razularena horda…četničko-komunistička, četničko-monarhistička. Kokarda i petokraka zajedno na krvavom poslu zatiranja svega što je hrvatsko. Rame uz rame vođe paravojnih postrojbi, četničke vojvode, oficiri i podoficiri “JNA”, četnici, vojni rezervisti, dobrovoljci, srpski “teritorijalci”, domaći četnici i oni pristigli iz Srbije, Vojvodine…

Mi koji smo u vrijeme događaja u Borovu Selu živjeli na lijevoj obali Dunava gledali smo ih kako slave krvavi pir, pokolj u kojemu su vadili oči i masakrirali tijela naših redarstvenika. Gledali smo ih pijane i zakrvavljenih očiju kako likuju i prave opskurne jezive šale na račun toga, kako kliču šešeljevcima i zločincima Vukašina Šoškoćanina uz uzvike: “Ruke im se pozlatile!”

U do temelja razoreni Vukovar kojega se nesmiljeno tuklo iz zraka, s kopna i Dunava iz svih mogućih oruđa punih 87 dana, krvnici su ušli s crnom četničkom zastavom. Neljudi gori od zvijeri, mješovita rulja četničke paravojske i jednako okrutnici zločinci koji su na čelu nosili petokrake složno su pjevali: “Slobodane pošalji salate, biće mesa, klaćemo Hrvate…” I klali su, iživljavali se nad nemoćnima, ranjenicima, djecom, starcima, krvnički ih tukli, odvodili pred jame i strijeljali, tjerali u logore, silovali, pljačkali. Krvavi pir nad izmučenim civilima, braniteljima i ranjenicima koji su prošli neviđenu golgotu da bi ih na kraju dočekali metak ili nož.

Slavili su to kao pobjedu. Na stratište okupano krvlju nevinih dovodili su svoje folk-pjevače i priređivali opskurne, razuzdane, morbidne tulume, pijančili, pjevali i naslađivali se patnjom žrtava. I beogradski akademici krvavih ruku koji su osmislili rat još 1986. svojim Memorandumom bili su tamo. Slikali su se s popovima, ministrima i ostalom svitom, šepurili se na zgarištu grada, preskakali tijela žrtava, lomili pogaču i ispijali “zdravicu” u čast “pobjede”. Bizarni prizori dostojni Danteovog Pakla. Nekrofilska parada arhitekata najvećih pokolja u novijoj europskoj povijesti, onih koji su projektirali i poticali genocid budeći u vlastitom narodu najniže strasti.

Nesretne Hrvate, Mađare, Slovake iz vojvođanskih sela natjerali su na čišćenje ruševina i pokapanje već raspadnutih tijela žrtava, dok su njihovi strvinari pljačkali i odnosili u Srbiju sve što se još moglo upotrijebiti – od bijele tehnike i svega drugoga što je ostalo u podrumima do cigle i greda. Gradili su sebi kuće, šupe i štale materijalima što su ih odvlačili s mjesta zločina – bez imalo srama i grižnje savjesti.

To nisu ljudi. Takvo što nije u stanju činiti ljudsko biće.

Možda će ovaj tekst kod nekih izazvati mučninu. I treba. Svima bi nam trebalo biti muka.

Jer, teče dvadeset osma godina od tog velikog zločina, a rane peku jače nego prije, zato što je zlo ostalo nekažnjeno. Krvnici šeću slobodno. Oni koji su odsijecali ljudima glave i kotrljali ih po autobusima, kastrirali zarobljenike, ubijali djecu u utrobama majki, mučili zarobljenike u logorima i silovali žene i djevojčice. Kolovođe im u Beogradu promoviraju svoje knjige, drže predavanja na tribinama i u školama. Žale što “posao nisu završili do kraja”. Pripremaju nove naraštaje za nove ratove. Krvnici koji su vršili genocid javljaju se uživo iz pritvora u Den Haagu u TV emisije. Bolesno. Odurno. Gnjusno. Nema riječi koje bi tu izopačenost opisale. To je dno dna. Najniža točka do koje se može pasti.

A naša vladajuća vrhuška sve gleda iz prikrajka, sa strane, kao da nema ništa s tim. Muči ih kako spriječiti prosvjede u Vukovaru kojima se traži pravda za žrtve i kazna za zločince. I nije ih briga za svu tu nepravdu, taj grijeh prema Bogu i čovjeku, novi zločin koji se čini i prema mrtvima i onima koji su još živi, za patnje mučenika koji već više od četvrt stoljeća tragaju za kostima svojih najbližih. Oni brinu kako osnažiti suradnju s Beogradom i njihovom policijom. S onima koji lažiraju suđenja svojim zločincima i procese otežu u nedogled ne bi li krivci izbjegli ono što su zaslužili. S onima koji dižu optužnice za naše branitelje uz pomoć u logoru pod batinama i mukama iznuđenih “priznanja”.

Ima li toga igdje? Gdje to još agresor ima pravo suditi onima koji su se branili na svojoj zemlji, u međunarodno priznatoj državi?

Nalazimo li se mi to u kolektivnoj ludnici? Kad će doći kraj tomu?

Predsjednika sindikata policije inspektora Nikolu Kajkića se smjenjuje sa “slučaja Ovčara” pod izmišljenim optužbama o “prekoračenju službenih ovlasti”!? Zar oni koji to govore doista misle da im netko vjeruje!? Kajkić se njima zamjerio davno, već u vrijeme kad je Sindikat hrvatske policije producirao dokumentarni film “Ovčara neispričana priča”. Javnost to zna! Jesu li svjesni toga da jedna riječ Nikole Kajkića za nas domoljube i branitelje vrijedi više od svih njihovih tirada i tiskovnih konferencija, od svih ispraznih optužbi, blebetanja i naklapanja?

Neka nam Bog dragi pomogne da dođemo do istine i pravde poslije toliko godina čekanja i trpljenja.

U ime žrtava, onih koji za njima još uvijek žale i u ime svih koji traže svoj mir i kosti najbližih.

Nema zaborava!

A oprost?

O njemu odlučuje žrtva. Nitko drugi! I komu oprostiti ako oprost nitko ne traži?

Vama koji ste se žrtvovali za Domovinu neka se Bog dragi smiluje, a preživjele osnaži kako bi uzmogli nositi preteški križ svoje patnje u iščekivanju pravde.

Zlatko Pinter

 

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno