Connect with us

Artur Bagdasarov

Artur R. Bagdasarov: Most prijateljstva i suradnje Hrvata i Armenaca

Objavljeno

- datum

Armenija – domovina svetoga Vlaha      U Stonu i Dubrovniku u organizaciji Matice hrvatske i Društva prijatelja Armenije u Dubrovniku ovih je dana predstavljena knjiga Armenija – domovina svetoga Vlaha autora dr. Artura Bagdasaroa i dr. Vinicija Lupisa.

Knjiga je izišla u izdanju Matice hrvatske – ogranak Ston. Strukturu knjige čini šest poglavlja: Armenske prepoznatljivosti, Etnolingokulturna baština, Vjera i crkva, Povijesni gradovi, Hrvatska i Armenija i Eseji. Sažetci su objavljeni na hrvatskom, armenskom, ruskom i engleskom jeziku. Knjiga (272 str.) odlično je likovno opremljena.

Prenosimo sažetak govora s predstavljanja jednoga od suautora knjige Armenija – domovina svetoga Vlaha. 

Veleštovani i dragi Hrvati, gospođe i gospodo, dobra vam večer!

Iznimno mi je drago što večeras mogu biti s vama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja naše knjige, reći nekoliko riječi o njoj te najsrdačnije zahvaliti organizatoru predstavljanja Matici hrvatskoj, ograncima Ston i Dubrovnik, zatim Društvu prijatelja dubrovačkih starina, samostanu sv. Klare i Dubrovačkoj biskupiji. Posebno želim zahvaliti Društvu prijatelja Armenije u Dubrovniku, njezinoj predsjednici gđi. Nairi Asatrjan.

Odmah treba reći da je ova knjiga spojnica između Istoka i Zapada, most koji povezuje i zbližava Armeniju i Hrvatsku tijesnim duhovnim i kulturalnim vezama.

Želio bih se osvrnuti na ideju oko nastanka ove knjige. Pregledavao sam, naime, hrvatske enciklopedije i uočio da su Hrvati dobro upoznati sa zapadnim kulturama i da manje znaju o kršćanskim kulturnim vrjednotama Istoka, posebice Armenije. Objavio sam nekoliko priloga iz povijesti armenske kulture i moji prijatelji rekli su mi da trebam nastaviti pisati o Armeniji jer na kraju može od toga nastati vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju naroda. Neočekivano sam naišao na članak mojega suatora Vinicija Lupisa „O armensko-hrvatskim kontaktima”. Javio sam mu se i zahvalio, te predložio da poradimo na

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše virtualno prijateljstvo i zajedničko pisanje knjige. Zato koristim prigodu da i njemu zahvalim na upornosti, trudu i zanosu koji je ulagao i ulaže u traganje za istinom.

U našoj knjizi mogu se naći osnovni podatci o Armeniji, uglednim predstavnicima naroda, Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o armenskom jeziku i poslovicama. Tu će se hrvatski čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim povijesnim gradovima. Posebna pozornost posvećena je tragičnim stranicama armenske povijesti, genocidu nad Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva. Ne možemo predstaviti armensku povijest bez tih tragičnih događaja, kao što ne možemo predočiti suvremenu hrvatsku povijest bez velikosrpske agresije početkom devedesetih godina, uključujući i bombardiranje Dubrovnika. Tko zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja i svoje pretke, a tko zaboravlja pretke nema ni svoje povijesti, što znači da nema ni svoje domovine. U biti knjiga je kratka enciklopedija Armenije i hrvatsko-armenskih odnosa. Ovo govorim samo radi uvida u to o kako širokoj temi je riječ u knjizi.

Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Ja ću samo nabrojati nekoliko imena i prezimena: Dubrovčanin Đuro Armeno Baglivi, medicinski pisac i teoretičar, liječnik dvaju papa (Inocenta XII. i Klementa XI.), isusovac Josip Marinović iz Perasta koji je napisao u osamnaestom stoljeću prvu povijest Armenaca na Zapadu, fra Vincencije Kelez, pisac, misionar u Armeniji u devetnaestom stoljeću, dobar poznavatelj armenskoga jezika, Dubrovčanin biskup fra Bonifacije Stjepović – Drakulica, teolog, pravnik, čuvar franjevačke Kustodije Svete zemlje u šesnaestom stoljeću. Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve u svojoj tiskari u Beču objavila je više od dvije stotine hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko hrvatskih odnosa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća možemo navesti također i dopisivanje vojnoga graditelja Nikole Maštrovića s armenskim redovnicima kongregacije u Beču. Iz njihovih pisama jasno se vidi da je Nikola Maštrović katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući armenskoj katoličkoj zajednici u Beču. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911. – 2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje stvorio sv. Mesrop Maštoc oko 406. godine.

ARBagdsarNaša knjiga je nastavak tih prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između Armenaca i Hrvata. Sličnih knjiga nema ili ima vrlo malo u svijetu, jer se obično u drugim knjigama ove vrste upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama uz pomoć prijevoda. To je prvi poduhvat u hrvatskoj povijesti pisan upravo na hrvatskome jeziku. Osim toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju naroda.
Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više negoli službene diplomacije. Ova knjiga je opipljiv primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara. Knjiga je pisana popularno-znanstvenim stilom i ima informacijsko-kulturološki karakter što će izazvati, nadam se, širok interes u Hrvatskoj. Knjiga je na stanoviti način simboličan produžetak biskupskoga štapa sv. Vlaha.

Prvo što uvijek pada na pamet ovdje u Dubrovniku i Stonu, dakako, naš je zajednički svetac Vlaho, kojega u Armeniji zovu Surb Barceg, a u Rusiji sveti Vlasij Sevastijski. Zovete ga parcem Dubrovnika jer je zaista zagovornik, odvjetnik i zaštitnik Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim krajem i narodom nego je i duhovno, kulturno zbližio naše narode. Njegov lik je prisutan ne samo na zastavi i po zidovima vašega grada nego i u našim dušama i srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik – simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture. On je u biti most našega prijateljstva i suradnje.

I na koncu sve vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na pozornosti. Neka vam naš sv. Vlaho podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku sreću. Kako se u vašoj pjesmi veli – u čast svetoga Vlaha: „Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz vijeka u vijek!”.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno