Connect with us

Artur Bagdasarov

Artur R. Bagdasarov: Most prijateljstva i suradnje Hrvata i Armenaca

Objavljeno

- datum

Armenija – domovina svetoga Vlaha      U Stonu i Dubrovniku u organizaciji Matice hrvatske i Društva prijatelja Armenije u Dubrovniku ovih je dana predstavljena knjiga Armenija – domovina svetoga Vlaha autora dr. Artura Bagdasaroa i dr. Vinicija Lupisa.

Knjiga je izišla u izdanju Matice hrvatske – ogranak Ston. Strukturu knjige čini šest poglavlja: Armenske prepoznatljivosti, Etnolingokulturna baština, Vjera i crkva, Povijesni gradovi, Hrvatska i Armenija i Eseji. Sažetci su objavljeni na hrvatskom, armenskom, ruskom i engleskom jeziku. Knjiga (272 str.) odlično je likovno opremljena.

Prenosimo sažetak govora s predstavljanja jednoga od suautora knjige Armenija – domovina svetoga Vlaha. 

Veleštovani i dragi Hrvati, gospođe i gospodo, dobra vam večer!

Iznimno mi je drago što večeras mogu biti s vama. Drago mi je što imam čast, u prigodi predstavljanja naše knjige, reći nekoliko riječi o njoj te najsrdačnije zahvaliti organizatoru predstavljanja Matici hrvatskoj, ograncima Ston i Dubrovnik, zatim Društvu prijatelja dubrovačkih starina, samostanu sv. Klare i Dubrovačkoj biskupiji. Posebno želim zahvaliti Društvu prijatelja Armenije u Dubrovniku, njezinoj predsjednici gđi. Nairi Asatrjan.

Odmah treba reći da je ova knjiga spojnica između Istoka i Zapada, most koji povezuje i zbližava Armeniju i Hrvatsku tijesnim duhovnim i kulturalnim vezama.

Želio bih se osvrnuti na ideju oko nastanka ove knjige. Pregledavao sam, naime, hrvatske enciklopedije i uočio da su Hrvati dobro upoznati sa zapadnim kulturama i da manje znaju o kršćanskim kulturnim vrjednotama Istoka, posebice Armenije. Objavio sam nekoliko priloga iz povijesti armenske kulture i moji prijatelji rekli su mi da trebam nastaviti pisati o Armeniji jer na kraju može od toga nastati vrijedna knjiga o sličnim sudbinama dvaju naroda. Neočekivano sam naišao na članak mojega suatora Vinicija Lupisa „O armensko-hrvatskim kontaktima”. Javio sam mu se i zahvalio, te predložio da poradimo na

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

Artur R. Bagdasarov i Stjepan Krasić

zajedničkoj knjizi. Tako je počelo naše virtualno prijateljstvo i zajedničko pisanje knjige. Zato koristim prigodu da i njemu zahvalim na upornosti, trudu i zanosu koji je ulagao i ulaže u traganje za istinom.

U našoj knjizi mogu se naći osnovni podatci o Armeniji, uglednim predstavnicima naroda, Crkvi, staroarmenskim spomenicima arhitekture, o armenskom jeziku i poslovicama. Tu će se hrvatski čitatelj upoznati s armenskim srednjovjekovnim minijaturama, zlatarstvom, knjigotiskanjem i pojedinim povijesnim gradovima. Posebna pozornost posvećena je tragičnim stranicama armenske povijesti, genocidu nad Armencima od strane Osmanlijskoga Carstva. Ne možemo predstaviti armensku povijest bez tih tragičnih događaja, kao što ne možemo predočiti suvremenu hrvatsku povijest bez velikosrpske agresije početkom devedesetih godina, uključujući i bombardiranje Dubrovnika. Tko zaboravlja nevine žrtve, zaboravlja i svoje pretke, a tko zaboravlja pretke nema ni svoje povijesti, što znači da nema ni svoje domovine. U biti knjiga je kratka enciklopedija Armenije i hrvatsko-armenskih odnosa. Ovo govorim samo radi uvida u to o kako širokoj temi je riječ u knjizi.

Postoje duboke duhovne, kulturne i povijesne veze između Armenije i Hrvatske. Ja ću samo nabrojati nekoliko imena i prezimena: Dubrovčanin Đuro Armeno Baglivi, medicinski pisac i teoretičar, liječnik dvaju papa (Inocenta XII. i Klementa XI.), isusovac Josip Marinović iz Perasta koji je napisao u osamnaestom stoljeću prvu povijest Armenaca na Zapadu, fra Vincencije Kelez, pisac, misionar u Armeniji u devetnaestom stoljeću, dobar poznavatelj armenskoga jezika, Dubrovčanin biskup fra Bonifacije Stjepović – Drakulica, teolog, pravnik, čuvar franjevačke Kustodije Svete zemlje u šesnaestom stoljeću. Kongregacija mhitarista, benediktinskih redovnika Armenske katoličke crkve u svojoj tiskari u Beču objavila je više od dvije stotine hrvatskih knjiga. U njoj su tiskali i hrvatski politički dnevnik Novi pozor, koji je promicao hrvatske nacionalne interese u Austro – Ugarskoj Monarhiji. Kao dobar konkretan primjer prijateljskih armensko hrvatskih odnosa u prvoj polovici devetnaestoga stoljeća možemo navesti također i dopisivanje vojnoga graditelja Nikole Maštrovića s armenskim redovnicima kongregacije u Beču. Iz njihovih pisama jasno se vidi da je Nikola Maštrović katoličke crkve u Priboju i Vrhovinama, te mnoge crkve na području oko Plitvičkih jezera, sagradio ili obnovio upravo zahvaljujući armenskoj katoličkoj zajednici u Beču. Poznato je, uzgred budi rečeno, da je hrvatski povjesničar umjetnosti Antun Bauer (1911. – 2000.) na temelju arheoloških, arhitekturnih, vjerskih i drugih armensko-hrvatskih sličnosti npr. u tropletu (troprutasti ili trokraki pleter) povezivao postanak glagoljice s armenskim pismom koje stvorio sv. Mesrop Maštoc oko 406. godine.

ARBagdsarNaša knjiga je nastavak tih prijateljskih kulturnih tradicija i kršćanskih veza između Armenaca i Hrvata. Sličnih knjiga nema ili ima vrlo malo u svijetu, jer se obično u drugim knjigama ove vrste upoznajemo sa zemljama i njihovim kulturama uz pomoć prijevoda. To je prvi poduhvat u hrvatskoj povijesti pisan upravo na hrvatskome jeziku. Osim toga, knjiga je konkretan primjer narodne diplomacije, međuljudskih odnosa dvaju naroda.
Prečesto narodna diplomacija i obični ljudski kontakti čine mnogo više negoli službene diplomacije. Ova knjiga je opipljiv primjer kulturnih i prijateljskih odnosa, zajednički plod ruskoga kroatista i hrvatskoga povjesničara. Knjiga je pisana popularno-znanstvenim stilom i ima informacijsko-kulturološki karakter što će izazvati, nadam se, širok interes u Hrvatskoj. Knjiga je na stanoviti način simboličan produžetak biskupskoga štapa sv. Vlaha.

Prvo što uvijek pada na pamet ovdje u Dubrovniku i Stonu, dakako, naš je zajednički svetac Vlaho, kojega u Armeniji zovu Surb Barceg, a u Rusiji sveti Vlasij Sevastijski. Zovete ga parcem Dubrovnika jer je zaista zagovornik, odvjetnik i zaštitnik Dubrovnika. On se srastao ne samo s ovim lijepim krajem i narodom nego je i duhovno, kulturno zbližio naše narode. Njegov lik je prisutan ne samo na zastavi i po zidovima vašega grada nego i u našim dušama i srcima. Prikazujemo ga kako u ruci drži Dubrovnik – simbol slobode, vjere, ljubavi, tolerancije i kulture. On je u biti most našega prijateljstva i suradnje.

I na koncu sve vas još jednom pozdravljam i zahvaljujem na pozornosti. Neka vam naš sv. Vlaho podari mir, ljubav, osobnu i obiteljsku sreću. Kako se u vašoj pjesmi veli – u čast svetoga Vlaha: „Tako je bilo i tako će biti, iz dana u dan, iz vijeka u vijek!”.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Oglasi
Komentari

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

PISMO IZ RUSIJE Prof Bagdasarov: Hrvati imaju jedan jezik i to hrvatski, sviđalo se to nekomu ili ne sviđalo

Objavljeno

- datum

  Kolektivna utopija “zajedničkoga jezika”  U Sarajevu je 30. ožujka ove godine objavljena tzv. deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaraciju je sročio i potpisao mali broj umnih ljudi iz Bosne i Hrcegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije, umišljajući da predstavljaju sve stanovnike tih četiriju postjugoslavenskih država. (više…)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Uz 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

Objavljeno

- datum

“Bog ti je darovao divni jezik hrvatski, kako ga gotovo više na svijetu nema. On je zvučan i bogat, tako da njime možeš izreći sve, što ti pamet kaže i srce osjeća. Griješiš protiv Boga i prirode, kad ne govoriš hrvatski, gdje god treba i kad ti se zgoda nadade. Govori hrvatski u kući i u javnosti, jer samo po jeziku tvome znat će svijet, da si Hrvat.“                                                                                     – Vjekoslav Klaić

Deklaracija – povijesna prekretnica

Ovih dana Hrvatska obilježava 50. obljetnicu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. U drugoj polovici 1960-ih godina ponovno nametanje srpskohrvatskoga / hrvatskosrpskoga jezika kao državnoga jezika makroposrednika, opasnost etnojezičnoga izjednačivanja (asimilacije), nepostojanje vlastitoga etnolingvonima i ograničivanje prava na porabu materinskoga jezika izazvali su val prosvjeda pojedinih hrvatskih intelektualaca, znanstvenih ustanova i kulturnih društava Hrvatske – piše prof. Artur Bagdasarov na HKV-u.

Godine 1965. i 1966. neke su hrvatske strukovne udruge i znanstvene ustanove (Društvo književnika Hrvatske, Zagrebački lingvistički krug Hrvatskoga filološkoga društva, znanstveni kolektiv Instituta za jezik JAZU) istupili su u časopisu Jezik protiv gaženja ustavnih prava hrvatskoga naroda na samostalan razvitak i naziv svojega jezika, protiv neopravdanoga miješanja djelatnika općila (medija) u tekstove izvornika… i sl. U Zagrebu 9. ožujka 1967. godine uprava Matice hrvatske odabire povjerenstvo od 7 članova kojemu je povjereno da izradi tekst deklaracije o pravu hrvatskoga jezika na vlastito ime i ravnopravnu porabu među drugim jugoslavenskim jezicima.

U povjerenstvo Upravnoga odbora MH-a ušli su poznati hrvatski intelektualci: Miroslav Brandt, Dalibor Brozović, Radoslav Katičić, Tomislav Ladan, Slavko Mihalić, Slavko

Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.)

Pavešić i Vlatko Pavletić. Kao neposredan povod za pisanje deklaracije poslužilo je obraćanje Savezne skupštine građanima zemlje da svestrano razmotre Ustav SFRJ-a iz 1963. godine i predlože neke izmjene. Poslije duge rasprave tekst Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika bio je prihvaćen. Tekst Deklaracije potpisalo je 18 hrvatskih kulturnih i znanstvenih ustanova (Matica hrvatska, Društvo književnika Hrvatske, Hrvatsko filološko društvo, Institut za jezik JAZU, katedre za suvremeni hrvatskosrpski jezik – Filozofskoga fakulteta u Zadru i Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, Društvo književnih prevodilaca Hrvatske i dr.).

Deklaracija je objavljena 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom tjedniku Telegram, uz opasku da se upućuje Saboru SR Hrvatske i Saveznoj skupštini SFRJ-a kao prijedlog u sklopu priprava za promjenu Ustava. U njoj se je tvrdilo da se ne ostvaruje rezolucija Novosadskoga dogovora iz 1954. godine o pravu svakoga naroda na samostalan i ravnopravan razvitak materinskoga jezika te da se provodi koncepcija jedinstvenoga “državnoga jezika”, pri čem u ulozi “državnoga jezika” nastupa “srpski književni jezik”. Taj se “državni jezik” preko administrativno-upravnoga aparata, općila (medija), porabe jezika u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, saveznoga zakonodavstva, diplomacije i političkih organizacija nameće kao jedinstveni jezik Hrvata i Srba. Tim se je, po mišljenju autorā Deklaracije, hrvatski književni jezik istiskivao i stavljao u neravnopravan položaj “lokalnoga narječja”, tj. u položaj područnoga dijalekta srpskoga književnoga jezika. Hrvatska jezična zajednica je tražila jasniju formulaciju etnolingvonima u članku Ustava, kao i davanje pravnih jamstava za očuvanje ravnopravnoga razvitka etnlingvokulturne raznolikosti jugoslavenskih naroda i narodnih manjina. Znanstvene i društvene organizacije koje su potpisale Deklaraciju zahtijevale su da se osigura dosljedna poraba hrvatskoga književnoga (standardnoga) jezika u svim područjima hrvatskoga javnoga i društvenoga života. Deklaracija je osuđena od komunističke vlasti, a mnogi su njezini potpisnici partijski kažnjeni, izključeni iz Partije i izbacivane s posla.

Deklaracija – brana jugounitarizmu

Deklaracija je postala simbol etnojezičnoga otpora jugoslavenskomu jezičnopolitičkomu

Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

unitarizmu koji je pokušao umjetno spojiti, izjednačiti i ozakoniti (kodificirati) hrvatski jezik u jedan i jedinstven tzv. srpskohrvatski/hrvatskosrpski jezik. To je bila svojevrsna borba dijela hrvatske jezične zajednice za etnolingvokulturni opstanak, pravo na osebujan i samostalan razvitak hrvatskoga jezika i njegove bogate kulturne baštine. “… Deklaracijom su hrvatski filolozi i književnici rekli odlučni NE! najprije sebi samima da se unitarističkim putem ne smije dalje nastaviti, da taj put jednom zauvijek treba prekinuti, zatim su jasno rekli cijelomu hrvatskomu narodu kako je taj put za nas poguban, a onda su rekli NE! Komunističkoj partiji SRH i SFRJ, konačno i svim Srbima. Bilo je to zaista povijesno NE, kamen međaš i u hrvatskoj politici općenito, a u hrvatskoj jezičnoj politici posebno.” (Stjepan Babić, Deklaracija – međaš dvaju razdoblja // Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Zagreb, 1997., str. 210.) Deklaracija je velik i izvanredno važan povijesni događaj za Hrvatsku jer spaja narod i hrvatski jezik u jednu nerazdvojevu etnolingvokulturnu cjelinu. Hrvatska od pamtivijeka ima svoj autoetnonim Hrvat i etnolingvonim hrvatski jezik. U trećem retku Bašćanske ploče iz 1100. god. zapisano je: “Zvonimir, kralj hrvatski”. U Dobrinjskoj listini pisanoj hrvatskom glagoljicom 1. siječnja 1230. stoji: “Ja Petar Petriš prekopijah z latinskoga na hrvatski jezik”, a u Istarskom razvodu iz 1275.: “pisaše listi jezikom latinskim i hrvackim”.

Istarski razvod, 1275. – 1395.

Hrvatskim Ustavom iz 1990. godine, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno je određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Zalaganjem Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu hrvatski jezik 1. rujna 2008. godine dobio je u međunarodnoj knjižničarskoj klasifikaciji posebnu šifru ISO 639-2 kao zaseban jezik s vlastitom etnolingvokulturnom samoupravom (autonomijom) za Hrvatsku. Hrvatski jezik je priznati jezik u međunarodnoj zajednici i u Europskoj uniji, samostalno se razvija u različitim znanstvenim i obrazovnim ustanovama. Hrvatski se jezik u mnogim državama svijeta izučava odvojeno od bilo kojega drugoga, pišu se priručnici upravo hrvatskoga jezika.

Ali, vrijedi podsjetiti da i sada postoji internacionalna skupina društvenih djelatnika i dijela

Opskurna manjina i tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika

Jedana radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika.

jezikoslovaca koji ponovno pokušavaju osporiti njegovo samostalno postojanje, pravo na vlastiti etnolingvonim i posebni razvitak u Hrvatskoj. Narod je povijesno odabrao svoju vjeru, jezik i kulturu, a radna internacionalna skupina na postjugoslavenskom prostoru ponovno pokušava preispitati stečevine Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika. Upravo u Deklaraciji se govori o “pravu svakog naroda na potpun suverenitet i neograničenu ravnopravnost sa svim drugim nacionalnim zajednicama”. Jugoslavenski jezični unitarizam stalno uzbuđuju javnost i ne samo u Hrvatskoj nego i u drugim susjednim državama, unošenjem pomutnje i nestabilnosti u jezične zajednice koje već odavno idu samostalnim putem razvitka svojih jezika. Narod ima ili mora imati svoj sustav vrijednosti i pravo taj sustav vrijednosti čuvati i svatko razvijati na svoj način u vlastitoj državi na osnovi demokratskih postupaka (procedura), ustanovljenih ustavom. Uzgred budi rečeno da riječ demokracija (grč. δημοκρατία – dēmokratía) u prijevodu sa starogrčkoga znači ‘vlast naroda’, od δῆμος (dēmos) – ‘narod’ i κράτος (krátos) – ‘vlast’. Manjina na nedemokratski način mimo volje naroda i ustava pokušava većini državljana nametnuti zamisao (koncepciju) povratka na staro, na tzv. SH/HS jezik ili stvaranje novoga BCHS jezika, stalno optužujući pojedine intelektualce i društvene institucije za tobožnji lingvonacionalizam, a u zadnje vrijeme i za lingvoekstremizam. Riječ nacionalizam, međutim, potječe od francuske riječi nationalisme (od 1798., prva poraba toga naziva pripada njemačkomu književniku Johannu Gottfriedu Herderu i francuskomu opatu Augustinu Barruelu), a ta pak od pridjeva national ‘narodni’, a ova od imenice nation ‘narod’ te dalje od latinskoga natio ‘rođenje, podrijetlo; pleme, narod’ i još dalje od glagola nasci ‘rađati se, potjecati, voditi podrijetlo’. Valja još jednom napomenuti da se je Jugoslavija raspala još 1991. godine, a od 22. prosinca 1990. godine hrvatski jezik predstavlja ustavom zaštićenu vrijednost kao jednu od bitinih sastavnica hrvatskoga istobita (indentiteta). Nakon referenduma u svibnju 1991. godine više od 90 % hrvatskih građana se je opredijelilo za samostalnu i neovisnu državu koja je u novom Hrvatskom državnom saboru usvojila Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske. Jezik Hrvata, Bošnjaka, Crnogoraca i Srba kao društveno-jezikoslovna pojava uplovila je ili mora uploviti u mirnije vode, u kojima nažalost u stalnim javnim raspravama ponovno i ponovno uzbuđuju etnojezične strasti, šireći u svijesti pojedinih ljudi nesigurnost na odabranom putu razvitka vlastitoga jezika. Jedan od sudionika Deklaracije, akademik Radoslav Katičić i knjizi Hrvatski jezik (Zagreb, 2013., str. 242.) piše: “Trajna nam je pouka i Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika koja je 1967. bila odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.”

Deklaracija – nastavak hrvatskoga jezika

U uvjetima globalizacije i stupanjem u EU-u Hrvatskoj će biti potrebno državno vijeće za hrvatski jezik ili obnova ukinutoga Vijeća za normu hrvatskoga standardnoga jezika sukladno prijedlogu Upravnoga odbora Hrvatskoga kulturnoga vijeća od 18. veljače 2016. godine (Priopćenje HKV-a: O potrebi ponovne uspostave Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika), a također usvojiti jezični zakon o hrvatskom jeziku kojim će se razraditi ustavna jezična odredba o njegovoj službenoj porabi. Za postojanje normiranoga jezika nije dovoljno imati gramatike, rječnike i pravopise, potrebna je i jezična politika, zaštita i regulativa, dakle vijeće za hrvatski jezik kao regulatorno središte ili tijelo pri Vladi i jezični zakon.

Nema više povratka na staro, nema opasnosti od tzv. SH/HS ili BCHS, ali ima od nas samih jer materinski jezik sve manje učimo, jer nam je draži sve češće engleski… Jezik, kultura, povijest, duhovne vrjednote i nacionalne tradicije su alfa i omega razvitka društva. Temelj jedinstva hrvatske države svakako je jezik, upravo hrvatski, a ne bilo koji drugi. On oblikuje opće duhovno, građansko, kulturno i obrazovno područje. Služiti se njim na visokoj razini treba svatko u Hrvatskoj. Valja mu posvećivati što više pozornosti i voditi skrb o njem na svim razinama javnoga općenja, od škole do državnih ustanova, jer jezik nije zrak koji postoji sam po sebi, njega stalno moramo svjesno njegovati, pomno proučavati, brižno čuvati i razvijati.

Artur Bagdasarov

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno