Connect with us

Vijesti

Antun Abramović: Predgovor trećem izdanju knjige VLADARI SVIJETA

Objavljeno

- datum

U životu svakoga od nas zrcali se kao u ogledalu povijest naše duše. Kao neponovljive ljudske osobe koje je Bog stvorio na svoju sliku i priliku mi kao i On nosimo neponovljivi pečat Njegove Providnosti.

U njoj se i po njoj odvija  naša povijest, ali i povijest naroda i zemlje u kojoj smo rođeni i u kojoj će naše tijelo naći počivalište, a naš duh vratiti se svome iskonu, koji je Bog. Od svih mogućih Svemira koje je stvorio ili neprestano stvara Bog je za nas napravio ovaj jedini primjeren našoj duši i tijelu u kojem će se odviti kao na kakvoj pozornici drama našeg bitka tijekom koje ćemo se nakon tjelesne smrti približiti našem Tvorcu. Naša je osobna povijest ujedno i povijest Svemira u kojem se krećemo i s kojim ćemo zajedno i nestati kako bismo ostvarili Vječnost koja je Bog sam. Ona je ujedno i povijest vremena i prostora u koji smo stavljeni i u kojem se zajedno s drugim ljudima u zajednici koja se zove narod ostvaruju sva djela našega spasenja.

Tako vjerujemo i živimo mi kršćani kao i judaisti, ali i muslimani kao braća istog praoca Abrahama kojega je Bog odabrao kako bi navijestio njegovu milost i dobrotu kojom nas izbavlja od našega grijeha koji je nastao kao posljedica našega otpada od Vječne Istine. Sloboda koju nam je, zajedno s drugim bićima, podario Bog može biti prihvaćena samo dragovoljno i iz ljubavi a nikako prisilno. Samo onaj koji s ljubavlju prihvaća Boga kao svoga Stvoritelja i beskonačno strpljivo i dobro Biće može biti istinski slobodan kao što je i Bog sam. No, što ako ja, kao i ljudi oko mene, pa i cijeli narodi ne žele prihvatiti tu slobodu već za njih sloboda počiva u otporu Bogu, što ako svjesno odbacim dobrotu i ljepotu Vječne Istine i ispunjenje svoga života potražim u neprestanom nijekanju svega istinitoga pače zamrzim na Istinu? Što ako na zahvalnost uzvraćam nezahvalnošću, na ljubav mržnjom, na istinu lažima, što ako Bogu s prezirom prema Njegovom veličanstvenom djelu prkosno odgovorim: „ Ne želim Tvoju dobrotu, sam sam sebi dovoljan i ostvarit ću svoju sreću bez Tebe“? Što ako stvorenje s prezirom odbaci svoga Stvoritelja? Dapače, ako s mržnjom i bijesom stanem Boga optuživati zašto me je uopće stvorio i zašto je poslao toliko nesreća i jada u naš osobni i narodni život?

Stvarajući čovjeka kao slobodno biće na svoju sliku i priliku Bog je u svojoj Providnosti znao da sloboda za dobro može biti i sloboda za zlo. Zato je svakoj osobi i narodu ostavio mogućnost da odbaci zlo i prione uz dobro, ostavio nam je mogućnost da kao slobodna bića Njega prihvatimo ili odbacimo. Ta Božja odluka očituje se u povijesti našeg osobnog duševno i tjelesnog bivstvovanja na Zemlji kao i u povijesti naroda u kojem smo rođeni. Ona se manifestira u zbivanju koje zovemo poviješću čovjeka. Povijest je ljudska kronologija naše borbe za Boga i Njegovu Istinu, ali i povijest borbe čovjeka protiv Boga i za trijumf  Laži. Zato je povijest svijeta, kako veli Nikolaj Berdjajev, ujedno i povijest Božjeg suda nad tom poviješću i nad sudbinom čovjeka. Donoseći tako veličanstvenu i ujedno strašnu odluku Bog je znao da čovjek sam svojim krhkim silama ne može pobijediti Zlo koje se manifestira u pobuni dijela nebeskih sila predvođenih Luciferom i njegovim moćnim duhovima. Oni su prvi spoznali Božju nakanu stvaranja čovjeka i na pobunu ih pokrenula baš ta spoznaja i kao posljedica te spoznaje strahovita mržnja prema čovjeku kao božjem stvorenju. Anđeli, naime, nisu slika i prilika Boga kao što je to čovjek već samo stvorene emanacije Božjeg Duha i kao takovi ne mogu se utjeloviti u savršenu materiju. Njihova zavist prema Božjem providnosnom djelu nije imala granica. Jedinstvo duha i materije valjalo je razbiti i time čovjeka dovesti u stanje grijeha i pobune u kojem on postaje igračka demonskih sila i vječna optužnica protiv Boga koji biva osuđen jer je Njegovo djelo nesavršeno.

Na tako strašnu mržnju i zavist kojim je i njegovo savršeno djelo čovjek neprestano poništavano i ponižavano Bog je odgovorio samo jednim jedinim činom koji je i jedini Njega dostojan- ponudio je Luciferovim demonima i njegovim ljudskim sljedbenicima sebe sama u liku Sina, Isusa Krista, kao žrtvu. Dok je čovjek zaveden demonskim silama žrtvovao druge ljude i time uništavao Božje djelo u sebi, Bog je ponudio samoga sebe kao žrtvu za svoje palo stvorenje. Kako Crkva uči u noćnoj pjesmi Uskrsnuća: „Da roba otkupiš Sina si predao!“ Pred takovom žrtvom nad žrtvama koja proizlazi iz čiste Ljubavi za koju je samo Bog sposoban, Sotona je potpuno poražen. Niti jedno drugo ljudsko ili anđeosko stvorenje nije za čovjeka učinilo više od Isusa Krista najsavršenijeg čovjeka koji je hodao ovom Zemljom. Stoga je i mogao ponosno reći: “Nebo će i zemlja proći ali moje Riječi neće proći!“, jer su to „Riječi života vječnoga“ kako je Mesiji u priprostom zanosu rekao i sam Petar, prvak apostola.

Dapače, to su „Riječi koje su tijelom postale“ i time zauvijek promijenile Usud Svijeta, okrenule cijeli Svemir i čovječanstvo ponovno prema Bogu. To su Riječi čija je snaga pobijedila na križu na kojem je Bog  u liku Sina bio ponižen i uzvišen a i mi zajedno s Njim.

Je li time drama između Boga i Njegovog stvorenja čovjeka završena? Nipošto! Jer Bog je pobijedio ohologa slugu Lucifera i pokazao Put čovjeku. Lucifer je već poražen, no on se ne predaje. I kako je pjesnik zanosno opjevao svoga gospodara u komunističkoj himni Internacionali: „Što nije ništa bit će sve!“ Nakon Križa Zlome ostaje samo jedno – ići do kraja. „Neka bude što biti ne može!“ Kad već ne može pobijediti ostaje mu što više žrtava ostaviti iza sebe. „Neće se svi spasiti“ uzvikuje on pobjedonosno, „imat ćeš Bože raj ali –prazan“! Tvoje stvorenje više voli tamu nego svjetlo“! Stoga Bog mora donijeti sud nad Svijetom, odvojiti ljudski kukolj od ljudske pšenice i jednom zauvijek za vječnost spasiti one koji su kao Sljedbenici Puta branili Njegovu čast i Njegovo božansko pravo i pod cijenu martirija. Sigurni smo da će Bog to izvesti na veličanstveni način ne gledajući na podrijetlo, rasu, jezik, narodnost pa i samu vjeru onih koji ga priznaju Jednim i Vječnim, Gospodarom nad Gospodarima i dobrim i blagim Ocem. Tu je duboku istinu izrekao sirijski predsjednik Bašir Assad, poglavar drevne kršćanske i islamske zemlje koja je metom strahovitog uništavanja Božjih neprijatelja. Izrekao ju je u velikoj džamiji Ummajada u Damasku na grobu sv.Ivana Krstitelja papi Ivanu Pavlu II. a glasi:“Dolazi vrijeme Sveti Oče kada će se svi oni koji vjeruju u Jednoga Boga morati suprotstaviti onima koji su Božji neprijatelji!“

Na ovim duhovnim premisama napisana je ova knjiga autora Mladena Lojkića „Vladari svijeta“. Ona je pisana u zanosu koji dolazi izravno od Boga. Nevjerojatna je i zapanjujuća lakoća s kojom autor prodire u najdublje vjerske i povijesne istine ove netom opisane drame između čovjeka i Boga. Ne, to se ne može naučiti to se mora doživjeti i preživjeti. Smjelost i hrabrost s kojom autor otkriva istine koje se danas i „u ovom strašnom času“ ne smiju nigdje i nikada izricati,  a kamoli svjedočiti u javnosti putem medija ne dolazi od autora nego od Duha Svetoga koji ga nadahnjuje.

U njoj se crta povijest Božanske Drame od samih praiskonskih početaka čovjeka do današnjega dana. Snaga Lojkićeve riječi proizlazi iz njegovog osobnog života. U svom životnom putu, od djetinjstva do muževne dobi, Lojkić otkriva tajne Božje putove kojima je bio vođen do trenutka kada mu je Bog dao misiju svjedočenja pisane riječi. Veličinu i uzvišenost čovjeka, ali i njegovu oholost i mržnju prema Bogu Lojkić je doživio kao istinski kršćanin kojemu je Božja milost otvorila prozore duše.

Nije mogao pobjeći od Svetoga Pisma i dubine njegove poruke koja je ujedno i Božja poruka čovjeku, ali i opomena izricana kroz usta proroka tisućljećima. Bilo mu je jasno da se drevna povijest odnosa Boga i čovjeka ne da ispričati bez dubinske analize misterioznog naroda koji zovemo Židovi i koji sebe naziva „narodom izabranim“ jer su njegovi proroci uistinu bili u duhovnoj svezi s Bogom. Neposredno uz Abrahama stoji Mojsije, heroj-eponim Židova i židovstva kao osoba koja je izravno razgovarala s Bogom  a kojim sudbonosnim susretom počinje i povijest ne samo Židova, već i kršćana a naposljetku i muslimana. A odmah potom Lojkić nas uvodi u dramu Židova koja je možda i najveća svjetska drama i koja još uvijek traje sada već ne samo na pozornici Palestine, već i na svjetskoj razini. Jer Juda koji je dobio zasigurno najveću svjetsku poruku, a ta je da će se roditi Sin Božji u njegovu narodu koji će spasiti svijet namjerno je izokrenuo Božju poruku – Mesija/Poslanik bit će Židov koji će u ime Boga vladati svijetom, a njegov izabrani narod bit će narod gospodara koji će moći činiti nezamislive stvari prema drugim ljudima, koji dapače nisu ni ljudi nego „goyim“ ili „krdo/stoka“.

I ovdje na samom početku djela vidimo tko su gospodari svijeta – Juda koji na krivi i zlonamjerni način odbacuje Božju poruku svome narodu i svim narodima svijeta. Tako započinje drama i tragedija židovskog naroda za koji i sam Bog veli Mojsiju:“Oni su narod tvrde šije i srca kamenoga. Ali jednog dana isčupat ću iz njihovih grudi srce kameno i stvoriti im srce od mesa!“ Taj dan još nije stigao. Izrael je odbacivši Božji plan prihvatio Luciferov, a uskoro je u to kolo uvukao i mnoge druge u svijetu privučene Luciferovim obećanjima moći i bogatstva. Svi oni stvorili su paklene družbe tisuća sekti otpalih od Boga u samom kršćanstvu, ali i u islamu koji je nastao kao pokušaj opravdanja Staroga Zavjeta i koji još uvijek ne razumije najveće istine Novoga Zavjeta. Paklena je družina oko Jude stvorila strahovitu mrežu zemaljske vlasti kojom vladaju kršćanski heretici pod imenom tajnog društva „Slobodnih zidara“, dok Juda kao najveći svjetski bankar sve to plaća i u sljepilu svoje Sinagoge ne vidi da ga monstrum kojeg je stvorio vodi u propast. Židovski je narod uistinu žrtva svoje vlastite obmane i sotonističke zamisli o vladanju svijetom iz jednog središta, a to je Sinhedrion, vijeće „židovskih mudraca“. Odatle će se upravljati sretnim i bogatim čovječanstvom koje će biti opijeno svim mogućim užitcima dok će uistinu biti materijalni i duhovni rob sotonista.

Lojkić je potpuno svjestan da je i Hrvatska na tom križu kojom ju svakodnevno razapinju sotonisti u svjetskim središtima moći. Ništa se u povijesti Hrvata, a pogotovo u tragičnom 20-tom stoljeću nije dogodilo slučajno. Hrvati smetaju sotonskoj judeo-masonskoj sljedbi kao narod duboke vjere i odanosti Petrovoj Stijeni. Sve paklenske metode iskušavane su, a i danas se primjenjuju na hrvatski narod. Hrvati su kao narod vjeran Kristu i Njegovoj Crkvi od svjetske paklene družine osuđeni na propast. Nije ih bilo moguće uništiti unatoč silnim pokoljima u dva svjetska rata, zastrašujućim pokoljima na bleiburzima i križnim putovima, i u nametnutom Domovinskom ratu, nije ih moguće uništiti gospodarski i kulturno, zato je još ostalo samo jurišati na samo srce hrvatstva – katoličku vjeru. A to je moguće samo ako se razori i rastroji Crkva u Hrvata. U komunističkom razdoblju na udaru su bili obični vjernici danas je to crkveno učiteljstvo. Gotovo svakoga dana u kontroliranim medijima napada se Crkva i njeno učiteljstvo na najbezočniji način. Crkva je kriva kad je bogata i kad je siromašna, kada šuti ili kad govori, vjera nema veze s politikom, vjera u sakristiju, vjeronauk van iz škola, istospolni brakovi su u skladu s kršćanskim moralom, Crkva troši novac poreznih obveznika – sotonističkim idejama nema kraja. Kršćanska Europa razorila je samu sebe i transformirala se u judeo/masonsku Europsku Uniju, uskoro i u masonske Sjedinjene Europske Države.

Ne kanim ovdje, dragi čitatelju, prepričavati sadržaj ovog Lojkićevog snažnog djela jer bi to, već i sami uviđate, bilo nemoguće. Nad knjigom treba sjesti, dobro ju pročitati i nad njom se – zamisliti. Ali, štovani čitatelji, tu ne bi trebao biti kraj. Autor će sigurno promašiti u svojoj nakani ako mu vi ne pomognete. Kako? Nakon ove knjige morate postati bolji ljudi i naravski bolji vjernici. Postanite Božji borci kao što je to naš Mladen. Okupite se oko svoje Crkve, izaberite svoje vođe koji su prije svega moralni i ponizni i kako veli Sv. Augustin: “Ako te Sudnji dan ne zatekne kao pobjednika, neka te zatekne kao borca!“ Tada će autor biti zadovoljan jer je svojom knjigom ostvario bit poruke: Luciferu i njegovim slugama bit će i dalje strahovito teško uništiti Božji Duh u čovjeku, neće mu biti lako slomiti pojedine narode koji su na prvoj crti bojišnice, a među kojima je i hrvatski narod! Pa čak kada bi se to i dogodilo, kada bi i hrvatski narod u toj borbi iskrvario do posljednjeg čovjeka, kada bi se i samo ime Hrvata zatrlo i bilo izbrisano – naš bi narod bio zapisan u Knjizi Života i uskrsnuo s Kraljem nad Kraljevima u novoj Domovini Hrvatskoj. Nada koju nam je On ostavio neizbrisiva je:“Evo, sve činim novo!“

Antun Abramović. prof.

Komentari

Komentari

Vijesti

DA SE NE ZABORAVI: Pokolj u Joševici 16. prosinca 1991. godine

Objavljeno

- datum

Autor

U Joševici, selu kod Gline, su 16. prosinca 1991. godine srpske postrojbe ubile 21-g civila hrvatske narodnosti a jednog teško ranile (uspio je preživjeti). Nakon akcije hrvatske vojske („Vihor“) u kojoj su poginula 22 pripadnika agresorskih snaga su pripadnici paravojnih pobunjeničkih skupina (izviđačko-diverzantska skupina i djelovi paravojne skupine „Šiltovi“) u znak odmazde upali u selo gdje nije bilo vojske niti vojnih djelovanja. Ljude su ubijali gdje su ih zatekli (za stolom, u krevetu, na ulaznim vratima). Ubijeni su iz neposredne blizine iz automatskog vatrenog oružja. Ubijene osobe su bile starije životne dobi te četvoro djece u dobi od 10 do 16 godina. Pripadnici paravojne postrojbe „Šiltovi“ su nakon dva tjedna ubili još troje Hrvata.

Nakon pogibelji srpskih vojnika u borbama na Kupi (12, 13 prosinca) su episkop Nikanora i svećenik Srpske pravoslavne crkve na pogrebu održali huškački govor koji je bio poticaj za osvetu. Ubijeni su civili koji nisu imali nikakve veze s akcijom Hrvatske vojske, koji su bili nenaoružani i u svojim domovima.

O zločinu postoji dokumentacija, uviđaj na mjestu zločina je napravila srpska strana, 17. prosinca 1991. godine. „Uviđaj u Joševici obavili su istražni sudac Nikola Sužnjević, zapisničar Nada Rožić, kriminalistički tehničar Željko Simić, inspektor SJB Glina Dragiša Rebrača, te sudski medicinski vještak dr. Branislav Anđelković“.. Srpske vlasti nisu ništa poduzele iako je bilo jasno da se radi o ratnom zločinu protiv civila. DORH je tek nakon 17 godina podigao optužnicu protiv 6 osoba koje su nedostupne jer žive u Srbiji.

Prije agresije u selu Joševica je živjelo 150 stanovnika, tijekom agresija Srbi su ubili 32 Joševičana. Nakon pokolja Hrvata stanovništvo koje je stanovalo u selima oko grada Gline se iselilo (oko 7.000 stanovnika) i prostor je bio etnički očišćen od Hrvata.

Za ratni zločin u Joševici kod Gline 16. prosinca 1991. godine nitko nije odgovarao. Počinitelji žive u Srbiji ali nitko ništa nije poduzeo iako postoji istraga srpske strane iz koje je evidentno da se radi o ratnom zločinu nad civilima. Hrvatsko pravosuđe je tek nakon 17 godina (lipanj 2008. godine) podiglo optužnicu protiv 6 nedostupnih osoba. Sramotno i žalosno!

 

Foto: os-ikukuljevica-sk.skole.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

PRIJELOMNA VIJEST – AMERIČKI VELEPOSLANIK: Kosovska vojska je formirana, na redu je PRIZNANJE

Objavljeno

- datum

Američki veleposlanik u Prištini Philip Kosnett rekao je da je odluka o preoblikovanju KSS u vojsku povijesna za Kosovo – javlja Tanjug. On je dodao da je sada trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom.

“Glasanje u Skupštini i ceremonija povodom transformacije KSB trebala bi biti prilika za ozbiljno razmišljanje i ponovno posvećivanje miru, stabilnosti i prosperitetu Kosova i njegovih susjeda. Sada je trenutak da se svi lideri i akteri fokusiraju na energiju u vezi sa dijalogom”, napisao je Kosnett na Twitteru.

Kosovski premijer Ramush Haradinaj jučer je ambasadorima Kvinte predstavio prvi nacrt “sveobuhvatnog zakonski obavezujućeg sporazuma između Kosova i Srbije”.

Prema pisanju prištinskog Zëri-a, Haradinaj je u razgovoru s veleposlanicima rekao da je to nacrt dokumenta, zapravo dokument koji pruža podršku za postojeći proces dijaloga, ali i predstavlja određene aspekte koji utječu na ubrzanje tog procesa.

Na svom je postu na Facebooku Haradinaj napisao da je dokument predan svim nositeljima institucija i predstavnicima svih političkih subjekata, kao i da će se u slijedećim danima i tjednima razgovarati o tom nacrtu dokumenta na svim stranama.

Tanjug Foto: US Embassy

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Vijesti

IAKO POD SANKCIJAMA: RUSIJI OVAKO NEŠTO nije pošlo za rukom još od Oktobarske revolucije

Objavljeno

- datum

Ruski predsjednik Vladimir Putin u obilasku Nacionalnog centra za žitarice Lukjanenko u Krasnodar

Rusija je već dvije godine vodeći svjetski izvoznik pšenice što je posljednji puta bila prije Oktobarske revolucije, prihodi od poljoprivrednog izvoza premašuju one od izvoza oružja, a brojni kratkoročni i dugoročni faktori idu u korist daljnjeg jačanja njenih potencijala i pozicije na svjetskom tržištu – rečeno je na vladinom portalu Kremlin.eu

Izvan uobičajenih tema koje su posljednjih godina najzvučnije kad se priča o Rusiji, poput energetike, naoružanja ili neke nove špijunske trzavice u geopolitici, najveća država na svijetu pomalo u tišini stvara dominaciju na jednom tradicionalnom, pomalo zapostavljenom, ali nužnom i definitivno neizbježnom polju. Onom poljoprivrednom. Podaci američkog ministarstva za poljoprivredu pokazuju, naime, da je Rusija prije dvije godine zauzela poziciju vodećeg svjetskog izvoznika pšenice.

Prema Bloombergu, naime, Putin je postavio cilj da do 2020. Rusija može imati samoodrživu proizvodnju hrane, posebno žita.

A britanski tjednik navodi da se Rusija time vratila na mjesto koje je posljednji puta držala još prije Oktobarske revolucije – prenosi T-portal.

U trenucima kad ruska ekonomija zbog sankcija i svoje uske usmjerenosti na tek nekoliko sektora teško ostvaruje rast, dobre vijesti iz poljoprivrede svakako su razlog za zadovoljstvo. Proizvodnja u poljoprivredi je u posljednjih pet godina porasla za više od 20 posto, a donedavni ruski ministar poljoprivrede Aleksandar Tkačev izjavio je da su “žitarice naša druga nafta”. Zadovoljstvo je izrazio i predsjednik Vladimir Putin koji je u razgovoru s poljoprivrednicima rezultate agrara proglasio “prodornima”.

Mediji navode da su prihodi koje je Rusija prošle godine ostvarila poljoprivrednim izvozom lani premašili 20 milijardi dolara i time preskočili čak i tradicionalni ruski izvor prihoda – izvoz oružja, a u izvozu poljoprivrednih proizvoda glavnu riječ drže žitarice. Prema riječima analitičara za uspjeh na ruskim poljima poklopilo se nekoliko kratkoročnih i dugoročnih faktora.

Još od propasti Sovjetskog Saveza ruska se poljoprivreda mučila sa zastarjelom tehnikom uzgoja i proizvodnje. Daleko od interesa vrha politike koji se koncentrirao na energetiku, dugo je trebalo da se ruski poljoprivrednici riješe okova neefikasnosti koji su se vukli još iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kad je veliki Sovjetski Savez zbog vlastitog neuspjeha u poljoprivrednoj politici bio primoran uvoziti hranu. Nakon niza raznih reformi od početka devedesetih dobar dio ruskih poljoprivrednih dobara našao se u rukama privatnika što je kroz godine potaknulo konkurentnost i donijelo efikasnost.

Ruski predsjednik Vladimir Putin proglasio je rezultate ruskoga agrara prodornima

Zabrana uvoza poljoprivrednih dobara kao odgovor na sankcije koje su uvedene Rusiji 2014. godine donijela je dodatni poticaj ruskim poljoprivrednicima, a za nešto jaču konkurentnost na izvoznim tržištima kriva je i devalvacija rublja. Rusiji je tako uspjelo da u izvozu pšenice nadmaši i Sjedinjene Američke Države, i Kanadu, i Europsku uniju, te je osvojila tržište čak i usprkos globalnoj zasićenosti. Koristeći svoju zemljopisnu prednost posebno su ojačali na tržištima Bliskog Istoka, ali i Afrike gdje su američke konkurente mogli izbaciti i nižim cijenama.

Iako Rusija i dalje uvozi više hrane nego što je izvozi, plan vlasti da zemlja postane samoodrživa već je donio određene uspjehe. U posljednjih pet godina Rusija je uspjela zadovoljiti vlastite potrebe u proizvodnji svinjetine i peradi, a i budućnost izgleda svijetlo zahvaljujući globalnim trendovima.

Eksplodirala je proizvodnja ruske pšenice i ta je država postala najveći svjetski izvoznik te kjučne žitarice Autor: Russia Insight

Prvi je, naravno, rast stanovništva zbog čega će jačati potražnja i to na nekim posebno važnim tržištima za Rusiju poput Turske. Rast temperature i klima, zajedno s razvojem tehnologije, znače i dulje razdoblje za poljoprivredni uzgoj, više prinose i sve više raspoložive zemlje. Prema izjavama ruskih poljoprivrednika, proizvodnja se sve više pomiče prema sjeveru države iz južnih regija tradicionalno okrenutih agraru.

Čak i u kratkom roku Rusija ima popriličan poljoprivredni potencijal. Uspjesi u razvoju tehnologije koju samo treba primijeniti zajedno smilijunima hektara zemljišta koja su ostala neobrađena nakon propasti Sovjetskog Saveza znači da ruski poljoprivrednici imaju dovoljno prostora za brzi rast. Dapače, rast je posljednjih godina bio tako uspješan da su se ispriječili problemi nedostatne infrastrukture.

Pogledajte kako izgleda poljoprivreda na ruski način Izvor: tportal.hr / Autor: Tectron415

Skladišta i silosi ne uspijevaju ispuniti potrebe ruskih farmera nakon rekordnih berbi, a zastarjela je i transportna mreža kojom se žitarice dostavljaju prema lukama i dalje na izvozna tržišta. Ostvare li se očekivanja o selidbi poljoprivrede na sjever tamo će također trebati izgraditi skladišnu i transportnu infrastrukturu, a ta bi zemljišta bila još i dalje od luka koje se koriste za izvoz. The Economist dodaje da postoje i brige da bi se za poljoprivredu mogli zainteresirati i neki puno veći igrači od sadašnjih poduzetnika što bi otežalo konkurenciju.

U trenucima kad vanjska politika ruskog predsjednika Putina izaziva zaoštravanje odnosa s dobrim dijelom razvijene svjetske ekonomije, zbog čega je pogođena ruska privreda, uz izglede da cijene sirove nafte, glavnog izvora ruskih prihoda sa svjetskih tržišta, u duljem roku neće bitnije rasti, povratak Rusije “zlatnim” carskim vremenima izdašnog izvoza hrane čini se kao barem mala slamčica spasa za posustalu ekonomiju. No, hvatanje isključivo za slamčicu koju lako može slomiti bilo jačanje inozemne konkurencije, bilo vremenske neprilike ili nešto sasvim treće ne ulijeva previše nade čak niti u trenucima kad se pšenica iz ruskih silosa prelijeva u izvoz. Ruska vjera u naftu pokazala je koliko opasno može biti fokusiranje na jednu ekonomsku granu, ma koliko ona u određenom trenutku bila zelena. (Autor: Karlo Vajdić /Tportal)

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno