Connect with us

Društvo

Ante Nazor: Bitka za Vukovar i priča o ljubavi

Objavljeno

- datum

Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

(Siniša Glavašević, „Priča o ljubavi“)

S dolaskom jeseni, slike iz 1991., jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu od velikosrpske agresije. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše i podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. Međutim, s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara kod svih branitelja izaziva slične osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, te zbog razmjera uništavanja grada i stradanja branitelja i civila, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njena raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Isticanje Vukovara ne umanjuje značaj i žrtvu ostalih naselja u Hrvatskoj te njihovih stanovnika i branitelja koji su 1991. pružili odlučan otpor srpskom agresoru. Studeni 1991. nije tragičan samo za hrvatski narod u Slavoniji i Vukovaru. Tada su okupirani Saborsko, a potom i Slunj (također nakon dugotrajne opsade), čije je hrvatsko stanovništvo poubijano ili protjerano. Saborsko je sravnjeno sa zemljom do neprepoznatljivosti. Okupirana su i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u Dalmaciji – Škabrnja i Nadin, čije je stanovništvo ubijeno ili protjerano, a kuće i crkve razorene ili oštećene.

I ove godine 18. studenoga glavna pozornost medija usmjerit će se prema Vukovaru, a komemoracija žrtvama Škabrnje dobiti će manji prostor. Činjenica je da 18. studenoga 1991. nije okupiran cijeli Vukovar (u Borovu Naselju borbe su vođene i sljedećega dana, pa i 20. studenoga ujutro), no s obzirom na to da je taj datum zaživio u javnosti kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, pitanje je bi li imalo smisla sada to mijenjati, iako bi 19. ili 20. studenoga bili primjereniji datumi (žrtve na Ovčari ubijene su 20. studenoga).

 

Te 1991. ratna psihoza zavladala je Vukovarom nakon što su srpski teroristi 2 svibnja ubili dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara (istoga dana ubili su i hrvatskog policajca u zaleđu Zadra). Ozbiljniji sukobi počeli su početkom srpnja 1991., kada je u borbi sa srpskim ekstremistima obranjeno Borovo Naselje, a potom su početkom kolovoza hrvatski branitelji osigurali naselje Lužac, smješteno između užeg dijela Vukovara i Borova Naselja. U prvom udaru krajem kolovoza JNA i srpske snage presjekle su cestu iz Vukovara prema Bogdanovcima, tako da se pomoć braniteljima, koja je dolazila jedinim mogućim cestovnim smjerom iz Vinkovaca i Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca, od tada u Vukovar mogla dostavljati samo čuvenim „kukuruznim putem“, od Bogdanovaca do naselja Lužac i dalje u grad. U borbama sredinom rujna hrvatski branitelji zaustavili su napade neprijateljskih oklopnih snaga na Trpinjskoj cesti, pretvorivši je u groblje tenkova JNA. No srpske snage tada su zauzele važan objekt silos Đergaj na ulazu u Vukovar iz smjera Bršadina i dio Sajmišta, gdje su počinile prvi veći pokolj u Vukovaru i gdje su odmah potom na Veleprometu ustrojile koncentracijski logor za Hrvate i nesrbe.

Neprijatelj je krajem rujna pregrupirao svoje snage u dvije operativne grupe „Sjever“ i „Jug“ i pokrenuo „operaciju Vukovar“. Okupacijom Marinaca, 1. listopada, presječena je komunikacija Vukovar – Bogdanovci – Marinci – Nuštar – Vinkovci, a vukovarski branitelji našli su se u potpunom okruženju. Istodobno, hrvatski branitelji uspjeli su početkom listopada obraniti Nuštar, selo od iznimne važnosti za obranu Vinkovaca, ali i napadno djelovanje prema Vukovaru. Nažalost, pokušaj hrvatskih snaga da 13. listopada prodorom iz Nuštra preko Marinaca deblokiraju Vukovar, uz velike gubitke, nije uspio. Kada su 2. studenoga neprijateljske snage ušle u Lužac, a 10. studenoga okupirale Bogdanovce, šanse za deblokadu grada postale su minimalne. Istoga dana JNA i srpske snage zauzele su područje Milova Brda, jednu od ključnih točaka obrane Vukovara, a silovitim napadima iz smera Lušca do 13. studenoga zauzele su VUPIK-ov silos u Priljevu i presjecanjem Priljevske ceste razdvojile obranu Borova Naselja i Vukovara. Toga dana nije uspio novi pokušaj hrvatskih snaga da iz pravca Nuštra deblokiraju Vukovar. To je bio posljednji pokušaj Hrvatske vojske da spasi grad od okupacije.

Tijekom nekoliko dana, zapravo noći, uoči konačne okupacije Vukovara, dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika, kao i glavni zapovjednik obrane Vukovara, uspjeli su se u skupinama probiti iz grada na slobodni teritorij. Većinom su krenuli samoinicijativno, nakon što su izgubili svaku nadu u pomoć izvana. S njima je u proboj otišao i manji dio civila. Dio njih nikada nije stigao do cilja. Neki od branitelja izašli su iz grada da bi pokušali skupiti pomoć i vratiti se u Vukovar, ali u tome nisu uspjeli. Izlazak hrvatskih branitelja i civila iz Vukovara u raznim probojima prema Nuštru i Vinkovcima poseban su dio vukovarske drame. Obje odluke branitelja – otići u neizvjesnost proboja ili ostati u gradu i biti zarobljen – bile su itekako teške i opasne po život.

S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Razulareni srpski vojnici provodili su u djelo riječi iz pjesme – “bit će mesa, klat ćemo Hrvate” – koju su pjevali marširajući razrušenim vukovarskim ulicama. Samo iz vukovarske bolnice je 20. studenoga 1991. odvedeno i ubijeno na raznim stratištima najmanje 261 osoba (ranjeni civili i branitelji te bolničko osoblje); od toga je 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, među kojima i 20-ak djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara i bačeno u iskopanu jamu.

Gotovo svakodnevni napadi JNA i srpskih snaga na grad trajali su od 24./25. kolovoza do 18., odnosno do 20. studenoga 1991. godine. Snage branitelja s oružjem u gradu i Bogdanovcima ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1800 – najviše 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. (124.) brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Skoro tri mjeseca oni su odoljevali višestruko nadmoćnijim neprijateljskim snagama. Prema podacima „Komande 1. vojne oblasti JNA“ (“Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji“), sredinom studenoga 1991. snage JNA u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa “artiljerije za podršku”, 158 oruđa “protuoklopne artiljerije” i 380 oruđa “protuavionske aritljerije”, a snage TO Srbije 9582 “vojnih osoba”. I navedeni izvor potvrđuje izravno sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku.

Istodobno, hrvatske snage predviđene za deblokadu Vukovara, odnosno Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, ustrojena 16. listopada, prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju je imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od toliko nadmoćnijeg agresora, koji je raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni suvremene vojne zrakoplove.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, uključujući i Srbe, a obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte. Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković – “Jastreb”, a potom Branko Borković – “Mladi Jastreb” te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Mnogi će posebno istaknuti Sajmište kao ključ obrane i dio grada gdje su vođene najžešće borbe „prsa o prsa“, te selo Bogdanovce kao “najistureniju tvrđavu” obrane Vukovara, a njihove branitelje, među kojima su bili hosovci iz svih hrvatskih krajeva, opisat će kao nevjerojatno smione borce. Najveći dio branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Obrana grada ovisila je o njihovoj domišljatosti i hrabrosti. Neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje.

U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, ponajviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima An-2. Njima su upravljali neizmjerno hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek. Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj neprijateljskoj vatri, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu.

S obzirom na navedne podatke o odnosu snaga, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara toliko dugo odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.

Ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a prizori iz Vukovara pridonijeli su razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske. Vukovar je razoren i okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj. Pokazavši da je moguće uspješno se boriti protiv nadmoćnijeg agresora, vukovarski branitelji su svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica. Jednako tako, Ovčara je postala simbol sjećanja na 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. U njima se s posebnim pijetetom govori o braniteljima Vukovara. Svojim sadržajem i stilom posebno se ističe knjiga „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ Alenke Mirković – novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica – Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991., i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi hrvatskih branitelja prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini koje su tako srčano branili. Tu je ljubav, zapravo domoljublje i čovjekoljublje, kao najveći motiv vukovarskim braniteljima i kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao ratni novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević i na svoj način opisao u „Priči o ljubavi“; ona je autentična poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

 

Događaji iz 1991. Vukovar su duboko urezali u memoriju hrvatskoga naroda kao grad heroj, zapravo grad heroja iz Domovinskog rata, i simbol obrane Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. S obzirom na to da je obrana Vukovara u temelju stvaranja suvremene hrvatske države i njezine pobjede u Domovinskom ratu, odnos prema tome gradu, prema stradanju, ali i budućnosti njegovih stanovnika, pokazuje koliko Hrvatska drži do svoje nedavne prošlosti.

Nažalost, u dijelu medija u Hrvatskoj, pa čak i djelovanjem nekih „znanstvenika“, činjenice iz Domovinskog rata i dalje se zamagljuju, a događaji ne nazivaju pravim imenom. Unatoč tome što i dokumenti UN-a govore o srpskoj okupaciji dijela Hrvatske, pa tako i Vukovara, i što srpski dokumenti svjedoče da su četnici i njihove vojvode sijale zlo po Hrvatskoj početkom 1990-ih, u Hrvatskoj će se uvijek naći netko dovoljno „progresivan“ i „multikulturalan“ za zaključak da dijelove njezina teritorija 1991. nisu okupirale srpske snage, nego su ti dijelovi samo „stavljeni pod kontrolu protivničkih snaga“. Prema nekim „multiperspektivnim“ pogledima na povijest, a u duhu „tranzicijske pravde“ i ciljeva „regionalne komisije“, Hrvati bi se još morali ispričati zato što su im 1991. dio domovine okupirale srpsko-crnogorske snage i JNA, i zato što su onu kolonu raspjevanih delija s mrtvačkom lubanjom na crnoj zastavi, koja je 20. studenoga 1991. po Vukovaru tražila salate, nazvali četnicima, a ne „protivnicima“…

Pregled medija u Hrvatskoj pokazuje da nekima Domovinski rat nije važan, da im je svejedno žive li u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, kao i to da su hrvatsko društvo duboko podijelili iskompleksirani i nametnuti autoriteti koji selektivno govore o žrtvama, provokaciju smatraju intelektualnim dostignućem, a domoljublje fašizmom i primitivizmom. Neovisno o takvima, ostaje činjenica da je Domovinski rat u temelju suvremene Republike Hrvatske, te da su upravo domoljublje i čovjekoljublje, odnosno ljubav prema svome domu i vlastitoj obitelji, te prema svojim sugrađanima i domovini, a ne mržnja prema neprijatelju, zaslužni za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. i za onako snažan otpor koji su vukovarski branitelji pružili nadmoćnijem agresoru.

 

Iznimno tragična nedavna prošlost i velikosrpska agresija koja je Vukovar gotovo sravnila sa zemljom i ostavila brojne žrtve, teška svakodnevica, uz gospodarske probleme opterećena i sudbinom nekoliko stotina stanovnika i branitelja grada čija tijela još uvijek nisu pronađena i dostojno sahranjena, te neizvjesna budućnost, u kojoj će žrtve i dalje tražiti pravdu, razlozi su zbog kojih je Vukovar posebno važno i osjetljivo područje Hrvatske te zbog kojih su građani Hrvatske iznimno osjetljivi na događaje u Vukovaru (među onima koji Vukovar smatraju „gradom s posebnim pijetetom“ su i građani srpske nacionalnosti koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu i državu). Zapravo, događaji u Vukovaru 1991. i odnos prema žrtvi i stradanju koje su vukovarski branitelji podnijeli za stvaranje suvremene Hrvatske, te spoznaja da se osobe koje su 1991. napadale na Vukovar ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, uz gospodarske prilike, temelj su današnjih problema na tom području.

Istina je, Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu, no posljedice rata itekako su vidljive, i ne samo posljedice… Onima koji su u ratu izgubili svoje najmilije, rane nikad neće zacijeliti. Za Hrvatsku i stradale Hrvate rane iz Domovinskog rata bit će svježe i rat će trajati sve dok se ne pronađu nestali, ne prizna čin agresije i plati, makar simbolična, odšteta, odnosno dok se pravda ne zadovolji. Za mnoge obitelji u Vukovaru vrijeme je stalo 1991. i stajat će sve dok preživjeli tragaju za nestalima, a žrtve za pravdom. Inzistiranje na tome ne znači povratak u prošlost i podjele, naprotiv, znači stvaranje temelja za trajan mir, zajednički život i dobrosusjedske odnose. Dakle, i u ovom slučaju inzistirati na pravdi je, prije svega, pitanje budućnosti naše djece, ali i pitanje samopoštovanja. Tim više jer velikosrpska ideja iz 1991. nije nestala s mirnom reintegracijom. To što se o tom problemu ne govori u „glavnim“ medijima, ne znači da on ne postoji. I kakva je to pobjeda kad najzaslužniji za pobjedu u Domovinskom ratu – najteže stradali ratnici i najhrabriji među pobjednicima – nisu zadovoljni…

 

O mržnji s kojom su srpske snage 1991. napadale Vukovar svjedoči podatak da je u Vukovaru razrušeno ili oštećeno više od 90% građevina. Tijekom okupacije grad je pretvoren u etnički „čist“, srpski grad. Netrpeljivost srpske vlasti u okupiranom Vukovaru prema Hrvatima, hrvatskim nazivima i osobama iz hrvatske povijesti, čak i prema hrvatskim pjesnicima kojima su, očito je, „presudili“ zbog hrvatskog jezika i pisma, očituje se i u „Rešenju o promeni imena ulica i trgova“, koje je 16. srpnja 1992. donio „Izvršni savet Opštine Vukovar“. Ponajviše u odluci da se ulica, u hrvatskom narodu omiljenoga političara i vođe Stjepana Radića, koji je kao hrvatski zastupnik teško ranjen 1928. u “Narodnoj skupštini” u Beogradu, a ubrzo potom umro, preimenuje u ulicu njegova ubojice, srpskoga zastupnika Puniše Račića. Takva mržnja „pobednika“ i „oslobodilaca“ u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko, te činjenica da je uspješna provedba procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, od 1995. do 1998., prije svega rezultat tadašnjeg odnosa snaga na bojnom polju (odnosno nemoći Srbije da vojno zaustavi reintegraciju toga područja u ustavno-pravni sustav RH), nameće pitanje jesu li se oni koji su 1991. napadali grad i tvrdili „ovo je Srbija“ promijenili barem toliko da prihvaćaju činjenicu da se Vukovar nalazi u Republici Hrvatskoj? Ili su tek primorani na život u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje i odnos prema žrtvama presudniji je za budućnost zajedničkog života Hrvata i Srba u Vukovaru, od rasprave o visini postotka potrebnog za primjenu zakona o dvojezičnom ispisivanju toponima na području gdje žive Srbi i ostale nacionalne manjine (u mirovnim inicijativama tijekom rata Hrvatska je predlagala da se to primjenjuje na području gdje Srbi čine natpolovičnu većinu, a Europa se tome nije protivila). Stoga je trebalo predvidjeti da oni koji su u srpskoj agresiji izgubili svoje najmilije, mladost, dijelove tijela i zdravlje te imovinu, rutinsku provedbu odluke o postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima po Vukovaru mogu doživjeti kao i spomenuto „Rešenje o promeni imena ulica i trgova“ u okupiranom Vukovaru.

 

Povijest je pokazala da težina prošlosti može opteretiti sadašnjost i budućnost, ako se ne prikaže na vrijeme i objektivno, i ako se ne poštuje „kontekst vremena“. O tome svjedoči ignoriranje činjenica iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća na ovim prostorima. Jednako tako, „kontekst vremena“, ali i „kontekst događaja“, ne smiju zanemariti ni oni koji donose odluke, posebice na područjima ili o područjima s „teškom“ prošlošću, koja neriješenim problemima ili otvorenim pitanjima gotovo svakodnevno „pritišće“ tamošnje preživjele (!) stanovnike. Ako zaista želimo biti pravedni i mudri. A zakoni postoje, barem se tako tumači razlog njihova postojanja, da bi omogućili uredan život, a spriječili kaos i nered, te da bi se pravda lakše ostvarila. I zato je važno da zakone donose, ali da ih i provode, ne samo stručni, nego i mudri ljudi. U tom kontekstu je političar s iskustvom provođenja procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja zaključio da je Vukovar „zakon iznad svih zakona“, što znači da se prilikom donošenja i provođenja zakona u tom gradu u obzir treba uzeti njegova posebnost.

Na takvo razmišljanje potiču aktualni događaji u Vukovaru i rasprave o „obveznom“ postavljanju ploča s natpisima na ćirilici na državne ustanove. Naravno da problem nije u ćirilici kao pismu, niti u namjeri ugrožavanja prava nacionalnih manjina, nego u posljedicama velikosrpske agresije na Vukovar 1991., odnosno u toliko važnom „kontekstu vremena i događaja“. Problema s pločama s natpisima na ćirilici nije bilo na drugim područjima Hrvatske, sve dok se nisu počele postavljati u Vukovaru.

 

Nažalost, bez obzira na Zakone, ostat će međunacionalno nepovjerenje na onim područjima gdje su otvorena pitanja, prije svega pitanje nestalih osoba iz Domovinskog rata, koje u ovom trenutku najviše opterećuje međuljudske odnose u Hrvatskom Podunavlju i koje je temelj za izgradnju zajedničkog života. Ostat će i strahovi među Srbima i Hrvatima, potencirani događajima iz prošlosti, koji opterećuju svakodnevicu i koji se uvijek mogu iskoristiti kao okidač za nove sukobe. Ti strahovi mogu nestati samo odlučnim i cjelovitim suočavanjem s prošlošću i, naravno, prihvaćanjem činjenice da je Hrvatsko Podunavlje dio Republike Hrvatske i da će to zauvijek ostati. Srbi će uvijek isticati strah od ponavljanja progona iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, iako se hrvatsko društvo u najvećoj mjeri suočilo s tamnim stranicama svoje povijesti, što je razvidno i u sadržaju samoga Ustava RH, kao i u sadržaju udžbenika iz povijesti u školama i u izjavama većine relevantnih subjekata javnoga života. Nasuprot tome, Hrvati će isticati zabrinutost zbog mogućeg nastavka velikosrpske politike, čiji kontinuitet traje od 19. stoljeća.

Zbog znakovitosti za problematiku o kojoj govorimo podsjetit ću na izvore o pokretu simboličkog naziva „Srbi na okup“ iz 1939. i 1940., dakle iz razdoblja kad NDH još nije bila proglašena i uspostavljena. Pod snažnim utjecajem tadašnjih vojnih krugova i Srpske pravoslavne crkve, taj se pokret razvio s ciljem stvaranja srpske „Krajine“ (!) kao posebne teritorijalne oblasti, koja bi okupila sve Srbe u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni i pripojila se „srpskom dijelu“ države. Djelovala je od studenoga i prosinca 1939., osobito u Kninu i Vukovaru, kao odgovor velikosrpskih krugova na sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske, koja je prema njihovu mišljenju obuhvatila srpski teritorij (isti onaj na kojem će 1990. Srbi u Hrvatskoj proglasiti „SAO Krajinu“). Skupljanje potpisa u Kninu za odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Vrbaskoj banovini počelo je već krajem 1939. godine. Istodobno, prema „opširnom izvješću vukovarskoga poglavarstva gradske policije“, najviše „ekstremne psihoze stvarali su upravni obori Srpskih crkvenih općina“ u Vukovaru, Trpinji, Negoslavcima, Boboti, Gabošu i Mikluševcu – sve općine Vukovarskoga kotara, zatim u Dalju, Bijelom Brdu i Erdutu u Osječkom kotaru. Uglavnom se zahtijevalo „odcjepljenje od Hrvatske“ (hrvatskog dijela tadašnje Jugoslavije). U tu svrhu šireni su brojni letci s natpisom „Braćo Srbi na okup“.

Za navedena sela u Slavoniji, mi koji nismo podrijetlom s toga područja i nije nas put vodio kroz njih, prvi put smo čuli početkom 1990-ih. Zbog istih razloga kao i 1940. S obzirom na taj kontinuitet i ignoriranje događaja iz 1990-ih, imamo li razloga biti zabrinuti da će i naša djeca toponime u istočnoj Slavoniji opet upoznavati na temelju policijskih izvješća o barikadama u naseljima čije stanovništvo tvrdi da je to Srbija?

 

Povijesni izvori pokazuju da su neka pitanja o obrani Vukovara u javnosti nametnuta kao kontroverzna, iako je njihov okvir sasvim jasan. Činjenica je da je moglo biti i pogrešaka u vođenju obrane i zapovjedanju, no činjenica je i da će svaka ozbiljna raščlamba dovesti do zaključka da se Vukovar, u onakvim okolnostima kakve su bile u Hrvatskoj u jesen 1991., nije mogao obraniti.

Spomenute dvojbe, zapravo dezinformacije, plasirane su i nametnute javnosti iz više razloga i na više načina. Među ostalim i djelovanjem „Opere“ (Odelenje za propagandni rat, osnovano 1991. pri RV i PVO JNA u Beogradu radi protuobavještajne djelatnosti u Hrvatskoj). Dezinformacije su plasirane s ciljem poticanja unutarhrvatskih podjela, kako bi se srušila središnja vlast u Zagrebu i osigurao ostanak Hrvatske u nekoj novoj Jugoslaviji te s ciljem nametanja osjećaja krivnje i izjednačavanja odgovornosti svih strana u sukobu, na način da se velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku prikaže kao „građanski rat“ u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Neke od plasiranih jugoslavenskih i srbijanskih protuobavijesti u hrvatski, jugoslavenski i strani medijski prostor i danas su opstale kao predrasude u korpusu hrvatskog javnog znanja (npr., da je hrvatsko vodstvo onemogućilo deblokadu Vukovara i zbog međunarodnog priznanja svjesno žrtvovalo, ne samo grad, nego i njegove ljude, da je Bosanska Posavina prodana za jug Dalmacije ili za zapadnu Hercegovinu, da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu BiH, da je RH agresor na BiH, itd.). Iako se danas zna da to nije točno i da ne postoje ozbiljni dokazi i pokazatelji za takve tvrdnje, one se u javnosti i dalje često ponavljaju kao neosporne činjenice, s ciljem izazivanja podjela i odbijanja istinitog i vjerodostojnog utvrđivanja činjenica iz Domovinskog rata.

 

„Stvaratelji“ takvih informacija pritom zaobilaze važne činjenice. Primjerice, da su hrvatske obrambene snage u tom razdoblju bile znatno slabije opremljene i ustrojene od Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je napala Hrvatsku, da su pojedine službe u Hrvatskoj bile još daleko od potrebne organiziranosti i učinkovitosti, da su se borbe vodile na više bojišta u Hrvatskoj, da je u rujnu i listopadu 1991. prijetila opasnost da hrvatski teritorij bude presječen u Dalmaciji kod Zadra, u Lici kod Gospića i Otočca, u zapadnoj Slavoniji između Nove Gradiške, Novske i Pakraca, na Kordunu kod Karlovca, na Banovini kod Siska (gubitak svakoga od spomenutih gradova ili područja, značilo bi odsjecanje većeg dijela teritorija Republike Hrvatske i uspjeh neprijateljskih snaga od strateškog značaja), te da Oružane snage RH niti u studenom 1991. nisu bile na organizacijskoj razini i materijalno-tehničkoj opremljenosti potrebnoj za izvođenje većih oslobodilačkih operacija na više mjesta istodobno (upravo tada u tijeku su bila oslobodilačka djelovanja hrvatskih snaga na zapadno-slavonskom bojištu). Posebno se zanemaruje činjenica da je JNA već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, kao republičku komponentu jugoslavenskih oružanih snaga, tako da su se prvom udaru dobro naoružane neprijateljske vojske suprotstavile slabo naoružane obrambene snage Republike Hrvatske, s policijom čiji je etnički sastav bio heterogen. Pritom je važno podsjetiti i na činjenicu da je Europska Zajednica u srpnju, a potom i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda u rujnu 1991., uvelo embargo na izvoz oružja na prostor bivše Jugoslavije, kojim je osigurano postojeće stanje goleme nadmoći JNA u naoružanju i zalihama streljiva, nasuprot hrvatskim obrambenim snagama. Sve navedene činjenice pokazuju koliko je obrana Hrvatske u ljeto i jesen 1991. bila složena i najvećim dijelom odgovor su na pitanje zašto je neko područje Republike Hrvatske u tom razdoblju okupirano. Zapravo, primjerenije je pitanje kako se Hrvatska u takvim okolnostima uopće uspjela obraniti, odnosno kako se Vukovar uspio tako dugo održati s obzirom na omjer snaga branitelja i agresora!

 

Prije donošenja zaključka o nekom događaju ili povjesnom procesu, onaj tko zaista drži do činjenica i objektivnosti, treba duboko zaroniti u izvore i uzeti u obzir načelo cjelovitosti, a ne zaključivati na temelju pojedinih fragmenata, k tomu još upitne vjerodostojnosti. A činjenica je da sadržaj povijesnih izvora, cijelovito prikazan, navodi na sasvim drugačiji zaključak od onoga koji nam se sugerira u dijelu medija. Dakle, hrvatsko vodstvo i predsjednik Tuđman nisu „žrtvovali Vukovar radi međunarodnog priznanja“, niti su ravnodušno promatrali svakodnevne događaje, a kamo li da je Vukovar „izdan“ ili “prodan“ (i vojno i civilno vodstvo RH ulagalo je znatne napore za obranu Vukovara, pokušano je i nekoliko proboja za deblokadu grada, a ne može se ignorirati ni stanje na ostalim bojištima). To ne znači da predsjednik Tuđman nije griješio ili da nije imao neke krive procjene i poteze, ali optužiti ga za izdaju ili za nebrigu o Vukovaru i žrtvovanje ljudi nakon svega što pokazuju izvori o Domovinskom ratu i nakon što je Hrvatska uspješno vratila okupirani teritorij, najblaže rečeno, nije korektno.

Sama činjenica da postoje znatne razlike u prikazu pojedinih događaja iz Domovinskog rata, pa i Domovinskog rata u cjelini, između znanstvenika koji se tom problematikom bave ozbiljno i duže vrijeme te osoba koje toj problematici ne prilaze na znanstveni način, traži odgovor na pitanje zašto su ovi potonji medijima zanimljiviji?

Ante Nazor/croative.net

 

Komentari

Komentari

Društvo

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

- datum

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Tko to podmeće Andreju Plenkoviću?

Objavljeno

- datum

Prvi su počeli podmetati oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima

Do prije dvije godine Hrvati su zamalo bili prepušteni sami sebi. Vlast je bila klimava, institucije bez političkog nadzora, a narod zbunjen. Ali, srećom, takvo stanje nije dugo potrajalo. Zagazili smo u razdoblje u kojem je politika brzo pohvatala sve konce i preuzela potpuni nadzor nad institucijama. Započela je era političke stabilnosti. Era u kojoj su institucije u službi stabilnosti, a politika jamac njihove neovisnosti. Što bi rekao gospodin Pupovac, to je razina nadzora i kontrole koja se ne može platiti ni suhim zlatom – Borislav Ristić u VL-u.

Zato treba dati državno priznanje svima onima koji su na tom putu žrtvovali vlastiti obraz i sav svoj politički kapital usmjerili na očuvanje te opjevane stabilnosti. U prvome redu, hvala zagrebačkom gradonačelniku, koji je delajući 365 dana u godini za svoje jato otkupio najveći broj slobodnih radikala. A sada bi neki te odgovorne ljude optuživali da su jeftini preletačevići? Koja besmislica, jer kako netko s takvim životopisom može biti jeftin? Oni su samo jamstvo da nikakve presude neće ugroziti stabilnost.

Hvala i gospodinu Vrdoljaku koji je zbog žrtve za stabilnost izgubio reputaciju omiljenog hrvatskog političara. On je svojim životnim primjerom djeci pokazao što je to “škola za život”.

I kako se javnim natječajima informatika pretvara u virtualnu stvarnost. Koliko je brižljivo pristupljeno ovoj reformi, govori i podatak kako je težina torbe smanjena za 30% jer se posebna pažnja obratila na to da se odmah ne uvode digitalne knjige kako učenici ne bi pomisli da je znanje lagano. Nije lagano kao što nije laka odgovornost upravljanja polovicom državnih tvrtki.

Posebno hvala gospodinu Pupovcu koji je zbog podrške ovoj vlasti jedva preživio napad giricama, koji je svoj čitav politički kapital obilato umnožio. To je čovjek bez kojega bi svi hrvatski Srbi ostali prepušteni totalnoj nebrizi i očaju i bez kojega bi davno zaboravili kako je nekad bilo bolje.

I na kraju, posebna zahvala ide našem premijeru koji je vezivno tkivo i snaga koja je sve ove različitosti okuplja u jednu duboku vreću. Zbog toga je izložen stalnim napadima, trpi najjače udarce i konstantna podmetanja. Znajući koliku plaću ima u Europarlamentu, prvo su mu podmetnuli neposlušnu stranku, a zatim zamjenika stranke koji ga stalno opstruira i pokraj kojega ne može ništa napraviti. A prethodnici su mu u amanet ostavili vjetrokaz, koji mu je 808 glasača podmetnulo kao predsjednika Sabora. Unatoč svim tim podmetanjima, on je opet bio spreman za žrtvu i preuzeo je vlast. A onda su toj vlasti podmetnuli lošu oporbu, kako se pokraj Bere i Pernara ne bi vidjelo koliko je on dobar.

Pokušali su mu podmetnuti u Vukovaru i na taj način zabiti klin između njega i gospodina Pupovca. Ali ekstremna desnica u tome nije uspjela jer je stabilnost sačuvana pravovremenim djelovanjem premijera, koji je prema riječima ministra Kušćevića, svojim nedolaskom izbjegao politiziranje tog skupa i sačuvao žrtve od “diskrepancije u percepciji”.

Onda se 40 tisuća onih koji se ne znaju čitko potpisati sjetilo referendumom ugroziti stabilnost. Čak su podmuklo mislili podmetnuti i onaj Sauchin potpis. Srećom je ministar Kuščević ostao pribran i 371 tisući potpisnika poslao poruku kako su gubitnici i da “tko gubi, ima pravo da se ljuti”. Upravo zato treba imati povjerenja u institucije koje transparentno zabrane nadgledanje prebrojavanja.

Ali našem premijeru najviše podmeću oni koji ga hvale. Znaju lijevi mediji i komentatori koliko ga ljudi vole pa se svim silama trude obraniti ga od njegovih desnih birača. A on za svoje birače radi sve. Potrošio je tako pola milijarde njihovih kuna na Uljanik, a sada jamči da će u likvidaciji potrošiti još 2,5 milijarde, ali ni to nije sve. I onda dolazimo do pitanja “tko podmeće Plenkoviću”. Pa, prvi su počeli oni koji su iskoristili lex Agrokor kako bi sve poslove podmetnuli njegovim prijateljima. Iza njih su došli oni koji se služe prljavim podmetanjem da će on uskoro preuzeti neku visoku funkciju i nama upravljati iz Europe. To su oni koji žele da se kandidira kako bi ga osramotili i internacionalizirali aferu Borg, kao da bi za to ikoga u Europi bilo briga. Ne daju se u Europi ostavke za takve gluposti. Ali ni Europi nije vjerovati – europski pučani su mu, tako, podmetnuli skraćenicu EPP, znajući da se to na hrvatski prevodi kao ekonomsko-propagandni program.

Kako onda ostati pribran pod svim tim napadima? Kako osigurati da se Hrvatska i dalje nastavi vrtjeti u mjestu? Tako da institucije paze da ni u jednom trenutku ne ugroze vlast, a vlast će poduzeti sve što joj je u moći da oni nikada ne skrenu s tog puta (Vecernji list).

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

STIGLE NOVE SNAGE: U HDZ-u nemaju pojma što im spremaju već na prvim izborima

Objavljeno

- datum

HDZ-OV TEAM BUILDING …

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti, piše Davor Ivanković za Večernjak.

Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što. Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo.

Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev.

Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović.

Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”. Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata.

Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno