Connect with us

Društvo

Ante Nazor: Bitka za Vukovar i priča o ljubavi

Objavljeno

- datum

Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

(Siniša Glavašević, „Priča o ljubavi“)

S dolaskom jeseni, slike iz 1991., jedne od najvažnijih godina u hrvatskoj povijesti, vraćaju se, vjerujem, svima koji su u tim danima bili negdje na bojištu ili negdje drugdje gdje je trebalo biti da bi se pomoglo obraniti Domovinu od velikosrpske agresije. Kad se jednom uvuče u osjetila, miris bojišta teško je potom izbaciti, moguće ga je tek potisnuti na neko vrijeme, dok opet ne zamiriše i podsjeti nas na dane tuge, ali i neizmjernog ponosa. Sjećanja su brojna, zasigurno ih ima koliko i branitelja, i zasigurno ovise o bojištu na kojem je netko bio. Međutim, s velikom sigurnošću može se reći da spomen Vukovara kod svih branitelja izaziva slične osjećaje. Zahvaljujući neizmjernoj ljubavi njegovih stanovnika, posebice branitelja, prema svome domu i Domovini, te zbog razmjera uništavanja grada i stradanja branitelja i civila, Vukovar je već u jesen 1991. postao simbol obrane Hrvatske u Domovinskom ratu.

Dakako, kao svaki drugi povijesni događaj, tako se ni bitka za Vukovar ne može promatrati odvojeno od ostalih suvremenih događaja, a njena raščlamba ne može biti objektivna ako se pritom ne razmotri situacija na cijelom hrvatskom ratištu. Isticanje Vukovara ne umanjuje značaj i žrtvu ostalih naselja u Hrvatskoj te njihovih stanovnika i branitelja koji su 1991. pružili odlučan otpor srpskom agresoru. Studeni 1991. nije tragičan samo za hrvatski narod u Slavoniji i Vukovaru. Tada su okupirani Saborsko, a potom i Slunj (također nakon dugotrajne opsade), čije je hrvatsko stanovništvo poubijano ili protjerano. Saborsko je sravnjeno sa zemljom do neprepoznatljivosti. Okupirana su i sela s većinskim hrvatskim stanovništvom u Dalmaciji – Škabrnja i Nadin, čije je stanovništvo ubijeno ili protjerano, a kuće i crkve razorene ili oštećene.

I ove godine 18. studenoga glavna pozornost medija usmjerit će se prema Vukovaru, a komemoracija žrtvama Škabrnje dobiti će manji prostor. Činjenica je da 18. studenoga 1991. nije okupiran cijeli Vukovar (u Borovu Naselju borbe su vođene i sljedećega dana, pa i 20. studenoga ujutro), no s obzirom na to da je taj datum zaživio u javnosti kao Dan sjećanja na žrtvu Vukovara, pitanje je bi li imalo smisla sada to mijenjati, iako bi 19. ili 20. studenoga bili primjereniji datumi (žrtve na Ovčari ubijene su 20. studenoga).

 

Te 1991. ratna psihoza zavladala je Vukovarom nakon što su srpski teroristi 2 svibnja ubili dvanaest hrvatskih policajaca u Borovu Selu kraj Vukovara (istoga dana ubili su i hrvatskog policajca u zaleđu Zadra). Ozbiljniji sukobi počeli su početkom srpnja 1991., kada je u borbi sa srpskim ekstremistima obranjeno Borovo Naselje, a potom su početkom kolovoza hrvatski branitelji osigurali naselje Lužac, smješteno između užeg dijela Vukovara i Borova Naselja. U prvom udaru krajem kolovoza JNA i srpske snage presjekle su cestu iz Vukovara prema Bogdanovcima, tako da se pomoć braniteljima, koja je dolazila jedinim mogućim cestovnim smjerom iz Vinkovaca i Nuštra preko Marinaca i Bogdanovaca, od tada u Vukovar mogla dostavljati samo čuvenim „kukuruznim putem“, od Bogdanovaca do naselja Lužac i dalje u grad. U borbama sredinom rujna hrvatski branitelji zaustavili su napade neprijateljskih oklopnih snaga na Trpinjskoj cesti, pretvorivši je u groblje tenkova JNA. No srpske snage tada su zauzele važan objekt silos Đergaj na ulazu u Vukovar iz smjera Bršadina i dio Sajmišta, gdje su počinile prvi veći pokolj u Vukovaru i gdje su odmah potom na Veleprometu ustrojile koncentracijski logor za Hrvate i nesrbe.

Neprijatelj je krajem rujna pregrupirao svoje snage u dvije operativne grupe „Sjever“ i „Jug“ i pokrenuo „operaciju Vukovar“. Okupacijom Marinaca, 1. listopada, presječena je komunikacija Vukovar – Bogdanovci – Marinci – Nuštar – Vinkovci, a vukovarski branitelji našli su se u potpunom okruženju. Istodobno, hrvatski branitelji uspjeli su početkom listopada obraniti Nuštar, selo od iznimne važnosti za obranu Vinkovaca, ali i napadno djelovanje prema Vukovaru. Nažalost, pokušaj hrvatskih snaga da 13. listopada prodorom iz Nuštra preko Marinaca deblokiraju Vukovar, uz velike gubitke, nije uspio. Kada su 2. studenoga neprijateljske snage ušle u Lužac, a 10. studenoga okupirale Bogdanovce, šanse za deblokadu grada postale su minimalne. Istoga dana JNA i srpske snage zauzele su područje Milova Brda, jednu od ključnih točaka obrane Vukovara, a silovitim napadima iz smera Lušca do 13. studenoga zauzele su VUPIK-ov silos u Priljevu i presjecanjem Priljevske ceste razdvojile obranu Borova Naselja i Vukovara. Toga dana nije uspio novi pokušaj hrvatskih snaga da iz pravca Nuštra deblokiraju Vukovar. To je bio posljednji pokušaj Hrvatske vojske da spasi grad od okupacije.

Tijekom nekoliko dana, zapravo noći, uoči konačne okupacije Vukovara, dio vukovarskih branitelja i njihovih zapovjednika, kao i glavni zapovjednik obrane Vukovara, uspjeli su se u skupinama probiti iz grada na slobodni teritorij. Većinom su krenuli samoinicijativno, nakon što su izgubili svaku nadu u pomoć izvana. S njima je u proboj otišao i manji dio civila. Dio njih nikada nije stigao do cilja. Neki od branitelja izašli su iz grada da bi pokušali skupiti pomoć i vratiti se u Vukovar, ali u tome nisu uspjeli. Izlazak hrvatskih branitelja i civila iz Vukovara u raznim probojima prema Nuštru i Vinkovcima poseban su dio vukovarske drame. Obje odluke branitelja – otići u neizvjesnost proboja ili ostati u gradu i biti zarobljen – bile su itekako teške i opasne po život.

S okupacijom grada uslijedila su masovna smaknuća hrvatskih branitelja i civila te pljačka i progon civilnoga pučanstva. Razulareni srpski vojnici provodili su u djelo riječi iz pjesme – “bit će mesa, klat ćemo Hrvate” – koju su pjevali marširajući razrušenim vukovarskim ulicama. Samo iz vukovarske bolnice je 20. studenoga 1991. odvedeno i ubijeno na raznim stratištima najmanje 261 osoba (ranjeni civili i branitelji te bolničko osoblje); od toga je 200 osoba, u dobi od 16 do 72 godine, među kojima i 20-ak djelatnika vukovarske bolnice, ubijeno na poljoprivrednom dobru Ovčara i bačeno u iskopanu jamu.

Gotovo svakodnevni napadi JNA i srpskih snaga na grad trajali su od 24./25. kolovoza do 18., odnosno do 20. studenoga 1991. godine. Snage branitelja s oružjem u gradu i Bogdanovcima ni u jednom trenutku nisu prelazile broj od oko 1800 – najviše 2000 pripadnika policije te ZNG-a, HOS-a i dragovoljaca iz raznih krajeva Hrvatske ustrojenih u 204. (124.) brigadu HV-a, razvučenu na više od 10 kilometara dugoj fronti. Skoro tri mjeseca oni su odoljevali višestruko nadmoćnijim neprijateljskim snagama. Prema podacima „Komande 1. vojne oblasti JNA“ (“Pregled brojnog stanja ljudstva i borbene tehnike jedinica 1. VO angažovanih u b/d u istočnoj Slavoniji“), sredinom studenoga 1991. snage JNA u istočnoj Slavoniji brojale su 37.613 vojnika, 676 tenkova, 505 oklopnih transportera, 428 oruđa “artiljerije za podršku”, 158 oruđa “protuoklopne artiljerije” i 380 oruđa “protuavionske aritljerije”, a snage TO Srbije 9582 “vojnih osoba”. I navedeni izvor potvrđuje izravno sudjelovanje Srbije u agresiji na Hrvatsku.

Istodobno, hrvatske snage predviđene za deblokadu Vukovara, odnosno Operativna grupa HV-a Vinkovci, Vukovar i Županja, ustrojena 16. listopada, prema procjeni njezina zapovjednika Mile Dedakovića, u tijeku završnih borbi za grad na raspolaganju je imala oko 6800 ljudi, 15 tenkova, 11 oklopnih transportera, 52 topa kalibra 20-100 mm, 32 topa kalibra veća od 100 mm, 1 VBR i 68 minobacača. Pokazalo se da s tim snagama nije bilo moguće obraniti grad od toliko nadmoćnijeg agresora, koji je raspolagao i s više nego deseterostruko većim brojem granata i mina te ostalog streljiva, a branitelji nisu imali ni suvremene vojne zrakoplove.

Uz Hrvate, grad su branili i pripadnici ostalih narodnosti u Hrvatskoj, uključujući i Srbe, a obrana Vukovara provodila se uz zajedničku podršku i doprinos civilnih struktura grada: Medicinskog centra Vukovar, Vodovoda grada Vukovara, Kombinata Borovo, Dobrovoljnog vatrogasnog društva, Komunalca, Hrvatske elektroprivrede, Pošte. Sve spomenute organizacije bile su pod koordinacijom Kriznog štaba koji je vodio povjerenik Vlade RH za Vukovar Marin Vidić – Bili. Svakodnevno su surađivali sa zapovjedništvom obrane grada, kojim je zapovijedao Mile Dedaković – “Jastreb”, a potom Branko Borković – “Mladi Jastreb” te s Policijskom upravom, čiji je zapovjednik bio Stipe Pole.

Mnogi će posebno istaknuti Sajmište kao ključ obrane i dio grada gdje su vođene najžešće borbe „prsa o prsa“, te selo Bogdanovce kao “najistureniju tvrđavu” obrane Vukovara, a njihove branitelje, među kojima su bili hosovci iz svih hrvatskih krajeva, opisat će kao nevjerojatno smione borce. Najveći dio branitelja i njihovih zapovjednika nije imao potrebnu vojnu naobrazbu ni ratno iskustvo. Obrana grada ovisila je o njihovoj domišljatosti i hrabrosti. Neki od njih, primjerice zapovjednik obrane Borova Naselja Blago Zadro, koji je poginuo 16. listopada, postali su legendom obrane Vukovara i Hrvatske. Činjenica da su u velikom broju, uz borce ginuli i zapovjednici: Velimir Đerek – „Sokol“, Ivan Poljak – „Sokol“ te Petar Kačić – „Bojler“ – zapovjednici na Sajmištu, Ivan Šoljić – „veliki Joe“ na Mitnici, Alfred Hill – zapovjednik Vojne policije, Nenad Sinković – „Legija“ – zapovjednik inženjerijske jedinice i brojni drugi, govori o žestini sukoba i hrabrosti ljudi koji su predvodili vukovarske branitelje.

U najkritičnijim trenucima obrane Vukovara, logistička pomoć, ponajviše lijekovi i sanitetski materijal za bolnicu u nekoliko je navrata dostavljan zračnim putem, manjim zrakoplovima tipa Cessna-172 i UTVA-75 te većim dvokrilnim poljoprivrednim zrakoplovima An-2. Njima su upravljali neizmjerno hrabri hrvatski piloti Samostalnog zrakoplovnog voda, utemeljenog početkom listopada 1991. pri Operativnoj zoni Osijek. Dakako, bila je to samo kap u moru potreba branitelja i djelatnika bolnice, no noćni letovi četveročlanih posada hrvatskih zrakoplova u moralnom su smislu značili više od same pomoći. Njihova hrabrost, domišljatost, sposobnost improvizacije i vještina letenja te odlučnost da se, usprkos snažnoj protuzrakoplovnoj neprijateljskoj vatri, braniteljima Vukovara pomogne zastarjelim i sporim, za ratne uvjete svakako neprimjerenim zrakoplovima, zaslužuje jednako divljenje kao i nadljudski napori branitelja Vukovara, djelatnika bolnice, vatrogasaca i ostalih službi koje su se brinule za održavanje barem minimalnih uvjeta za život u opkoljenom i razrušenom gradu.

S obzirom na navedne podatke o odnosu snaga, fascinantan je i sam podatak da je obrana Vukovara toliko dugo odolijevala napadima toliko brojnijeg i bolje opremljenog neprijatelja. Tako ogroman nesrazmjer između agresora i branitelja u kvaliteti i broju tehnike te obučenosti i broju vojnika, u odnosu na borbene rezultate postignute u bitci za Vukovar, potvrđuje da niti jedna vojna doktrina ne smije zanemariti domoljublje, odnosno motivaciju vojnika.

Ubojstva civila i razmjeri razaranja Vukovara razotkrili su svjetskoj javnosti pravu sliku srpske agresije, a prizori iz Vukovara pridonijeli su razumijevanju događaja u Hrvatskoj i ubrzali međunarodno priznanje Hrvatske. Vukovar je razoren i okupiran, no upornom i žilavom višemjesečnom obranom njegovi branitelji spriječili su početni zamah i usporili očekivanu dinamiku napadnih operacija neprijatelja. Uz to, obrana Vukovara onemogućila je spajanje snaga JNA iz istočne i zapadne Slavonije, koje je u planovima JNA za osvajanje Hrvatske imalo strateški značaj. Pokazavši da je moguće uspješno se boriti protiv nadmoćnijeg agresora, vukovarski branitelji su svojim domoljubljem i hrabrošću zaslužili počasno mjesto u hrvatskoj povijesti.

Uz glasovitu prapovijesnu Vučedolsku golubicu, kuću nobelovca Lavoslava Ružičke, stari vodotoranj, Bećarski križ, crkvu Sv. Filipa i Jakova, dvorac Eltz i druge građevine, simboli Vukovara u tom razdoblju zauvijek su postali granatama razoreni i izrešetani veliki vodotoranj s hrvatskom zastavom i razrušena bolnica. Jednako tako, Ovčara je postala simbol sjećanja na 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama srpskih zločina u Hrvatskoj tijekom Domovinskog rata.

Brojni autori posvetili su svoje tekstove herojima Domovinskog rata, diveći se žrtvi i veličini hrvatskih branitelja. U njima se s posebnim pijetetom govori o braniteljima Vukovara. Svojim sadržajem i stilom posebno se ističe knjiga „91,6 MHZ – glasom protiv topova“ Alenke Mirković – novinarke ratnoga Hrvatskoga radija Vukovar. Njezina rečenica – Isuse Bože, kakvi ljudi ovdje ginu! – temeljena na osjećajima „topline, neizmjerne zahvalnosti i tuge“ nameće se kao zaključak istinite priče o obrani Vukovara i Hrvatske 1991., i kao jednostavan opis, odnosno sažetak vrlina ljudi koji su branili Vukovar i obranili Hrvatsku.

Hrabrost, požrtvovnost, solidarnost i spremnost na smrt radi obrane dobra, vrline su utemeljene na ljubavi. Upravo zato, bitka za Vukovar nije samo važan događaj iz hrvatske vojne povijesti, nego i priča o ljubavi hrvatskih branitelja prema vlastitoj obitelji, svojim sugrađanima, domu i Domovini koje su tako srčano branili. Tu je ljubav, zapravo domoljublje i čovjekoljublje, kao najveći motiv vukovarskim braniteljima i kao glavni izvor neizmjerne hrabrosti vukovarskih branitelja prepoznao ratni novinar Hrvatskog radija Vukovar Siniša Glavašević i na svoj način opisao u „Priči o ljubavi“; ona je autentična poruka svima koji traže smisao života i ideale zbog kojih vrijedi umrijeti: Nema načina da ukradete godine, ukradete sreću – ako ljubavi nema. Može vam se pričiniti sunce i radost, možete pomisliti da je vaš uspjeh potpun u ordenju, u sjenama velikih, ali gledao sam mnoge koji i praznih džepova uspravno hodaju ovim gradom. Njihova radost u neimanju mnogo je veća. Jer oni imaju grad. Imaju prijatelje. Imaju dušu. Nisu imali novac za Zagreb, Beč, Prag. Njihov je novac ostao u čašama ispijenim s prijateljima s kojima su poslije čekali svanuća na hrvatskim barikadama. Nekima je to čekanje bilo predugo pa smo ostali bez njih. Ali mi svi dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, možda možemo očekivati da i mi umremo sretni.

 

Događaji iz 1991. Vukovar su duboko urezali u memoriju hrvatskoga naroda kao grad heroj, zapravo grad heroja iz Domovinskog rata, i simbol obrane Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. S obzirom na to da je obrana Vukovara u temelju stvaranja suvremene hrvatske države i njezine pobjede u Domovinskom ratu, odnos prema tome gradu, prema stradanju, ali i budućnosti njegovih stanovnika, pokazuje koliko Hrvatska drži do svoje nedavne prošlosti.

Nažalost, u dijelu medija u Hrvatskoj, pa čak i djelovanjem nekih „znanstvenika“, činjenice iz Domovinskog rata i dalje se zamagljuju, a događaji ne nazivaju pravim imenom. Unatoč tome što i dokumenti UN-a govore o srpskoj okupaciji dijela Hrvatske, pa tako i Vukovara, i što srpski dokumenti svjedoče da su četnici i njihove vojvode sijale zlo po Hrvatskoj početkom 1990-ih, u Hrvatskoj će se uvijek naći netko dovoljno „progresivan“ i „multikulturalan“ za zaključak da dijelove njezina teritorija 1991. nisu okupirale srpske snage, nego su ti dijelovi samo „stavljeni pod kontrolu protivničkih snaga“. Prema nekim „multiperspektivnim“ pogledima na povijest, a u duhu „tranzicijske pravde“ i ciljeva „regionalne komisije“, Hrvati bi se još morali ispričati zato što su im 1991. dio domovine okupirale srpsko-crnogorske snage i JNA, i zato što su onu kolonu raspjevanih delija s mrtvačkom lubanjom na crnoj zastavi, koja je 20. studenoga 1991. po Vukovaru tražila salate, nazvali četnicima, a ne „protivnicima“…

Pregled medija u Hrvatskoj pokazuje da nekima Domovinski rat nije važan, da im je svejedno žive li u Hrvatskoj ili Jugoslaviji, kao i to da su hrvatsko društvo duboko podijelili iskompleksirani i nametnuti autoriteti koji selektivno govore o žrtvama, provokaciju smatraju intelektualnim dostignućem, a domoljublje fašizmom i primitivizmom. Neovisno o takvima, ostaje činjenica da je Domovinski rat u temelju suvremene Republike Hrvatske, te da su upravo domoljublje i čovjekoljublje, odnosno ljubav prema svome domu i vlastitoj obitelji, te prema svojim sugrađanima i domovini, a ne mržnja prema neprijatelju, zaslužni za obranu Hrvatske od velikosrpske agresije 1991. i za onako snažan otpor koji su vukovarski branitelji pružili nadmoćnijem agresoru.

 

Iznimno tragična nedavna prošlost i velikosrpska agresija koja je Vukovar gotovo sravnila sa zemljom i ostavila brojne žrtve, teška svakodnevica, uz gospodarske probleme opterećena i sudbinom nekoliko stotina stanovnika i branitelja grada čija tijela još uvijek nisu pronađena i dostojno sahranjena, te neizvjesna budućnost, u kojoj će žrtve i dalje tražiti pravdu, razlozi su zbog kojih je Vukovar posebno važno i osjetljivo područje Hrvatske te zbog kojih su građani Hrvatske iznimno osjetljivi na događaje u Vukovaru (među onima koji Vukovar smatraju „gradom s posebnim pijetetom“ su i građani srpske nacionalnosti koji su Hrvatsku prihvatili kao svoju domovinu i državu). Zapravo, događaji u Vukovaru 1991. i odnos prema žrtvi i stradanju koje su vukovarski branitelji podnijeli za stvaranje suvremene Hrvatske, te spoznaja da se osobe koje su 1991. napadale na Vukovar ponašaju kao da se ništa nije dogodilo, uz gospodarske prilike, temelj su današnjih problema na tom području.

Istina je, Hrvatska je pobijedila u Domovinskom ratu, no posljedice rata itekako su vidljive, i ne samo posljedice… Onima koji su u ratu izgubili svoje najmilije, rane nikad neće zacijeliti. Za Hrvatsku i stradale Hrvate rane iz Domovinskog rata bit će svježe i rat će trajati sve dok se ne pronađu nestali, ne prizna čin agresije i plati, makar simbolična, odšteta, odnosno dok se pravda ne zadovolji. Za mnoge obitelji u Vukovaru vrijeme je stalo 1991. i stajat će sve dok preživjeli tragaju za nestalima, a žrtve za pravdom. Inzistiranje na tome ne znači povratak u prošlost i podjele, naprotiv, znači stvaranje temelja za trajan mir, zajednički život i dobrosusjedske odnose. Dakle, i u ovom slučaju inzistirati na pravdi je, prije svega, pitanje budućnosti naše djece, ali i pitanje samopoštovanja. Tim više jer velikosrpska ideja iz 1991. nije nestala s mirnom reintegracijom. To što se o tom problemu ne govori u „glavnim“ medijima, ne znači da on ne postoji. I kakva je to pobjeda kad najzaslužniji za pobjedu u Domovinskom ratu – najteže stradali ratnici i najhrabriji među pobjednicima – nisu zadovoljni…

 

O mržnji s kojom su srpske snage 1991. napadale Vukovar svjedoči podatak da je u Vukovaru razrušeno ili oštećeno više od 90% građevina. Tijekom okupacije grad je pretvoren u etnički „čist“, srpski grad. Netrpeljivost srpske vlasti u okupiranom Vukovaru prema Hrvatima, hrvatskim nazivima i osobama iz hrvatske povijesti, čak i prema hrvatskim pjesnicima kojima su, očito je, „presudili“ zbog hrvatskog jezika i pisma, očituje se i u „Rešenju o promeni imena ulica i trgova“, koje je 16. srpnja 1992. donio „Izvršni savet Opštine Vukovar“. Ponajviše u odluci da se ulica, u hrvatskom narodu omiljenoga političara i vođe Stjepana Radića, koji je kao hrvatski zastupnik teško ranjen 1928. u “Narodnoj skupštini” u Beogradu, a ubrzo potom umro, preimenuje u ulicu njegova ubojice, srpskoga zastupnika Puniše Račića. Takva mržnja „pobednika“ i „oslobodilaca“ u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko, te činjenica da je uspješna provedba procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja, od 1995. do 1998., prije svega rezultat tadašnjeg odnosa snaga na bojnom polju (odnosno nemoći Srbije da vojno zaustavi reintegraciju toga područja u ustavno-pravni sustav RH), nameće pitanje jesu li se oni koji su 1991. napadali grad i tvrdili „ovo je Srbija“ promijenili barem toliko da prihvaćaju činjenicu da se Vukovar nalazi u Republici Hrvatskoj? Ili su tek primorani na život u Hrvatskoj? Odgovor na to pitanje i odnos prema žrtvama presudniji je za budućnost zajedničkog života Hrvata i Srba u Vukovaru, od rasprave o visini postotka potrebnog za primjenu zakona o dvojezičnom ispisivanju toponima na području gdje žive Srbi i ostale nacionalne manjine (u mirovnim inicijativama tijekom rata Hrvatska je predlagala da se to primjenjuje na području gdje Srbi čine natpolovičnu većinu, a Europa se tome nije protivila). Stoga je trebalo predvidjeti da oni koji su u srpskoj agresiji izgubili svoje najmilije, mladost, dijelove tijela i zdravlje te imovinu, rutinsku provedbu odluke o postavljanju ploča s ćiriličnim natpisima po Vukovaru mogu doživjeti kao i spomenuto „Rešenje o promeni imena ulica i trgova“ u okupiranom Vukovaru.

 

Povijest je pokazala da težina prošlosti može opteretiti sadašnjost i budućnost, ako se ne prikaže na vrijeme i objektivno, i ako se ne poštuje „kontekst vremena“. O tome svjedoči ignoriranje činjenica iz Drugog svjetskog rata i njegova poraća na ovim prostorima. Jednako tako, „kontekst vremena“, ali i „kontekst događaja“, ne smiju zanemariti ni oni koji donose odluke, posebice na područjima ili o područjima s „teškom“ prošlošću, koja neriješenim problemima ili otvorenim pitanjima gotovo svakodnevno „pritišće“ tamošnje preživjele (!) stanovnike. Ako zaista želimo biti pravedni i mudri. A zakoni postoje, barem se tako tumači razlog njihova postojanja, da bi omogućili uredan život, a spriječili kaos i nered, te da bi se pravda lakše ostvarila. I zato je važno da zakone donose, ali da ih i provode, ne samo stručni, nego i mudri ljudi. U tom kontekstu je političar s iskustvom provođenja procesa mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja zaključio da je Vukovar „zakon iznad svih zakona“, što znači da se prilikom donošenja i provođenja zakona u tom gradu u obzir treba uzeti njegova posebnost.

Na takvo razmišljanje potiču aktualni događaji u Vukovaru i rasprave o „obveznom“ postavljanju ploča s natpisima na ćirilici na državne ustanove. Naravno da problem nije u ćirilici kao pismu, niti u namjeri ugrožavanja prava nacionalnih manjina, nego u posljedicama velikosrpske agresije na Vukovar 1991., odnosno u toliko važnom „kontekstu vremena i događaja“. Problema s pločama s natpisima na ćirilici nije bilo na drugim područjima Hrvatske, sve dok se nisu počele postavljati u Vukovaru.

 

Nažalost, bez obzira na Zakone, ostat će međunacionalno nepovjerenje na onim područjima gdje su otvorena pitanja, prije svega pitanje nestalih osoba iz Domovinskog rata, koje u ovom trenutku najviše opterećuje međuljudske odnose u Hrvatskom Podunavlju i koje je temelj za izgradnju zajedničkog života. Ostat će i strahovi među Srbima i Hrvatima, potencirani događajima iz prošlosti, koji opterećuju svakodnevicu i koji se uvijek mogu iskoristiti kao okidač za nove sukobe. Ti strahovi mogu nestati samo odlučnim i cjelovitim suočavanjem s prošlošću i, naravno, prihvaćanjem činjenice da je Hrvatsko Podunavlje dio Republike Hrvatske i da će to zauvijek ostati. Srbi će uvijek isticati strah od ponavljanja progona iz razdoblja Nezavisne Države Hrvatske, iako se hrvatsko društvo u najvećoj mjeri suočilo s tamnim stranicama svoje povijesti, što je razvidno i u sadržaju samoga Ustava RH, kao i u sadržaju udžbenika iz povijesti u školama i u izjavama većine relevantnih subjekata javnoga života. Nasuprot tome, Hrvati će isticati zabrinutost zbog mogućeg nastavka velikosrpske politike, čiji kontinuitet traje od 19. stoljeća.

Zbog znakovitosti za problematiku o kojoj govorimo podsjetit ću na izvore o pokretu simboličkog naziva „Srbi na okup“ iz 1939. i 1940., dakle iz razdoblja kad NDH još nije bila proglašena i uspostavljena. Pod snažnim utjecajem tadašnjih vojnih krugova i Srpske pravoslavne crkve, taj se pokret razvio s ciljem stvaranja srpske „Krajine“ (!) kao posebne teritorijalne oblasti, koja bi okupila sve Srbe u Hrvatskoj i zapadnoj Bosni i pripojila se „srpskom dijelu“ države. Djelovala je od studenoga i prosinca 1939., osobito u Kninu i Vukovaru, kao odgovor velikosrpskih krugova na sporazum Cvetković-Maček i stvaranje Banovine Hrvatske, koja je prema njihovu mišljenju obuhvatila srpski teritorij (isti onaj na kojem će 1990. Srbi u Hrvatskoj proglasiti „SAO Krajinu“). Skupljanje potpisa u Kninu za odcjepljenje od Hrvatske i pripajanje Vrbaskoj banovini počelo je već krajem 1939. godine. Istodobno, prema „opširnom izvješću vukovarskoga poglavarstva gradske policije“, najviše „ekstremne psihoze stvarali su upravni obori Srpskih crkvenih općina“ u Vukovaru, Trpinji, Negoslavcima, Boboti, Gabošu i Mikluševcu – sve općine Vukovarskoga kotara, zatim u Dalju, Bijelom Brdu i Erdutu u Osječkom kotaru. Uglavnom se zahtijevalo „odcjepljenje od Hrvatske“ (hrvatskog dijela tadašnje Jugoslavije). U tu svrhu šireni su brojni letci s natpisom „Braćo Srbi na okup“.

Za navedena sela u Slavoniji, mi koji nismo podrijetlom s toga područja i nije nas put vodio kroz njih, prvi put smo čuli početkom 1990-ih. Zbog istih razloga kao i 1940. S obzirom na taj kontinuitet i ignoriranje događaja iz 1990-ih, imamo li razloga biti zabrinuti da će i naša djeca toponime u istočnoj Slavoniji opet upoznavati na temelju policijskih izvješća o barikadama u naseljima čije stanovništvo tvrdi da je to Srbija?

 

Povijesni izvori pokazuju da su neka pitanja o obrani Vukovara u javnosti nametnuta kao kontroverzna, iako je njihov okvir sasvim jasan. Činjenica je da je moglo biti i pogrešaka u vođenju obrane i zapovjedanju, no činjenica je i da će svaka ozbiljna raščlamba dovesti do zaključka da se Vukovar, u onakvim okolnostima kakve su bile u Hrvatskoj u jesen 1991., nije mogao obraniti.

Spomenute dvojbe, zapravo dezinformacije, plasirane su i nametnute javnosti iz više razloga i na više načina. Među ostalim i djelovanjem „Opere“ (Odelenje za propagandni rat, osnovano 1991. pri RV i PVO JNA u Beogradu radi protuobavještajne djelatnosti u Hrvatskoj). Dezinformacije su plasirane s ciljem poticanja unutarhrvatskih podjela, kako bi se srušila središnja vlast u Zagrebu i osigurao ostanak Hrvatske u nekoj novoj Jugoslaviji te s ciljem nametanja osjećaja krivnje i izjednačavanja odgovornosti svih strana u sukobu, na način da se velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku prikaže kao „građanski rat“ u kojem su „svi podjednako krivi za sve“. Neke od plasiranih jugoslavenskih i srbijanskih protuobavijesti u hrvatski, jugoslavenski i strani medijski prostor i danas su opstale kao predrasude u korpusu hrvatskog javnog znanja (npr., da je hrvatsko vodstvo onemogućilo deblokadu Vukovara i zbog međunarodnog priznanja svjesno žrtvovalo, ne samo grad, nego i njegove ljude, da je Bosanska Posavina prodana za jug Dalmacije ili za zapadnu Hercegovinu, da je Tuđman s Miloševićem dogovorio podjelu BiH, da je RH agresor na BiH, itd.). Iako se danas zna da to nije točno i da ne postoje ozbiljni dokazi i pokazatelji za takve tvrdnje, one se u javnosti i dalje često ponavljaju kao neosporne činjenice, s ciljem izazivanja podjela i odbijanja istinitog i vjerodostojnog utvrđivanja činjenica iz Domovinskog rata.

 

„Stvaratelji“ takvih informacija pritom zaobilaze važne činjenice. Primjerice, da su hrvatske obrambene snage u tom razdoblju bile znatno slabije opremljene i ustrojene od Jugoslavenske narodne armije (JNA), koja je napala Hrvatsku, da su pojedine službe u Hrvatskoj bile još daleko od potrebne organiziranosti i učinkovitosti, da su se borbe vodile na više bojišta u Hrvatskoj, da je u rujnu i listopadu 1991. prijetila opasnost da hrvatski teritorij bude presječen u Dalmaciji kod Zadra, u Lici kod Gospića i Otočca, u zapadnoj Slavoniji između Nove Gradiške, Novske i Pakraca, na Kordunu kod Karlovca, na Banovini kod Siska (gubitak svakoga od spomenutih gradova ili područja, značilo bi odsjecanje većeg dijela teritorija Republike Hrvatske i uspjeh neprijateljskih snaga od strateškog značaja), te da Oružane snage RH niti u studenom 1991. nisu bile na organizacijskoj razini i materijalno-tehničkoj opremljenosti potrebnoj za izvođenje većih oslobodilačkih operacija na više mjesta istodobno (upravo tada u tijeku su bila oslobodilačka djelovanja hrvatskih snaga na zapadno-slavonskom bojištu). Posebno se zanemaruje činjenica da je JNA već u svibnju 1990. razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, kao republičku komponentu jugoslavenskih oružanih snaga, tako da su se prvom udaru dobro naoružane neprijateljske vojske suprotstavile slabo naoružane obrambene snage Republike Hrvatske, s policijom čiji je etnički sastav bio heterogen. Pritom je važno podsjetiti i na činjenicu da je Europska Zajednica u srpnju, a potom i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih Naroda u rujnu 1991., uvelo embargo na izvoz oružja na prostor bivše Jugoslavije, kojim je osigurano postojeće stanje goleme nadmoći JNA u naoružanju i zalihama streljiva, nasuprot hrvatskim obrambenim snagama. Sve navedene činjenice pokazuju koliko je obrana Hrvatske u ljeto i jesen 1991. bila složena i najvećim dijelom odgovor su na pitanje zašto je neko područje Republike Hrvatske u tom razdoblju okupirano. Zapravo, primjerenije je pitanje kako se Hrvatska u takvim okolnostima uopće uspjela obraniti, odnosno kako se Vukovar uspio tako dugo održati s obzirom na omjer snaga branitelja i agresora!

 

Prije donošenja zaključka o nekom događaju ili povjesnom procesu, onaj tko zaista drži do činjenica i objektivnosti, treba duboko zaroniti u izvore i uzeti u obzir načelo cjelovitosti, a ne zaključivati na temelju pojedinih fragmenata, k tomu još upitne vjerodostojnosti. A činjenica je da sadržaj povijesnih izvora, cijelovito prikazan, navodi na sasvim drugačiji zaključak od onoga koji nam se sugerira u dijelu medija. Dakle, hrvatsko vodstvo i predsjednik Tuđman nisu „žrtvovali Vukovar radi međunarodnog priznanja“, niti su ravnodušno promatrali svakodnevne događaje, a kamo li da je Vukovar „izdan“ ili “prodan“ (i vojno i civilno vodstvo RH ulagalo je znatne napore za obranu Vukovara, pokušano je i nekoliko proboja za deblokadu grada, a ne može se ignorirati ni stanje na ostalim bojištima). To ne znači da predsjednik Tuđman nije griješio ili da nije imao neke krive procjene i poteze, ali optužiti ga za izdaju ili za nebrigu o Vukovaru i žrtvovanje ljudi nakon svega što pokazuju izvori o Domovinskom ratu i nakon što je Hrvatska uspješno vratila okupirani teritorij, najblaže rečeno, nije korektno.

Sama činjenica da postoje znatne razlike u prikazu pojedinih događaja iz Domovinskog rata, pa i Domovinskog rata u cjelini, između znanstvenika koji se tom problematikom bave ozbiljno i duže vrijeme te osoba koje toj problematici ne prilaze na znanstveni način, traži odgovor na pitanje zašto su ovi potonji medijima zanimljiviji?

Ante Nazor/croative.net

 

Komentari

Komentari

Društvo

Francuski generali: Macron je počinio veleizdaju u Marakešu

Objavljeno

- datum

Pismo optužuje Macrona da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj ugovora predočio narodu kriv „ za ukidanje /poricanje/ demokracije i izdaju naroda“.

Grupa generala francuske vojske napisala je pismo Emanuelu Macronu optužujući francuskog predsjednika za izdaju koju je učinio potpisivanjem migracijskog ugovora UN-a.

Ovaj ugovor koji su potpisale u ponedjeljak 164 države, uključujući i Francusku nije zakonski obvezujući ali je okidač neograničenoj migraciji koju smatra ljudskim pravom, a kritiku masovne migracije tretira kao govor mržnje.

Pismo je napisao general Antoine Martinez a potpisali su ga više generala, jedan admiral i jedan pukovnik kao i bivši misnistar obrane Millon koji opominje Macrona da je to još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda.

Pismo optužuje Macrona da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj ugovora predočio narodu kriv „ za ukidanje /poricanje/ demokracije i izdaju naroda“.

„Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se regrupirali tokom zadnjih četrdeset godina u područja /Francuske/ nad kojim više ne vladaju zakoni Republike“ kaže se u pismu, dodajući da masovna imigracija briše „civilizacijski identitet Frncuske.“

Prema britanskoj predstavnici u Europskom parlamentu, Janice Atkinson, UN Compact će preplaviti europske zemlje s 59 milijuna novih migranata u toku narednih 6 godina. Opominje da će plan slomiti europsku kulturu i identitet. Atkinson također ističe da će Ugovor dovesti do zakona protiv govora mržnje po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma „ilegalni migranti“koji će biti zamijenjen pojmom „neregularni migranti.“

„Bit će proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika“ opomenula je Atkinson dodajući da će se europski građani oprostiti s demokracijom koja više neće biti njihov životni stil.

Podrška predsjedniku Macronu je spala na 18% nakon vala protesta zbog brojnih razloga koji uključuju poreze i masovne migracije. /Francuska je država s najvećim poreznim opterećenjem od 50% pa je novi porez prelio Francuzima čašu. Op. K.P./

Pismo generala:

“Gospodine Predsjedniče,

Vi ste upravo potpisali „Global Compact on Safe, Orderly and Regular Migration“ 10 i 11 prosinca kojim ste ozakonili pravo na migracije. To bi moglo nametnuti našoj nacionalnoj legislativi preko već postojećih ugovora  ili principa opće odgovornosti preuzimanje ovog ugovora. Nama se čini da nam je preostalo još samo toliko suvereniteta u Francuskoj da slobodno osiguramo način na koji će se ciljevi Ugovora provesti. Takav dio nacionalnog suvereniteta Vi ne možete predati bez javne rasprave koja uključuje 80% francuskog stanovništva koje smatra da je nužno zaustaviti ili drastično ograničiti migraciju. Vašom odlukom da sami potpišete Ugovor dodat ćete razlog više za revolt i bijes već i tako potlačenog naroda. Biti ćete krivi zbog uskraćivanja demokracije i izdaje naroda.

Uz to su financije naše države tako presahle a naš dug toliko narastao da Vi ne možete preuzeti rizik  za migracijske troškove bez da posegnete za novim porezima da biste izvršili ciljeve Ugovora. Osim toga Vi morate u okviru  sigurnosnih mjera prihvatiti posljedice vezane uz dolazak vaneuropskih naroda. Konačno, Vi ne možete ignorirati da je suština politike osiguranje vanjske sigurnosti i unutarnje harmonije. Međutim, ovakav ugovor može biti postignut jedino uz unutarnju koherentnost društva kojemu je dopušteno izraziti zajedničku volju što  u današnje vrijeme postaje vrlo  problematično, gotovo nemoguće.

Ustvari država Francuska kasni u shvaćanju svoje nemogućnosti da integrira toliko ljudi, k tome toliko različitih kultura koji su se u zadnjih četrdeset godina grupirali  u prostorima koji više nisu podvrgnuti zakonu Republike /Francuske/.

Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišite nas naše domovine s kojom smo najuže povezani.

Mi stoga od Vas tražimo da odložite potpisivanje ovog Ugovora i Francuze pozovete na referendum da glasuju za ovaj dokument. Vi ste Francuzima odgovorni za svoje akcije. Vaš izbor nije prazan /neobavezan/ list.

Mi podržavamo inicijativu generala Martineza i protiv smo potpisivanja Ugovora koji trebaju usvojiti države članice UN-a na međudržavnoj konferenciji u Marakešu.”

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NAJVEĆE NOVINE NA SVIJETU POKLONILE SE HRVATIMA: Od ovih ćete se riječi naježiti; ‘Noge su im prestale raditi, tijela se slomila, ali…’

Objavljeno

- datum

NAKLON DO PODA OD JEDNOG NEW YORK TIMES-a  Naši su igrači izgledali iscrpljeno, ali dali su zadnje atome snage, piše New York Times

Ugledni američki list New York Times u superlativima piše o pobjedi Hrvatske nad Engleskom 2:1 nakon produžetaka. Naši su igrači bili slomljeni ozljedama i umorni od turnira, pa ipak, pronašli su načina.

“Njihove su noge prestale raditi prije kraja. Njihovi mišići su boljeli, njihova pluća su ispustila zrak, njihova tijela su se slomila”, piše NYT o našim igračima.

Trk pravo u povijest!

‘Pokopali su snove engleskim akterima, i nastavili su trčati u povijest’

“Hrvatski su igrači prešli svoje granice i otputovali daleko iza njih, isušili su se od adrenalina, prošli su duboku u crveno, u bol.

Pa ipak, njihovi su pokreti bili stabilni, njihove tetive su bile čvrste, kada su tražili dah činilo se kao da ne mogu više, no oni su nastavili, nastavili su i dalje trčati, pored Engleske, u finale Svjetskog prvenstva, u povijest”.

Izvor: NYT | net.hr | Ekskluzivno.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

IMUNOLOŠKI ZAVOD OTKRIVA VELIKU TAJNU: naši stručnjaci imaju patentirani i dokazani lijek za HPV i rak, ali država sabotira znanstvenike

Objavljeno

- datum

 Samostalnost neke zemlje čine vojska, policija i Imunološki zavod.

Rečenica je to koju je potpisao i u svakoj prilici isticao, nedavno preminuli doc. dr. sc. Eugen Šooš, virolog dugo godina zaposlen u Imunološkom zavodu kao voditelj prirodnog humanog leukocitnog interferona (HLI), pripravka iz krvi dobrovoljnih davatelja sigurnog, dostupnog i visokodjelotvornog u prevenciji i liječenju virusnih bolesti kakve su – obratite pažnju – sve vrste gripe, uključujući svinjsku i ptičju, rak grlića maternice uzrokovan humanim papiloma virusom (HPV), rak dojke, mozga i druge vrste raka za koje su krivci virusi.

Razgovor s njim, nekoliko mjeseci prije smrti dr. Šooša, vodila je Lidija Gnjidić, ekskluzivno za Slobodnu Dalmaciju.

Baš dobro, rekao bi netko neupućen, što imamo takav lijek, osobito sad kad u zemlji hara nekoliko vrsta virusa gripe od koje je nekoliko ljudi umrlo, i kad se pojavila još i ptičja gripa.

Imunološki zavod proizvodio je i cijenjena i svugdje u svijetu prodavana cjepiva. Pa kad je sve to tako, rekao bi netko neupućen – onda je sjajna stvar što Hrvatska ima svoj Imunološki zavod koji sve to proizvodi.

Da, sjajna je stvar, osim što Imunološki zavod već godinama jedva da išta proizvodi. Rasap je počeo još devedesetih godina, a nastavljen je do danas – izgubljene su gotovo sve dozvole za proizvodnju, cjepiva uvozimo, a umjesto prirodnim interferonom domaće proizvodnje liječimo se rekombinantnim pripravkom, također iz uvoza.

Ovih dana ministar zdravstva Milan Kujundžić najavljuje da bi se situacija s Imunološkim zavodom trebala riješiti do lipnja, uključujući preseljenje na lokaciju pogodniju za eventualnu obnovu proizvodnje u koju bi trebalo uložiti šezdesetak milijuna kuna, a osnovano je i povjerenstvo koje bi trebalo utvrditi isplati li se uopće Hrvatskoj da u IMZ ulaže sama ili će tražiti strateške partnere. A zainteresiranih ima – i domaćih i stranih.

Ključna osoba u Hrvatskoj za razgovor o prirodnom leukocitnom interferonu i njegovoj vrijednosti upravo je dr. Eugen Šooš, stručnjak kojemu je propast Imunološkog zavoda, osobito davni prestanak proizvodnje HLI-ja, osobito teško pao. On, doduše, nije „izmislio“ interferon, ali ga se smatra tvorcem interferona u obliku u kojemu ga je proizvodio Imunološki zavod i koji je po kvaliteti tadašnju državu Jugoslaviju svrstavao u sam svjetski vrh.

Dr. Šooš danas je osamdesetsedmogodišnjak. Živi u Kloštar Ivaniću, sam. Još uvijek je vrlo aktivan – nije mu problem sjesti u auto i odvoziti sat i pol po zimskim uvjetima kakvi ovih dana vladaju u sjevernom dijelu zemlje. Iako je već dva desetljeća u mirovini, i dalje radi, o čemu svjedoči njegovo ime (su)potpisano na više radova, kao i na patentu kojim je zaštićena posve nova generacija prirodnog interferona – no o tome kasnije, kad dođe na red.

Sad pođimo u vrijeme kad je dr. Šooš, veterinar s doktoratom iz područja virologije, na samom kraju šezdesetih godina, iz Higijenskog zavoda prešao raditi na Imunološki zavod, odakle je poslan u tadašnji SSSR, izučavati na moskovskoj Medicinskoj akademiji cjepivo protiv krpeljnog encefalitisa, ali učiti i o interferonu, za čiju je proizvodnju bio zainteresiran utemeljitelj i tadašnji direktor Imunološkog zavoda Drago Ikić, član JAZU i Ruske akademije znanosti i umjetnosti, poznati imunolog.

Kad je odlazio iz Moskve, pokojni akademik Solovjev, mentor kojega se dr. Šooš rado i s poštovanjem sjeća, rekao mu je kako se nada da će on interferon – lijek koji su Rusi koristili za tadašnjeg predsjednika Brežnjeva, maršale, generale i specijalne jedinice koje gripa nije smjela poharati – još bolje napraviti.

I jest: ruski interferon imao je tisuću jedinica aktivnosti u mililitru, dok je dr. Šooš brzo dogurao do 100.000 tisuća. Nije mu, kaže, akademik Solovjev bez razloga ponudio da bude šef proizvodnje interferona u Moskvi, nudeći dvosoban stan i plaću od u to vrijeme vrtoglavo visokih 1100 rubalja.

No dr. Šooš izabrao je vratiti se kući, posvetivši se upravo proizvodnji HLI-ja. Sedamdesete i osamdesete godine bile su zlatno doba za Imunološki zavod. Proizvodili su, priča dr. Šooš, vrhunske vakcine i izvozili ih u cijeli svijet.

– Bili smo plaćeni ne mogu vam reći koliko dobro, ludo dobro, ali nije bilo ni radnog vremena, ni svetka ni petka. Mogao si bit tko god – kad je trebalo, svi smo pakirali vakcine za izvoz…

Bilo je to zlatno doba i za produkciju domaćeg prirodnog leukocitnog interferona; rađene su studije i klinička ispitivanja koja su govorila o brzom djelovanju pripravka na viruse, uključujući i one mutirane, gotovo bez nuspojava.

O djelotvornosti lijeka koji “ne pokazuje citotoksični učinak”, nego “usporava brzinu diobe stanica” te „ima antitumorska i antivirusna svojstva“ akademik Ikić pisao je i da ne samo što smanjuje nekontroliranu diobu stanica karakterističnu za rak, nego također stimulira imuni sistem organizma da uništava stanice raka, navodeći rezultate kliničkih ispitivanja u liječenju interferonom bolesnica s karcinomom dojke, bolesnika s recidivirajućom papilomatozom mokraćnog mjehura te virusnog hepatitisa B.

Ili, kako to slikovito priča dr. Šooš, navodeći slučaj na koji je naišao kod dr. Petra Nole, poznatog zagrebačkog onkološkog kirurga sa Središnjeg instituta za tumore na kojemu je dr. Šooš bio konzultant i vodio klinička istraživanja.

Jednoga utorka, priča, naišao je na razdraženog dr. Nolu čija pacijentica s rakom dojke nije htjela prihvatiti ni kemoterapiju, ni radioterapiju ni kirurški zahvat. Još se sjeća i njezinog imena i prezimena, no recimo samo ime: zvala se Barbara, „lepa, tučna (malo punija, op. a.) Zagorčica“ koju je dr Šooš pitao zašto ne pristaje na terapije koje joj je ponudio primarijus Nola.

– Imala je tumor na dojci od tri centimetra, limfni čvorovi u potpazušju već su se počeli buniti, ali ona nije dala „cecke dirati“ jer je njezin muž „više ne bi štel“.

A bi li dolazila kod primarijusa Nole svaki drugi dan, šest mjeseci, na injekcije?, pitao je dr. Šooš, misleći na injekcije interferona.

„Sve bum, samo mi najte cecke dirati“, pristala je gospođa Barbara.

– I, boga mi, Nola je prvi liječnik na bijelome svijetu koji je na taj način riješio primarni karcinom dojke!, ističe dr. Šooš.

Rekombinantnim interferonom to se, kaže, ne bi moglo učiniti. Prirodni u sebi ima 23 frakcije, a sintetski jednu-dvije, i uz to, za razliku od prirodnog, “stvara antitijela i ima nusgredne efekte”.

Uzroke propasti Imunološkog zavoda naš sugovornik vidi u moći farmaceutske industrije, „najmoćnije na svijetu, ispred naoružanja i nafte“. U vlastitom Imunološkom zavodu „više ništa ne proizvodimo, ali cjepivo i sve ostalo nam i dalje treba, pa to uvozimo, zar ne?“

Ne bojeći se velikih i oštrih riječi, i u ovom je razgovoru – kao i u više prilika ranije – iznio svoje mišljenje prema kojemu je ukidanje proizvodnje humanog leukocitnog interferona „genocid nad ženama“, s obzirom na to koliko je interferon djelotvoran na sva oboljenja vezana uz HPV, „jedino što nekoj ženi treba četiri, nekoj tri, a nekoj devet kura“.

Na TV-u je nedavno dr. Šooš čuo podatak o čak 150 tisuća neplodnih parova u Hrvatskoj, što ga je podsjetilo na slučaj kad ga je profesor Zvonimir Singer, ginekolog i citolog, pozvao da dođe kod njega da mu ispriča nešto zanimljivo. I doista, dr. Šooš je od dr. Singera čuo kako je deset žena koje nisu mogle roditi – rodilo nakon što im je „sterilitet terapirao interferonskim vaginaletama“.

No najzanimljivije od svega bilo je što ni jedna od žena s dijagnozom steriliteta nije imala nikakav virusni ni bakterijski infekt. Na žalost, profesor Singer ono o čemu je pričao dr. Šoošu nije stigao publicirati.

Dobra vremena i za prirodni interferon i za Imunološki zavod u cjelini završena su s početkom rata. Devedesete godine dr. Šooš Imunološkom zavodu ostavio je uhodanu, isplativu tehnologiju proizvodnje interferona, obukao uniformu i – na posebnim zadacima – ostao u njoj do kraja rata, nakon čega je otišao u mirovinu. Imunološki zavod, pak, nakon rata započeo je tonuti, gubile su se dozvole i gasila proizvodnja.

Danas je IMZ u kompliciranom pravnom statusu: zaposlenici su u javnoj ustanovi, a imovina u trgovačkom društvu, postoji strah od gašenja Zavoda, vlade jedna za drugom rješavanje problema odgađaju ili ignoriraju, a radnici će, što je valjda umirujuće sredstvo koje im je vlast odlučila dati dok nešto ne smisli – cijelu ovu godinu primati plaću iz sredstava osiguranih u proračunu, bez obzira bila proizvodnja pokrenuta ili ne.

Za sebe dr. Šooš kaže da na zbivanja vezana uz Imunološki zavod nema nikakvog utjecaja – što god je kome pokušao reći ili učiniti o tome koliko bi vrijedno i isplativo bilo vratiti zavod u život i koristiti njegiove goleme potencijale – nije imalo efekta.

Priča tako kako je jednom prilikom bio na prijemu kod bivšeg predsjednika RH Ive Josipovića, a „kako imam jezičinu, velim predsjedniku – vi ste prije godinu dana na TV-u, u “Nedjeljom u 2”, rekli da imate virusnu upalu oka. I vidim vas da škiljite. Da, kaže meni predsjednik, imam povremene bolove, ali problem mi je riješen kirurškim putem.

Fino, rekoh – Imunološki zavod je proizvodio kapi za očne infekcije, time je profesor Krešimir Čupak s Očne klinike u Vinogradskoj liječio još sedamdeset druge, bez kirurških priča. Rekao sam i da bi nešto trebalo napraviti da se smanji genocid nad ženama – rak dojke, rak cerviksa… Prečuo je sve“.

Na TV-u je jednom prilikom primijetio da je i sadašnja predsjednica Kolinda Grabar Kitarović ignorirala novinarsko pitanje o tome što će biti s Imunološkim zavodom.

Obratio se dr. Šooš i Rajku Ostojiću u vrijeme dok je bio SDP-ov ministar zdravlja:

„Napisao sam mu – dajte pokrenite proizvodnju interferona da se njime ide na rak vrata maternice, rak dojke, a on mi je, imam taj papir!, odgovorio u stilu – ma što taj Šooš prtlja, pa on je već dvadeset godina u penziji…“

Za sebe dr. Šooš kaže da je „esdepeovac, ali s nacionalnim identitetom“, no u nastojanju da političare uvjeri u vrijednost obnavljanja proizvodnje interferona nije se zaustavio samo na SDP-u.

Obraćao se i drugim strankama, no bez uspjeha: iz HDZ-a su ga „izbacili“, u HSP-u ga je „jedna dama pogledala s visoka“ kad je rekao „ajmo prevenirati rak vrata maternice“; s drugom damom, iz HSS-a, kod koje je, kaže, bio s profesorom Damirom Eljugom, također nije bilo uspjeha.

Majka dr. Šooša imala je rak dojke, što je njemu bila posebna motivacija da se obnovi proizvodnja HLI-ja. On se tim pripravkom nikad nije prestao baviti – zajedno s prof. Bratkom Filipičem iz Ljubljane patentirao je pripravak ojačan holocenskim mineralom, koji je time dobio čak četristo do petsto tisuća jedinica aktivnosti u mililitru.

Radi se o mineralu koji “sadrži velik broj raznih minerala u različitim omjerima: natrij, kalcij, magnezij…”, a veliku zahvalnost, kaže, duguje profesoru Marijanu Joštu koji mi je otkrio postojanje holocenskog minerala”.

No nitko, čini se, ne razmišlja o prirodnom interferonu uopće, pa ni tom ojačanom, a dr. Šooš sam nema nikakvog utjecaja da nešto učini.

Vjeruje, međutim, u zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića, odnosno u mogućnost o kojoj se već duže govori – da Grad Zagreb preuzme Imunološki zavod. „Ja sam uvjerenja – ne mišljenja, nego uvjerenja! – da gradonačelnik Bandić, obnovi li proizvodnju interferona, neće moći zadovoljiti potražnju i da će zaraditi strašan novac!“

Ako to Bandić napravi, nastavlja dr. Šooš, „žene od Irkutska do La Manchea dolazile bi u Zagreb kupovati preparate interferona. Usput bi cvao i turizam – ne možete doći u Zagreb i ne prespavati.

“Uočljivo ponesen idejom da bi Grad Zagreb mogao napraviti dobar potez, preuzeti Zavod i obnoviti sveukupnu proizvodnju cjepiva, krvnih preparata i napose prirodnog interferona, kakvoga danas proizvode još samo Japan, Švedska, Mađarska, Rusija i Kuba, uz smiješak kaže: „Bandića treba ‘ubiti’ – napišite da je to Šooš rekao! – ako to ne napravi!“

Dr. Šooš ne zna ima li zagrebački gradonačelnik uopće informacije kakve treba imati, no sam s njim nije ni pokušao kontaktirati – nakon svih uzaludnih nastojanja da skrene pažnju na vrijednost prirodnog leukocitnog interferona nasuprot onom rekombinantnom, pretpostavlja da bi i Bandić mogao pitati „kaj taj stari hoće?“, što je trenutak entuzijazma dr. Šooša obojilo rezignacijom: „Bojim se da od svega neće biti ništa…“

No pitanje što bi savjetovao da ga netko mjerodavan upita što napraviti s IMZ-om, hitro vraća entuzijazam: „S Imunološkim u cjelini? Minimalna ulaganja u proizvodnju, pokretanje proizvodnje interferona – vaginaleta i supozitorija. Nekad je svijet kupovao od nas, i mogao bi opet. Dolazili bi iz cijele Europe i svijeta. Sigurno“.

Prema njegovu mišljenju, sa 60 milijuna kuna o kojima ministar Kujundžić govori kao svoti potrebnoj za pokretanje proizvodnje u IMZ-u, zagrebački interferon moglo bi se vratiti u roku od tri godine. Strateški partneri, domaći, strani?

– Ne, ne, ne i ne! Nikakve strateške partnere ne bi trebalo tražiti, pogotovo ne strane – država bi sama, iz svojih sredstava, trebala investirati u Zavod i obnoviti proizvodnju. Rekao sam vam – samostalnost jedne zemlje temelji se na vojsci, policiji i Imunološkom zavodu, inače ništa od svega toga…

ŠTO JE PRIRODNI INTERFERON?

Prirodni interferon „dio je obrambenog mehanizma čovjeka i toplokrvnih životinja“, protein koji ima veliku ulogu u obrani organizma od virusnih infekcija.

U svojim najboljim danima IMZ je godišnje proizvodio oko tisuću i pol do 1800 litara leukocitnog nepročišćenog interferona, djelotvornog u malim količinama. Korišten je za prevenciju i liječenje svih vrsta virusa gripe, životinjskih gripa, infekcije HPV-om, odnosno raka grlića maternice, mjehura, dojke i svih drugih takvih oboljenja virusnog uzročnika, te protiv hepatitisa B.

Proizvodio se u obliku masti, ulja, ampula i vaginaleta koje, napominje dr. Šooš, nije proizvodio nitko osim Zagreba. Cijena im je, dok su do prije desetak godina još bile dostupne, za pakiranje od 21 vaginalete iznosila oko 2100 kuna.

Vi ste Splićanka, kaže mi dr. Šooš, kod vas je dolje netko umro od gripe, ako se ne varam. Virus gripe je mutirao. Vrijednost cjepiva je nula. Zamislite onda kolika je vrijednost lijeka koji djeluje i na sve mutirane viruse.

Rekombinantni interferon “nama svojstva prirodnog interferona i neće se tako brzo postići da ih dobije”, manje je djelotvoran od prirodnog, stvara antitijela i ima nuspojave među kojima su gastrointestinalne, kardiovaskularne i neuropsihijatrijske smetnje.

Stepinčev ministrant

Profesor Šooš u vrijeme Jugoslavije imao je dosje u službama državne sigurnosti, za što se saznalo jednom prilikom kad je „Titov lugar Šandor na Brijunima dobio krpeljni meningoencefalitis“.

Upravo je dr. Šooš trebao složiti ekipu za Brijune, no ispostavilo se da mogu ići svi – osim njega. „Šefica me pitala što sam to izbrbljao pa mu ne daju, no on je objasnio da dosje ima od mladosti, a kad je šefica čula o čemu se radi, „nazvala je Kardelja, oprala ga, i za deset minuta imao sam dozvolu da idem na Brijune“.

Šooš je, naime, „četrdeset druge na treću“ u Zagrebačkoj katedrali bio ministrant kardinalu Alojziju Stepincu, što je bio detalj iz biografije kriv za otvaranje dosjea. Dr. Šooš danas je, kaže, posljednji živući Stepinčev ministrant.

 

Podrška nobelovca

Profesora Haralda zur Hausena, liječnika koji se bavio istraživanjem raka vrata grlića maternice i uloge koju u nastanku tog oboljenja ima HPV, za što je dobio Nobelovu nagradu, svojevremeno je prof. dr. Željko Maričić, u vrijeme dok je bio direktor Središnjeg Instituta za tumore, na prijedlog dr. Šooša pozvao da u Zagrebu održi predavanje o ulozi HPV-a ne samo za rak vrata maternice nego i na ostalih organa na kojima se mogu javiti posljedice tog virusa.

Tako je i učinjeno – čovjek koji je kasnije (2008.) postao Nobelovac odazvao se pozivu, održao predavanje, a potom je pozvan na večeru koju je napravila majka dr. Šooša, „izvanredna kuharica“ dr. Hausen,ojoj je majci zahvalio riječima kako ga uvijek vode u hotele sa tisuću zvjezdica, ali nikad ga nitko prije nije pozvao na večeru u vlastiti dom.

Godine 2005. Harald zur Hausen dr. Šoošu poslao je pismo u kojemu ga ohrabruje u vezi s njegovim radom na interferonu.

 

GROBARI IMUNOLOŠKOG ZAVODA

U prosincu prošle godine pitanja Imunološkog zavoda dohvatio se i Živi zid, tražeći da se konačno kaže tko su “grobari Imunološkog zavoda”, osobe koje su uništile tu strateški važnu tvrtku, prozivajući sve dosadašnje hrvatske vlade i direktore Imunološkog, posebno ističući akademika Vlatka Silobrčića za kojega kažu da je “novac koji je trebao biti uložen u modernizaciju Zavoda uložio u privatne štedionice”.

U saborsku proceduru Živi zid poslao je prijedlog o osnivanju istražnog povjerenstva koje bi utvrdilo odgovornost za stanje u Imunološkom zavodu i spriječilo da ga se “dovede u stečaj kako bi se za malo novaca prodao privatnim interesima”.

U Imunološkom zavodu nalazi se toliko blago da bi sljedeće stoljeće cijeli svijet mogao dobivati cjepivo koje se tamo proizvede, upozoravaju iz Živog zida obećavajući da od Imunološkog zavoda neće odustati i da će “otkriti one koji su ga htjeli uništiti”.

 

iNTERFERON UBIJA PTIČJU GRIPU

S obzirom da se u Hrvatskoj ponovno pojavila ptičja gripa, vrijedi podsjetiti se na rezultate pokusa koji su proveli slovenski i hrvatski znanstvenici o čemu je rad objavljen u “Zborniku radova ‘Peradarski dani 2007. Poreč 7.-10. svibnja’”.

“Virus ptičje influence (H5N1), izuzetno je kontagiozan soj te može biti poguban za domaću perad. Bez „preskakanja” granica vrste, doduše rijetko, može izazvati infekciju i u ljudi.

Takva infekcija podudara se s haranjem bolesti na farmama u zemljama Azije, s uginućem peradi i 100 %. Vrlo blizak ovom visoko patogenom virusu influence je i soj H5N2, zbog antigenih sličnosti no ipak različit od soja H5N1 izdvojenog iz ljudi u Hong Kongu. (…) Opisani pokus imao je svrhu istražiti da li male doze humanog interferona α N3 (HuIFN-α N3) inhibitorno utječu na replikaciju soja virusa influence H5N2 na kokošjim zamecima i tako omogućuju njihovo preživljavanje.

Postignuti rezultati ocijenjeni su temeljem EID50 (doza pri kojoj preživljava 50 % zametaka). Istodobno davanje virusa (10-4) i 150 I.U. HuIFN-α N3 zaštitilo je u cijelosti zaražene zametke (preživjeli 100 %), dok su veće doze (15.000 I.U.) štitile svega njih svega 33.3 %.

Pokus su zajedno radili Institut za mikrobiologiju i Imunologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Ljubljani, Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Imunološki zagreb, a među autorima (Bratko Filipič, Irena Ciglar Grozdanić, Željko Gottstein, Tatjana Sindik-Milolšević, Srećko Sladoljev, Hrvoje Mazija, Srećko Koren) bio je i Eugen Šooš.

 

iNTERFERON U MOZAK

Dr. Šooša osobito su teško pogodile tvrdnje, plasirane 2003., o tome da je prirodni interferon opasan za ljudsko zdravlje.

U “Vjesniku” je tada objavljeno njegovo pismo u kojemu, među ostalim, piše: “Znanstveno neutemeljenu tvrdnju iznosi ravnateljica Imunološkog zavoda: »Interferona nema zbog zaštite pacijenata«.

Djelotvornost prirodnog interferona ispitivali su mnogi ugledni zagrebački kliničari još od 1970. godine: prof. dr. Krešimir Čupak, prim. dr. sc. Josip Krušić, prim. dr. Petar Nola, dr. sc. Vlado Orešić, mr. sc. Zlatko Prahin, prof. dr. Bojan Rode, prof. dr. Ahmed Pirkić, doc. dr. Stanislav Smerdel.

Najdublja klinička ispitivanja (više od dvadeset godina) o utjecaju interferona na infekcije vrata maternice s humanim papillomavirusima provodi prof. dr. Zvonimir Singer. U svojim je istraživanjima dr. Singer prirodni interferon primjenjivao i u trudnica koje su rodile zdravu djecu, a rekombinantni interferon u trudnica može izazvati pobačaje i druge neželjene posljedice za novorođenčad.

Jedan su od možda najimpresivnijih dokaza o neškodljivosti prirodnog interferona (zagrebačkog) istraživanja prof. dr. Berte Jereb iz onkološkog instituta u Ljubljani, koja je palicirala interferon izravno u mozak bolesnika oboljelih od tumora mozga.

Uvjeravati javnost da prirodni iterferon može ugroziti bolesnike znanstvena je besmislica i otvara neosnovanu raspravu o sigurnosti krvi i krvnih pripravaka za kliničku primjenu”.

 

Hrvatski liječnici podržavaju Šooša

Imunološki zavod najstariji je proizvođač imunobioloških lijekova u ovom dijelu Europe. Od 1893. godine i našeg cjepiva protiv boginja pa do današnjih virusnih i bakterijskih cjepiva, preparata iz ljudske i konjske plazme, alergena te drugih proizvoda, vodi nas isti cilj: Prevencija i suzbijanje bolesti”, stoji to na web-stranicama nekada velikog Imunološkog zavoda, institucije koja je bila u svjetskom vrhu, a danas ne može isplatiti plaće svojim zaposlenicima, iako bi po svojim sposobnostima i znanju to mogla biti najuspješnija hrvatska tvrtka.

Svagdje u svijetu farmaceutske i zdravstvene kompanije rastu, zarađuju goleme novce, samo u Hrvatskoj propadaju, pisali smo tako prije nekooliko godina, te smo i svim našim tadašnjim sborskim zastupnicima poslali pismo u kojem smo upozorili da nipošto ne dopuste propadanje Zavoda.

“Imunološki propada jer je u nekim stvarima bio revolucionaran, proizvodili su lijekove koji nisu imali konkurenciju. Jednostavno bili su previše dobri, a to farmaceutska industrija i njezini poslušnici u Hrvatskoj ne vole, morali su Imunološki zgnječiti kao bubu jer im je odnosio milijune”, u dahu nam je rekao jedan od djelatnika Imunološkog zavoda, navodeći da se to najbolje vidi na preparatu koji je visoko cijenjen među znanstvenicima – prirodnom interferonu (IFN), lijeku koji je, kažu naši sugovrnici, suvereno ubijao HPV, ostale viruse i neke oblike raka.

Proizvodnju je pokrenuo dr. Eugen Šooš, a nastavio dr. sc.Srećko Sladoljev, koji je ustvrdio da najbolje djeluju male doze tog preparata, a ne goleme koncentracije kao što je slučaj s umjetnim interferonom koji forsira farmaceutski lobi.

Koliko vrijedi taj hrvatski prirodni interferon najbolje je pitati prof. dr. sc. Damira Eljugu, poznatog i cijenjenog hrvatskog ginekologa – onkologa kroz čiju su ordinaciju prošle tisuće žena s HPV-om i karcinomima.

– Prirodni interferon koji je proizvodio Imunološki zavod je bio odličan lijek. Inače, interferoni su prirodni proteini koje proizvode stanice imunološkog sustava kao odgovor na neprijateljske organizme poput virusa, parazita ili pak tumorskih stanica.

Davanjem toga dodatnoga prirodnog interferona, koji se dobivao u laboratorijima zavoda iz krvi dobrovoljnih davatelja, tijelo se iznimno dobro branilo protiv cijelog spektra napasnika. Taj interferon je neškodljiv i po svojoj učinkovitosti je neusporediv s umjetnim interferonom kavog danas nude farmaceutske kuće.

Uz umjetni se vežu i nuspojave kojih nema kod onog prirodnog. Iskustvo mi kaže, a imam ga dosta jer za tri godine idem u mirovinu, da je taj hrvatski prirodni interferon bio jedinstven proizvod koji je mogao pomoći tisućama žena, ali i muškaraca koji su izloženi raznim virusnim oboljenjima i tumorima. Naime, dok sam radio na klinici za tumore kao mladi liječnik, koristili smo ga u borbi protiv melanoma, a poslije i u tretmanu virusa HPV-a.

Pokazao je izvrsna svojstva, a kod većine pacijentica nakon završenog tretmana s vagitorijima interferona virusa HPV-a više nije bilo! Štoviše, kod nekih pacijentica je HPV bio kao rukom odnesen. A znamo da je HPV jedan od glavnih uzročnika raka vrata maternice, a istraživanja pokazuju da taj virus može uzrokovati i druge tumore. Inače, taj interferon mogu koristiti i muškarci zaraženi HPV-om – rekao nam nam tada profesor Eljuga, objašnjavajući i koje su doze bile učinkovite.

– Proučavali smo mehanizme djelovanja i shvatili smo da taj interferon ne treba davati u megadozama, naprotiv i sasvim male doze su bile učinkovite. Sada kada gledam cijelu ovu priču oko Zavoda, bude mi jako žao i nesretan sam i kao čovjek i kao liječnik jer su imali izvrstan proizvod, ali je nekome bilo u interesu da tu proizvodnju uništi.
Kome? Ne znam ni sam. Nisam političar nego liječnik koji može izraziti samo svoj duboki žal jer je taj lijek spašavao živote, a vidimo da je njegova proizvodnja mogla spasiti i zavod od bankrota. Ako ima volje, ta proizvodnja bi se mogla obnoviti. Evo, meni jednostavno nije jasno zašto nisu prihvatili ponudu i dopustiti da grad Zagreb uđe u Zavod i obnovi proizvodnju – čudi se profesor Eljuga.

Dr. med. Aleksandar Soltyšik, liječnik biološke medicine iz Zagreba, također hvali interferon, muka mu je, kaže, kada vidi da je jedna uspješna tvrtka na koljenima, a odjel za proizvodnju humanog leukocitarnog interferona je, ističe, potpuno i temeljito uništen!

– Samo proizvodnja prirodnog interferona je mogla nositi zavod na krilima svjetske uspješnosti i izvrsnosti kvalitete i postati privredni div svjetskih razmjera. Koliko je meni poznato, nikome u svijetu nije pošlo za rukom toliko usavršiti i poboljšati proizvodnju leukocitarnog alfa interferona! Ne treba pameti za shvatiti da bi tako jak odjel proizvodnje prirodnog humanog interferona imao dodatni potencijal zapošljavanja kadrova različitih profila – kaže taj liječnik, navodeći da ga je u prošlosti redovito propisivao svojim pacijentima.

– Glavna indikacija za primjenu je bila HPV infekcija i njome izazvana patološka stanja. Potaknut sugestijama dr. sc. Srećka Sladoljeva, sugerirao sam pacijenticama da vaginalete koje su sadržavale prirodni interferon (IFN) dijele na tri ili četiri dijela jer je doza IFN-a po postojećim vaginaletama bila previsoka! Na taj način bi se terapija prolongirala na 4 do 6 mjeseci, ali su učinci bili jednostavno fenomenalni. Poznato je odavno da se interferoni u ljudskom organizmu izlučuju u vrlo niskim koncentracijama.

Međutim, već te koncentracije jesu dovoljne za održavanje homeostaze. U stanju napada organizma virusom, bakterijom ili parazitima interferonski sustav se momentalno podiže na višu razinu, a kako je interferon univerzalna signalna molekula čiju proizvodnju u ljudskom tijelu regulira više od 300 gena, ovako najfinije ugođen sustav imunološke regulacije omogućuje adekvatnu reakciju imunosnog sustava za sve situacije.

Iz toga slijedi fiziološko razumijevanje primjene interferona u virusnih infekcija, naročito kod HPV kronične infekcije porcije uterusa, a iz kliničkih rezultata je očito da manje, tj. male ili sasvim male doze prirodnog interferona alfa imaju izvrstan antivirusni učinak. Incidencija zaraženosti s HPV virusom u Hrvatskoj je užasno visoka i prisutna je cca u 60% spolno aktivnih osoba – objašnjava Soltyšik.

Pomažu jedino male doze- Ljudski organizam proizvodi cijeli niz različitih interferona.Interferon je komunikativna molekula imunosnog sustava, tj. pomoću njega imunosni sustav održava međustaničnu komunikaciju i koordinaciju akcija koje poduzima u sklopu strategije eliminaciji agresora (virus, bakterija, parazit, tumor).

Prirodni alfa interferon se proizvodi iz ljudskih bijelih stanica, leukocita. Posebnosti prirodnog interferona su mnoge, a osnovno je njegovo imunomodulirajuće djelovanje i sposobnost da zaustavi replikaciju virusne čestice i time obustavi razorne efekte upale. Također prirodni interferon ima jako antiproliferativno djelovanje, tj. upotrebljava se i u liječenju nekih zloćudnih bolesti.

Sintetski interferon ili rekombinantni se dobiva iz bakterija i zato nema iste sekvencije aminokiselina kao prirodni interferon i stoga niti približno nema ina imunomodulativna svojstva koja posjeduje prirodni interferon. Sintetski interferon se zbog pritiska farmaceutske industrije i njihove beskonačne pohlepe agresivno nameće u terapijske algoritme, ali se mora naglasiti da izaziva mnoštvo nuspojava, od fizičkih do psihičkih, a doze u kojima se primjenjuje, dovode praktički do imunske blokade, jer toliko interferona organizam ne proizvede tijekom jednog ljudskog vijeka. Potpuno je stoga ispravno sintetski interferon nazvati artefaktnim interferonom.

Sintetski se interferon primjenjuje vrlo intenzivno u svijetu i proizvođači istoga žele potpuno istisnuti prirodni interferon s tržišta. Nije neosnovana sumnja u spregu ovdašnjega političkog vodstva i uvoznog lobija i posljedično uništenje nečeg što ima toliko velik potencijal za hrvatsko zdravstvo, zdravlje hrvatskog čovjeka i privredu Hrvatske – kaže Soltyšik, navodeći da trenutno u svijetu još prirodni interferon proizvode Mađarska, Švedska, Rusija, Italija, Egipat i Kuba. Međutim, kvaliteta našeg interferona, napominje Soltyšik, bila je sam svjetski vrh.

– Trenutno se pomažem talijanskim proizvodom Alfaferone (humani leukocitarni purificirani alfa interferon), ali je nažalost ovaj alfa interferon pročišćen i stoga ima slabije učinke negoli je imao hrvatski proizvod – zaključuje Soltyšik.

I drugi liječnici nam tvrde kako sumnjaju da se proizvodnja prirodnog interferona namjerno uništila kako bi se pogodovaalo farnaceutskoj industriji da prodaje daleko lošiji i neučinkovitiji umjetni interferon.

Izvor(i):  zadarski.Slobodna.hr | Ekskluzivno.net 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno