Connect with us

Društvo

ANDRIJA ARTUKOVIĆ: U JASENOVCU POČIVA MOJA VOJSKA I MOJ HRVATSKI NAROD. AKO NE VJERUJETE ISKOPAJTE JER DUGMAD S VOJNIČKIH BLUZA JOŠ NIJE SAGNJILA!

Objavljeno

- datum

Napustio sam dva Lazara i došao na brisani prostor. Bez uzmaka! Spreman sam bit izrugan, ismijan i popljuvan za one, o kojima se desetljećima zlobno pričaju stare priče.

Priče bez pokrića! Zato, neka se zna, isti ja, koji sam teško ranjen smrću svoga oca četrdesetčetvrtoga dana svoje treće te drugoga dana majkine dvadeset pete godine i devetoga dana bratova života, ranjen sam i zlobnim riječima o NDH s njezinim državnim, redarstvenim, sudskim i vojnim aparatom. Jer, moj otac, hrvatski redar, te moj kum, hrvatski vojnik-ustaša, svojom su ranom smrću izgorjeli za tu državu kao žrtve paljenice. Tko želi biti dobronamjeran poštivat će duboke rane mene ranjenoga. Pokušat će ih liječiti istinom, ali istinom, i svojim uljudnim suosjećanjem. Bez sažalijevanja! Osim toga, red bi bio da se kroz moj glas čuje plač naših razoružanih vojnika, nezaštićenih civila te uzdah umorenih, krik izudaranih, smrtni hropac metkom pogođenih, tuga neudanih djevojaka te plač ucviljenih roditelja, udovica i nejake djece-siročadi. Bez oca Želim da dobronamjerni ljudi čuju i te glasove i zauzmu svoja korjenita stajališta. Poruka mene ranjenika je: treba pisati o NDH drukčije negoli se pisalo nakon Drugoga svjetskog rata. Jer, nespojivo mi je bilo ono što sam čuo u kući i od sudionika u ratu na drugim mjestima s onim što sam učio u školi. I, kad bih svojima rekao da se drukčije govori u školi, reklo bi mi se:Ti odgovori nastavniku kako piše u knjizi, a ovo mu ne smiješ reći. Treba vodit računa i o ovom mom dječačkom iskustvu, i ostaviti istinu neokrnjenu, ma kakva ona bila, ali i skinuti s NDH laži, neistine i zablude.

A, mi koji smo znali samo amenovati, moramo tražiti istinu. I, naći je, ako nam se posreći. U tom slučaju gdje istina bude crna, siva, ljubičasta, priznajmo. A, gdje bude svijetla poput sunca podnevnoga i čista poput kristala, ne uzmičimo. Ni uz cijenu novoga Bleiburga!, u skladu s poslovicom: Tko istinu gudi dobit će gudalo po prstima.

Hrvatska povijest

Našu su povijest pretežito pisali drugi. Pisali smo je i mi, ali osluškujući druge. Pretežito što su nam drugi šaptali. Više smo sličili glumcu što na pozornici osluškuje šaptača negoli povjesniku. Zato, bez uzmaka, pitam:

  • Je li NDH bila naša država?
  • Jesu li ustaše i domobrani bili naši vojnici?

 

Molim jednoznačan i nedvosmislen odgovor! Ili potvrdan ili niječan. Jer, neizbježna je poruka svima što nam stavljaju omču krivnje na vrat: Budući da NDH nije bila naša država, ni ustaše i domobrani naši vojnici, pa nismo ponosni ni na njihova dobra ni odgovorni za njihova loša djela, ne dopuštamo da nas se proziva za tuđu krivnju. U tom slučaju „točka na U“ glasi: Ne povezujte nas Hrvate s ustašama, kao što ni mi ne povezujemo druge narode s njihovim kriminalcima. Govorite o ustašama, ali bez veze s nama. Hrvatima! Nakon potvrdnoga odgovora slijedi stručno, uzročno-posljedično, proučavanje naše povijesti od 1. studenoga 1918. do 10. travnja 1941. te od istoga dana 1941. do 15. svibnja 1945. i od istoga dana 1945. do 5. kolovoza 2005. Bez povećavanja svijetlih i umanjivanja loših djela u našu korist, kao i bez uvećavanja učinjenih nam zala na štetu drugoga. Zato, na putu do Čitanke, objavljujem svoje doprinose sa svojim načelnim gledištem

MOJ KOMENTAR

U utorak, 21. travnja 1996. godine, poslao sam svoj anonimni prilog Press klubu, gdje se trebalo raspravljati o Jasenovcu i suđenju Dinku Šakiću: “Zločin učinjen na dva kontinenta prikazan je kao uzrok današnje ekološke katastrofe. Nitko se ne poziva na kajanje za nj. Svatko prav, nitko kriv, a buduća pokoljenja cijeloga svijeta snose i snosit će za nj posljedice kao kaznu što zaobiđe zločince i njihove potomke. Neka se današnja Hrvatska za taj zločin pokaje. Ona je kriva za sve. Smatraju je krivom za sve. Neka se pokaju Englezi i Amerikanci za holokaust, a Nijemci za pad dviju atomskih bomba na Japan.”Prigovor da nemam pravo to tražiti u ovim okolnostima niječem. Koliko god su dužni Englezi i Amerikanci kajati se za holokaust, toliko je dužna i današnja Hrvatska kajati se za zločine u Jasenovcu od 1941. do 1945. Za zločine u Jasenovcu mogla bi se kajati Hrvatska s kojom su se kao sa zaraćenom državom pomirili saveznici na svršetku Drugoga svjetskog rata ili država nasljednica NDH. Koliko je današnja Hrvatska nasljednica NDH, toliko je dužna kajati se i za zločine u Jasenovcu. Tražiti od Hrvatske da se ogradi od NDH i da se kaje za zločine pripisane samo državi s kojom ona nema nikakve veze, isto je kao tražiti konstruiranje okrugloga četverokuta. I bez Jasenovca ima se današnja Hrvatska za što kajati. Ona bi se morala javno (po)kajati i pružiti primjer kajanja za zločine svoje prethodnice NR Hrvatske: Bleiburg, pokolj hrvatske vojske i civila blizu Jasenovca, dovoženje suhih kostiju iz Austrije i Slovenije na jasenovačko spomen-područje, prebacivanje partizanskih i četničkih zločina na ustaše, okrutni postupci u istrazi, namještena suđenja i ubijanje Hrvata diljem svijeta. To su zločini što terete današnju Hrvatsku. I neka se ona za njih kaje. A Jasenovac i sve vezano za nj neka prepusti Hrvatima koji NDH smatraju svojom državom. Među te Hrvate spadam i ja, spreman pokajati se za njezine stvarne zločine kad sazru uvjeti za to. No, o tom, po tom. Pitanje za gospodina Željka Olujića: Je li Artuković rekao pred sudom: „U Jasenovcu počiva moja vojska. Prekopajte Jasenovac. Naći ćete dugmad s vojničkih bluza. Nisu dugmad sagnjila.“ Pitanja za ostale sudionike:

  • Zašto nije istražen Jasenovac 1945.?
  • Tko je zabranio pretraživanje Jasenovca?
  • Je li to učinio dr. Ante Pavelić?
  • Koliko je stradalo logoraša od angloameričkih zrakoplova?
  • Zašto se Jasenovac prikazuje kao priča bez pokrića?
  • Koliko vrijede nevino stradali u Jasenovcu?
  • Vrijede li jasenovačke žrtve imalo više od (pra)starih jugoslavenskih dinara, milijun gore – milijun dolje?
  • Kad će pisanje o Jasenovcu biti nadahnuto i prožeto dubokim poštovanjem prema nevinim žrtvama?
  • Takvo pisanje očekujem kao suha zemlja kišu, uz pozdrav svima do takva pričanja i pisanja.”

 

“Suđenje Dinku Šakiću trebalo bi Hrvatskoj biti prigoda da zauzme stav prema NDH” rekli su u Press klubu na HRT. ” Kakav stav? Nije kazano. Premda R. Hrvatska treba zauzeti stajalište prema NDH, ona ne smije zauzeti bilo kakvo stajalište. Hrvatska ima pravo reći da nema nikakve veze s NDH. To je čak i istina. Današnja Hrvatska je doista partizanska i protuustaška. Autor bi se stidio stati pred zrcalo, kada bi je proglasio ustaškom. Jer, ona to nije. Neka se ponosi što je antifašistička. To je njezino pravo, ako je časno, po svaku cijenu, pa i uz cijenu proširenja velike Srbije do Karavanki, bit na strani pobjednika, današnji Savez boraca u Hrvatskoj ima se čime ponositi, ali pod navodnicima. Neka se ponosi tim kad nema ničim drugim.

NAČELNO STAJALIŠTE

Treba pisati otvoreno o ustaškom pokretu. Poglavito o zločinu nad razoružanom hrvatskom vojskom. Razoružani vojnici NDH – ustaše i domobrani – i nezaštićeni civili okrutno su poubijani. Neosporne činjenice o tom velikom zločinu prekrivene su velom šutnje. Do jučer se nije smjelo ni spomenuti da su hrvatski vojnici ubijani. Moglo se samo reći da su ih partizani vojno porazili. Zarobljenike kući uputili, a zločince pred sud izveli. Što nije bilo, a moralo je biti, moralo se u prilog partizanima tvrditi i govoriti. Time je, nema dvojbe, učinjen novi zločin. Možda bi se i moglo prijeći preko izrečenih i napisanih tvrdnja bez pokrića u prilog pobjedniku. Svatko o sebi izvrsno misli. Svatko želi i, ako je moćan, traži, da se o njemu lijepo govori, premda to ne zaslužuje. To se nekako da prihvatiti, makar teško i preko volje. Podnošljive su i snošljive laži u prilog pobjedniku. Ali su neprihvatljive i nesnošljive izgovorene, a pogotovo napisane klevete protiv dobra glasa prevarenih, izručenih i okrutno ubijenih. To je ponovno ubijanje ubijenih i novi zločin veći od davno učinjena ubojstva.Tko bi želio lagati na ustaše i domobrane da bi nas, njihovu djecu, ponizio, u pokornosti nas držao i omču nam krivnje na vrat stavljao, neka nam zakaže dan strijeljanja. Manje će nam zlo učiniti tko nas danas, kao nekoć njih, nevino ubijenih, nevine ubije negoli da na nas trajno laže. Jer, postoji višestruko ubijanje. Ne samo mačem, nego i jezikom. Ne samo oružjem, nego i perom i govorom. Čuli smo mnogo puta izreku: O mrtvima samo dobro. Da se bar malo do te poslovice držalo, pazilo bi se što će se govoriti o mrtvim ustašama i domobranima koji se ne mogu braniti. U ime istine, mogli bismo spomenutu izreku zamijeniti načelom: O mrtvima samo istinu. Ne smije se to načelo dovoditi u pitanje, jer na njemu počiva povijest kao znanost. Kad bi se doslovce – bez “zrna soli” – provodilo načelo: O mrtvima samo dobro, nemoguća bi bila povijest. Jer, nekritički bismo izjednačavali sve pokojne. I zle i dobre. Zato je nedopustivo prešutno usvojeno načelo: Ustaša je zao samo zato što je ustaša. I protiv toga i takva zločina treba dignuti glas do Neba pa zatražiti da se već jednom počne ispravno pisati i o njima, bez zlih namjera, imajući pred sobom biblijski navod: “Udarac bičem ostavlja masnicu, udarac jezikom lomi kosti. Mnogi su pali od mača, ali ne toliki kao od jezika”(Sir 28,17-18). Pogubljeni hrvatski vojnici pali su od mača, a članovi njihovih obitelji, pa i svi njihovi sunarodnjaci padaju od jezika zlih pobjednika. Jer, dok je mač, u širem značenju, završio svoj posao, mač jezika i pera probadao je srce i dušu (Lk 2,35) za njima ožalošćenima. Ožalošćeni su morali skrivati suze, prigušivati jauke i nositi duboke rane. Zato bi trebalo, u ime dostojanstva nevinih žrtava i u ime dostojanstva hrvatskoga naroda napokon reći istinu. A istina oslobađa. I šutnjom se može počiniti veliki grijeh. I praznim, a pogotovo lažnim riječima. Lagalo se bez pomisli na posljedice, unatoč riječi: “Mrzim na laž, grsti mi se ona” (Ps 119,163).Govorilo se o ustašama i domobranima bez provjere i traženja dokaza. Svako njihovo dobro djelo vješto se krilo, premda je učinjeno bilo. Krilo se zbog straha, ali i ne samo zbog straha nego i zbog ljudskoga obzira, unatoč ozbiljnom Isusovu upozorenju: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi” (Mt 12,36-37).

Izvor: fra Martin Planinić

Komentari

Komentari

Društvo

DONOSIMO DOKUMENTE: Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine

Objavljeno

- datum

Ovi su ljudi bili odgovorni za ratne zarobljenike 1945. godine.

DOKUMENTI!

Izvor: Službena stranica Romana Leljaka

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

Praljak je isprao presumpciju grijeha naroda koju mu je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac…”

Objavljeno

- datum

Svim tim crvenim, zelenim i žutim, pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete nas zaustaviti, niste ni prije. 

Urednica mi je dala zadatak. “Napiši osvrt na komemoraciju u Lisinskom. Ti si Hercegovac, ti nisi bio tamo samo na radnom zadatku”, rekla je. Nisam siguran da ću pronaći riječi kojima bi mogao opisati ono što sam osjećao tada jer Slobodan Praljak nije samo veliki general. On je prije svega ljudina, simbol slobodnog Hrvata u BiH. On je ono što bi mnogi od nas htjeli biti. Rekao je jedan prijatelj: “Praljak je posljednji aristokrat, renesansni ratnik. Pjesnik, filozof. Čovjek koji danas ratuje jer mora, sutra neprijatelju daje ruku pomirenja i pomoći jer želi”.

No, ono što me iznenadilo na komemoraciji bili su pogledi generala. Iz djetinjstva ostala mi je slika hrvatskih generala kao mrkih, namrgođenih osoba. Ne znam, takav bi general trebao biti.

Na komemoraciji generali su sjedili jedan uz drugog. Svi s osmjehom i suzama u očima. I nije to bio osmijeh, kako je zlobno primijetio jedan kolega, jer su u središtu pozornosti opet.

Kao da generali ne bi u središte medijske pozornosti mogli s puno manje troška i truda doći. Sjetimo se samo admirala Loše i njegove nespretne izjave u našem portalu  i kakvu je medijsku pozornost dobila. Ma kako nepotrebno po mom mišljenju bila.

Ne. bio je to osmijeh zbog pobjede. Još jedne nevjerojatne i velike pobjede koju su ponovno ostvarili ti sada, neka se ne naljute, starci, umirovljenici.  Njihove su pobjede razlog zbog kojih danas živimo svoj na svome, a koje takvi zlobnici vole ponižavati i ponižavaju jer liječe svoje sitne frustracije i jed koji nose sa sobom.

Kao i neki političari koji su jedva dočekali moment da mogu po televizijama i medijima oduzimati odličja osobama zbog kojih danas imaju priliku sjediti u Hrvatskom saboru. Ponizuju jer sami nisu htjeli izvršiti građansku i domoljubnu dužnost kad su mogli. Ali kao što Anto Kovačević voli često kazati: “puno više političara i novinara je izgubilo Jugoslaviju, nego dobilo Hrvatsku”.

U jednom trenutku, sad uopće ni ne znam kojem, počeo sam plakat na komemoraciji. Je li govorio Sopta ili Vitez, ne znam. Nije to bio toliko plač koliko par suza. Nisam odgojen da plačem u javnosti. I nije to bilo iz tuge, te suze su istekle onaj dan kad je Praljak uzeo sebi život. Bilo je to iz, kako je general Šiljeg rekao, a u nedostatku mojih riječi koristim njegove, zbog osjećaja uzvišenosti.

Da, komemoracija je bila uzvišena jer je simbol pobjede čina jednog čovjeka koji je žrtvovao svoj život kako bi nevinost jednog naroda živjela.

Svojom žrtvom Praljak je isprao presumpciju grijeha jednog naroda koju nam je nametnuo “u šarmantnoj pozi moderni poganac kojeg najmio stranac, da nam metne lanac.Taj klatež, što o pravdi blebeće koji za korist tuđu laže, kleveće.”

Kojeg nam je nametnuo i još pokušava nametnuti nekakav madrac koji bi htio postati mudrac i njima slični sitni ljudi koji poradi osjećaja superiornosti kojeg bezrazložno imaju, žele nametati istine i pravde za nešto što su jedino na televiziji gledali.

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac. S prijezirom odbacujem vašu presudu” je rečenica koju treba ponavljati svim tim pogancima, madracima, zlobnicima, koji ne znaju koji i koliki prkos je narodu Herceg Bosne, iz kojeg je potekao i Praljak, omogućio preživljavanje stoljećima u neprijateljskom okruženju.

Zahvaljujući tom prkosu izrasli smo na kamenu i prehranili se korovom. I onda kad smo tisućljetni san, kojeg su nam babe i majke mlijekom prenijele dosanjali, da živimo slobodni u svojoj domovini, na svom kamenu, napokon i doživjeli, našle su se sitne duše, još sitniji ljudi, frustrirani, nesposobni osjetiti pripadnost i sreću zbog te pripadnosti, taj san nam pokušavaju sada oduzet.

Njima je ta rečenica oduzela sve. Jer tom rečenicom i tim činom njima je oduzeta ta njihova lažna superiornost, a nama koji ostajemo, upalila je zaspalu vatru da se borimo jače. Da stanemo jedan uz drugog više. Praljak je napravio čin kojeg su stari Rimljani ‘devotio’. Kad je vojska bila umorna i kada je posustajala na bojnom polju zapovjednik bi se oprostio od vojnika i prijatelja i naoružan bi se bacio u najveću bitku pokušavši vratiti vojnicima hrabrost i samopouzdanje. 

E pa s tim osjećajima, isprepletenim, ponosno i nepokolebljivo izašao je jedan Hercegovac iz te dvorane. Sa suzom u oku i nadom na srcu kako će jednog dana doći slobodan na svoje.

A onima koji su pokušali i pokušavaju, tim crvenim, zelenim i žutim modernim pogancima, koji ni čašu vode ne bi za svoj narod popili, poručujem: nećete, niste ni prije. 

Autor  Marijan Opačak/direktno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Društvo

NE RATIFIKACIJI SPORAZUMA O GRANICI NA KLEKU!

Objavljeno

- datum

Zadnjih mjeseci svjedoci smo nesmiljenom medijskom udaru bošnjačkih predstavnika u Vladi BiH protiv izgradnje Pelješkog mosta. Budući da je Pelješki most na hrvatskom teritoriju, te je izgradnja već odavno dogovorena bez protivljenja Bošnjaka, jedini razlog ovakom postupanju jest zapravo postavljanje još jedne njihove zamke hrvatskoj Vladi i narodu. Silnim pritiscima u neodobravanju gradnje Pelješkog mosta maliciozno se zapravo želi preveslati hrvatska Vlada mašući joj u jednoj ruci s privolom, a u drugoj ruci Sporazumom o granici iz 1999., a nudeći jedno za drugo: SUGLASNOST ZA GRADNJU UZ POTPIS SPORAZUMA.

Sada je ponovno trenutak kazati NE! Sve ostalo bila bi veleizdaja i prodaja hrvatskog teritorija i nacionalnih interesa. Apetiti za posezanjem hrvatskog morskog teritorija ohrabreni su kompromitiranom arbitražom u Savudrijskoj vali, a možemo očekivati da će i eskalirati zbog recentnih odluka iz Haške sudnice. Privremeni režim granice na moru između Hrvatske i BiH, odnosno dviju općina u tim državama, obiju većinski naseljenih Hrvatima, određen je 1999. godine. Sporazum o privremenoj granici potpisali su Franjo Tuđman i Alija Izetbegović. Međutim, do ratifikacije nikada nije došlo. Razlog je što su Bosni i Hercegovini pripisani vrh poluotoka Kleka te Veliki i Mali školj u Malostonskom zaljevu temeljem jedne katastarske krivotvorine iz 1974. godine. Velikim propustom takva granica stajala je u prijedlogu pregovaračkog tima RH. Bošnjačka strana drži se tog neratificiranog dokumenta, koristeći se krivotvorinom kao temeljem za daljnje svojatanje hrvatskog mora i ometanje kopnenog spajanja teritorija RH Pelješkim mostom.

>> Sarajevski geodet je 1974. godine krivotvorio granicu

Autori knjige Hrvatska granica na Kleku iz 1999. Stjepan Ćosić, Niko Kapetanić, Pero Ljubić i Nenad Vekarić sustavno su obradili činjenice o granici na Kleku. Granica između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske prema Badinterovoj komisiji utvrđena je na dan 25. lipnja 1991., a ona je identična avnojevskim granicama koja je utvrđena prema stanju u trenutku sloma Austro-Ugarske Monarhije 1918., odnosno na Berlinskom kongresu 1878. Svi hrvatski parlamentarci dobili su knjige o granici na Kleku na saborničke stolove, koja jasno i argumentirano iznosi činjenice izvan obavještajnog okruženja čudnovatih komisija, od one 1974. pa sve do 1999., predvođenih tadašnjim ministrom vanjskih poslova Matom Granićem. Smatramo kako bi se akteri tadašnje komisije (1999.), koji su zapravo podmetnuli dokument pokojnom Predsjedniku Tuđmanu, trebali prozvati i primjereno kazniti radi izdaje nacionalnih interesa. Identična situacija, dogodila se ponovno u vrijeme Vlade Zorana Milanovića, ali se srećom i tada odustalo od ratifikacije. I tad kao i prvi put, velikim dijelom zahvaljujući dubrovačkim intelektualcima (Čosić, Kapetanić, Vekarić) koji objavljuju 2012. drugu knjigu „Prijevara ili zabluda: problem granice na području poluotoka Kleka“, dopunjujući je s dodatnim dokazima koji osporavaju graničnu crtu na području poluotoka Kleka i Malostonskoga zaljeva kako je ona određena Sporazumom Tuđman-Izetbegović iz 1999. Naime, takvim bi rješenjem Hrvatska bila oštećena za oko 10 km² mora te ostala bez dva otočića (Velikog i Malog školja) i vrha poluotoka Kleka. Iz toga je proizašlo i pogubno razgraničenje na moru koje je napravio Hidrografski institut u Splitu, a što bi također mjerodavne institucije trebale ispitati. Nedopustivo je da takva granica uopće stoji ucratana u državnim geodetskim kartama kao status quo. Ovaj slučaj potvrđuje tezu o tome kako je Hrvatska, po uzoru na neke druge države u Europi, trebala provesti lustraciju.

Plan prodora Bošnjaka na Jadran iz 1993. danas se ostvaruje metodom specijalnog rata po pitanju razgraničenja na Kleku i Neumu. Još uvijek je na djelu ponižavanje i poništavanje političke nazočnosti hrvatske komponente u Federaciji, dok bošnjačka politička elita na agresivan način želi ostvariti svoje ciljeve, otimajući hrvatsku baštinu u Bosni i Hercegovini.Nitko se ne pita kako hrvatski starosjedilački narod kao navodni treći konstitutivni narod ne bi trebao jasno izraziti svoj politički stav po pitanju razgraničenja, jer ovdje bošnjačke komponente uopće nema, pa potom svoje stajalište uskladiti na federalnoj razini. Pitamo se kako to da hrvatska država i narod koji su udomili stotine tisuća izbjeglica iz Bosne i Hercegovine, junačkom akcijom Oluja spasili od pokolja stanovništvo Bihaća i šire okolice, i napravili još mnogo dobrih i milosrdnih djela, može biti tretiran kao neprijatelj. Hrvatski narod koji je pomogao naoružati iste i pružati liječenje u splitskoj bolnici tako postaje agresorom. Tadašnji predsjednik Turske Süleyman Demirel došao je odati počast na pogrebu Predsjednika Tuđmana i time izrazio zahvalnost za sve što je Hrvatska u ratu učinila za Bošnjake i BiH. Samo ta činjenica dokaz je protiv iskonstriurane i nakaradne Haške formulacije UZP-a koju već sada obilno koristi bošnjačka politika.

Niti u jednom napisu muslimanskih političara po pitanju Pelješkog mosta nema note razuma, jer očito i dalje Hrvate u Bosni i Hercegovini tretiraju kao „običnu raju“. Kada se sve sabere, valja jasno postaviti pitanje o tužbi Međunarodnom sudu zbog podmetanja krivotvorenih dokumenata 1974., i okrenuti cijelu priču. Gdje je tu politika čistih računa? Treba pitati predstavnike Federacije, gdje ide kanalizacija iz Neuma i koliko Republici Hrvatskoj plaćaju odvođenje otpadnih voda u Mljetski kanal, odnosno poštuju li režim u Malostonskom zaljevu kao posebnom rezervatu prirode. S obzirom da BiH već ima plan otvaranje luke s operativnom obalom u dužini od 250 m u Malostonskom zaljevu, čini se da tomu nije tako. Morski teritorij Bosne i Hercegovine ima status „zatvorenog mora“ (lat. mare clausum) i zapravo pravo slobodne plovidbe samo na za to određenom koridoru. To je povijesna činjenica i tu činjenicu trebaju jednom shvatiti i prihvatiti, jedino ako hrvatskim strukturama ne bude drukčije naređeno, a to je već u domeni veleizdaje nacionalnih interesa.

Nebrojeno smo puta ponovili, a i prvi iznijeli u našoj javnosti: Pelješki most je geostrateški najvažniji infrastrukturni objekt Hrvatske i EU-a u ovom trenutku. Sve dok se Hrvatska teritorijalno ne poveže dotad je Dubrovnik enklava. Paradoksalno je da se ubrzano uređuju granični prijelazi koji su našom (?) odlukom predviđeni duboko u teritorij Hrvatske, a povezuju sa svijetom one (BiH, Trebinje) koji su prvi bacili granate na Dubrovnik i opustošili ga. Pitamo se kome treba granični prijelaz na Brgatu? Odavno je trebao biti zatvoren!

Zbog toga, nemojmo dopustiti da se prijevare iz povijesti ponove. Razgraničenja treba, kako u ovom slučaju tako i na ostalim našim neriješenim graničnim pitanjima, riješiti što prije, ali ne temeljenim na falsificiranim dokumetima i arbitražom gdje su dobitnici bolji lobisti i prijatelji, već na međunarodnim sudovima kvalificiranim za takva pitanja.

Udruga Pelješki most

Glavni odbor

Dr. sc. Mirna Batistić

Dr. sc. Vinicije Lupis

Prof. dr. sc. Nenad Jasprica

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.