Connect with us

Magazin

Američke nacije – može li se imigracijom izgraditi nova nacija?

Objavljeno

- datum

U nedavnoj sam kolumni (Boluje li Amerika od jugoslavenskog sindroma?) spomenuo knjigu Colina Woodarda American Nations, pa bih ovdje iskoristio priliku da nešto više kažem o glavnoj tezi knjige o postojanju više različitih bezdržavnih “nacija” u današnjoj Americi.

Jučer sam također pogledao sjajan film Kena Hughesa iz 1970. “Cromwell” o građanskom ratu u Engleskoj, s Richardom Harrisom i Alecom Guinnessom u glavnim ulogama, što me dodatno inspiriralo da napišem ovu kratku crticu. Iako Woodard govori o čak jedanaest nacija, ja ću ovdje ukratko spomenuti samo četiri glavne, u čemu, u biti, slijedim podjelu koju je napravio D. H. Fischer u svojoj studiji Albion’s Seed. Kao što znamo, Engleski građanski rat i Cromwellova vladavina bili su glavni poticaj masovnoj imigraciji engleskog stanovništva u Ameriku. Za raziku od bajkovitih prikaza tog pokreta milijuna ljudi ka Obećanoj Zemlji, Woodardova i Fischerova analiza pokazuju nam stvarnost građanskog rata i iz njega proizašlih ideoloških i vjerskih sukoba kao glavni pokretački motiv ovog imigrantskog vala.

Još i više, ona pokazuje da su tim valom na američko tlo preneseni svi sukobi i razlike koje su i dovele do građanskog rata u Engleskoj. Ti sukobi i razlike su kasnije oblikovale karakter različitih američkih nacija, koje su i danas žive pod tankom opnom zajedničke države i oblikuju političku stvarnost Sjedinjenih država.

Engleski građanski rat (1642-1651) predstavlja pupak iz koga je nastao moderni politički svijet na Zapadu, sa svim njegovim ideološkim podjelama i nijansama. Ako ste mislili da je socijalizam nastao i definiran tijekom Francuske revolucije u borbama jakobinskih sekti ili u otporu radničke klase u Engleskoj tijekom Industrijske revolucije, ili da ga je stvorio Karl Marx, ili još gore, da je nastao u Rusiji, varate se – nastao je i definiran u borbama engleskih puritanaca (“Okrugloglavaca”) tijekom Engleskog građanskog rata. Ako mislite da je konzervativizam nastao u otporu poraženih snaga ancien regimea nakon Francuske revolucije, a da su njegovi ideolozi Edmund Burke ili G. W. F. Hegel, opet greška – nastao je i definiran je borbom engleskih rojalista (“Konjanika”) u Engleskom građanskom ratu.

Liberalizam je došao kasnije, s restauracijom monarhije, kao pokušaj artikuliranja kompromisa između ove dvije do nepomirljivosti zavađene opcije. Točnije, engleski liberalizam kao politička artikulacija društvenog kompromisa tijekom Restauracije bio je moguć tek nakon što se Engleska oslobodila ekstremnih zastupnika sukobljenih strana. To je učinjeno jednostavnim preseljenjem ideoloških zatočnika socijalizma i konzervativizma u engleske kolonije na američkom tlu. Tako je Amerika postala pribježište za fanatizirane sljedbenike zaraćenih strana Engleskog građanskog rata. Drugim riječima, Englezi su izvezli svoj građanski rat kako bi u samoj Engleskoj bilo moguće stvoriti novi društveni ugovor i osigurati stabilnost poretka, prosperitet i mir. 

Pripadnici puritanske vojske i njihovi potomci, razočarani korupcijom i iskvarenošću poretka koji je nastao nakon Cromwellove vladavine, osnovali su kolonije na američkom sjeveru, kako bi ustanovili vladavinu vrline i života u predanoj pobožnosti. Drugim riječima, pobjegli su od nevolja liberalizma, tolerancije i “trulog kompromisa”, koji su se prijeteći nadvili nad Engleskom kao imperativ samoočuvanja nakon pustošenja građanskog rata. Ako tražite primjer u europskoj povijesti za današnje isilovce i tekfirdžije, možete ih najlakše naći promatrajući vojnike engleske puritanske vojske. Cromwell je bio nešto kao onodobni Abu Bakr al-Baghdadi. Njihova sloboda, u stvari, nije bila ništa drugo nego radikalni egalitarizam. Zajednica je bila ta koja je slobodna, a pojednici su bili podvrgavani strogom teroru vrline, onako kako ju je definirala njihova zajednica. Njih je Rousseau zasigurno imao na pameti kada je pisao svoj Društveni ugovor, jednako bar koliko i kalviniste iz rodne Ženeve. Iako egalitaristi, puritanci su također bili i elitisti. Međutim, oni osjećaj vlastite vrijednosti i posebnosti nisu vukli iz plemenitog podrijetla, jer to, kao pripadnici nižih staleža engleskog društva, nisu ni bili, već iz svog obrazovanja, kome su, kao i svi protestanti, pridavali izuzetan značaj. To je elitizam koji se poziva na pripadnost izabranoj zajednici vrline. Radna etika, karakteristična za sve protestante, smatrala se ispunjavanjem čovjekovih dužnosti prema Bogu. Dangubica i besposličarenje bili su žigosani i kažnjavani progonom iz zajednice. Ličan odnos prema Bogu, bez institucionalnih posrednika, zahtijevao je od puritanaca osnovnu razinu pismenosti, kako bi mogli sami čitati Sveto pismo. Razina pismenosti puritanaca u 17. stoljeću daleko je nadmašivala čak i razinu pismenosti u Engleskoj, koja je tada bila najviša u Europi. Oni su uspostavili sustav javnog školstva i inzistirali na obveznom općem obrazovanju kao instituciji od centralnog značaja za uspostavljanje valjanog društva. Nisu slučajno svi glavni sveučilišni centri izgrađeni upravo na puritanskom sjeveru. Njihove zajednice poznate su po svojoj niskoj inkluzivnosti, po niskim stopama kriminala i netolerantnosti prema strancima. Trebala vam je posebna dozvola o vlastitoj pravovjernosti i čestitosti ako ste se htjeli naseliti u njihovim kolonijama. Međusobno potkazivanje i progon vještica im je bio omiljeni društveni sport, dok ta praksa nije pala pod zabranu. Njihovi nasljednici danas glasaju uglavnom za Demokrate.

Pripadnici poražene rojalističke vojske i njihovi potomci, naselili su američke kolonije u Virdžiniji i Sjevernoj Karolini, kao i na Bermudama i Barbadosu (odakle su trgovali robljem i odakle je kasnije koloniziran američki Krajnji Jug), gdje su uspostavili socijalni poredak za kakav su se borili u ratu – stroga socijalna hijerarhija, sloboda definirana kao privilegij vladajuće klase, robovlasnički sustav rigidniji nego što se ikad moglo zamisliti u feudalnoj Engleskoj. U svrhu ideološkog opravdanja takvog sustava, voljeli su se pozivati na tradiciju antičkih libertas i rimske republikanske vrline. Jednom riječju, vole slobodu a mrze jednakost. Često danas među zagovornicima klasičnog liberalizma možete pronaći pritajene obožavatelje ovih južnjačkih “republikanskih” vrlina. Njihov politički ideal se, u biti, nije razlikovao od političkog ideala bilo koje današnje autoritarne nacionalističke stranke u Europi. Njihovo shvaćanje morala, društva, politike i društvenih pririteta stoji u oštroj opreci prema shvaćanjima puritanaca na sjeveru. Pravo prvenstva u usponu u socijalnoj hijerarhiji bilo je, prije svega, definirano plemenitim podrijetlom. Obrazovanju, pa i elementarnom kućnom odgoju djece, nisu pridavali veliki značaj. Smatrali su da su dječji nestašluci i neobuzdana priroda odraz njihovog zdravlja, pa je takvo ponašanje bilo odobravano i poticano. Introvertnost i stidljivost bili su sumnjivi. Na zasadama takvog labavog odgoja i sklonosti bučnom izražavanju mišljenja kasnije je nastao Rock’n’Roll. Socijalni inženjering se, dakle, nije upražnjavao na razini kulture, već biologije. Pri nasljeđivanju se strogo poštivalo pravo primogeniture, a žensku djecu se gledalo dobro udati. Uživali su u ekonomskoj samodovoljnosti; sami su proizvodili većinu stvari koje bi im trebale. Obožavali su lov i oružje uopće. Bili su plahe i prijeke naravi, a na ulici je bilo opasno ako biste slučajno ukrstili pogled s njima. Prezirali su gradski život i običaje. Dokolicu su, poput antičkih filozofa, smatrali vrstom slobode i privilegijom ljudi plemenitog roda. Tu vrstu slobode im je, dakako, omogućavala institucija ropstva. Vještice nisu progonili, a ono malo zabilježenih slučajeva uglavnom govore o načinu na koji su bili tretirani oni koji bi vještičarenje prijavljivali a nagrađivani i poštovani oni koji bi od cinkaroša bili potkazivani. Njihovi nasljednici danas uglavnom glasaju za Republikansku stranku.

Individualističku američku kulturu, ono što bismo mogli nazvati amarikanstvom, specifično “američkim” nacionalnim identitetom, formirali su, pak, kolonisti s pograničnog područja Engleske i Škotske i iz Irske, koji su pobjegli od ratova i bijede koji su potresali taj dio Commonwealtha. Za njih se sloboda sastojala u bijegu od bilo kakve vlasti, jer su vlast upoznali samo kao tiraniju, razaranje i pljačku. Karaktera ogrubjelih od životnih nedaća, glasni i prijeke naravi, podozrivi prema bilo kakvom poretku, neskloni plaćanju poreza, ovi Gorštaci ili Krajišnici, naseljavajući Ameriku odlazili su što dalje od Obale i administrativnih centara, krčili šume u Appalachijanskom gorju, a odatle dalje na zapad, skroz dolje prema Teksasu. Dok su drugi kolonisti čekali da američka konjica osigura nove teritorije od prijetnje Indijanaca, ovi gorštaci su se sami odlučivali na taj poduhvat. Oni su pravi američki pioniri. Njima na leđa uglavnom pada počinjeni genocid nad Indijancima. Prvi predsjednik iz njihovog tabora, Andrew Jackson, poznat je, tako, po tome što je odmah po ustoličenju pokrenuo veliku kampanju etničkog čišćenja Cherokee indijanaca, poznatu po krajnjoj brutalnosti. Ovi Škoti i Irci su bili ti koji su, odmah po dolasku u Ameriku, spremno odlučili odbaciti vlastito naslijeđe i ponosno sebe nazvali Amerikancima. Kretali su od nule i nisu željeli imati nikakvo sjećanje na svoj prethodni život ispunjen patnjama. Oni su formirali kulturu čije ideale slave neki današnji libertarijanci, poput Rona Paula, kao što su individualna sloboda i otpor centralnim vlastima. Nisu htjeli imati ništa s državom i zahtjevali su da ih se pusti na miru. Kanili su se politike, pa su i rijetko kad imali svog tipičnog predstavnika u američkom političkom životu. No, njihova uloga je bila veoma značajna, jer je ona strana kojoj bi se oni priklonili uglavnom pobjeđivala. Oni su i tijekom čitave američke povijesti bili poput tasa na vagi – njihovo priklanjanje pobunjenim kolonijama odlučilo je ishod američkog rata za neovisnost, ishod puča u Philadelphiji i formiranju centralne vlade u Washingtonu, ishod Američkog građanskog rata, itd. I u današnjim američkim ratovima oni čine okosnicu američkih marinaca (iako uglavnom ne dijele ciljeve zbog kojih se bore – vodi ih samo njihov amerikanizam). Uglavnom, zbog ove njihove ključne pozicije unutar međusobnih obračuna potomaka Konjanika s Juga i Okrugloglavaca sa Sjevera je i formirana ta iluzija o individualističkoj, libertarijanskoj američkoj kulturi, i “američkim vrijednostima”, jer su se i oni na Sjeveru i oni na Jugu pozivali na te vrijednosti u nadi da će pridobiti njihovu naklonost. No, da su to nekakve “američke vrijednosti” samo je korisna politička iluzija, mrkva kojom se htjelo namamiti ovog nepokornog i divljeg gorštačkog konja u svoj tor.

Pored njih, tu su još svakako i kvekeri iz Pennsylvanije, kojima su se pridružili njemački i skandinavski kalvinisti i luterani, koloniju koju je od kralja Charlesa II kupio sin Cromwellova admirala Williama Penna, koji se prvo borio na strani Cromwella, da bi kasnije postao zagovornik restauracije monarhije. Iako pripadnik poznate i utjecajne obitelji, sin William Jr. postao je otpadnik od anglikanske crkve koji se, na užas svih, preobratio na kvekerizam i veliko obiteljsko bogatstvo investirao u svoj projekt u Pennsylvaniji, ponudivši kvekerima da se nastane ondje kako bi ostvarili svoju socijalnu utopiju, svoj “sveti eksperiment”. Bio je to, dakle, pravi libertarijanski poduhvat – država Pennsylvanija bila je privatno vlasništvo Williama Penna. Nešto poput onog što bi htio Čeh Vit Jedlička s Liberlandom kod nas, samo što bi on to htio besplatno. Penn je svoju koloniju zamislio kao zemlju u kojoj ljudi različitog etničkog podrijetla i različitih vjerovanja mogu živjeti u miru i harmoniji. Nesposobni za uspostavu bilo kakve efikasne vladavine, ograničeni vlastitim religijskim principima, koji im zabranjuju svaki oblik nasilja i nalažu strogo poštivanje moralnog zakona, oni su u svijetu koji ne poznaje ništa od tih moralnih naloga, dane provodili u beskrajnim filozofskim raspravama i teoretskom sitničarenju. Na tu vrstu slobodoumnosti poticala ih je njihova religija. Iz istih razloga vlastite inhibiranosti pri obnašanju vlasti, bili su nepovjerljivi prema bilo kakvoj vlasti, željeli su da ona bude maksimalno ograničena, da se vlada što manje petlja u njihove živote i da porezi za srednju klasu sitnih obrtnika i trgovaca, kojoj su sami pripadali, budu što manji. Bili su vješte zanatlije, jer su tehnologiju i umijeća sa sobom donijeli njemački kolonisti. Kolonija je, uglavnom, sjajno ekonomski napredovala, ali im principi vladavine nikako nisu polazili za rukom, tako da se nisu znali zaštititi od opasnosti izvanjskog svijeta. Ubrzo su se među kvekere, privučeni njihovim bogatstvom, doselili Škoti i Irci, te kasnije Slaveni i narodi s europskog juga, nakon čega su, prirodno, morali uvoditi sve više zakona, policiju i čitav represivni aparat. Skandinavski luterani su se ubrzo odvojili i otišli ka sjevernijim krajevima, prema granici s današnjom Kanadom. Njih danas također mogu pridobiti republikanci politikom niskih poreza, ali su generalno vrijednosno bliži Jenkijima sa sjevera, premda im je odiozna sjevernjačka intolerantnost, navika da drugima propovijedaju vrlinu i nameću svoje demokratske vrijednosti, čak i nasilnim sredstvima. Iz sličnih razloga kao i u slučaju pridobijanja Gorštaka na svoju stranu, u američki politički mainstream se uvukla ideologija multikulturalizma, pacifistički izolacionizam i doktrina tolerancije, a u današnje vrijeme pokreti za legalizaciju svega i svačega, od prostitucije do kanabisa. I slično kao i u slučaju Gorštaka, to su vrijednosti samo ove populacije u Americi (C. Woodard bi rekao “nacije”), ne i vrijednosti svih američkih nacija. Njihov tipični predstavnik bi danas bio vođa Libertarijanske stranke Gary Johnson, koji vjerojatno ne puši travu, ali zagovara legalizaciju ove biljke čija upotreba je štetna za mentalno zdravlje. Na Woodstocku je 99% učesnika bilo sastavljeno od potomaka ove populacije. To su američki lockeovski liberali, ili bar njihovo slobodoumnije krilo. 

Radi preglednosti, ovdje je mapa iz kojih krajeva Engleske su išli glavni migracijski tokovi prema Americi. 

Još samo završna bilješka. Ova Woodardova teza mi je dragocjena za dokazivanje povijesne superiornosti, ako tako mogu reći, ideje etničke nacionalnosti nad idejom političke nacije. Naime, ako je točno da je 1989. predstavljala godinu u kojoj je pobjedu nad komunističkim internacionalizmom odnijela ideja etničkog nacionalizma, a ne liberalne demokracije, ako je raspad bivše Jugoslavije ponudio prvi ukus XXI stoljeća, a ne nekakvu regresiju u XIX stoljeće – o čemu svjedoči i današnji uspon etničkog nacionalizma u Europi – onda današnji politički trenutak trebamo promatrati po osi nacionalnoga, a ne ideološkog. Glavna opreka današnjeg svijeta je tada opreka nacionalno-nadnacionalno, nacionalizam-globalizam, a ne ideološke opreke socijalizam-liberalizam, koje su bile karakteristične glavne ideološke opreke XX stoljeća. Dakle, ako ta teza važi za današnju Europu, što je relativno lako dokazati, onda to mora važiti i za Sjedinjene Države, što je malo teže dokazati. Naime, Sjedinjene Države i danas važe kao krucijalni dokaz uspješnosti jednog nadnacionalnog projekta, pred kojim moraju pasti ničice svi etnički nacionalizmi i svi nacionalni pokreti u Europi, na koje se i dalje gleda s prezirom, kao na nekakvo iskakanje iz glavnog povijesnog ležišta. Taj nadnacionalni američki identitet se naziva još i političkom nacijom, kako bi se napravila razlika prema “njemačkom” modelu nacionalizma shvaćenog u smislu etniciteta i kulture. Europska unija danas predstavlja pokušaj da se na europskom tlu izgradi jedna nova, europska politička nacija, po modelu Sjedinjenjih Američkih Država, koja bi potisnula partikularne etničke identitete i nacionalizme. Po tome je taj projekt umnogome sličan i neuspjelom pokušaju uspostavljanja jugoslavenske političke nacije kod nas. Kao i Woodard, smatram da jugoslavenski primjer može dobro poslužiti kao rukovodno načelo pri pogledu na budućnost i jednog i drugog nadnacionalnog eksperimenta – i Europske Unije i Sjedinjenih Država. BLOG PIŠE: Borislav Ristić/VLM

Komentari

Komentari

Magazin

Najstrašniji i najopasniji mostovi na svijetu

Objavljeno

- datum

Vjerojatno ste mnogo puta u filmovima vidjeli strašne mostove koje junaci jedva prijeđu. Ovo su mostovi koji stvarno postoje i još uvijek služe svrsi.

Aiguille du Midi Bridge, Francuska
Usred Alpi s ovog mosta teško da smijete gledati prema dolje.

Royal Gorge Bridge, Colorado

Iako je završen 1929. god nije imao vjetrobrane sve do 1982.

Trift Suspension Bridge, Švicarska

Jedan od najdužih i najviših pješačkih mostova, sagrađen je 2004. godine. Dug je 558 metara.

Carrick-a-Rede Rope Bridge, Irska

Iako nitko nije pao s ovog mosta mnogi posjetitelji koji ga prijeđu ne smiju se vratiti istim putem nego se vraćaju brodom. Most su izvorno napravili ribari koji su dolazili loviti losos, a imao je samo jedan rukohvat. Dug je 65 metara.

Capilano Suspension Bridge, Švicarska

Aiguille du Midi Bridge, Francuska
Usred Alpi s ovog mosta teško da smijete gledati prema dolje.

izvor: m-stil.covermagazine

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

NEVJEROJATNO OTKRIĆE ZNANSTVENIKA: Pogledajte kako umjerene količine alkohola djeluju na vaše zdravlje!

Objavljeno

- datum

Svatko tko ide kroz životni proces prirodnog starenja može primjetiti da su neki ljudi iste dobi zdraviji od drugih

Kognitivni poremećaj je jedan od problema povezanih sa starenjem kojeg se stari ljudi boje, osim kroničnih bolesti, poput dijabetesa i kardiovaskularnih bolesti.

Stavimo bolesti na stranu, nedavna studija je pokazala da starije osobe koje umjereno konzumiraju alkoholna pića redovito mogu živjeti duže bez kognitivne degeneracije u usporedbi sa onima koji ne piju uopće alkoholna pića.

Istraživanje pod nazivom „Unos alkohola i kognitivna zdrava dugovječnost u zajednici odraslih: Studija Rancho Bernardo” ispitano je 1344 starijih osoba iz gradića Rancho Bernardo u Kaliforniji. Sudionici su bili 728 žene i 616 muškaraca bijele rase sa sveučilišnim obrazovanjem.

Istraživanje je provedeno u razmaku od 29 godina od 1984. do 2013. godine, na čelu sa glavnim autorom studije dr. Lindom McEvoy, izvanrednim profesorom na sveučilištu University of California, San Diego School of Medicine i autorom Erin Richard, apsolventom na sveučištu San Diego State. Nalazi ovog istraživanja objavljeni su u izdanju za kolovoz u listu Journal of Alzheimer’s Disease.

Prethodne studije su izvijestile o povezanosti između umjerenog unosa alkohola i dugovječnosti, ali ova studija je jedinstvena jer razmatra kognitivno zdravlje u kasnim godinama. Istraživači su otkrili da je umjerena konzumacija alkohola povezana sa značajnim smanjenjem mortaliteta i većim šansama za bolje kognitivno zdravlje u ostatku života.

Nalazi su pokazali da muškarci i žene u dobi od 85 godina koji su imali povijest umjerene do visoke potrošnje alkohola pet do sedam dana u tjednu, će biti kognitivno zdraviji od onih koji nisu taknuli ni kapljicu alkohola.

Kognitivno zdravlje sudionika ocijenjivano je svake četiri godine uz upotrebu standardnog testa demencije naziva ‘Mini Mental State Test’. Ovo istraživanje je financirao Nacionalni institut za zdravlje (NIH).

Nacionalni institut za zlouporabu alkohola i alkoholizam je utvrdio kategorije potrošnje alkohola: Umjereno konzumiranje koje uključuje jedno alkoholno piće dnevno (za odrasle žene bilo koje dobi i muškaraca preko 65 godina) i dva pića dnevno za odrasle muškarce ispod 65 godina; teška potrošnja alkohola uključuje tri alkoholna pića na dan (kod odraslih žena bilo koje dobi i muškaraca preko 65) i 4 pića dnevno za odrasle muškarce ispod 65 godina. Viša potrošnja od ovih iznosa je kategorizirana kao pretjerana. Prema studiji, samo nekoliko pojedinaca su bili kategorizirani da prekomjerno piju.

Brojne studije su već pokazale da dugotrajno prekomjerno konzumiranje alkohola uzrokuje demenciju i druge kroničnih bolesti. Postoji mnogo studija o alkoholu kao štetnom na sveukupno zdravlje (fizičko i mentalno), zbog čega ova studija vruća tema za raspravu – da li konzumacija alkohola pozitivno ili negativno utječe na životni vijek i kognitivno zdravlje.

Osim ponašanja i zdravstvenih ishoda, demografski čimbenici su također uzeti u obzir u ovoj studiji: više socioekonomske skupine, uključujući srednju klasu u gornju srednju klasu, bili su povezani s nižim rizičnim ponašanjem (npr. pušenje), nižom stopom mentalnih bolesti i boljem pristupu brizi o zravlju.

Pojedinci iz nižih socioekonomskih skupina su skloniji suprotnostima gornjeg opisa. Međutim, studija se također ograničila uklanjanjem konfuznih čimbenika, kao što su pušenje i pretilost. Slični primjer je i sa konzumacijom marihuane.

Pojedinci doživljavaju pogoršanje zdravstvenih problema i kroničnih bolesti konzumacijom alkohola, a također i skratiti pojedincu životni vijek.

Neki pojedinci su skloniji od drugih, pogotovo ako imaju nekontrolirane navike pijenja, ili povijest alkoholizma.

Izvor: NoviSvjetskiPoredak.com

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Magazin

Beskućnik izašao na pozornicu ali kada je zapjevao, žiriju se slomilo srce – ostali u šoku !

Objavljeno

- datum

Kada se Pablo Lopez Morales predstavio u meksičkoj verziji emisije Imam talenat, niko nije vjerovao da će uspjeti. Ulični muzičar nije imao lak život.

Kao tinejdžer, bio je beskućnik, a zatim ga je usvojila jedna američka obitelj. Kada je napunio 18 godina, vratio se u Meksiko, ali ga je tamo opet ‘dočekala’ ulica. Spavao je na autobusnim stanicama, jeo što je zatekao, a novac je zarađivao tako što je svirao flautu i pjevao.

Kada se pojavio na bini ovog takmičenja, bio je veoma nervozan. Kada je počeo pjesmu ,,Old Time Rock And Roll” svi u sali su bili oduševljeni i dirnuti!

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.