Connect with us

Zlatko Pinter

Aliji ništa nije bilo jasno ili se takvim pravio (V. dio)

Objavljeno

- datum

 CRTICE UZ BIOGRAFIJU RAHMETLI ALIJE IZEBEGOVIĆA  – 5. DIO   Donosimo i peti nastavak serijala o skicama za biografiju pokojnog predsjednika Predsjednistva BiH, Alije Izetbegovića.

7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora
(Izvor za fotografiju: http://bosnae.info/index.php/srpska-ofanziva-vrbas-92-pad-jajca-1992-godine)

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno
(Izvorza fotografiju: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39287)

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu...“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“ (Vidi: 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti (Vidi: 

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

NEOPRAVDANE BLOKADE KORISNIKA FACEBOOKA: PETICIJA ZA ZAŠTITU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Objavljeno

- datum

Duboko zadiranje u medijske slobode, slobodu govora, pravo na informaciju, ali i vjersko izjašnjavanje

Hrvatska je suočena s novom vrstom organiziranog napada na temeljna ljudska prava.

Zahvaljujući poznatim i nepoznatim skupinama dobro plaćenih besposličara ovih dana bili smo izloženi i još uvijek jesmo neviđenom pritisku, ograničavanju i brisanju određenih sadržaja objavljivanih na stranicama internetskih portala, a ništa bolje nisu prošli  niti korisnici Facebook računa što privatni profili, grupe ili stranice.

Nije nam poznato kako se ikada u ijednoj zemlji dogodilo nešto slično, da se masovno i sustavno brišu sve objave i fotografije jednog čovjeka kojemu je veliki broj korisnika računa Facebooka iskazao posljednje poštovanje i sućut obitelji zbog njegove smrti. Objave poput „Počivao u miru Božjem generale… Hvala ti za tvoju žrtvu časni hrvatski ratniče! Neka ti Gospodin podari mir.  Obitelji iskrena sućut…. “ Ovakove objave „bjesomučno“ se uklanjaju s Facebooka kao neprikladan sadržaj, a korisnicima blokira pristup Facebook računu. Također nije slučajno kako nisu uklonjene objave u kojima se izruguje ili vrijeđa pokojnog generala Slobodana Praljka.

Zbog mnogobrojnosti i sustavnosti iza kojih očigledno stoji režim, izražavamo duboku zabrinutost i pokrećemo peticiju, o svemu ovome upoznat ćemo hrvatsku javnost te zatražiti reakcije nadležnih institucija, Predsjednika Vlade RH, Hrvatskog Sabora i Predsjednice Republike Hrvatske. Također peticija koja je upućena vlasniku i direktoru društvene internetske mreže Marku Zuckerbergu bit će proslijeđena nadležnim tijelima u Ujedinjenim narodima, Europskoj uniji te Međunarodnim organizacijama za zaštitu ljudskih prava.

 Držimo kako je ovo vrlo ozbiljan nacionalno-sigurnosni problem, jer ako netko posjeduje ili neovlašteno koristi programe kako bi zlorabio kao u ovom slučaju za sprečavanje i kontroliranje informacija ili objava koje se tiču pokojnog generala Slobodana Praljka, institucije kojima je zadaća nacionalna sigurnost moraju reagirati, jednako kao i sve organizacije kojima je zaštita ljudskih prava primarna zadaća. Ovo je duboko zadiranje u medijske slobode, slobodu govora, pravo na informaciju, ali i vjersko izjašnjavanje budući se najveći broj izbrisanih objava odnosi na molitvu za posljednji oproštaj.  

Pozivamo sve ljude dobre volje da nas podrže svojim potpisom kako bi zaustavili ovaj atak na osnovna demokratska načela, spriječili organizirani poduhvat gušenja temeljnih ljudskih prava i sloboda koja su nam u proteklih nekoliko dana bila i još uvijek jesu uskraćena od koordinatora koji je zadužen za Facebook u Hrvatskoj.

ZAŠTITIMO LJUDSKA PRAVA I SLOBODE!

Podržite nas Vašim potpisom: OVDJE

Europsko vijeće za slobodu govora i zaštitu ljudskih prava

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

GENERAL PRALJAK JE DOKAZAO ISTINU I TO JE PROBLEM ZA TRIBUNAL

Objavljeno

- datum

Od sudskog procesa koji se pred Tribunalom u Den Haagu još uvijek vodi protiv šestorice hrvatskih generala i dužnosnika Herceg Bosne (Jadranka Prlića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Berislava Pušića, Valentina Ćorića i Brune Stojića), kako kažu analitičari, do sada nije bilo složenijeg, niti je ikad podignuta opsežnija optužnica.

O razlozima zbog kojih je to tako moglo bi se naširoko govoriti, međutim, možda bi najproduktivnije bilo ipak kratko razmotriti neke od temeljnih postavki na kojima počiva ta optužnica i usporediti ih s činjenicama i argumentima. Tek u takvoj konstelaciji – pri čemu se uporišne teze optužnice uspoređuju s faktima – dobiva se potpuna slika njezine utemeljenosti ili neutemeljenosti.

1.      Ključna teza u optužnici Tribunala jeste ona o „udruženom zločinačkom pothvatu“ na čijem su čelu stajali predsjednik Republike Hrvatske dr Franjo Tuđman i ministar obrane Gojko Šušak, a pripadali su mu i general Janko Bobetko, Mate Boban i spomenuta šestorica optuženih koji su već 13 godina u pritvoru haaškog Tribunala a da im još uvijek nije izrečena pravomoćna presuda;

2.      Kao temelj „udruženog zločinačkog pothvata“, naznačeni su „agresija Republike Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu“ i „stvaranje HZ/HR Herceg Bosne“;

3.      Iz ove dvije teze posljedično se izvlači zaključak kako je cilj političkog i vojnog vodstva Republike Hrvatske i Herceg Bosne bio etnički očistiti dijelove Bosne i Hercegovine od muslimanskog življa i priključiti ih Republici Hrvatskoj, čime bi se stvorila tzv. Velika Hrvatska.

Krenimo od kraja.

Gdje je, kad i od koga razrađen plan za stvaranje bilo kakve „Velike Hrvatske“, koji dokumenti takvo što sadrže i kad i kako se on provodio?

Gdje je to od strane Hrvata u Bosni i Hercegovini vršeno bilo kakvo etničko čišćenje muslimana, odnosno, postoji li barem jedan jedini dokaz da je bilo kada i bilo gdje tijekom rata (1992-1995.) od strane HVO ili HV opkoljena i napadnuta ijedna muslimanska enklava?

Tko je koga napadao u srednjoj Bosni (!?); crveno – područja pod srpskom kontrolom; zeleno – područja pod muslimanskom kontrolom; plavo – hrvatske enklave

Kad se dobiju objektivni i istiniti odgovori na ova dva pitanja, tvrdnje o „agresiji Republike Hrvatske na B i H“ i o „zločinačkoj naravi HZ/HR Herceg Bosne“ padaju u vodu, a samim time se urušava i konstrukcija „zločinačkog pothvata“ čija je namjena više nego očita: proglasiti Republiku Hrvatsku i hrvatski narod u B i H jedinim agresorima u zlonamjernom i nakaradno definiranom „međunarodnom sukobu“.

Srbi kao stvarni agresori na B i H koji su uz pomoć Srbije i „JNA“ okupirali preko 70% ove države i muslimani koji su u težnji teritorijalne kompenzacije onoga što su izgubili u sukobu sa Srbima krenuli u osvajanje hrvatskih domicilnih prostora u srednjoj Bosni ekskulpirani su, a agresorima proglašeni Hrvati koji su se jedini kontinuirano i principijelno zalagali za cjelovitu B i H, jedini je branili od početka do kraja rata i jedini prihvatili sve međunarodne mirovne planove za razrješenje krize u B i H!?

I na kraju, nije li suludo tvrditi da su Hrvati koji su se praktično u tom hrvatsko-muslimanskom oružanom sukobu na najvećem dijelu fronte nalazili u okruženju Armije B i H koja je bila od 5 do 7, a na nekim područjima i 10 puta jača i brojnija od HVO-a, bili agresori!?

Zar ovo nije suludo!? Koji bi se narod i koja vojska odlučili na takav samoubilački čin?

Američki vojni ekspert Charles R. Schrader u svojoj knjizi Muslimansko-hrvatski rat u srednjoj Bosni – Vojna povijest 1992.-1994. dokazuje stvarnu genezu, uzroke i tijek oružanog sukoba između dojučerašnjih saveznika Hrvata i muslimana. On tvrdi da ne postoji niti jedan jedini razložan argument i ni jedna činjenica kojima bi se moglo dokazati da su rat započeli Hrvati i da su oni napali muslimane na njihovim područjima. I taj zaključak izvodi kao posljedicu dugogodišnjih studioznih proučavanja svih činjenica i okolnosti (istraživanja na terenu, iskazi preživjelih, dokumenti itd.).

Dodaju li se tomu nepobitne činjenice o nespornoj i značajnoj materijalnoj pomoći koju je Republika Hrvatska pružala Bosni i Hercegovini bitno doprinoseći njezinoj obrani (od naoružavanja i obučavanja muslimana do opskrbe oružjem, streljivom, naftom, opremom, hranom, sanitetskim materijalom i drugim potrepštinama), besplatno o svome trošku i bez ikakve naknade primajući u hotele na Jadranu muslimanske izbjeglice (kojih je u jednom razdoblju bilo i preko 300.000), liječeći oko 10.000 ranjenika Armije B i H i preko 30.000 bolesnika u hrvatskim bolnicama itd., itd – sve to također besplatno, doista je tragikomično govoriti o bilo kakvoj namjeri okupacije B i H i etničkom čišćenju muslimana od strane Hrvata i Republike Hrvatske.

Hrvate proglašavati „agresorima“ a zatvarati oči pred evidentnim zločinima etničkog čišćenja što su ih u srednjoj Bosni počinili Armija B i H i njezini mudžahedini koji su vršili nezapamćena okrutna zlodjela nad zarobljenici i civilima, zvjerstva kakva nisu viđena u novijoj povijesti Bosne i Hercegovine (ritualna odsjecanja glava, mučenja i sakaćenja, klanja)!? Tisuće autentičnih fotografija i video kaseta svjedoče o ovim zločincima iz islamskih zemalja kojima je isključivi cilj bio radikalna islamizacija B i H i njezino pretvaranje u terorističku bazu iz koje bi se napadala Europa.

(Vidi: http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20010927/temedana.htm; http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Otkriven-identitet-mudzahedina-koji-je-pozirao-sa-odsjecenom-srpskom-glavom/103343: http://www.golshan.com/nemayeshgaah/jenayat/s078.html  http://svemirac.com/slike/2011/09/otkriven-krvolok-koji-je-pozirao-sa-odsjecenim-glavama/)   

Umjesto suđenja ovim patološkim zločincima koji su doista vršili etničko čišćenje u B i H i od kojih i danas strahuje zapadni svijet, ovi se slučajevi zataškavaju, a Republiku Hrvatsku optužuje što je „puštala mudžahedine preko svoga teritorija“. Pri tomu se zanemaruje činjenica da su svi do jednoga imali iskaznice međunarodnih humanitarnih organizacija i da bi u slučaju sprječavanja njihovog prelaska preko teritorija Republike Hrvatske tadašnje vodstvo hrvatske države bilo optuženo za onemogućavanje humanitarne pomoći Bosni i Hercegovini. Istinu o ulozi mudžahedina u ratu u Bosni i Hercegovini (1992-1995.) u svojoj knjizi Garibi (Zenica, 2006.) zapisao je i poznati novinar i politički analitičar muslimanskog podrijetla Esad Hećimović. On tvrdi da su mudžahedini došli „oteti“ bosansko-hercegovačkim muslimanima zemlju i od nje stvoriti ono što ona nikad nije bila – islamsku državu u kojoj će vladati šerijatski zakoni. (Dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Esad_Hecimovic_Garibi_Mudzahedini_u_BiH_1992_1999.pdf)

Pored svega toga, Republika Hrvatska se oduvijek principijelno i iskreno zalagala za opstojnost cjelovite B i H (od referenduma o samostalnosti do priznanja ove države i njezine obrane u kojoj su ginuli i ranjavani vojnici HVO-a i HV-a kako bi se vratili prostori koje je Armija B i H izgubila od srpskog agresora), pa su i sve spekulacije i lažne tvrdnje o „podjeli B i H“ koju su planirali i provodili državni vrh Republike Hrvatske ili dužnosnici Herceg Bosne zlonamjerne objede koje nemaju nikakvoga uporišta u realnim događanjima.

Naprotiv, postoje nedvojbeni dokazi, da je upravo Alija Izetbegović od jeseni 1992. godine nadalje imao sasvim konkretne dogovore s Miloševićem i Karadžićem o zamjeni istočne Hercegovine i Sandžaka (o čemu piše bivši komandant AR B i H Sefer Halilović u svojoj poznatoj knjizi Lukava strategija, str. 18-19.; dijelovi knjige dostupni na: http://www.slobodanpraljak.com/MATERIJALI/IZ_TISKA/KNJIGE/Sefer_Halilovic_Lukava_strategija.pdf)  i to nije bio jedini takav plan. Između njega i Halilovića je (prema tvrdnjama samog Halilovića koji u spomenutoj knjizi na više mjesta daje sasvim konkretne navode o Alijinom nastojanju da cijepanjem B i H dođe do etničke muslimanske države) je to bio glavni kamen spoticanja – Alija je pod uplivom vlastite pro-islamske struje i islamističkih međunarodnih krugova bio spreman na podjelu B i H u kojoj bi muslimanski narod dobio kakvu-takvu državu, dok su Sefer i njegova struja do kraja i konzekventno ostali uz jedinstvenu, unitarnu državu u kojoj će se stvoriti preduvjeti za njezinu islamizaciju uz dominaciju bošnjačko-muslimanskog naroda kao „temeljnog“ i „suverenog“. Da je Alija Izetbegović „ispod žita“ vodio politiku islamizacije i podjele B i H, svjedoči i jedan od najistaknutijih muslimanskih intelektualaca i njegovih najbližih suradnika Muhamed Filipović koji posljednjih 15-ak godina javno i otvoreno iznosi te činjenice i spominje konkretne ljude i događaje. Tu je argumentaciju nemoguće pobiti, pogotovu stavi li se sve to u kontekst tvrdnji Sefera Halilovića i mnogih drugih (Vidi:

https://www.youtube.com/watch?v=TJ2KvCaGJTQ9

On također tvrdi kako je Alija u dogovoru s Owenom i Stoltenbergom potpisao čak i sporazum o podjeli B i H na tri države u čemu je imao potporu Fikreta Abdića, pa i Nijaza Durakovića i mnogih drugih. (Vidi: https://www.youtube.com/watch?v=8hhGv9wxS6Y). Isto tako, javna je tajna da je Alija Izetbegović u barem dva navrata „nudio“ predsjedniku Republike Hrvatske dr Franji Tuđmanu pripojenje zapadne Hercegovine i još nekih područja Hrvatskoj, što je ovaj odbijao. Kroz cijelo vrijeme rata, Alija Izetbegović, njegova obitelj i SDA dobivali su enormne svote novca, zlata i raznih dragocjenosti kao „donacije za odbranu B i H“, što su ustvari bile investicije Turske, Irana, Saudijske Arabije i drugih muslimanskih zemalja od kojih je svaka imala svoje ciljeve u ovom dijelu Europe. I danas se među samim muslimanima u B i H još uvijek vode oštre polemike (i to u vrhu SDA i među tamošnjim intelektualcima) o tim „donacijama“ od kojih je jedan dobar dio prisvojila obitelj Izetbegović. Stoga je i njihova osobna motivacija za udovoljavanjem radikalnim islamističkim pokretima i režimima stvar koja se nikako ne smije zanemariti. Što se Alije tiče, on je sustavno radio na ostvarenju svoga sna o islamiziranoj B i H, točno onako kako je to krajem 70-ih godina zapisao u svojoj Islamskoj deklaraciji. Pročita li se ovaj spis i sve to što tamo stoji stavi u kontekst s ponašanjem Alije Izetbegovića i njegovih suradnika, nema mjesta nikakvim nedoumicama. Taj koncept islamizacije i pretvaranja B i H u kalifat, otvoreno je iznesen na Prvom bošnjačkom sabor u Sarajevu održanom 27-28. rujna 1993. godine 

Takvu koncepciju oštro je kritizirao i najugledniji muslimanski intelektualac i bošnjački nacionalist kojega je Alija Izetbegović svim silama nastojao privući na svoju stranu, Muhamed Filipović.

Zna li se sve to, pa uzimajući u obzir i bjelodanu činjenicu da je B i H podijeljena od strane međunarodne zajednice (na „republiku srpsku“ i Federaciju), je li normalno da se jedinim krivcem za podjelu ove države i dalje smatra dr Tuđman? I to bez ijedne činjenice i ikakvoga suvislog dokaza! Nepostojeći „dogovor između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu“ o navodnoj „podjeli B i H“, nakon čega je Hrvatska brutalno napadnuta i razarana, a njezini građani ubijani u krvavoj agresiji kroz slijedeće četiri godine!? Je li to dokaz!? Da je bilo ikakvog dogovora između njih dvojice bi li uopće došlo do tako krvavoga rata? Da je Tuđman postigao bilo kakav dogovor s Miloševićem, zar bi ga pokušali ubiti ispaljujući rakete na njegovu rezidenciju usred Zagreba (7. listopada 1991. godine)? Treba biti lud pa povjerovati u takve nebuloze. Drugi „krunski dokaz“ je famozna salveta Paddy-a Ashdown-a, izmišljotina koju ni jedan čovjek pri zdravoj pameti ne može uzeti kao bilo kakvu relevantnu činjenicu. To je trač za žuti tisak, a ne tema za ozbiljnu raspravu.

I još jedna važna činjenica: Da nije bilo hrvatskoga naroda u B i H i Republike Hrvatske, ne bi bilo ni države Bosne i Hercegovine, što je neizravno potvrdio i nasljednik Alije Izetbegovića na poziciji stožerne bošnjačko-muslimanske stranke SDA Sulejman Tihić u svojoj izjavi u Zagrebu 23. travnja 2010. godine. (vecernji.hr)

Pa zar je moguće da itko razuman zanemari sve ove argumente i tek tako pređe preko njih? Da se prihvate kao činjenice perfidne laži i konstrukcije, a ignorira istina?

Nitko nikad nije pobio ni jedan navod iz svih onih silnih izlaganja kojima je general Praljak dokazivao istinu. I razlog tomu je sasvim razumljiv i logičan: Svaka od tih tvrdnji ima svoje uporište u autentičnim izvorima i dokazima, u realnim događajima i stvarnosti u kojoj se odvijao rat u B i H. Danas – što je također svojevrstan apsurd – o dvoličnoj politici Alije Izetbegovića i muslimanskog vodstva više govore njegovi najbliži suradnici (poput Sefera Halilovića, Muhameda Filipovića i drugih), nego mediji i političari u Hrvatskoj.

U pozadini haaške optužnice protiv „šestorke“ Herceg Bosne i negativne protuhrvatske kampanje čiji smo svjedoci već više od jednog desetljeća, stoje očite namjere da se prošlost redizajnira i izvrši inverzija povijesti, na jedan drzak i zlonamjeran način: beskrupuloznim izvrtanjem činjenica i lažnim prikazivanjem događaja i procesa.

Jedino se Hrvatima u Bosni i Hercegovini osporava pravo na obranu, dok se u isto vrijeme šutke prelazi preko toga da su već prije početka rata u B i H (1990/91.) i prije nego su Hrvati utemeljili Herceg Bosnu, Srbi i muslimani stvorili slične organizacijske oblike za zaštitu svojih naroda.

U vrlo gledanoj emisiji lokalne zagrebačke OTV (link emisije u prilogu) 2 u 9 , dana 12. ožujka 2001. godine, gost je bio general Slobodan Praljak. Služeći se brojnim video prilozima i dokumentima, on je detaljno objasnio stanje prije i u vrijeme rata u B i H – kako procese i događaje vezano za velikosrpsku agresiju, tako i one koji se tiču ponašanja Alije Izetbegovića i muslimana, te  hrvatsko-muslimanskog sukoba, pa i detalje koji pojašnjavaju logiku, opravdanost, zakonsku utemeljenost i legalitet formiranja Hrvatske zajednice Herceg Bosne (kasnije Hrvatske Republike Herceg Bosne).

Dakle, u toj emisiji (među ostalim) general Praljak citira jedan od dokumenata:

U odgovoru Zorana Buntića (sada odvjetnik u Hercegovini) koji je bio ministar pravosuđa HZ HB Cirilu Ribičiču o legalnosti projekta HB (dokument se nalazi u Den Haagu):

‘Pod vodstvom SDS-a, srpski narod je 9. i 10. listopada 1991. godine osnovao ‘Skupštinu srpskog naroda’, a 21. prosinca iste godine formirao ‘Republiku Srpsku’. Muslimani su 10. lipnja 1991. godine na sastanku vodećih bošnjačkih javnih radnika kojih je bilo oko 400 iz cijele Jugoslavije i pod vodstvom SDA osnovali ‘Vijeće nacionalne odbrane muslimanskog naroda’ s muslimanskom ‘Patriotskom ligom’ kao vojnim krilom. Muslimanska ‘Patriotska liga’ bila je sastavljena isključivo od muslimana i činila je okosnicu buduće vojske čiji je cilj bio braniti muslimane. Hrvati su tek 18. studenoga 1991. godine utemeljili svoju HZ HB.’

I potom citira odredbu Ustava B i H koja govori o pravu na obranu:

„Po članku 256 Ustava B i H propisuje se: „Općine uređuju i organiziraju narodnu obranu i rukovođenje Teritorijalnom obranom i Civilnom zaštitom i drugim pripremama za obranu zemlje, a u slučaju rata na svom području organiziraju rukovođenje oružanim snagama i oblicima općenarodne obrane. Nepovredivo je i neotuđivo pravo svakog građanina B i H da brani slobodu, nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost B i H. Predsjedništvo Skupštine općine rukovodi narodnom obranom na području svoje općine.“ (Vidi: https://kamenjar.com/ovaj-video-bi-trebao-pogledati-svaki-hrvat-kojem-je-stalo-istine/)

U situaciji kad je praktično došlo do raspada države (SR B i H) u kojoj ne funkcionira ni središnja vlast niti bilo koja institucija, kada Alija Izetbegović kao predsjednik Predsjedništva te virtualne države (koja u biti ne postoji) nakon napada agresora na selo Ravno (općina Trebinje, B i H) 1. listopada 1991. godine PROGLAŠAVA NEUTRALNOST B i H i govori: „TO NIJE NAŠ RAT“ i kada Srbi i muslimani već imaju formirane organizacijske oblike obrane, uskratiti Hrvatima to pravo, ravno je zločinu.

HZ/HR HB (što je sadržano u svim relevantnim dokumentima), bila je osnovana isključivo s ciljem obrane i zaštite hrvatskoga naroda u vrijeme kad je bio izvrgnut uništenju i na svim dokumentima koji su kasnije izlazili u memorandumu stoji: „Republika Bosna i Hercegovina“ i tek potom ispod: „Hrvatska zajednica Herceg Bosna“. U temeljnim dokumentima HZ HB (kasnije HR HB) stoji kako će hrvatski narod poštivati demokratski izabranu vlast u B i H, dok postoji neovisnost B i H u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju. Ona je bila privremenog karaktera, uspostavljena iz nužnosti i ugašena kad je postignut dogovor o odnosima unutar B i H. Uostalom, HR HB je ušla u sastav Federacije B i H kao politička i administrativna jedinica hrvatskoga naroda, a HVO kao vojna komponenta Vojske federacije. Kako je to moguće, ako je HR HB „nelegitimna, zločinačka organizacija“? Kakav je u tom slučaju legitimitet Federacije?

Jedini „crimen“ Hrvata je što su se branili i obranili. Na njima druge krivnje nema.

Kao što je „krivnja“ generala Praljka to što je na haaškom Tribunalu dokazao istinu o sebi, svojim suoptuženicima i ratu u Bosni i Hercegovini na tako sjajan, briljantan način kako ne bi bio u stanju ni najbolji odvjetnik ili pravni ekspert. (Vidi: završna riječ generala Praljka:

I. dio: 

II. dio:

Ni jednu konstataciju, tvrdnju ili zaključak nije iznio a da ih nije potkrijepio dokumentima i dokazima. I ni jedno pitanje nije ostavio bez odgovora.

Zbog toga Praljak ispašta. U nemilosti je haaških birokrata koji su mu uskratili pravo na obranu, kažnjavaju ga zbog objelodanjivanja knjiga i dokumenata koji im ne idu u prilog na internetu, dok u isto vrijeme Sud ne reagira na opravdane primjedbe i zahtjeve vezano za status optuženika pri čemu se krše njegova elementarna ljudska prava: pravo na obranu i pravičnost suđenja.

Knjige generala Slobodana Praljka i svi oni dokumenti i materijali što ih on prezentira na svojoj stranici (http://www.slobodanpraljak.com), kao i najnovija knjiga Jadranka Prlića Prilozi za povijest HR HB (promovirana u kolovozu 2017. godine) u kojoj se na 2.100 stranica argumentirano obrazlaže i dokazuje sve ono što je vezano za Herceg Bosnu i obranu hrvatskoga naroda u nametnutom ratu (1992-1995.), ostaju kao trajni podsjetnici na istinu. Za buduće naraštaje i povijest.

I to ne može izbrisati nitko. Naše je jedino oružje istina i nje se moramo držati. Ona je jedini siguran putokaz i oslonac.

Naši domoljubi, heroji, mučenici i uznici iz Herceg Bosne koji nepravedno optuženi čame u haaškom kazamatu već više od 11 godina, obranili su svoju čast i dokazali tu istinu. Ne zato da bi spasavali sebe, jer oni su svoju žrtvu već podnijeli kroz sve ove godine, nego da skinu ljagu sa svoga naroda i njegove borbe za opstojnost, za slobodu na koju ima pravo svaki narod pod suncem nebeskim, pa i hrvatski.

Povijest će, nažalost, zabilježiti i to da ih je, na sramotu svih nas, matična domovina Hrvatska zaboravila i ostavila na milost i nemilost haaškim birokratama.

Ali uz njih je narod. Svi mi u kojima kuca hrvatsko srce na njihovoj smo strani.

Ako ima pravde, uskoro će biti s nama.

Molimo za njih i čekamo ih s vjerom u Boga Svemogućega.  

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

SRAMOTAN ODNOS HRVATSKE PREMA ŠESTORKI HERCEG BOSNE

Objavljeno

- datum

(izvor FOTOILUSTRACIJE: ovdje)

Jadranko Prlić, Bruno Stojić, Slobodan Praljak, Milivoj Petković, Valentin Ćorić i Berislav Pušić, naši uznici iz Herceg Bosne za hrvatske medije ne postoje. I ne samo za medije. Njih ne spominju ni najviši hrvatski dužnosnici, vodeće stranke, saborski zastupnici!

Srame ih se!? Boje se nečega? Imaju amneziju? Podlegli su negativnoj kampanji?

Što god od toga bilo, trebali bi znati: hrvatski narod se njima ponosi i zna tko su!

Možete ih klevetati ili šutjeti o njima, ali narod zna tko su!

Oni će, bilo to vama drago ili ne ostati zapisani u povijesti Hrvata kao svijetli primjeri, ma što vi govorili, i koliko god ih prešućivali!

Nije li tako bilo i s Gotovinom, Markačem, Čermakom, Ademijem? Na njih se putem naših mainstream medija ili od strane plaćenih lešinara-piskarala nabacivalo blato sve dok nisu oslobođeni optužbi! Za čiji interes i u ime čega!?

I kad se naša generalska trojka (Gotovina, Markač, Čermak) uzdignuta čela vratila iz Haaga, bili smo svjedoci njihovih izobličenih faca i šoka zbog oslobađajućih presuda. Čak ni u tim trenucima, kad su stotine tisuća Hrvata na svetim misama molili za slobodu nepravedno optuženih, a na središnjem zagrebačkom trgu ih razdragano mnoštvo dočekalo kako se nikada i nikoga u Hrvatskoj nije, kad je cijela Hrvatska bila u suzama radosnicama, oni nisu mogli skriti svoju mržnju i jal. I nevjericu da nevino optuženi nisu osuđeni a Hrvatska nije razapeta na stup srama pred svijetom!

Toliko „vole“ zemlju u kojoj žive!

Tim gubavcima, tom šljamu i ološu, ljudskom talogu kakvoga ima samo kod nas u Hrvatskoj ne smetaju krvnici koji su ostali neosuđeni i danas su na slobodi a počinili su najgora nedjela genocida i etničkog ćišćenja u Europi nakon Drugoga svjetskog rata! Zločinci koji i dalje ruju i šire mržnju, upućuju uvrede na adresu Hrvatske, pljuju po našim žrtvama i svetinjama i prijete novim ratovima!?

Oni ne nalaze ništa sporno u tomu što balkanski krvnik Milošević nije osuđen, u oslobađajućoj presudi fašistu i četničkom zlikovcu Vojislavu Šešelju, za njih nije upitna ni simbolična kazna izrečena krvniku Veselinu Šljivančaninu, ne oglašavaju se na optužbe dokazanih fašista Aleksandra Vučića, Ivice Dačića i njihovih slugu.

Više se mediji u Srbiji bave time i imaju objektivniji pristup u odnosu na ove pojave nego mi!

Je li to normalno!?

Nedavno je premijerka Srbije Ana Brnadić javno postavila pitanje: „Tko će Šešelju nadoknaditi onih 13 godina izgubljenog života koje je proveo u Haagu?“

Na stranu to što se dotična gospođa zalaže za prava zločinca i ratnog huškača, ali eto, kod njih se ni ljudi na najvišim pozicijama ne libe uzeti u zaštitu nekoga ako misle da je to u nacionalnom interesu.

Mi nismo doživjeli da naš premijer ili predsjednica barem jednom jedinom riječju podrže naše uznike iz Herceg Bosne. I da kažu istinu o ratu. Ili ja barem nikada nisam takvo što čuo.

SRAME SE ISTINE, ili su i sami podlegli kampanji. Istoj onoj koja je od početka blatila hrvatski Domovinski rat i blistave oslobađajuće operacije Hrvatske vojske i policije.

Hrvatski narod – kad kažem hrvatski narod, za mene je to zajedništvo nas Hrvata u Hrvatskoj, Herceg Bosni i dijaspori – jako dobro zna što je istina.

Hrvatski narod zna da su optužbe za „udruženi zločinački pothvat“ krivotvorine bjelosvjetskih mešetara i mutivoda kojima nije bilo u interesu da se Hrvati u Herceg Bosni obrane.

Hrvatski narod stoji iza svojih generala i iza ISTINE o svojoj borbi za opstojnost. Kolona sjećanja koja danas u Vukovaru teče kao rijeka kolona je sjećanja za sve naše žrtve, kako u Slavoniji, tako i na Banovini, u Dalmaciji, Dubrovniku, Konavlu, u Lašvanskoj dolini, i diljem naše Herceg Bosne.

Hrvatski narod u Herceg Bosni je kriv samo zato što je preživio, na njemu druge krivnje nema. I živjet će i dalje. Bilo to komu drago ili ne.

Sjajna obrana koju je na suđenju u Den Haagu iznio general Slobodan Praljak dokazala je istinu. I naš narod s vjerom u Boga i pravdu čeka presudu šestorki uvjeren u njihovu nevinost, jednako kao i u slučaju generala Gotovine, Markača, Čermaka, Ademija.

Naši generali iz Herceg Bosne, nepravedno optuženi i (nažalost) ostavljeni i od političke elite Republike Hrvatske na milost i nemilost svjetskim moćnicima, čekaju više od 13 godina na presudu. Ali nisu ostavljeni od NARODA i ostat će zapisani u našoj povjesnici, kao ČISTI I ČASNI ljudi, kakva god presuda tih moćnika bila.

Oni, da parafraziram generala Praljka, mogu biti i osuđeni, ali ne po pravdi i pravu, nego po sili i pravu jačega. 

A svi vi koji šutite a ne bi smjeli šutjeti, a u isto se vrijeme grčevito borite za svoje mjesto u povijesti istog ovog naroda, znajte:

TA POVIJEST SMJESTIT ĆE VAS TAMO KUD SPADATE.

Jer, istina je voda duboka!

 

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.