Connect with us

Zlatko Pinter

Aliji ništa nije bilo jasno ili se takvim pravio (V. dio)

Objavljeno

- datum

 CRTICE UZ BIOGRAFIJU RAHMETLI ALIJE IZEBEGOVIĆA  – 5. DIO   Donosimo i peti nastavak serijala o skicama za biografiju pokojnog predsjednika Predsjednistva BiH, Alije Izetbegovića.

7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora
(Izvor za fotografiju: http://bosnae.info/index.php/srpska-ofanziva-vrbas-92-pad-jajca-1992-godine)

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno
(Izvorza fotografiju: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39287)

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu...“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“ (Vidi: 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti (Vidi: 

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter

Komentari

Oglasi
Komentari

Zlatko Pinter

LJUBICA ŠTEFAN – PRAVEDNIK MEĐU NARODIMA I HRABRI BORAC ZA ISTINU O HRVATSKOJ

Objavljeno

- datum

(http://www.croatia.org/crown/articles/10241/1/Ljubica-Stefan-1921-2002-Croatian-Righteous-courageous-historian-and-publicist.html)

Na mramornoj ploči Zida časti u Vrtu pravednika u memorijalnom centru Yad Vashem u Jeruzalemu, prvi je put 1992. godine uklesano „CROATIA“ – unatoč protivljenju mnogih koji nisu bili skloni Hrvatskoj i njezinom predsjedniku.

Naime, Hrvatica Ljubica Štefan, jedino je pod tim uvjetom pristala prihvatiti priznanje Pravednika među narodima koji je te godine dodijeljen njoj i njezinu stricu Luji.

Ova hrabra i časna žena, profesorica slavistike, novinarka i publicistkinja prva je u javnost iznijela mnoge istine vezano za srpski antisemitizam, djelovanje Srpske pravoslavne crkve i holokaust u Srbiji, poratni (komunistički) Jasenovac, neumorno se borila za povijesne činjenice o blaženom Alojziju Stepincu i Katoličkoj crkvi u razdoblju Drugoga svjetskog rata i stala u obranu onoga što je pisao prvi hrvatski predsjednik dr Franjo Tuđman.

Bez kompromisa se zalažući za povijesnu istinu argumentirano je pobijala laži i krivotvorina koje su velikosrpska i komunistička promidžba i njezini centri u svijetu desetljećima širili i ubrzo je postala meta ne samo radikalnih srpskih krugova nego i naših domaćih neokomunista i „boraca za ljudska prava“ koji su se iz petnih žila upinjali očuvati te laži i mit o „ustaškom Jasenovcu“ kao stožernu odrednicu prema kojoj su cijeli hrvatski narod žigosali kao „zločinački“ i „genocidan“ (što uostalom i danas na razne načine čine).

U Hrvatskoj je, na žalost, živjela u oskudici, od mizerne mirovine koja nije bila dostatna za plaćanje troškova smještaja i prehrane u Domu umirovljenika u Klaićevoj ulici br.10. u Zagrebu, gdje je u sobi br.137., ova hrabra, poštena i ponosna žena provela svoje posljednje godine. Umrla je u bolnici Sv. Duh, nakon kratke i teške bolesti, ostavivši iza sebe desetak knjiga i veliki broj radova i tekstova.

Ljubica Štefan rođena je u Prilepu (Makedonija), 1921. godine, umrla 17. ožujka 2002. godine u Zagrebu. U mnogim je mjestima u Vojvodini i Bosni, na Kosovu, te u Beogradu radila kao nastavnica.

Materijale je skupljala po raznim arhivima – najviše u Beogradu, a dobar je dio građe koristila iz institucija vezanih za djelatnost  Srpske pravoslavne crkve. Ovakav pristup povijesnim događajima – pri čemu se građa prikuplja na samom izvorištu njezina nastanka – daje posebnu vrijednost i autentičnost njezinim djelima.

Desetljećima je neumorno tragala, prekapala arhive i različite izvore, kako bi došla do autentične građe za svoje knjige, objavivši ih u razdoblju od 1989. do 1999. godine.

Krajem osamdesetih počinje objavljivati neke od svojih radova, ali pod pseudonimom (iz razloga osobne sigurnosti).

 U razdoblju 1989./1992. iz tiska izlaze njezina djela:

— Srbija i Albanci. Pregled politike Srbije prema Albancima 1878-1989, Ljubljana, 1989.;

— Srpska pravoslavna crkva i Srbija u Drugom svjetskom ratu, 1990., Zagreb, Glas koncila (objavljeno u obliku feljtona);

— Mozaik izdaje, Zagreb, 1991. (na temelju njezinih materijala objavio Tomislav Vuković pod svojim imenom)

— Pregled srpskog antisemitizma, Zagreb, 1992. (potpisana kao Edo Bojović), koautor Tomislav Vuković;

 U Hrvatskoj (u koju dolazi 1992. godine iz Beograda), objavljuje pod svojim imenom:

— Od bajke do holokausta, Zagreb, 1993. – objavljeno na hrvatskom i engleskom jeziku;

— Srpska pravoslavna crkva i fašizam, Zagreb, 1996.;

— Stepinac i Židovi, Zagreb, 1998.;

— Istinom i činjenicama za Hrvatsku, Zagreb, 1999.;

— Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999.

 Svojim je djelima dala uistinu golem doprinos rasvjetljavanju mračnih strana povijesti na ovim prostorima. Njoj se (na sreću), nije mogao  “prišiti” epitet “antisemitkinje” “fašistkinje”  ili “ustaškinje”, kako se to po pravilu uvijek činilo s dr Tuđmanom i drugima koji su na sličan način dirnuli u “zabranjene teme”, jer je zasluženo nosila časno priznanje Pravednika među narodima. No, zato je među neo-komunistima i  pseudo-liberalima  počašćena epitetom  „kontroverzna“ (kao razlozi, navode se uglavnom kako je „branila Tuđmanove teze o Jasenovcu“ – ma što to značilo, i njezine „neistinite tvrdnje kako je Nikola Tesla bio Hrvat“), dok je u Srbiji – i među srpskim nacionalistima diljem „srpskih zemalja“, iz sasvim razumljivih razloga, jedan od najomraženijih likova u publicistici zadnjih desetljeća.

Osjećaj za pravdu i istinu Ljubice Štefan ne iscrpljuje se, međutim, u tomu da se bori samo za svoj (hrvatski) narod. Ona u podjednakoj mjeri protestira i protiv progona svih drugih, neovisno kojoj rasi, naciji, vjeri ili svjetonazoru pripadali.

Tako, primjerice, svojim sjajnim i argumentiranim analizama baca svijetlo na  složene odnose između Srba i Albanaca i zorno otkriva tragičan položaj u kojem se zahvaljujući velikosrpskoj hegemoniji našao albanski narod. Daje zanimljive i uvjerljive prikaze i kada je riječ o progonu humanista i demokrata Srba, i to bez ikakovih ograda i predrasuda.

Isto tako, anatomskom preciznošću secira djelatnost Srpske pravoslavne crkve (posebice u razdobljima velikih političkih kriza i ratova), te bez ostatka i zadrške iznosi punu istinu i dokazuje da je ova institucija (na žalost, zahvaljujući prije svega svojim visoko pozicionirani dužnosnicima (poput Nikolaja Velimirovića, Gavrila Dožića, Josifa Cvijovića i drugih ), isuviše često bila pokretač kotača zla, stavljajući se uglavnom na stranu ekstremnih političkih snaga i pokreta u srpskom narodu, šireći govor mržnje i potičući na sukob sa susjednim narodima.

 U nastojanju ostvarenja svoje “misije” (velikosrpskih ciljeva), Srpska pravoslavna crkva nije prezala niti od suradnje s fašizmom, usvajajući u isto vrijeme i nacističku (rasnu) teoriju, dok je antisemitizam također bio i ostao njezina trajna orijentacija.

Znajući dobro koliko je ovo osjetljiva tematika i sklizak teren, Ljubica Štefan posebnu je pozornost poklanjala vjerodostojnosti izvora na temelju kojih je skupljala građu za svoje knjige. Činjenica da je najveći dio te građe izuzet upravo s izvora otkuda je potekla, sama po sebi je neoborivi argument da je ono što je pisala istina.

Govoreći na jednome od brojnih skupova povjesničara, o komunističkom logoru  Jasenovac, poziva se, među ostalim na prof. dr. Srboljuba Živanovića, s Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, koji je 1963. i 1964. godine bio na iskapanju ostataka žrtava pokopanih na području današnjeg Spomen parka Jasenovac. “Živanović je potvrdio (navodi ona), da je u blizini tijela pronađena velika količina raznih premeta koji ukazuju na to da su žrtve bile dovedene do mjesta pogubljenja i da prethodno nisu bile u logoru, na što posebno ukazuje prisustvo noževa, prstenja, zlatnika itd.” (ovo potvrđuju i nalazi istraživanja što ih je proveo dr Marinko Oluić 1983. godine najsuvremenijim metodama daljinskih snimanja i sumiranjem svih dotadašnjih rezultata iskapanja na području Jasenovca – nalaz objavljen u publikaciji VGI).

Jedna od njezinih najvećih zasluga jeste istraživanje vezano za kardinala Alojzija Stepinca i pobijanje nepravednih i lažnih optužbi koje su desetljećima konstruirane protiv njega i cijele Katoličke crkve u Hrvata. Dobro poznavajući prilike u kojima se sve to odvijalo, a upućena i u odnose u samoj židovskoj zajednici, ona sustavno, na logičan i uvjerljiv način objašnjava brojne zakulisne igre kojima se i danas sprječava iznošenje pune istine.

Interesi pojedinaca i skupina (bilo da je riječ o onima iz Izraela, Beograda, Židovske općine u Zagrebu ili kojeg drugog mjesta) kojima je cilj zadržati postojeće stanje i osigurati daljnji monopol na istinu, još uvijek su nažalost toliko jaki, da istina teško prodire do javnosti.

Razbiti ustaljene predrasude i stereotipe koji su već dobili oblike mitova i dogmi, nije lak posao. Pa ipak ima onih koji se odlučuju na taj trnoviti hod po mukama.

Istina o (sada već blaženiku) kardinalu Alojziju Stepincu, ovih se godina ipak probija, poput tračka svijetla iz tmine. To ne mogu spriječiti više niti oni koji su već nekoliko puta u centru Yad Vashem opstruirali i odbacili prijedlog da ga se proglasi Pravednikom među narodima, (iako za to postoje više nego opravdani razlozi). Njihovo posljednje objašnjenje svodi se na tvrdnju da „nije podastrt dovoljan broj dokaza koji bi govorili u prilog tomu, kako je u vrijeme kada je spašavao Židove nadbiskup Stepinac bio u smrtnoj opasnosti“!?

Hrvatski je narod teško optužen i oklevetan, ali se s time nikako ne smijemo pomiriti. Koliko god put prema istini bio mukotrpan, nema nam druge nego nastaviti njime.

Možda je u tom kontekstu najbolje završiti riječima blagopokojnog kardinala Katoličke crkve u Hrvata, prečasnog Franje Kuharića, koji je i sam prošao tešku golgotu progona od strane komunističkog totalitarnog režima nepopustljivo i neumorno se zalažući za istinu. Evo jednoga navoda iz knjige Ljubice Štefan (Mitovi i zatajena povijest, Zagreb, 1999., str. 39.):

 „’Radilo se (rekao je 1991. kardinal Kuharić – op. Lj.Š.) o Stepinčevom rodoljublju i suprotstavljanju klevetama o genocidnosti hrvatskog naroda protiv kojega se i danas vodi žestoka borba. Kad vidimo nasrtaje na naš mir i slobodu, kao da nam hoće reći: nemate pravo na svoju povijest, svoj identitet, svoj teritorij, svoju domovinu, ni na svoj jezik i postojanje. Demokracija je otvorila vrata povijesnoj istini (pa zato kardinal ističe potrebu pisati u nas – op. Lj. Š.) knjige o kardinalu Stepincu u istinskoj objektivnosti, tako da sadašnji i budući naraštaji mogu imati istinit uvid u njegovo vrijeme i u njegov život i djelovanje’.“ (istaknuo: Z.P.)

Na budućim istraživačima je da nastave tamo gdje je stala ova hrabra i časna žena koja je u slobodnoj i suverenoj Hrvatskoj umrla u bijedi i siromaštvu, na sramotu svih nas.

Pokoj joj vječno i nek je Bog nagradi za sva dobra što ih je za života učinila.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

SRBI MANTRAJU O „GENOCIDU“, A U ZADNJIH 100 GODINA DRASTIČNO SU POVEĆALI BROJNOST I PROŠIRILI TERITORIJ

Objavljeno

- datum

(https://sr.wikipedia.org/wiki/Кнежевина_Србија)

Srpski političari i intelektualci su u većini (uz časne izuzetke), skloni izvrtanju istine, odnosno, sposobni gledati čovjeku u oči (ili što je još gore: u kameru) i bezočno lagati. Nije novovjeki „Otac nacije“ Dobrica Ćosić tek onako iz trbuha i napamet izrekao onu poznatu pohvalu laži (kad ju je promovirao u srpsku nacionalnu vrlinu prvoga reda), nalazeći u njoj moćno oružje za ostvarivanje „nacionalnog interesa“.

Glavna osobitost prevladavajućeg mentaliteta srpske „nacionalno svjesne“ javnosti (ili beogradske čaršije kao njezine avangarde) jeste upravo laž kao ubojito sredstvo propagande. I to je u prošlosti donosilo ploda i davalo rezultate. Zato se oni tih laži i propagande ne odriču.

I zato Aleksandar Vučić i njegova garnitura nastavljaju istim putem. Među njima ćete naći rijetko koga a da se neće pohvaliti kaki su mu „ustaše u Jasenovcu pobile rodbinu“ (barem njih 8,9, ako ne i više) i naravno, ta „rodbina ubijena od ustaša“ većinom se nalazi na lažnim popisima „jasenovačkih žrtava“ što ga je skrojila tvornica laži u Beogradu (tzv. Muzej žrtava genocida) predvođena bolesnikom Milanom Bulajićem i drugim krivotvoriteljima – a čije su krivotvorine od njih preuzeli gospoda iz JUSP Jasenovac i putem mrežnog internet popisa poturili ih javnosti kao „istinu“.

Kad Srbi mogu izmišljenog lika iz mašte (koji nikad nije postojao) „Vukašina Mandrapu“ staviti na popis žrtava Jasenovca i proglasiti svecem svoje crkve (kao „Svetog Velikomučenika Jasenovačkog“), onda se doista ničemu više ne treba čuditi.

Nije li to vrhunac izopačenosti ljudskog uma i patologija pred kojom razuman čovjek ostaje u nevjerici? Nepostojeći „Vukašin Mandrapa“ postao je mit „srpskog stradanja u Jasenovcu“, a plod je isključivo bolesne mašte sarajevskog neuropsihijatra i komunističkog aparatčika dr Nede Zeca koji ga je lansirao u javnost 1970. godine (dakle, punih 25 godina nakon svršetka rata i 27 godina poslije njegovog „mučeništva“ u Jasenovcu koje se nikad nije dogodilo – i za što nitko živ ne zna osim njega, dr Nede Zeca). Za tu prljavu umobolnu propagandu iskoristio je Glasilo Spomen-područja Jasenovac, god. I, br.1, od 4.VII. 1970, u kojemu prvi put objavljuje svoju prljavu izmišljotinu. I nitko se ne pita što se s „Mandrapom“ i njegovom „mukom“ čekalo više od 25 godina i otkud da se „ustaški koljač Žile Friganović“ iz čista mira „ispovjedi“ baš Srbinu Zecu, kojega se potom pušta živog i zdravog iz Jasenovca, da bi se ovaj poslije četvrt stoljeća najednom „sjetio“ ove epizode i zavaljao grudu za nastanak još jednog srpskog mita!?

Kod naših istočnih susjeda je, dakle, sve moguće (kao u Harry Potteru), pa i to da ih je sve više što ih se više „istrebljuje“.

Promotrimo li stvarno stanje srpskih teritorija i nacije u zadnjih 100 godina, dobivamo sliku koja je u najmanju ruku u radikalnoj opreci s teorijama o „kontinuiranom genocidu nad Srbima“, „ostatku zaklanog naroda“ i „Jasenovcu kao najvećem srpskom gradu pod zemljom“.

Njihova vlastita statistika jasno dokazuje kako besramno lažu da su bili izvrgnuti istrebljenju – naprotiv, oni su planirali i djelomično provodili to nad drugim narodima, od 1904. godine nadalje (nad Makedoncima, Albancima, Crnogorcima, muslimanima, Hrvatima) za što postoje nepobitni dokazi.

Od kad su međunarodno priznati kao „Kneževina Srbija“ (1878. godine na Berlinskom kongresu), u 117 godina (do 1995. i Daytonskog sporazuma), Srbi su svoj državni teritorij više nego udvostručili jer su ga povećali s 48.303 km2 na 112.908. čkm („uža“ Srbija 55.968  + Vojvodina 21.506 + Kosovo 10.908 + „republika srpska“ 24.526 čkm).

U Kneževini Srbiji 1874. godine bilo je 1.353.890 stanovnika, danas ih u Srbiji s Vojvodinom (bez Kosova) ima ukupno (popis iz 2011. godine)  7.186.862. Dodamo li „republiku srpsku“ (koja ima 1.440.000 stanovnika – po popisu iz 2010. godine), dobivamo brojku od 8.626.862 stanovnika.

Na kraju dolazimo do zaključka da su Srbi od priznanja državnosti 1878.  do danas (ugrubo promatrano) na području Jugoslavije svoj teritorij uvećali za 120%, a stanovništvo za preko 600%!

U samo 70 godina (promatrajući popis iz 1921. godine u odnosu na onaj iz 1991.), broj Srba na području Jugoslavije porastao je za fantastičnih 86,17% (ili s 4.580.775 na 8.528.047! (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, Srpski etnos i velikosrpstvo, Zagreb, 1997., str.166., tablica 14.).

Pratimo li broj Srba po republikama i pokrajinama, taj je trend također uočljiv.

U razdoblju od 1921. do 1991. godine, njihov je broj u „užoj Srbiji“ (odnosno, Srbiji bez pokrajina) povećan je za preko 100%  (s 2.531.321, na 5.081.766).

Broj Srba u promatranom razdoblju, drastično je rastao i u gotovo svim  ostalim  republikama i pokrajinama (u Bosni i Hercegovini za 65%, u Crnoj Gori za čak 963%, u Vojvodini za 122%, u Makedoniji za 251%, u Sloveniji za 715%, na Kosovu za 235%), a smanjen je samo u Hrvatskoj, i to za skromnih 1,5% – što u apsolutnom broju iznosi samo 9.218, unatoč ratu i masovnom napuštanju pojedinih krajeva Hrvatske u vrijeme od režima organizirane kolonizacije u Vojvodinu, budući da su Srbi činili 80% od preko 260.000 kolonista a veliki dio njih bio je s područja Like, Banije, Korduna i sjeverne Dalmacije). (Izvor podataka: dr Stanko Žuljić, isto).

Pri svemu tomu, treba imati u vidu, da je prosječna stopa (demografskog) rasta srpskog stanovništva u tih 70 godina bila minimalna ili negativna (kao i kod svih drugih naroda u Jugoslaviji – osim Albanaca, muslimana i Roma) i da je ona kod Srba ispod prosjeka Jugoslavije za promatrano razdoblje, pa stoga sve priče vezane za naprijed spomenute tvrdnje srpske historiografije o enormnim ratnim gubicima srpskog naroda postaju uistinu bespredmetne.

„Ustaški pogrom i genocid nad Srbima“ je, kako vidimo najobičnija propagandna laž, smišljena kako bi se pod krinkom „žrtve“ lakše ostvarila njihova ekspanzija koja je na djelu od kad su promolili nos iz Beogradskog pašaluka (početkom XIX stoljeća).

Srpske žrtve Prvoga svjetskog rata su udvostručene a što se Drugoga svjetskog rata tiče, tu su bili još radikalniji. Stoga nije čudno da su u stalnom nesporazumu i raskoraku s vlastitom statistikom i da ih poslije svakoga rata ima najmanje milijun „viška“ (u odnosu na prikazane žrtve).

„Ostatak zaklanog naroda“ – kako mnogi srpski radikali vole nazivati svoj narod, u samo 70 godina gotovo je udvostručio svoj korpus, a i dalje tvrdi kako su „ustaše poklale stotine hiljada“, pa čak i „milion, milion i po ili dva milijuna Srba“ (kako im se kad zalomi).

No, da vidimo kako stoji stvar s Hrvatima koji su optuženi da su „počinili genocid nad Srbima“ (1941-45.).

Hrvata je u Kraljevini Jugoslaviji 1921. godine bilo 23,5% od ukupnog stanovništva (ili u apsolutnom broju 2.816.454), a 1991. godine 19,7% (u apsolutnom broju 4.636.700). U tom razdoblju, broj Hrvata se povećao u apsolutnom broju za 1.820.246, ili u postotku za 64,62%.

Dakle, „počinitelji genocida“ (Hrvati) svoj su korpus u tih 70 godina povećali za 64,62%, a „žrtve genocida“ Srbi za 86,17%.

Razlika u korist „žrtava genocida“ je, 21,55%, što nikako nije zanemarivo, jer riječ je o brojci od oko 1.200.000 osoba.

Ovim podacima skoro da i nije potrebno bilo što dodati, jer govore sami za sebe.

Narod koji doživi „pogrom“, „istrebljenje“ ili „genocid“ ne može imati takvu demografsku ekspanziju.

Naši istočni susjedi se, međutim, sreću s jednom drugom pošasti.

Trend napuštanja Srbije uzima u posljednjih 30-ak godina sve više maha. Računa se da je ovu zemlju od predratnog razdoblja do sada napustilo oko 1.500.000 stanovnika, od čega najveći broj Srba (i to vitalne populacije), pa ih u samoj Srbiji (s Vojvodinom, bez Kosova) danas ima ispod 6 milijuna (5.854.855).

Prošle godine (2017.) srbijanski je Republički zavod za statistiku objavio porazne podatke, po kojima se u promatranom razdoblju od 10 godina (2006-20016.) broj stanovnika Republike Srbije smanjio ukupno za 385.000 (ili 38.500 godišnje) i to zbog negativne stope prirodnog priraštaja.

Prije nepunih pet godina dr Latinka Perović izazvala je sablazan u srpskoj javnosti zbog svoje izjave kako će Srbi nestati nastave li voditi ratove za teritorije i uništavati vlastitu biološku supstancu (jer džava koja ima u prosjeku svakih 11 godina rat – kao Srbi u XX stoljeću – nema budućnosti).

Govoreći o perspektivama za europski put Srbije i mogućnostima prevladavanja „istorijske svesti“ koja je izraz anakronizma i velikodržavnih ideja iz prošlosti, ona kaže:

“Mislim da su šanse minimalne, ali mora da postoji napor, pre svega intelektualni napor koji želi da da odgovor na pitanje koje zvuči jednostavno – gde smo to mi. I samo posle toga možemo da postavimo pitanje kako smo stigli dovde i kako možemo da se izbavimo odavde”. (Vidi: http://www.tacno.net/novosti/latinka-perovic-srbi-i-srbija-ce-nestati/; istaknuo: Z.P.)

Čini se da će ipak prije bijela kuga i bijeg mladih iz gospodarski uništene i zaostale Srbije učiniti svoje (vezano za daljnje planove teritorijalne ekspanzije od koje naši susjedi ne odustaju ni po cijenu svjetskog rata), nego će se njihove političke, crkvene i intelektualne elite dozvati pameti.

Na matrici velikosrpske ideologije čija je srž osvajanje tuđih zemalja odgojeni su brojni srpski naraštaji i tu mitomaniju, megalomaniju i bolesnu anakronu svijest nije lako potisnuti.

Dok biračko tijelo bira na vlast vučiće, daćiće, vuline, nikoliće i slične njima, nade nema.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

NEMA DOKAZA DA SU USTAŠE U JASENOVCU VRŠILI MASOVNA SMAKNUĆA

Objavljeno

- datum

Od kraja Drugoga svjetskog rata (1945.) do danas na području ustaškog logora Jasenovac (lokaliteti: Gradina, Jablanac, Uštice, Mlaka, Dubica, Granik, Krapje, Stara Gradiška) NISU PRONAĐENI NIKAKVI DOKAZI o postojanju bilo kakvih „masovnih grobnica ustaških žrtava“.

Tu leži odgovor na pitanje zašto su se sva dosadašnja istraživanja (iskopavanja, snimanja i sondiranja terena) pomno krila od javnosti i svrstavala u strogo čuvane državne tajne, a dobiveni nalazi trpali u sefove i zaključavali.

Budući da se kao amater-istraživač dugi niz godina bavim ovom temom, prije godinu i pol dana (nakon što sam na internetu slučajno pronašao materijala objavljen u Zborniku radova Vojnogeografskog instituta br. 10; Beograd, 2001.; Vidi: OVDJE), a u kojemu je citiran dio izvješća s rezultatima multidisciplinarnog istraživanja „logorskog kompleksa Jasenovac“ od ukupno 206 četvornih kilometara što ga je proveo dr Marinko Oluić sa svojim timom (1983. godine), odlučio sam stupiti u kontakt s njime. Razmijenili smo nekoliko mail poruka. Gospodin Oluić mi je ljubazno zahvalio na tomu što sam mu proslijedio dio citiranog izvješća (koje, kako sam kaže „nikad nije dobio“) i pritom potvrdio autentičnost onoga što je u njemu navedeno, bez ikakvih primjedbi na sadržaj citata.

Pozvao sam ga na kavu, ali, očito nije bio raspoložen razgovarati o Jasenovcu (ne znam iz kojih razloga), pa se na taj poziv oglušio. I tako je naša komunikacija završila.

Budući da je dr Marinko Oluić (koliko znam) jedan od najvećih živućih stručnjaka na području daljinskih snimanja u Hrvatskoj (a možda i šire), da je to njegovo istraživanje (koliko znam) bilo jedino takve vrste (multidisciplinarno) koje je objedinilo sve nalaze i rezultate dotadašnjih istraživanja na prostoru Jasenovca, te da je njegov tim poduzeo i daljnje detaljne pretrage terena i to uz pomoć tada (1983. godine) najsuvremenijih metoda snimanja (uključujući i pankromatsko i snimanje infracrvenim zrakama), te da je kao autor osobno potvrdio autentičnost dijela citiranog izvješća o nalazima, odlučio sam objaviti podatke do kojih sam došao, uvjeren da su vjerodostojni i da mogu doprinijeti konačnom utvrđivanje istine vezano za ovo bolno pitanje koje Hrvatsku teško opterećuje već više od 50 godina.

U pokušaju rasvjetljavanja nekih okolnosti koje barem dijelom objašnjavaju što se sve i kako poduzimalo u istraživanjima vezano za pronalaženje lokacija mogućih grobišta na području jasenovačkog logorskog kompleksa i eventualnog utvrđivanja broja žrtava, nikako se ne može zaobići ono što je poduzimala JNA, odnosno, njezin Vojnogeografski institut, i to (od 1957. godine nadalje) uz korištenje najsuvremenije opreme i metoda za daljinska geološka snimanja (od običnih aerofotogrametrijskih, do pankromatskih, georadarskih i snimanja infracrvenim zrakama).

Zna se kakvu je moć u bivšoj komunističkoj Jugoslaviji imala JNA (koja je uživala status „sedme republike“) i ona je ta istraživanja (kao i bilo koje druge aktivnosti) mogla provoditi bez ikakvih ograničenja i prethodnih konzultacija s republičkim političkim vodstvima, pa tako i onim u SR Hrvatskoj. K tomu treba imati u vidu da je vojska bila moćan instrument politike koja je stvarala antihrvatske mitove počevši od Jasenovca i Jadovna nadalje i da je logistički provodila sve ono što je nalagao partijski vrh. Uostalom, njezina kompletna kadrovska struktura (od najnižih do najviših razina) bila je u isto vrijeme u članstvu KPJ/SKJ, a JNA je imala i posebnu svoju partijsku organizaciju (Organizacija saveza komunista u JNA) – sasvim nalik režimima u kojima su na vlasti bile vojne hunte.

U već spomenutom Zborniku radova br. 10, Vojnogeografskog instituta (Beograd, 2001.), na str. 77-94. objavljen je specijalistički rad (UDK:355.292.001.5”1941/1945”:571.96) pod nazivom: „Interdisciplinarno istraživanje masovnih stratišta sistema ustaških logora Jasenovac“, autora Jasmina Babića (kapetana „JNA“) u kojemu ovaj nastoji sistematizirati sve do tada poduzete mjere vezano za istraživanje masovnih grobišta na lokacijama Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (odnosno, na lokalitetima koji su spadali u tzv. sistem jasenovačkih ustaških logora).

Na str. 82-83. ovog rada,  kapetan Babić nabraja sva dotadašnja snimanja načinjena od strane „JNA“ i drugih institucija u razdoblju od 1945. do 1983. godine:

  1.  1945. godine izvršeno je prvo panoramsko aero-snimanje;
  2.  1946. godine JRV (Jugoslovensko ratno vazduhoplovstvo) snimalo je tok rijeke Save i područje od Krapja do Stare Gradiške;
  3.  1957. godine izvedeno je prvo fotogrametrijsko pankromatsko snimanje šireg područja logora Jasenovac od strane Zavoda za fotogrametriju iz Beograda;
  4.  1976. godine područje Jasenovca i Donje Gradine snimano je metodom infracrvene tehnike, što je proveo Geodetski zavod Slovenije iz Ljubljane.

U nastavku, kapetan Babić navodi:

„Od 1960. do 1990. VGI (Vojno-geografski institut – op. Z.P.) sukcesivno za potrebe dopune sadržaja topografske karte…u panhromatskoj tehnici snima i područje koje je nekada obuhvatao sistem ustaških logora genocida“,

i zatim dalje kaže:

„1983. godine, u organizaciji Spomen područja Jasenovac i Ina-Projekta iz Zagreba, VGI (Vojnogeografski institut – op. Z.P.) u kolor tehnici fotogrametrijski snima 206 km2 u zahvatu reke Save uzvodno od Krapja do Stare Gradiške. Negativi se danas nalaze u arhivi VGI.

(…) Po izvođenju fotogrametrijskog snimanja 1983. godine, Olujić na okruglom stolu održanom 21. aprila 1984. godine, izlaže rad u kome iznosi rezultate istraživanja do kojih je došao interpretacijom snimaka. Pored kolor snimaka iz 1983. na raspolaganju je imao i panhromatske snimke iz 1957. i infracrvene snimke iz 1976. godine.

Važniji rezultati njegovog rada su doslovno citirani. ‘Rezultat provjere bio je slijedeći: na četiri lokacije pronađene su ljudske kosti i lobanje, te razni predmeti kao što su: žlice, četkice za zube, novčanik, katanac, ženske ogrlice (rasute), ženske cipele i razni drugi predmeti. Sve je nađeno na dubini od 80 do 100 cm. Na jednoj od tih lokacija ustanovljeni su ostaci kreča.

Na lokaciji koja se nalazi u neposrednoj blizini označenog groblja u bivšem koncentracionom logoru pronađene su goveđe kosti. Prema usmenom saopćenju R. Trivunčića u vrijeme egzistiranja logora tu se nalazila kuhinja i mesnica, pa su u tu jamu bacane kosti životinja.

Na dvije lokacije, izvan bivšeg logora, terenskom provjerom nisu ustanovljeni ostaci koji bi ukazivali na postojanje grobnica.’ (Olujić, 1984.).“ (Vidi: http://www.vgi.mod.gov.rs/preuzmi/digitalna_biblioteka/zbornik_radova_2001.pdf; istaknuo: Z.P., stranica posjećena 14.10.2015.; izvršen prijepis s ćirilice na latinicu bez ikakvih izmjena teksta)

Toliko od kapetana Jasmina Babića koji piše „specijalistički rad“ o „ustaškom genocidu“ a od genocida ni traga.

Kad je riječ o prof. dr Marinku Oluiću, najprije treba istaknuti kako je čovjek spomenuto istraživanje odradio pošteno i profesionalno, ne podliježući nikakvim pritiscima i tako sačuvao i svoj znanstveni kredibilitet, ali i moralni i ljudski integritet.

Treba također znati da je u pitanju svjetski priznati stručnjak u oblasti daljinskih istraživanja i snimanja Zemljine kore, koji je diplomirao na studiju geologije PMF-a Sveučilišta u Zagrebu, a doktorsku disertaciju obranio 1973. godine na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu. Osim što je bio dugogodišnji profesor na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (gdje je 25 godina na redovitom i post-diplomskom studiju držao nastavu iz kolegija Daljinska istraživanja u Geologiji), vodio je značajne znanstveno-istraživačke projekte (Institut za naftu, Industroprojket, Ina-Projekt), radio je u eksperimentalnim timovima OUN-a, EU, Japanske svemirske agencije za razvoj i primjenu satelitskih snimanja, jedan je od inicijatora znastvenog  Savjeta za daljinska istraživanja i fotointerpretaciju u okviru HAZU, autor 6 stručnih knjiga, preko 130 znanstvenih članaka, jedan od najvećih svjetskih autoriteta na polju geologije i seizmologije, posebice vezano za daljinska snimanja i njihovu primjenu.

Ako bi bez previše teoretiziranja trebali izraziti rezultate svih do sada poznatih i spomenutih istraživanja provedenih na lokacijama koje spadaju u tzv. kompleks ustaškog logora Jasenovac (od 1945. do 1983. godine – uključujući i ovo koje je spomenuto posljednje a o čemu je dr Oluić govorio na okruglom stolu u Zagrebu travnja 1984.), mogli bismo mirne duše reći: nije pronađeno NIŠTA, jer, upravo NIČEGA od onoga što se tvrdilo od strane službenih komunističkih vlasti, njihovih instituta, organizacija i čitave vojske režimskih „naučnika“, istraživača, povjesničara, novinara i publicista TAMO NEMA.

Dakle, NEMA ČAK NI INDICIJA DA POSTOJE IKAKVE MASOVNE GROBNICE S USTAŠKIM ŽRTVAMA i pored toga što je (od 1945. nadalje) bilo poduzeto sve što je bilo moguće (od sondiranja terena – s više stotina sondi, frangmentarnih iskapanja – prema uputama navodnih „svjedoka ustaških zločina“, preko aerofotogrametrijskih i pankromatskih, do snimanja infracrvenim zrakama). Provedena georadarska snimanja (dubinsko skeniranje i snimanje tla radio valovima koje precizno utvrđuje što se nalazi u tlu ispod površine) na području Donje Gradine pokazala su da ni tamo masovnih grobnica nema.

To je jedina, prava i nepobitna istina!

Da su komunisti imali bilo što opipljivo što bi potvrđivalo njihove teze, može se zamisliti kakvu bi predstavu napravili od toga i kako bi mahali tim nalazima.

Podsjetimo: primijenjenim tehnikama snimanja (pankromatskim, snimanjem infracrvenim zrakama i georadarom) morala bi se otkriti sva pa i najmanja odstupanja u strukturi tla i postojanje bilo kakvih artificijelnih objekata ili artefakata ispod površine Zemlje, uključujući i ljudske kosti i predmete koji su pokopani uz njih.

Fantastične priče o „masovnim grobnicama ustaških žrtava“ od kojih su neke (čak) široke po 20 i više metara a duge stotinjak (!) najobičnija su laž i izmišljotina, kao i navodi o „stotinama tisuća pobijenih“ i „dečjim grobnicama“ s preko 20.000 žrtava i kad bi takvo što postojalo vrlo lako bi se moglo otkriti i bez ovako složenih postupaka i specijalnih daljinskih snimanja.

Čak i ove ljudske kosti i lubanje koji se spominju u izvješću dr Marinka Oluića (Babić ne navodi koliko ih je bilo – ili ne zna ili je broj premali u odnosu na njegova očekivanja?!), kao i predmeti pronađeni uz njih, ne govore u prilog tomu da je riječ o logorašima – nego prije o osobama koje su dovedene na to mjesto i odmah pobijene – tko su bili egzekutori, također je nepoznanica, jer na tim mjestima su nakon rata ubijali komunisti (i ovo je razlog da su nakon svakoga iskopavanja kosti odmah potom zatrpavane kako se ta istina ne bi otkrila). 

Izostavimo li opća mjesta u radu kapetana Babića koja se bave politizacijom Jasenovca, a ne znanstvenom analizom (jer on ovaj materijal piše vjerojatno zbog promaknuća u službi, pa u skladu s tim riječi „ustaški zločini genocida“, „sistem ustaških logora smrti“ i slične fraze mora koristiti htio ili ne), taj tekst upravo potvrđuje kako su neutemeljene i potpuno promašene bile sve dotadašnje procjene i tlapnje o desecima i stotinama tisuća „ustaških žrtava“.

Babić nigdje ne navodi mogući broj žrtava (pa niti okvirno, u smislu procjene – a piše „specijalistički rad“ na tu temu, što je u najmanju ruku vrlo zanimljiv pristup!?) i jedino što po tom pitanju poduzima jeste obračun s procjenama dr Tuđmana što ih ovaj iznosi u svojoj knjizi ‘Bespuća povijesne zbiljnosti’.

Za jedan rad koji pretendira biti znanstveni pregled interdisciplinarnih istraživanja i njihovih rezultata na ovom polju kroz razdoblje dulje od 50 godina, to je prilično neozbiljno i neodgovorno.

Riječ „genocid“ se redovito rabi, ali nigdje ni jednoga dokaza!

Kapetan Babić nije imao petlje izreći istinu, a niti snage ponoviti stare laži o broju žrtava iz vojnih i drugih enciklopedija, jer ih sadržaj analize ovih istraživanja čini bespredmetnim – pa onda pronalazi solomonsko riješenje i prešućuje uopće se odrediti u tom smislu. Što se politikantske frazeologije i njezine primjene tiče, ona je prepisana iz vokabulara beogradskog krivotvoritelja Milana Bulajića, čiji radovi Babiću i jesu osnovna literatura.

Osim više puta ponovljenih tvrdnji o „sistematskom istrebljenju čitavih naroda“, „hrvatskim ustaškim logorima genocida“ – dakle, da ne bi bilo zabune, to u njegovoj interpretaciji nisu samo „ustaški“, nego i „hrvatski logori genocida“ – i napada na Tuđmana, kapetan Babić ne može sakriti svoje razočaranje činjenicom da NDH nije bila osuđena nakon rata kao „genocidna“ i „zločinačka tvorevina“ (kako od strane saveznika, i Međunarodnog vojnog suda za ratne zločine u Nurnbergu, tako i od pravosuđa Jugoslavije i njezinih republika, pa i same NR Hrvatske), kao i time što ustaški pokret nije „proglašen zločinačkom organizacijom“ (nego je samo suđeno pojedincima i skupinama za ratne zločine i zločine protiv civilnog stanovništva). Sve u svemu, on se u svome radu više bavi politiziranjem, propagandom i ideologijom nego znanošću, ponavljajući već otrcane fraze i prežvakane floskule, i tako pokušava prikriti i zabašuriti nepostojanje bilo kakvih dokaza o masovnim ustaškim zločinima, dok o „genocidu“ ili sustavnom ubijanju ljudi nema niti govora.

Istini za volju, manipulacije brojem žrtava (pa i one najradikalnije – od strane Srboljuba Živanovića, Radomira Bulatovića, Milana Bulajića, Velimira Terzića, Vladimira Dedijera, Antuna Miletića i drugih prljavih srpskih propagandista bez morala i skrupula), ne bi bile moguće, da ovi i slični nalazi nisu od samoga početka (od 1945. godine nadalje) bili pod embargom, kao najstrože čuvana državna tajna.

Pogledaju li se pažljivije sva dostupna izvješća o brojnim istraživanjima na području Jasenovca, Stare Gradiške i Donje Gradine (provođena od strane JNA i njezinog Vojnogeografskog instituta, angažiranih stručnih institucija, raznih skupina antropologa i SUBNOR-a, te istraživača pojedinaca), ne može se reći da se nije nastojalo istražiti područja za koja se tvrdilo da kriju masovne grobnice – ali ta su istraživanja poduzimana s isključivim ciljem dokazivanja tada već službenih, drastično preuveličanih  podataka o broju žrtava.

Budući da niti jedno od tih istraživanja ni približno nije potvrđivalo ono što su službeni izvori propagirali – dobiveni su rezultati jednostavno proglašeni državnom tajnom, skrivani i prešućivani, čime se samo pothranjivalo i jačalo već  stvoreni mit.

Dakle, dokaza o masovnim grobnicama s ustaškim žrtvama nema, a tko su žrtve u gornjim slojevima ispod površine na pojedinim lokacijama, (od kojih su neke kako je vidljivo i iz izvješća dr Marinka Oluića otkopane) i tko ih je pobio, to tek treba utvrditi.

Istraživač Roman Leljak nedavno je u medijima iznio kako je došao do originalnog dokumenta (iz Vojnog Arhiva u Beogradu) iz 1946. godine, u kojemu stoji kako je ukupan broj osoba koje su smrtno stradale u ustaškom logoru Jasenovac (dakle ne samo ubijeni, nego i oni koji su umrli od bolesti) točno 1.654. Dokument potječe iz fundusa Komisije za utvrđivanje ratnih zločina okupatora i njihovih pomagača Hrvatske, sastavnim je dijelom dokumentacije koja se koristila u svrhu naplate ratne reparacije od Njemačke, a jedan primjerak nalazi se i u sudskom spisu ustaškog dužnosnika Ljube Miloša (koji je 1948. godine osuđen od jugoslavenskih vlasti na smrt i pogubljen).

Od 1.654. do 700.000, milijun (ili čak i više) „ustaških žrtava“ u Jasenovcu!? Takvu perverziju može konstruirati samo srpsko-komunistička propaganda i ni jedna druga!

Jedan od besramnih pamfleta koji svojom drskošću prevazilazi čak i ono što je desetljećima smišljao i konstruirao Milan Bulajić sa svojom krivotvoriteljskom ekipom iz beogradskog „Muzeja žrtava genocida“, jeste onaj što ga je u Sarajevu 1990. godine (uoči samoga rata na području SFRJ, u sklopu ratno-huškačke kampanje) objavio sociolog dr Radomir Bulatović.

Njegov rad zvučnog naziva: „Koncentracioni logor Jasenovac, sa  posebnim osvrtom na Donju Gradinu. Istorijsko-sociološka i antropološka studija“ , vjerovali ili ne, sadrži podatak da je u ustaškom logoru Jasenovac ubijeno (ni više ni manje), nego točno 1.110.929 osoba, „pretežito Srba“ (?!), a ono što je u cijeloj priči najzanimljivije, jeste to što autor tvrdi kako je izračun „zasnovan na rezultatima antropoloških istraživanja na području logora Jasenovac“(što je naznačeno i u samom naslovu ovog „naučnog rada“, mada je jako dobro poznato da je do sada antropološki obrađen zanemarivo mali broj posmrtnih ostataka, u svakom slučaju ispod 200!). Bulatovićev izmišljeni broj „jasenovačkih žrtava“ veći je od ukupnog broja izravnih ratnih žrtava na području cijele Jugoslavije za gotovo  90.000 (?!) što je očiti dokaz o kakvom se „znanstveniku“ u ovom slučaju radi.

Kad su u pitanju bolesnici i patološki mrzitelji svega što je hrvatsko, nema onoga što je nemoguće.

Roman Leljak potvrdio je također kako je u istom arhivu u Beogradu došao do dokumenta potpisanog od Josipa Broza Tita osobno, 21. kolovoza 1948. godine, a riječ je o naredbi kojom on nalaže zatvaranje komunističkog logora Jasenovac, što znači da su ga komunisti koristili više od 3 godine nakon svršetka rata. Koliko su oni osoba pobili na tom mjestu i što se sve nalazi u gornjim slojevima (80-100 cm ispod površine Zemlje), ostaje da se vidi. Jedini siguran način utvrđivanja istine bio bi: PREKOPATI Jasenovac, što čuvari lažnog jasenovačkog mita izbjegavaju već više od 72 godine. Zašto, nije ni potrebno pitati, jer da nemaju debele razloge za to, ne bi krili istinu i služili se prozirnim lažima.

U svakom slučaju, danas imaju ozbiljnih razloga za paniku.

Jer, kula od karata se urušava, polako, ali sigurno i nepovratno, a njihove izopačene i zloćudne krivotvorine uz pomoć kojih su optužili čitav hrvatski narod izlaze na svjetlo dana.

Bilo je i vrijeme.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno