Connect with us

Zlatko Pinter

Aliji ništa nije bilo jasno ili se takvim pravio (V. dio)

Objavljeno

- datum

 CRTICE UZ BIOGRAFIJU RAHMETLI ALIJE IZEBEGOVIĆA  – 5. DIO   Donosimo i peti nastavak serijala o skicama za biografiju pokojnog predsjednika Predsjednistva BiH, Alije Izetbegovića.

7). Ponašanje Alije Izetbegovića u vrijeme agresije na B i H bilo je od samoga početka najblaže rečeno sramotno i skandalozno. Ne samo da je zgazio riječ koju je dao narodu u Pologu 9. svibnja 1991. godine, nego se gotovo kroz cijelo vrijeme rata ponašao protivno svakoj logici i zdravom razumu. A sve na štetu građana B i H, pa i naroda čiji je politički predstavnik i lider bio.

Najprije je mjesecima odbijao prihvatiti činjenicu da je država kojoj se formalno nalazio na čelu (kao predsjednik Predsjedništva B i H) napadnuta. Čak što više, stavljao je u istu ravan agresora i žrtvu – u ovom slučaju bosansko-hercegovačke Hrvate i srpsko-crnogorskog osvajača i zagovarao tezu podijeljene krivnje, iako je bilo bjelodano da je teritorij B i H izravno napadnut agresijom na selo Ravno 1. listopada 1991. godine.

Nije reagirao niti kad su polovicom ožujka 1992. godine snage srpskog agresora napale Jajce i Pougarje u sklopu operacije „JNA“ kodnog naziva „Vrbas ’92“. Tamo su osvajana, razarana, paljena i pljačkana čitava sela, hrvatski narod protjerivan, a iz Sarajeva ni glasa. Izetbegović je reagirao tek prvih dana travnja, poslije pokolja muslimanskih civila u Bijeljini. Zločin su izvršile srpske paravojne postrojbe iz Srbije (arkanovci) i tek je ovaj pokolj pokrenuo muslimansko vodstvo na kakvu-taknu akciju, ali sam Alija nije mrdao iz sigurnosti svoga ureda u Sarajevu. Još uvijek je upirao oči u „JNA“ očekujući da će se smilovati i zaštiti one koji nekad bili „kičma Jugoslavije“ (muslimane).

Operacija „Vrbas ’92“ – pravci napada agresora
(Izvor za fotografiju: http://bosnae.info/index.php/srpska-ofanziva-vrbas-92-pad-jajca-1992-godine)

Alija nije znao što se događa i tko na koga puca ni 3. svibnja 1992. godine, kad su ga Srbi zarobili u sarajevskoj zračnoj luci (po povratku s puta u inozemstvo otkuda se vraćao skupa s kćerkom) i odveli u vojarnu u Lukavcu. Javnost je imala prigodu uživo pratiti program u kojemu su se kao u nekoj radio komediji smjenjivali tragikomični dijalozi između Izetbegovića, Ejupa Ganića, generala „JNA“ Kukanjca i drugih aktera, a posebno je zanimljiv bio „državnik“ Alija, budući da je uporno inzistirao da mu Ejup i ostali kažu „KO TO PUCA“ (!?). Prethodne noći (2/3 svibnja) u Sarajevu su vođene borbe između branitelja grada i „JNA“, jer agresorska vojska je dan prije (2. svibnja) već granatirala poštu, zgradu Energoinvesta i objekte u Starom gradu i samome središtu Sarajeva, A PREDSJEDNIK DRŽAVE JOŠ UVIJEK NIJE ZNAO TKO PUCA.

Alijino beskonačno oklijevanje, njegov kukavičluk i nespremnost suočavanja sa stvarnim stanjem, skupo su koštali Bosnu i Hercegovinu, pa i sam muslimanski narod, koji bi (da ga je vodio pravi državnik i vojskovođa, a ne ljigavac i kukavica) zacijelo imao mnogo manje gubitke i vjerojatno ne bi međusobno zaratio.

Naime, bosanskohercegovački muslimani su jedina strana u ratnim sukobima na području bivše SFRJ (1991-’99.) koji su IMALI MEĐUSOBNI ORUŽANI SUKOB i to je jedna od važnih činjenica koja mnogo govori o političkom i vojnom vodstvu u Sarajevu, ali se često zanemaruje i prešućuje.

Imajući sve to u vidu, prilično je zanimljivo slušati hvalospjeve o Aliji kao „vojskovođi“ i „velikom državniku“ koji je „sačuvao Bosnu“ – što ih neki izriču u Sarajevu iz tko zna kojih sve razloga i motiva.

Činjenice su neumitne i one govore same za sebe.

Ovo na sreću više nije razdoblje Prvoga ili Drugog svjetskog rata, pa da se uvjeravamo što i kako je bilo, nego vrijeme napredne tehnologije i elektronike u kojemu je jako teško prikriti ili krivotvoriti prošlost, pogotovu kad postoje materijalni dokazi kao u ovom slučaju.

Alija se volio junačiti i pozirati u ratnoj odori, ali samo tamo gdje je bilo sigurno
(Izvorza fotografiju: http://www.bosnjaci.net/prilog.php?pid=39287)

Agresija postrojbi „JNA“ i srpsko-crnogorskih rezervista i četnika na Bosnu i Hercegovinu započela je iznenada, 1. listopada 1991. godine (istoga dana kad je napadnut i Dubrovnik), napadom na selo Ravno (općina Trebinje), njegovim razaranjem i progonom civilnog stanovništva. Za takav atak nije bilo nikakvih razloga, jer u selu nije postojala nikakva oružana formacija, niti se ono po bilo kojem kriteriju moglo smatrati vojnim ciljem. U Ravnom čak nije bilo niti otpora napadačima, a narod je pred njihovim trupama bezglavo bježao. Selo je razoreno, zapaljeno i temeljito opljačkano. U prilog istini o svemu što se tamo događalo, govore i dokazi koje je poslije svega u svojim televizijskim arhivama ostavio sam srpsko-crnogorski agresor (primjerice, originalne audio-vizualne snimke poput onih TV Crne Gore).

Srpsko-crnogorske snage („JNA“ i „TO“ ojačane četničkim skupinama) 1. listopada 1991. godine krenule su u osvajanje Konavala i Dubrovnika. Pri tomu su dijelovi Hercegovačkog i Titogradskog korpusa, s namjerom izbijanja u mjesto Slano, krenuli preko bosansko-hercegovačkog sela Ravno nastanjenog Hrvatima, u napad na selo Čepikuće (područje Hrvatske) ispunjavajući taktičku zadaću opkoljavanja Dubrovnika.

Tamo su, međutim, bili dočekani odlučnom obranom od strane 45 pripadnika jedne satnije 116 brigade HV naoružanih samo lakim pješačkim naoružanjem, pod zapovjedništvom Mate Šarlije Daidže (pravo ime: Nijaz Batlak). Srpsko-crnogorske snage bile su poslije višesatne i oštre borbe potisnute i primorane povući se u selo Ravno, koje su 3 dana poslije razorili topništvom, a u razdoblju od 11 do 13. listopada opljačkali i spalili, stanovnike protjerali, dok su dio civila odveli u zarobljeništvo u Trebinje.

Šarlija i njegovi bojovnici uspjeli su braniti Čepikuće od napada višestruko nadmoćnijih i tehnički neusporedivo opremljenijih snaga agresora, sve do 24. studenoga.

Selo Ravno uništeno je pod izgovorom „osvajanja ustaškog uporišta“, što je i inače bila propagandna floskula koju je agresor uobičajeno koristio pri okupaciji i uništavanju hrvatskih naselja, kako onih u B i H, tako i u samoj Hrvatskoj.

Naime, kako je već rečeno, u Ravnom nije bilo nikakvih naoružanih skupina, pa čak ni za borbu sposobnog stanovništva. Namjere agresora bile su posve jasne već sredinom rujna, kad su tenkovi „JNA“ bili raspoređeni i planski ukopani u polju između Zavale i Ravnog.

Prvog dana napada (1. listopada), od granate agresora gine i prva civilna žrtva rata na području Bosne i Hercegovine, osoba s posebnim potrebama, 61-godišnji Jozo Stanković.

Kako ne bi bilo nikakvih nedoumica oko namjera agresora i metoda kojima se koristio, ovdje će biti naveden jedan autentični izvor iz prve ruke. Naime, potpukovnik „JNA“ Đuro Komšić priznaje pred kamerom Crnogorske televizije što se događa na terenu tijekom razaranja sela Ravno.

Nakon što se predstavio reporteru (razgovor se vodio na borbenom položaju s kojega dalekozorom osmatra selo), oni započinju dijalog.

Reporter: „Gospodine potpukovniče, recite nam, Ravno…selo je ovdje ispred nas. Tuku topovi, haubice, recite nam iz kojih se sve oruđa otvara vatra.“

Potpukovnik Komšić: „Ovo sada što tuče selo Ravno je valjevska artiljerijska jedinica…a malo prije je gađala, to ste vidjeli, topovska jedinica. U selu Ravnom imamo dosta gubitaka i zato smo i danas preduzeli ove mjere da gađamo selo Ravno.“

Reporter: „Po svemu što se vidi, čini se da hrvatskih snaga nema u selu...“

Potpukovnik Komšić: „Znate što? Oni se kriju, po podrumima, po izbama, izlaze noću tako da nas iznenađuju. Međutim, mi ćemo preduzeti dalje mere, tako da ovo selo držimo pod kontrolom i pod vatrom.“

Reporter: „Recite mi šta poslije ovoga slijedi?“

Potpukovnik Komšić: „Poslije ovoga slijedi akcija čišćenja, vjerujem da će naše jedinice potrti i ovo selo.“ (Vidi: 

Ne treba biti vojni stručnjak kako bi se zaključilo da je selo razoreno i spaljeno samo zato što su u njemu živjeli Hrvati. Ono je kao takvo bila smetnja i agresor ga je odlučio „očistiti“ i „potrti“ (uništiti), kako to kaže i sam potpukovnik „JNA“ Komšić. I očito da Ravno nije bilo jedino mjesto koje je doživjelo tu sudbinu, jer potpukovnik lijepo kaže kako vjeruje da će njihove jedinice „potrti i ovo selo“.

Dakle, agresija na Bosnu i Hercegovinu započela je punih 6 mjeseci prije nego to muslimanska historiografija bilježi (uzimajući 1. travnja 1992. godine kao službeni datum početka rata). Unatoč svemu što se događalo u Ravnom i okolici Trebinja od 1. listopada 1991. godine nadalje, tadašnje muslimansko političko vodstvo i vrh stranke SDA nisu reagirali osudom agresije, a sramotna izjava predsjednika Alije Izetbegovića potvrđuje koliko je njemu i njegovim suradnicima bilo stalo do zaštite integriteta i cjelovitosti B i H, pa i njezinog civilnog stanovništva.

Alija Izetbegović i Predsjedništvo B i H čak su javnosti uputili cinični proglas (preko Televizije Sarajevo) o neutralnosti (Vidi: 

U obraćanju građanima (6.10.1991.) on u svoje osobno ime i u ime Predsjedništva B i H govori o „dvije strane koje neće da se dogovore“, poručuje građanima: „Zapamtite, ovo nije naša rat“ i proglašava „neutralnost“ Bosne i Hercegovine!

Nevjerojatno!

Usporedimo li ono što je govorio 5 mjeseci prije (9. svibnja 1991.) pred narodom koji je kod Pologa zaustavio oklopnu brigadu „JNA“ i riječi što ih je uputio u ovom proglasu, to je jednostavno nespojivo, kao da nije riječ o istoj osobi!

U Pologu je obećavao kako je to „lekcija za vojsku“ koja „nikad više prema građanima neće moći upotrijebiti silu“, te da „ona iz toga treba izvući pouku“, da vojska „više nije ista, prije i poslije Lištice“ itd., da bi 5 mjeseci kasnije i 5 dana nakon brutalne agresije na selo Ravno – a time i na teritorij države čiji je predsjednik – na jedan perfidan i sramotan način relativizirao sve što se događalo i u jednakoj mjeri okrivio žrtvu i napadača. Proglašavati „neutralnost“ i govoriti kako to „nije naš rat“ u takvoj situaciji bilo je ravno veleizdaji. No, bio je to tek početak Izetbegovićevih vrludanja, nedosljednosti i teških, neshvatljivih pogrješki koje sebi ne bi smio dopustiti nijedan političar i državnik.

Godinama nakon rata otkriveni su mnogi detalji koji uvelike pojašnjavaju ove Izetbegovićeve nedosljednosti i nekonzistentnu politiku koju je vodio. Njegova stranka (SDA) i cijeli politički vrh koji je predvodio muslimanski narod u Bosni i Hercegovini od početka rata su bili premreženi agentima KOS-a „JNA“ i srbijanskog SDB-a.

Sam komandant Armije B i H Sefer Halilović nikako se nije mogao načuditi činjenici da Alija Izetbegović i njegovi najbliži suradnici (Ejup Ganić i drugi), na najodgovornija mjesta u tajnim službama stavljaju kadrove koji im se šalju izravno iz Beograda (od načelnika KOS-a „JNA“ Aleksandra Vasiljevića ili iz centrale SDB-a Srbije i to ne samo početkom rata, nego i 1993. godine i kasnije). U poratnim godinama, više puta je to iznosio u TV emisijama uživo tragajući za odgovorima, ali njih do danas nema.

Izetbegović se sve u svemu pokazao kao izuzetno loš strateg, ili još bolje rečeno, on strategiju nije ni imao, osim što je svojim kalkulacijama i oklijevanjima htio odobrovoljiti Srbe i „JNA“da ga poštede jačih udara u isto se vrijeme oslanjajući na islamske zemlje i njihovu propagandu i očekujući da će mu se (nakon što se u svijetu bosanskohercegovački muslimani prikažu kao najveće ratne žrtve) ukazati prilika za uspostavu održive etničke muslimanske države, onako kako ju je nekad zamišljao i opisao u svojoj Islamskoj deklaraciji s početka 70-ih godina XX stoljeća.

Pokazalo se to kao kobna greška. Upravo su muslimani bili najveće žrtve ratnih stradanja – uglavnom zbog zakašnjele i neodgovarajuće reakcije na agresiju, ali i zato što su se umjesto čvrstog i iskrenog saveza s jedinim saveznikom – Hrvatima, okrenuli protiv njih i već od jeseni 1992. godine nadalje počeli napadati njihove prostore u srednjoj Bosni okružujući hrvatske enklave i naseljavajući svoje civile na ta područja.

Zlatko Pinter

Komentari

Komentari

Zlatko Pinter

HRVATI SE VIŠE NE MIRE S NAMETANJEM KOLEKTIVNE KRIVNJE

Objavljeno

- datum

(foto: Hrvatskoobrambenoštivo)

Narode moj, vidite li vi kako ovih dana poput čopora bijesnih pasa na stražnje noge skaču čuvari jasenovačkom mita i sljednici one zloćudne ideologije koja nam je nametnula hipoteku „genocida“, „holokausta“ i „zločinačke nacije“!?

Dovoljan je dašak istine, lagani povjetarac (poput onih 15 minuta gostovanja Igora Vukića na HTV-u, nedavno, povodom predstavljanja knjige Radni logor Jasenovac ), pa da se ta učmala žabokrečina, to ustajalo leglo gmizavaca uzburka i svojim ogavnim smradom podsjeti da je još uvijek tu i nakon punih 28 godina hrvatske državnosti.

Već više od 50 godina slušamo njihove bolesne laži koje nagrizaju hrvatsko nacionalno biće poput kancera, ali još više od toga boli hrvatska šutnja i pristajanje na tu zlokobnu perfidiju. Kakvi su to mozgovi i mentalni sklopovi koji su pripravni bez ograda i promišljanja pristati na jednu rasističku tezu o „urođenoj genocidnosti“ vlastitog naroda i njegovoj „zločinačkoj prirodi“?

Dakako, nisu svi Hrvati šutjeli. Imamo blistavih primjera hrabre borbe protiv tog zla. Dr. Franjo Tuđman, kardinal Franjo Kuharić, Ante Bruno Bušić, dr Ljubo Boban i brojni drugi intelektualci, svjesni što je u pitanju i koliko je to pogubno po hrvatski narod, već su u vrijeme komunizma govorili istinu i pružali otpor velikosrpskoj i partijskoj oligarhiji kojoj su crne legende o Hrvatima služile kako bi nas disciplinirali i unaprijed osujetili svaki naš pokušaj osamostaljenja i oslobađanja iz njihovog zagrljaja.

Proglašavanje Ustaškog pokreta „najvećim zlom koje je postojalo u istoriji ljudskog roda“, njegovo vezivanje uz HSS i Katoličku crkvu, uz maksimiziranje „ustaških žrtava“ (kako u logoru Jasenovac  tako i uopće), bili su stupovi na kojima je sagrađena zloćudna teza o kolektivnoj krivnji Hrvata.

Masovne žrtve podrazumijevaju masovne počinitelje zločina – a to je onda na korak do mogućnosti ispisivanja kolektivne optužnice cijeloj naciji.

Primjer koji slijedi jedan je od tipičnih iz vremena vladavine zločinačkog komunističkog režima i on pokazuje što je sve tada bilo dopušteno velikosrpskim propagandistima (koji su spletom okolnosti i silom prilika privremeno navukli komunističku ljušturu).

Komunistički ratni zločinac i partijski aparatčik, agitpropovac, službeni biograf Josipa Broza Tita, velikosrpski nacionalist i akademik Vladimir Dedijer (nadahnut „znanstveno“  utvrđenim spoznajama iz Magnum crimena i sličnih izvora), već u jesen 1961. godine, pišući predgovor za dansko izdanje romana Dobrice Ćosića Daleko je sunce, elaborira neka od pitanja tada recentne povijesti južnoslavenskih naroda (zanimljivo, u tekstu nema gotovo niti riječi o samome djelu, a naročito ne o njegovom sadržaju, nego je isti iskorišten za velikosrpsku propagandu pod krinkom „humanizma“ i „pijeteta“ prema žrtvama rata):

„(…) Razmišljam kako ti talasi masovne nasilne smrti tuku srpski narod kroz vekove.U minulom ratu u Jugoslaviji poginulo je više od milion i sedamstotina hiljada ljudi, a u prvom svetskom ratu gubici su bili još veći. Samo je Srbija, prema službenim podacima iznesenim na Mirovnoj konferenciji u Versaju, izgubila 41% od celokupnog broja svog stanovništva …

… Taj sveti teret nasilne masovne smrti prisutan je u svesti moga naroda, to je glavni motor koji nas održava živim,on je kompas u burama koje su pred nama, koje nam prete.

Zbog toga skrećem pažnju čitaocu u Skandinaviji, ovde na dalekom severu, da će mu Ćosićevo štivo pomoći da bolje razume sudbinu jednog malog naroda na Balkanu.

Ova knjiga poseduje i druga svojstva.Kunem se, još jednom,da je ona pošteno opisala rat u Jugoslaviji …

(…) Nadbiskup Stepinac i katolička crkva u Jugoslaviji bili su u koluziji s Hitlerom, u stvari duhovni začetnici genocida protiv srpskog naroda, kojom prilikom je stradalo 600 hiljada ljudi. O tome istorije u Evropi ne pišu,jer to je jedna od najvećih sramota evropske civilizacije.

… Dobrici Ćosiću kao srpskom partizanu, mora se priznati zasluga da je kao retko koji pisac otkrio te mračne ubilačke struje u sopstvenom narodu …“ (Dobrica Ćosić, Fjernt star S’olen. Med Forord af Vladimir Dedijer. Oversat fra serbo-kroatsk af Toni Madsen.- Kobenhavn, Aschheloug Dansk Forlag, 1961; p.p. 5-6.; preuzeto iz: Vladimir Dedijer, Književnost i istorija, Beograd, 1985., str.207-208.; dijelove teksta istaknuo: Z.P.).

Eto jednog kratkog i sažetog prikaza recentne povijesti jugoslavenskog prostora iz radionice Agitpropa, u čije ime Dedijer i Ćosić slabo obaviještenoj danskoj publici neupućenoj u događanja o kojima je riječ tumače „istinu“ o tomu što se događalo u Jugoslaviji tijekom Drugoga svjetskog rata. I ne zaboravimo, riječ je o osobnim prijateljima bravara Jože kumrovečkog i njegovim sluganima koji su svoj povlašteni položaj u Partiji i društvu koristili kako bi na sve raspoložive načine i svim sredstvima širili otrovnu mržnju i opskurne laži na štetu hrvatskoga naroda a za račun i u korist naci-fašističke velikosrpske ideologije.

Čak i iz ovog kratkog ulomka jasno je vidljivo kako tandem Dedijer-Ćosić srpsku naciju stavlja isključivo u poziciju „žrtve“, a Hrvate proglašava najvećim (i jedinim!) zločincima i optužuje ih za „genocid“.

Jasenovac se ne spominje, iz prostog razloga što taj mit još uvijek tada (1961. godine) nije uspostavljen, ali tu je (za svaki slučaj) bolesna laž o 600.000 pobijenih Srba i Katoličkoj crkvi kao „duhovnom začetniku genocida protiv srpskog naroda“.

Dedijer i Ćosić ne spominju Srbiju i Srpsku pravoslavnu crkvu (jer oni, valjda nisu bili u „koluziji s Hitlerom“), pa ni zloglasnog vladiku Nikolaja Velimirovića Žičkog (aktivnog fašista Ljotićevog ‘Zbora’), oni „zaboravljaju“ što su u godinama prije i za vrijeme Drugoga svjetskog rata radili patrijarh srpski Varnava, njegov nasljednik Gavrilo Dožić, mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije Lipovac, stotine popova četničkih koljača (počevši od popa Momčila Đujića preko popova Save Božića, Sergija Urukala, Slobodana Šiljka, Milorada Vukojičića Mace i preko 360 drugih pripadnika klera SPC koji su bili  aktivni četnici i koljači koji su među ostalim ubijali i vlastite sunarodnjake po Šumadiji, Bosni i Crnog Gori), ali zato ponavljaju laži o „više od milion i sedam stotina hiljada“ žrtava rata i 41% srpskih gubitaka stanovništva u Prvom svjetskom ratu. Ovaj zlokobni dvojac bez morala u skrupula, te nebuloze i notorne neistine umotava u tobožnje nastojanje da se „otkriju mračne i ubilačke struje u sopstvenom narodu“ (tako što se Srbe prikazuje kao žrtve, a Hrvate i katolike kao krvnike!?).

Eto, to je samo jedan od bezbroj primjera bolesne propagande Titovih poltrona i slugana koji su zaštićeni svojim statusom i Partijom, već tada širili ogavne laži i stvarali zlu krv među narodima – i što je najperverznije u svemu, sve su to umotavali u „bratstvo-jedinstvo“ i „dobre namjere“!?

Nastavljači takve propagande koji danas u Hrvatskoj skaču poput bijesnih pasa na svakoga tko takne njihove dogme i mantre, pojavljuju se u likovima Milorada Pupovca i njemu sličnih.

U čoporu vlada panika.

Vrijeme razotkrivanja je pred nama. Maske su spale.

Hrvati više ne pristaju na šutnju i nametanje kolektivne krivnje…TOČKA!

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

ANTUN GUSTAV MATOŠ – STIHOVI, SNOVI I ŽIVOT ZA DOMOVINU 

Objavljeno

- datum

Uz 145-u obljetnicu rođenja hrvatskoga velikana     Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

Na vješalima. Suha kao prut. 
Na uzničkome zidu. Zidu srama. 
Pod njome crna zločinačka jama, 
Ubijstva mjesto, tamno kao blud. 
Ja vidjeh negdje ladanjski taj skut, 
Jer takvo lice ima moja mama, 
A slične oči neka krasna dama: 
Na lijepo mjesto zaveo me put! 
I mjesto nje u kobnu rupu skočih 
I krvavim si njenim znojem smočih 
Moj drski obraz kao suzama. 
Jer Hrvatsku mi moju objesiše, 
Ko lopova, dok njeno ime briše, 
Za volju ne znam kome, žbir u uzama!

Matoš…

Nitko nije Hrvatsku volio kao Matoš…

Nitko nije tako osjećao bilo vlastitog naroda i toliko duboko, gorko i bolno patio zbog sudbine roda i Domovine kao Matoš.

I nitko nije znao s toliko žara i osjećaja pretočiti najtananije titraje vlastite duše u stihove, poeziju, u strasnu odu neizmjerne i žarke ljubavi; ljubavi koja čini da krv brže kola, srce tuče jače a obrazi se zažare.

Nitko kao Matoš…

Da je kojim slučajem po rođenju Nijemac, Francuz ili Englez, zasigurno bi bio priznata veličina u svjetskim razmjerima.

Ne znam što bi na to rekao, ali u jedno sam siguran: niti je sebe smatrao veličinom, niti je svoj narod doživljavao kao „mali“ – ma što to značilo. Pojedinci, pa i narodi, „veliki“ su toliko koliko su u stanju ostati svoji, oduprijeti se diktatu i boriti se za neke više ciljeve i ideale, za slobodu koje nikad dosta i oko koje se oduvijek vrte ljudski bitak i egzistencija.

A Matoš je to znao. Znao je da sloboda nema cijenu i da je vrijedna svake, pa i najveće žrtve.

Njegov otklon od uobičajenih društvenih normi i bontona, bijeg u tuđinu, skitničenje pod vedrim nebom obožavanog Pariza, žestoke polemike i rasprave, opora riječ i prijekor, vječiti bunt… i galama ako treba…sve je to bilo izraz njegove slobode, njegovog nepomirljivog moralnog stava i shvaćanja života i slobode. Jednako ponosan i gord u svojim danima kad je kao vojni bjegunac, bos, gladan i žedan obilazio pariška svratišta, ulice i trgove bez prebijene pare u džepovima, kao i onda kad su mu vješali lovorike i pozivali ga na svjetske izložbe, on je svojim životom pokazao što znači biti i ostati svoj.

Od prve knjige (Iverje: skice i sličice) iz 1899. godine i prve objavljene pjesme (Hrastovački nokturno – napisane na kajkavskom 1900.), nižu se antologijske pjesme (Notturno, Utjeha kose, 1909, Jesenje veče, Pjesme), prozna djela (Ogledi, Vidici i putovi, Cvijet sa raskršća, Naši ljudi i krajevi, putopis Oko Lobora).

U književnost ulazi 1892. godine, pripovijetkom Moć savjesti koja najavljuje početak hrvatske moderne.

No, ono što ga je obilježilo i učinilo velikim njegova je poezija. Poezija kakvu nikad nitko prije niti poslije njega nije pisao.

Ponekad oporo, s okusom gorčine, potom rezignirano, na mahove čak bijesno i svađalački, pa smireno, zaneseno…sanjalački i zaljubljeno, nižu se harmonični stihovi, skladna proza, razumljive i neposredne riječi iz kojih izviru strasne i žive emocije. Matoš ništa ne čini s predumišljajem, proračunato, po narudžbi, reda radi, književnost za njega nije zanat, ona je dio njegove osobnosti i izraz najdubljih osjećaja, nasušna potreba da se na vjetrometini zvanoj ljudski život uhvati za nešto, poput davljenika koji nagonski poseže za slamkom gledajući u njoj spas.

Dobar dio Matoševog proznog opusa vezan je za Pariz. Bio je zanesen i opčinjen gradom svjetlosti poput zaljubljenog dječaka koji proživljava iskustvo svoje prve ljubavi i ta je ljubav obilježila njegov život. Stoga ne čudi utjecaj francuskih autora i književnosti uopće na njegovo stvaralaštvo (Baudelairea, Huysmansa, Mallarmea, Barresa).

Moderna je u to vrijeme bila novi pravac u svjetskoj književnosti i nju su od početka karakterizirali sloboda stvaralaštva, umjetničke norme i esteticizam, ali i subjektivni izbor, supostojanje stilova i težnja ka što većem formalnom savršenstvu. Upravo je Matoš najzaslužniji za ulazak moderne u naš književni život.

O svome sinu, majka A.G.Matoša govorila je kako „nije volio sređen život“, pa je „najčešće boravio u stanovima izvan obiteljskog doma“. Uzdržavao se od novinarskih honorara i svojih knjiga, sam i svoj koliko je u tom i takvom svijetu to bilo moguće. Kao da se cijeloga života držao one maksime po kojoj je čovjek istinski slobodan tek onda kad nema što izgubiti.

Jedino što ga nikad nije napuštalo, bio je osjećaj neizmjerne ljubavi prema svome rodu i Domovini.

I prema njima je, doduše, znao ponekad biti grub – žesteći se i ropteći zbog slabosti i mana koje nije mogao ne vidjeti i prešutjeti, ali njegov puk mu nikad to nije uzimao za zlo. Bilo je to nalik na grdnju oca ili starijeg brata, nekoga tko svoju gorčinu i žuč prosipa samo zato što se njegov štićenik ponekad otme kontroli i zastrani, i kojega on već u sljedećem trenutku, poput pokajnika, obasipa nježnošću, pažnjom i ljubavlju kakvom se može ljubiti samo majka, dijete ili Domovina…

Najznačajniji književnik naše moderne, boem, literata, humanist, nacionalist, građanin svijeta, nepopravljivi sanjar kojemu je sloboda bila sve. I prije svega i iznad svega Hrvat, Srijemac, buntovnik. Neprilagođeni i samovoljni poeta, osobenjak i prznica, buntovnik, nježni lirik i osjećajna duša, sanjar, zaljubljenik u istinu, pravdu i svoj narod – i sve to u jednom krhkom tijelu. Bog ga je uzeo prerano, u 41. godini života.

Matoš. Naš ponos. Veliki su samo oni narodi u kojima se rađaju takvi ljudi.

Što li bi rekao danas o nama i svojoj i našoj Hrvatskoj i bi li se pjesma kojom bi opjevao sadašnju golgotu Domovine po čemu razlikovala od 1909.?

Nikad to nećemo saznati. Ali u jedno možemo biti sigurni. Bio bi iskren. Jer on nije ni mogao ni znao drugačije.

Naš Matoš. Hrvatsko srce. Poeta. Boem. Mučenik. Velikan. Jedan jedini i neponovljivi Matoš.

Trubač sa Seine…

 

 

TRUBAČ SA SEINE (MATOŠ U PARIZU)

Moja je soba tako jadno mala,
Ja ne bih u njoj izdržati mogo
Da mi oči ne sanjaju budne.
Al ne ropćem. Sudbini velim: Hvala;
Jer mojoj bijedi čudan sjaj je dala,
I moje patnje nisu uzaludne.

Danas sam opet ručo samo čaj.
Al vlažna blagost sja u mome oku:
Ja opet mislim na svoj rodni kraj.
I čežnja preobražava mi javu:
Sa Quaia mjesto Seine čujem Savu,
I Tuškanac mi šumi iz aleja.

Na domovini dvostruka je sjena:
Baca je Pešta, i baca je Beč.
Ona je sva u crno zavijena —
Ne čuje, Majko, niko tvoju riječ!
Šumori, diše more, teče Drava,
A između njih jedna zemlja spava.

Pod vedrim nebom slobodnog Pariza
Koliko puta tuga me je srela
U vrevi Étoilea, Saint-Michelea!
O bože moj, tu treba biti jak!
U tome svjetlu još me više boli
Rođene moje grude gluhi mrak.

Udišem Pariz. Smjelim bijegom spasih
Slobodnu dušu, ali ja sam sin,
A mojoj majci sve su sjeđe vlasi.
Ja žene nemam, a ni druga nemam.
Što još imadem? Samo jezik svoj,
U koji život svoga srca spremam.

Zanosi, misli, ritmovi i rime!
Ja bezimen u bezimenu mnoštvu
Daleko negdje stičem sebi ime.
I muku mučim samca dezertera,
Što zabranjenu domovinu sanja
Na hartiji, u potezima pera.

Pero … ta mala, ta obična stvar,
A kako živa, kako puna snage!
Kad iz njeg teče novih riječi čar,
Omamljuju me kao govor drage.
Sva utjeha je u tom malom peru:
Što pod njim niče, smije se i plače,
I sja, i grije, i vraća mi vjeru.

O Hrvatska, o moja domovino,
Ti moja bajko, ti moja davnino!
Ti porobljeni, oteti mi kraju!
Gle, jadni dezerter ti daje dar,
Bogatiji no kraljevi ga daju,
I sav je ljubav, pobuna i žar.

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim,
Pa ma i nemô na svom grobu svijeću,
Ja neću, neću, neću da se smirim.
Ko svježi vjetar u sparinu pirim,
A kada umor svlada duše lijene,
Na otpor trubim ja trubač sa Seine!

Što mi je plaća? Mržnja gmizavaca,
Što svoje blato lijepe o moj glas.
Al ja pred licem roda stojim vedar.
Za hljeb slobode prilažem svoj klas:
Zar nije zlatan, i bogat, i jedar?

(Dobriša Cesarić, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str.37.-39.)

Zlatko Pinter

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Zlatko Pinter

KAD, TKO, GDJE I NA TEMELJU ČEGA JE UTVRDIO DA JE U NDH POČINJEN GENOCID I HOLOKAUST!?

Objavljeno

- datum

Slušam prije par dana kako naš vrli „demokrat“, saborski zastupnik i politički predstavnik srpske manjine Milorad Pupovac javno traži (sa saborske govornice, pred kamerama HTV-a) kazneni progon novinara, publicista i istraživača ratnog logora Jasenovac Igora Vukića zbog onoga što je izrekao u 15 minuta gostovanja na HTV-u gdje je bio pozvan vezano za predstavljanje svoje knjige.

Kao nekad u najcrnjim staljinističkim vremenima – u buksu zbog verbalnog delikta! Alal vera Milorade!

No, na stranu to. Mene je u svemu (donekle) začudilo nešto drugo.

Naime, Pupovac je Vukićev „crimen“ pokušao ugurati u odredbu KZ Republike Hrvatske (Članak 325.) koja govori o „negiranju djela genocida i zločina holokausta“, i „poticanje na nasilje i mržnju“!?

Dakle, Pupovac polazi od činjenice da je u NDH i Jasenovcu izvršen genocid, pa je umjesno zapitati: KAD, GDJE I TKO JE TU ČINJENICU UTVRDIO I NA TEMELJU KOJIH PODATAKA?

Možda sam nešto propustio naučiti u životu, pa bih volio da mi netko kompetentan odgovori na to pitanje.

Da sam saborski zastupnik, ja bih prvom prigodom predložio amandman na KZ RH (Članak 325 a) u kojemu bi stajalo sljedeće:

„Tko zlonamjerno preuveličava ratne žrtve s namjerom lažnog optuživanja bilo kojeg naroda, vjerske, rasne ili etničke skupine za kazneno djelo genocida ili holokausta, kaznit će se istom kaznom kao i počinitelj kaznenog djela opisanog u prehodnom Članku KZ“.

I siguran sam da bi Pupovac i njemu slični prije došli pod udar odredbi takvog KZ, nego Igor Vukić i drugi istraživači KOJI SE BAVE UTVRĐIVANJEM ISTINE I SVOJE REZULTATE ISTRAŽIVANJA JAVNO PREZENTIRAJU I ZASTUPAJU.

Naravno, naši vrli zastupnici na čelu s predsjednikom Sabora Jandrokovićem (uz časni izuzetak Steve Culeja), već po običaju  nisu reagirali, jer u „svetu kravu“ Milorada se ne smije dirati, što god on govorio i koliko god lagao i vrijeđao. Jer, Milorad na svojim plećima drži na životu vladajuću koaliciju. Jadno i žalosno, ali je tako!

I zato Milorad može slobodno i do mile volje nastaviti sa svojom otrovnom propagandom i lažima u nedogled, bez ograničenja, pa i ponavljati nebuloze o „izvršenom genocidu“, o „20.000 – i više – ubijene i ‘umorene’ djece“ u Jasenovcu itd., itd.

Za početak, Milorad bi trebao odgovoriti: Gdje su pokopane „žrtve“ o kojima govori (uključujući i „20.000 djece“) i kako lažni popis JUS Jasenovac na kojemu je do sada pronađeno preko 14.000 lažnih „žrtava“ može poslužiti kao bilo kakav dokaz?

No, ima nešto što je gore čak i od njegove prljave, zloćudne velikosrpske propagande.

A to je naša šutnja – šutnja onih KOJI NE BI SMJELI NA OVO ŠUTJETI!

Je li normalno da se Pupovcu na ove zloćudne objede i podmukle otrovne laži ne odgovori?

Tko, kad, gdje, kako i na temelju čega je utvrdio da su u NDH počinjeni genocid i holokaust? Je li to legitimno pitanje, ili svakoga tko ga postavi čeka zatvor?

Koliko znam, u dosadašnjoj povijesti ljudskog roda ni jedna država na svijetu nije osuđena za genocid (pa čak ni Srbija i „republika srpska“), nego pojedinci za koje je utvrđeno da su osmislili, planirali ili provodili to najteže djelo koje se sankcionira po međunarodnom pravu.

Isto tako znam (volio bih da me netko ispravi ako nisam u pravu), da u optužnici protiv Ante Pavelića podignutoj od Okružnog javnog tužilaštva za grad Zagreb (Broj: B 124/51, Zagreb od dana 7.V.1956., na temelju čl. 44 st.2 t.2 Zakonika o krivičnom postupku) vezano uz zahtjev za njegovu ekstradiciju, nema tih kvalifikacija, niti ih je, kako već rekoh ikad utvrdila ijedna relevantna međunarodna ili domaća (jugoslavenska) institucija.

Zašto se nikad Anti Paveliću  nije sudilo – ni u odsutnosti!

Anti Paveliću se nikad čak nije sudilo – ni u odsutnosti! Ako je postojalo djelo genocida, odnosno, ako su te okolnosti činjenično utvrđene, kako je to moglo ostati nekažnjeno? Zašto u Jugoslaviji nikada nije proveden sudski postupak, utvrđene okolnosti njegove krivnje i potom mu presuđeno za ono za što ga se tereti i optužuje već više od 70 godina?

Tu nije teško zbrojiti dva i dva. Da su imali bilo kakvih elemenata za dokazivanje onoga što su tvrdili, komunisti bi itekako sudili javno – pa i u odsutnosti – i Paveliću i ostalima i od toga bi itekako napravili propagandnu predstavu, ali budući da je sve bilo na „klimavim nogama“, pametno su zaključili kako bi od takvih sudskih procesa imali više štete nego koristi.

Optužbe za genocid isuviše su ozbiljne stvari da bi se nekomu dopustila bilo kakva improvizacija.

I da se razumijemo. Nisu ovdje u pitanju NDH niti Pavelić, nego nametanje krivnje današnjoj Republici Hrvatskoj kao „sljednici ‘genocidne tvorevine’ NDH“.

To je prljavština koja se nama Hrvatima podmeće zadnjih 50 godina, od strane Vladimira Dedijera, Milana Bulajića, Vasilija Krestića, Antuna Miletića i sličnih propagandista srpsko-komunističkog agitpropa, a danas to rade Vučić, Vulin, Dačić i Milorad Pupovac.

„Nesvakidašnji i opasni nastup bivšeg novinara Igora Vukića“ (kako reče Pupi) nedavno na HTV-u bio je samo povod da se na njega sruči lavina optužbi i kleveta, uz prijetnje progonom, zbog istine koju je izrekao.

Ja sad javno postavljam sljedeća pitanja:

1.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da su u NDH izvršeni genocid i holokasut?

2.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je Ustaški pokret izvršio genocid i holokaust?

3.      Kad, gdje, tko, i na temelju čega je utvrdio da je dr Ante Pavelić osmislio, planirao i provodio genocid i holokaust u NDH (1941-45)?

4.      Zašto nikad nije suđeno dr Anti Paveliću?

Pitanja ima još, ali neću ih sve postavljati, jer mislim da je i ovo dosta za 5-6 ili 10 godina zatvora (po Miloradu Pupovcu i njegovom „zakonodavtsvu“), a to bi za mene bila (u ovim godinama) vjerojatno doživotna robija.

Zlatko Pinter

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno