Connect with us

Kultura i vjera

Aleksandar Radoev Ivanov: HPC kao nacionalna u Hrvatskoj moli za hrvatski narod

Objavljeno

- datum

 ARHIEPISKOP HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE ALEKSANDAR   Potrebno je razjasniti neke skrivene činjenice o pravoslavlju u Hrvatskoj. Tim smo povodom zamolili Arhiepiskopa Aleksandra Radoev Ivanova, svećenika pravoslovne crkve rođenog i rukopoloženog u Bugarskoj.

Magistrirao je teologiju na Teološkom fakultetu sofijskog sveučilišta Sv. Kl. Ohridski. Kroz više od trideset godina službe u crkvi, bio je Mitropolitski đakon, župnik, protojerej, protoprezviter i egzarh. Arhiepiskop Aleksandar je Hrvatsku pravoslavnu crkvu obnovio 3. listopada 2013, a Tomos tj. ukaz o dodjeljivanju autokefalnosti Hrvatske pravoslavne crkve je 1. prosinca 2013. godine dobio od patrijarha Europske pravoslavne crkve Nicolasa.

Tako HPC postaje autokefalna i priznaje vrhovništvo patrijarha Nicolasa. To vrhovništvo je međutim samo simbolično i sastoji se u tome da arhiepiskop HPC-a treba patrijarha spominjati na liturgijskim molitvama. Godinu dana kasnije 13. prosinca 2014. Hrvatska pravoslavna crkva bila je registrirana i kod institucija Europske unije pod nazivom Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva s identifikacijskim brojem 461157715249-43 HPC u registru EU.

LUKAVO I SMIŠLJENO SKRIVENA PROŠLOST HRVATSKE PRAVOSLAVNE CRKVE

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite postanak Hrvatske pravoslavne crkve? Od kada, kako i zašto povijesna utemeljenost pravoslavlja u Hrvatskoj?

Hrvatska pravoslavna crkva u nekom je obliku uvijek postojala (kroz eparhije i mitropolije na teritoriju Trojedne kraljevine, podređene izravno carigradskom patrijarhu), samo to nekako ljudi ne znaju, ne percipiraju pa čak i odbijaju prihvatiti. Ali, stvari se ipak mijenjaju. Njezina prošlost je lukavo i smišljeno sakrivena. Crkva stvorena u 1920. (1922.) u stvari ima naziv: Autokefalna ujedinjena srpska pravoslavna crkva Kraljevine Srba, HRVATA i Slovenaca. Ova crkva koliko je srpska, toliko je i hrvatska i slovenska.

Zašto je po Vama Hrvatskoj potrebna HPC kao nacionalna crkva?

Jednostavno je. Svaka država koja ima državljane pravoslavce treba imati i nacionalnu pravoslavnu crkvu. Teško bi zvučalo kad bih rekao „državnu crkvu“, jer u hrvatskoj još zapravo nije bilo takve prakse, kakve ima u nekim pravoslavnim državama i protestantskim monarhijama. To bi možda bilo dobro, kad za to sazrije vrijeme. Hoće li crkvu država sama osnovati ili dopustiti nekoj drugoj crkvi da ju osnuje, svejedno je.

Bitno je da na svom teritoriju nadležnosti, pravoslavna crkva ima vlastiti statut/ustav i nezavisnu hijerarhiju. Znači, da ne bude ničiji „izdvojeni pogon“. Crkva je nezavisna, autokefalna, isto koliko je nezavisna i njena država. Teoretski, nestankom država nestaju i crkve, a osnivanjem država, osnivaju se i crkve. Koliko bi trebalo biti minimalno vjernika za osnivanje crkve, nije određeno. Primjerice 17 tisuća u Hrvatskoj je sasvim ozbiljan broj. Citiram: “Zapravo, od priznanja Hrvatske pravoslavne crkve od strane RH važnije je za samu hrvatsku državu nego za Vašu Crkvu.” (akad. Josip Pečarić).

Jesu li pravoslavne crkve vezane uz naslov države ili nacije. Možete li objasniti povijesna utemeljenja…

Smatram da je najjednostavnije rješenje za hrvatsku državu, državljanstvo = nacija. Kod složenih država, može biti i ima drugačijih rješenja, kao npr. Velika Britanija. U Republici Hrvatskoj svi su Hrvati (po državljanstvu), kao što je napomenula Predsjednica RH gđa Kolinda Grabar-Kitarović na početku svog mandata. Trebamo znati da pravoslavne crkve ne smiju biti etničke nego teritorijalne, odnosno trebaju obuhvaćati sve pravoslavne vjernike jedne države, neovisno o njihovom etničkom podrijetlu. U suprotnom, ulaze u etnofiletičku herezu. Etničke, jezične i kulturne posebnosti vjerničkog puka mogu uvažavati.

U stara vremena korišteni su nazivi crkvi po glavnom gradu gdje je sjedište crkvenog poglavara – Preslavska patrijaršija, Trnovska patrijaršija, Kijevska mitropolija… Da su se ranije koristili nacionalni nazivi, sve GRČKO-ISTOČNE crkve u Austro-Ugarskoj bile bi nazvane Austro-Ugarske PC, odnosno HRVATSKE pravoslavne crkve.
Na početku 18 st. [Engel “Geschichte von Bulgarien” (Halle 1797, с. 470)] na Balkanu osim Carigradske partijaršije postojale su kao samostalne crkve bugarska Ohridska arhiepiskopija (Arhiepiskopija Prve Justinijane i cijele Bugarske – Αρχιεπίσκοπος της πρωτης ‘Ιουστινιανης και πάσης Βουλγαριας – Archiepiscopus prime Iustinianae, Achridum et totius Bulgariaea “(do 1767.) i Ipekska (pećka) arhiepiskopija (obnovljena 1557. – postojala do 1766.), ali po nazivu države u kojoj se nalaze ove crkve, svaka od njih morala bi nositi naziv TURSKA pravoslavna crkva.

Godine 1879. autokefalnost dobiva Beogradska arhiepiskopija. U tom razdoblju dok ne postoje bugarska i srpska crkva neprekidno su postojale tri pravoslavne crkve u Austro-Ugarskoj. Ona sa sjedištem i teritorijem u Trojednoj kraljevini (Karlovačka arhiepiskopija), po svojoj suštini je HRVATSKA pravoslavna crkva.

Molim Vas predstavite ukratko sadašnju Hrvatsku pravoslavnu crkvu, uređenje, broj članova i pravni status!

Moramo ponoviti nekoliko zanimljivih činjenica. Na popisu stanovništva 2011. bilo je 16.647 Hrvata pravoslavaca i to u doba kad HPC još uvijek nije obnovljena. Sve vjerske zajednice (bez islamske), upisane u evidenciju vjerskih zajednica imaju sveukupno oko 16.000 vjernika, to jest manje nego što se izjasnilo Hrvata pravoslavaca. Na popisu stanovništva nema Hrvata budista, ali u Evidenciji je upisana budistička vjerska zajednica. Znači, čak ni njen osnivač nije budist. Samo 700 židova imaju upisane tri židovske vjerske zajednice. Napominjemo da u istom popisu samo je 50 tisuća pravoslavaca izjavilo da im je majčinski jezik srpski. Na ovaj način možemo zaključiti da su svih preostalih 125.000 pravoslavaca u stvari pravoslavni Hrvati. Nadamo se da će neki stručnjak istražiti kakvo je trenutno stanje, možda smo danas čak druga (nakon Katoličke crkve) vjerska zajednica u RH.

Sjednica dijela episkopa Europske pravoslavne crkve održana je 30. i 31. siječnja 2016. u Briselu, uoči pripreme svjetskog sastanka Svetog sinoda EPC u srpnju 2016. Pod predsjedateljstvom Njegove svetosti patriarha Nikolasa, održana je u rezidenciji Arhiepiskopa Beneluksa, Jean de Marie. Na Sinodu surađivali su još: Mitropolit Daniel (Italija-Torino), Mitropolit Sergej (Rusija-Moskva), Mitropolit Damian (Rusija-Arzamas), Mitropolit Antim (Rumunjska), Arhiepiskop Atanasios (Francuska-Sans), Arhiepiskop Claude-Philipe de Tanna (Francuska-Nica), Arhiepiskop Aleksandar (Hrvatska-Zagreb), Episkop Teodoro (Italija-Luca), Episkop Natanail (Austrija-Wien), Episkop Jean-Baptiste (Francuzka-Nica), Episkop Francois (Francuzka-Pariz), Episkop Spiridon (Rumunjska), svećenici: Paolo(Italija-Torino), Patrick (Francuzka-Dordone), Jean de la Crois (Francuzka-Strasburg) i Jeremie (Francuzka-Pariz).

Rekli ste da je HPC autokefalna. Što to znači? Tko ovlašćuje za autokefalnost?

Europska pravoslavna crkva sa sjedištem u Parizu (Eglise orthodoxe d’Europe) je 2. listopada 2013. osnovala podružnicu u Hrvatskoj i nazvala ju Hrvatska pravoslavna crkva, jer je osnovana zbog HRVATA pravoslavaca. Usvojen je i stupio je na snagu statut (ustav) Hrvatske pravoslavne crkve, koji vrijedi jedino i samo na teritoriju RH. Aleksandar (Ivanov) rukopoložen je HRVATSKIM episkopom. Europska pravoslavna crkva u Hrvatskoj – Hrvatska pravoslavna crkva, upisana je u registar transparentnosti Europske unije.

Patriarh Nikolas І., znajući da je Republika Hrvatska na temelju svog Ustava nezavisna i da ispunjava uvjete za pridruživanje Europskoj uniji – skupini demokratskih država, koje poštuju ljudska prava, odlučio je 1. prosinca 2013. potpisati Tomos za dodjeljivanje autokefalnosti obnovljenoj Hrvatskoj pravoslavnoj crkve, kako bi se time ispunili uvjeti Apostolskog pravila br. 34.: “Еpiskopi svakoga naroda trebaju priznati prvoga među sobom i njega smatrati glavom”.

Autokefalna crkva donosi samostalne odluke u okviru kanona. Spominje se ime Patrijarha u liturgiji i ništa više u smislu podložnosti. Na ovaj način hrvatski narod dobio je obnovljenu Hrvatsku pravoslavnu crkvu, koja je oduvijek postojala i bila dio kršćanstva u Hrvata.

Arhiepiskop Aleksandar drži panihidu na grobu Patrijarha Germogena i pobijenih svećenika HPC na Miroševcu

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo objasnite događaje s HPC u nekadašnjoj NDH? Posebice kako gledate na događanja ukinuća HPC krajem Drugog svjetskog rata, u svibnju 1945.?

U RH još uvijek postoji ogromna jugoslavensko-komunistička krivotvorba povijesti. Ljudi ne znaju da je HPC već postojala u hrvatskoj povijesti. Tek o zadnjem razdoblju njezinog postojanja u doba NDH, o Germogenovoj HPC nešto više se zna, ali ona je još uvijek izgleda “zlokobno udruženje” (episkop Fotije, 2010.). To je pozicija jugo-komunističkog mislećeg obrazca. Najviše se zna o njezinom uništenju. Vojni sud komande grada Zagreba s predsjednikom, partizanskim kapetanom Vladom Ranogajcem, dana 29. lipnja 1945. osudio je Patrijarha Germogena “…jer je primio položaj ime i naslov (…) patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve (…) da bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj (…)”.

Germogen, metropolit Hrvatske pravoslavne crkve, obnovljene 1942. godine, koji je skupa sa cijelim hrvatskim pravoslavnim svećenstvom ubijen u noći 29/30. lipnja 1945.

Samo nekoliko sati kasnije, Germogen je strijeljan, pored njega i sve svećenstvo HPC i mnogo vjernika, također i evangelički biskup, grkokatolički biskup te veliki broj katoličkih svećenika… Glavni muftija u Zagrebu je isto osuđen, ali još prije presude odrezanog jezika obješen je na zagrebačkoj džamiji, koja se nalazi na trgu, koji nosi naziv Trg žrtava fašizma. Možemo reći da su komunisti pobili sve vjersko-hrvatsko „o istom trošku i u jednom postupku“. U tom protuvjerskom ubilačkom paketu nastradala je znači kompletna Germogenova HPC. Svega 10 dana nakon tog događaja, u zagrebačku pravoslavnu crkvu stigao je svećenik SPC-a i njega “začudo” nitko nije dirao.

I dalje su svi svećenici HPC-a i ostali nabrojeni svećenici drugih vjeroispovijedi ostali u javnoj percepciji ratni zločinci, bez obzira na to što nikoga nisu ubili, niti pozivali bilo koga na ubijanja, nego su radili upravo suprotno, pozivali su na mir! Prisjetimo se slavne Tertulijanove uzrečice: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“.

Vrijedi posebno istaknuti, Sveti Sinod Europske pravoslavne crkve 3. svibnja 2014. na naš prijedlog proglasio je patrijarha Germogena svetcem.

Kad smo precizni povodom naziva HPC moramo napomenuti da prvi dokument, koji sadrži naziv Srpska pravoslavna crkva, je Ustav SPC od 1. kolovoz 1947. Oni, koji smatraju HPC ustaškom crkvom, morali bi tada SPC nazivati komunističkom crkvom.

Kakva je razlika između HPC i ostalih pravoslavnih crkvi u Hrvatskoj?

U kanonskom smislu nema razlika. Mi smo autokefalni i jedini imamo statut, koji vrijedi samo u RH. Na ovaj način mi smo nacionalna pravoslavna crkva u RH. Bugarska, Makedonska i Crnogorska PC imaju ovdje samo dijasporne parohije. SPC ima u RH 5 eparhija, ali ne postoji bilo kakav odvojen organski dio SPC u Hrvatskoj, niti odvojen statut. SPC nije upisana u Evidenciji vjerskih zajednica.

Poznato je da SPC moli za srpski narod, bez obzira na to što su im vjernici hrvatski državljani kojima je većinom materinji jezik hrvatski, što su svećenici hrvatski državljani, što dobivaju plaću iz hrvatskog državnog proračuna. Vidjeli smo to i na komemoraciji u Jasenovcu. A za koga moli HPC?

HPC kao nacionalna u Hrvatskoj jedina je PC koja moli za hrvatski narod. Na najvećem pravoslavnom dušnom danu 7. studenoga 2015. molili smo za duše zaslužnih pravoslavnih Hrvata – prvi puta u novijoj povijesti.

HPC je javno priopćila svoju potporu kanonizaciji bl. Aloizija Stepinca, u slučaju da je Katoličkoj crkvi potrebno mišljenje bilo koje pravoslavne crkve. HPC je nacionalna PC u Hrvatskoj, a i sam Stepinac je podupirao obnavljanje HPC. Crkveni poglavari moraju u ime Božje uvijek raditi na dobrobit hrvatskog naroda tražeći uvijek ono što bi narod ujedinilo, a ne ono što bi narod razdvojilo.

HPC nije dakle još registrirana, pa vjerojatno nemate ni mjesto za održavanje liturgije? Kako to rješavate i gdje održavate liturgiju?

Glede liturgijskog prostora, istina je da bi bilo puno lakše da je Ministarstvo uprave uredno obavilo svoj posao, kako što su ga obavile neke druge institucije. Kao arhiepiskop HPC zatražili smo i dobili pisane dozvole za dušobrižničku skrb za Hrvate pravoslavce, najprije u Zadarskoj općoj bolnici, a zatim u sveukupno 10 bolnica u Zagrebu. Crkva Isusa Krista svetaca posljednjih dana nama je uskočila u pomoć kao dobri samaritanac te nam je 25. prosinca 2015. dozvolila služenje Božićne liturgije u njihovoj crkvi, ne tražeći ništa za uzvrat. Svetu liturgiju povodom blagdana Blagovijesti održali smo u konferencijskoj dvorani Grahorova 4.

Po Vašem mišljenju zašto hrvatska država toliko dugo odugovlači s registracijom HPC! U čemu je problem?

Prema Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica, da bi neka zajednica vjernika (udruga) mogla biti upisana u Evidenciju vjerskih zajednica, prije toga mora pet godina postojati u statusu udruge, mora imati 500 članova i statut (čl. 21. st.1.). Postojeće vjerske zajednice (crkve) sa sjedištem u inozemstvu, uz zahtjev moraju priložiti suglasnost svog središnjeg tijela (čl. 21, st. 2.). Na ovaj način je u Evidenciju upisana Crnogorska PC. Mi smo formalno zatražili upis na isti način, ali smo odbijeni, jer ne ispunjavamo uvjete iz čl. 21. st. 1.!? Na ovaj način Ministarstvo uprave traži od postojeće crkve (vjerska zajednica) da postane Udruga (zajednica vjernika). To od nikoga nisu tražili pa stoga nije niti po zakonu, već je izvan zakona. Očekujemo da će nova vlada, odnosno ministrica uprave pogledati na zakonit način naš zahtjev za upis u Evidenciju vjerskih zajednica.

Potpuna registracija potrebna je svakoj crkvi radi lakše komunikacije s institucijama, lakše dostupnosti liturgijskog prostora, zapošljavanja svećenstva, osoblja i sl. Dio registracijskog procesa neke su institucije i ministarstva (Financije i MUP) obavile, a dio još mora obaviti Ministarstvo uprave. Taj dio je najbitniji, pa su tu i otpori najveći. Nakon upisa u Evidenciju, vjerska zajednica može sklopiti s državom ugovor o financiranju. Bez tog minimalnog sigurnog financiranja mi sad postojimo samo uz pomoć dragog Boga i domoljubnih hrvatskih kršćana. Ima i drugačijih načina rješavanja tog pitanja. Postoje već neki presedani – na primjer kod dokazivanja dovoljnog broja vjernika, može se uzeti u obzir popis stanovništva. Crkva također ne mora biti uopće upisana u Evidenciju, nego je moguće bez upisa sklopiti ugovor s Vladom RH. Ta dva presedana mogla bi se primijeniti i za slučaj HPC, jer smatramo da bi HPC trebala biti priznata kao tradicionalna vjerska zajednica u RH (Odluke Hrvatskog sabora – 1884 i 1887 o Grčko-istočnoj crkvi). Ipak je naša crkva upisana i u registru transparentnosti EU.

Poštovani Arhiepiskope Aleksandre kakvi su Vaši odnosi sa katoličkim poglavarima. Jeli bilo susreta, razgovora i pojašnjenja statusa HPC u Hrvatskoj?

U Zagrebu postoji više mogućnosti da se teolozi i svećenici druže. Poznajemo skoro sve, koji su pri vrhu katoličke crkve. Sa svim pripadnicima klera katoličke crkve imamo odličan odnos. No, vjerujemo da će komunikacija biti jednostavnija po obavljenom upisu u registar.

I za kraj poštovani Arhiepiskope Aleksandre, Vaše Visokopreosveštenstvo, molimo Vašu poruku hrvatskim vjernicima pravoslavne vjeroispovijedi

Očekujemo da će u budućnosti većina pravoslavnih vjernika u RH biti upravo vjernici HPC. Kao prava crkva rado primamo sve kršćane koji se žele pridružiti našim molitvama, jer rečeno je “Gdje ste vi dvoje ili troje u mom imenu i Ja sam uz vas”. Tko želi moliti za svoju obitelj, hrvatski narod i samog sebe, slobodno neka nam se pridruži.

Tako mi molimo o Hrvatskom narodu: “Blagodanstveno i mirno življenje, zdravlje i spasenje, i u svjemu dobar uspjeh, podaj Gospode, pobožnom hrvatskom narodu i udjeli njemu u mnoga ljeta!”

Damir Borovčak/HKV
Fotografije: Damir Borovčak i arhiva HPC

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

12. prosinca GOSPA OD GUADALUPE – SENZACIONALNA IKONA pred čijim fenomenom znanost pada na koljena!

Objavljeno

- datum

Danas je Blagdan Gospe Guadalupske. Došašće je vrijeme iščekivanja Mesije, njegovog rođenja na posrnuli pali svijet i ljude.

Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Gospu od Guadalupe (Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji») od milja zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Poseban slučaj je Marijina ikona pred čijim brojnim fenomenima moderna znanost ostaje nijema.

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (‘Orao koji govori’) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovu asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njezinu čast.

>> SPLIT: VEČERAS ZAPOČELO NEPREKIDNO SEDMO-DNEVNO/NOĆNO JERIHONSKO BDIJENJE ZA NEROĐENE

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Juana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Čudesni fenomeni ikone Gospe od Guadalupe – znanost ne zna odgovore!

Kao sredstvo za ostvarenje ovog čudesnog pothvata Gospa je ostavila svoj lik otisnut na tilmi (ogrtaču) – izuzetnom fenomenu koji privlači veliku pozornost. U nastavku donosimo rezultate znanstvenih istraživanja materijala – ikone (slike) – koja neprekidno, do dana današnjeg upućuje na otajstva nadnaravnoga:

1. Opthalmaloške studije učinjene na Marijinim očima otkrile su da kad se oko izloži svjetlosti, retina se skupi, a kad se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, baš onako kako se događa sa živim okom.

2. Temperatura Diegove tilme, napravljene od materijala koji potječe od vlakana kaktusa maguey, održava stalnu temperaturu od 36.6° C, isto kao u živom ljudskom tijelu.

3. Jedan od liječnika koji je analizirao tilmu stavio je stetoskop ispod crnih vrpci Marijina struka i čuo ritmičke udarce od 115 otkucaja u minuti, isto kao kod djeteta u majčinoj utrobi.

4. Nema najmanjih znakova da bi na tilmi mogla biti bilo kakva boja. S udaljenosti 8-10 cm od slike, mogu se vidjeti samo vlakna građe kaktusa maguey: boje iščezavaju. Znanstvene studije nisu mogle otkriti podrijetlo bojenja, niti način kako je oličena slika. Nisu mogli otkriti tragove poteza kista niti neku drugu poznatu slikarsku tehniku. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

5. Kad je materijal bio ispitivan pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem dijelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 milimetara iznad tkanine, a da je ne dodiruju. Boje stvarno plutaju iznad površine tilme.

6. Grubi materijal tilme ima životni vijek ne dulji od 20 do 30 godina. Nekoliko stoljeća prije, bila je naslikana replika slike na identičnom komadu maguey tkanine, i raspala se poslije nekoliko desetljeća. Inače, za vrijeme 480 godina čuda, tkanina sa slikom Marije ostaje tako čvrsta kao što je bila prvog dana. Znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

7. Godine 1791., solna kiselina slučajno se prolila po gornjoj desnoj strani tilme. Kroz razdoblje od 30 dana, bez ikakva posebnog tretmana, oštećena vlakna čudesno su se sama obnovila.

8. Zvijezde koje se pojavljuju na Marijinu ogrtaču odražavaju točnu konfiguraciju i pozicije koje su se mogle vidjeti na nebu Mexica na dan kad se dogodilo čudo.

9. Godine 1921., jedan čovjek sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme. Eksplozija je razorila sve osim tilme koja je ostala netaknuta.

10. Znanstvenici su otkrili da Marijine oči imaju tri refraktivne (lom) karakteristike ljudskog oka.

11. U Marijinim očima (veličine samo 0.85 centimetara), otkrivene su minijaturne ljudske figure koji nijedan umjetnik nije mogao nacrtati. Ista scena se ponavlja u svakom oku. Koristeći digitalnu tehnologiju, slike u očima su povećane nekoliko puta, otkrivajući da je svako oko reflektiralo figure indiosa Juana Diega koji otvara tilmu ispred biskupa Zumarrage. Veličina ove scene je jedna četvrtina milimetra.

Zviježđe sjevernog neba

Na lijevoj strani Djevičinog ogrtača može se vidjeti sjeverna zviježđa: Na njenim leđima, jedan fragment zvijezda Pastir;

ispod njega nalijevo jeVeliki Medvjed. Njemu zdesna je Berenikina Kosa;

ispod nje, Lovački psi, a do nje lijevo, Thuban, najsjajnija zvijezda Dracokonstelacije.

Pod dvjema usporednim zvijezdama (koje još formira dio Velikog medvjeda),nalaze se zvijezde drugog para zviježđa:

Auriga i na dnu, tri zvijezde Bik. Tako, u njihovoj ukupnosti i odgovarajućim mjestima, 46 najsjajnijih zvijezda mogu se vidjeti  na obzoru Doline Mexico.

 

Na desnoj strani ogrtača Djevice, indicirana su sazviježđa južnog neba:
Na vrhu su četiri zvijezde koje oblikuju dio sazviježđa Orfeja. Ispod njega lijevo nalazimo Vagu, a do nje desno, na nečemušto izgleda kao strijela, je početak Škorpiona.

U sredini su sazviježđa Lupus a do njega lijevo, krajnja  točka Hydra.

Nadalje dolje, može se jasno vidjeti Južni križ; iznad kojega se

pojavljuje lagano nagnuti kvadratić zviježđa Centaurus.

Na kraju, pogledajmo tri začuđujuće stvari:

1. U indijanskom jeziku, “Guadalupe” znači –  “zmiji glavu zgnječila.” 
To se upravo tiče Postanka 3:15: Marija, pobjednica nad zlom.

2. Slika također oslikava detalj iz Apokalipse 12: “I veliki znak će se pojaviti na Nebu: 
Žena obučena suncem, a mjesec joj ispod nogu.” 

3. Djevica nosi crnu traku o pojasu, koja simbolizira trudnoću, da pokaže da Bog želi da se Isus rodi u tri Amerike, u srcu svakog Amerikanca. 
“Dok živim hvalit ću Gospoda: pjevat ću hvale Gospodu dok budem živio”               (Ps 146:2).

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

MOĆNO: New Age svećenica iz Kalifornije u Međugorju shvatila da je opsjednuta!

Objavljeno

- datum

 NOVI ŽIVOT    Došla sam k ocu Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće.

– Bila sam tek tradicionalna vjernica te sam do svoje 15. godine na misu išla tek da ugodim roditeljima. Kao mladoj uspješnoj žena jedino mi je bilo važno napredovanje u poslu te me duhovna dimenzija uopće nije zanimala. U 28. godini života već sam imala svoju novinsku kuću koju sam kupila radeći u izdavaštvu u San Franciscu i na Havajima gdje sam dobro zarađivala. Izdavala sam turističke časopise, posjedovala vlastitu kuću, vozila dobar automobil, upravljala investicijama, kupovala nekretnine… Bio je to američki san, sakupljanje i potrošnja. Novac, uspjeh i biti ono što su drugi od mene očekivali, bili su moji bogovi. – ispričala je poznata obraćenica, bivša New Age svećenica iz Kalifornije,  Moira Noonan i autorica knjige NE ezoteriji za Glas koncila

– Kad mi se dogodila prometna nesreća u kojoj sam bila ozbiljno ozlijeđena da dvije godine gotovo nisam funkcionirala, a nade za oporavak nije bilo, na poziv moje sestre započelo je liječenje u klinici u skladu sa sustavom takozvane »Nove misli«. Između ostalog sustav je odbacivao svaku pomisao da u patnji, tjelesnoj boli ili bolesti može biti kreposti ili neke vrijednosti. Sva moja prijašnja vjerovanja, stajališta prema tijelu i životu općenito prema Bogu i prema liječenju bila su izbrisana. Kako se moje zdravstveno stanje popravilo, prestala sam uzimati lijekove. Imala sam neka izvantjelesna iskustva te su me vjerovanja i filozofija klinike počeli duboko zanimati. Sve dublje sam ulazila u krivi smjer i došla dotle da sam se redovito morala hipnotizirati kako bih živjela bez boli. Zato sada upozoravam ljude da paze gdje će završiti njihovo tijelo, jer se na krivom mjestu i u krivim rukama otvaramo utjecajima koji su u osnovi demonski.

Po savjetu klinike počela sam tražiti duhovno, ali opet na krivim mjestima. Pristupila sam tzv. ‘crkvi ujedinjenja’ u kojoj sam postala svećenica. No, putujući jednoga dana u Pariz s majkom sam u bazilici Presvetog Srca Isusova otišla na misu. Kako sam bila trudna s kćerkom Malijom, osjetila sam potrebu pred Gospinim kipom zapaliti svijeću za svoje nerođeno dijete, i rekla sam tada spontano Gospi: ‘Blažena Majko, evo ti ovo moje dijete, tebi ga darujem.’ Ostalo mi je to od časnih sestra Srca Isusova koje su me odgajale. Sada znam da je to bio odlučujući trenutak za moju kćer koja je ostala vjerna katolikinja i koja se na poseban način molila i vjerujem izmolila moje obraćenje. Iako su mi moji slali knjige s duhovnim sadržajem o borbi protiv zavodljivosti okultizma, ja sam išla sve dublje i dublje u drugom smjeru. Kada mi je kći, koja je tada imala tek četiri i pol godina, rekla da ne želi ići u crkve New agea, poštivala sam njezinu želju, ali ja sam ostala i dalje ustrajna u svojoj odluci. Iako sam osjećala da trebam ići u Katolički Crkvu, jer tamo pripadam, nastavila sam i dalje živjeti u svijetu New agea, koji je doslovno ispirao moj mozak. Baveći se okultizmom, vidjela sam puno toga što nisam željela vidjeti, u glavi sam gledala filmove ljudskih života, njihovih prošlih iskustava… To me toliko uznemirivalo da sam imala noćne more, bila sam iscrpljena, nisam mogla spavati.

God. 1991. odlučila sam otići u Međugorje. Željela sam to jer sam u poznatom njuejdžovskom časopisu pročitala svjedočenje jedne osobe u pokretu koja je opisala svoj boravak u Međugorju i svjedočila o Gospinoj prisutnosti u tom kraju. Kada sam nakon nekoliko godina došla u Međugorje, čekajući dva sata na vrućini (jer je bio kolovoz) u redu za ispovijed na koju sam zadnji puta išla kada sam imala 15 godina, došla sam k o. Filipu Paviću koji mi je poslije pomogao kroz ispovijed, molitvu, egzorcizam da postanem novo biće. Ma, taj osjećaj, ta sloboda, ljubav koju sam doživjela, osjetila na svojoj koži u srcu, osjećaj da sam ljubljeno dijete Božje, da mi je sve oprošteno, da mi je Gospa majka koja je blizu, da mogu živjeti slobodno, radosno,… teško je opisati.

U meni je silna želja da to svjedočim drugima, da im pomognem da se vrate s krivih putova, da svjedočim kako mir može dati samo Isus, da su jedino vrijedni darovi Duha Svetoga… Pozvali su me u radijsku emisiju da svjedočim, a kako je jedan izdavač iz Kalifornije to slušao, ponudio mi je da napišem knjigu. Nikada prije o tome nisam razmišljala. No, spoznaja kako bih knjigom mogla pomoći mnogim ljudima koji su u sličnim situacijama, bila je dovoljan razlog da je napišem. Zovem je knjigom nade, a njezina je glavna poruka da je s Bogom sve moguće. Mnogim prijateljima koju su bili u pokretu New age pomogla sam da potraže pomoć u Crkvi, te vjerujem da će svi koji su se našli u raznim okultnim praksama upravo u mojoj knjizi, koju sam podijelila u pet poglavlja, uvidjeti u kojim su opasnostima, i pomoći da iziđu iz svijeta tame i zablude.

Mladima je područje okultnoga privlačno. Naizgled bezazleno, ono je vrlo opasno, i stoga im uvijek naglašavam da se drže podalje od svega toga, da se ne igraju, da paze kamo idu, da provjeravaju duhove, da se drže Katoličke Crkve, jer samo smo u zajednici svetih zaštićeni. Živeći sakramentalnim životom, ništa nam se ne može dogoditi, dok smo otvaranjem drugim duhovima u velikoj opasnosti. Poručujem mladima da mole, da traže od Boga znakove, jer on nam ih daje svakodnevno, samo ih mi trebamo iščitavati. Meni je toliko puta znakovima pomogao što da radim. Kada sam se obratila, u početku se nisam snalazila u Crkvi, nisam znala kako dalje, bila je to svakodnevna borba u meni. U početku sam se prisiljavala na molitvu, na odricanje. Bilo se teško odreći brojnih predmeta u kući kojima sam se služila u okultnim praksama, jer platila sam ih tisuće i tisuće dolara (zbirka NLO-a, najveća u državi, videofilmovi i dr.), ali Bog mi je davao milosti, stavljao na put ljude koji su mi pomogli, Gospa me vodila sve bliže svome Sinu, i njoj se na poseban način utječem. Zato vjeroučitelje, pogotovo one koji vode skupine krizmanika, potičem da svjedoče svojim učenicima o svecima, toliko se čuda dogodilo po zagovoru sv. Franje, sv. Terezije Avilske, Padra Pija, u Gospinim svetištima: Lurdu, Fatimi i drugima. Svijet danas više nego ikada treba žive svjedoke vjere. – ispričala je te priliko posjeta Hrvatskoj o našoj zemlji rekla sljedeće:

-Hrvatsku sam doživjela kao utvrdu nasljeđa vjere i mudrosti koju nam se nudi usred Europe. Snaga je vjere još uvijek vrlo jaka, a vrednote nije izjela kultura smrti. Ta snaga i te vrednote zadržat će ujedinjenu frontu vjere pred napadom kulture koja sve više i više postaje protukršćanskom. Vrlo sam zahvalna i počašćena što sam mogla doći u Hrvatsku i zaista cijenim to što su ljudi otvoreni za učenje o tom pokretu koji utječe na obitelj, Crkvu i kulturu. Nadam se da će moja misija ovdje pomoći da te poplave ne uđe u Crkvu i kulturu, i da će zaštititi mlade od lutanja.’

Autor: VjeraUtorak, 28. studeni 2017. u 11:26 
 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

ZAOKRET! Macronov ministar koji je izbacio rodnu ideologiju iz škola, izbacuje i mobilne telefone

Objavljeno

- datum

 MARINE LePEN JE NAZVALA TO IDEOLOŠKOM POBJEDOM U OBRAZOVANJU Ministar obrazovanja Francuske Jean-Michel Blanquer, najavio je zabranu korištenje mobilnih telefona u svim školama već od 2018. godine.

“Ubrzano radimo na ovom problemu, te načinu kako zabraniti korištenje telefona”, izjavio je Jean-Michel Blanquer. Ministar je također pokrenuo pitanje nošenje uniformi u školama, te najavio da će to biti moguće ali uz odobrenje svake škole.

Često se u narodu kaže: “daj osobi vlast, pa ćeš vidjeti njeno pravo lice”. U većini slučajeva stvari krenu naopako. Dobar postane loš, a oni koji su vjerovali u slatke riječi budu razočarani – donosi portal Logicno.com.

Ipak u slučaju ministara Jean-Michel Blanquera izuzetak je potvrdio pravilo. Radi se o ministru koji čini vrlo dobre poteze. Ministar je jasan u svojim stavovima koji se sve više dopadaju svim građanima Republike Francuske. Po njemu škola služi za naučiti čitati, pisati, računati i respektirati druge, a ne za širenje ideologija koje stvaraju sukobe u društvu.

Ovome je i Marine Le Pen da potporu nazivajući ovo “ideološkom pobjedom” na području nacionalnog obrazovanja. “Govor g. Blanquera […] za nas je ideološka pobjeda, ali sada i politička pobjeda”, rekla je Marine Le Pen tijekom konferencije za novinare u sjedištu svoje stranke.

“Dijete koje je naučilo respektirati druge, respektirat će svakoga”, izjavio je Jean-Michel Blanquer.

“U obrazovanje djece treba uključiti roditelje koji će zajedno sa školom, usaditi djeci prave vrijednosti koje su izgubljene”, nastavlja Blanquer.

Jean-Michel Blanquer ne želi dozvoliti pristup udrugama koje šire ideologije u školske klupe, jer iskustvo iz vremena Hollandove vlada pokazuje da je pokušaj odvajanja roditelje od obrazovanja djece bila velika greška, koju ministar želi ispraviti.

Redakcija portala croative.net mu želi puno sreće.

izvori: Logicno | france.rt.com | Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.