Connect with us

Kultura i vjera

ALDOUS HUXLEY-VRLI NOVI SVIJET: Zapanjujuće proročanstvo

Objavljeno

- datum

Čitajući Huxleyev roman imamo dojam da se u našem vremenu polako “odmotava” njegov sadržaj. Začuđuje kako je prije gotovo sto godina Huxley opisao mnogo toga što se danas iz skrivenih centara moći pokušava ostvariti. Pročitajte u ovom kratkom osvrtu o čemu se radi.

Čitam ponovno Huxleyev roman „Vrli novi svijet“. Objavljen je prije drugog svjetskog rata, godine 1932., no pomaže nam bolje razumjeti i današnje vrijeme jer je pisan kao negativna utopija, a njezine elemente sve češće, osobito zadnjih godina, zamjećujemo u našoj stvarnosti (svjesno seksualiziranje djece preko obrazovnih programa i opće dostupne pornografije, narušavanje obrazovnih sustava, uništenje obitelji, uklanjanje pojmova kao što su majka, otac, iznajmljivanje maternica i djeca po narudžbi, manipulacije genetskim materijalom, služenje hipnotičkim tehnikama u svrhu pranja mozga, stvaranje kasta te koncentracija svjetske moći i bogatstva u rukama male manjine čovječanstva, svođenje čovjeka na potrošača i biološki stroj, promoviranje moralnog relativizma, napad na slobodu savjesti, legalizacije droga, neprijateljstvo prema kršćanskom svjetonazoru i kulturi…).

U svojoj antiutopiji Huxley, na temelju spoznaja o društvenim i znanstvenim kretanjima, donosi sliku mogućeg društva globaliziranog u vidu Svjetske Države, na čijem je vrhu svjetska vlada, a izvan kojeg, odvojeni nepremostivim ogradama, ostaju rezervati „divljaka“. Država je utemeljena na kastinskom sustavu, čije članove planski „proizvode“ eugenikom te obrazuju i odgajaju na „znanstvenim“ temeljima – učenjem u nesvjesnom stanju (hipnopedija) o higijeni i društvenosti, o kastinskoj svijesti i seksualnom životu djeteta koje tek što je prohodalo.1 Oni nikada nisu imali prilike slobodno misliti, nego je njihova svijest „koja rasuđuje, želi, odlučuje – satkana“2 od onih poticaja s kojima se tijekom hipnopedije punila. Poticaje, naravno, određuje Država, koja se pobrinula da im sloboda mišljenja ostane nedostupna i nepoznata. Poslije korisnog rada priređuje im neprestanu zabavu, od seksa do sportskih i umjetničkih čulnih užitaka pa oni ne mogu otkriti DUŠU, SAVJEST, VRIJEME, SMRT, BOGA. Ako bi im se u „čvrstoj građi njihovih zabava nekim nesretnim slučajem i pojavila koja vremenska pukotina“3, tu je soma (droga) da je popuni i uvede ih u „umjetni raj“ kemijskog reda. Metafizički red ovdje je zaboravljen nakon što je postupno uklanjana simbolika koja ga je predstavljala – najprije je sa svih križeva skinut gornji krak pa su poprimili oblik slova T.4 Novo vrijeme, Fordovo, upravo je u znaku tog novog simbola: 1908. godine Henry Ford proizveo je prvi serijski automobil tipa T.

Boga je zamijenila Svjetska država kao novo božanstvo koje ima svoje kultove i obrede: Fordovdan, kolektivna pjevanja i službe solidarnosti. To su sekularno, a zapravo sotonistički, pervertirani elementi kršćanskog vjerovanja ili obreda. Primjerice u obredu solidarnosti kroz koji se „iskupljuju“ grupa od 12 muškaraca i žena uz posvećenu drogu, glazbu, pokrete i zazive Najvišeg Bića stapaju se u transu u to Najviše Biće kroz orgije.

Naravni su moral uklonili „moralnim odgojem koji ni u kom slučaju ne smije biti racionalan“5 jer je bit kontrole ljudi u tome da im se osigura zadovoljavanje nagona i želja. Tako se ruše sve brane, a one čovjeka osvješćuju i jačaju, potiču njegov duh da se razvija tako što kanalizira, pročišćava, oplemenjuje strasti, emocije, nagone, ostvaruje smisao. U tome je i ključ kreativnosti i individualnosti. Tako čovjek sazrijeva, proširuje spoznaje o vlastitom biću, stječe iskustvo o Bogu i duhovno raste. Sve je ovo dokinuto u Svjetskoj Državi, u kojoj je čovjek dio mase, bez svrhe i cilja, a masa je podatna i upravljana po volji onih na vrhu društvene strukture koji su onima niže kao mamac stavili SREĆU, pa ih postizanje osjećaja ugode u svemu motivira.

Stoga je pitanje svrhe u znanosti vrlo opasno pa se ne dopuštaju objašnjenja koja uzimaju svrhu kao osnovnu premisu jer „takve misli mogu lako poništiti djelovanje obrađivanja među nestabilnijim duhovima viših kasta – uništiti im vjeru u sreću kao Najviše Dobro i navesti ih da umjesto toga povjeruju kako je cilj negdje dalje, negdje izvan sadašnje sfere ljudskog dohvata, da cilj života nije u održavanju stanja lagodnosti nego u nekom jačanju i pročišćavanju svijesti, u nekom proširenju znanja. Što vrlo lako može biti istina. Ali nedopustiva u sadašnjim uvjetima.“6

Ovdje čovjeka stalno drže u infantilnoj fazi, a djecu stavljaju u okolnosti primjerene odraslima. U tom su svijetu djeca svjesno izložena seksualnoj stvarnosti od malena te su im erotske igre nešto toliko prirodno da se dječačića koji se plaši toga odvodi „pomoćniku načelnika psihijatrijske službe“ 7, povijest se sa svom kulturom, umjetnošću, religijom i duhovnošću, što je sačinjavaju, više ne uči. U svijetu u kojem je potrošnja temeljno načelo, stabilnost osnovni postulat, sve što ne doprinosi tome, postaje štetno i zabranjeno. Tako je s igrama u kojima se ne koristi različita oprema, tako je s emocijama pa su riječi majka, otac, roditelji, dom, smiješne i nepristojne u vrlom novom svijetu, monogamija i hodanje nepoznati jer ovdje „svatko pripada svakome“, a emotivni su odnosi i dugotrajne veze nepristojni; duša i besmrtnost odbačeni jer se za života „uživa u vječnoj mladosti“, a i nakon smrti ljudska su tijela društveno korisna – gnoje biljke fosforom koji se proizvede kremiranjem. Prirodne su zakonitosti zavarane: uzimanje hormona za umjetnu trudnoću, umjetno održavanje mladosti tijela, umjetno stvaranje dobrog raspoloženja tako da je čovjek zapravo umjetni, netko drugi, ne on sam: on je stanica u tijelu društva.

Kako vrli novi svijet ne mora podnositi ništa neugodno, nema potrebe ni za heroizmom, ni za plemenitošću ni za poniznošću.

Kako je bilo moguće dovesti čovjeka do ovoga stanja? U samom početku reforme svijeta u tom smjeru, kršćanstvo kao „etika i filozofija nedovoljne potrošnje postaje zločin protiv društva“. No to za sobom vuče nestanak i liberalizma, demokracije i slobode pojedinca, koje su i nastale na temelju kršćanskog učenja o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje. Budući da je u vrlom novom svijetu čovjek sveden na biološku strukturu i korisnog potrošača, osim fizikalno-kemijske nema nikakve druge jednakosti.

Sve su to reformatori postigli postupno. Nakon krvavih ratova i gospodarskog sloma ljude se stavilo pred izbor: ili upravljanje svijetom uz stabilnost ili propast. Neki su pokušali stvari riješiti povratkom prirodi i jednostavnom životu pa su pobijeni, kao i ljubitelji kulture („Ne može mnogo trošiti onaj koji sjedi uz knjigu i čita je).“ 8

Na kraju su nadzornici novog poretka shvatili da se sve ne može postići silom pa su prihvaćene sporije, ali zato znatno sigurnije metode ektogeneze, uvjetovanja refleksa novopavlovskom metodom hipnopedije.9

Divljaku, koji je odrastao u rezervatu, gdje je iskusio život s majkom koja je došla iz Svjetske Države – iz civiliziranog i sterilnog života u kojem je navikla na užitak i somu pa se i ovdje predala onom što se nudilo u zamjenu – ljubavnicima i meskalinu, gdje je proživio nepravdu i diskriminaciju kao dijete druge rase, ali su ga patnja i samoća dovele do otkrića emocionalnog i duhovnog svijeta kao naše istinske stvarnosti o kojoj je pisao Shakespeare, čije stihove je naučio napamet, odbojno je ono što mu se u vrlom novom svijetu nudi. A proradila mu je i savjest zbog majčine smrti jer je bio grub hoteći je trgnuti i dozvati u stvarnost, nakon čega joj je pozlilo. Drži da se otrovao civilizacijom, u koju je doveden na promatranje, kao predmet znanstvenog istraživanja. Izabrao bi radije nesreću nego lažnu sreću ovih zatočenika varavog užitka koji žive u blaženom neznanju o strasti i starosti, o životu i smrti, Bogu i sotoni, istini i zbilji. U jednom trenutku, gledajući mnoštvo pomoćnog osoblja u bolnici za umiranje, koje je dolazilo preuzeti svoju dnevnu dozu droge – otrova za dušu i tijelo, potaknut spoznajom o ropstvu svoje majke u kojem je umrla, pokušava probuditi uspavani duh tih robova Svjetske Države pozivajući ih na slobodu, ali bezuspješno – njima je obmana postala jedina stvarnost te bijesno navaljuju na njega jer im je pobacao drogu kroz prozor. U razgovoru s Nadzornikom, otkriva mu se do kraja jezovitost i neljudskost Svjetske Države. Njezina vrhuška poznaje istinu, ali je skriva od svih drugih u društvu, kao što skriva književa djela i Bibliju – jer otvaraju putove istine o čovjeku i njegovom duhu. Na pitanje Divljakovo: „Dakle, vi mislite da Bog ne postoji?“, Nadzornik odgovara: „Ne, ja zapravo mislim da on vrlo vjerojatno postoji… On se raznim ljudima prikazuje na razne načine. U predmodernim vremenima on se prikazivao onako kako je opisano u knjigama. Danas…“ “Kako se prikazuje danas?“ upita Divljak. „Evo, prikazuje se svojom odsutnošću, kao da ga uopće nema.“ 10
Divljak odlazi u samotnički život pustinjaka, u svjetionik na otočiću blizu Londona, gdje se pokušava očistiti od otrova civilizacije i okajavati svoje grijehe te svladati nagone.

Obećao je sebi da neće zaboraviti Lindu, svoju majku, u čijim je očima u trenutku smrti i nestanka iluzija pred njom, vidio užas, a da će zaboraviti Leninu, djevojku u koju se zaljubio, ali je ne može prihvatiti zbog promiskuiteta i nesposobnosti za dublje emocije, no napasti su velike da čini suprotno pa kažnjava tijelo – bičuje se…

Na kraju novinar tajno snimi i javno prikaže Divljakovo samobičevanje. Nahrupi gomila k Divljaku tražeći u transu bičevanje jer ih je bol opčinjavala svojim užasom – i oni slijede njega (on bičuje Leninu koja dolazi i obraća mu se pokretima i pogledom). „Pokrenuti užasom i bolom; pokrenuti unutarnjom navikom zajedničkog sudjelovanja u svemu, željom za jednodušnim i zajedničkim sudjelovanjem koje im je obrada tako neiskorjenjivo usadila, oni su započeli oponašati njegove bezumne pokrete, udarajući jedni druge kad god bi Divljak raspalio po svome vlastitome buntovnome mesu, ili po onom posrnulome utjelovljenju besramnosti koje se savijalo od boli u vrijesu pod njegovim nogama.“ 11

Kad netko počne pjevati „Orgije-urgije“, svi to prihvate i na kraju sve završava s orgijama. Kad se Divljak probudi ,nakon što je i sam ušao u to kolo pod djelovanjem orgijastičkog raspoloženja i some, shvati sve. Ubija se jer nije uspio sačuvati svoj zavjet, san, svoj ideal, zahvaćen i sam kandžama ludila mase.

Totemizam i meskalin rezervata, fordizam i soma Svjetske Države. Dvije varijante duhovne obmane.

Nedostaje jedina istinska, osloboditeljska zbilja – kršćanstvo (čije tragove, stopljene sa starim poganskim vjerovanjima, još zadržavaju Indijanci u svojim sinkretističkim obredima u rezervatu). A upravo kršćanstvo traži Divljak, iako nije svjestan toga, ali je čitajući Shakespeara, zavolio njegovu bit – svijest o prisutnosti zla, o ograničenosti čovjeka i patnji kao neizbježnoj pratiteljici života, o grješnosti koja traži iskupljenje, nedostaje ponuda spasenja unatoč grijehu, borba umjesto prepuštanja somi ili meskalinu, preobraženje patnje pomoću ljubavi – nedostaje Bog koji toliko čovjeka voli da se predaje za njega, nedostaje mistika katoličkih svetaca – primjera života na koji smo pozvani.

Tako u romanu. Što je u stvarnosti? Suvremeni se čovjek teško suočava sa zlom – ne želi ga vidjeti, bol i patnju nastoji izbjeći pod svaku cijenu jer im ne vidi smisao, a misao na grijeh i Boga ne uklapa se u njegov mentalni sklop – što je posljedica hipnopedije kojoj je izložen kroz medije, kulturu, ideologije, obrazovanje.

Zato je u velikoj opasnosti da mu svane vrli novi svijet te da uz osmijeh prihvati svoje ropstvo! Strašno je vidjeti njegov užas tek u trenutku smrti.

Matija Grgat, prof.

[1] Huxley, Aldous, Vrli novi svijet, Zagreb, Izvori, 1998., str. 163.
[2] Isti, str. 42.
[3] Isti, str. 70.
[4] Isti, str. 67.
[5] Isti, str. 40.
[6] Isti, str. 194.
[7] Isti, str. 46.
[8] Isti, str. 64.
[9] Isti, str. 65.
[10] Isti, str. 252.
[11] Isti, str. 275./276.

Preuzeto s portala raskrizje.com

Komentari

Komentari

Kultura i vjera

17. studenoga sveta Elizabeta Ugarska – slijedila je put svog Gospodina od princeze do siromaštva i prezrenosti

Objavljeno

- datum

Današnja slavljenica, sveta Elizabeta Ugarska, slijedila je put svog Gospodina od princeze i kraljeve kćeri do siromašne i prezrene žene koja služi Boga i ljude, sve do same smrti.

Sveta Elizabeta je bila kćerka ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. Rodila se god. 1207. u Ugarskoj. Kad su joj bile tek 4 godine, već su je zaručili za turingijskog grofa Ludovika. Vjenčanje s njim obavljeno je kad joj je bilo 14 godina, a njemu 20. Unatoč tome što su bili tako mladi, pa bi čovjek mogao reći i nespremni za brak, njihov je brak bio ipak sretan – piše Petar Horvatić u narod.hr.

Sama je Elizabeta priznala svojoj vjernoj sluškinji Isentrudi: »Ako ja toliko ljubim jedno smrtno stvorenje, koliko više moram ljubiti Gospodina, koji je besmrtan i gospodar sviju!«

I vjerna Isentruda pripovijeda o međusobnoj bračnoj ljubavi Ludovika i Elizabete ovako: »Ljubili su se divnom ljubavlju te su jedno drugo blago poticali na hvalu i službu Bogu.«

Elizabeta je nježno ljubila svoga muža, a i on nju zbog njezine ljepote, plemenitosti i dražesnosti. Iako je bila veoma lijepa, nipošto nije bila zavodljiva. Među plemićkim damama Turingije grofica Elizabeta bijaše zbog svoje jednostavnosti u odijevanju te čednosti i skromnosti u životu gotovo prezirana. Ona se na dvorcu Wartburgu nije razlikovala mnogo od sluškinja jer je i sama neprestano radila, a malo ili ništa se zabavljala. Uostalom, ona je za zabave imala malo vremena jer je već s 15 godina postala majka, rodivši prvoga sina, u 17. godini rodila je kćerku, a u 20. godini još jednu kćerku.

Slatki i pun ljubavi Elizabetin bračni život trajao je kratko. U ljetu god. 1227 g. Ludovik je pošao u križarsku vojnu. Elizabeta je tada pod srcem nosila i očekivala porod svoga trećeg djeteta. Tri mjeseca kasnije jedan joj je glasnik donio vijest da je grof Ludovik u Italiji umro.

Elizabeta je tada rekla: »Umro! A s njim je umrlo i sve moje dobro na ovome svijetu.« Postavši udovica i nezaštićena, oboriše se na nju pohlepa i zavist. Bila je potjerana s dvorca Wartburga; oduzeli su joj i djecu, a ona se njima u prilog odrekla baštine. Kao franjevačka trećoredica prihvatila je u potpunosti evanđeosko siromaštvo.

 
U jednom pismu duhovni vođa svete Elizabete Konrad Marburški, koji ju je jako dobro poznavao, ovako opisuje njezin život: “Elizabeta je smjesta započela obilovati krepostima. Tijekom svega života tješila je siromahe. A onda je započela sasvim ishranjivati gladne jer je zapovjedila da se sagradi svratište u koje je prihvatila veći broj bolesnika i nemoćnih. Svima koji bi ondje potražili milostinju, darežljivo je dijelila dobročinstvo ljubavi. To nije činila samo tu, već po svim krajevima i dokle god dopiraše vlast njezina muža. Sve je svoje zalihe iz četiri kneževine svoga muža do te mjere potrošila da je naredila da se za potrebe siromaha proda svaki ukras i sva skupocjena odjeća. Imala je običaj da dva puta na dan, jutrom i navečer, osobno obiđe sve svoje bolesnike. Osobno se brinula za one koji bijahu među njima najodvratniji. Neke je hranila, drugima prostirala, neke na svojim ramenima prenosila i obavljala mnoge druge čovječne usluge. U svemu tome volja njenog muža blage uspomene nije zatečena nezahvalnom. Potom je, nakon smrti svoga muža, krenula k najvišem savršenstvu i od mene molila uz mnoge suze da joj dopustim da prosi od vrata do vrata. Na sam Sveti petak, kad su oltari bili razotkriveni, stavila je ruke na oltar u jednoj crkvici svoga grada kamo je dovela malu braću. U prisutnosti nekih odrekla se svoje volje, svih odličja svijeta i onog što je Spasitelj savjetovao u Evanđelju da treba ostaviti. Kad je to obavila i videći da je može progutati buka svijeta i svjetska slava one zemlje u kojoj je za muževog života slavno živjela, iako sam bio protivan, otišla je u Marburg. Tu je u gradu sagradila jedno ubožište. Okupljala je bolesne i slabe, a bijedne i najprezrenije postavljala za svoj stol. Osim tih djelotvornih djela, pred Bogom svjedočim, rijetko sam kad sreo ženu koja bi više razmatrala. Neke su žene i neki redovnici u nekoliko navrata vidjeli: kad je dolazila iz osame na molitvu kako njeno lice čudesno sjaji, dok joj iz očiju prosijavaju kao sunčane zrake. Ispovjedio sam je prije smrti. Pitah je što treba učiniti s njenim imanjem i pokućstvom. Rekla je da sve, za što se već odavno tek pričinjalo da posjeduje, pripadaše siromasima. Zamolila me da im sve porazdijelim, osim jeftine tunike koju je sama nosila i u kojoj želi biti ukopana. Kad je to bilo gotovo, primila je Gospodinovo tijelo. Poslije toga, sve do večernjeg časa često je govorila o najboljem što je čula u propovijedi.

Potom je, najpobožnije, preporučivši Bogu sve koji su sjedili uza nju, izdahnula kao da je blago usnula”.

Napustila je svoje tijelo, u prve pijetlove, 17. studenoga 1231. kao u veoma smirenu snu. Malo prije toga je u svojoj maloj sobi čula preblagi pjev i nakon toga je rekla: ‘Gledajte, to je čas u koji je Djevica rodila Isusa!’ Nakon što je živjela potpuno lišena svega, kao i Krist kad je umro na križu, umrla je u istom siromaštvu u kojem se On htio roditi.

Sahranjena je u Marburgu. Samo četiri godine kasnije, Grgur Ix. priznao je njezinu svetost, uzdigavši je na čast oltara. Na njezinu se grobu nastavljanju čudesa i ozdravljaju mnogi bolesnici. Zaštitnica je franjevaca.

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

Znate li kako je izgledalo lice Krista u trenutku Uskrsnuća? Znanost još nema odgovor, zašto upravo ovako…

Objavljeno

- datum

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu

Fr. M. Piotrowski, u časopisu Ljubite jedni druge opisuje čudo slike Svetog lica u Manoppellu za koju kaže da je među najvećim trajnim Božanskim znakovima na zemlji.

Naime, i ova je slika baš kao i Torinsko platno, slika Gospe od Guadalupske, bacila znanost na koljena pred Božjim znakom.

Zaključak svih studija bio je: Ne znamo o čemu je riječ, ovo kao da nije naslikano na Zemlji, ljudskom rukom.

Iako je velik broj katolika koji nikad nisu čuli za ovu čudesnu sliku, Padre Pio, veliki mističar i svetac, za čudo Svetog Lica iz Manoppella rekao je da je riječ ‘o najvećem čudu koje imamo na svijetu’.

– Na komadu tkanine, veličine 17 x 24 centimetara, a koji stoji na glavnom oltaru crkve u Manoppellu, nalazi se slika lica Uskrsloga Krista. Istraživanja provedena na njemu ne mogu objasniti kako je slika nastala. Digitalno skeniranje najveće rezolucije potvrđuje odsutnost ikakve boje između tkivnih vlakana. Tkivo ne pokazuje ni najmanji trag boje ili pigmenta. Njegova najupečatljivija značajka je njegova transparentnost i činjenica da se slika može vidjeti savršeno dobro s obje strane-kao fotografski slajd. Ako netko mijenja svjetlo, događaju se promjene lica kao da je živo. Ako se gleda pod jakim svjetlom, ne može se vidjeti, jer postaje prozirno. Ona ima kvalitete slike, fotografije i holograma; a ipak nije ništa od toga. Osjenjenost je tako profinjena da nadilazi sposobnosti čak i najvećih majstora. Zaključak je vrlo jednostavan: radi se o djelu koje – nije nastalo ljudskom rukom – ‘‘acheiropoietos“.

Slika je utisnuta na vrijednom komadu drevne tkanine koje je satkano od svilenih niti predenih od jedne vrste morskih dagnji. Materijal je vatrostalan kao azbest i posve neprikladan za slikanje na; to fino tkivo ne podržava ulje niti akvarel.

Istraživanja su dovela do zapanjujućeg otkrića da je lice mrtvog čovjeka sa Torinskog platna i ono živo lice sa rupca u Monoppellu – predstavljaju istu osobu! Kada se jedno platno stavi na drugo, lica savršeno-grafički odgovaraju, što je dokaz da te dvije slike predstavljaju jednu te istu osobu. Nema sumnje da se struktura i dimenzije lica utisnutog na velu i na Torinskom platnu 100% podudaraju. Tu se s pravom može govoriti o matematičkom dokazu.

Torinsko platno i rubac iz Manoppella su najveća trajna čuda na svijetu. Sa znanstvenog stajališta, niti jedan niti drugi ne bi smjeli postojati. Neobjašnjivi su! Samo je slika Gospe Guadalupske je usporediva s ovim dvama platnima.

Sve ukazuje na činjenicu da je sa rupcem koje se nalazi u Manoppellu pokriveno Isusovo lice u grobu. Stoga je to poseban “svjedok” uskrsnuća, tim više što ono nosi “snimku” Isusova lica uhvaćenu u samom trenutku kad je prešao iz smrti u život.

Pravi Bog, koji je iz ljubavi prema nama postao pravi čovjek, tako da u svojoj muci, smrti i uskrsnuću mogao otvoriti za nas put prema nebu, ostavio nam dvije izvanredne slike: jednu otisnut na pokrovu u Torinu, a druga na rupcu iz Manoppella.

Oni predstavljaju zapis o najvažnijem trenutku u ljudskoj povijesti – o onom trenutku koji je vidio konačni poraz sotone, grijeha i smrti. Postavši pravi čovjek, Božji Sin je mogao uzeti na sebe grijehe i patnje svih ljudi koji su živjeli ili će ikada živjeti. (On to može jer u Bogu nema vremena, samo  vječno: “Sada”), “Naše je boli na se uzeo…” (Iz 53, 4). Budući da je bez grijeha, On je u svojoj muci i smrti na križu uzeo na se učinke grijeha i patnje svih ljudi. Dok doživljava najveću napuštenost i patnju u trenutku smrti, on prikazuje sve nas svom Ocu nebeskom. Na taj način On je pobijedio grijeh i smrt te je dobio od Oca dar uskrslog života.

Slika Svetog Lica na rupcu u Manoppellu i otisak tijela na platnu u Torinu nastaju kao rezultat Božje intervencije u trenutku uskrsnuća. U njima imamo čudesno svjedočanstvo onog trenutka kad je Isusovo čovještvo bilo proslavljeno.

Na Torinskom platnu imamo snimak njegova mrtvog tijela na samom početku njegove proslave. Tijelo je već počelo zračiti tu tajanstvenu energiju koja je uzrokovala da se projicira na platno u obliku fotografskog negativa, s tako preciznim detaljima.

Rubac Manoppella, s druge strane, je (pozitiv) otisak Kristovog živog lica. Proces proslavljenja nije potpun, jer je lice još uvijek obilježno modricama i oteklinama. Sjaj Uskrsloga beskrajno nadilazi naše poimanje. Tek u nebu ćemo biti u stanju gledati to lice u najvećem mogućem zadovoljstvu. Lice rupca Manoppella je lice Uskrsavajućeg Krista, u trenutku Njegove prijelaza iz smrti u život, u trenutku obilježavanja transformacije osakaćena tijela  “od kog svatko lice  otklanja… (Iz 53,3).Slika na rupcu u Manoppellu je snimak lica u trenutku prije nego se “ovo raspadljivo obuče u neraspadljivost i ovo smrtno obuče u besmrtnost” (1 Kor 15,53).

Bog nam je ostavio vidljivu sliku o istinitosti njegova utjelovljenja, smrti i uskrsnuća. Po ovom znaku je jasno nam je da je uistinu postao pravi čovjek, koji je preuzeo na sebe sve naše patnje i grijeha, i da je On doista umrijeti i uskrsnuti od mrtvih kako bi nas oslobodio od grijeha i smrti i doveo nas do pune sreće u raju, piše fra M. Piotrowski, SChr.

Sv Faustina Kowalska, Dnevnik, 1784.:

Božansko lice Manoppella je bitan dokaz Isusova uskrsnuća. Ona poziva svakog od nas da se obratimo i da zauzmemo osobni odnos ljubavi s Uskrslim u svakodnevnoj molitvi, a posebno u sakramentima pokore i euharistije. Raspeti Isus doista je ustao od mrtvih i živi ​te u svom milosrđu grli svakog grešnika. On nas moli da redovito primamo sakramente ispovijedi i svete pričesti. “Kako želim spas duša! (…) Želim izliti božanski život u ljudske duše i posvetiti ih, samo ako bi bile spremne prihvatiti moje milosrđe. Najveći griješnici će postići veliku svetost, samo ako se se pouzdaju u moje milosrđe. Najveće dubine moga bića se prelijevaju od milosrđa na sve što sam stvorio. Moje je zadovoljstvo da djelujem u ljudskoj duši, da je ispunim svojom milosrđem i da je opravdam. ” (Sv Faustina, Dnevnik, 1784).

Izvor: dnevno.hr

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Kultura i vjera

(VIDEO) BRAVO! Poljaci sloganom ŽELIMO BOGA rasturili europsku oligarhiju!

Objavljeno

- datum

 EUROPSKA OLIGARHIJA NA SEDATIVIMA, DOK SIPA MRŽNJU NA ISUSA …   Poljaci su stali na trn vladarima Europe zbog jasne poruke: Isus Krist je naš jedini vladar!

Ljevičarski mediji Europe raspisali su se o desničarenju, ekstremizmu, radikalizmu, konzervatizmu i svim mogućim negativnim zvukovima bjesnila zato što je jedna slobodna zemlja na svoj Dan neovisnosti, na svoj dan slobode izašla na ulice pod sloganom: Želimo Boga!

Sama činjenica da oni žele Boga i da su u stanju okupiti se u broju 60 tisuća za Gospodina, zlatnu oligarhiju Europe dovela je do stanja bunila.

ODJEDNOM DEMOKRATI POSTAŠE OLIGARSI…

Odjednom demokrati postadoše oligarsi. Odjednom tolerantni postanu bijesni te riječima mržnje bacaju zgražanje nad slobodom. Odjednom, oni koji pričaju o slobodi zabranjuju onima koji izabiru. Boga.

Da je svaki izbor Europi poželjan osim izbora – Bog, razotkriva se upravo u ovakvim događajima, kad jedna europska zemlja jasno pokaže Europi da nije zaboravila na sebe, na svoje korijene, tradiciju, temelje društva, na svoje vjerovanje,  kako se to zahtjeva od zemalja članica.

Pravo lice totalitarne Europe koja drhti pred Gospodinom zbog svojih opačina, otkriva se upravo na primjeru Poljske, države koja koristi svaku priliku da oligarsima pokažu da ne žele novi svjetski poredak s globalnim upravljačima na čelu, već da je Isus Krist jedini kralj njihove Zemlje kojem oni odgovaraju.

Poljska je uistinu odana Isusu Kristu i nije riječ o nikakvim opasnim konzervativnim strankama koje Poljsku vode radikalizmu. Već je riječ o čistoj politici pravde po Isusu koja je milosrđe i ljubav prije svega.

Posvećenost malenima, a ne velikima, što Poljaci pokazuju kako kroz vlasti i politiku tako i kroz narod   koji jasno šalje poruku da je  protiv europske oligarhije, banaka i tlačitelja, protiv ideologije smrti i protiv lažne demokracije koja hrani i udiže laž  i ropstvo a zabranjuje slobodu – izbora.

Poljska je ove godine uspjela milijune Poljaka dovesti na granice Poljske te okružiti Poljsku molitvom Gospine krunice kako bi zaštitili zemlju od islamizacije i ostalih dijaboličnih EU projekata kojima je cilj razvodniti vjeru, stupove, i volju poljskog naroda. (U Hrvatskoj im je to uspjelo). Zato se Poljake zbog slavlja Dana Neovisnosti proziva ekstremistima, teroristima i radikalima, jer se namjerava manipulacijom dovesti ljude Europe u stanje da povjeruju da su svi oni koji vjeruju u Boga, zapravo – teroristi.

U stanje straha koje te priječi svjedočiti o svojoj vjeri, na jednak način kako se to priječilo u totalitarnim režimima. Zato je demokracija koju Europa danas plasira kao najveće političko dostignuće povijesti ništa drugo nego čisti sotonizam u kojem vukovi svijeta proždiru jaganjce. Nevine.

Zato se osuđuju i teroristima proglašavaju oni koji brane život. Oni koji provode politiku života, a ne agendu smrti. Oni koji su slobodni od svijeta i slobodni svjedočiti svoju vjeru u Isusa Krista, u milosrđe koje on predstavlja. Zato su ekstremistima prikazani oni koji ljube milosrđem, a uzdižu se vukovi koji same sebe postavljaju za idole čovječanstva.

Poljska je prošle godine pred nevjerojatnih 100 tisuća ljudi ustoličila Isusa Krista za kralja Poljske. Ove godine svijetu su poslali žestoku poruku: Mi želimo Boga, čime su se opet otvoreno suprotstavili sotonizmu Europe i pokazali se kao njezino svijetlo.

Od marša 60 tisuća ljudi pod zastavama Isusa Krista, europska oligarhija opat je zadrhtala, a to je vidljivo po izljevima bijesa u medijima njihovih struktura koji se tresu od njihova svjedočanstva pripadanja – samo Isusu Kristu.

Pogledajte i razmislite zašto Hrvati nisu ovako hrabri već dopuštamo da nas gaze i otimaju vjeru i narod, Boga i našu baštinu?!

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.