Connect with us

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Jugonostalgija za izgubljenim srpskohrvatskim jezikom

Objavljeno

- datum

Uz obljetnicu izlaska Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika

U Jutarnjem listu od 13. ožujka 2015. god. pročitali smo članak Miljenka Jergovića “40 godina od smrti pisca koji je napisao svu Bosnu. Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven” koji uz ostalo piše: “Svoj jezik Ivo Andrić nazivao je srpskohrvatskim imenom, te bi ga se tako i danas trebalo zvati. Nije on veći dio svoga Andric22vijeka pisao srpskim, a samo je rane radove napisao na hrvatskom, kao što se danas voli reći, nego je otpočetka pisao – srpskohrvatskim. Osim imena, takav je bio i njegov doživljaj jezika: pripadale su mu sve riječi, cjelokupni leksik, bez obzira na zemljopisno-jezično, kulturološko ili nacionalno porijeklo.” (Nije imao dara da bude samo jedno. Tako je bio Jugoslaven).

Valja ponaprije napomenuti da je hrvatskim Ustavom, u njegovu 12. članku, jasno i nedvojbeno određeno da je u Republici Hrvatskoj u službenoj porabi hrvatski jezik i latinično pismo. Naziv srpskohrvatski ne postoji ni u sadanjim ustavima Bosne i Hercegovini, Crne Gore ili Srbije. Ustav je osnovni zakon u bilo kojoj državi, poseban normativno-pravni akt koji ima najvišu pravnu snagu i ne valja predlagati nazivu jezika Sreter2prijašnje jugoslavenske jezičnopolitičke „akrobacije”. Kakav je „doživljaj jezika” bio u prijašnjoj Jugoslaviji znamo na primjeru dr. Ivana Šretera koji je bio osuđen na zatvorsku kaznu zato što je pacijentu u karton pod rubriku “zanimanje” upisao hrvatski izraz “umirovljeni časnik JNA” umjesto srpskoga izraza “penzionisani oficir JNA”, a za posmrtne ostatke ne zna se gdje su.

Doživljaj tzv. srpskohrvatskoga znamo i u mnogim drugim primjerima iz bliske jezičnopovijesne prošlosti. Tako su još na 5. kongresu slavista, održanom, 1965. god. u Sarajevu, hrvatski jezikoslovci istupili s kritikom uklanjanja iz jezične porabe u Bosni i Hercegovini hrvatskih riječi i uvođenje srpskih. To je bilo tada okvalificirano kao ograničivanje jezičnih prava Hrvata i Muslimana koji su živjeli u toj višenacionalnoj republici. Već je odavno poznato o partijski nametnutom Novosadskom dogovoru i pravopisu te kažnjavanju potpisnika Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika iz 1967. god. Svatko je na svoj način počeo ostvarivati poruke tadanjih jezičnopartijskih dokumenata i službenih priručnika. Jedni su i dalje nastavili pisati onako kako su pisali prije, a bilo je i onih koji su tu „slobodu za prirodan i normalan razvoj hrvatskosrpskog književnog jezika” počeli rabiti na svoj način razumijevanja jezika u duhu zbrajanja krušaka i jabuka.

Andrić je doista rane radove pisao uglavnom hrvatski dok još nije stupio na ideološko-kulturnu pozornicu unitarističkoga jugoslavenskoga smjera kojemu je cilj bio umjetno izjednačivanje srpskoga i hrvatskoga jezika. Dopisni član Razreda za filološke znanosti HAZU-a dr. sc. Leopold Auburger iz Njemačke u knjizi Hrvatski jezik i serbokroatizam Auburgerpiše: „Jezični serbokroatizam kao jezičnonormativni program pjesništva među hrvatskim književnicima prvenstveno je zastupao Ivo Andrić (1892. – 1975.). Iako bosanski Hrvat, Andrić je već u doba prve Jugoslavije jezično dobrim dijelom prešao na stranu serbokroatizma. U drugoj Jugoslaviji ne samo da je prihvatio komunističko-jugoslavensku, srbohegemonističku osnovnu liniju, već se je i jezično još više posrbio tako da je tada pisao isključivo srpskom ekavštinom, a kroatizme je rabio jedino u navodnicima” (Rijeka, 2009., str. 159. – 160.).

Godine 1948. Andrić je postao redoviti član Srpske akademije nauka, a 1954. član Komunističke partije Jugoslavije i nakon toga prvi predsjednik Saveza književnika Jugoslavije. Bio je i narodni zastupnik u Narodnoj skupštini BiH-a i Saveznoj narodnoj skupštini u Beogradu. On je prvi potpisao Novosadski dogovor o srpskohrvatskom književnom jeziku. O Adrićevim jezičnim promjenama u stvaralaštvu upozoravaju književnik Petar Šegedin i Zdravko Sančević. Dati stopostotnu prosudbu samostalnoga, namjernoga ili prisilnoga prelaska s jednoga jezika na drugi teško je, valjda i ne valja. Prigovoriti tada bilo što pisanju i djelovanju književnika Ive Andrića nije ni bilo moguće jer je i sam postao dio tadanjega jugoslavenskoga društva. Ivo Andrić je ipak Hrvat, a ne Jugoslaven bez obzira kojim je jezikom pisao. Marko Marulić je pisao i latinski, kao i Ruđer Bošković. Mnogi u Irskoj pišu engleski i nisu Englezi.

randicNa koncu bismo još jednom naveli aktualni ulomak rubričarice Glasa Koncila Smiljane Rendić (Split, 1926. – Trsat, 1994.) koja u lipnju 1971. god. u časopisu Kritika, br. 18., u članku Izlazak iz genitiva ili drugi hrvatski preporod piše: „Torturu rastapanja hrvatskoga identiteta, torturu Novosadskog dogovora u kojemu je prisutnost hrvatskih jezikoslovaca bila samo čin očajne odgovornosti pred vlastitom nacijom, strahovito gorki pokušaj da se barem spriječi posvemašnje i bešćutno odlučivanje o nama bez nas, torturu apsurdnoga Novosadskog pravopisa koji je nevjerojatnim akrobacijama na silu od dva jezična osjećaja i dva književna jezika pravio jedan, torturu koja nam je i samo ime materinskog jezika, jezika hrvatskoga, jezika koji za Hrvata nikakvo drugo ime ne može imati, mučila nenaravnom imenskom simbiozom kakve nema nigdje na svijetu, pa ni u imenima jezika mnogo sličnijih nego što su hrvatski književni i srpski književni jezik.”

Hrvati od pamtivijeka svoj jezik nazivaju hrvatskim. Na Bašćanskoj ploči Zvonimir je nazvan kraljem hrvatskim koji naravno kao kralj Hrvata govori hrvatski, a ne srpskohrvatski, a kurs partijske lingivistike neka ostane u unitarističkoj jezičnopovijesnoj prošlosti (1).

Artur Bagdasarov/HKV

1 . Danas 17. ožujka 1967. godine u zagrebačkom Telegramu tiskana je Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika, kojom je upozoreno na neravnopravan položaj hrvatskoga jezika kroz odluke Novosadskoga dogovora, te je zatražena ravnopravnost svih jezika naroda, uključujući upravo HRVATSKI, a ne bilo koji drugi. Deklaracija je trajna pouka Hrvatima kao odgovor na političko nasilje nad hrvatskim jezikom.

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno