Connect with us

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Cilicijsko armensko kraljevstvo između Istoka i Zapada (1)

Objavljeno

- datum

 POVIJEST       Cilicija je stara, povijesna oblast u jugoistočnom dijelu Male Azije, današnja Turska, sjeverno od Cipra. Naziv Cilicija (Hilakku/Khilikku) se susreće prvi put u asirskim natpisima 1. tisućljeća pr. Kr. U 2. tisućljeću pr. Kr. Cilicija je ulazila u Hetitsko kraljevstvo. Od 6. st. pr. Kr. Cilicija je kao jedna od satrapija ulazila u sastav perzijskoga Ahemenidskoga kraljevstva. Godine 333. pr. Kr. Ciliciju zauzima Aleksandar III. Veliki. U razdoblju od 297. pr. Kr. – 190. pr. Kr. nalazila se je pod vlašću Seleukida. Godine 102. pr. Kr. Ciliciju osvaja Rimsko Carstvo. Od 84. pr. Kr. ušla je u sastav Velike Armenije, kralja Tigrana II. Velikoga. Godine 67. pr. Kr. Ciliciju opet zauzima Rim. U srednjem vijeku postaje područje sukobljavanja Bizanta, Arapa i Seldžuka. Od 395. do 1080. pod upravom je Rimskoga Carstva (Bizanta). Od 1080. Cilicija pripada armenskim kneževinama (1080. – 1198.), a od 1198. pripada Cilicijskomu armenskomu kraljevstvu (1198. – 1515.).

Cilicija1-fit-650x433

Zastava i grb Cilicije (Izvor ilustracije)

Cilicijska kneževina

Bizant u vrijeme svoje vladavine nad Armenijom preseljava nekoliko tisuća Armenaca i armenskih knezova u Kapadociju, Mezopotamiju, Siriju i Ciliciju. Stalne seldžučke najezde u 11. st. pojačavaju useljavanje Armenaca u Ciliciju. Cilicijsko armensko kraljevstvo je nastalo na temelju kneževine koju je osnovao oko 1080. god. armenski knez Ruben I. (1025. – 1095.), bratić i tjelesni čuvar armenskoga anijskoga kralja Gagika II. (1024. – 1079./80.), utemeljitelja kraljevske dinastije Rubenida. Nakon smrti Gagika II., koji je ubijen od strane Bizantinaca, Ruben I. okuplja oko sebe armensko cilicijsko stanovništvo i stupa u rat s Bizantom. Osvaja dio gorske Cilicije i proglašava ju 1080. god. samostalnom kneževinom. Sin Rubena I. Konstantin (1035./1040. – 1100.) potpuno je istjerao Bizantince iz gorske Cilicije, zauzevši utvrdu Vahka. Zajedno s križarima Konstantin aktivno sudjeluje u oslobađanju Antiohije od Seldžuka, a zatim i Jeruzalema, a u znak pomoći dobiva od križara naslov comes (grof) i baro (barun). U križarskim pohodima armensko cilicijsko stanovništvo pomaže križarima opskrbom i vojskom. Za vrijeme vladavine Levona I. (1129. -1140./41.) od Bizantinaca izvojevana je dolinska Cilicija, ali 1136. god. bizantski car Ivan II. Komnen (1087. – 1143.) u pohodu na Ciliciju ruši tadanju prijestolnicu dinastije Rubenida Anazarb i zidove grada Vahka, zarobljuje Levona I. s obitelji i dovozi ga u Konstantinopolj gdje Levon I. umire u zatočeništvu. Cilicijska armenska kneževina obnavlja svoje postojanje za vrijeme vladavine Levonovih sinova Torosa II. (? – 1169.) i Rubena III. (1145. -1187.) koji 1182. god. zauzima grad Tars (Tarse/Tarze) te u savezu s križarima potpuno istjeruje Bizantince iz zemlje. Armenska kneževina u savezu s križarima bila je tako čvrsta da oni sljedećih desetljeća šire svoje posjede na obližnje bizantsko područje Cilicije [1: 171 – 174].

Levon II (izvor. http://cs623820.vk.me/v623820516/2d91e/kodOqHm292E.jpg)

Levon II (izvor. http://cs623820.vk.me/v623820516/2d91e/kodOqHm292E.jpg)

Stvaranje Cilicijskoga kraljevstva

Nakon smrti Rubena III. 1187. god. na prijestolje je stupio njegov brat Levon II. (1150. – 1219., vladao je 1187. – 1219.). Svoju djelatnost kao mudar političar i iskusan diplomat počeo je preustrojstvom svoje kneževine po ugledu na franačku državu. Ponajprije je centralizirao upravljanje po uzoru na tadanje europsko, često imenujući Europljane na važne visoke državne položaje. Na franački način uveo je u porabu franačke naslove (npr., džancler – kancelar), a sudbenu je vlast preustrojio po uzoru na antiohijski sud. Viši sud (vrhovni sud) se je nalazio u glavnom gradu Sisu. Postojao je i “niži sud“ za građane. Vratio je katoličko svećenstvo u pojedine gradove kao što su: Tars i Mamestija. Levon II. daje znatne posjede križarskim vitezovima ivanovcima i teutoncima i na taj ih način obvezuje na njihovu stalnu vojnu pomoć i potporu. S poklisarima i trgovcima iz Republike Genove i Mletačke Republike zaključio je trgovački ugovor, otvorio im luke i dao znatne povlastice. Prvi put se je oženio 1188. god. antiohijskom kneginjom Izabelom, a drugi put 1210. god. princezom Sibillom de Lusignan, kćerkom jeruzalemsko-ciparskoga kralja Amalrika II. Svoju kćer Ritu, poznatu kao Stefanija Armenska, udao je za Ivana Brijena, kralja Jeruzalema. Levonova sinovica Filippa Armenska je postala supruga nicejskoga cara Teodora I. Laskarisa (vladao je 1204. – 1221.). Pod pokroviteljstvom Levona II. na prijestolje u križarsku Antiohijsku kneževinu na nekoliko godina postavlja svojega nećaka Rajmonda Rubena de Poitiersa (1199. – 1221.), sina prenceze Alise, Levonove sestre. U gradu Sisu je postojala i Levonova kovnica novca. Koncem 12. st. Levon II. postao je najmoćniji vladar u cilicijskom području.

Moneta Levona II. ((http://analitik.am/ru/news/view/215654))

Moneta Levona II. ((http://analitik.am/ru/news/view/215654))

Početak Levonove vladavine podudara se s osvajanjem Jeruzalema od strane sultana Saladina i početkom Trećega križarskoga pohoda koji predvodi Friedrich I. Barbarossa, car Svetoga Rimskoga Carstva. Friedrich I. odlučio je pretvoriti Cilicijsku kneževinu u kraljevstvo u sastavu Rimskoga Carstva i predložio Levonu II. savez i kraljevsku krunu. U pohodu Friedrich I. gine 10. lipnja 1190. god. blizu grada Seleucije u zapadnoj Ciliciji. Nakon Friedrichove smrti, Levon II. šalje istodobno dva izaslanstva, jedno papi Celestinu III. (od 30. ožujka 1191. do 8. siječnja 1198.) i caru Svetoga Rimskoga Carstva Henriku VI. (od 14. travnja 1191. do 28. rujna 1197.), a drugu, na čelu s biskupom Nersesom Lambronacijem (1153. – 1198.), u Konstantinopolj. Godine 1196., uzgred budi rečeno, dobiva krunu od strane bizantskoga cara Aleksija III. Angela (1153. -1211., vladao je od 1195. do 1203.). Levon II. uvjerio je armensko svećenstvo u svrsishodnost sklapanja unije s Apostolskom Stolicom. Carski kancelar Konrad Hildesheim vozi na istok dvije krune, jednu za ciparskoga seniora Amalrika II. (Amori II.), a drugu za Levona Armenskoga. Dana 6. siječnja 1198. god., na blagdan Bogojavljenja prema armenskomu obredu, Levon II. svečano je krunjen kao Levon I. u gradu Tarsu kao kralj Armenije. Krunidbu je blagoslovio papin izaslanik, stožernik (kardinal) Konrad I. von Wittelsbach (1120./1130. – 1200.) i armenski katolikos od 1194. god. Grigor VI. Apirat (1121. – 1203.).

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Komentari

Artur Bagdasarov

A. Bagdasarov: Krikor Bedros Agadžanjan – kardinal Katoličke crkve

Objavljeno

- datum

Njegova Uzoritost stožernik Katoličke crkve Krikor Bedros Agadžanjan

Krikor Bedros (Grgur Petar) Agadžanjan (arm. Գրիգոր Պետրոս Աղաճանեան, tal. Gregorio Pietro Agagianian) rođen je 18. rujna 1895. god. u Ahalciheu, u Gruziji. Roditelji su mu bili armenski doseljenci iz grada Artvina (sadanja Turska). Od 1906. god. studirao je u Rimu gdje je na Papinskom sveučilištu Urbaniana (Pontificia Università Urbaniana) izučavao filozofiju i bogoslovlje.

Za svećenika je zaređen 23. prosinca 1917. god., nakon čega je počeo izučavati kanonsko pravo na Papinskom institutu za rimsko i kanonsko pravo (Pontificum institutum utriusque juris). Od 1919. do 1921. obnaša dužnost vikara u tbiliskoj Armenskoj katoličkoj crkvi sv. Grgura Prosvjetitelja. Godine 1921. vraćen je u Rim gdje postaje dorektorom (zamjenikom rektora), a od 1932. god. – rektor Papinskoga armenskoga zavoda. Od 1921. god. bio je također profesor kozmologije i sakramentologije na Papinskom sveučilištu Urbaniana, a od 1928. god. – savjetnik Kongregacije za istočne crkve i član Povjerenstva za kodifikaciju istočnoga kanonskoga prava. Godine 1935. imenovan je naslovnim (titularnim) biskupom Komane (Armenija), a 30. studenoga 1937. god. izabran je na armenokatoličkoj sinodi za patrijarha Cilicije (papinsku je potvrdu dobio 13. prosinca). Dobio je krsno ime Krikor Bedros XV. (tal. Gregorio Pietro XV.). Papa Pio XII. (1939. – 1958.) 18. veljače 1946. god. proglasio ga je stožernikom (kardinalom) biskupom u biskupiji Albano, (blizu Rima) – piše Artur Bagasarov u hkv-u.

Godine 1955. imenovan je predsjednikom povjerenstva za uređivanje zbornika kanona istočnoga crkvenoga prava. Na konklavi iz 1958. god. i 1963. god. stožernik (kardinal) Agadžanjan je bio jedan od pristupnika za izbor pape. Od 1958. do 1960. godina bio je proprefekt, a od 1960. do 1970-ih god. stožernik-prefekt (kardinal-prefekt) Svete kongregacije za širenje vjere. Sudjelovao je u radu na Drugom vatikanskom saboru (1962. – 1965.).

Objavio je nekoliko pastirskih poslanica: Crkva i domovina (1946.), Otčevi Armenske crkve o primatu sv. Petra (1949.), Armenska katolička crkva (1950.), Otčevi Istočne crkve o presvetoj euharistiji (1951.), Otčevi Armenske crkve o Majci Božjoj (1954.), Pastirski glas: Pastirske poslanice, Venecija, 1967. (na armenskom jeziku) i druge. Preminuo je Krikor Bedros Agadžanjan nakon teške bolesti 16. svibnja 1971. god. u Rimu. Stožernik Agadžanjan se je bavio znanstvenom djelatnošću. Bio je profesor, doktor filozofije, doktor bogoslovlja, doktor kanonskoga prava. Služio se je arapskim, engleskim, francuskim, grčkim, latinskim, njemačkim, ruskim, španjolskim i talijanskim jezikom. Agadžanjan je podupirao zbližavanje Armenske katoličke crkve i Armenske apostolske crkve, sudjelovao u pripremi sastanaka u Vatikanu pape Pavla VI. (1963. – 1978.) s cilicijskim katolikosom Khorenom I. Parojanom (1963. – 1983.) i Vrhovnim patrijarhom i Katolikosom svih Armenaca Vazgenom I. (1955. – 1994.).

Papa Pavao VI. i Katolikos svih Armenaca Vazgen I. S desne strane Krikor Bedros Agadžanjan

Njegova je djelatnost obilježena neumornom skrbi o Armenskoj katoličkoj crkvi. Stalno je posjećivao armenske biskupije i kolonije u različitim zemaljama diljem svijeta, osnivao sirotišta i škole, gradio crkve i podupirao izdavačku armenokatoličku djelatnost.

Pripremio: Artur Bagdasarov/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Hrvatski jezik na maturi

Objavljeno

- datum

U Ispitnom katalogu za državnu maturu iz Hrvatskoga jezika u školskoj godini 2016./17., pročitali smo i sljedeće:

“Jezik

Od pristupnika se očekuje da može:

• poznavati i primjenjivati pravopisnu normu hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.)”
(Ispitni katalog za državnu maturu školskoj godini 2016./2017.)

Navedena rečenica znači da postoji nekoliko pravopisnih norma u hrvatskom standardnom jeziku, a od pristupnika ispitivač očekuje poznavanje i porabu pravopisnih norma upravo iz Hrvatskoga pravopisa Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. Postavlja se nekoliko pitanja u svezi s tim. Ponajprije treba reći da u standardnom jeziku postoje norme na svim razinama jezične strukture. U standardnom jeziku također može postojati nekoliko normativnih inačica koje su ravnopravne ili se pak stilski razlikuju.

U Institutovu pravopisu, prema normativnoj hijerarhiji, postoji tzv. preporučena, dopuštena i istovrijedna inačica. Navedene inačice pripadaju hrvatskomu standardnomu jeziku. Pravopis daje normativnu prednost preporučenoj inačici što ne zabranjuje porabu dopuštene. Koju pravopisnu normu mora “poznavati i primjenjivati” pristupnik na državnoj maturi ako su u porabi i jedna i druga? Pravopis je sastavljen na osnovi drugih pravopisa i nije jasno što posebno ima u usporedbi s drugim pravopisima osim sitnih dodataka kao npr. istovrijedno pisanje izvornih ukrajinskih imena: Kijev i Kijiv, Lvov i Ljviv i sl.

Uzgred budi rečeno da i sada npr. većina općila (medija) i službenih ustanova rabi češće Kijev i Lavov nego Kijiv i Ljviv. Osim toga, za hrvatski standardni jezik postoji i nekoliko školskih gramatika, treba li i njih navoditi u Ispitnom katalogu za državnu maturu i koju gramatiku navesti? Zanimljivo je uočiti, a što ako školarac na državnoj maturi iz predmeta Hrvatski jezik rabi tzv. dopuštene pravopisne norme drugoga hrvatskoga pravopisa koji u katalogu nije naveden. Čini li on tako pogrješke ili pogreške? Zar drugi pravopisi ne poštuju hrvatske pravopisne norme? Znači li to da će se tretirati kao pogrješka ako pristupnik na državnoj maturi napiše ne će umjesto neće? Je li doista važno za školski ispit (!) koju pravopisnu normu primjenjuje pristupnik iz ovoga ili onoga pravopisa?

Na istoj poveznici čitamo:

“Ispitni katalog iz Glazbene umjetnosti

Napomena:

Ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani su sukladno pravopisnoj normi hrvatskoga standardnog jezika (prema Hrvatskome pravopisu Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, www.ihjj.hr, 2013.).” Zašto treba naglašavati da su ispitni materijali iz Glazbene umjetnosti pisani prema Hrvatskomu pravopisu IHJJ-a? Treba li tada i uz druge ispitne predmete navoditi napomene o konkretnom pravopisu. Što je važno: naziv pravopisa ili kako se pristupnik pismeno izražava? Što se od pristupnika očekuje: da pokaže dobro poznavanje hrvatskoga standardnoga jezika ili koji pravopis rabi u svojem ispitnom radu?

Artur Bagdasarov/HKV

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Artur Bagdasarov

Prof. Bagdasarov: Je li materinski jezik isto što i standardni?

Objavljeno

- datum

 PRIGODOM MEĐUNARODNOG DANA MATERINJSKOG JEZIKA     U posljednje vrijeme pojedini jezikoslovci u razgovorima za sredstva javnoga priopćavanja (subesjedama, intervjuima) izjednačuju književni (standardni) jezik s materinskim jezikom i pokušavaju bezimenim imenom zamijeniti ime nastavnoga predmeta Hrvatski jezik u školama.

Pitamo se je li zaista materinski jezik isto što i standardni i možemo li ih poistovjećivati? Problem (zagana) je u tom da se pojam “materinski jezik” u različitim teorijama objašnava na različit način. Nema općega pojma “materinski jezik” jer svatko oblikuje svoje mišljenje, ali ipak “materinski jezik” nikako se ne može potpuno podudarati sa standardnim jezikom.

Nevest ćemo nekoliko inačica pojmova “materinski jezik”.

1. Materinski je jezik zapravo prvi jezik (“jezik kolijevke”) koji čovjek prihvaća od djetinjstva (tzv. native language). Obično se materinski jezik podudara s jezikom roditelja ili jednoga od roditelja. Obitelj u razgovoru s djetetom rabi ponajprije razgovorni jezik ili čak oponaša dječji govor, a ne standardni. Dakako, dio toga razgovornoga jezika podudara se sa standardnim, ali djelomice, jer ovisi o mnogim društvenojezičnim čimbenicima: zavičaj, obrazovanje, struka, dob itd.

2. Materinski je jezik etnički jezik (tzv. ethnic language, Volkssprache). Mnogi ga ljudi poistovjećuju sa svojim etnosom ili narodom, etničkim istobitom (etničkim identitetom).

3. Materinski je jezik jezik predaka (tzv. Muttersprache), tj. materinski govor koji su rabili naši predci.

4. Materinski je jezik isto što i funkcionalno prvi jezik.

5. Materinski je jezik jezik na kojem mislimo (tzv. thinking language) i razgovaramo.

6. Materinski je jezik jezik koji smo svjesno odabrali za priopćavanje npr. u jezičnoj zajednici u kojoj dugo živimo i radimo.

Dakako, može postojati i drugo tumačenje pojmova “materinski jezik“, ali ni jedan od višenavedenih ne podudara se potpuno sa standardnim jezikom. Materinski se jezik kao jezik roditelja ili obitelji smatra jednom od osnovnih teorija i kao takav skoro se nikada ne podudara sa standardnim. Materinski je jezik jezik koji je usvojen u djetinjstvu, navike porabe kojega se većinom čuvaju u zreloj dobi. Materinskih jezika može biti više od jednoga. Prvi jezik može potpuno ili djelomice prijeći u drugi i ne imati izravnu vezu s roditeljima ili predcima.

Zatiranje naziva ‘hrvatski jezik’

Pomoću neutralizacije naziva hrvatski jezik, pokušava se kao nastavni predmet u školi unijeti naziv “Materinski jezik i knjževnost” ili “Nastavni jezik” govori da se radi o nekom bezimenom, valjda “zajedničkom jeziku”. U zbilji tako što nije ni moguće jer školarci u nastavi uče i poučavani se konkretnom jeziku koji ima svoje ime, a to je hrvatski književni (standardni) jezik koji je službeno određen u 12. članku Ustava Republike Hrvatske. Treba li tada sve udžbenike koji nose ime Hrvatski jezik za različite razrede preimenovati u udžbenike za “materinski jezik“ ili “nastavni jezik“? Možemo li tada imati naziv „materinski jezik“ za nastavni predmet, a književnost ili povijest nazivati hrvatskom ili tada i književnost i povijest valja preimenovati u “materinsku“?

Tvrditi da je naziv „materinski jezik“ ili „nastavni jezik“ prikladniji jer „kajkavcima i čakavcima nije materinski jezik štokavski“ ne odgovara stvarnosti u kojoj živimo. U školama kajkavci i čakavci uče i poučava ih se književnom (standardnom) hrvatskom jezikom, a ne narječjima. U Hrvatskoj već postoji nastavni predmet Hrvatski jezik i ne valja ga zamjenjivati bilo kojim bezimenim nazivom. Nitko ne izbjegava i ne skriva svoje ime koje već odavno postoji u nazivu nastavnoga predmeta u školama, u knjigama i monografijama, u Ustavu, priznat je kao služebeni u EU, služe se njim, opisuju ga i rabe mnogi znanstvenici i ustanove u drugim državama. Nazivom se jezika ne manipulira!

Naziv “materisnki jezik“ kao jedan od predmeta u pojedinim školama izvan Hrvatske, ne treba uvijek poistovjećivati sa strukovnim, jezikoslovnim pojmom – standardni jezik. Međusobno jezikoslovne značajke materinskoga i standardnoga jezika mogu se podudarati u školskom predmetu, ali naziv materinski jezik nosi često stilski osjećajnu obojenost, pokazujući bliskost, intimnost odnosa jezika prema svojoj domovini i materi koja počinje razgovarati s novorođenčetom, daje djetetu prve osnove govora. Materinski jezik valja razlikovati od standardnoga u pojmovima jer, uz ostalo, standardni je jezik, ili katkada jezici (npr. u Republici Bjelarus bjelaruski i ruski), službeni, kodificirani jezik u mnogim državama diljem svijeta. Materinski jezik i standardni jezik u većine Hrvata u Hrvatskoj upravo je hrvatski, a ne bilo koji drugi i ne valja mu ponovno pokušavati oduzimati ime u korist nekoga bezimenoga „zajedničkoga“.

Artur Bagdasarov/HKV

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno