Connect with us

Ivica Ursić

USPOSTAVA STANDARDA

Objavljeno

- datum

„U svijetu bez Božjeg zakona imate kaos,

ugnjetavanje, progon, tiraniju

i svatko, po svojem mjerilu,

određuje što je pravedno.“

(Randall Terry)

U svojoj knjizi „Međudjelovanje prava i religije“, jedan od najuglednijih profesora prava na sveučilištu Harvard, Harold J. Berman, postavlja izuzetno znakovitu tezu.

Ona glasi, da je zapadnjačka kultura doživjela ogroman („massive“) gubitak pouzdanja u pravo i u religiju. On tvrdi da je jedan od uzroka radikalno razdvajanje jednog od drugog. Profesor donosi zaključak da ne možete imati pravo (zakonodavstvo) bez religije, jer je religija ona koja osigurava apsolutni temelj moralu i zakonima.

Profesor Harold J. Berman nije kršćanin, ali nevjerojatno je lako suglasiti se sa njegovim stavovima.

On se boji da je zapadnjačka kultura osuđena na relativizam, kada je riječ o pravu, zato što je izgubila pojam apsolutnog. Ovaj svijet je raskrstio s religijom, raskrstio je s konceptom Boga, raskrstio je s pojmom apsolutne istine i zato je zaglibio u egzistencijalnom relativizmu, kada je u pitanju zakonodavstvo, dakle donošenje i provedba zakona.

Profesor tvrdi da će pravo i religija stajati zajedno ili će zajedno pasti. Pravo bez religije nikada ne će imati autoritet, jer za imati takav autoritet ono se treba temeljiti na transcendentalnoj vrijednosti, na samom apsolutu.

U svojoj knjizi on navodi riječi profesora Thomasa Franka sa NYU, koji kaže: „Pravo je postalo neprikriveno pragmatični ljudski proces. Stvorio ga je čovjek i ono veze nema s božanskim podrijetlom ili s vječnom valjanosti.“ Profesor Frank tvrdi da sudac, donoseći presudu na sudu, ne objavljuje istinu nego on u biti eksperimentira s nekoliko različitih relativnih solucija u svezi tog predmeta.

„Udaljivši se od religije, raskrstivši s religijom“, tvrdi profesor Frank, „pravo sada karakterizira egzistencijalni relativizam, a to znači da niti jedna sudska odluka nije vječna, nije ni sigurna, jer je donijeta po čovjeku, a to onda znači da nije ni božanska ni istinita.“

Zaključak je jednostavan, mi danas imamo zakone koji nikakve veze nemaju s apsolutnim, s Bogom. A kada vi napustite apsolutno, kada napustite Boga, onda vi napuštate istinu. Pokušaj stvaranja zakonodavstva bez temelja na apsolutnoj istini nemoguća je misija. Ne možete izgraditi konzistentan i pravedan pravni sustav na filozofskom humanizmu, dakle na promjenjivom principu što je dobro, a što je zlo.

U članku („Razumno pravo“) kojeg je objavio „Esquire Magazine“, a kojeg je potpisao Peter Steinfels, stoji: „Kako mogu moralni principi biti utemeljeni i kako mogu društvene institucije biti legitimne, kada nedostaje kultura utemeljena na vjeri?“

Odgovor je jasan

Ne mogu!

Ako nema apsolutne istine, i ako nema Boga koji određuje i postavlja standarde, onda ne može postojati ni stavrno pravo, odnosno zakonodavstvo. Ljudi se nikada do kraja ne će držati zakona koji su isključivo ljudska prosudba.

Pitanja se sama nameću.

Koji je to apsolutni izvor istine? Koji je to nepromjenjivi autoritet?

Koji je to apsolutni standard morala po kojem nam je živjeti?

Gdje će ovo društvo, ogrezlo u zlu i opačinama, koje pluta u moru relativizma, pronaći svoje sidro, prije nego što konačno potone?

Ovonedjeljno čitanje daje nam odgovor na sva ova pitanja.

Odgovor glasi: „To je Božji zakon.“

Sam Isus kaže: „Zaista, kažem vam, dok ne prođe nebo i zemlja, ne, ni jedno slovce, ni jedan potezić iz Zakona neće proći, dok se sve ne zbude.“ (18) Isus ne dolazi Zakon staviti sa strane, nego dolazi dopuniti ga. Tko god manipulira Božjim zakonima biti će zadnji u kraljevstvu nebeskom, drugim riječima, Bog je donio apsolutni, nepromjenjivi, vječni i za sve nas obvezatni zakon.

Mnogi danas, pa čak i iz kršćanskih krugova, i što je najgore iz crkveno teoloških krugova, kažu: „Pa vi ne shvaćate da su se vremena promijenila. Biblija se danas više ne uklapa.“

A ja takvima kažem: „Ne, današnje vrijeme se ne uklapa u Bibliju. U krivu je današnja kultura, a nikako Biblija.“

Oni koji se susretnu s Božjom riječi, tamo gdje se s njom ne žele susresti, govore: „Biblija je nesuvremena. Zastarila je.“, ili „Bibliju treba reinterpretirati. “

Zašto ljudi danas žele reinterpretirati Sveto Pismo?

Zašto žele tumačiti Bibliju po svoju?

Zato da bi Bibliji osporili autoritet.

Za neka poglavlja se tvrdi da nisu riječ Božja, nego nekog rabina koji ih je dopisao. Dijelovi Svetog Pisma s kojim se ne slažemo jednostavno se preskaču. Reinterpretira se tekst kako bi izgledao onako kako to netko želi da on izgleda i govori se: „To je pisano u ono vrijeme, u ondašnjoj kulturi i ne odnosi se na ovo naše vrijeme.“

Čini se sve samo kako bi se izbjeglo suočavanje s Biblijom. Ali Isus jasno kaže da dok stoji nebo i zemlja, da ne će nestati ni jedne jote ili točke iz Zakona, dok se sve ne ispuni.

I što je tu nejasno?

Nikada se ništa ne mijenja u Bibliji.

Nikada i ništa.

Ljudi uvijek žele snižavati standarde koji ih na nešto obvezuju ili ih u nečemu ograničavaju. Ili ih prilagođavaju svojim interesima. Svaka nova politička garnitura „kroji“ zakone po svojoj mjeri. Pogoduje se partijskim ili stranačkim interesima i interesima onih koji su „naslonjeni“ na vladajuće strukture, naravno sve zbog osobnih probitaka.

Ali Isus ne namjerava spuštati standarde. Isus standarde misli podizati. U njegovo vrijeme ljudi su mislili da su postojeći standardi postavljeni previsoko i da bi ih trebalo spuštati, a Isus je mislio da su postojeći standardi pali toliko nisko da bi ih svakako trebalo podignuti na višu razinu.

Isus zato ne mijenja Zakon nego ga radikalizira. Farizeji su se do opsjednutosti držali Zakona, ali je to bilo dominantno na izvanjskom planu. Božja je želja da njegov Zakon prožima čitavo ljudsko biće, da prodire u najveće dubine našeg srca i našeg uma. Bog želi da mi poštujemo jedni druge, da volimo jedni druge i da u drugome vidimo samu sliku Božju.

Ali nije dovoljno da se sve ovo dogodi na vanjskoj razini. Zato Isus dopunjava Zakon. Nije dovoljno ne oduzeti nekome život, ubiti ga fizički, jer i riječju se, jednako tako, može ubiti. Nije dovoljno ne učiniti preljub, jer grijeh je i požuda. Nije dovoljno ne učiniti krivokletstvo nego je zabranjeno zaklinjati se bilo kako.

Jasno je da je Isus samo nadopunio postojeći Zakon i da ga je učinio radikalnijim, jer je uz onu izvanjsku razinu činjenja grijeha pridodao i onu unutarnju koja je daleko češća od one izvanjske.

Isus nam jasno poručuje: „Neka vam Sveto Pismo govori, slušajte ga. Neka vam govori i neka vas potrese. Neka zgazi zlo u vama. Neka preokrene vaše neposlušne živote. Neka vas dovede „licem u lice“ s Bogom i vi ćete tada prihvatiti ili odbaciti njegovu volju, ali ćete zato snositi sve posljedice svoje odluke.“

Božja riječ je apsolutni standard pravednosti. Standard koji nam je nit vodilja u našem životu. Standard po kojem je onda lako oblikovati i zakonodavstvo i životna pravila.

Ukoliko uistinu želimo živjeti pravedan život, ako želimo živjeti po principima Blaženstava, ako želimo biti „sol zemlje i svjetlost svijeta“, onda ne možemo, niti smijemo, snižavati standarde, ne smijemo odbacivati Božji zakon i ne smijemo govoriti da nas Stari Zavjet ne obavezuje.

Jer standard Božjeg Zakona je tu.

Živ i aktualan kao i onoga dana kada ga je Bog dao Mojsiju.

Potrebno je držati se Božjih zapovijedi, držati se principa apsolutnog posluha u odnosu prema Božjoj Riječi, a ne birati citate iz Biblije i držati se isključivo onoga što nam trenutačno odgovara.

Potrebno je Božji Zakon, dopunjen po Isusu Kristu, uglaviti kao trajni standard svih naših ustava i svih naših zakonika, svih naših odnosa i svih naših postupaka, jer je to jedini način da na ovoj zemlji među ljudima nastane pravedan i trajan mir i da počnemo živjeti Kraljevstvo nebesko već sada.

Biti će to „zakon i red“, standard uspostavljen po Božjoj volji i na dobro svakoga čovjeka.

CIJELO IZLAGANJE PREUZMITE OVDJE!

 

Komentari

Oglasi
Komentari

Ivica Ursić

KRISTOVI SVJEDOCI

Objavljeno

- datum

Nevjerojatna smo bića mi ljudi.

Između ostaloga jedina smo bića na svijetu koja su u stanju zadiviti se.

Znate ono kada zinemo i kažemo: „Čovječe, ajme šta je ovooooo lipoooo!“.

Nikada niste vidjeli medu gdje stoji zadivljen pod kruškom, nikada niste vidjeli svinju „bez teksta“ kako samo uzdiše i gleda u napoj, nikada niste vidjeli lisicu kako se, sa suzom u oku, divi ulovljenoj kokoši. 

Ne, i medo i prase i lisica ne dive se ničemu.

Oni samo gledaju kako sve to što prije strpati u sebe.

Nikad se ne zna, kada može banuti konkurencija. Ili čovjek.

Jedino smo mi ljudi u stanju stati i zadivljeno se zagledati, „ostati bez teksta“ i suzu pustiti, čak i pred stablom kruške, pred punim tanjurom, pa i pred piletom, većim ili manjim. A da ne govorim kako nas znaju oduševiti slapovi planinske rijeke, zvijezdama osuto ljetno nebo ili cvijetak niknuo u nekoj ljutoj škrapi.

Sva druga bića takve pojave jednostavno ne primjećuju, ukoliko nisu na jelovniku. Dakle samo čovjek može ostati „inkantan“, zapanjen, začuđen.

Zadivljen.

Ali samo i jedino čovjek svu tu divotu oko sebe može, vidjevši je, u jednom jedinom trenu, mrtav hladan, zaboraviti. Kao da je nikada ni vidio nije. Veo zaborava, nebrige, ravnodušnosti tako često čovjek prebacuje preko Božjih čuda koja nas okružuju.

Kao da se bojimo ljepote. Kao da nas je strah njezinog dodira.

Da, takvi smo mi ljudi.

Takav je čovjek.

Sve blagdane, ako ih uopće i živimo, živimo jedan dan. I nakon toga zaboravimo na njih, kao da ih nikada ni bilo nije. Zaboravimo na njih sve do iduće godine i do tada na pamet nam ne padnu.

Rođendani, imendani, obljetnice, Božić, Uskrs.

Sve to nama dođe i prođe.

Pa opet dođe.

I opet prođe.

O državnim blagdanima nema smisla zboriti, jer u državi, koja se još samo Hrvatskom zove, oni više skoro i da ne postoje.

Politika je učinila sve što je mogla, a mogla je puno, kako bi kod naroda stvorila zbrku i tako ubila volju i spomen na blagdane koji su obilježili stvaranje moderne Hrvatske države. Hrvatska je vjerojatno jedina država na svijetu čiji narod pojma nema što i kada slaviti kada su u pitanju nacionalni  blagdani.

A blagdani služe kako bi se podsjetili da u životu postoje stvari koje su vrijedne našeg pamćenja, stvari koje su iznad onog uobičajenog i svakodnevnog, stvari koje bi nas trebale uvijek i iznova oduševljavati.

Ali nas su istrenirali kao cirkuskog medu da nam je blagdan samo jedan radni dan manje, jedan dan spavanja više i malo bogatija trpeza. I to je to.

„Koji je blagdan?“

„A što to sad ima veze? Neki sigurno jest. Pa objesili su zastave.“

Zašto ovom svijetu, zašto ovoj kulturi nije u interesu da se mi ljudi oduševljavamo, zadivljujemo?

Zašto?

Zato jer zadivljen čovjek, čovjek dotaknut nečim veličanstvenim, taj čovjek se je u stanju mijenjati. I ne ostati isti.

I ako je to točno, a točno je, onda našim gospodarima nije po volji da se mi nešto mijenjamo. Toliko su truda uložili da im budemo „po mjeri“, da nas ukalupe, da nas poslože po odgovarajućim ladicama, a sada bi se mi kao nešto mijenjali. Taman posla.

Kaže Blaise Pascal da se mi uvijek divimo onome što stvarno ne razumijemo. Zato mi užasno lako predajemo zaboravu ono čega nismo gospodari, a s druge strane ako se prepustimo tom čudu onda se moramo mijenjati kako bi ga barem pokušali razumjeti.

Ovonedjeljno čitanje Lukina je priča o onome što se događalo one uskršnje večeri. Dakle još smo u Uskrsu. Iako smo mi na Uskrs odavno zaboravili. Možda je ostalo još koje nepojedeno obojano jaje. Ili čokoladni zec. I to je to. Uskrs je tek dogodine, mislimo mi.

U društvu smo učenika koji su u strahu, zaključani, i koji diskutiraju o onome što su ona dvojica učenika doživjela na putu za Emaus. I dok se oni premišljaju hoće li njihovu priču proglasiti još jednom „brbljarijom“, kao što su već proglasili priču žena koje su našle prazan grob, Isus se pojavi među njima.

Apostoli su zbunjeni i prestrašeni.

Misle da vide duha.

Nakon što ih je Isus razuvjerio oni od radosti još nisu vjerovali, nego su se čudom čudili. Bili su zadivljeni.

Fascinantno je to što se zbiva kada doživimo nešto što iz temelja mijenja naše uobičajene kategorije razmišljanja, kada nam se nešto dramatično dogodi ili se stavi na kušnju naš dosadašnji način razmišljanja. Mi ili okrenemo glavu ili se mijenjamo. Nema sredine.

Dok je Isus te večeri stajao među učenicima, Luka nam govori, da im je „otvorio pamet da razumiju Pisma“. Nazvao ih je svjedocima. Iako nije zapovjedio, bio je više nego jasan kada im je rekao neka „propovijedaju obraćenje i otpuštenje grijeha, po svim narodima počevši od Jeruzalema.“

Pred učenicima je izbor. Što će učiniti?

Hoće li okrenuti glavu, ostati zaključani i zaboraviti na sve, pravdajući se da oni to ne razumiju ili će dopustiti uskrslom Kristu da ih povede prema vječnosti?

Umjesto da nastave skrivati se učenici biraju biti svjedocima. Počinju naviještati. Ta sposobnost temeljila se na njihovoj zadivljenosti kada su susreli uskrsloga Krista koji stoji među njima, razgovara s njima, dodiruje ih i koji jede s njima.

Zadaća koju je Isus povjerio učenicima dana je i nama – biti mu svjedoci. Mi trebamo pričati svijetu priču, ali ne kao priču iz „druge ruke“, ne kao priču „rekla-kazala“, nego kao priču našeg osobnog iskustva kada nas je susret s uskrslim Kristom zadivio i mi nismo više mogli nastaviti po starom. Nismo mogli ostati isti. Tu priču možemo pričati riječima, ali isto tako možemo je pričati svojim ponašanjem, svojim djelima, svojim životom.

Kaže Barbara Taylor: „Kada svijet traži unaokolo uskrsloga Krista, kada želi znati što to znači, onda smo mi oni na koje ovaj svijet gleda. Ne naša lijepa lica i naše iskrene oči, nego naše ruke i noge. Gleda što smo učinili s njima i kamo smo hodili s njima.“

Bog je uistinu učinio nešto zadivljujuće u Isusovom uskrsnuću kada je Isus stao ispred učenika i kada je iskoračio izvan i iznad svih do tada poznatih kategorija ljudskog razumijevanja.

Ali Bog se tu nije zaustavio.

Bog i dalje nastavlja činiti novo i to svaki put kada mi iskusimo uskrslog Krista u svojim životima. To je priča koja zadivljuje svaki put ispočetka.

Rođenje djeteta. Suza majke. Briga oca.

Ruka neznanca. Bezuvjetna ljubav.

Žrtva za Domovinu.

Za bližnjega.

Za život.

Isus ne želi da mi budemo samo još jedno ime na popisu kršćana, još jedan vjernik iz običaja ili navike.

Isus nas želi kao svoje svjedoke.

Kao svjedoke koji možda i ne razumiju u cijelosti sav misterij Božje ljubavi i života u vječnosti, ali koji se zadivljeni mijenjaju.

Jer možda jedini Uskrs kojeg neki ljudi ikada budu vidjeli bude Uskrs kojeg vide u vama i meni.

 

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

OŽILJCI NADE

Objavljeno

- datum

„Ožiljci nas podsjećaju da je naša prošlost stvarna.“ (Cormack McCarthy)

Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanijete.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad (i to s pravom) sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju – savršeno. Djeca bez oderanih koljena, tinejđeri bez bubuljica, žene savršenih proporcija, starije osobe bez bora, svi oni izazivaju kod nas barem blagu nevjericu.

Ima nešto stvarnog, uvjerljivog, vjerodostojnog u ožiljcima.

Ali kako onda govoriti o „ožiljcima nade“ kada je u svakoj od tih priča prisutna bol?

„Sve što mi ovi ožiljci mogu dati jest – nada, ali sve što vidim u ovoj noći jesu brodovi koji tonu.“, jada se pjesnik.

Za nas kršćane nadu simbolizira smrt i uskrsnuće Isusa Krista. Križ, simbol okrutne smrti, postao je simbol nade, jer je Krist svojim uskrsnućem pobijedio smrt. Kristovi ožiljci nas podsjećaju da je nemoguće preskočiti razdoblje od Cvjetnice do Uskrsa. A mi ljudi bismo to najradije učinili. Kristovi ožiljci pomažu nam sjetiti se mračnih dana i muke koju je Isus podnio kako bi otkupio naše grijehe.

Isusovi ožiljci svjedoče svu njegovu muku, bol i patnju. Oni su vizualni podsjetnik da uz činjenicu da je Isus bio Bog da je ujedno bio i čovjek. Za pretpostaviti je da je Isus želio da njegovi učenici vide njegove ožiljke kako bi mogli razumjeti nadu koju oni predstavljaju.

Što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Isus se pojavljuje, učenici su u strahu, zaključani su, ali vidjevši Isusove ožiljke dolazi do transformacije njihovog duševnog stanja. Oni sada slave. Zamislite, ožiljci, koji su rezultat boli, rezultiraju radošću i nadom.

Dakle, što bi bilo da se je Isus pred učenicima pojavio bez ožiljaka?

Pa, učenici vjerojatno ne bi povjerovali da je ovaj čovjek uistinu njihov uskrsli Gospodin, onaj koji je mučen i koji je umro prikovan za križ. Isus bez ožiljaka značilo bi pitati se je li on uopće bio u cijelosti čovjek, kao što je u cijelosti bio Bog? Postavilo bi se logično pitanje je li Isus iskoristio svoje božanske moći i izbjegao patnjama i boli? Vjerojatno bi bilo onih koji bi se upitali može li Krist uistinu razumjeti ljudsku bol i patnju? Može li uopće suosjećati s nama?

Isusovi ožiljci, ožiljci nade, nevjerojatno su značajni za našu vjeru.

Često se krivo misli da su učenici, a Toma prije svih, tražili od Isusa da vide njegove rane. Ali ako pozorno čitamo Sveto Pismo onda možemo vidjeti da je Isus sam ponudio učenicima neka pogledaju njegove ožiljke.

Učenici su odgovorili radošću, a Toma je odgovorio središnjom istinom čitavog Evanđelja: „Gospodin moj i Bog moj!“. Ovim riječima Toma na najsnažniji način spominje Isusov pravi identitet. Toma, vidjevši Isusove ožiljke, prepoznaje Boga u Kristu, prepoznaje Riječ koja je tijelom postala.

U svojoj knjizi „Fingering the Evidence“ („Ukazujući na dokaze“) Richard B. Hays kaže: „Zar nije zanimljivo da je Bog u stanju uskrsnuti Isusa iz mrtvih, a nije iscijelio rane od čavala na njegovim rukama? Je li to bio previd? Sigurno nije. Moć smrti je pobijeđena, ali su ožiljci ostali.“

Kada je Isus pokazao učenicima svoje ožiljke on je u biti njima rekao: „Evo mog potpisa!“

Isus, naš Gospodin i naš Bog, u slavi uskrsnuća, još uvijek nosi rane svojeg iskustva Boga u susretu s nama ljudima na zemlji. Uskrsnuće nije odstranilo njegovo bolno ljudsko iskustvo. Uskrsli Gospodin još uvijek nosi na svom tijelu ožiljke koji govore o njegovoj solidarnosti sa ljudskom patnjom. Ti ožiljci služe kao podsjetnik da je Bog s nama kroz čitavo vrijeme i da ostaje uz nas kroz sve ono što nam se događa, a poglavito kroz našu bol i patnju.

Slika uskrslog Krista s ožiljcima, na rukama i na boku, podsjeća nas da kada mi patimo da je jednako tako patio i naš Bog, da kada mi plačemo u samoći da je jednako tako te emocije proživljavao i naš Bog, da kada se mi osjećamo napušteni da je Krist pribijen na križ vapio: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“

Mi nemamo nekakvog nezainteresiranog i ravnodušnog Boga koji stoji na distanci, nego imamo Boga koji u cijelosti ulazi u stvarnost naše boli. I kada mi patimo onda mi znamo da Krist može reći: „Ja sam bio tamo i to mogu posvjedočiti moji ožiljci.“

Dok se mi nosimo s našim životnim mukama, bolima i ranama, Kristovi ožiljci postaju ožiljci nade koji nam jamče da ćemo u Kristu iscijeliti svoje rane i pobijediti svijet i mrt.

„Ožiljci nisu znakovi slabosti, oni su znakovi opstanka i ustrajnosti.“

(Rodney A. Winters)

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Ivica Ursić

IZDAJA KOJA TRAJE

Objavljeno

- datum

„I gle, s najkrotkijom gestom od svih,

počeo je rat za ovaj svijet.

Poljupcem.“

 NEDJELJA PALMI – CVJETNICA – NEDJELJA MUKE GOSPODNJE

Poprilično dug naziv, dat ovom danu, u sebi obuhvaća dualni aspekt liturgijske svečanosti. Procesija u kojoj se nose maslinove grane opisuje Isusov trijumfalni ulazak u Jeruzalem, ulazak u posljednji tjedan njegovog zemaljskog života, koji se razvija pred našim očima u čitanju Muke.

Liturgija je prepuna simbolike, obilna paradoksima.

Mahanje palminim/maslinovim granama evocira uspomene na blagdan Sjenica kada su ljudi mahali granama i pjevali Aleluja, te tako odavali počast oslobođenju iz Egipta, ili pobjedničkom ulasku Makabejaca u Jeruzalem i ponovnu izgradnju Hrama.

Ipak gomila, koja je Isusu klicala „Hosana!“ – „Spasi nas, mi te molimo!“ (riječ je izvorno aramejska, a u prijevodu znači “Pomozi!”), kroz pet dana glasno će tražiti njegovu smrt.

Lik Mesije, koji nije ratnički nego onaj koji donosi mir i koji sjedi na magaretu, uvodi nas u tjedan kada će Isus umrijeti razapet između dva razbojnika.

Nedjelja Palmi/Cvjetnica sažetak je Korizme. To je dan velike proslave i dan duboke žalosti. Na ovaj dan Isus ulazi u Jeruzalem kao kralj kojemu kliču tisuće. Do kraja tjedna će biti mrtav, a njegovi sljedbenici će se razbježati.

Evanđelist Marko započinje priču o Isusovoj Muci s tri priče. Jedna je priča o kovanju urote, druga o besramnoj izdaji i treća o nježnoj vjernosti.

„Glavari svećenički i pismoznanci tražili su kako da Isusa na prijevaru uhvate i ubiju.“

Oni konačno žele završiti priču s ovim Nazarećaninom. Naravno oni se boje naroda i žele to učiniti na što je moguće perfidniji način kako se narod ne bi dosjetio.

Čitavoj priči pridodan je jedan novi, jezivi i besraman element.

Izdaja.

„A Juda Iškariotski, jedan od dvanaestorice, ode glavarima svećeničkim da im ga preda.“

I to izdaja koju će počiniti netko Isusu jako blizak, netko tko je neprestano uz njega, netko koga Isus voli. Netko kome vjeruje.

Između ove dvije priče evanđelist Marko uvodi priču o izuzetnoj vjernosti. Isus posjećuje Šimuna Gubavca u Betaniji, a jedna anonimna žena razbija skupocijenu posudu od alabastera i iz nje izlijeva dragocjeno nardovo ulje na njegovu glavu. Bio je to čin rezerviran isključivo za pomazanje kraljevskih glava.

I dok miris ulja ispunja prostoriju, oni oko Isusa su šokirani s ovim ekstravagantnim postupkom. Ali Isus brani ženu. Ona je obavila čin istinske odanosti, čin prave vjernosti i ljubavi i ta njezina gesta ući će u Evanđelja za sva vremena.

„Zaista, kažem vam, gdje se god bude propovijedalo evanđelje, po svem svijetu, navješćivat će se i ovo što ona učini – njoj na spomen.”

Ove tri tako oštro suprostavljene priče, priča o moćnicima koji su spremni na sve kako bi eliminirali ugrozu svojih pozicija, priča o najgorem od svih ljudskih čina – izdaji – koja je uvijek čin onih koji su ti najbliži i koje najviše voliš i priča o „anonimusima“ koje nam Bog šalje na životnom putu, o „neznancima“ koji u tvoj život donose samu Božju ljubav, ove tri priče uvode nas u samo središte Markove poruke.

Dvije glavne teme se provlače kroz čitavu Muku. Jedna je Isus koji daje svoj život za druge, za nas, a druga smo mi, ti drugi, oni oko Isusa. Isus je uvijek isti, utjelovljeni Bog koji se žrtvuje za spas svoje kreacije, a mi?

Neki od nas kuju zavjeru, smišljaju kako još jednom „ubiti Boga“ i zauzeti njegovo mjesto, kako izdati i prodati najbolje među sobom, dok neki među nama daju ono svoje najvrijednije bližnjemu, žrtvuju sve što imaju i slijede Boga vjerno i na križ.

Muka razotkriva užasne Judine nakane, kao i planove glavara svećeničkih i pismoznanaca ali nam u isto vrijeme daje i sliku autentičnog sljedbeništva kroz lik anonimne žene iz Betanije.

Uvijek sam mislio da je Isus bio smetnja vlastodršcima, da je izdan, mučen i razapet zato što je odbio biti onakav Mesija kakvog su ljudi očekivali. Mislio sam, potaknut različitim stereotipima, da je narod želio revolucionarnog lidera i da su očekivali nekoga tko će im skinuti rimske okove. Uvijek sam mislio da oni nikada nisu shvatili Isusa kada im je govorio kakav je u biti on Mesija. Uvijek sam mislio da je riječ o pogrešnom identitetu.

Ali ako je ovo sve točno, ako su oni željeli da Isus bude jedna vrsta Mesije koja je odgovarala njihovim interesima, jesu li mogli shavtiti barem „5 minuta do 12“ prije nego što su ga uhitili, lažno optužili, neopravedno osudili, mučili i razapeli, da Isus ne odgovara slici koju su zamislili? I ako Isus nije Mesija kojeg oni očekuju, zar ga nisu mogli jednostavno ignorirati? Mogli su ga pustiti da izblijedi, da se istroši i da tako nestane s javne scene.

Ne, oni su djelovali užasno nasilno.

Zašto?

Zašto se nije čuo ni jedan jedini glas u Isusovu obranu?

Zašto nije bilo nikog tko bi ga pokušao spasiti od smrti?

Što čovjek više razmišlja o svemu ovome to je sve većeg uvjerenja da je razlog zašto se mi tako brzo transformiramo iz mase koja kliče Isusu i pozdravlja ga, do gomile koja urla i traži njegovu smrt, taj što mi znamo točno tko je Isus.

U jednom trenutku se čini da je svatko u ovoj priči ujedinjen u nastupu – protiv Isusa. Svi su ga napustili. Svi su ga odbacili. Nisu to bili samo Židovi, koji su bili protiv njega, nego i Rimljani. Nisu to bili samo vjerski i politički poglavari, nego i običan narod. Nije to bio samo Juda, nego također i Petar, vjerni apostol, a i drugi koji uopće nisu spomenuti tijekom svih Isusovih muka, batinjanja i razapinjanja.

 

Nije uz njega ostao ni jedan od onih brojnih koje je ozdravio.

Ni jedan od onih iz kojih je istjerao zle duhove.

Ni jedan od onih kojima je oprostio.

Ni jedan od onih s kojima je lomio kruh.

Ni jedan od njih nije izustio ni jednu jedinu riječ u njegovu obranu, niti je itko od njih učinio jednu jedinu stvar u Isusovu korist.

Pokušajmo se ovoga sjetiti naredni put kada se nađemo u položaju koji je barem u tragovima nalik ovom. Kada nas svi napuste. Kada nas svi odbace. Svi oni kojima smo znali pomoći. S kojima smo lomili kruh.

Jer ako šutimo kada nam Stvoritelja izdaju, kada ga uhićuju, kada mu nepošteno sude i nepravedno osuđuju, kada ga razapinju i ubijaju, zar je onda za čuditi se kada isto tako šutimo kada nam braću i kada nam Domovinu lažno optužuju i razapinju i za njezine haljine bacaju kocku.

Na kraju ostajemo sami.

Ostavljeni i odbačeni.

Baš onako kako smo i mi ostavili i odbacili svoga bližnjega i svoga Boga.

 

„Isprazan razgovor i šuplja obećanja.

Izdajničke Jude i sumnjičave Tome.

Ne stojte samo tu i ne vičite samo.

Učinite nešto.“

 „Judas“ Depeche Mode

Ivica Ursić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno