Connect with us

O dosta toga još i dublje

PRODAJA ROBOVA U LIBIJI: Ponovna uspostava islamske tradicije

Objavljeno

- datum

 ZAHVALJUJUĆI UDARNOJ ŠACI NWO-A    Zahvaljujući Obami, Hillary, Francuskoj, Engleskoj i NATO-u ponovno uspostavljana iskonska islamska tradicija

Ono o čemu mediji šute jest ukazati na potrebno sredstvo ponovnog uspostavljana robovlasničke prakse u Libiji: to su spomenuti Obama, Hillary, te prvenstveno Francuska i Engleska.


Tako postaju potrebno sredstvo stare islamske prakse (inače još uvijek prisutne u drugim islamskim zemljama). Jedan od najčuvenijih muslimanskih robova bio je i sam Miguel de Cervantes

Oslobađanje velikog pisca iz višegodišnjeg robstva…

Nakon bitke na Lepantu protiv turske flote, krstario je Sredozemljem boreći se protiv arapskih gusara još četiri godine. Pri povratku u Španjolsku pao je u zarobljeništvo 1575, u kojem je ostao do 1580 kad je bio konačno otkupljen. Sačuvali su mu život jer su mogli za njega dobiti dobre novce. Tada je naime bio operativan kršćanski red “Milosnika” kojima je bio cilj otkupljivanje kršćanskih robova.

Kao i uvijek, masonske lože su promicale “crnu legendu” prema kojima su optuživali katoličke zemlje za ropstvo, prvenstveno Španjolsku, dok su oni vršili kupnju i prodaju robova u samoj Sjevernoj Americi dobro ugazivši u XIX stoljeće.

Kao što su optužovali katoličke kraljeve za genocid u Južnoj Americi. Dok je dovoljno pogledati pučanstvo u istoj i vidjeti koliko mulata i mestiza ima među njima, uglavnom već prema kojoj državi skoro većina stanovništva. Jer su se španjolci ili ženili s njima ili brinuli za njihov opstanak i obrazovanje. 1595 Filip II daje zakon prema kojem se nije mogao zarediti niti jedan svećenik u Limi (Peru) ukoliko ne bi govorio “quechua”, jezik domorodaca. Samo državni službenici imali su obavezu znati španjolski. 

Dok su s druge strane anglosaksonski puritanci, kalvinisti i općenito protestanti prosto zgazili preko domaćih indijanaca od kojih je jedva trag ostao. Čuveni indijanski “kriminalac” “Bik koji sjedi” bio je kršten od katoličkih misionara. A janki su ih pokrčili k’o korov.

[Tatanka Iyotanka, “Bik koji sjedi”, s križem na prsima. Kršten od francuskog isusovca Pierre Jean De Smet. Tatanka nije htio govoriti engleski iz prkosa, ali je naučio francuski]

Nikakvo čudo stoga što stoka pomaže stoci protiv svega što valja i što je vrijedno. “Vaša borba nije protiv sila ovog svijeta, već načela koji vladaju ljudima” – to jest protiv zlih sila, napominje Sv. Pavao. 

Upravo to možemo da vidimo i osvjedočimo se i u našim danima koje nam je suđeno živjeti. Zbog toga, borba je samo istinom uz Božju pomoć koja neće faliti.

Podsjetimo se tek da znamo još jednu o Muhamedu, da što ih više mogne napustiti njegovu zabludu.

“Za islamsko razdoblje, najraniji književni dokazi koje imamo (o praksi ropstva) su hadizi (izreka proroka). Muhammed se obratio jednom novom obraćenom [na islam] arapinu: “Ban Al Asfar, da li bi htio djevojaka?” Ne samo da su se bizantske ropkinje tražile za kalifat i druge palače (gdje su neke postale majke budućih kalifa), već su također postali uzorom tjelesne ljepote, domaćeg gospodarstva i profinjenih postignuća. Tipična bizantska djevojka koja je zanosila maštu pisca i pjesnika, imala je plavu kosu, plave ili zelene oči, čisto i zdravo lice, lijepe dojke, nježni struk i tijelo koje je poput kamfora ili poplave blistave svjetlosti.” (Arab-Byzantine Relations in Early Islamic Times (ed. Michael Bonner, Burlington: Ashgate Publishing, 2004), 240, 248.)


To je i zašto muslimani na zapadu posebno traže plavuše da bi ih ponizili i na njima proglasili svoju “pobjedu”.

O-dosta-toga-još-i-dublje blog

Komentari

Komentari

O dosta toga još i dublje

Sramotna Vatikanska komemoracija 500 godina protestantizma; primjeri katoličkih podsjećanja na pravu vjeru i osudu Lutera

Objavljeno

- datum

Vatikan je svečanom markicom obilježio pet stoljeća protestantizma, upravo 31. listopada slaveći kao da bi se imalo što slaviti Luterov čin istog datuma 1517 kada je okačio svojih 95 heretičnih teza na vratima crkve u Wittenbergu:

Markica svjedoči o đavolskom nadahnuću ove konmemoracije: umjesto Djevice Marije i Sv. Ivana ispod križa, tu su Martin Luter i njegov veliki suradnik Philipp Melanchton. Obojica izopćeni iz Katoličke Crkve Bulom Pape Lava X, “Decet Romanum Pontificem” (1521). Prije malo više od šest mjeseci bili su pozvani na obraćenje Bulom istog Pape “Exurge Domine”, u kojoj su naznačene teške zablude Luterove sljedbe. Bilo im je omogućeno da dođu u Rim i govore s Papom lice u lice, kako to sam Papa ističe, uz svo milosrđe koje treba imati jedan kršćanin, ali džaba. Umrli su u svojoj obijesti i nevjeri, ostavljajući iza sebe užasne posljedice svojih djela i riječi.

Nakon svojih začetnika, protestanitizam je krenuo logičnim sljedom raspršavajući se u milijun raznih sljedbi i sekti. Razlog su dubokoj sekularizaciji Sjeverne Evrope. “Slobodna interpretacija” Biblije doprinijela je rastu relativizma i individualizma. Masonerija, poticatelj liberalizma, upravo se razvila na njihovim zabludama napojenom tlu. Poslije Buržoaska Revolucija, poslije katastrofe XIX i XX stoljeća.

I sve to sada se ističe, taška, praktično odobrava u ime nekog “ekumenizma” i “jedinstva”. Kako može biti govora o jedinstvu s nekim koji je isto jedinstvo razbio? Dokinuo je učenje Crkve, Crkvenih Otaca, Tradicije, i stavio umjesto svega toga svoje vlastito poimanje. Kao što navodi Sv. Papa Pio X u svom katekizmu (art. 129):

“Protestantizam ili reformirana religija, kako je oholo zovu njeni osnivači, jest sažetak svih hereza koje su postojale prije njega, koje su došlije poslije i koje još mogu nastati na propast duša”.

U prethodnom članku stoji:

“… i na koncu velika hereza Protestantizma (XVI st.), u prvom redu propagirana od Lutera i Kalvina. Ovi predstavnici novotarija, nakon što su odbacili božansku Tradiciju, svodeći svu objavu na Sveto Pismo, i oduzimajući istom Svetom Pismu legitimno učiteljstvo Crkve, izlažući ga nerazborito slobodnoj interpretaciji privatnog duha, razrušili su sve temelje vjere, izložili su Svete Knjige bogohulnosti preuzetnosti i neznanja i otvoriše vrata svim zabludama.”

I sada, iz samog Vatikana, uzurpiran nevjernicima na čelu sa Bergogliom koji se Franjom naziva slave jednog od vrhunskih otpadnika i heretika svih vremena. Ne radeći se samo o uvredi i huli nanošenoj jednom slikom ili markicom, “Sveta Stolica” (pod navodnicima jer je uzurpirana) i Svjetska Luteranska Federacija objavljuju istog dana zajedničku deklaraciju. Ista počinje riječima:

“31. listopada 2017, posljednjeg dana zajedničke ekumenske konmemoracije Reforme, dajemo veliku hvalu za duhovne i teološke darove primnjene preko Reforme…”

A poslije se potvrđuje ono o čemu smo nekoliko puta ovdje upozorili: sprema se zajednička liturgija sa protestantima koja bi definitivno obezvrijedila “katoličku misu”, jer to što bi slavili zajedno sa protestantskim pastirima ne može biti misa. Pozivaju se na samog Franju:

“Papa Franjo i predsjednik Younan zajedno objavljuju: ‘Mnogi članovi naših zajednica čeznu primiti Euharistiju sa istog stola kao konkretni izričaj punog jedinstva… Ovo je cilj naših ekumenskih napora, za koja želimo da također napreduje preko obnove našeg kompromisa sa teološkim dijalogom’.”

Užasnuti uvredom Boga ovim činima, logičan je i pozdravljam javne proteste koji su uputili sami laici na nekoliko strana svijeta. Ističem par doista katoličkih prosvjeda:

U Briselu, u katedrali Sv. Mihovila i Gudule, 28-X, održala se zajednička konmemoracija Reforme predvođene od samog Kardinala Josef De Kesel i pastora Stevena Fuite. Kad je pastor trebao uzeti riječ, momci su kleknuli i počeli glasno moliti krunicu. Nisu htjeli šutjeti na bilo koji način te je došla policija i doslovce iznijela ih vani (video). Prema lokalnim svjedočanstvima, bilo je nekoliko sedevakantista među prosvjedateljima.

“Group of young non una cum faithful disturb official ceremony of 500 yrs Reformation in Brussels Cathedral”

Simpatični prosvjed imao je i jedan mladić iz Španjolske. On je simbolično na vrata katedrale u Valenciji stavio cijeli spisak katoličkih dogmi koje je negirao Luter:

Čestitam. Barem nek znaju: “ne u naše ime!”, i da se koliko može više katolika trzne od zamame hereza, stranputica i otpada.

Blog ‘O dosta toga još i dublje’

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

Katalonija: Separatističke manipulacije i lažne snimke povodom katalonskog referenduma 1-X

Objavljeno

- datum

Ovih dana su bile objavljene mnoge slike i lažni video zapisi o policijskoj akciji tokom rererenduma u Kataloniji, suspendiran od Ustavnog Suda Španjolske (odcjepljenje djela teritorija može samo doći u obzir promjenom Ustava glasovanjem dvije trećine poslanika cijele Španjolske). Ovaj materijal korišten je za optužbu protiv sigurnosnih snaga. Mnoge od ovih snimaka prikazivane su u glavnim međunarodnim medijima, bilo u Evropi koliko u USA, masovno širene preko Facebooka, Twittera i sl.

Dođe dakle neki “gost” u vašu primaću sobu i kaže vam: “molim vas, ja ću se ovdje smjestiti. Ovaj wc ispred mene je moj, a vi se snađite. Eto i kuhinju možemo podijeliti. A vi ostanite u vašoj sobi, to vam puštam”. Što će te vi uraditi? Ako imate života, izbaciti ćete ga napolje. Ako li nemate, zvati ćete policiju da oni to urade umjesto vas. Ukoliko ne poslušaju policiju, što treba da uradi policija? Da ga lijepo pomiluje? Da mu ponudi kakvu čokoladicu uz kaficu?

Prelazimo na stvar. Prelistati ćemo glavne falsifikacije, jednu po jednu:

1. Stara slika ranjenog u glavu

Prvog listopada Lagarder Danciu, aktivista sa 22.800 pratioca na Twitteru dijelio je ovu sliku na mreži, koju su ubrzo podijelili mnogi profili. Prihvatila ju je također Yanina Hernandez, sa više od 9.000 sljedbenika, koja je dobila 6.700 podijela. Međutim, onaj koji je uslikan jest Javier Bauluy, i to 12 srpnja 2012, prilikom nereda prouzročenih prosvjedom rudara i objavljena je u listu “Periodismo Humano” (Humano Novinarstvo). Čak se radi o prvoj slici koja se pojavi na Google kada se ukuca termin “hombre cabeza sangrando” (čovjek glava krvavi).

2. Dječak ranjen 2012

Već smo je komentirali na prijašnjem postu. Slika je ustvari napravljena 14 studenog 2012. Dječak od 13 godina, bio je ranjen dok su četiri osobe bile okrivljene zbog prouzrokovanja javnog nereda. Policija koja je tada morala uspostaviti red bila je upravo katalonska regionalna policija (Mossos d’Esquadra) ispred poznate trgovine El Corte Ingles u Tarragoni. Korisnik Twittera Marta Guira premašila je 1.000 podijela prije nego što je izbrisala poruku.

3. Prijašnje operacije katalonske policije

Drugi profili, ovi više na međunarodnom planu, kao @ScotindyDebate ili @MC1988 ili podijelili su video zapise istih policijskih intervencija iz 2012, u kojima se jasno vidi autonomna katalonska policija koja trči iza prosvjednika i udara nemilice dječaka. Originalni video nalazi se na ovoj poveznici na YouTube i bio je preuzet od medija kao El Pais ili El Mundo u informacijama iz 2012.

4. Agresija na jednog invalida iz 2011

Ovu sliku su koristili nekoliko profila na Twitteru i Facebooku, posebno van Španjolske, kao italijanka Veneto Award, da bi osudili pretpostavljenu policijsku brutalnost. Slika odgovara svibnju 2011 i smještena je na profilu Flickr de Acampadabcnfoto, koji ima korijen u pokretu 15-M iz 2011. Cijeli snimak dokazuje štoviše da policija (opet Mossos) ne napada invalida već osobu koja se sakrila iza istog.

5. Sukob između policajaca i vatrogasaca iz 2013

Kanadski Twitter @ClaudeDuguay širio je sliku vatrogasaca okruženih policijom koja prijeti palicama, navodno odražavajući napetost između katalonskih službenika i španjolske policije. Ali slika je iz drugog prosvjeda, točno iz 2013, protiv skraćivanja plaća. Prosvjed je ponovno imao mjesto u Barceloni. Slika je fotografa AP, Paco Serinelli. Doista, pojavljuje se uz druge slike koje suse koristile 1 listopada u općem traženju “policias vs bomberos” (policajci protiv vatrogasaca).

6. Lažne zastave

Josep Maria Mainat, član La Trinca (katalonska pop grupa), koji ima 75.400 sljedbenika na Twitteru. Car je na sliku koja prikazuje guranje španjolske policije i prosvjednika na ilegalnom referendumu nadodao separatističku zastavu, kao fol imitirajući američke heroje Iwo Jime. Slika koja je bila podijeljena 12.500 puta.

7. Laž o slomljenim prstima

E ova je dobra. Zastupnica separatističke (svakako ljevičarske) partije ERC, Marta Torrecillas, optužila je španjolsku policiju da su joj slomili sve prste (desne ruke). Kao “dokaz” uslikala se sa rukom u gipsu. Međutim glupača se nije sjetila da umota desnu ruku (ta nije mahnita, može joj trebat), ali fora nije prošla. Osim toga liječnički nalaz potvrđuje samo “lagano istegnuće jednog prsnog zgloba”. Osim toga, Odjel za Zdravlje katalonske vlade je izvjestilo da su samo četiri osobe bile smještene u bolnicu kao posljedice policijske intervencije. Katalonska vlada je procurila vijest o “900 ranjenih”.

Dodatak:

Tko podržava katalonsku nezavisnost. Dužni smo o tome dosta podrobnije pisati – ako Bog da to ćemo i učiniti uskoro -, ali nešto je dobro natuknuto u ovom članku Croative.net. Pogledajte ove slike: slučajnost?

Ne postoje slučajnosti.

Osim toga, katalonske lože otvoreno podržavaju proces nezavisnosti Katalonije.

Jer svi smo mi katalonci i hoćemo nezavisnost! Samo ti meni daj kakvu stipendiju i olakšicu, sve ću ti ja potpisati, što god te volja!

I oni su Katalonci… i hoće nezavisnost!?

I da ne bi bilo sumnje u cijelu koordinaciju negativnih snaga, iz cijele Europe dolaze velike grupe dobro uvježbanih antisistema za praviti nered na ulicama Katalonije, posebno Barcelone, uoči skorog proglašenja nezavisnosti. Ako do proglašenja ne dođe, ovi prave revoluciju da je prisilno iznude. Ako se nezavisnost proglasi, anrhisti prave teror na ulicama izazivajući sukobe sa španjoslki orijentiranim kataloncima i policijom. Za “pretjeranost” optužit će sigurnosne snage.

Oh, oh, oh! Kad se idući put rodim – to jest nikada, jer niti to postoji i jer u to ne vjerujem jer nisam poganin bez razuma i vjere – onda ću vas se plašiti. Samo dođite!

Izvor: Blog – O dosta toga i još dublje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

Moralna superiornost desnice

Objavljeno

- datum

Komunizam je zadnje ostvarenje ideje Povijesti. Stoga, svaka je žrtva usmjerena njegovom ostvarenju je dobrodošla. Pogotovo kada se radi o životu drugih preko kojih ideja se uspinje i ostvaruje. Suština mu je bezbožnost, ne socijalna pravda čijim se anđelima zaštitnicima predstavljaju, i kojim varaju naivne.

Slike na zidu jednog kafića u Sarajevu:

Kafić je zatrpan Che Guevarinim slikama, bolje reći pozama:

[S Castrom i kćerkom Aleidom, istom koja će u Zagrebu nedavno biti pozvana od naSubverzivni Film Festival da potiče na borbu protiv neoliberalizma. I ja se borim protiv neoliberalizma, ali prođite me se, molim vas. Castro i Guevara stavljaju se za primjer vrlina… pred svima, da bi bili čašćeni i nasljedovani.]

Che je ljevičarska ikona. Prototip čovjeka „svog sopstvenog gospodara“. Komunizam je dobro za čovječanstvo. Oni to kažu, i tako mora biti. Tko se suprostavlja tome, mora biti likvidiran.

[Osobno je – sam je to priznao – ubio najbliže suradnike kad nisu htjeli sljediti njegove zaluđene korake. Strijeljati i osuditi na smrt bilo mu je k’o popiti čašu vode. “Strijeljali smo, strijeljamo i strijeljati ćemo sve one koji se ne slažu sa našom velikom revolucijom.” (Che Guevarino istupanje u UN 1964) “Stroj za ubijanje” opravdao je takav naziv dok je bio odgovorni za strijeljanje “kontrarevolucionara” u pritvoru La Cabaña (na La Habana, 1959). Bilo je oko 800 zatvorenika, a mjesta za 300. Nakon toga bio je ministar industrije. Istina, oduzeo je zemlje bogatima, ali koje nije predao seljacima, već partijskim birokratima koji su upropastili proizvodnju i donijeli glad. Uspostavio prve koncentracione logore na Kubi. Sve to ne priječi da u Beogradu ne imadne također kafić u svoju čast, i njemu sličnim.]

Komunizam je zadnje ostvarenje ideje Povijesti. Stoga, svaka je žrtva usmjerena njegovom ostvarenju je dobrodošla. Pogotovo kada se radi o životu drugih preko kojih ideja se uspinje i ostvaruje.

Suština komunizma je bezbožnost, ne socijalna pravda čijim se anđelima zaštitnicima predstavljaju, i kojim varaju naivne. „Bitno je biti pravedan, dijeliti dobra među narodom“ i sl., što je sve apsurd. Jer nema skupa gdje nema elemenata. Ne može biti čovječnosti, gdje je čovjeku izvrgnuta narav. Ako Bog postoji – a postoji – onda praviti neku „pravdu“ među ljudima, ne obazirući se da „ljudi“ nemaju smisla ako „čovjek“ nije dobro definiran, to jest smatran je tijelom koje misli a ne zna se kako; tijelo koje zna voljeti a sve isključujući božji uzrok… onda je to neminovni apsurd.

A apsurd je sam po sebi proturječje, i kao takvo primjenjeno na čovjeka vodi nezibježno razaranju istog.

Kako je Bog izbačen, oni moraju staviti samog sebe za primjer.

[Računa se da je negdje oko 70 milijuna kineza bilo zgaženo (do smrti) u Maovoj revoluciji. Taj je rekao: “Ljudi poput mene ne duguju nikom ništa, osim sebi samima.”]

Smatraju se utjelovljenjem Ničeovog „super čovjeka“, čovjeka stvorenog na svoju sliku i priliku. Makar se ne radilo o marksističkom filozofu, ljevica ga je zdušno prhvatila jer je dijelio zajedničku osnovu marksizma i njegovoh nihilizma: bezboštvo. Omiljeni je autor na fakultetima filozofije dominiranim «progresističkim» idejama. To jest, na skoro svim sveučilištima.

Bog je skinut s prijestolja, čovjek ustoličen. Zbog toga njihove samodopadne poze na kojima ne gube niti detalj. Oni se predlažu za božanstvo za slijediti. Mora tako biti. Gdje se Bog ne priznaje, idoli se časte.

[Castro s prvom suprugom, i sa sinom Fidelitom. Nije mu vrijedila pažnje, lafčini je to bilo malo. Nakon prve žene Mirte slijedile su druge; ukupni rezultat devetero djece što on priznaje.

Interesantno. ISIL-ove ropkinje nakon oslobođenja govore da su dominante strasti ISIL-ovaca krv i blud. Kod drugih totalitarista, danas islamskih saveznika – ujedinjenih s njima u mržnji prema svemu što podsjeća na kršćanstvo -, te poremećenosti su revolucija i raskalašenost.]

***
«Desnica» pak, potpuno je drugačija. Prije svega trebamo razlučiti, bolje reći podcrtavam da pod «desnicom» ne podrazumjevam buržujsku suprotnost ljevici. Jer takvo poimanje života jest suprotni okrajak iste negativne strvarnosti, materijalističkog pogleda na svijet. Buržuji i ljevičari (komunisti, socijalsti, progresisti) razlikuju se prema tome koga smatraju vlasnikom sredstava proizvdnje. Stav ljevice je da je to ideološki vrh, partija i slično; buržuji, liberali, kondenziraju masonsko poimanje stvarnosti. Za njih polazna točka jest ljudska sloboda. To izgleda pomamno, i u stanju je zavesti mnoge. Ali ono što se događa u stvarnosti jest da može ostvarivati svoju slobodu u njihovom sustavu samo onaj koji ima sredstva.
I jedni i drugi stavljaju u središte tržište, razmjenu dobara, dakle materiju. Razlika je da kod ljevice ekonomija je planirana od partije; kod buržujske «desnice» ekonomija je pod upravom malobrojnih moćnika. Manje od 1% pučanstva raspolaže sa više od 99% sredstava. Ta ljevica i desnica su lice i naličje jedne te iste kovanice… čiji su vlasnici sionistički financijeri. 

[Theodor Herzel, ideolog sionizma: “Masonske lože su ustanovljene diljem svijeta da nam pomognu postići neovisnost. Te svinje, ne-židovski masoni, nikad neće shvatiti krajnji cilj masonerije.”]

Takvo poimanje gospodarstva nužno proizvodi nerazrješive sukobe i revolucije.  I tako do ropstva. Bilo pod stegom buržuja, bilo pod stegom partije. Jer ako čovjek radi 18 sati, pretvoren je u stoku, i samo svetac u takvim okolnostima može podići misao k Bogu.

«Tradicionalna desnica» jest ona desnica o kojoj govorim. Desnica poštenih i trpećih radnika i zemljoposjednika nepodjarmljenih crvom zavisti. Nisu podjarmljeni jer stavljaju Boga na prvo mjesto, i dosljedno tome gospodarstvo zasnivaju stavljajući sredstva u svrhu plana prema kojem čovjek treba lakše postići Kraljevstvo Nebesko. Na prvom mjestu nije tržište, več čovjek kao Božje stvorenje. Lav XIII reći će u prvoj Enciklici o socijalnim pitanjima, Rerum novarum, da je mjerilo plaće radniku «onoliko koliko je potrebno da čovjek poštenih običaja može oskrbiti svoju obitelj». Dakle stavlja čovjeka na prvo mjesto, ne tržište. Čovjeka koji treba Bogu da dadne čast. I to je osnovana misao vodilja tradicionalnog gospodarstva.

Takvi pogledi na svijet nužno proizvode svete ljude. Staviću za primjer ovog što želim predočiti, dvojicu desničarskih militanata  iz vrlo bliskog vremenskog razdoblja. Jednog hrvata, ustaškog vojnika i borca na staljingradskom frontu gdje ga je i zadesila smrt, i jednog španjolskog falangiste. Obojica pišu dan uoči smrti. Prvi šalje oproštajno pismo svojoj supruzi, drugi zaručnici. Prvi vidi da će započeti bitka u kojoj će poginuti, drugi je osuđen na smrt jer je bio falangista i pružio otpor komunističkom nametanju i zlovlasti.
Pisma govore o puno toga. Ljevica nije u stanju napisati nešto takvo. Ovi reci odaju dubinu, ljudsku čvrstu toplinu; eleganciju, kulturu, uglađenost, pažnu, požrtvovanost. Onaj koji piše voli više osobu kojoj piše nego samog sebe, to je očito. Pred smrću je, a misli na drugog. Prvo pismo je Pere Kojakovića, «iz kotara Dubrovačkog». Iz svega se vidi da je riječ o čistom i čednom seljaku, pravo vitezu. Zapalo mi pod oko ovo pismo dok sam čitao knjigu Fra Andrije Nikića «Stradanja hrvata Hercegovine (1942-1944)». Duboke misli i široko srce prisutni su u dobro sročenim rečenicama. Seljak je, ali se bolje izražava od tolikih današnjih sveučilišnih profesora ili novinara. Njegov život, žrtva i plemenitost su ti koji pišu pismo. Svakako, opipljivo duboka vjera iznad svega. Koji je ovo bio muškarac, koji je ovo bio muž, koji je ovo bio vjernik i borac! Doista, dostojan da se zaljubi u njega ponajbolja od vila, i da bude čašćena tako plemenitim mužem. Slijedi pismo ustaše legionara Pere Kojakovića, na dan smrti sa staljingradskog fronta:
            Ljubljena! Sve ima svoj svršetak. Sve je zemaljsko. Tielo naše ima da nestane, da bi duh vječno uživao. Ne tuži! Vidjećemo se na drugome svijetu. Mnogo si patila, znam. Ali tko je uživao i tko je ljubio svoju propast?… Ne prekaraj me, što sam Te ostavio prije vremena. Hoću da budemo skupa u vječnosti. Zadnja moja misao jesi Ti i domovina. Zadnja želja: sretna domovina i Ti smirena. Tielo svoje ostavljamu dalekoj zemlji, pored brojene braće. Dušu svoju predajem Bogu s molbom da mi oprosti grešniku. Serdce Poglavniku i Hrvatskoj.

            A tebi, ljubljena moja ženo, Tebi ostavljam ono, što najvećma voliš: poštenu uspomenu, da si imala muža, kojega si znala da žrtvuješ za Poglavnika i Hrvatsku… Sve svoje što kao sin posjedujem u svojih roditelja, kao nekretnine i pokretnine ostavljam Tebi za sva vremena. Jedino znaš moj savjet «Otoka». Molim Te, pazi mi na roditelje, jer su oni i do sada bili s tobom presretni. Također i sve dobitke ostavljam Tebi, jedino Te molim za par sv. Misa meni i roditeljima. Ženo, neka je proklet svaki onaj, za uvijek, koji prekrši moju zadnju želju.

            Ne plači! Ne nosi crnu robu, jer moj duh bit će vječno s Tobom i on će Te čuvati. Bila si mi idealna žena. Zaklinjem Te, ostni i nadalje mojim idealom. Neka narod zna, kako se daju žrtve za dobro. Ne primaj od nikoga sažaljenja! Kaži svima, neka se raduju s Tobom, jer je Bog uslišao našu zajedničku molitvu. Ne tuži! Meni će biti težko.

            Roditelji neka malo plaču, jer će im tada biti lakše.
            S Bogom ljubljena! S Bogom Poglavniče!
            Na dan moje smrti! Ustaša-legionar Pero Kojaković (iz kotara Dubrovačkog).

Vjerujte, pročitao sam ovo pismo na desetke puta, i uvijek zadrhtim. Ljubitelj sam poezije, i pomalo romantična osoba – protiv čega se i borim, jer romantika ima negativno zaleđe; u stanju je staviti dojam i ugođaj ispred svijesti dužnosti; dužnost od koje heroj ne smije izostati ili smetnuti; jer svak tko ljubi Krista pozvan je na herojstvo, ništa manje od toga ne može biti od interesa – i ovo pismo čini da sjednem, da se zaustavim, da se divim. Bože, nijedna riječ nije suvišna; ne fali ni jedna kojom bi ostalo nešto nedorečeno što je živjelo u duši ovog čovjeka. Koji sklad, koja snaga, koja veličina, koja plemenitost! Gdje je Kranjčević, Ujević, Cesarić, Andrić ili tolki drugi? Padaju svi pred snagom pjesme-testamenta velikana uoči smrti. Ni bolećivi Antun Branko Šimić  – preminuo u svojoj dvadeset i sedmoj, gledajući smrt i razmišljajući o njoj mjesecima prije skončanja – ne uspinje se do ovih visina. «… smrt nije kraj, kraja zapravo i nema; smrću je samo obasjana staza od gnijezda do zvijezda».
Ali eto, ovdje je tu vitez i kršćanin koji se oprašta od svoje ljubljene. Kad još jednom pročitam ovo pismo, ostaje istaknuto i slijedeće: općenito govoreći muškarci danas su manje muškarci nego onda. Nakansko promicanje feminizma, upravo s ciljem za razoriti obitelj i lik oca i muža, te tako isprevrnuti Božju odredbu za čovjeka kao stvorenje, na neki način su poženstvenili muškarce.
Žene, s druge strane, nadražene kulturnim marksizmom koji je prebacio točku težišta sa sukoba ekonomskih klasa na borbu između spolova, nesretne su jer njihova težnja za tko zna čim ne može biti shvaćena. Tjeraju ih da traže pravdu, a ne uče ih da ljube, što je mogli bismo reći naravni nagon žene, stvorene da pod srcem očekuje rođenje novog bića.
Ali eto, tu ostaje svjedočanstvo onog što je sposoban čovjek kad stavi Boga na prvo mjesto. I kad ponovno bilo koji čovjek ili žena uspostave red u svom životu, mijenjaće im se skoro čudesno mentalitet i zanos. Biti će kao da su pomlađeni i da imaju krila. Nikad neće znati za umor. To če uvijek biti posljedica stavljenja stvari na svoje mjesto i susljednog djelovanja.
Još nešto. Drugi svjestki rat bio je holokaust evropskih naroda. Svakako da su mnogi židovi bili žrtve bijesa koji je harao Evropom. Moguće je da su procentualno židovski žitelji evropskih država bili najveća žrtva, ali smrt je harala svim regijama. Jednako je i njemački narod, zaveden hitlerovim vizionarstvom, bio veliki stradalnik kao nacija. Svakako iza smrvljene Poljske. Ali mase, i mase i mase naših pradjedova ostaviše kosti tko zna gdje, uvučeni u vrtlog zbivanja koja su ih nadilazili.

Nije ideja članka bila veličanje ustaškog pokreta, već naglasak na plemenitim idealima koji nisu htjeli saviti šiju pred komunističkim terorom. Hrvatski seljak i građanin, bio je primoran birati između dvije vojske. Gdje će ići, s onima koji «nose kapu sa tri roga, i bore se protiv Boga»? Hrvatski katolik nije mogao ići tamo. Biti sa zapadnim silama vođenim od masonskih loža? Ni tamo. Sve države Evrope su stenjale pod lihvarskim kreditima danim iz određenih izvora. Činjenica osuđena od Pija XI u enciklici Quadragesimo Anno (1931). 

[Hrvatski katolik je mogao vidjeti svog Kardinala sa Nuncijem i sa ustašama. Ni jedan ni drugi (nuncij prenosi riječ i poruku Pape) nisu mogli biti ni sa komunistima, ni sa liberalima. Imaju moralnu i vjersku obavezu poticati na pravi put. Ova slika je predstavljena kao navodni dokaz zločinačkog djelovanja crkvene hijerarhije. Zbilja? Trebali su skandirati s partizanskim snagama? Sa Staljinom? Sa sionističkim projektom? Sigurno je da Hrvatska nije trebala biti s Hitlerom, to nikako. Katastrofalna greška zbog koje je platila neizmjernu cijenu.]

Ono za što nije imao dopuštenje i naredbu od Boga to je nanijeti zlo bilo kojem nevinu, naprotiv. Ali nije se mogao boriti za internacionalu. Koja između ostalog tek se diže kad Hitler napada SSSR. Do tada internacionali nije smetalo gaženje Poljske, Češke ili Francuske. Dakle postaju «moralni» po naredbi iz sračunatog interesa zadržavanja što je večeg moguće broja njemačkih divizija na Balkanu. To je bila njihova potreba, i sve je bilo podređeno tom cilju. A kod njih cilj opravdava sredstvo.

Jer oni – tako uče – su moralni zakon povijesti.

Obratiti ćemo sada pažnju na drugi vrlo sličan primjer. Oni čitatelji koji imaju koju godinu više, moći će se sjetiti s kakvim gađenjem se prikazivalo u školi španjolske «fašiste» koji su se borili protiv «narodnog fronta» u španjolskom građanskom ratu. Ali nikad nam nije bilo rečeno da su još pet godina prije početka rata, u samoj noći proglašenja novog ustava 1931., bilo spaljeno 110 samostana i crkava u Španjolskoj.

[Španjolski republikanac puši pred oskrvnjenim lešem jedne redovnice. Iracionalna mržnja prema Crkvi. Aleksander Orlov je bio posebni Staljinov izaslanik u građanskom ratu. Katolik onog doba vidio je u SSSR stvarnu i moguću prijetnju za totalno uništenje Crkve i kršćana na evropskom tlu.]

Da je par godina prije toga bijesnio rat protiv meksičkih «cristeros», o kojem mi nismo imali ni pojma, što je bio rat protiv katolika koji su se digli na oružje (prvo praktično vilama i sjekirama) jer je bio donešen zakon potpune zabrane kršćanske javne egzistencije. Nije se mogla ni reći misa.

Mi o ovom nismo imali ni pojma. To je bilo izbrisano iz naših udžbenika povijesti kao što se danas briše kršćanska povijest Egipta u njihovim školama. A «kopt» znači egipćanin. Tko je tu bio prije dolaska muslimana, i tko je bio i ostao? E pa u egipatskim udžbenicima to ne postoji.

Pet dakle godina prije početka rata u Španjolskoj, bijesni progon protiv kršćana. Tek onda se diže pobuna predvođena generalom Frankom 18. srpnja 1936. Gdje su i koje su mjesto trebali zauzeti kršćani? U narodnom frontu koji je palio crkve, ubijao svećenike, redovnike, redovnice pa i obične  vjernike ako bi i u kući tek našli koju pobožnu sliku?

Sve je to bilo izbrisano iz ondašnjih udžbenika, a i dan danas to se krije. Ali naši pradjedovi sve su to znali.

Međutim velikani su bili nasuprot. Na početku sukoba, pro komunistička vlast (računa se da je kojih 1600 komunista iz predratne Jugoslavije poginulo u španjolskom građanskom ratu) hvatala je svakog tko bi se usudio organizirano im se suprostaviti. Primjer one veličine koja se nalazila nasuprot komunističkom teroru, jest i mladi falangista José Vicente Muñoz,koji se oprašta od svoje zaručnice. Navodim opis zgode i pismo objavljeno u knjizi “Posljednji Jose Antonio” od Francisco Torres Garcia:

“Dok se odvijao sud i Jose Antonio provodi zadnje časove, ne vrlo daleko, u zatvoru Reformatorija, gdje su članovi njegove obitelji, moli se krunica u tajnosti, u grupama, tako i kako navodi u svojim sjećanjima svećenik Baltasar Carrasco. Među njima su …, mladići iz Novelde koji će biti strijeljani sa Jose Antoniom. Poput Jose Antonia pišu svojim obiteljima opraštajući se. Dvojia od njih imaju zaručnicu:

Predraga i nezaboravna Luisa: vjerujem da je danas zadnji od dana mog života. Sutra, u ova doba, najverojatnije ostaviću mjesto živih; ali nasuprot, po milosti Božjoj i ne po mojim zaslugama, imati ću blaženstvo za doći na nebo, koje očekujem i za tebe. Ne kajem se što te volim koliko te volim; još više nego dosad, u ovom istom času i sve više svake minute, dok mi ostaje života… Ako hoćeš moju sreću, trebaš se radovati, jer sam je našao u krilu Božjem… ON sam je htio ovo, za naše dobro, i zbog beskrajne svoje milosti jest što sudi da je ovo najbolji put za sreću naših duša… Dao Bog da nađeš u ovom životu drugog čovjeka koji će te usrećiti više nego što bih to ja mogao učiniti… Što znamo mi, bjedna stvorenja, o neistraživoj veličini Božjoj! Tvoje molitve će mi učiniti više dobra nego tvoje suze, i učini da se mole za mene sve one pobožne duše koje se me sjećaju. Ovo je moje posljednje pismo i preporučujem te za nebo koje prije ili kasnije treba doći za tebe… Tužnog srca zbog muke što te ne vidim više, šalje ti iskrenost svoje ljubavi tvoj VICENTE.

O dosta toga još i dublje – blog

Komentari

Pročitajte cijeli članak
Najave

Facebook

Popularno

Copyright © 2017 Croative.net.