Connect with us

O dosta toga još i dublje

PRODAJA ROBOVA U LIBIJI: Ponovna uspostava islamske tradicije

Objavljeno

- datum

 ZAHVALJUJUĆI UDARNOJ ŠACI NWO-A    Zahvaljujući Obami, Hillary, Francuskoj, Engleskoj i NATO-u ponovno uspostavljana iskonska islamska tradicija

Ono o čemu mediji šute jest ukazati na potrebno sredstvo ponovnog uspostavljana robovlasničke prakse u Libiji: to su spomenuti Obama, Hillary, te prvenstveno Francuska i Engleska.


Tako postaju potrebno sredstvo stare islamske prakse (inače još uvijek prisutne u drugim islamskim zemljama). Jedan od najčuvenijih muslimanskih robova bio je i sam Miguel de Cervantes

Oslobađanje velikog pisca iz višegodišnjeg robstva…

Nakon bitke na Lepantu protiv turske flote, krstario je Sredozemljem boreći se protiv arapskih gusara još četiri godine. Pri povratku u Španjolsku pao je u zarobljeništvo 1575, u kojem je ostao do 1580 kad je bio konačno otkupljen. Sačuvali su mu život jer su mogli za njega dobiti dobre novce. Tada je naime bio operativan kršćanski red “Milosnika” kojima je bio cilj otkupljivanje kršćanskih robova.

Kao i uvijek, masonske lože su promicale “crnu legendu” prema kojima su optuživali katoličke zemlje za ropstvo, prvenstveno Španjolsku, dok su oni vršili kupnju i prodaju robova u samoj Sjevernoj Americi dobro ugazivši u XIX stoljeće.

Kao što su optužovali katoličke kraljeve za genocid u Južnoj Americi. Dok je dovoljno pogledati pučanstvo u istoj i vidjeti koliko mulata i mestiza ima među njima, uglavnom već prema kojoj državi skoro većina stanovništva. Jer su se španjolci ili ženili s njima ili brinuli za njihov opstanak i obrazovanje. 1595 Filip II daje zakon prema kojem se nije mogao zarediti niti jedan svećenik u Limi (Peru) ukoliko ne bi govorio “quechua”, jezik domorodaca. Samo državni službenici imali su obavezu znati španjolski. 

Dok su s druge strane anglosaksonski puritanci, kalvinisti i općenito protestanti prosto zgazili preko domaćih indijanaca od kojih je jedva trag ostao. Čuveni indijanski “kriminalac” “Bik koji sjedi” bio je kršten od katoličkih misionara. A janki su ih pokrčili k’o korov.

[Tatanka Iyotanka, “Bik koji sjedi”, s križem na prsima. Kršten od francuskog isusovca Pierre Jean De Smet. Tatanka nije htio govoriti engleski iz prkosa, ali je naučio francuski]

Nikakvo čudo stoga što stoka pomaže stoci protiv svega što valja i što je vrijedno. “Vaša borba nije protiv sila ovog svijeta, već načela koji vladaju ljudima” – to jest protiv zlih sila, napominje Sv. Pavao. 

Upravo to možemo da vidimo i osvjedočimo se i u našim danima koje nam je suđeno živjeti. Zbog toga, borba je samo istinom uz Božju pomoć koja neće faliti.

Podsjetimo se tek da znamo još jednu o Muhamedu, da što ih više mogne napustiti njegovu zabludu.

“Za islamsko razdoblje, najraniji književni dokazi koje imamo (o praksi ropstva) su hadizi (izreka proroka). Muhammed se obratio jednom novom obraćenom [na islam] arapinu: “Ban Al Asfar, da li bi htio djevojaka?” Ne samo da su se bizantske ropkinje tražile za kalifat i druge palače (gdje su neke postale majke budućih kalifa), već su također postali uzorom tjelesne ljepote, domaćeg gospodarstva i profinjenih postignuća. Tipična bizantska djevojka koja je zanosila maštu pisca i pjesnika, imala je plavu kosu, plave ili zelene oči, čisto i zdravo lice, lijepe dojke, nježni struk i tijelo koje je poput kamfora ili poplave blistave svjetlosti.” (Arab-Byzantine Relations in Early Islamic Times (ed. Michael Bonner, Burlington: Ashgate Publishing, 2004), 240, 248.)


To je i zašto muslimani na zapadu posebno traže plavuše da bi ih ponizili i na njima proglasili svoju “pobjedu”.

O-dosta-toga-još-i-dublje blog

Komentari

Komentari

O dosta toga još i dublje

Bez smrtne kazne, ne bismo bili otkupljeni Smrću Gospodnjom

Objavljeno

- datum

FRANJO MIJENJA ČLANAK KATEKIZMA O SMRTNOJ KAZNI  Ova misao najbolje odražava koliko je Franjo protiv Duha Božjeg. Po njemu, budući je smrtna kazna nedostojna čovjeka, osuda Isusa Krista – makar nevina – na smrt, ne bi imala mjesto. Đavla prži Kristova Smrt, i Franjo naučava ne u duhu Evanđelja, kako bestidno laže, već u duhu đavolskom. Nastupa kao vikar đavliji, a ne Vikar Isusa Krista.

Neki citati iz Novog Zavjeta o pravedosti smrtne kazne su sljedeći:

“On im reče: Zašto vi sami prestupate zapovijed Božju zbog predaje svoje! Bog je zapovjedio: Poštuj oca i majku! i: Tko pogrdi oca ili majku, neka smrću umre!” Mt 15:3-4

“Tako Mojsije reče: Poštuj oca svojega i majku svoju, i: Tko opsuje oca ili majku, smrću neka umre!” Mk 7:10

Jedan od zločinaca, što su visjeli na križu, hulio je na njega govoreći: “Zar nisi ti Krist? Onda spasi samoga sebe i nas!” 

A drugi ga je korio i govorio: “Zar se ne bojiš Boga, kad i sam trpiš jednaku kaznu? Mi dakako s pravom; jer primamo pravednu kaznu za svoja djela, a ovaj nije ništa zlo počinio.” Lk 23:39-41

Isus reče: “Ne bi imao vlasti nikakve nada mnom, kad ti ne bi bilo dano odozgo. Zato onaj ima veći grijeh, koji me predade tebi.”  Iv 19:11

“A one moje neprijatelje, koji ne htjedoše, da ja kraljujem nad njima, dovedite ovamo i pogubite ih pred očima mojim!” Lk 19:27

Neprikosnoveno je s druge strane od Boga nadahunuto učenje Svetog Pavla – Riječ je Božja – o smrtnoj kazni:

“Svaka duša neka se pokorava višim vlastima, jer nema vlasti, da nije od Boga; a što su, od Boga su postavljene. Tko se dakle protivi vlasti, protivi se naredbi Božjoj. A koji se protive, navući će osudu na sebe; Jer vladaoci nijesu strah dobru djelu, nego zlu. A hoćeš li da se ne bojiš vlasti: čini dobro, i imat ćeš hvalu od nje; jer je sluga Božji tebi za dobro. Ako li zlo činiš, boj se; jer uzalud ne nosi mača, jer je sluga Božji, i kazni onoga, koji zlo čini.” Rim 13:1-4

Također i zbog čega zakon i kazna:

“Znajući ovo, da pravedniku zakon nije postavljen, nego bezakonicima i nepokornima, bezbožnicima i grješnicima, zločincima i nečistima, ubojicama oca i majke, krvnicima ljudskim, bludnicima, muželožnicima, ljudokradicama, lažljivcima, krivokletnicima, i ako što drugo ima protivno zdravoj nauci,” 1 Tim 1: 9-10

U Starom Zavjetu, smrtna kazna nije bila rezervirana samo za ubojstva ili druge teže zločine, već i za one grijehe koji su po svojoj naravi mogli uništiti izabrani narod. Kažnjavali su se smrću ne samo blud ili oskrvnuće vlastite djece i druge rodbine, već i homoseksualnost i općenje sa životinjama, prostitucija kćerke svećenika, kao i teški prijestupi prema zajednici poput otmice:

“Tko ugrabi čovjeka pa ga je već prodao, ili je još u ruci njegovoj, ima se kazniti smrću.”Izl 21:16

Ako se tko nađe, da je ukrao koga između zemljaka svojih, kojeg Izraelca, i s njim kao s robom postupao ili ga prodao, taj kradljivac neka umre! Tako iskorijeni zlo iz svoje sredine!” PZ 24:7

Prema tome, smrtna kazna imala je, svakako u Starom, ali i u Novom Zavjetu odgojnu funkciju prema kojoj su se ljudi trebali plašiti zlodjela; trebali su biti užasnuti izvjesnim zastranjenjima i niti ih dovoditi u pamet. Tako se štitio red u društvu i čovjek. I mnogo više od toga: i sami Bog, jer nije dobro da iznimno teški grijesi ostanu bez ispravne presude.

Samo par komentara o navodnim današnjim mogućnostima efektivne kazne, i sukladno tome dovoljnosti njihovih mjera. Neki kažu da doživotna kazna ispunjava iste uvjete odbrane društva.

Čak i sa praktične strane, to nije istina. Veliki zločinci, ako nekad i došli u pritvor, u stanju su iz istog davati naređenja i zapovijedi za ubistvo ovog ili onog; svakako i onih izvan pritvora. I što govoriti o državama u kojima je zlo uzelo cijele institucije u svoje ruke? U Meksiku na primjer, samo u predizbornoj kampanji ubijeno je 135 političara.

Ali mimo svih tih praktičnih pitanja, ovdje treba potcrtati da Franjo ide direktno protiv samog principa smrtne kazne i katoličkog morala, jer definira istu kao “nedostojnu čovjeka”.

Po svemu rečenom u ova dva zadnja članka vidimo da je smrtna kazna uistinu “dostojna čovjeka”, tj. teškog zločinca preko pravednog suda (ne privatnog, ne na svoju ruku). I, svakako, da se ovaj puta možda Franjo na “najslužbeniji” način usprotivio katoličkom nauku mjenjajuči točku katekizma.

Biskupi šute. Vjernici se smućuju. Franjina družba ide na ruku masonskim zakonodavcima koji žele truljenje društva. Jer zločinci ostaju na životu, kvariteljima se daju krila, dok su zatvori rezervirani za one koji se usprotive LGBT ideologiji, multikulturnosti i slično.

No, najveća šteta nanosi se tolikim katolicima koji piju otrov a da i ne primjećuju. I cijelom svijetu jer ostaje bez potrebnog svjetla koje bi im trebalo doći iz Katoličke Crkve. Tako svijet tone sve više u mrak.

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

(VIDEO) Ovo nije invazija barbara na Rimsko Carstvo, već polumjeseca na EU ‘babiloniju’

Objavljeno

- datum

Papa Lav I i Atila…

Liberali i ljevičari svih vrsta žele tako usporediti aktualnu invaziju Europe sa onom koja se dogodila pri padu Zapadnog Rimskog Carstva. U tu zamku padaju i neupućeni.

Nije tako. Barbari su naišli na jaku Crkvu i malo po malo su se uklapali i obraćali na kršćanstvo. Za vrlo malo stoljeća Zapad je imao novo Rimsko Carstvo, i to katoličko, pod vodstvom Karla Velikog.

Ali sada u Rimu nije Sveti Papa Lav I koji je stao pred divljeg Atilu i spriječio ga da uništi Rim. Atila je bio divljak, ali dovoljno razuman da shvati da je pred njim nešto veliko što treba poštovati. S vremenom, njegovi potomci i potomci drugih koji su dolazili nakon njega, bit će zadivljeni snagom i svetošću kršćanskog života i uzeće ga za svoj. Tako će Europa postati velika.

>> IMAMO LIJEK ZA OVO? SOROŠEVCI NA APARATIMA, hrvatske elite u panici: Bannon barbarin dolazi u Europu rušiti Sorosa?

Ali sada u Rimu nije Papa, globalistički agent koji osvajačima pere noge i poziva ih da dođu. Sada je u Rimu bič božji kojeg nam je Bog pripustio, za kaznu.

Budimo strpljivi i sveti. Zazivajmo Boga u pomoć da nam pomogne i da Europa definitivno ne propadne. Njeni žitelji bit će zgaženi i poniženi robovi koji će zazivati smrt da dođe, a ne će dolaziti.

Ako ne reagiramo odmah. Iz svih stožera. Prvo i osnovno duhovnih, a zatim i političkih.

Dižite se, dolaze po nas sa svih strana! (O dosta toga još i dublje)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

Sveti Toma Akvinski i Filioque

Objavljeno

- datum

Ovaj članak je nastavak na prethodna dva u kojima se spominjalo pitanje “Filioque”; “O sedeprivacionizmu” i “Ukratko o ‘Filioque’“, posebno na razmjenu komentara o ovim pitanjima.

Naime, napr. kod poskoncilskih teologa može se vidjeti nedostatak poziva na duboku i preciznu katoličku teologiju iz predkoncilskog vremena, to jest od vremena Apostola do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Njihovi citati ili se zaustavljaju na dokumentima Drugog Vatikanskog Sabora i skorijim, ili ako spominju kojeg starijeg autora, onda je to uvijek u slučaju samo onih poziva, izjava ili misli – prethodno stavljenim van konteksta, ili koristeći jednu izjavu ne imajući u vidu druge – koji se slažu sa njihovim današnjim stavovima. Stavovima koji su značajno udaljeni od katoličke teologije – donosi blog O dosta toga još i dublje.

Stoga je potrebno podsjetiti se na bisere prave teologije i uroniti u dubinu objašnjenja danih od naučitelja Crkve. Sveti Papa Pio X rekao je u Motu Proprio “Sacrorum antistitum” (1/09/1910) gledi teologije Svetog Tome Akvinskog “Ne može se bez velike štete udaljiti od Svetog Tome”, pozivajući utvrditi teologiju na njegovim spisima.

Zbog toga, i po pitanju “Filioque”, podsjećam na dva članka pitanja 36 koje je doktor i svetac posvetio osobi Duha Svetog. Mislim da dobronamjernom čitatelju može otvoriti oči u ovoj raspravi. Sveti Toma je monumentalni pisac. Danas kod modernista možemo reći da je bačen u zaborav. Ali samo ću komentirati par stvari o jednom od najinteligentnijih i mudrijih ljudi uopće, plus svakako što se radi o izuzetnom svecu.

Živio je u XIII stoljeću, i umro je u dobi od 49 godina. Još kao mladi redovnik kažu za njega da je znao napamet Sveto Pismo. Stigao mu je pod ruku prijevod Aristotelove filozofije kojom se služi, zajedno sa preciznom i formalnom logikom, u produbljivanju teološke misli. Kod njega nema nikakvih poziva na “ukazanja” i sl. Njegov je instrument stroga logika, kojom racionalno gradi zgradu teološke misli počevši od podataka koju daje vjera, tj. Sveto Pismo kao osnovni izvor, Crkveni Oci i također – ali mnogo manje u omjeru – magisterijski dokumenti. Dakle, kao u matematici, radi se o jednoj vrsti aksiomatske teorije. Instrument je logika, polazna točka podaci koje daje vjera. Cijeli sustav mora biti suglasan i koherentan.

Ostavljam prema tome tekst Svetog Tome o spomenutom pitanju. [Njegov način pisanja bio je ovakav (inače, kažu za njega da je diktirao dvojici prepisivača istovremeno, radi optimizacije vremena. Treba imati na umu da u ono vrijeme nije bilo papira za bacati; pergament je bio skup i nije se mogao dopustiti luksuz neiskorištavanja tako dragocjenog materijala. Praktično sve je diktirano iz prve ruke, bez ijedne riječi viška ili manjka.): prvo se naglasi pitanje. Onda se navode “objekcije”, tj., protiv argumenti. Nakon toga Sv. Toma daje autoritativni odgovor oslonjen na Pismo ili Crkvene Oce, ili manje puta autoritet nekog pape. Slijedi poslije “Odgovaram”, precizna i duboka argumentacija o svakom pojedinom pitanju. Konačno, odgovara na objekcije (koje ovdje nisam stavio). Pitanja nisu stavljana na preskok, već prvo se posvetio božanskoj biti – od dokaza Božje opstojnosti pa nadalje -, onda božanskim operacijama – volja, inteligencija, moć, itd., Presvetom Trojstvu; i sve tako do morala, tj. Božjih Zapovijedi i Sakramenata. Kojih pet tisuća stranica teksta u aktualnom formatu A4.]

“Art. 2: Duh Sveti, proizlazi li ili ne iz Sina?

Objekcije prema kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Sina (ima ih sedam, kao i odgovora na iste, ali ih preskačemo; možda drugi put da ih nadodam, ne mogu stići od pustog prevođenja, a nemam hrvatski tekst Sume):

Protiv ovog: stoji što tvrdi Atanazije: Duh Sveti nije načinjen, ni stvoren, ni rođen, već proizlazi od Oca i Sina.

Odgovaram: Obavezno je reći da Duh proizlazi iz Sina. Jer, kad ne bi proizlazio od Njega, ni na koji način ne bi se mogao osobno razlikovati od Njega. Ovo je evidentno na osnovu rečenog prije (q.28 a.3; q.30 a.2). Treba imati na umu da ne postoji nešto absolutno na osnovu čega božanske osobe bi se razlikovale među sobom. Jer u protivnom, ne bi proizlazilo da jedna bude bit svih troje; jer sve što se o Bogu govori u apsolutnom smislu pripada jedinstvu biti. Prema tome, treba se zaključiti da se božanske osobe razlikuju među sobom samo zbog relacija.

Osobne relacije ne mogu se razlikovati osim kao opriječne. To je tako zbog sljedećeg: Jer Otac ima dvije relacije, jedna od kojih se odnosi na Sina, i druga na Duha Svetoga. Ipak, spomenute relacije, jer nisu opriječne, ne čine dvije osobe, jer odgovaraju osobi Oca. Prema tome, ako se u Sinu i Duhu Svetom ne bi našle više nego dvije relacije s kojima se svaka od njih odnosi na Oca, spomenute relacije ne bi bile opriječne među sobom; kako jednako ne bi bile one s kojima se Otac odnosi s njima. Zbog toga, kako je osoba Oca jedna, tako bi slijedilo da je osoba Sina i Duha Svetoga također jedna, imajući dvije relacije opriječne dvjema relacijama Oca. To je heretično i poništava vjeru u Trojstvo. Prema tome, potrebno je da Sin i Duh Sveti budu u relaciji među sobom preko opriječnih relacija.

S druge strane, tako i kako se dokazalo (q. 28 a.4), u Bogu ne može biti drugih opriječnih relacija osim relacija proizlaska (“originiranja”). A opriječne relacije proizlaska su po početku i po onom što emanira iz početka. Prema tome, treba reći da ili Sin proizlazi iz Duha Svetoga, i to ne drži nitko; ili da Duh Sveti proizlazi iz Sina, i to je što mi vjerujemo. To je u harmoniji s konceptom procesije obje osobe. Rečeno je (q.27 a.2 i 4; q.28 a.4), da Sin proizlazi intelektualno kao Riječ. Duh Sveti proizlazi voljno kao ljubav. I potrebno je da ljubav proizađe iz Riječi; je ništa ne ljubimo ako ga prije nismo primili u našoj pameti shvaćajući ga. To rezultira evidentno i zbog toga Duh Sveti proizlazi iz Sina.

To nam također pokazuje sama narav stvari. Jer nikad ne nalazimo da iz jednog proizađe mnoštvo bez relacije, osim ako se radi samo o materijalnoj razlici. Primjer: zanatlija proizvodi mnogo noževa materijalno različitih među sobom, ne imajući među sobom nikakve relacije. Ali u onim stvarima među kojima ne postoji samo materijalna razlika, uvijek se nalazi neki tip relacije. Zbog toga, također u redu napravljenog od stvorenja ispoljava se ljepota Božanske mudrosti.
Prema tome, ako iz osobe Oca proizlaze dvije osobe, to jest Sin i Duh Sveti, potrebno je da imaju neku relaciju među sobom. I ne može se pripisati druga relacija osim naravne prema kojoj jedna proizlazi iz druge. Tako, dakle, nije moguće tvrditi da Sin i Duh Sveti proizlaze iz Oca na taj način da nijedno od njih ne proizađe od drugog, osim ako bi im netko pripisao neku materijalnu razliku. Što je nemoguće.

Odavde sami Grci (opaska: tako se u srednjem vijeku zvalo istočne katolike) su shvaćali da proizlazak (procesija) Duha Svetog čuva neku relaciju prema Sinu. Jer prihvaćaju da je Duh Sveti Duh Sina i da proizlazi od Oca po Sinu. Neki od njih prihvaćaju čak da je Sinov i da emanira iz Njega: ipak, ne prihvaćaju da proizlazi. I ovo je zbog, po svemu sudeći, ili neznanja ili drskosti. Jer, ako se misli ispravno, moglo bi se shvatitida između svih riječi koji označavaju porijeklo, najraširenija je procesija. Jer je koristimo za označiti bilo koje porijeklo: kako iz točke proizlazi linija; iz sunca, zraka; iz izvora, struja. Jednako u mnogim drugim stvarima. Zaključujući: Iz bilo koje riječi koja se odnosi na porijeklo, može se zaključiti da Duh Sveti proizlazi iz Sina.”

“Čl. 3: Duh Sveti, proizlazi ili ne iz Oca po Sinu? 

Objekcije po kojima izgleda da Duh Sveti ne proizlazi iz Oca po Sinu (Sv. Toma ih navodi nekoliko; nakon toga odgovara autoritativno sa “Protiv ovoga”):

Protiv ovoga: jest što kaže Hilarije u knjizi O Trojstvu: Molim te da sačuvaš ovo pravilo moje vjere, da uvijek imadne Oca, to jest, Tebe, da zajedno s tobom časti tvog Sina  i da zasluži tvog Duha Svetog koji je po tvom Jedinorođenom.

Odgovaram: U svim izričajima u kojim se kaže da netko djeluje po drugom, prijedlog “po” označava uzročnost, ciljajući na uzrok ili princip onog čina. Ali kako je djelovanje (akcija) sredstvo između agenta (uzročnika) i efekta, neki put uzročni smisao kojem se nadodaje prijedlog “po”, odnosi se na uzrok djelovanja ukoliko proizlazi iz agenta. U ovom konkretnom slučaju jest uzrok djelovanja agenta, bilo da se radi o finalnom uzroku, bilo formalnom, bilo efektivnom ili pokretačkom. Finalni uzrok (koji ide za ciljem), kao da naznačimo da umjetnik djeluje iz želje za zaradom. Formalni, kao da djeluje po svojoj umjetnosti. Pokretački (motorni) kao da djeluje po naređenju drugog. Nekada pak, uzročna rečenica kojoj se nadodaje prijedlog po, uzrok je akcije u koliko završava u činu. Kao kad kažemo da umjetnik radi sa čekićem. Jer ne znači da je čekić uzrok umjetnikovog ostvarenja djela, već je uzrok da efekt proslijedi od umjetnika, i činjenicu da je upravo to prima od samog umjetnika. Zbog toga, neki kažu da prijedlog po, nekada direktno izražava autoritet, kao kad kažemo da kralj djeluje preko svog poslanika; drugi put, indirektno, kao kad se tvrdi da kraljev poslanik djeluje po kralju.

Tako dakle,  jer Sin ima od Oca Duha Svetoga, može se reći da Otac “espira” (opaska: latinska riječ teškog prijevoda na hrvatski. Znači na neki način kao “izdisati” ili možda “izračiti”; čin “procesije” Duha Svetog od-iz Oca.) Duha Svetoga po Sinu. Ili da, što je isto, Duh Sveti proizlazi od Oca po Sinu.”

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno