Connect with us

O dosta toga još i dublje

PRODAJA ROBOVA U LIBIJI: Ponovna uspostava islamske tradicije

Objavljeno

- datum

 ZAHVALJUJUĆI UDARNOJ ŠACI NWO-A    Zahvaljujući Obami, Hillary, Francuskoj, Engleskoj i NATO-u ponovno uspostavljana iskonska islamska tradicija

Ono o čemu mediji šute jest ukazati na potrebno sredstvo ponovnog uspostavljana robovlasničke prakse u Libiji: to su spomenuti Obama, Hillary, te prvenstveno Francuska i Engleska.


Tako postaju potrebno sredstvo stare islamske prakse (inače još uvijek prisutne u drugim islamskim zemljama). Jedan od najčuvenijih muslimanskih robova bio je i sam Miguel de Cervantes

Oslobađanje velikog pisca iz višegodišnjeg robstva…

Nakon bitke na Lepantu protiv turske flote, krstario je Sredozemljem boreći se protiv arapskih gusara još četiri godine. Pri povratku u Španjolsku pao je u zarobljeništvo 1575, u kojem je ostao do 1580 kad je bio konačno otkupljen. Sačuvali su mu život jer su mogli za njega dobiti dobre novce. Tada je naime bio operativan kršćanski red “Milosnika” kojima je bio cilj otkupljivanje kršćanskih robova.

Kao i uvijek, masonske lože su promicale “crnu legendu” prema kojima su optuživali katoličke zemlje za ropstvo, prvenstveno Španjolsku, dok su oni vršili kupnju i prodaju robova u samoj Sjevernoj Americi dobro ugazivši u XIX stoljeće.

Kao što su optužovali katoličke kraljeve za genocid u Južnoj Americi. Dok je dovoljno pogledati pučanstvo u istoj i vidjeti koliko mulata i mestiza ima među njima, uglavnom već prema kojoj državi skoro većina stanovništva. Jer su se španjolci ili ženili s njima ili brinuli za njihov opstanak i obrazovanje. 1595 Filip II daje zakon prema kojem se nije mogao zarediti niti jedan svećenik u Limi (Peru) ukoliko ne bi govorio “quechua”, jezik domorodaca. Samo državni službenici imali su obavezu znati španjolski. 

Dok su s druge strane anglosaksonski puritanci, kalvinisti i općenito protestanti prosto zgazili preko domaćih indijanaca od kojih je jedva trag ostao. Čuveni indijanski “kriminalac” “Bik koji sjedi” bio je kršten od katoličkih misionara. A janki su ih pokrčili k’o korov.

[Tatanka Iyotanka, “Bik koji sjedi”, s križem na prsima. Kršten od francuskog isusovca Pierre Jean De Smet. Tatanka nije htio govoriti engleski iz prkosa, ali je naučio francuski]

Nikakvo čudo stoga što stoka pomaže stoci protiv svega što valja i što je vrijedno. “Vaša borba nije protiv sila ovog svijeta, već načela koji vladaju ljudima” – to jest protiv zlih sila, napominje Sv. Pavao. 

Upravo to možemo da vidimo i osvjedočimo se i u našim danima koje nam je suđeno živjeti. Zbog toga, borba je samo istinom uz Božju pomoć koja neće faliti.

Podsjetimo se tek da znamo još jednu o Muhamedu, da što ih više mogne napustiti njegovu zabludu.

“Za islamsko razdoblje, najraniji književni dokazi koje imamo (o praksi ropstva) su hadizi (izreka proroka). Muhammed se obratio jednom novom obraćenom [na islam] arapinu: “Ban Al Asfar, da li bi htio djevojaka?” Ne samo da su se bizantske ropkinje tražile za kalifat i druge palače (gdje su neke postale majke budućih kalifa), već su također postali uzorom tjelesne ljepote, domaćeg gospodarstva i profinjenih postignuća. Tipična bizantska djevojka koja je zanosila maštu pisca i pjesnika, imala je plavu kosu, plave ili zelene oči, čisto i zdravo lice, lijepe dojke, nježni struk i tijelo koje je poput kamfora ili poplave blistave svjetlosti.” (Arab-Byzantine Relations in Early Islamic Times (ed. Michael Bonner, Burlington: Ashgate Publishing, 2004), 240, 248.)


To je i zašto muslimani na zapadu posebno traže plavuše da bi ih ponizili i na njima proglasili svoju “pobjedu”.

O-dosta-toga-još-i-dublje blog

Komentari

Oglasi
Komentari

O dosta toga još i dublje

KAKO SU SE MASONI UVUKLI U CRKVU I RAZARAJU JE IZNUTRA

Objavljeno

- datum

 Simbologija križa na brdu Chevo, Italija (Brescia), 1998.    Pogledajmo začas okružje mise koja se održala 1998 u Italiji, blizu Brescie, na stogodišnjicu rođenja Pavla VI.

Neki su interpretirali (La Famiglia Cristiana, npr.), da ovaj križ predstavlja “Krista koji se uzdiže iz vatre”. Ne: to je Krist bačen u vatru!
Simbologija ovog križa u Chevo je neobuhvatljiva za kratki prikaz, ali ćemo se usredočiti na suštinsko. Za objasniti bolje tek navedenu tvrdnju, tj. “Krista bogohulno bačena u vatru”, promotrimo u detaljima obješeno tijelo Gospodinovo:

Položaj glave nije normalan. U uobičajenom raspelu (i slijedeći naravnu poziciju tijela), glava bi trebala biti u pravcu strelice A. Održati je u poziciji pravca B bilo bi nemoguće… osim ako bi možda Gospodinu bila odrubljena glava! I upravo je to ono što žele: uništiti Gospodina i njegovu Crkvu! Za masoneriju, infiltriranu u Crkvu svakako, simbologija je od suštinske važnosti. Jer preko simbola oni se komuniciraju sa drugom “braćom” kojima na ovaj način šalju poruku. Zbog toga treba gledati ovaj prizor preko njihovih kodeksa i otkriti što je to što žele reći i priopćiti. Svakako, sektorima – iznimnoj elitnoj manjini s kojima su u klici – koji ih razumiju. S druge strane, radi se o perverznom ritualu za njih.

Odrubljena glava, gdje pada? Upravo na oltar: radi se o žrtvi Luciferu.


Pogledajmo Kristovu glavu. Vidi se zmija koja nastoji ugristi Gospodinovo čelo. Izražena je jasna volja za razoriti misao vodilju: Glavu Crkve – radi se o mržnji prema Kristu, i njegovom Vikaru na zemlji čije mjesto uzurpiraju.


Nesretnici mogu imati svoju simbologiju, ali Bog odgovara preko realnosti. Ovaj križ je pao smrskajući se, ubijajući nažalost pri tome jednog mladića koji je došao na brdo u sklopu izleta organiziranog od svoje župe, upravo uoči kanonizacije (od Franje) Ivana Pavla II. 


Praznovjerje? Njihovo je praznovjerje na koje Bog odgovara snagom djela. Kako je ovaj križ srušen, tako će biti i sa njihovim planovima, Bog zna kada. Ali promotrimo bolje ovu sliku, koja sadrži dva velika slova “M” koje prije nismo mogli vidjeti. Znače: “Maestro Massone”, Maestro Mason. Ona proslava se odigrala 1998 = 666 x 3, (tri puta broj Antikrista), datum njima vrlo značajan.

Poruka je sljedeća: Katolička Religija – to je ono što oni hoće i suludo se nadaju; biti će frustrirani ali štetu će počiniti – gnostičko-masonskom religijom u službi Sotone. Kult Božji je zamjenjen kultom Lucifera, onim koji slijepo i suludo traži trijumfirati nad Bogom. Pustoš na svetom mjestu je ono što traže i pretendiraju. I radi toga oslabljuju vjeru. I radi toga dopuštaju hereticima činiti što ih volja i ostaviti ih slobodno kršiti i harati sa najuzdignutijih pozicija u Crkvi: za oslabiti, ako ne uništiti vjeru što je moguće više njih, u Kristovo Božanstvo.

Blog O-dosta-toga-još-i-dublje

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

“A ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom.”

Objavljeno

- datum

 “A ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom.” (Mt 17:20) i dalje je Riječ Božja 
 
Čitajući prije nekoliko godina evanđelje po Sv. Mateju, 17. poglavlje, na mjestu o izlječenju padavičara nakon silaska sa brda Preobraženja, ne naiđoh na onaj redak “A ova se vrsta – misli se na zle duhove – izgoni samo molitvom i postom”. Vidjeh oznaku u tekstu upućujući na opasku na dnu stranice, gdje je stajalo: “Idućeg, 21. retka: ‘Ova se vrsta izgoni samo molitvom i postom’, nema u najboljim grškim rukopisima. Vjerojatno je ovamo došao pod utjecajem Mk 9:29.”

Slično obrazloženje našao sam u drugim prijevodima (Šarića, Dude, pored Rupčića). Provjerim Mk 9:29 i tamo imamo: “Ta se vrsta može istjerati samo molitvom.”

Dakle, poziv na post nestao je na jedan i drugi način. Međutim, Vulgata koju preporučuje Tridentinski Sabor, prevedena od Sv. Jeronima krajem IV stoljeća, jasno donosi na oba mjesta:

“Hoc autem genus non ejicitur nisi per orationem et jejunium.” (Ova vrsta se ne može istjerati već po molitvi i postu), po Sv. Mateju i također po Sv. Marku:

“Hoc genus in nullo potest exire, nisi in oratione et jejunio.

Tako da, na kraju krajeva, imamo izbačenu referenciju na post i to u obadva evanđelja. I to s obzirom na riječi koje su evanđelisti stavili u usta Bogu samom.

Tako naši (i ne samo “naši”, već je slična situacija i kod modernih prijevoda na drugim jezicima) “stručnjaci” izbaciše jednu od glavnih Kristovih pouka o postu. Stavili su sebe iznad Sv. Jeronima i tvrde da oni poznaju Sveto Pismo bolje od njega. I ne samo njega, već su kao jednim zamahom prešli preko istaknute preporuke Tridentinskog Sabora o Vulgati, prijevodu Biblije na govorni latinski jezik magistralno izvršene od Sv. Jeronima.

[Alessandro Gherardini, Sv. Jeronim – Dalmatinac, Pokornik]

Trebamo imati u vidu da se u vrijeme svetog i učenog dalmatinca obilno govorio latinski jezik, te da je veliki svetac i crkveni otac prvih stoljeća bio vrlo sposobno poznavalac grčkog i hebrejskog jezika, kao i ne malo dijalekata mediteranske oblasti. Tko zna više o Juliju Cezaru i klasičnom Rimu, Ciceron ili današnji povijesničari? Ciceron bi rekao: “Ama ja sam bio tu, kako mi ne vjeruješ!?” Slično usporedbu mogli bi postaviti s obzirom na današnje “stručnjake” Svetog Pisma i Crkvene Oce.

Nije stvar samo u ovom ili onom dokumentu koji ti možeš da pronađeš tu i tamo. Već o tisućama i tisućama živih svjedodžbi i prenošenog znanja, mnogo puta i u pergaminima kojima su oni raspolagali, a koji su se s vremenom izgubili. U svakom slučaju, blizina apostolskog vremena Crkvenim Ocima u odnosu na nas, ide mnogo više u korist njima nego današnjim hagiografima. I s druge strane, i što je najvažnije, ne može se izostaviti svetost i stručnost tih ljudi kojima su Pape prvih stoljeća naložili precizno uređenje svetih spisa.

Ono što želimo naglasiti jest: post ima neizostavnu ulogu u kršćanskom duhovnom životu. Ne zaboravi to i ne potcjenjuj. Tradicionalno se isticalo: molitva, post i dobra djela su osovine kršćanskog duhovnog života.

Dozvoliti ću sebi par riječi o ovome. Često se kaže: “Najvažniji post je od grijeha”. Ne. Ostaviti grijeh je nešto nužno ako se želimo obratiti i spasiti, ali se posti od onoga što nam je drago, i čak na što imamo i pravo. Odričemo se nečeg dobrog, prikazujući Bogu tu žrtvu.

Ali ne ostani samo na tjelesnim odricanjima, koji neka bude takvi da ih nitko ne zamijeti, osim možda najnajbliži. Radi na neprimjetnim mrtvljenjima ali Bogu tako dragim. To je škola Sv. Tereze od Djeteta Isusa. Prikazivala bi Bogu male žrtve koje nitko ne bi opazio: ne bi se naslanjala leđima na naslon stolice kroz neko vrijeme; ne bi se žalila na vrućinu ili hladnoću; trpjela bi dosadne osobe, i posebno revno bi izvršavala svoje obaveze.

Upamti i ovo: velike pokore mogu proizvesti oholost, dok neprimjetna mrtvljenja poput spomenutih samo mogu značajno poboljšati duhovni život.

[Obitelj šesdesetih godina XX st. pred onim što će je razrušiti otrovom naslaganim u podsvjesti]


Ah, jednu stvar bih te zamolio: odreci se televizije kroz korizmu. Maksimalno da čuješ vijesti (i da znaš kako žele da misliš, ali im ne vjeruj), ali bježi od “zabavnih” programa. Samo odricajući se televizora, eto skoro dva sata vremena dnevno za obitelj. Odjednom imaš vremena za molitvu, pa i da odigraš partiju šaha sa suprogom ili bratom ili prijateljem ili djetetom; ili karata; imaj hrabrosti za zaboravljeno: čitaj koji dobar roman ili knjigu. Gaji tihu i svetu sreću kršćanskog doma.

O dosta toga, i što dubljeblog

Komentari

Pročitajte cijeli članak

O dosta toga još i dublje

DRASTIČAN PAD BROJA KATOLIKA u Južnoj Americi od izbora Franje za papu

Objavljeno

- datum

Tendencija se nužno nastavlja. Razlog: više vole original (ili ništa) nego lošu kopiju postkoncilskih gibanja
 
Catholic Herald u izdanju 28 siječnja donosi žalosnu statistiku Katoličke Crkve u Južnoj Americi zadnjih desetljeća, uz poseban osvrt na Franjino vrijeme. Članak se ne može poraznije osloviti: “Je li Južna Amerika još uvijek katolička?”.

Idemo direktno na iznesene podatke, nakon dajemo vlastitu analizu:

Prije samo pet desetljeća Južna Amerika (taj naziv su joj dali francuzi, nasuprot “Novom Svijetu” kako su je prvotno i kroz stoljeća zvali španjolski katolici. “Novi Svijet” otkriven za Boga, da bi njihovi žitelji mogli upoznati Krista i spasiti se. Najbolji sinovi Katoličke Crkve su išli cijeli život posvećujući evangelizaciji tih jadnih ‘divljaka’. Nakon desetljeća i desetljeća teškog i mukotrpnog rada, ostali su mnogi plodovi, najvažniji od kojih bili su pristup masa u Katoličku Crkvu. Sve to je počelo biti lažno ocrnjivano od europskih loža posebno početkom XIX stoljeća. Oni su bili iza svih pokreta nezavisnosti, nešto što je ostavilo trag u samim zastavama tih zemalja, punim masonskih trokuta i znakova. Sve je trebalo biti promjenjeno, počevši od imena da se zatre njihova slavna prošlost. Ipak, moralni raspad Novog Svijeta počinje eksponencijalno nakon Drugog Vatikanskog Sabora) imala je još uvijek 92% katolika. Međutim, po sadašnjem trendu očekuje se da kontinent izgubi katoličku većinu do 2030 godine (ne tako daleko: za 12 godina).

[U Čileu je jako optuživana crkvena hijerarhija zbog slučaja seksualnih zlostavljanja svećenika Karadime. Na koncu je bio kanonski osuđen i od samog Vatikana, ali je bio problem u prikrivanju za koje optužuju njegovog nadležnog i Franjinog štićenika biskupa Juana Barrosa. To je bio pravi skandal u Čileu, i ovaj video prikazuje doslovno vrijeđanje biskupa Barrosa pri ulasku u katedralu, zbog tog slučaja (Franjo ga je unatoč svemu postavio za biskupa Osorna). Nekoliko svjedoka ga je optuživalo za prikrivanje seksualnih zlostavljanja svećenika Karadime.]

U Čileu su napravili anketu (Latinobarómetro) o postotku religiozne pripadnosti zadnjih godina. 2013, kad je Franjo bio izabran za Papu, 67% južnoamerikanaca se smatralo katolicima. Danas ih je 59%. 

Još 1995 bilo ih je 80%.

Konkretno u Čileu, 2013. bilo je 56% katolika, i za samo pet godina postotak je spao na 45%, postajući tako Čile druga južnoamerička nacija koja gubi katoličku većinu, nakon vrlo sekulariziranog Urugvaja.

Ali ako se vratimo do 1995, raspon je još gori u spomenutoj zemlji: pada sa 75% na 45% i predstavlja jedan od najvećih padova na kontinentu.

Honduras međutim vodi pad u regiji: pada sa 76% na 37 u rasponu od samo 22 godine. Još gore, nasiljem pokošena nacija Središnje Amerike je postala prva zemlja u kojoj su protestanti postali većina, premašujući katolike: 39% spram 37% pučanstva.

Iza Čilea, anketa objavljuje šest drugih zemalja kontinenta koji su također izgubili katoličku većinu: Urugvaj, najsekularizirana zemlja Južne Amerike, 38%; Guatemala, 43%, El Salvador, 40%, Honduras, 37%; i Nicaragua, 40%.

Dominikanska Republika, tek je izgubila većinu, sa 48% katolika.

Posebnu pažnju zaslužuje Brazil, zemlja sa najvećim brojem (još uvijek) katolika na svijetu (i također sa najviše pentekostalaca i druga zemlja protestanata), održava katoličku većinu sa tek 54%. Ali po svemu sudeći, ne još za dugo, možda već 2025 izgubi većinu.

Zadnjeg desetljeća glavna destinacija bivših katolika bili su pentekostalci, kako evidencira podatak da ima više pentekostalaca u Brazilu nego u USA, gdje je nastala “dinamična grana” protestantizma prije jedno stoljeće. Nakon 50 godine impresivnog rasta,pentekostalci imaju 70% od svih južnoameričkih protestanata. Njihov utjecaj je također vidljiv u karizmatskom pokretu (kod katolika). Npr., u Brazilu i Guatemali gdje su pentekostalci našli posebno plodno tlo, više od 60% katolika se identificira karizmaticima.

[Karizmatici u Guatemali, Vlč. Jose Hoyos. “Ozdravljanja”, diskać i tome slično]

Ali nije samo to problem: pojavljuje se značajan porast ne-religioznih, koje bi bolje bilo zvati ateistima. Službeno tek ne žele izjaviti bilo koju religioznu pripadnost. Anketa iz 2014 ukazivala je na 8% tih “ne”, dok u 2017. njihov broj raste spektakularno na 17%.

Uspoređujući, u USA postotak “neopredjeljenih” je 22%, malo veći od 21% katoličke populacije. U Čileu broj ne-religioznih dostiže nevjerojatnih 38%, ali iza Urugvaja, dok Peru ima ponajmanje takvih, 8% (iza katoličkog uporišta koje predstavlja još uvijek Paragvaj – i u kojem je Franjo bio kaznio konzervativnog katoličkog biskupa Livieresa).

 ———–

To je dakle, ova porazna statistika. Sada ćemo napraviti kratku analizu iste.

Nova postkoncilska misa i mogli bi reći religija, Novus Ordo Missae, je žalosna i protestantizirana tvorevina. “Lex orandi, lex credendi”, stari je crkveni adagio (Zakon molitve je zakon vjere; u liturgiji je odražena vjera Crkve). Tako je to bilo prije Sabora, ali – nažalost i u obrnutom smjeru, tako je i danas. Protestantizirana aktualna katolička misa odražava smušenost; ne odražava pravu katoličku vjeru. To narod upija kao organizam po osmozi.

Nadalje, Sabor je uveo druge smjernice o kojima smo također dosta govorili: ukratko, kao da je “dijalog” prvi zakon. Dijalogira se, a ničemu. Dijalog da bi se reklo da smo razgovarali. Evangelizacija je nestala sa obzorja tolikih katolika.

Onda, taj crni ekumenizam. To je lažni ekumenizam gdje se ne propovijeda katolička vjera, već nekako svijest da je “sve isto”, “glavno je biti Isusov”, i slični recepti. Ekumenizam u kojem istina ne igra nikakvu ulogu.

I opet, uloga “karizmatske obnove”. E baš si mi lijepa, obnovo moja! Eto vam obnove, eto njenih rezultata, njenih snova, njenih ozdravljenja, njenog napretka. Ne trebamo ništa drugo nadodati po ovom pitanju.

[Bolonjska Bazilika Sv. Petronija, 17 studenog 2017. Bergoglio je dopustioda se koristi Bazilika kao restoran za “siromašne, zatvorenike i izbjeglice”. Ako će crkva služiti za ovo – što je osim toga svetogrđe, jer samo može biti posvećena kultu Božjem – onda što će nam crkva, što će nam vjera? Što ima u nekoj “Bergogliovoj Crkvi” čega nema u nekoj nevladinoj ustanovi za “solidarnost”. Ali ljudima je potreban Bog, potrebno mu je Božje oproštenje, potrebni su im pravi sakramenti, prava pouka da ne uginu od duhovne gladi. Ako je Bog na prvom mjesto, doći će i ostalo. Ali Franjo je zadužen za “evanđelje čovjeka”.]

Na koncu, Franjino djelovanje ubrzaje raspad. Franjo više izgleda neki komunistički agitator, nego neću reći Papa, već i župnik. Koji bi biskup ako imalo ima vjere, držao jednog ovakvog svećenika u biskupiji? Ne možeš ga držati ni u ispovijedaonici (što će govoriti vjernicima?), ni nigdje. Prava solucija za njega bilo bi da ga se izopći i da ga se hrani dok ne umre. Pa i konzervativni biskupi Novus Ordo ovakvog svećenika ne bi mogli imati ni za vratara (koga će smutiti čim progovori?).

A eto, ovaj agitator sjedi na stolici Sv. Petra.

Posljedice su koje vidimo, a ako ovako nastavi, biti će i puno gore.

Stoga, treba se angažirati i poučavati narod u vjekovnoj i nepromjenjivoj Katoličkoj vjeri.

Post scriptum:


Kardinal Parolin upravo potvrđuje da je Vatikan u dijalogu s Kinom. Prema tome, ono što je upozorio kineski progonjeni Kardinal Zen se ispunjava: Vatikan prodaje kineske katolike.

Što će ovo donijeti? Veće posjećivanje crkvi i veći postotak katolika u Kini? Ne, izdaja će učiniti da će “Crkva u Kini” biti u rukama njihovih “udbaša” i slabića i neprincipijelnih. “Kineska Patriotska Crkva” će ući u zajedništvo s Bergogliom. Rezultat će biti totalni debakl, mimo principijelnog pitanja. Kao što se stropoštalo katoličanstvo u Južnoj Americi, još gore će biti u Kini ali li vjernici, ostavljeni na cjedilu, odmahnu rukom na sve to i kažu: “eto vas tamo”, i pođu svojim putem.

Rješenje bi bilo poći putem japanskih katolika koji su kroz tri stotine godina ostali (silom) bez svećenika. Uz vjersku pouku danu preko vjernika i uz sakramenat krštenja izdržali su do ponovnog dolaska redovnog klera u XX stoljeću.

“Vaš govor neka bude da, da; ne, ne. Što je više od toga, dolazi od zla.” (Mt. 5: 37)

izvor: O dosta toga još i dublje

Naslovna slika: Catholic HeraldRIO DE JANEIRO, BRAZIL – JULY 25: Aerial view of the Christ the Redeemer statue as Rio prepares for the 2016 Summer Olympic Games on July 25, 2016 in Rio de Janeiro, Brazil. (Photo by Matthew Stockman/Getty Images)

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno