Connect with us

Tvrtko Dolić

DUBOKA DRŽAVA: Paradržavni Nadzorni odbor RH proizvodi kaos  

Objavljeno

- datum

 GAUSSOV POSTUPAK ELIMINACIJE    Tresla se brda, rodio se Grmoja. Čovjek je ovih dana zaradio godišnju plaću. I ništa od svega toga. Hrvatska je jednako prezadužena, demografska katastrofa ide dalje, Agrokor nas vuče u bankrot, peta kolona ostaje na osvojenim pozicijama.

U srijedu je u Hrvatskom saboru predsjednik SDP-a Davor Bernardić argumentirao prijedlog za smjenom Zdravka Marića na čelu Ministra financija, posebno glede afere Agrokor. Zdravko Marić bio je ministar finacija u dvije vlade, u onoj Oreškovićevoj i u ovoj Plenkovićevoj, ali prije toga i državni tajnik u istom Ministarstvu financija. Bernardić je prozvao Zdravka Marića i zbog njegovog pokušaja ukidanja poreznog Uskoka, što je hrvatska javnost zaboravila. Zastupnik Mosta Miro Bulj prepoznao je pokušaj SDP-a da odgovornost za kolaps Agrokora i njegovih dobavljača prevali na HDZ. U ovih 28 godina RH smjenjivale su se vlade HDZ i SDP, uz prirepke: HNS, HSLS, HSS, i IDS, pa odgovornost za kolaps Hrvatske pada na sve te stranke. Glede stanja u zemlji, zastupnik Stiv Culej ukazao je na znakovitu činjenicu da u Hrvatskom saboru imamo samo nekoliko branitelja. A onda je došla na red glavna Bernardićeva teza: premijer Andrej Plenković nije ta osoba koja vodi zemlju! Tko je pravi gospodar Hrvatske? I, vjerovali ili ne, nakon toga izađe Plenković za govornicu. I reče da je stanje u državi predivno. I nitko nije pozvao hitnu. Samo je Ivan Pernar upozorio Plenkovića da mnogi Hrvati dižu ruku na sebe zbog predivnog stanja u koje su dovedeni. Branimir Bunjac prozvao je Plenkovića kao uzurpatora. Ministar Zdravko Marić u svojoj obrani u Saboru ušao je u kontradikciju. Naime, reče kako se u Agrokoru kvalificirao za sagledavanju financijskih procesa u državi, odnosno za vođenje Ministarstva financija, a dubioze Agrokora nije prepoznao. Zar nije Zdravko Marić rušio svog premijera Tihomira Oreškovića i prethodnu vladu? Davor Bernardić postavljao je prava pitanja, činio se posve normalan, a onda je u jednom trenutku provalio kako je Ivica Račan izgradio autocestu od Zagreba do Splita. A isti Račan optužio je Savku Dapčević Kučar da nije pokušala izgraditi autocestu od Zagreba do Splita, nego pistu za sovjetske, odnosno ruske vojne zrakoplove.

Sve je u arhivima, a oni su pokradeni

Od utorka do četvrtka imali smo priliku u parlamentu RH gledati kako se udbaško – komunistička banda grčevito bori da odgodi novi zakon o arhivskoj građi, koji ide za otvaranjem udbaških i komunističkih evidencija. Nikola Grmoja iz Mosta kao jako prestrašene glede otvaranja udbaških arhiva imenovao je: Šeksa, Božinovića, Valentića i Gregurića. U istom je smislu spomenut i Ivica Todorić. Ovih su dana mostovci često spominjali i Marijana Hanžekovića, odnosno topli suživot otuđenih medija, korupcijskog sustava oglašavanja i fašističkog sustava ovrha. Grmoja je spomenuo i to da je ministrica Nina Obuljen Koržinek na njega bacila mobitel, u sporenju oko novog zakona o arhivskoj građi. Obuljen se proslavila izjavom da je HRT nezavisna i da sama odlučuje koliko će naplaćivati obveznu(!) pretplatu. Tajni gospodari Hrvatske pobrinuli su se u utorak da svaki zastupnik pronađe svoj razlog za napuštanje sabornice. Profesor Ivan Lovrinović propustio je raspravu o HNB-u. U svim tim paralelnim državnim i paradržavnim linijama uprave u RH, dominira jedna ista protuhrvatska opcija. Navodno je u protuhrvatskim operacijama prisutan i MMF, koji štiti Martinu Dalić na čelu Ministarstva financija. U srijedu je SDP prozvao Martinu Dalić zbog sukoba interesa – njen je suprug u upravnom odboru Ine, a lex Agrokor pisali su odvjetnički uredi koji zastupaju poslovne banke.

Možete li zamisliti koliko je moćan stvarni gospodar Hrvatske, kojeg je dao naslutiti Davor Bernardić? Koji u ovoj krizi drži Andreja Plenkovića kao lutku na koncu. Koji je 2009. natjerao tada neupitnog premijera Ivu Sanadera da sam podnese ostavku, bez ikakvog razumnog objašnjenja. I da nakon toga pobjegne u Austriju kao naš najveći klošar. Izostaje naša sućut za takvu sudbinu Sanadera, jer se iskazao kao ekstremno sebična osoba, kao i svaki drugi hrvatski dužnosnik. Sanadera moralno ruši činjenica da uporno šuti o razlozima svoje ostavke na poziciji premijera, iako ta šutnja vodi Inu i cijelu Hrvatsku u propast, a Sanadera osobno odvodi iz jednog sudskog procesa u neki novi, koji se na kraju provodi u korist stranog interesa, sve zahvaljujući korupciji u našem pravosuđu. 

Eshelon form

Ovdje govorimo o nejednakostima iz one komunističke formacije koja se prezentirala kao sistem jednakosti. Komunističke jednadžbe zapravo su nejednadžbe. Hrvati preodgojeni u komunizmu shvaćaju demokraciju kao pravo na eliminaciju Drugog i drukčijeg. Kod nas je poštenje rezervirano za budale, pa se potraga za poštenim Hrvatom uz primjenu postupka eliminacije lopova može lako pretvoriti u novi genocid. Naime, nakon svih tih korupcijskih sistema, u Hrvata se namnožilo lopova svih vrsta, za izvoz. I budala imamo za izvoz, ali nekako nisam siguran u njihovo poštenje. Kako postupkom eliminacije pronaći dostojanstvenu osobu u “našoj” politici? Kada je riječ o političarima, mišljenja sam da je korektno primijeniti partijski postupak eliminacije, onako kako je to provodio poznati eliminator Josip Broz. Dakle, čim ugledate političkog protivnika, odmah ga eliminirajte! Jer, samo eliminiran političar je dobar političar. Ako likividran političar uskrsne, onda je narod jako naivan. Naivno prihvaćamo svakog novog samoproglašenog Spasitelja – političari tako nastupaju. U utorak je zastupnik Živog zida Ivan Pernar ukazao na jednakost / jednadžbu Plenkovića i Sanadera. Slično držanje i ustajanje sa stolca, isto zakopčavanje i otkopčavanje gumba na sakou, dodajmo isti svjetonazor i isti zaokret od patriotizma prema obrnutoj diskriminaciji, nakon dolaska na vlast, kao i sličnu sklonost eliminaciji političkih protivnika.

Za razliku od partijske metode eliminacije, linearna algebra daje nam Gaussov postupak eliminacije, poznat i kao redukcija redaka, koji se u Kini koristio još od drugog stoljeća, pa i milenijima kasnije, kada je trebalo prorijediti komunističke redove. Danas se taj postupak koristi u izračunu determinante neke matrice. Pojednostavljeno: više jednadžbi rješava se redukcijom varijabli i redukcijom jednadžbi. Znate, kod nas su problemi toliko kompleksni, toliko je različitih jednadžbi, nejednadžbi i nejednakosti, na svim razinama, da se samo postavljanje problema otegne u nedogled. Postavimo problem i onda ga dopunjavamo u beskraj, tako da nismo riješili niti jedan. Andrej Plenković ostaje varijabilan i nakon što postavite rješenje njegove konfliktne jednadžbe i nejednadžbe u istom zapisu.  

Zakon šutnje

Zanimljivo je kako su se u kriminalnu matricu krasno uklopili pokojni Gojko Šušak i njegov klan, ali vas s time ne bih zamarao u ovome tekstu i u ovome trenutku ovakvog otvorenog i živahnog potkopavanja Hrvatske i hrvatskog gospodarstva. Kao što reče jedan poznati filozof, ono strašno u životu nije visina, nego pad. Zdravko Marić uvjerava nas da kao izvršni direktor Agrokora nije znao za stanje u toj korporaciji. Neću se iznenaditi ako jednog dana saznamo da se iza Agrokorove kupnje Mercatora krije strateška “pamet” Zdravka Marića, koji i danas, kao ministar financija, u sve ulazi s takvom menadžerskom lakoćom da je to nevjerojatno. Danas najveći ekonomisti svijeta zastupaju posve oprečna mišljenja, ali se eto rodio Zdravko Marić, koji kao i Martina Dalić, u tri sekunde pronalazi najbolje rješenje. Naprotiv, i Zdravko Marić i Martina Dalić iskazali su se kao pogrešne osobe na čelu našeg Ministarstva financija. U vrijeme kada smo trebali zaustaviti Agrokor u daleko povoljnijim okolnostima, Zdravko Marić potrošio je ljudske i druge resurse svog resora na promašene projekte, uključujući besmislenu poreznu reformu. Posve je razvidno da je Zdravko Marić pristigao u Ministarstvo financija s misijom da pogoduje Agrokoru, da na vrijeme informira ćaću ekonomije o svim kratkoročnim i dugoročnim planovima Vlade RH. Marić je ostavio plaću i bonuse izvršnog direktora u Agrokoru da bi se zadovoljio sa značajno manjom plaćom u Ministarstvu finacija? Zdravku Mariću može se lako dogoditi da poput Sanadera panično bježi u neku brvnaru u Alpama, u Austriji ili Sloveniji.

PRŽUNI SU TEMELJ OVE HRVATSKE

Koliko ravna mreža Josipa Manolića?

Nisu Josip Manolić i Franjo Tuđman postali prijatelji kao susjedi, nego su postali susjedi nakon što je Tuđman igrom sudbine postao Manolićev pacijent. Manolić je ravnao zatvorima još od utamničenja blaženog Alojzija Stepinca, kojeg je Manolić osobno odvezao u Lepoglavu. Svi ti naši slavni nacionalni robijaši kapitulirali su u pržunu, a nama je ostalo da pogađamo tko je postao udbaški doušnik, a tko je ušao u privatnu doušničku mrežu Josipa Manolića, što se praktično svodilo na isto. Čak je i Ivić Pašalić došao za savjetnika Tuđmanu na preporuku Manolića. Pašalićevo prvo zaposlenje bila je ambulanta u Lepoglavi, da bi kasnije “dogurao” do zatvorske bolnice u Zagrebu – relativno inteligentni Pašalić praktično je prošao svoju robiju u području koje je kontrolirao tamničar Manolić. HDZ i “državotvorni” pokret 90-tih formirao je Manolić, što može posvjedočiti i Jure Šimić, osnivač prvog ogranka HDZ-a. Šimićev pad u strukturama HDZ-a nesretno se podudario s usponom Ivića Pašalića. Danas Juri Šimiću praktično presuđuje represivni sustav Josipa Manolića. Kada je prije nekoliko godina Jure Šimić uhićen i pritvoren, bila je to skrivena poruka još uvijek moćnog Manolića. Podzemlje i pržuni zapravo su temelji ove RH. Kada je Hrvoje Petrač završio u zatvoru, Stipe Mesić nametnuo je Jadranki Kosor svoje povjerenike. Tomislav Karamarko preuzeo je policiju, a Ivan Šimonović preuzeo je pravosuđe. A reforma pravosuđa počinje i završava na preuređivanju pržuna, kao po želji zatočenog Petrača. Možete li zamisliti međunarodnu snagu gospodara Hrvatske? Naime, Šimonović je nakon toga nagrađen s visokom i uglednom funkcijom u UN-u, gdje je postao pomoćnik glavnog tajnika Ban Ki-Moona za ljudska prava.

 

ZABORAVLJENA DETERMINANTA

Stipe Mesić je u sve to uzidan

Karikaturisti su jako pronicljive osobe, koje vide dalje od drugih. Stiv Cinik je u prošlom broju 7dnevno razotkrio kupleraj prividne desnice. Felix u Večernjaku od srijede sluša vijesti o rasplamsavanju vatre na političkoj sceni, a završna vijest glasi: smeće u Zagrebu potpuno je ugašeno. Nacija je zaboravila da je Most Mesiću uskratio paravo na ured bivšeg predsjednika, i da sve ovo što se događa može biti sebična Mesićeva osveta. Dakle, u svome postupku eliminacije mogu krenuti i od Stipe Mesića, koji nije slučajno preživio sve te lomove na čelu Jugoslavije i na čelu Hrvatske. Jadranka Kosor godinama je bila predmet sprdačine od strane Stipe Mesića, koji je tu bivšu skojevku pronalazio i u smradanerskoj pašteti, a onda su Kosor i Mesić zajedno smradili i paktirali protiv Smradanera, pa je Mesić potvrdio Kosoricu kao novog mandatara, iako je bilo vidljivo da Kosorica ne može sastaviti parlamentarnu većinu – prirodno su se nametali prijevremeni izbori. Za prodaju naše Savudrijske vale (napomena: šira je od Piranskog zaljeva) pod okriljem slovenske blokade našeg pridruživanja Uniji, Kosorica je dobila jeftinu romancu, dok su Slovenci nešto zahtijevnijem Mesiću kupili vilu u Zagrebu.   

Navodno su svi članovi Vlade RH padali nakon što bi proviziju zadržali za sebe, nakon što bi zaobišli Mesića i njegovu interesnu skupinu. Tko stoji iza atentata na Ivu Pukanića? Njegovi neprijatelji, ili njegovi “prijatelji”? Nemojte zaboravit da je upravo Mesić potpisao izlazak JNA iz vojarni. A često spominjani Hrvoje Petrač vjerojatno je bio regulator za potraživanja u podzemlju i nadzemlju, reklo bi se paralelni guverner i ministar financija u jednoj osobi. Bila je to prva afera Agromor. Kroz otmicu sina Vladimira Zagorca, Petrač je pokušao namiriti potraživanja podzemlja prema Zagorcu, ali su Petračevi operativci ili prijatelji otmicu proveli traljavo, pa je Petrač postao bjegunac prije Sanadera. Prepustiti Mesiću da čuva Zagorčevog sina – to je neozbiljno! Mesić je zadrijemao, momak je hitro zbrisao, i sve se raspalo. Petrač se sklonio u Izrael, uz preporuku Mesića, koji je cijelo vrijeme uvezan na naftašku mafiju, onu istu koja je likvidirala Stjepana Đurekovića. Još zanimljivije, Mesić je slovio kao veliki prijatelj Muammara Gaddafija, ali su za istog Mesića bila otvorena vrata Tela Aviva. Nameće se pitanje s kim je Mesić prijateljevao a koga je zapravo špijunirao. Kako je široko zahvaćao klan Mesić – Manolić – Lončar – Špiljak? Mesić je od onih antifašista koji pjevaju ustaške pjesme ne zato što su antifašističke, nego da ubere pinku. Opasno je što ovih dana ostarjeli Mesić ponovno drijema, pa se može dogoditi da mladi Petrov pobjegne.

 

NEISKORJENJIVOST ZLA

Jeli sve ovo nova muljaža Vladimira Šeksa?  

U svoj postupak eliminacije uključio bih i Vladimira Šeksa, koji je u tajnom paktu s Josipom Manolićem i Stipom Mesićem preživio sve promjene. Koliko je u našoj svijesti prisutna vjerojatnost da se Vladimir Šeks ne predaje tako dugo samo zato što je kapitulirao za Jugoslavije. Kao i Stipe Mesić, u pržunu je uhvatio priključak na klasično kriminalno podzemlje. Primjerice, Šeks je u zatvoru izgradio veliko prijateljstvo s najpoznatijim krivotvoriteljem na razini cijele Jugoslavije. Kada Ivo Sanader pada i dolazi pod progon represivnih institucija, njegovi veliki neprijatelji su Šeks i Mesić, a policiju je vodio Karamarko, koji je kasnije kao predsjednik HDZ-a bedasto ignorirao Šeksa i stoga brzo detroniziran. Šeks je vodio prvu urotu protiv Tuđmana, ranih 90-tih, i jedini je tu urotu preživio, što može značiti da je uz znanje Tuđamana kontrolirao tu titoističku navlakušu. Uz Manolića je Šeks ravnao kriznim štabovima / stožerima, ali nitko nije pokrenuo pitanje njegove ili barem Manolićeve zapovjedne odgovornosti, nego je za te potrebe podmetnut Jure Šimić. Zašto će Plenković preživjeti sve ove muljaže u koje se upustio? Pa, uz njega je Šeks!

 

IDEOLOGIJA BEZ GLAVNOG IDEOLOGA

Ivica Relković iskazao je poštenje

Osobno mogu potvrditi da je Ivica Relković jedan od ideologa i inicijatora Mosta. Osim što je bio na čelu Obiteljske stranke, koja je upozoravala na demografski slom Hrvatske, Relković je godinama prije osnivanja Mosta bio sudionik Bjelovarske inicijative, koja je opet bila začetak Hrasta. Bjelovarska inicijativa jednostavno je ugušena kroz podizanja optužnice za ratni zločin protiv Jure Šimića, ključnog osnivača Bjelovarske inicijative i njenog prvog operativca. Naime, Šimić je kriv već zbog toga što je osnovao prvi ogranak HDZ-a, a imao je nesreću da bude na čelu bjelovarskog Kriznog štaba / stožera u vrijeme zauzimanja vojarne JNA u Bjelovaru, kada je praktično Hrvatska naoružana. Zapovjednik vojarne Rajko Kovačević poginuo je tijekom sukoba. Šimić osobno nije bio sudionik zauzimanja vojarne. Kovačeviću je prethodno nudio novce i zapovjednu poziciju u HV-u, na kraju mu je zaprijetio, ali ništa nije pomoglo. Kovačević je izjavio da on u Bjelovaru brani srpstvo i da neće predati vojarnu. Možda je tako provocirao Hrvate, a možda je zaista bio velikosrbin. Zanimljivo, JNA je posrbljena prije raspada Jugoslavije! Šimić se zamjerio i psima rata, posebno švercerima oružjem, pa je doživio i nekako preživio dvije teške saobraćajne nesreće. Ovih dana leži doma, polomljenih rebara. Na prvom okupljanju Bjelovarske inicijative, Hrvoje Hitrec je predložio da se taj pokret preimenuje u Hrast. Na okupljanju u Pilaru pod labelom Hrasta i uz predsjedanje Josipa Jurčevića, bio je prisutan i Miro Tuđman. U nastanku Hrasta Relković je prisutan od samih početaka. Plan je bio da Hrast pokriva pokret, a da ista inicijativa izađe na izbore kao Obiteljska stranka, ali je od te koncepcije navodno odustao i sam Relković, a moj je osobni dojam da mu takva ponuda / plan nikada nije iznesena. Most je nastao kroz evoluciju nekih ogranaka Hrasta.    

Ivica Relković je fenomen naše političke i društvene stvarnosti. U svojoj mladosti pokušao je neuspjelu eliminaciju samog sebe. Zašto da kao kršćanin puca na samog sebe i tako kao samoubojica završi u paklu, kada može kao meta otići u pobunjenu paradržavu. Dragovoljno je ušetao u srpski logor, sve uredno kršćanski, prilikom hodočasničkog pješačenja do Međugorja. Kako je sve to preživio, ostat će zagonetka, vjerojatno i za njega samog. Međugorska Marija Majka nekako ga zaštitila. U međuvremenu je dozreli Relković odustao od takvih mladalačkih avantura i pretvorio se u ozbiljnog političara, koji objektivno prosuđuje sve događaje. Svejedno, ne mogu podržati njegovu ocjenu da Most ovih dana ruši samog sebe, jer bi u normalnoj zemlji Zdravko Marić morao sam podnijeti ostavku, kao ministar koji je pristigao iz korporacije koja evidentno ruši cijelu zemlju. Premijer Plenković suspendira temelje demokracije, uvodeći obvezno jednoglasno izjašnjavanje.

Tvrtko Dolić

Komentari

Komentari

Tvrtko Dolić

ŠIRENJE NEISTINA ZNANSTVENIKA MIROVINA: Danijel Nestić i ekipa nas obmanjuju

Objavljeno

- datum

 Živimo u vrijeme kada se baš svašta proglašava znanošću. Imamo znanstvenike ovrha, harača, otpada, ološa, i svega nečega, sve nama za vratom, o našem trošku. U ovome tekstu ukazujem na širenje neistina pod imidžom “znanstvenika mirovina”, na što se svodi javna rasprava o najavljenoj mirovinskoj reformi.

Zamislite da netko s imidžom znanstvenika uporno zastupa ideju da najvišu invalidninu dobijamo svi, uključujući i posve zdrave osobe. Prvo što pomislim za takvoga je da ima diplomu našeg slavnog doktora Pepe, pokoj mu plemenitoj duši, jer je za male novce mnoge spasio od najtežeg rada na cestama i u rudnicima. Nešto slično u svezi mirovina pokušava Danijel Nestić s Ekonomskog instituta zarez Zagreb, ali nitko ne zove hitnu niti zabranjuje da se interesne skupine nazivaju institutima. Na Okruglom stolu u Saboru na temu zamrzavanja privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog, zastupnici tog promašenog koncepta Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić pozvali su na vjeru, dok su profesor Ivan Lovrinović i prisutni znanstvenici iznijeli konkretne argumente za zamrzavanje Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Zbog toga sebi pridržavam pravo da glede konkretnog ekonomskog problema naših mirovina povremeno koristim religiozne kvalifikacije. Kako istinske znanstvenike prepoznati u tome moru krivotvorenih i slično stečenih diploma i znanstvenih statusa? Potrebito je uvesti pravilo da budući ekonomist najprije završi studij matematike, pa tek onda nastavi postdiplomski studij ekonomije. Kod nas studij ekonomije upisuju oni koji se ne snalaze u elementarnoj matematici.

Sacred Games

Ovih smo dana mogli pogledati izvrsnu indijsku televizijsku seriju “Sacred Games” u distribuciji Netflixa. Glavni negativac Ganesh Gaitonde, glumi ga Nawazuddin Siddiqui, uzdigao se kao kralj otpada i smeća u Mumbaiu (do 1995. Bombay). Indijsko financijsko središte Mumbai danas je dom za 60 tisuća milijunera i stotinjak bilijunera. Plemeniti Zapad je mnogoljudnoj indijskoj naciji nametnuo sterilizaciju, ali se u Indiji, za razliku od Hrvatske, život pokazao jačim od stranog interesa. I Hrvati su sterilizirani, samo ne znamo kako je to farmaceutska industrija provela. Kao i u Hrvatskoj, u indijskoj republici Maharashtri prisutna je duboka religioznost, ali i duboko ukorijenjena korupcija hrvatskog karaktera, koja prožima sve pore života, pa tako ljudskog smeća nalazimo u izobilju i u Hrvatskoj i u Indiji. Iznad smetlišta Bombaya nicali su veliki trgovački i poslovni centri, kao i nova stambena naselja. Smeće i gradovi idu jedni uz druge, i šire se jedni preko drugih. Hrvati još uvijek skupo sahranjuju svoj mrtve na grobljima, a rodbina plaća održavanje upokojišta. Kuda s našim umirovljenicima nakon što se izdvajanje u Drugi mirovinski stup poveća? Na Jakuševac? U Mumbaiu i skoro svima današnjim metropolama, sve se svodi na izrabljivanje drugoga, kapital je novi bitak, a glavno ontološko pitanje je kako drugima preoteti njihove novce, odnosno naklonost Božju. Nakon što sam odgledao tu zanimljivu seriju, zapitao sam se jesu li danas starije osobe i/ili umirovljenici zapravo ljudski otpad. Mlad zlikovac je upotrebljiv, ali što učiniti sa skoro nepokretnom starkeljom čak i ako je moralno plemenit? Teško onome tko u starosti dopadne bolnice ili staračkog doma. Već drugi dan dobije na poklon bakteriju mrsa, koja mu otvara rane po tijelu, pa nesretnik napušta ovaj svijet zatočen u nezaustavljivo vlastito raspadanje. Nama ostaje pogađati tko u tome više pridonosi? Bolničko osoblje, koje se tako rješava osoba kojima je svaki dan gore, ili možda upravljačke strukture mirovinskih fondova tako rješavaju umirovljenike i štite mirovinske kumulacije? “Sacred Games” pokazuje da su civilizacijsko smeće sve društvene strukture, da je civilizacija na svoj način smetlište. A najveće smeće zapravo su političari i sve visoko plaćene osobe. Nekada bi u svojoj lijenosti i izležavanju pokrenuli mrsu, ali danas rekreacijski trče, plivaju, a zgodne mlade maserke dodatno im održavaju cirkulaciju i zdravlje kože. I još plemenito trepću očima kao dobri ljudi. Takvi su kod nas uveli ovakav Drugi mirovinski stup kao privatan i obvezan – kod nas se 5% iz naših bruto plaća, oko 5-6 milijardi kuna godišnje, preusmjerava u fondove stranih banaka (Zaba, PBZ, Erste, Raiffeisen) i njihovih osiguravajućih društava, da bi se na cijeli taj sustav otimanja našeg novca nalijepilo mnoštvo tromijih uhljeba, parazita i svakog drugog ljudskog smeća.

Invalidninu za sve!

Danas su jako na cijeni znanstvenici odvoza, klasificiranja i deponiranja otpada i smeća. Takozvani znanstvenici Jakuševca. Otraga su lokalni kriminalci i lokalna “samouprava”. I ta znanost uvažava filozofske znanstvene korijene, pa se uredno razvlači sve do Platona, koji je pojmovno postavio državu civilizacijski ispod razine RH, Zagreba i Jakuševca, jer nije pronašao ideju ili pojam za smeće. Platon nije prepoznao da su najveće smeće ljudi, a među njima oni koji propovijedaju patnju u mladosti i uživanje u starosti, danas u mirovini. Kod nas se sve preklopilo na najgori način, pa nas i kreditne agencije drže u statusu smeće ili tu negdje. Da danas uskrsne u Lijepoj našoj, Platon bi bio iznenađen količinom smeća među političarima, uhljebima politike, takozvanim managerima i svim tim samozvanim analitičarima. Iako nije bio veliki financijaš, zasigurno bi bio zaprepašten s našim privatiziranim mirovinskim sustavom, s obveznim privatnim !! mirovinskim stupom, a posebno s ljudskim smećem koje se nalijepilo na mirovinske fondove. Nema te filozofije i te pameti koju ova zemlja, njeni političari, i njeni “znanstvenici” nisu opovrgli kroz već neiskorjenjivu korupciju. Provizija, mito i interes podzemlja pokreću baš sve. Dok Milan Bandić i ekipa grade fontane, u mnogim zagrebačkim domovima za većih padalina iz začepljene kanalizacije šikljaju kontaminirani vodoskoci. Zagreb se povremeno pretvara u ogromnu kontaminiranu fontanu.

 

O kakvim se vražjim sjenama radi u ovoj modernoj Platonovoj pećini nazvanoj Hrvatska? I kroz lex Agrokor naš veliki gubitaš pretvoren je u fontanu. Fondovi privatnog Drugog mirovinskog stupa zapravo su kontaminirane fontane, koje naše novce razlijevaju na sve strane. U drugim državama banda pere svoje crne novce, a kod nas se čist novac pretvara u prljavi. Samo na mešetarenjima oko Leda šikljalo je iz kontaminiranih fontana Drugog mirovinskog stupa naših pola milijarde kuna, koji se zapravo nisu razlili svima nama okolo, nego su cisternama odveženi u bazene kriminalaca i/ili financijske oligarhije. Među obmanutim “štedišama” Drugog stupa (svi zaposleni) zavladala je panika. Raspad koncepta obveznog i privatnog !! mirovinskog stupa doveo je do ovogodišnjeg prvotnog prijedloga ministra Marka Pavića da se  “štedišama” otvori slobodan povratak u daleko pouzdaniji i sigurniji državni (prvi) stup, u koji bi se većina vratila i ako neće dobiti proračunski dodatak 27%. Kao što svi znamo, Andrej Plenković instaliran je od stranog interesa, pa je hladno išamarao našeg Pavu Equalizera. Tako se ipak nastavlja naše suicidno punjenje bankarskih fondova iz naših bruto plaća, a umirovljenici će dobiti priliku da se posve vrate u državni Prvi stup tek prilikom umirovljenja – banke i njihova osiguravajuća društva i dalje raspolažu sa stotinjak naših milijardi, a imat će jako male obveze prema umirovljenicima. Banke i njihova osiguravajuća društva zapravo traže da sve njihove obveze prema umirovljenicima preuzme proračun. Monstruzno, jezovito, demonski! Da je Platon u svoje vrijeme imao nekakvu najavu Plenkovića, njegov svijet ideja bio bi potpun. Naravno, banke žele više nego što im Plenković i Pavić “velikodušno” nude. I takvo obično civilizacijsko smeće i drumsko razbojstvo, pod znanost i nešto dobro za sve nas podmeće nam njihov vodeći “znanstvenik mirovina”.

Javna rasprava kao diktat financijske mafije

Javna rasprava o mirovinskoj reformi svodi se na to da Danijel Nestić, Frenki Laušić, Gojko Drljača, Ljubica Gatarić, Davorko Vidović, Mirando Mrsić i Silvano Hrelja u dnevnim tiskovinama svako malo objave istu konstrukciju o opravdanosti koncepta privatnog i obveznog !! mirovinskog stupa, koji je već na formacijskoj razini drveno željezo, sabotaža tranzicije. Riječ je o instrumentu stranog interesa i privatizacijske pljačke, sve uz blagoslov Svjetske banke i svjetske korupcije. Okupacija je tako duboko ugrađena u sve poluge društvenog sustava da nasuprot njihovom obmanjivanju ostajemo moja malenkost i 7Dnevno skoro posve sami, ako izuzmemo povremeno objektivno očitovanje profesora Ivana Lovrinovića, kada mu se ukaže bilo kakva prilika, dodajte tome zahtjev sindikata da se Drugi mirovinski stup ukine, i to bi bila ta javna rasprava, u kojoj redovno pobjeđuju oni koji kontroliraju dnevne tiskovine i glavne televizijske programe. Pokradenim zaposlenicima iliti osiguranicima preostaje da se organiziraju po ugledu na udrugu Franak. Što se čeka? Frankeri su bili manji dio populacije, a mirovkeri smo svi mi. Zanimljivo, kao i u slučaju kredita s valutnom klauzulom, tako i u slučaju fondova Drugog mirovinskog stupa, banke i njihovi trubači žele da se obveze banaka prevale na socijalnu državu. Umirovljenici su pokradeni, oni su sirotinja, pa im stoga treba pomoći socijalna država a ne one banke koje su s fondovima preuzele i određene obveze. Profesor Lovrinović upozorava nas da su u posljednjih 10 godina osiguravajuća društva naplatila 4 milijarde kuna na temelju upravljačkih usluga, možete zamisliti kakvih. Među onima koji promiču ovakav privatan i obvezan !! mirovinski stup ima i onih koji ga podržavaju samo zato što znaju da je za Hrvatsku najgore zlo. Kod nas su solidno plaćeni novinari i analitičari koji prepoznaju zlo kao korijenski hrvatsko. Ne vjerujem da je Nestić jedan od takvih, ali se moramo zapitati čije boje brani. Za potrebe razumijevanja kampanje svih onih koji kraljevski žive na konto Drugog mirovinskog stupa, spomenut ću nekoliko posljednjih istupa Danijela Nestića.

Nestić uporno ponavlja jednu istu neistinu

(1) Nadnevka 28. srpnja Danijel Nestić izjavio je za Jutarnji list da Ministarstvo rada namjerava ukinuti dodatak od 27 posto za Drugi mirovinski stup.(*) Riječ je o direktnom i bezobraznom obmanjivanju nacije – vlada ne ukida mirovinski dodatak 27% za Drugi stup, jer za one koji odlaze u kombiniranu mirovinu Prvog stupa i Drugog stupa takav mirovinski dodatak nije niti predviđen, niti zakonski, niti kao bilo koja druga mogućnost. Zapravo je takav stup nametnut pod obećanjem da će njegovim korisnicima donijeti deblji dodatak na mirovinu. Nestić se ne može vaditi na to kako je bio neupućen, jer su mirovine i privatni mirovinski fondovi ta visoka “znanost” kojoj se Nestić “posvetio”.

(2) Nova zvijezda stranog interesa Frenki Laušić 7. kolovoza u Jutarnjem listu prezentira “mišljenje Danijela Nestića o prijedlogu mirovinske reforme”. Kao znanstveni rad!! Vjerovali ili ne, “znanstvenik Nestić je zasukao rukave”, pa je preko noći osvanulo znanstveno nedjelo. Bankarima je malo što god da im ponudite. Bankarima i ekipi ne paše niti veleizdajnički prijedlog Andreja Plenkovića, da mirovinske “štediše” dobiju mogućnost povratka u državni Prvi stup tek prilikom umirovljenja, čime bi stekli pravo na mirovinski dodatak 27% iz proračuna. Što predlažu Nestić i ekipa? Pa, da mirovinski dodatak dobiju svi, a da “štednja” ostane u fondovima Drugog stupa, valjda za novo prevaljivanje loših portfelja banaka na mirovinske osiguranike. Znate, nije to konsenzus – onaj tko posjeduje veliku količinu državnih obveznica ima mogućnost reketirenja države.

(3) Nakon što su se u tiskanom izdanju 7Dnevno i na pripadnom portalu 7dnevno.hr pojavili moji tekstovi koji razotkrivaju Nestićeve prijedloge kao neutemeljene, protuzakonite i nepravedne, u tekstu Frenkija Laušića u Jutarnjem listu od subote 11. kolovoza, pojavljuje se Nestićeva pokajnička korekcija: osiguranici Drugog stupa “u skladu s postojećim zakonskim rješenjima nemaju pravo na dodatak 27% na dio mirovine iz Prvog stupa”. Čini se da Nestić i Laušić priznaju sijanje konkretne laži, ali zapravo tako pripremaju novu obmanu kroz slično novo priznanje unaprijed: Plenković – Pavić mirovinska reforma koštat će nas dodatnih milijardu kuna godišnje, a Nestić – Laušić prijedlog ide za novim proračunskim troškom 3 milijarde kuna godišnje, ali je po njima to sitnica, jer će u budućnosti mirovine biti veće, prosječno 20 eura!!! Dakle, trebamo svake godine u fondove Drugog mirovinskog stupa krcati oko 10 milijardi kuna, što direktno iz bruto plaće, što kroz (danas protuzakonite) proračunske naknade da bi nekoliko osiguranika koji će doživjeti mirovinu tamo neke 2045. dobilo 20 eura više, ali i to kroz neutemeljenu naknadu iz proračuna. Kao, nema veze što bi fiskalni i proračunski minus zbog Drugog stupa konvergirao prema 15-20 milijardi kuna godišnje, bitno je spasiti tog jadnika u 2045. godini, koji će najvjerojatnije predati zahtjev za eutanazijom. Ima se! Ideja smeća je ta da se fondovi banaka pune povećano, a da država preuzme sve obveze prema umirovljenicima. Nečastivi ne bi mogao smisliti bolji način da umirovi i pokopa naciju.

(4) Zajedničko u svim posljednjim nastupima Danijela Nestića: Drugi mirovinski stup nije u stanju vratiti umirovljenicima onoliko koliko su njegovi kreatori obećavali. Naravno da je tako, jer su upravljačke strukture fondova Drugog stupa pojele ili prokockale supstancu, zajedno sa cijelom vojskom plaćenika, od političara do “znanstvenika” i raznoraznih uhljeba. Nestić je izmislio novi paradoks: oni mirovinski osiguranici koji su korisnici isključivo državnog Prvog stupa prolaze bolje, ali eto, nije dobro da se provede dekonstrukcija Drugog stupa. Dakle, nije u pitanju interes osiguranika, nego interes parazita koji su se nalijepili na Drugi stup, na tuđu štednju, koja je od takvih već prilično pokradena. Nestić uporno ponavlja da će Drugi stup biti besmislen ako Plenković provede svoju reformu u korist banaka i njihovih osiguravajućih društava. A da objasni u čemu bi bio smisao privatnog Drugog stupa ako će kumulacije pripasti fondovima banaka, a država iliti svi mi moramo priskočiti s 27% dodatka, čime bi zapravo pokrili redovne obveze banaka. Naravno da je tako, da je Drugi stup u svakom slučaju besmislen, kao privatan i obvezan – sve su ga zemlje ukinule, sve osim Hrvatske, u kojoj financijska mafija i raznorazno ljudsko smeće nesmetano provode što ih je volja. Zar nije reciklirani premijer Plenković naglasio da može što hoće?

Objašnjenje invalidnosti formacije

Nitko ne prima mirovinski dodatak 27% iliti “odštetu za komunizam i lažnu tranziciju” zato što se za to slučajno odlučio. Riječ je o funkcionalnom dodatku na mirovinu, za koji se morala postaviti određena vremenska i dobna granica, ali smisao nije u tome da su se neki odlučili strogo za državni Prvi stup, a drugi za kombiniranu “štednju”. Dodatak je uveden pod obrazloženjem da je takav naknada starijim zaposlenicima zbog prelaska na izračun mirovine na temelju cjelokupnog staža – prethodno se apliciralo 10 najboljih godina. Istovremeno je daleko od očiju Javnosti takva mirovinska naknada pokrila “invalidninu” za formacijsko maltretiranje i pljačku starijih u dvije formacije, kao i odštetu za smanjeno kumuliranje državnog prvog stupa nakon “reforme” iz 2002. Zapravo to nije teror dvije formacije – ista banda vlada već 73 godine. Čak i da Drugi stup nije uveden, mlađi zaposlenici ne bi imali pravo na “formacijsku” odštetu i onu za promjenu izračuna mirovine. Istina, kao i oni stariji, mlađi zaposlenici rade u lošim uvjetima, a najtragičnije je to stacioniranje, prividna stabilnost, koja ipak ne daje pravo mladima da traže naknadu rezerviranu za one koji su radili u komunizmu i u prvim godinama “tranzicije”. Mladima apliciranje cijelog radnog staža u izračunu mirovina ne donosi onolike gubitke kao onima koji su 80-ih i 90-ih radili za 100 – 200 njemačkih maraka. Zapravo je mirovinski dodatakt 27% uveden i kao naknada starijima za komunjarsku mirovinsku “reformu” iz 2002. Tada je četvrtina mirovinskih izdvajanja prebačena iz državnog fonda u novosnovani privatni Drugi stup pod kontrolom stranih banaka i njihovih osiguravajućih društava. Kumuliranje državnog Prvog stupa reducirano je za četvrtinu, pa je naknada korisnicima samo Prvog stupa trebala biti trećina mirovine posve oslonjene na državni Prvi stup – proračunski dodatak 33,33%, koji je zajedno s formacijskom odštetom trebao narasti na 50%. Kao što sam naglasio, problem je u tome što ekonomiju upisuju učenici kojima nije išla matematika. Mirovinski dodatak do 27% tek je polovica onoga što su stariji umirovljenici trebali dobiti kao pravedan dodatak.

Pravednik Pavić prešao je na stranu Tame

Kao u filmskom serijalu Zvjezdani ratovi, Marko Pavić najedanput se pojavio s kacigom Dartha Vadera. Valljda mu je Andrej Plenković spalio lice, nakon što je pokušao pomoći ekonomiju ove zemlje. Pavić je prešao na stranu Zla. Naizmjenično obmanjivanje Javnosti glede smrtonosnog Drugog mirovinskog stupa dolazi iz iste interesne skupine, koja se razbacuje s visokim kumulacijama tog “privatnog i obveznog” stupa. Ljubica Gatarić nazvala je to oštrom kritikom Banskih dvora. Bože, kako je sve to providno, a obmane idu dalje. Gatarić ne vidi problem u tome što mlađima po postojećim zakonima ne pripada mirovinski dodatak 27%, da bi taj dodatak praktično davali sami sebi, iz svog džepa, odnosno proračuna, uz dvostruko veći trošak jer to država ne može financirati bez novog skupog zaduživanja. Gatarić smeta što bi se nakon izmjena zakona proračunski mirovinski dodatak 27% uvjetovao prenošenjem “štednje” u državni Prvi stup. Kao, to bi dovelo do pražnjenja Drugog stupa. Dobro, a zar se Drugi stup neće prazniti i ako ništa ne mijenjamo, već kroz samu isplatu mirovina? Praktično, banke i njihova osiguravajuća društva posjedovat će našu “štednju” dugi niz godina, sve do trenutka umirovljenja, kada državni Prvi stup preuzima prljave poslove. Drugi stup neće se isprazniti jer je izdvajanje u njega obvezno i zaposlenici će ga puniti, svatko od njih do svog trenutka umirovljenja, kada bi se izjasnio želi li ostati korisnik Drugog stupa. Što je s visokim prinosima fondova Drugog stupa, s kojima se hvale banke, njihova osiguravajuća društva i likovi poput Danijela Nestića.

Kako se financiraju takozvani instituti?

Ne vodi Danijel Nestić svoju kampanju za povećavanjem izdvajanja u Drugi mirovinski stup samo zbog svog osobnog interesa, zabrinut za svoju osobnu mirovinu. Jedan ugledni znanstvenik, ako ga tako možemo nazvati, pohvalio se da u ekonomske analize i rasprave ulazi hladno i objektivno jer se davno obogatio. “Gospodine, kako ste se obogatili?” – priupitao je voditelj televizijske emisije u kojoj se “znanstvenik” odao. Nije odgovorio, nego je brzo prešao na drugu temu. Isto tako, jasno je da poduzeće Ekonomski institut zarez Zagreb ne bi dopustilo Danijelu Nestiću da se hobistički bavi “znanošću privatnog i obveznog”, da ga njegovo poduzeće za to plaća, a da samo poduzeće pri tome i oko toga ne ubire veću korist od samog Nestića. Javnosti je u negativnom sjećanju stara postava IGH, koji su vodili političari koje želimo zaboraviti već zbog našeg mentalnog zdravlja. Ovdje dolazimo do pitanja kako se financiraju poduzeća poput EIZ-a? Posebno kada se zaposlenici i suradnici tog poduzeća priklanjaju uz financijsku oligarhiju i nasuprot interesu nacije i malog čovjeka. Primjerice, EIZ je zakazao glede slučaja Franak, na svim razinama te tragedije. Kada su frankerima oduzimani stanovi zbog jezovito naraslih rata, EIZ je provodio kampanju za snižavanjem cijena stanova, što je pogodovalo kreditorima. Evo je “hrvatski” fašistički Ovršni zakon zvijer svjetskih razmjera, o kojoj trube svi najpoznatiji globalni instituti, ali domaći EIZ nema što reći. Korektno je da Željko Lovrinčević s EIZ-a savjetuje da treba istražiti koji su ugovori Uljanika namjerno sklopljeni s unaprijed očekivanim gubitkom, ali bi bilo dobro da se istraži i kakvi su “znanstveni” radovi sami po sebi očekivani gubitak u fondovima Drugog mirovinskog stupa.

Projekcije

Za ono što je vidljivo i kumicama na placu, Nestić slaže tabele i grafikone, čime pokušava ostaviti dojam znanstvenika. Zamislite da ne kažem kako su većini umirovljenih njihove mirovine nepodnošljivo male, nego napišem da su 0,496322 x primjerenost. Sva akademska elita požurila bi da mi se pokloni kao najvećem znanstveniku. Od kuda sam potegao takvu preciznost? Iz dostupnih podataka! Nestić je kao zagledan u našu budućnost, pa daje svoje projekcije adekvatnosti mirovina u odnosu na plaće za 2045. Mirovinski dodatak 27% nije planiran za 2045. nego je posljedica 1945. Nestić je posve previdio blijedo-žutu krivulju u svome grafikonu – Kineze i jeftiniju radnu snagu od Kineza. Pelješki most zapravo uvozimo iz Kine. Mirovine će 2045. biti adekvatne jer će presuditi kineska i slična radna snaga, koja će pojeftiniti rad. Zapravo, nisu problem mirovine, nego uništavanje današnjih zaposlenika u RH. Zaposlenici će ostvariti veću sigurnost za svoju starost ako se obvezna mirovinska izdvajanja ukinu. Paraziti mirovinskih fondova ne dopuštaju povećanje bruto plaća jer to zakonski nameće povećanje / adekvatnost mirovina. Povećanje bruto plaća dovelo bi do povećanog punjenja mirovinskih fondova, ali oni to ne mogu pojmiti. Ne mogu to shvatiti niti ministri koji se strogo bave povećanjem neto plaća. Jer, na kraju, nije problem adekvatnost mirovina, nego zaposlenost i adekvatnost plaća u odnosu na troškove života. Mirovinski fondovi postajat će sve tanji i zbog pojačanog iseljavanja. Glede toga preračunali su se i “instituti” i banke. Povećavanje stopa izdvajanja u mirovinske fondove ne može promijeniti trendove. To što Nestić i ekipa traže još više za banke i sve te uhljebe mirovinskih fondova, ne znači da je prijedlog Plenkovića i Pavića prihvatljiv. Riječ je o teškom kriminalu, koji odstranjuje sve zapreke novoj i većoj pljački nacije. Naime, sadašnji zakon ne dopušta mirovinski dodatak 27% za buduće umirovljenike, pa su se minsitri i financijska mafija okupili, dumali, i ubacila u igru sve političare isve medije pod svojom kontrolom – isti dodatak dobit će svi prilikom umirovljenja. Zaista, zašto onda Drugi mirovinski stup ostaje obvezan? Drugi stup je obvezan, a fondovi tog stupa nemaju nikakve obveze! Ne proizvode nikakav dodatak svojim korisnicima, a hvale se da su “štednju” osiguranika dobro investirali i zaradili desetke milijardi. Zapravo je riječ o visokim prinosima na državne obveznice, što je opet isisavanje supstance svih nas. Strani interes provodi svoje, dok se na našim mirovinskim kumulacijama carski provode najgori društveni paraziti! To je ta društvena integracija, na razini RH i na razini EU.

 

(*) Potpuna izjava Danijela Nestića, onako kako istu u Jutarnjem listu od 28. srpnja prenosi Frenki Laušić: “Ono što bih predložio vladajućoj koaliciji je, pak, da odustane od povećanja doprinosa za zdravstvo, ali da za jedan posto poveća ulaganja u drugi mirovinski stup, no uz uvjet da Ministarstvo rada odustane od ukidanja dodatka od 27 posto za drugi stup te da pronađe model da ga se isplaćuje i za članove drugog mirovinskog stupa”. A da svih 20% mirovinskih izdavajanja iz naših bruto plaća i svih 17,2 doprinosa na plaće jednostavno prepustimo bankama, bez ikakve obveze prema umirovljenicima? To je ta financijska stabilnost RH, koja je u ostatku svijeta predmet ismijavanja.

Tvrtko Dolić

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

Sveukupno izdvajanje za Drugi mirovinski stup trebamo preusmjeriti u zdravstvo

Objavljeno

- datum

SPAS JE SVE SUPROTNO PRIJEDLOZIMA DANIJELA NESTIĆA   Vlada pokušava spasiti javno zdravstvo i poduzetnike, pa predlaže da se svi doprinosi na bruto plaću u zbrojnom postotku 17,2% preusmjere u jedan doprinos 16,5% za zdravstvo. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb savjetuje da se 1% doprinosa na plaću preusmjeri u privatan i obvezan !! mirovinski stup pod kontrolom stranih banaka.

Vlada namjerava tri doprinosa na bruto plaću svesti na jedan  – doprinos za zdravstvo. I zaposlenost i zaštita na radu, sve je to na svoj način zdravlje. Vrijedi i obrnuto. Trenutno je struktura doprinosa na bruto plaće ova: 15% za zdravstvo, 1,7% za zapošljavanje i 0,5 za zaštitu zdravlja na radu – sveukupno 17,2 posto doprinosa na bruto plaću, skoro petina. Nemojte previdjeti da zrcalna deblja petina po istoj “bruto” osnovici odlazi kroz doprinose iz plaće, za obvezno mirovinsko osiguranje – 15% u državni Prvi stup i 5% u privatni Drugi stup pod kontrolom stranih banaka. Restrukturiranjem današnjih doprinosa 17,2% na bruto plaću u jedinstven doprinos 16,5% na bruto plaću i strogo za zdravstvo, vlada pomaže potonulom zdravstvu i preopterećenim poduzetnicima. Bilo bi dobro da konačno ozdravi i samo zdravstvo, pa da se pokrije sa 15% ili 16,5% na bruto plaće, ali to neće dopustiti farmaceutska industrija. Na neke zdravstvene preglede čeka se preko dvije godine. Uskoro ćemo svoju novorođenčad prijavljivati za njihove zdravstvene preglede u zrelo doba. Bolje je podignuti kvalitetu zdravstva i zdravlja, time života i starosti, doživjeti crkavicu od mirovine, nego sitno povećati mirovinu koju će malo tko dočekati. Zapravo se pune mirovinski fondovi – Nestić i ekipa ne najavljuju veće mirovine na konto Drugog stupa čak i ako se izdvajanje u taj stup udvostruči. Ne zanimaju ih umirovljenici, nego samo punjenje “mirovinskih” fondova, koji umirovljenicima neće vratiti ništa. Fondovi Drugog stupa muku muče s nekoliko prijevremenih umirovljenja u prošloj i ovoj godini. Riječ je o gigantskoj privatizacijskoj pljački, koja kontinuirano teče iz mjeseca u mjesec. Koncepcija privatnog i obveznog mirovinskog stupa toliko je drveno željezo da neće pomoći niti povećanje dobne granice za redovno umirovljenje na 67 godina. Pad kvalitete našeg zdravstva pomaže mirovinskim fondovima, jer mnogi zbog toga neće doživjeti svoje umirovljenje. Dizajneri našeg mirovinskog sustava stalno previde prijevremena umirovljenja, a umirovljenja svakodnevno imamo na desetke.

Nevjerojatna “logika” Danijela Nestića

U državi je pokrenuta utrka tko će zagrabiti u doprinose na bruto plaću. Danijel Nestić s Ekonomskog instituta Zagreb predlaže da Andrej Plenković, Milan Kujundžić i ekipa odustanu od povećavanja doprinosa za zdravstvo. Što slijedi? Rasterećenje poduzetnika za svih 2,2% ostalih doprinosa na bruto plaću? Ne, ništa od toga – Nestić predlaže da se uz postojeći doprinos 5% iz bruto plaće za Drugi mirovinski stup pridoda 1% na bruto plaću. Druga je Nestićeva opcija jednako inteligentna: da se poveća doprinos za Drugi mirovinski stup na 6% i smanji doprinos za Prvi stup na 14%. Dakle, Nestić ne predlaže da se poveća izdvajanje u državni Prvi stup, onaj koji je cijelo vrijeme namirivao i namiruje sve mirovine, nego traži da se poveća izdvajanje u Drugu stup, s kojim upravljaju osiguravajuća društva naše 4 najveće banke u stranom vlasništvu: Zaba, PBZ, Erste i Raiffeisen. A samo na Ledu, fondovi Drugog stupa izgubili su pola milijarde naših kuna. Smrtonosnu mirovinsku reformu iz 2002. provela je Partija, koja se upinje tu budalaštinu prikazati u pozitivnom svjetlu, što je nova budalaština, zapravo drskost i bezobrazluk. Od dotadašnjih 20% doprinosa iz bruto plaće u državni mirovinski fond, četvrtina je preusmjerena u novosnovani (privatan i obvezan!) Drugi mirovinski stup s fondovima u spomenute četiri banke. Samo za upravljanje fondovima Drugog stupa, osiguravajuća društva naplatila su nam u 10 godina 4 milijarde kuna, i za toliko smanjila kumulacije Drugog stupa. Glavni promotori koncepcije privatnih i obveznih fondova pod kontrolom banaka i njihovih osiguravajućih društava bili su Davorko Vidović, Mirando Mrsić, Danijel Nestić i Velimir Šonje. Posljednji je neko vrijeme tiho, svjestan da je komunjarska mirovinska reforma totalni promašaj. Utihnuo je Silvano Hrelja, jer je zaista neukusno da kao šef lijeve umirovljeničke stranke zastupa interes financijske oligarhije.

Ekonomski institut zarez Zagreb

Danijelu Nestiću je okrilje Ekonomski institut Zagreb, što zvuči kao znanstvena razina, a zapravo se kampanja u korist Drugog stupa oslanja na interesne skupine daleko od samih osiguranika. “Ono što bih predložio vladajućoj koaliciji je, pak, da odustane od povećanja doprinosa za zdravstvo, ali da za jedan posto poveća ulaganja u Drugi mirovinski stup, no uz uvjet da Ministarstvo rada odustane od ukidanja dodatka 27% za Drugi stup te da pronađe model da ga se isplaćuje i za članove Drugog mirovinskog stupa” – izjavio je Nestić. Naoko nam Nestić daje nekakvu informaciju, a zapravo obmanjuje naciju, jer vlada ne ukida mirovinski dodatak 27% za Drugi stup – za one koji odlaze u mirovinu i po Drugom stupu takav mirovinski dodatak nije niti predviđen. Nestić računa da će s takvom svojom neistinom posijati u Javnosti uvjerenje kako Vlada RH ruši nečija stečena prava. A sam Drugi stup osnovan je pod opravdanjem da će donijeti umirovljenicima dvostruko u odnosu na uplaćeno. Na žalost svih nas, nisu namireni umirovljenici, nego svi ti paraziti na mirovinskim fondovima. Sve su zemlje znanstveno i praktično odbacile ovakav Drugi mirovinski stup, kao privatan i obvezan, jer je to nepremostiva kontradikcija, obvezivanje nacije na podložnost neprekidnoj pljački do kraja svijeta. Sve su to zemlje učinile, sve osim Hrvatske, koja je jedna nevjerojatna krava muzara, na raspolaganju stranom interesu, domaćim parazitima, i svemu onome što uništava ovu zemlju i ovu naciju. Kada Nestiću napomenete da su sve zemlje ukinule ovakav Drugi stup, on ignorira pitanje i prodaje nam obmane poput spomenute. Imamo svu silu instituta i učilišta, koji su zapravo jalovi trošak, daleko od proizvodnje ili nekog drugog smisla, da stvarna znanstvena istraživanje ne spominjemo. Strani interes novači cijelu vojsku “analitičara” koji nameću rješenja na štetu nacije i države. Znate, 15 godina Nestić gleda kako se svake godine prelijevaju naše milijarde, direktno iz bruto plaća u fondove banaka, država se zbog toga dvostruko i skupo zadužuje, a Nestić u tome ne vidi ništa loše za ovu zemlju i njene stanovnike. Nestić prigovara da je Jadranka Kosor prije sedam godina dopustila povratak u državni Prvi mirovinski stup osobama koje su 2002. bile u dobi od 40 do 50 godina. Takvim osiguranicima bilo je dopušteno da biraju hoće li ostati u Drugom stupu. Vidite, Nestić kao nekakav deklarirani pobornik liberalne ekonomije frenetično zastupa privatan Drugi stup kao obvezan, i još vidi kao nepravdu što su neki osiguranici Drugom stupu, bankama i njihovim osiguravajući društvima, rekli: ne, hvala! Zašto ga to toliko smeta, ako je Drugi stup nešto pozitivno za bilo koga osim za spomenute banke u stranom vlasništvu? Zašto se u korist fondova Drugog mirovinskog stupa redovno javlja Nestić? Jeli u pitanju znanstvena prisutnost ili goli interes, Nestića, Ekonomskog instituta, ili neke šire “znanstvene” mreže? Kao, on je savjestan, pa se protivi tome da osiguranici odaberu lošiju varijantu. Moš si mislit!

Okrugli stol u Saboru

Profesor Ivan Lovrinović je svojevremeno kao saborski zastupnik i član Mosta organizirao Okrugli stol Hrvatskog sabora na zanimljivu temu: treba li Drugi mirovinski stup ostati obvezan? Zagovornici tog koncepta Mirando Mrsić, Silvano Hrelja, Velimir Šonje i Danijel Nestić pozvali su na vjeru, dok su profesor Lovrinović i prisutni znanstvenici iznijeli konkretne argumente za zamrzavanje Drugog mirovinskog stupa kao obveznog, odnosno za obustavu daljnjih obveznih uplata u Drugi mirovinski stup. Profesor Lovrinović napomenuo je da nije riječ o ukidanju Drugog mirovinskog stupa – formirane kumulacije u fondovima u vlasništvu banaka koristili bi svi osiguranici koji su u te fondove uplaćivali, onoliko koliko su uplatili, na temelju procedura koje bi postavile pravedan preračun. Profesori Ivan Lovrinović i Drago Jakovčević predlagali su obustavu daljnje uplate u Drugi stup već zbog toga što su svake godine povećavale naš dug za oko 10 milijardi kuna, koliko košta finaciranje generiranog manjka u državnom Prvom mirovinskom stupu, onome koji namiruje mirovine. Profesor Jakovčević sklon je potpunoj dekonstrukciji Drugog mirovinskog stupa, u smislu da se njegove kumulacije prebace u državni fond, ali to opet ne znači da bi budući umirovljenici imali pravo na mirovinski dodatak iz proračuna.

Famozni mirovinski dodatak do 27 posto

Pokazalo se da je sotonizirani Ivo Sanader bio daleko pravedniji od ostalih “poštenih” premijera i predsjednika. Da ne bude nesporazuma, Sanader je bio dovoljno pošten da uvede proračunski dodatak do 27% na mirovine za one umirovljene samo na temelju državnog Prvog stupa, odnosno za one kojima je napravljen izračun mirovine na ukupan radni staž u vremenu kada je bilo baš svega, u negativnom smislu. To su uglavnom osobe sa stresnim iskustvom otimačine u dvije opeke društvene formacije. Ne vjerujte Danijelu Nestiću da je to bila nepravda prema onima koji idu u mirovinu na temelju oba obvezna stupa, prvog i drugog. Riječ je o posve različitim mirovinskim matricama – zapravo starije osobe s mirovinskim dodatkom do 27% lošije su prošle nego što će proći mlađe osobe u kombiniranom umirovljenju po oba obvezna stupa – međugeneracijska solidarnost ima u sebi elemente i solidarnosti na razini različitih društvenih uređenja i na razini zasebnih deformacija tih sistema. Jednostavno se prenose druga vremena – u slučaju mlađih naraštaja, nije potrebna povratna evaulacija bilo čega, jer je kuna relativno stabilna, vezana na euro. Izračun mirovine za one osigurane u samo državnom Prvom stupu prilagođen je dugom razdoblju različitih ekonomskih i formacijskih udara na osiguranike i umirovljenike, pa se takav izračun ne može primijeniti za one koji su radili u relativno stabilnijem razdoblju. Dodatak do 27% na mirovinu strogo po Prvom stupu i na temelju plaća koje je nemoguće točno evaulirati, to je pravo i minimalna pravda, ali ne i za “kombinirane umirovljenike” obveznih stupova. Kao i na okruglom stolu u Saboru na temu Drugog stupa, “znanstvenik Nestić” često koristi religiozne pojmove.

(1991-97) HDZ-ovo uništavanje mirovinskog sustava

Može se reći da su udbaši i komunjare zloupotrijebili osamostaljenje SRH/RH. Oslobođeni beogradskog nadzora, naprosto su podivljali. Pod izgovorom tranzicije iz komunizma, udbaški HDZ provodio je nezamislivu privatizacijsku pljačku, koja se praktično pretvorila u obična drumska razbojstva. Isto se ponavljalo kasnije, nakon svakog HDZ-ovog povratka na vlast. Rat je koštao, ali su u Hrvatskoj ostala silna sredstva prethodno prelijevana prema Beogradu i saveznoj državi, uključujući JNA i sve te savezne policije, savezne tajne službe i sve te inozemne projekte, od nesvrstanih do svrstanih u različite komunističke blokove, pa sve do naoružavanja komunističkih “revolucionara” u obavještajno i ekonomski destabiliziranim državama. Sve je to pokradeno, i još je HDZ imao obraza prikupljati pomoć, u inozemstvu i doma, sve do mjesne zajednice. HDZ je preuzimao sakupljene priloge bez davanja potvrda, pa se iz te “braniteljske” kase kralo nemilice. HDZ je namjerno uništavao poduzeća, napose proizvodne cjeline, da ih osudi na privatizaciju i prodaju za marku – dvije, a cilj je bio ovladavanje nekretninama na prestižnim lokacijama. U nebrojenim sličnim oblicima privatizacijske pljačke, HDZ je za privatizacijske i slične potrebe pokrao mirovinske kumulacije. Istovremeno je provodio brojna prijevremena umirovljenja, najčešće s one strane zakona. Sve to učinilo je mirovinski sustav neodrživim.

(1998-99) Rušenje mirovina

Mirovinski fondovi bili su iscrpljeni, broj umirovljnika dramatično je rastao, staž se prodavao u bescijenje, stižu i umirovljenja branitelja, bilo da su teško ranjeni ili da im je drugačije tijekom rata uništeno zdravlje, da bi se usporedo s agresijom na RH održao broj partizanskih mirovina, da bi na svoje došli i svi ti jugoslavenski dužnosnici i naši očitovani neprijatelji iz Pokreta za Jugoslaviju, Labradora i sličnih petih kolona, koji su učinili sve da ova zemlja propadne, da bi mirovine u RH uživali i registrirani četnici. Prirodno svemu tome, udbaši HDZ-a zaštitili su svoje i 1998. došli na ideju smanjiti nove mirovine kroz njihov novi izračun. Aplicira se cijeli mirovinski staž, umjesto deset najboljih godina. Mnogi su 90-tih radili za plaću od 200 – 300 njemačkih maraka. Danas je to razina 800 – 1200 eura ili tu negdje, ali korektna evaluacija nije primijenjena, da ne govorimo o godinama kada je plaća stizala u inflacijskim dinarima. Zamislite da neku stariju zgradu u New Yorku procjenjuju na temelju prosječne vrijednosti unutar 2 stoljeća, uključujući vrijeme kada je plaća bila 3 dolara. Traume rata povećale su smrtnost, suicid je zahvatio i razočarane branitelje, ali sve to nije moglo kompenzirati brojna prijevremena umirovljenja. Branitelji su sustavno izbacivani na marginu života o trošku mirovinskih fondova. Prijevremena umirovljenja dokrajčila su državne mirovinske fondove.

(2002) Ivica Račan doslovce ubija pokradeni mirovinski fond

Nakon što je državu enormno zadužio kroz gradnju autocesta, Ivica Račan i ekipa dodatno su raskopali mirovinski fond, otvarajući tako potrebu za prodaju iliti poklanjanje Ine Mađarima kroz 25% plus 1 dionicu Ine i ključno financijsko upravljanje. Sve za pišljivih 505 milijuna dolara (s crtom), što je ispod današnjih jamstava Uljanika. Sve da se spasi proizvodnja Ine, da se moderniziraju naftne rafinerije, a ono se rafinerije zatvaraju. Proizvodnja Ine preseljena je u Mađarsku. Te indikativne 2003. godine prebačeno je u fondove Drugog stupa dvostruko više nego što smo dobili za Inu. HDZ i SDP natjecali su se u tome tko će jače i brže uništiti Hrvatsku. Dakle, Davorko Vidović i partijska družina godine 2002. bacili su pokradeni državni mirovinski fond na aparate. U okvirima kampanje za prodaju Ine, Vidović, Račan, račanovci, titoisti i pripadno podzemlje, odlučili su da 5% iz bruto plaća ide u privatni Drugi stup, uz poček 15-20 godina glede povrata osiguranicima, onima koji će ići u kombiniranu mirovinu po oba stupa. Svake godine 5-6 milijardi kuna slivalo se u fondove osiguravajućih društava četiri spomenute banke, bez ikakvih obveza. Samo u 2017. fondovi su umanjeni za 370 milijuna kuna na konto upravljačkih usluga osiguravajućih društava. Koliko su koštale naručene analize, i kako su se sve prali naši umirovljenički novci, to će ostati voda duboka, kao i svaka druga privatizacijska pljačka.

(2007) “Kriminalac Sanader” spašava sirotinju 27%

Ovdje ću napomenuti da sve trebamo gledati na razini razlomaka, jer postoci znaju prevariti. Stopa PDV-a je četvrtina – 25%, a “preračunska stopa” za izračun PDV-a u nekoj krajnjoj cijeni je petina – 20 posto. Kod mirovinskih fondova imamo druge odnose. Četvrtina mirovinskog doprinosa (5 posto iz bruto plaće) odlazi u Drugi stup. Sada ulazimo u magiju postotaka – to je trećina u kumulacijama Prvog stupa. Četvrtina je 25% sveukupnog mirovinskog izdvajanja, ali je manjak u državnim kumulacijama zapravo 1/3 uplaćenog u Prvi stup, odnosno 33,33%. Nekakav prosjek izračuna i preračuna naknade 27% nije tako apliciran, nego je postavljen kao gornja granica, da bi sve bilo umanjeno do 27%, ovisno o godinama manjeg punjenja državnog fonda i ovisno o konkretnim godinama izračuna. Naravno da nema tata do Hrvata – ne aplicira se disperzija dodataka do 33,33%, nego do 27%. Niti Sanader nije posve pošten. Umjesto pravednih 50% posto, koji bi pokrili dug države i s osnove smanjivanja izdvajanja u Prvi stup i s osnove promjene izračuna mirovine, Sanader se odlučio da s jednim dodatkom do 27% ispravi dvije nepravde, i taj mu je spin uspio. Svi su plakali za svojih najboljih 10 godina, i tako previdjeli da je kumulacija državnog fonda smanjena za četvrtinu, i da se država enormno zadužuje da namiri aktivne mirovine. Naravno da su mirovinski sustav i koncepcija Drugog stupa doživjeli potpuni slom, ali se to krije zbog svih tih uhljeba i parazita nalijepljenih na fondove.

(2016-18) Novo bjesnilo nametnika

Zašto kombinirani osiguranici Prvog i Drugog stupa nemaju pravo baš na nikakav mirovinski dodatak iz proračuna? Pa, prije svega, uglavnom je riječ o mlađim osiguranicima, koji su radili i radit će u uvjetima kune fiksirane na euro. U svome punom radnom vijeku nisu bili izloženi značajnijim oscilacijama glede plaća, jer je mirovinska mafija pridržala stagnaciju – svaki rast plaća zakonski nameće povećavanje mirovina, ali niti to kod nas nije ispoštovano, jer to ne paše mirovinskim fondovima, odnosno bankama. Porast prosječne plaće kod nas je pokazatelj društvene deformacije – većina radi za istu crkavicu, a drski pojedinci u svome komotnom “kapitalističkom” mahnitanju, bez ikakvih kontrolnih mehanizama, ubirali su i 700 tisuća kuna mjesečno. Za potrebe takvih nezajažljivih predatora, vlada namjerava ukinuti najvišu poreznu stopu 36% u obračunu plaća. Prosječna plaća stalno raste, a plaće zapravo stagniraju. “Kombinirani umirovljenik” cijeli svoj staž mirovinski se oslanja na svih 20 posto kumuliranja – četvrtinu mirovine, pa dodatak do 27% može tražiti samo od fonda u kojemu “štedi”. Dakle, nema nikakve zakonske niti ljudske osnove da budući “kombinirani umirovljenici” dobiju bilo kakav mirovinski dodatak na teret proračuna, odnosno na trošak svih nas. Kako se pokazalo da su nas kreatori i promotori Drugog mirovinskog stupa lagali dugih 16 godina, sada naprosto bjesne, pa traže da proračun preuzme dug privatnih mirovinskih fondova, odnosno da država i za “štediše” doda proračunski dodatak do 27%, što je van pameti. Ako su bankarski fondovi zaista poslovali s velikim dobitkom, kako se hvale, tko im smeta da svojim osiguranicima dodaju neki dodatak, uz četvrtinu mirovine koju moraju podmiriti – tri četvrtine uvijek će namirivati okljaštreni Prvi mirovinski stup. Zaposlenicima je prodana obmana da im to odgovara, jer će i sami jednog dana završiti u kombiniranoj mirovini, a istina je suprotna – zaposlenici su natovareni dvostruko.

Filozofija Mrsića, Vidovića i Nestića

Kako su sve zemlje ukinule ovakav obvezan i privatan Drugi mirovinski stup, prijedlozi da se kod nas izdvajanje u taj stup poveća predstavljaju mješavinu drskosti, bezobrazluka, idiotizma i najgorih namjera prema ovoj državi i prema ovoj naciji. Ničim se ne mogu opravdati, a najmanje s povikom Gordana Marasa u Saboru: “Ne dam vam svoje novce!” Ako su to njegovi novci, neka ih pokuša podignuti. Mrsić, Vidović i Nestić imali su prste u dizajniranju i/ili redizajniranju ovakvog privatnog i obveznog Drugog mirovinskog stupa. Davorko Vidović bio je ministar rada i socijalne skrbi u vladi Ivice Račana, dok je Mirando Mrsić bio ministar rada i mirovinskog sustava u vladi Zorana Milanovića. Možete samo zamisliti koliko se stranačkih uhljeba nalijepilo na fondove Drugog mirovinskog stupa. Dodajte tome sav taj domaći nepotizam, pa i sve te interesne mreže, koje se preklapaju i s petim kolonama. Kada je Višnja Fortuna, predsjednica Matice umirovljenika Hrvatske, upitala Vidovića zašto su sve države ukinule ili zamrznule ovakav obvezan Drugi mirovinski stup, sve zemlje osim Hrvatske, i još napomenula da je Češka odbacila uvesti takvu glupost, Vidović je šutio kao zaliven. Ali, kada nam koncentracija popusti, Vidović, Mrsić i njihovi trubači ponovno su pametniji od cijelog svijeta. Model je preuzet od Svjetske banke!

Marko Pavić utapa se u sivilo korupcije

U svojoj prvoj najavi mirovinske reforme, ministar Marko Pavić najavio je ukidanje privatnog Drugog mirovinskog stupa kao obveznog. Osiguranik bi dobio mogućnost da se neposredno prije umirovljenja izjasni hoće li svoju “štednju” prebaciti u državni Prvi stup i tako ostvariti zakonsko pravo na proračunski dodatak 27%. Dan po dan, i razotkrivena je obmana Marka Pavića – ideja je da se mirovinski dodatak proširi na sve buduće umirovljenike, uz pomoć takvog prelaska ispod duge u trenutku umirovljenja. Drugi stup ostaje obvezan, i vlada se obvezuje analizirati ima li prostora za povećavanje izdvajanja u Drugi stup. To znači da se najavljena reforma u korist osiguranika i države pretvara u reformu za potrebe stranih banaka – njihova osiguravajuća društva i dalje će raspolagati s mirovinskom štednjom nekog osiguranika, a kada se pojavi “prljavi” posao bavljenja s konkretnim osiguranikom i njegovom mirovinom, to će se prebaciti na neko specijalizirano društvo, a država će iz proračuna (naš novac) dodati 27%.

MLADEN MILIČIĆ

U upotrebi je obmanjivački prikaz obračuna plaća

Prije skoro deset godina, Mladen Miličić ukazao je na nepotrebnu zbrku u terminologiji obračuna plaća, koja običnom poreznom obvezniku zamagljuje odnose. Ako poslodavac namiruje bruto plaću i doprinose na bruto plaću, onda bi termin bruto plaće trebao obuhvatiti i današnje doprinose na plaću, koji bi tako postali doprinosi iz bruto plaće. Kako pritisak na vladu vrše oni s velikim primanjima, krenut ćemo od bruto plaće 40.000 kuna. Za nju doprinosi na plaću 17,2% uzimaju 6.880 kuna, pa je bruto plaća praktično 46.880 kuna. Takozvani “doprinosi na plaću” u sveukupnom brutu nisu 17,2%, nego 14,68%. Mirovinski doprinosi iz bruto plaće 20% čine samo 17,06% u stvarnoj bruto plaći. Zašto strukture nisu prihvatile takve prikaze, koji prividno smanjuju doprinose? Kao, država grabi manje! Pa, ključ je perfidna obmana da država i proračun na bruto plaću sjedaju samo 20%. Po prihvaćenoj terminologiji, prvi neto je 80% bruto plaće, odnosno 32.000 kuna. A stvarno je to 68,26% stvarne bruto plaće, onoga što poslodavac uplaćuje. Država i proračun zagrabe 31,74%. Tek nakon toga sjeda porez iz plaće 24% na 17.500 kuna, što oduzima 4.200 kune, a na razliku 10.700 kuna sjeda 36%, što oduzima 3.852 kuna, pa na kraju uhljebu ostane “samo” 23.948 kuna –  država grabi pola stvarne bruto plaće – “doprinosi na bruto plaću” tako se prikazuju da se ne vidi da država grabi pola. Slično vrijedi za manje plaće, pa ti kume budi konkurentan. Što Vlada RH radi s tolikim novcima? To bi trebao biti naš novac, ali nije tako.

 

POREZNA REFORMA

Sramotno ukidanje najviše stope poreza u obračunu plaća

Glede poreznih stopa u obračunu plaća, vlada ima dvojbu: (1) Za poreznu stopu 36% pomaknuti razred sa sadašnjih 17.500 kuna na 35.000 kuna, i (2) Ukinuti poreznu stopu 36%. Kako nas informira dnevno novinstvo, Zdravko Marić, Andrej Plenković i ekipa dobili su podršku HNB-a, Zdeslava Šantića iz Splitske banke OTP grupe, Danijela Nestića i Ekonomnskog instituta Zagreb, Hrvoja Stojića iz Addiko banke i Zvonimira Savića iz HGK. Sindikalisti Vilim Ribić i Mladen Novosel nazvali su vladinu najavu ukidanjem socijalne države. Odustajanje od progresivnog oporezivanja plaća zapravo ruši postojeći društveni poredak. Kako god završi to očigledno ubijanje socijalne države, nije to ustupak najobrazovanijima, IT stručnjacima, i liječnicima, nego samo top managementu, koji zapravo nitko ne treba. Upravo takvi čine sve sustave nepodnošljivim, a u proizvodnji ruše zahtjev konkurentnosti.

 

JOSIP TICA

Povećati osobni odbitak

Uvijek inteligentni i originalni Josip Tica s Ekonomskog fakulteta Zagreb glede promjena u oporezivanju plaća ne slijedi tu svoju “svojeglavost”, nego predlaže da Vlada ostane na tragu nekih prethodnih izmjena. Naime, početkom 2017. aplicirano je povećanje osnovnog osobnog odbitka s 2.600 na 3.800 kuna – profesor Tica predlaže ponavljanje recepta koji je donio pozitivne rezultate. Naravno, zaposlenici s više djece i malom plaćom izgubili su osjećaj da ih država pomaže, ali ih izostajanje demografske politike nije iznenadilo. Naime, povećani su koeficijenti za djecu, uzdržavane članove i invalidnost, ali to onima s malim plaćama nije značilo ništa. Profesor Tica drži da ukidanje stope 36% ili proširivanja razreda za nižu stopu 24%, neće donijeti nikakve pozitivne demografske pomake. Ovdje se otvara pitanje na što odlaze novci onih s najvišim primanjima, i koliko strani interes nameće neravnoteže u plaćama. Nitko neće kupiti novi automobil zato što mu plaća poraste za 100 kuna, ali će onima s najvišim plaćama ostati i za nove terence za djecu. Osobno sam mišljenja da su vladine porezne izmjene kozmetika i da bi vlada trebala uvesti obvezan (mjesečni) dječji doplatak početno 500 kuna po djetetu. Ovako ispada da smo bandi prepustili upravljanje i korištenje ove države i njenih resursa bez ikakvog zaštitnog mehanizma za naciju.

 

DUBRAVKO RADOŠEVIĆ

Novac je dobar sluga, ali loš gospodar

Znanstvenici su oni visoko obrazovani ljudi koje vrijeme i rezultati kao takve potvrde. Prije tri godine, u zborniku “Financijalizacija i finacijska kriza u jugoistočnim europskim državama” objavljeno je zanimljivo istraživanje jakog međunarodnog znanstvenog tima, u koji su ušli Dubravko Radošević i Vladimir Cvijanović. Radošević je prilikom prezentacije tog zbornika govorio o “procesu prekomjernog jačanja financijskog nad realnim sektorom ekonomije, rastu zaduženosti svih sektora društva, ubrzanom rastu dugova iznad razine održivosti, moralnom hazardu banaka, stvaranju ‘špekulativne ekonomije’, odnosno tzv. bubble-ekonomije, kada najveći iznos kapitala odlazi u neproizvodne sektore, kao što su špekulacije s nekretninama i vrijednosnim papirima, tako da to dovodi do prevelikog rasta cijena nekretnina (tzv. housing bubble) i precijenjenosti dionica (tzv. equity bubble). Špekulativni baloni nakon nekog vremena pucaju, dolazi do tzv. dezinflacije (inflacija se ubrzano smanjuje), imovina financirana kreditima banaka gubi na vrijednosti, ulagači imaju gubitke na vrijednosti imovine, rastu nenaplativi zajmovi kod poslovnih banaka i deflacija započinje ciklus tzv. dugovno-deflacijske krize (ustvari ‘ekonomske depresije’), koju obilježavaju brojni stečajevi, nelikvidnost, ovrhe, zastoj banaka u kreditiranju (credit crunch), rast nezaposlenosti, pad ukupne potrošnje, pad proizvodnje, aktiviraju se ‘fiskalni stabilizatori’ (rastu javni dug i deficit državnog proračuna jer se sužava porezna osnovica ekonomije) itd.” Upravo je financijalizacija, kao novodobno intenziviranje tokova kapitala kroz mehanizme liberalizirane financijske industrije, proizvela tešku ekonomsku krizu. Prema Radoševiću, lijek je provedba definancijalizacije.

Tvrtko Dolić/Croative.net

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Tvrtko Dolić

OLUJA JE OZNAČILA SLOM SRPSKOG NACI-FAŠISTIČKOG PROJEKTA

Objavljeno

- datum

(Izvor za fotografiju: youtube)

Majka svih bitaka, VRO Oluja pomela je terorističko-četničku razbojničku bandu u samo 84 sata i tako stavila točku na petogodišnju okupaciju gotovo trećine međunarodno priznatog hrvatskog kopnenog državnog teritorija (od ukupno 56.578 km² kopnenog područja, pod okupacijom je bilo 17.028 km2 ).

Žrtve su, nažalost, bile neizbježne i Hrvatska je u toj operaciji izgubila 204 vojnika i policajca (uz dvojicu nestalih), a ukupno ih je ranjeno 1.100 (572 teže i 528 lakše).

Bila je to cijena koju smo morali platiti.

Hrvatska vlast na čelu s dr Franjom Tuđmanom, od početka je tražila dogovor i jamčila Srbima (kao i svim drugim građanima i pripadnicima nacionalnih manjina) sva prava sukladno najvišim civilizacijskim normama i standardima koji vrijede u suvremenom demokratskom svijetu. No, to nije bilo dovoljno. Kninski šerif Milan Martić i njegova razbojnička družina su se nakon godinu i pol dana mitingašenja i provociranja hrvatskih građana, po naputku Beograda i uz pomoć Srbije odlučili na oružanu pobunu i stvaranje paradržave na hrvatskom ozemlju.

Počevši od 17. kolovoza 1990. godine (kad su u okolici Knina pali prvi balvani) nadalje, srpski su teroristi postajali sve bezobzirniji, bahatiji i drskiji. Pravdajući svoje postupke „ugroženošću“ od „Tuđmanove ustaške vlasti“, naoružavali su se, dizali barikade, presijecali cestovne i pružne komunikacije, blokirali mostove i nadvožnjake, pucali iz zasjede na hrvatsku policiju, novinare, civile, blokirali naselja s hrvatskom većinom (čineći život u njima nesnošljivim) i na kraju uz pomoć „JNA“ i četničke subraće iz Srbije i Bosne i Hercegovine krenuli u otvoreni rat protiv Hrvatske s nakanom našeg istrebljenja i brisanja s ovih prostora.

Jedna od njihovih prozirnih i drskih laži, bila je ta da ih je „Tuđmanova NDH izbrisala iz Ustava“ (prvog demokratskog, „Božićnog ustava“ što ga je Republika Hrvatska donijela 22. prosinca 1990. godine), iako su među poimenično nabrojanih 11 manjina na prvom mjestu spomenuti Srbi.

Razbojnička družina koja je sve u svemu činila 30-ak postotaka tadašnje srpske manjine u Hrvatskoj, nastavila je ostvarivati svoj zločinački naum. Strategijom spaljene zemlje krenuli su (skupa s već spomenutim pomagačima) u etničko čišćenje i zatiranje svega što je hrvatsko. Sindrom srpske „ugroženosti“ – što je također vrlo zanimljiva pojava – javljao se uglavnom u ruralnim krajevima u kojima je cjelokupna lokalna vlast ionako bila u rukama Srba, od 1945. godine nadalje.

Jesen i zimu 1991. godine Hrvatska dočekuje razrušena i zavijena u crno, s više od 550 tisuća protjeranih s okupiranih područja i tisućama ubijenih. Gradovi se nemilice tuku topništvom i zračnim udarima, sela ruše, kuće pljačkaju i pale, razaraju se crkve, bolnice, škole, knjižnice, spomenici kulture, groblja, civili su izloženi masakrima i progonu.

Hajdučija se nastavlja i nakon što je svijet upoznat s golgotom Vukovara, Nuštra, Osijeka, Vinkovaca, Škabrnje, Dubrovnika, Gospića i drugih gradova koji se nemilice razaraju – uz zločine nad civilima i kulturnom baštinom, neovisno od toga što je Republika Hrvatska koncem prve ratne (1991.) godine međunarodno priznata, a od 22. svibnja 1992. godine i punopravna članica UN-a.

Pod okriljem UNPROFOR-a, teroristi u okupiranim krajevima nastavljaju zločine i masakre ubijajući čitave hrvatske obitelji (u tadašnjim UNPA zonama u vrijeme okupacije ubijeno je oko 1200 Hrvata i pripadnika drugih nesrpskih naroda), pale, pljačkaju i miniraju kuće, a međunarodne snage UN-a nastoje iskoristiti kako bi se tadašnje stanje pretvorilo u trajno, a srpska paradržava „ozakonila“ i stekla „subjektivitet“.

To je jedini slučaj u novijoj povijesti Europe, da se tako grubo i bezobzirno narušava međunarodno pravo i na području članice UN-a silom nastoji formirati nelegalna, teroristička tvorevina (uz primjenu klasičnih zločinačkih metoda genocida i etničkog čišćenja).

Teroristi u sprezi s Beogradom i Banja Lukom od početka arogantno i bahato odbijaju svaku mogućnost dogovora s hrvatskom državom i odbacuju sve međunarodne inicijative, rezolucije UN-a i prijedloge mirovnih sporazuma, naglašavajući kako „sao krajina nikad neće biti hrvatska“. Kao moguću platformu za pregovore izvrgavaju ruglu čak i po Hrvatsku krajnje nepovoljan plan Z-4, a nakon što i ti posljednji pregovori vođeni kod Geneve propadaju (3. kolovoza 1995. godine), uslijedilo je konačno oslobađanje okupiranog područja Hrvatske na jedini mogući i preostali način – oružanim putem.

Hrvatska je to morala poduzeti kako bi preživjela – dakle, Oluja nije bila stvar izbora, nego nužnost i neminovnost i za nju su kao i sve ostalo što se događalo od 17. kolovoza 1990. godine nadalje krivi srpski teroristi, njihovi nalogodavci i suradnici iz Srbije i „republike srpske“.

O „kooperativnosti“ terorista svjedoči i činjenica da su i u posljednjim mjesecima okupacije uporno tjerali „tuk na utuk“, izazivajući i provocirajući hrvatsko državno vodstvo i naš narod svojim ekstremizmom i nepristajanjem na bilo kakve razgovore.

Poslije blistavih hrvatskih operacija u Medačkom džepu, na Maslenici i oslobađanja zapadne Slavonije u operaciji Bljesak, u vrijeme kad se spomenuti plan Z-4 nameće od strane međunarodne zajednice kao rješenje (iako predstavlja „luđačku košulju“ za Hrvatsku i donosi niz nemogućih mjera koje su nespojive s poimanjem suverenosti i samostalnosti države), umjesto znaka dobre volje, ekstremisti nastavljaju svoju hazardersku igru. U tadašnju „sao krajinu“ od ranog proljeća te 1995. godine, „hodočaste“ patrijarh srpske crkve Pavle, Biljana Plavšić, Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Aleksandar Vučić i drugi viđeni ekstremisti i lideri, začetnici Zla, koji ih nastoje osokoliti, kako bi nastavili već davno izgubljeni rat.

Kako se sve završilo, jako dobro znamo.

U vrijeme oslobađanja Hrvatske tijekom Oluje, glavnih aktera agresije i okupacije nigdje nije bilo, a „ustanička“ srpska masa predvođena tisućama okorjelih zločinaca – koji su u crno zavili ovu zemlju – dala se u sramotni bijeg, put „majčice Srbiju“ i „republike srpske“.

Glasovito „srpsko junaštvo“ rasprsnulo se poput mjehura od sapunice. Za 84 sata potučeni su do nogu, a velikosrpski naci-fašistički projekt slomljen kao u ni jednom ratu do tada.

Ovo trebaju dobro pročitati i zapamtiti svi za koje rat počinje 4. kolovoza 1995., dok sve ono što se događalo u godinama prije toga „zaboravljaju“.

Streteški, bila je to blistava vojno-redarstvena operacija, izvedena profesionalno, znalački, promišljeno, mudro i hrabro i u najvećoj mogućoj mjeri humano, sukladno međunarodnom ratnom pravu i odredbama Ženevske konvencije – što su na kraju priznala i relevantna tijela međunarodne zajednice.

U Oluji smo oslobodili 10.400 km2 svoje zemlje, ali i deblokirali Bihać koji je bio više od 1.200 dana pod srpskom opsadom i u potpunoj izolaciji uz prijetnju prave kataklizme koja je bila samo pitanje dana.

Hrvatska je ovom operacijom konačno osigurala i preduvjete za sklapanje mirovnog sporazuma u Daytonu i svršetak ratnog sukoba.

To su neporecive činjenice i jedina prava istina.

Na kraju, nikako ne smijemo zaboraviti i sve ono što je prethodilo Oluji (tijekom zime 1994. i proljeća 1995.),  vezano za zajedničke akcije HVO-a i HV-a, bez čega oslobađanje Hrvatske ne bi bilo moguće.

Uz spomen na žrtve Oluje, sjetimo se i svih naših stradalnika i mučenika, hrvatskih vitezova iz operacija Zima ’94, Skok 1, Ljeto ’95., Maestral, Južni potez i svih drugih bitaka.

Našoj braći iz Herceg Bosne, vitezovima HVO-a bez kojih bi sve ove bitke pa i krajnji ishod bili neizvjesni, svaka hvala, uz dužno poštovanje i priznanje njihovoj nesebičnoj žrtvi koju su podnijeli za slobodu svoga naroda i domovine Hrvatske.

Nemojmo to nikada zaboraviti, ni u trenucima najvećeg slavlja!

 

Zlatko Pinter/Croative.net

 

Komentari

Pročitajte cijeli članak

Facebook

Popularno